ANALIZE

Rui_Costa | 18.02.
Mogu li Piatek i Paqueta vratiti Milan u Ligu prvaka?

Od revanša Liverpoolu u finalu lige prvaka 2007-e Milan nikako nije mogao napraviti zapaženiji rezultat u istoimenom natjecanju izuzev demoliranja Arsenala 4-0 na svome San Siru. Ekonomska kriza koja je uzdrmala Europu 2008-e itekako se osjetila u Italiji odnosno Milanu. Berlusconi i kuštravi Galiani su sljedećim igračima u vidu Seedorfa, Ambrosinija, Inzaghija, Neste, Amelije, Abiattia, Neste, Bonere davali dugogodišnje i vrlo bogate ugovore a navedeni su već bili zagazili tridesetu i jednostavno od tada Milan je sve do dolaska Kineza radio uglavnom loše transfere što se može vidjeti po ostvarenim rezultatima u novijoj, onoj manje slavnoj povijesti.

Došao je prebogati Elliot ali pitanje je što je novim vlasnicima prioritet. Rezultat ili financije? Ili možda oboje? Bojim se da ćemo gledati transfer politiku Arsenala ili Monaca, a to Milan nikad kroz povijest nije bio. Biti će zanimljivo vidjeti kako će Leonardo i Maldini reagirati kad počnu stizati ponude za Piateka ili Donnarummu i mislim da će nadolazeći prijelazni rok otkriti prave namjere Elliot grupacije.

Igrački kadar je dovoljno dobar za četvrto mjesto u ligi koje vodi direktno u toliko željenu ligu prvaka. Za napraviti nešto u ligi prvaka tipa četvrtfinale, ni iz bliza.

Golman Donnarumma se vratio u staru formu ali jednostavno nije realno očekivati od momka koji će za sedam dana tek napuniti dvadeset godina da brani bez kikseva, bez obzira što je super talentiran golman i budući top tri golman na svijetu. Drugi golman veteran Pepe Reina je poznat svima i sigurno je jako dobra zamjena.

Milan ima tri prirodna desna beka Calbriju, Contija i Abatea. Gattuuso nekako najviše vjeruje najmlađem Calabriji koji se pokazao kao solidan talent i ima joș dosta prostora za napredak. Abate je jedan od najiskusnijh ali koncetracija mu je i dalje problem. Kad se njegova loša kontrola lopte zbroji sa manjkom samopouzdanja zbilja zna izgledati jako loše. Međutim, u jednom djelu sezone je zbog manjka stopera zaigrao u srcu obrane i jako ugodno iznenadio, ostaje veliki žal što se nitko ranije nije sjetio isprobati ga na stoperskoj poziciji. Conti je trebao riješiti rupu na desnoj strani ali je bio ozlijeđen preko 400 dana i tek se vraća, ali jako jako sporo. 

Stopere čine kapetan lijevonogi Romagnoli, mladi Caldara koji prolazi sudbinu Contija sa ozlijedama te iskusni Mussachio. Upravo Romagnoli i Mussachio djeluju najsigurnije i zasluženo su ispred Zapate. 

Milan ima tri lijeva beka R. Rodriguez, Strinić i Laxalt. Rodriguez igra jako nesigurno i ne liči ni najmanje na onog Rodrigueza iz Švicarske reprezentacije. Doduše, nema ni pravog partnera na lijevoj strani, ali svejedno igra ispod svoje razine.

U vezi Milan se stabilizirao preporođenim Bakayokom. Napokon igra sa samopuzdanjem trenutno je ključni igrač u veznom redu. Kessie je mlad i nema konkirencije te često ima jako loše odluke. Paqeta je iznimno talentiran ali još će biti bolji kad smanji izgubljene lopte. 

Krilne pozicije u napadu su rak rana Gattusovog Milana. Calhanoglu nije krilo, spor je baš kao i Suso i mislim da je tu najveći disbalans u ekipi. Dodajmo k tome njihovu lošu formu, gotovu nikakvu konkurenciju i to je dovoljan razlog malog broja postignutih pogodaka. Tu se Milan mora pojačati.

U napadu igra otkriće Piatek ili novi Inzaghi - Cutrone. Volio bih vidjeti da igraju skupa ponekad kad već Milan nema krila za izolacije i igru 1 na 1. 

Gattuso je jako neiskusan ali se neda. Igra nije tečna, presing na protivničkoj polovici ne postoji, a kad je Milan pod presingom top kluba iz Italije tada ima ogromne probleme. Ali pored toga obrana je iz utakmice u utakmicu sve bolja, ponajprije zahvaljujući Donnarummi, ali i vrlo plitkoj i zgusnutoj klasičnoj Talijanskoj obrani. Ostaje vidjeti hoće li Gattuso sa djecom dobiti svoj rat i vratiti Milan na stare staze slave. Ja mislim da neće, ali vjerujem u plasman u ligu prvaka. 

Forza Milan!

Sa djecom se ne ide u rat
Od revanša Liverpoolu u finalu lige prvaka 2007-e Milan nikako nije mogao napraviti zapaženiji rezultat u istoimenom natjecanju izuzev demoliranja Arsenala 4-0 na svome San Siru. Ekonomska kriza koja je uzdrmala Europu 2008-e itekako se osjetila u Italiji odnosno Milanu. Berlusconi i kuštravi Galiani su sljedećim igračima u vidu Seedorfa, Ambrosinija, Inzaghija, Neste, Amelije, Abiattia, Neste, Bonere davali dugogodišnje i vrlo bogate ugovore a navedeni su već bili zagazili tridesetu i jednostavno od tada Milan je sve do dolaska Kineza radio uglavnom loše transfere što se može vidjeti po ostvarenim rezultatima u novijoj, onoj manje slavnoj povijesti. Došao je prebogati ...
Sa djecom se ne ide u rat
Od revanša Liverpoolu u finalu lige prvaka 2007-e Milan nikako ...

Respekt: BruceWayne,

Slažem se: Omar500,

Nije loše za prvu analizu, s većinom stvari se slažem.. - BruceWayne, 18.2.19. 19:40, 0 0 0
Omar500 | 17.02.
Mogu li Piatek i Paqueta vratiti Milan u Ligu prvaka?

Tekuća sezona za Milan je počela nakon mučnog i neizvjesnog perioda koji se vezao uz ponovnu promjenu vlasništva kluba. Nakon potrošenih 200 miliona eura na pojačanja u sezoni 2017/18 gdje se očekivao povratak kluba na stare staze slave preko osiguranja jednog od prva četiri mjesta koja vode u Ligu prvaka, klub je došao u stanje gdje se ispostavilo da kineski vlasnici ipak nemaju novca koliko bi trebali. Bio je to jedan pucanj, kockarski potez gdje se očekivalo da će se masovnim upumpavanjem novca na pojačanja, koja su osigurali Fasone i Mirabeli uz trenera Montelu, osigurati ta famozna Liga prvaka koja bi donijela toliko željeni skok u financijskom smislu. 

Naravno, stvari rijetko funkcionišu tako jednostavno u fudbalskom svijetu. Posljedice datiraju mnogo ranije, još iz perioda ekstremne štednje dvojca Berluskoni - Galijani nakon preko dvadeset slavnih godina i osvajanja europskih i domaćih titula. Nekako se čini da je sve počelo ići nizbrdo nakon osvajanja posljednje titule prvaka Serie A u sezoni 2010/11, gdje su se ubrzo nakon toga prodali udarni dvojac Thiago Silva - Ibrahimović, iako to i nije bila njihova primarna želja. Ali posljednju riječ je imao Berluskoni. Kao i kod prodaje Kake Real Madridu kada je zaključio da se tako bogata ponuda ne može odbiti. Ne smije se zaboraviti ni nasilna i bolna smjena generacija gdje se Milan u jednoj sezoni oprostio od nekolicine legendarnih igrača koji su činili srž kluba, kao što su Nesta, Inzagi, Maldini, Sedorf, Gatuzo. Rijetko koja bi to ekipa uspjela bezbolno preživjeti bez planskih ulaganja u tim. Naravno, romantičarski nastrojeni navijači Milana će reći da bi možda sve bilo drugačije da nije poništen gol Muntarija u utakmici protiv Juventusa u sezoni poslije, gdje bi Milan možda i obranio titulu prvaka zemlje, ali to u konačnici ne bi ništa drastično promijenilo.

I tako su prolazile godine, veliki talenti u vidu El Saravija i Pata nisu ispunili očekivanja, da li zbog pritiska ili povreda, i Milan je vrlo brzo došao do statusa prosječnog talijanskog prvoligaša. Teško se dođe na vrh, ali se još lakše pada sa njega. Pobjednički mentalitet je nestao, nakupljali su se igrači koji nisu dostojni imena kluba. I dolazimo opet do početka teksta, i nasilnog upumpavanja novca u klub. Doveli su se neki igrači, stvorio se nenormalan hajp, ali ekipa je drastično podbacila. Velika krivica se može 'svaliti' i na trenera Montelu koji, uz dužno poštovanje, nije smio biti trener te sezone, kao i na dvojac Fasone i Mirabeli, koji su imali pogrešnih odluka vezanih za transfere. Kupovina Andre Silve i Kalinića da bi na kraju igralo otkrovljenje sezone u vidu Kutronea, nekupovina lijevog krila, preplacivanje odredjenih igraca kao sto je primjer Bilje, te nemogucnost Bonucija da se iskaze kao lider koji bi mogao pokrenuti generaciju mladih igraca prema visinama, su bili recept za ogroman neuspjeh. Gatuzo je nakon silnih poraza tokom sezone, mozda i prekasno, dosao da gasi pozar, i niko nije ni mogao zamisliti da ce ostati trener i ove sezone...

Vezao je solidne rezultate tokom sezone, čak je i po broju bodova bio treći u ligi, ali manjak bodova u prvom dijelu sezone se nije mogao nadoknaditi. Taktičke zamisli Đenara Gatuza ekipa često nije mogla popratiti, odbrana je ličila često na raštimovan orkestar, Donnarumma se često gubio u utakmicama, jer se nije u potpunosti oporavio nakon sukoba sa navijačima zbog potražnje velike plate preko agenta Rajole...

I tako dolazi to famozno ljeto i neatraktivna, 'džabna' pojačanja u vidu Reine, Strinića, Halilovića, kineski vlasnici moraju da prodaju klub jer ne mogu da plate osnovna potraživanja. I sve to vrijeme Gatuzo mirno radi i ne žali se na neizjednačen igrački kadar, na povrede. 

Međutim, srećom po Milan, američka fondacija Elliot je preuzela Milan i na ključne pozicije postavile stručne ljude. Leonardo i Maldini su imenovani za sportske direktore, Gazidis je doveden iz Arsenala, skaut Moncada iz Monaca koji je otkrio Mbappea. Međutim, za neka veća pojačanja jednostavno nije bilo vremena ni novca zbog ograničenja FFP-a, jer je klub bio pod lupom UEFA-e nakon potrošenih 200 miliona prošle sezone. 

Bakayoko se doveo na posudbu, zajedno sa Higuainom, izvršena je razmjena Caldara-Bonući, dovedeni Laxalt i Kastiljeho kao back-up opcije. Navijači su bili nezadovoljni što je Gatuzo zadržan za trenera, jer iako je vojnik kluba koji pokazuje određen potencijal, smatrali su da je za novi Milan i gradnju tima potrebno nešto novo. Možda Conte, Jardim, spominjao se i Wenger. 

Međutim, sezona je počela, Milan je solidno igrao, ali je odbrana bila strašno neuigrana. Postojao je dojam da, koliko god Milan postigne golova, da će primiti jedan više. Treba naznačiti da pravo lijevo krilo opet nije dovedeno, te da se u startu povrijedio Caldara koji je trebao činiti štoperski tandem sa Romanjolijem. Prvi ključni moment u zaokretu sezone jeste povreda Lukasa Bilje, koji je jedini igrač Milana koji je mijenjao tempo i sigurno zadržavao loptu u svojim nogama, ali u defanzivnom aspektu nije bio pretjerano ubjedljiv, pa je taj posao pokrivao Kessie, a nije ga bilo ni u napadu. Došla je uskoro i povreda standardnog Bonaventure i Gatuzo se našao u ogromnim problemima, gdje često na raspolaganju nije imao po četiri-pet prvotimaca, i tu kada se doda skromna klupa, noćna mora postaje još veća. 

U toko polusezone, dvojac Leonardo i Maldini je osigurao potpis Paquete koji je prozvan za 'the next big thing' u Parizu. Može igrati u više pozicija veznog reda, ali se najsigurnije osjeća na poziciji osmice. Posjeduje izvanrednu tehniku, dobru pas igru, odličnu viziju, ali od njega se nije mnogo očekivalo, jednom kada i zvanično zaigra tokom januara, zbog prilagodbe na ligu. Zbog povrede Bilje, zaigrao je Bakayoko koji je do tada grijao klupu. Bakayoko je imao prilično lošu sezonu u Čelziju gdje je na zahtjev Kontea igrao bliže golu, gdje ga je samljeo nemilosrdni ritam engleske premijer lige. Da je možda igrao na poziciji nezamjenjivog Kantea, njegov doprinos bi bio drugačiji. Ni počeci u Milanu nisu bili za poželjeti; griješio je u osnovnim predajama lopte, izgledao je tromo, gubio je lopte prilikom građenja. Ali, Gatuzo se pokazao kao osoba koja odlično izdiže igrače iz psihološke blokade. Bakayoko je dobio punu podršku (dijelom i zbog skromne klupe, da budem iskren), te je u sedmicama koje su dolazile sazrijevao u ključnog igrača Milana. Nakon što je počeo pružati partije približno onima u Monacu kada je kupio lopte na svojoj polovini i s njima nezaustavljivo jurišao naprijed, samim tim je i odbrana Milana postala puno čvršća, i odjednom su postali jedan od najčvršćih odbrambenih bedema europe. Ali, da ne bude sve tako bajno, realizacija je počela štekati. Gatuzo i momci nisu znali probijati odbrambene bedeme manjih ekipa. U par navrata se kapitenski iskazao Romanjoli koji je postigao neke važne golove, ali to nije bilo dovoljno. Simptomatično je da Suso, treću sezonu zaredom, počinje padati već početkom decembra gdje njegov doprinos ekipu bude neplodonosniji. I kao šlag na tortu, drugi najskuplje plaćeni igrač Serie A, sa platom od 9.5 miliona eura, Gonzalo Higuain, baš kao i Bonući prije njega, nije se ponašao kao lider ekipe. Prenosio je negativnu energiju na ekipu. Mašio je idealne šanse. Istina, nije dobijao ni mnogo lopti, ali njegov toksični uticaj na svlačionicu je natjerao Gatuza, Maldinija i Leonarda da potraže alternativu na zimu. Posudba je bila preskupa za igrača takvog renomea koji ne postiže golove i koji svojim iskustvom ne vuče mlade momke za sobom. 

I dolaskom prelaznog roka, Leonardo i Maldini su uspjeli odvezati čvor, poslali Higuaina u Chelsea, samim tim je Morata prešao u Atletiko, a šansa za Milan se pokazala u Piateku koji je eksplodirao u debitantskoj sezoni Serie A. I nisu mogli bolje izabrati. Piatek je monstruozni egzekutor, željan gola, opasan u 16 i van 16 metara. Predatorski čeka na svaku loptu koju će dobiti u polukontri ili kontri. Što je još bitnije za Milan, za razliku od Kutronea, puno je bolji u igri loptom unutar i izvan šesnaesterca i učestvuje nemjerljivo više u igri za razliku od prijašnjih napadača Milana. Milan trenutno u njima dvojici ima dva nevjerovatna momka, koji se sigurno još moraju mnogo dokazivati i raditi na sebi, ali budućnost bi mogla biti svijetla za njih. Kutrone se ne smije demoralisati, Gatuzo mu vjeruje, pridaje pažnju i minutažu. Mora shvatiti da se mora boriti i gristi na terenu i treninzima i to će mu se sigurno vratiti, jer je zabijao golove kada su zakazivali skupo plaćeni Andre Silva, Higuain i ostala ekipa. I to tada kao osamnaestogodišnjak iz Primavere. 

A Pitatek nemilosrdno rešeta mreže i donosi ono što je Milanu toliko trebalo, a to su golovi. I to se odmah vidi na tabeli. 

Što se tiče Paquete, niko nije mogao očekivati da će nakon naporne sezone u Flamengu uletiti odmah u prvi sastav Milana. Očekivalo se da će se postepeno navikavati tokom ove polusezone na klub, grad, ligu i način igranja u Seria A, koji je mnogo zahtjevniji u odnosu na Brazil. Brazilski majstor je donio mnogo toga što Milan nije imao do sada, a to je kreacija i tehnika u veznom redu. Brzo razmišlja, voli da kombinuje sa saigračima, ima vrlo dobar kratki i srednji pas, a nedostatak brzine nadograđuje vrhunskom, brazilskom tehnikom sa kojom je već do sada donio Milanu asistencije, izborene penale, pa i prvi gol. I Paqueta konstantno igra, svaku utakmicu, iako je primjetno da tokom utakmice uvijek ima padove kada se izgubi, zna previše 'peljati' loptu i gubiti je u opasnoj zoni, fizički je još nejak, iako to nadoknađuje dobrom kontrolom, i fizički nije spreman za svih 90 minuta. Ali to nije toliki problem koliko je što Milan nema alternativu za njega. Da Bonaventura nije povrijeđen, njih dvojica bi se odlično mijenjali. 

Gatuzo je mnogo osporavan trener u zadnju godinu i po dana, ali nekada i bez razloga. Istina je da ne voli mnogo rotirati ekipu, da nema uvijek taktička rješenja za posljednju trećinu terena, kada se razbijaju bunkeri, ali mora se uzeti u obzir da je najuspješniji trener Milana zadnjih par godina, da je kalendarsku 2018. godinu završio na trećem mjestu po broju bodova (šta bi bilo da je vodio Milan umjesto Montele). Gatuzo je stvorio jednu odličnu atmosferi u mladoj ekipi. Pravo je pitanje da li će dovođenje većih pojačanja poremetiti koheziju u ekipi, kao što je bio slučaj sa Bonućijem i Higuainom, ali ovo što je Gatuzo uspio uraditi je na vrlo zavidnom nivou. Može se primijetiti kako hrabri svoje saigrače na press konferencijama, pogotovo Hakana Čalhanoglua koji je u potpunosti psihološki pao. Motivira ga, nakon propuštenih šansi s njegove strane mu trče drugi igrači u zagrljaj, bodre ga. Piatek postiže gol protiv Kaljarija nakon što Hakan nije uspio, te se vidi kako Kessie trči prema Hakanu da ga ohrabri. Veoma su bitne i te stvari van fudbalskog terena, što je najviše bilo primjetno u Zidanovom Realu i kada se uporedi kakva je tu bila atmosfera, i kakva je sada. 

Ali nije to jedini kvalitet Gatuza. Ono što se moglo očekivati, postepeno je donio ekipi nevjerovatnu čvrstoću u odbrani. Iako mu se često zamjera da zna zatvarati utakmice 'katanaćo' stilom, rijetko kada u zadnjem periodu će ekipa Milana primiti pogodak. Napoli je u dva navrata ostao nemoćan protiv Milana, i tu se vidi ogroman napredak Gatuza u odnosu na početak lige kada je prokockao prednost od dva gola protiv Napolija. Gatuzo zajedno sa ekipom raste, i moje iskreno mišljenje je da zaslužuje ostanak i sljedeće sezone ako izbori ligu prvaka, a to je veoma izgledno. 

I ta Liga prvaka se sada čini nikada bliže. Milan ima povoljan raspored do kraja sezone, Inter je u velikoj krizi, a Roma i Lazio su lošiji nego prošle sezone. Problem je što Milan često pokazuje da nije konstantan, tako da su sljedeće tri 'lakše' utakmice pravi ispit, gdje bi se moglo zakoračiti krupnim korakom ka Ligi šampiona. 

A ona ako bi se izborila, pojačanja su neminovna. Ekipa je neizbalansirana, ima tanku klupu, nema brza i prodorna krila. Vezni red je nekada previše trkački i razbijački, a premalo nudi rješenja u napadu. Milan posjeduje snažnu osnovicu u vidu Donnarumme, Romanjolija, Bakayoka, Paquete i Piateka. Potpunim oporavkom Kaldare i Kontija, dobija se nova dimenzija ekipe, a oporavkom Bilje i Bonaventure širina na klupi. Tu je i veliki potencijal u vidu Kesija. Međutim, pitanje je koliko Suso može pomoći ovoj ekipi Milana, iako ima svake sezone ponajbolju statistiku u ekipi. Leonardo i Maldini se raspituju za dosta rješenja na krilnim pozicijama, i to u vidu Bergvajna, Lozana, Saint-Maximana, Sarra, Grenevelda. To su pojačanja koja bi Milan i hipotetski mogao dovesti zbog strogih pravila FFP-a, a sigurno je da bi mogli donijeti ogroman napredak, brzinu, konkretnost u završnici. Veliki talijanski talenat Tonali se spominje kao pojačanje za vezni red, a i sam je naglašavao u više navrata da mu je želja Milan, što bi ga možda i odvratilo od velikih klubova koji ga žele. Prodajom Susa za 40-50 miliona bi se mogao namiriti dio sredstava za kupovinu jednog krila i Tonalija za 30, a prodajom i neubjedljivog Hakana bi otvorilo prostor za kupovinu još jednog krilnog napadača. 

A skaut iz Monaca, Moncada, neumorno radi u miru i tišini i dovodi velike talente Europe. Dovedena su dva velika talenta u vidu stopera Tiaga Djala iz Sporting Lisabona i lijevog beka Abande za koje se govori da su strašno nadmoćni u svojoj generaciji i da bi uz pravilan razvoj mogli uskoro konkurirati i za prvi tim Milana. Ne treba očekivati od Moncade novog Mbappea, , kao što je neozbiljno nazivati Piateka i Paquete novim Ševčenkom i Kakom, ali se vidi novi pristup Milana. Skautiranje i dovođenje najperspektivnijih igrača europe kao što su Piatek i Paqueta, s tim da Milan ima mnogo veći renome od Monaca, te prodavanje tih igrača pod svaku cijenu neće biti u prvom planu. Cilj Elliota je da drastično podigne vrijednost kluba i da ga proda kroz šest do osam godina, a to podrazumijeva konstantno igranje u vrhu europskog nogometa. 

Put Milana na vrh neće biti nimalo lagan, ovo je lada ekipa koja će se susresti sa mnogo turbulencija. Pobjednički mentalitet i nadogradnja ekipe kvalitetnim igračima ne ide preko noći, i bit će zanimljivo vidjeti može li Gatuzo biti dugoročni projekat za Milan koji bi isprofilisao mlade momke u potencijalno vrhunske fudbalere koji donose prevagu. 

Novi put Milana prema vrhu uz mlade snage
Tekuća sezona za Milan je počela nakon mučnog i neizvjesnog perioda koji se vezao uz ponovnu promjenu vlasništva kluba. Nakon potrošenih 200 miliona eura na pojačanja u sezoni 2017/18 gdje se očekivao povratak kluba na stare staze slave preko osiguranja jednog od prva četiri mjesta koja vode u Ligu prvaka, klub je došao u stanje gdje se ispostavilo da kineski vlasnici ipak nemaju novca koliko bi trebali. Bio je to jedan pucanj, kockarski potez gdje se očekivalo da će se masovnim upumpavanjem novca na pojačanja, koja su osigurali Fasone i Mirabeli uz trenera Montelu, osigurati ta famozna Liga prvaka koja ...
Novi put Milana prema vrhu uz mlade snage
Tekuća sezona za Milan je počela nakon mučnog i neizvjesnog ...
Bravo, bravo...vidi se da si jako dobro upućen u zbivanja u Milanu. Odlična prva analiza, samo tako nastavi... - johnny08, 18.2.19. 14:26, 0 0 0
Baš odlična analiza. Nadam se da ćemo još vidjeti tvojih tekstova.. - BruceWayne, 18.2.19. 16:17, 0 0 0
maci97 | 16.02.
Surfin USA: Tko je napravio najbolji posao u trade deadline-u?

Kad je prvog kolovoza 2014. u Las Vegasu kamera pokazala prelomljenu potkoljenicu Paula Georgea, košarkaški svijet je ostao u jezi. Činilo se kako je streloviti uspon novog mladog lica NBA lige naprasno prekinut u samo jednoj sekundi, tim jednim doskokom nakon faula Jamesa Hardena. Deseti izbor drafta 2010. koji je glavnu ulogu u svojim Pacersima, ironično, preuzeo baš zbog ozljede, tada mu pretpostavljene zvijezde Indiane, još jednog tragičara Dannya Grangera. Most Improved Player 2013., iste godine u trećoj petorci lige te u drugoj obrambenoj petorci, a također izabran i za All-Star utakmicu. Nagodinu će se ponoviti izbor u treću All-NBA petorku, a obrambeno će se promovirati u prvu petorku. Bio je vođa tvrde, ratničke ekipe Pacersa zajedno sa Stephensonom, Westom, Hibbertom, Hillom i ostalima koji su ostali zapamćeni kao posljednji, pažnje vrijedan pokret otpora na Istoku pred Zlom Imperijom LeBrona Jamesa i njegovog Heata. Nakon 8 LeBronovih uzastopnih nastupa u Finalu, tri susreta s tim žilavim Pacersima koji su ga vodili u redom, 6, 7 i 6 utakmica, polako već postaju mala legenda. Odlazak na Svjetsko Prvenstvo u Španjolsku s USA reprezentacijom trebala je biti konačna potvrda očitog: George je ušao u elitu NBA lige. A onda je s nogom puklo sve. Lance je odbio ugovor Pacersa te je za šaku dolara više otišao kod Jordana u Charlottu, West je odlučio prstenje tražiti u Spursima i Warriorsima, a Hibbert je bez Georgea izgledao više kao balvan iz Final Destinationa nego kao ponajbolji obrambeni centar lige. Cijela jedna generacija Pacersa se raspala, a nakon onakvog loma George je vjerovatno više razmišljao o tome da ne izgubi nogu nego o tome kada i kakav će se vratiti.

Vratio se ipak na kraju sezone 2014-15, odigrao 6 utakmica kako bi pomogao svojim Pacersima u lovu na playoff, ali nije išlo, izgledao je sporije i nesigurnije. U naredne dvije sezone podigao je formu, vodio Pacerse do playoffa ali su oba puta ispadali u prvoj rundi. Usput je uzeo olimpijsko zlato u Riju s istom tom reprezentacijom na čijim je pripremama skoro izgubio karijeru. Nezadovoljan neposobnošću front officea da složi ekipu za napad na naslov oko njega, 2017. zatražio je trade. Govorilo se o Lakersima budući je George rođen u LA-u i idolizirao je Kobea Bryanta noseći i njegov broj 24. Na kraju je završio u Thunderu, a ovo ljeto opet smo slušali o potencijalnim novim destinacijama, ovog puta u vidu free agency-a. Odlučio je ne pridružiti se svom "arch nemesisu" LeBronu u rodnim Lakersima, već je ostao s Russellom Westbrookom u Oklahomi. Danas, par mjeseci kasnije, izgleda da je PG na osvetničkoj misiji. Igra naprosto sjajnu sezonu, a u posljednjih mjesec-dva dana njegove igre zaslužile su da se skuje novi hashtag: MVPG.

Gole brojke govore da je u odnosu na prošlu sezonu u Thunderu, koju zbog ekscesa s Carmelom te brzog ispadanja u pvoj rundi playoffa možemo nazvati propalim eksperimentom, George sve brojke te postotke značajno podigao za prosječno istu minutažu, a bez nekog posebnog skoka u izgubljenim loptama. Zadnjih 15 utakmica su posebna priča, tu George brojke zaista diže na MVP razinu u nekoj normalnoj sezoni. No, ovo nije normalna sezona jer su Harden i Giannis nenormalni. O njima ćemo kasnije. Ovaj run od zadnjih 15 utakmica tako je zaslužan da George danas sjedi na drugom mjestu liste najboljih strijelaca lige iza Hardena, a predvodi najbolje kradljivce lopti. No, znamo da u NBA bazične brojke ne znače previse pa treba baciti pogled na napredne statistike:

Nevjerovatno izgleda da s većim ovlastima tj. potrošnjom Georgeu raste i efikasnost, ofanzivni i defanzivni rejting, a da turnover ratio pada. Suprotno većini trendova, ove sezone George, a posebno u zadnjem periodu, unatoč većem volumenu i ovlastima igra efikasnije i racionalnije, dok mu je u zadnjih 10 utakmica PER duplo veći od prosjeka lige, za koji se uzima da je 15. Koliko bolje utječe na NET razliku, a pogotovo na efikasnost napada ekipe je izuzetno, pogotovo kad ovu tablicu nadopunimo sljedećom gdje ćemo vidjeti rejtinge ekipe Oklahome sa Georgeom i bez njega na terenu:

Oklahoma bez Georgea zabija skoro 10 poena manje, a prima 10 više u odnosu na minute kada je PG na terenu. Kada sve to usporedimo s brojkama za cjelokupnu sezonu Thundera, vidimo koliko prisutstvo Georgea na terenu znači za uspjeh i efikasnost ekipe. Na ove podatke možemo dodati i da je George ove sezone prvi igrač Thundera koji se ne preziva Westbrook ili Durant koji predvodi ekipu po Win Share-ovima nakon 2008. i Nicka Collisona. Sve kritike o drugoj banani, odlaženju linijom manjeg otpora te skrivanju iza Westbrooka možemo baciti u smeće, jer ovo svakom utakmicom sve više postaje Georgeova ekipa. To se vidi i po omjeru Thundera. Nakon starta u sezonu s 0-4, zdravstveni problem Westbrooka potiču Georgeovo pruzimanje ovlasti te forma raste, a u već spominjanih zadnjih 15 utakmica Thunder ima omjer 11-4 za sveukupnih 37-20 i treće mjesto Zapada. To treće mjesto ima i tendenciju da uskoro postane drugo s obzirom da Nuggetsi imaju problema s podjelom rotacija nakon povratka ozljeđenih igrača, a obrana im izgleda porozno te im po pitanju šansi u playoffu kladionice ne vjeruju.

Ono što posebno imponira u Georgeovoj igri je mirnoća u napadu te poboljšana selekcija šuta. Trener Donovan ga koristi kao prvi ispušni ventil ekipe, a lake šutove uglavnom dobiva kroz otvaranje iz bloka na tricu, pa mu je oko 80% ubačenih pokušaja za tricu asistirano. Drugi način prikupljanja lakih poena je tranzicija, što je i glavni forte kompletne momčadi Thundera. Na sebe preuzima i sve veće ovlasti kao dribler i kreator, što je bilo vidljivo već u lanjskom playoffu protiv Jazza, pa je odgovoran za 18% svih asistencija ekipe Thundera što je dosta ako uzmemo u obzir da Oklahoma igra s dva beka jaka na lopti, Westbrookom te Schroderom uz pomoć trećeg beka Feltona. Također, šutove za 2 si uglavnom kreira sam, pa mu je samo 30% ubačaja za 2 asistirano. Najviše dvojki uzima na obruču, na ubačaje unutar 3 stope od koša mu otpada ukupno 20% svih pogodaka ove sezone. S puno laganih šutova za 3, puno tranzicije te završavanja na obruču, George svojim napadačkim stilom izvrsno odgovara tekovinama moderne košarke i famoznog “Moreyballa”.

Dakle, drugi strijelac lige, prvi kradljivac lopti, najbolji igrač zasad treće ekipe Zapada te vođa treće obrane lige. Da li je to dovoljno za uzeti MVP nagradu? U nekoj običnoj sezoni možda bi i bilo, da ne postoje dva frika koji se odazivaju na imena James i Giannis. Koliko suludo dobre sezone igraju Harden te Giannis u usporedbi sa sjajnom Georgeovom sezonom vidjet ćemo u sljedećoj tablici:

George možda golim okom igra najkompletniju košarku od svih konkurenata jer Giannis nema šut, a Hardenu je obrana stran pojam, ali su Harden i Giannis toliko nadmoćni u onom što rade dobro da George tu nema šanse, pogotovo ne protiv Giannisa. Hardena možda i može preskočiti s obzirom na negativan trend igre Rocketsa a suludo dobar zadnji uzorak PG-evih igara. Treba mu i dobar narativ jer MVP nagrade osvaja baš dobra priča, so how’s this for a narativ: čovjek nakon ozljede od koje možeš izgubit nogu ili karijeru igra košarku života, uspio je od Westbrooka napraviti ono što ni Harden ni Durant nisu, najbolji je two way igrač lige na osvetničkoj misiji da s ekipom bude prvi među jednakima na Zapadu iza Warriorsa. Vjerovatno neće biti dovoljno, no utješna nagrada možda mu može biti titula najboljeg obrambenog igrača lige gdje mu je jedina konkurencija Rudy Gobert jer su usual suspectsi Leonard i Draymond Green odlučili uzeti obrambeni godišnji do playoffa. Stoga, puštam novu kraticu u opticaj, a vi je širite da izvojevamo pravdu za Young Trecea: DP(G)OY!

(Punu analizu s paragrafima o kritikama s kojima se nosio, analizi obrane i "novom" Westbrooku koji ovdje nisu stali radi broja znakova pročitajte na: https://couchpotato.home.blog/2019/02/16/pravda-za-mvpg-a/ ,

a bacite i lajk na fejs stranicu bloga: https://www.facebook.com/couchpotato997)

Pravda za MVPG-a
Kad je prvog kolovoza 2014. u Las Vegasu kamera pokazala prelomljenu potkoljenicu Paula Georgea, košarkaški svijet je ostao u jezi. Činilo se kako je streloviti uspon novog mladog lica NBA lige naprasno prekinut u samo jednoj sekundi, tim jednim doskokom nakon faula Jamesa Hardena. Deseti izbor drafta 2010. koji je glavnu ulogu u svojim Pacersima, ironično, preuzeo baš zbog ozljede, tada mu pretpostavljene zvijezde Indiane, još jednog tragičara Dannya Grangera. Most Improved Player 2013., iste godine u trećoj petorci lige te u drugoj obrambenoj petorci, a također izabran i za All-Star utakmicu. Nagodinu će se ponoviti izbor u treću All-NBA ...
Pravda za MVPG-a
Kad je prvog kolovoza 2014. u Las Vegasu kamera pokazala ...

Respekt: BruceWayne, Fenix22, GNKDZCFC,

Slažem se: GNKDZCFC,

nikola13 | 16.02.
Utakmica tjedna: HNK Rijeka - HNK Hajduk 0-0

Hajdučki Hajduk

Dosta je sumnje bilo u zraku kad je Oreščanin postao trener Hajduka. Govorilo se da je neiskusan i smatralo ga se privremenim rješenjem, ali na kraju možemo biti zahvalni na groznoj prošloj sezoni jer je ovaj Hajduk početak nečega novog.

Zadnje 3 dobro odigrane utakmice protiv 3 kluba s vrha tablice nisu samo rezultat odličnog rada Siniše i stručnog stožera, te 3 pobjede simboliziraju početak puta kojim Hajduk treba ići. Nema ništa lijepše nego pogledati početnu postavu i vidjeti momke iz akademije koji iako zajedno nemaju preko 4 godine iskustva, zrače sigurnošču kao da u nogama imaju 300 odigranih utakmica. Evidentno je da postoji kemija između trenera i mladih, i Siniša zna izvući najbolje iz svakog od njih.

Bekovi


Stvarno ne pamtim kad je Hajduk zadnji put imao slatke brige što se bekova tiće, Tudor i Juranović stvorili su zdravu konkurenciju na poziciji desnog beka. Tudor je u zadnje 3 utakmice pokazao odlučnost u igri prema naprijed, i svoju brzinu koju koristi za ulazak u sredinu kod 3/4 terena odakle može odlučiti kome dodati loptu. Juranović možda ipak malo bolji u obrani, ali upravo to je dobro jer ovisno o utakmici može se odlučiti tko će biti korisniji. Što se lijevog beka tiće Bradarić igra fenomenalno prema naprijed, brz je i ne libi se ići u dribling ili napraviti neku fintu koja će izazvati oduševljenje publike. U obrani doduše zna ostaviti previše prostora za  protivnički centaršut.

Vezni red

Usudio bih se reći da Hajduk ima POTENCIJALNO najbolji vezni red u HNL-u. Palaversa, Nejašmić, Teklić, Hamza, Jurić, Caktaš i Kalik. Ovakvu raznovrsnost, opcije i činjenicu da svaki igra ima druge kvalitete Hajduk već dugo nije posjedovao. Kalik i Nejašmić su nevidljivi čarobnjaci. Njih dvojica obavljaju onaj nevidljivi dio posla koji nitko ne vidi ali taj obavljeni posao diktira tempo igre i stranu napada. Nejašmić barem mene, što zbog svoje visine a što zbog sigurnosti kod prijema lopte, dodavanja i oduzimanja lopte podsječa na Busquetsa. 

Palaversa i Hamza kao motor momčadi. Palaversa mijenja strane svojim dugim loptama i tako tjera protivnika da se pomiče kako njemu odgovara, što rezultira ulascima recimo caktaša ili tahirja u međuprostor iz kojeg mogu pucati ili nastaviti akciju ovisno o situaciji. Hamza je možda i najstandardniji igrač Hajduka u zadnje dvije sezone, konstantno je siguran, ima dobar pregled igre i ne komplicira, jedino što bi mogao poraditi na udarcu. Caktaš je u Hajduku već godinama i o njemu se već sve zna pa ću to preskočiti ali ću zato reći malo o Tekliću. Teklić bi mogao biti idealna zamjena za Caktaša. Fizički je malo jaći, u nekoliko navrata je pokazao dobar udarac. Također sjetimo se protiv Dinama kad se pomalo kao Robben probio pored beka i stopera i uputio udarac. Teklić bi razvije li se sve po planu mogao postati igrač odličnog driblinga i udarca.

Napad

Jairo i Tahiraj su u zadnje 3 utakmice jako raspoloženi. Obojica dosta ubacuju, driblaju i razigravaju ali ipak ni jedan nije klasični centarfor. Po mom mišljenju Hajduku upravo nedostaje jedan takav dok se Šego,Delić i Kovačević još malo ne razviju i taktički educiraju.

Za kraj jedna stvar koju sam ja primjetio i koja se meni sviđa i daje mi vjeru u ovaj stožer. Prije svake utakmice možemo ćuti misli pomočnog trenera Rosande, Rosanda  zrači jednom sigurnošču i vjerom u svoj rad te iznosi točne ciljeve momčadi i sve to sa smješkom na licu. Takav stav gledatelju daje doznanja da stručni stožer ima konkretnu ideju, da znaju što rade i da im na kraju krajeva igrači vjeruju. 

Ljubav, vjera, Hajduk
Hajdučki Hajduk Dosta je sumnje bilo u zraku kad je Oreščanin postao trener Hajduka. Govorilo se da je neiskusan i smatralo ga se privremenim rješenjem, ali na kraju možemo biti zahvalni na groznoj prošloj sezoni jer je ovaj Hajduk početak nečega novog. Zadnje 3 dobro odigrane utakmice protiv 3 kluba s vrha tablice nisu samo rezultat odličnog rada Siniše i stručnog stožera, te 3 pobjede simboliziraju početak puta kojim Hajduk treba ići. Nema ništa lijepše nego pogledati početnu postavu i vidjeti momke iz akademije koji iako zajedno nemaju preko 4 godine iskustva, zrače sigurnošču kao da u nogama imaju 300 ...
Ljubav, vjera, Hajduk
Hajdučki Hajduk Dosta je sumnje bilo u zraku kad je ...

Respekt: BruceWayne, DanyX69,

Ovo za Rosandu je prilično zanimljiv podatak. Jako dobra analiza. - BruceWayne, 18.2.19. 19:59, 0 0 0
Lepakis | 15.02.
Tribina hipoteza

Ako zagrebemo ispod površine uobičajenih overachivera prošle sezone poput Tottenhama i Atletico Madrida brzo ćemo doći do imena dva manja kluba. Nakon što je hipsterski trenerski duo Rose-Marić pokorio juniorsku ligu prvaka, prošle su godine u prvoj sezoni seniorskog nogometa doveli svoj Red Bull Salzburg do polufinala Europske lige uz već standardni naslov prvaka Austrije. Nešto sjevernije, manjak uspjeha u europskim natjecanjima naš Ivan Leko je sa svojim Club Bruggeom iskoristio za apsolutnu senzaciju i osvajanje naslova prvaka sa momčadi kojoj se predviđala borba za mjesta u Europi. Da nije sistema natjecanja u kojem se broj bodova prepolovljuje na pola prije play-offa, Leko bi bio prvak sa više od 10 bodova prednosti pred prvim pratiteljima. Međutim, rezultat ostavimo po strani, ono što je još više izdvojilo ove ekipe od konkurencije su njihove moderne i zanimljive taktičke postavke. Zato je njihov jučerašnji dvoboj jedan od onih kojima sam se najviše veselio nakon ždrijeba Europske lige.

Rose je pripremio presing

Iako su ove sezone u nešto većim problemima u prvenstvu, Leko je sinoć pokazao da je od Bruggea stvorio ozbiljnu ekipu. Unatoč tome prvo poluvrijeme pripalo je Red Bullovom mastermindu Roseu. Naime Leko svoju ekipu postavlja u početnih 3-5-2 pri čemu se osnovni plan temelji na tome da spusti srce svog veznog reda, Ruuda Vormera, i da on sa 3 stopera zatvori romb koji onda ima za cilj loptu prebaciti na bok. RB Salzburg je bio spreman na to i sa svojih 4-3-1-2, koje trenutno Oreščanin kopira u Hajduku,  potpuno ugasio prvu fazu distribucije domaćina. Plan je bio čekati da lopta dođe do središnjeg stopera Mechelea, zatim bi dvije široke devetke odsjekle mogućnost pasa prema lijevom i desnom stoperu , a iza njih bi desetka Wolf igrao presing na Vormera u spuštanju. S obzirom da su svi domaći stoperi prilično loši u distribuciji lopte, osim Vormera po loptu se morala spuštati i druga osmica, Hans Vanaken. Tako bi Club Brugge imao pet igrača u prvoj fazi igre, dok bi se drugih pet diglo visoko i čekalo loptu, ali u tako razlomljenoj formaciji lopta do njih nije dolazila i Brugge nije imao ideju što napraviti. 

S druge strane Rose je jednostavno odbio igrati protiv domaćeg presinga i sveo utakmicu u rovovsku bitku nabijanja lopti naprijed i borbe za drugu loptu. Tako su gosti opalili čak 73 duge lopte na utakmici. Leko preferira u igri bez lopte spustiti jednog wing-backa nazad u liniju s 4, drugog dignuti visoko da može onemogućiti laganu promjenu strane. Ipak to prebacivanje u 4-4-2 bez lopte i stalno okupiranje zona oko Red Bullove šestice Samassekoua je dodatno potaknulo goste na preskakanje igre. Kod prvog gola lopta dolazi do lijevog beka Ulmera, on vidi da je domaća obrana izašla skoro do centra i prepoznaje prednost u brzini koju Junuzović koji se ubacuje iz drugog plana ima ispred stopera Mechelea i Amrabata. Kad na to dodamo nesigurnog domaćeg vratara koji se poskliznuo i omogućio da ga Junuzović lagano prebaci vidimo točno ono što je Rose tražio. Puno dugih lopti, osvajanje drugih lopti i nakon toga što više testiranja vratara Horvatha, jer s vratarima Leko ima problema čitave sezone, udarcima iz daljine.

Leko prihvaća igru

U drugom poluvremenu Leko je shvatio da nema smisla probijati liniju po liniju gostiju i odlučio prihvatiti igru u blatu, ali osim toga je shvatio još jednu svoju grešku. Odmah na poluvremenu uvodi Krepina Diattu, svog super ofenzivnog driblera na lijevom wing backu i jedinog čovjeka u ekipi koji može probiti nekoga jedan na jedan. Domaći tako u drugom dijelu počinju odmah preskakati igru i gurati lopte na bok i dovode svoje bekove u situacije da driblaju. Od ukupno 17 driblinga čak 12 ih je bilo u drugom dijelu, a 9 od tih 12 je bilo uspješno za visokih 75 posto. Obje ekipe su tom napucavanju dosta toga bazirale na tome da će kad-tad nešto stvoriti iz prekida i prvi je to uspio Club Brugge kad su izjednačili nakon kornera pogotkom stopera Denswila. Nakon toga su sve više preuzimali inicijativu, a Diatta sve više mučio desnog beka Lainera jedan na jedan pa su se veznjaci Salzburga sve više morali spuštati na bok u pomoć svom desnom beku. 

Tako je počela akcija za drugi gol, Diatta je na boku navukao tri igrača na sebe, riješio se lopte, a zatim su suigrači mogli iskoristiti zonu ispred obrane koju je Samassekou napustio i ostavio prazan prostor ispred obrane za brzu promjenu strane i ubačaj na snažnog  napadača Wesleya.

 Sve je još otvoreno

Sve u svemu, utakmica možda nije ponudila puno u smislu da su dvije ekipe koje inače igraju dosta progresivan i lijep nogomet sinoć potpuno odustale od svojih uobičajenih planova i prilagodile se iz respekta prema protivniku. U takvom dvoboju bilo je zanimljivo vidjeti da je jedan naš trener izašao kao pobjednik iz duela sa Roseom kojeg se smatra jednim od najvećih mladih trenerskih potencijala na svijetu. Pobjeda 2-1 je garancija zanimljivog uzvrata, ali ako Leko misli proći dalje ne smije si dopustiti da prvo poluvrijeme bude nadigran i pročitan kao jučer jer RB Salzburg je prošle sezone nadoknađivao veće zaostatke i protiv jačih ekipa.  

Club Brugge-RB Salzburg: rovovska bitka
Ako zagrebemo ispod površine uobičajenih overachivera prošle sezone poput Tottenhama i Atletico Madrida brzo ćemo doći do imena dva manja kluba. Nakon što je hipsterski trenerski duo Rose-Marić pokorio juniorsku ligu prvaka, prošle su godine u prvoj sezoni seniorskog nogometa doveli svoj Red Bull Salzburg do polufinala Europske lige uz već standardni naslov prvaka Austrije. Nešto sjevernije, manjak uspjeha u europskim natjecanjima naš Ivan Leko je sa svojim Club Bruggeom iskoristio za apsolutnu senzaciju i osvajanje naslova prvaka sa momčadi kojoj se predviđala borba za mjesta u Europi. Da nije sistema natjecanja u kojem se broj bodova prepolovljuje na pola ...
Club Brugge-RB Salzburg: rovovska bitka
Ako zagrebemo ispod površine uobičajenih overachivera prošle sezone poput Tottenhama ...

Respekt: Flexinho, BruceWayne, Fenix22, Bateman,

Slažem se: BruceWayne,

Zanimljiva analiza, moćda još nedostaju screenovi kako bi približio viđeno publici no i ovako je jako dobro. Nadam se da ćeš pisati više u skorije vrijeme.. - BruceWayne, 16.2.19. 19:22, 0 0 0
hrvojeh | 15.02.
Je li Dinamo zasluženo poražen u Plzenu?

Ne treba se zavaravati. Plzen je sasvim okej ekipa koja je imala dvije pobjede u Ligi Prvaka i zaslužuju respekt. Dinamo je odigrao solidnu utakmicu, iako sam dojma da je to moglo izgledati znatno bolje. Nedostajalo je malo hrabrosti/ludosti i samopouzdanja jer je nakon vodstva bilo prilike dodati malo gasa i zabiti drugi gol. Koji su razlozi poraza? Osim hrabrosti istaknuo bi pojedinačne greške kod golova i manjak kvalitetne organizacije u ofenzivi. Kod prvog gola loše postavljanje stoperskog dvojca Theophila (više) i Dilavera (manje), no sve je krenulo od Petkovića. Iako je pokazao kvalitetu sinoć, manjak iskustva pokrenuo je izjednačujući gol. Primio je loptu 20m od centra, vrlo ambiciozno je krenuo u dribling na dvojicu protivnika koji oduzimaju loptu i pokreću akciju za izjednačenje. Uz malo iskustva, vjerujem da bi iskusniji Petković napravio ono što „sidrun“ tu zapravo i treba. Sačuvati loptu i pričekati 2 sekunde Olma koji je dolazio s lijeve strane i koji je igrač puno „pogodniji“ za probijanje obrane. Drugi gol, nažalost, opet Petković koji je zaspao u pokrivanju. Šteta jer momak zaslužuje malo sreće.

Prilike za napredak ima. Dinamo je tehnički dobar, ali njihov stil jučer nije naginjao na to. Puno lopti je izbijano okomito naprijed na Petkovića, posebice se tu isticao Theophile. Nije bilo igre u širinu, niti jedna promjena strana i ofenzivno tu nismo vidjeli ulogu Gojaka, a pogotovo je visoku cijenu platio Šitum koji nije imao nikakvu priliku izgraditi nešto na desnom krilu. Tu vidim manjak hrabrosti i samopouzdanja jer je Dinamo ekipa koja može mijenjati strane i izgraditi kvalitetan napad. Možda je i tu ključ bio u Petkoviću i preveliki fokus da lopte idu na njega. To je upravo stvar koju Bjelica treba mijenjati i stvar koja će logično biti primjenjivija kad na terenu budu Hajrović i Gavranović. Također, manjak igre po bokovima treba realno staviti i na dušu Stojanovića i Leovca koji su ofenzivno bili loši te je time sasvim logično da ekipa/trener nemaju previše povjerenja fokusirati igru na bokove. 

Generalno, uz sitne modifikacije, gol u gostima koji puno znači, Dinamo ima dobre šanse da u Maksimiru izbori pobjedu koja bi ih odnijela dalje.

Solidna igra, vrlo dobar rezultat
Ne treba se zavaravati. Plzen je sasvim okej ekipa koja je imala dvije pobjede u Ligi Prvaka i zaslužuju respekt. Dinamo je odigrao solidnu utakmicu, iako sam dojma da je to moglo izgledati znatno bolje. Nedostajalo je malo hrabrosti/ludosti i samopouzdanja jer je nakon vodstva bilo prilike dodati malo gasa i zabiti drugi gol. Koji su razlozi poraza? Osim hrabrosti istaknuo bi pojedinačne greške kod golova i manjak kvalitetne organizacije u ofenzivi. Kod prvog gola loše postavljanje stoperskog dvojca Theophila (više) i Dilavera (manje), no sve je krenulo od Petkovića. Iako je pokazao kvalitetu sinoć, manjak iskustva pokrenuo je izjednačujući ...
Solidna igra, vrlo dobar rezultat
Ne treba se zavaravati. Plzen je sasvim okej ekipa koja ...

Respekt: Dado_M, ktm686, BruceWayne,

Slažem se: kkarlo, ktm686,

Šteta što oko 60-70-e min nije umjesto umornog Petkovića uveo Andrića, a isto tako umjesto Olma, Lovru Majera. Bili bi svježi i koncentriraniji, a vjerojatno bi promjenili i ritam igre Dinama na bolje. Bit će teško u Maksimiru - ktm686, 15.2.19. 13:09, 0 0 0
Složio bi se generalno s napisanim. Možda po mom guštu kratko, ali nije loše.. - BruceWayne, 16.2.19. 13:41, 0 0 0
Bateman | 14.02.
Liga prvaka: tko prolazi u četvrtfinale?

U odnosu na prosinac u kojem su saznali da će se susresti u osmini finala, Tottenham i Borussia dočekali su međusobni susret u mnogo nezavidnijim pozicijama. Domaćini su ostali bez Kanea, Allija i Diera, dok su gosti uz iste probleme, odnosno izostanak Marca Reusa, na leđima nosili i teret dva nevjerojatno izgubljena boda u subotnjoj utakmici protiv Hoffenheima nakon koje se njihova prednost u domaćem prvenstvu smanjila. S obzirom na izostanke ključnih igrača s obje strane i uspješnu Borussijinu sezonu, gotovo nitko nije smatrao Tottenham izrazitim favoritom, već im je davana lagan prednost. No sinoć su Spursi apsolutno izdominirali goste iz Njemačke i pobjedom od 3:0 gotovo već osigurali prolaz u četvrtfinale najelitnijeg klupskog natjecanja.

Pochettino je izveo svoju momčad u formaciji 3-4-1-2, s Lucasom i Sonom u vrhu napada i Vertonghenom na lijevoj strani, što je bilo poprilično iznenađenje. Son je bio centralna točka gotovo svakog Tottenhamovog napada i ujedno jedan od najboljih igrača na terenu, a Eriksen je već standardno držao konce igre svoje momčadi, sudjelujući u presingu, upošljavajući suigrače i otvarajući im prostor svojim kretnjama.

No ipak je netko drugi ponio titulu igrača utakmice, a to je bio Jan Vertonghen. Čovjek kojeg je Pochettino postavio na poziciju lijevog bočnog i povjerio mu nekarakteristično ofenzivne zadatke odgovorio je fantastičnom asistencijom i još boljim pogotkom, te je također imao četiri uspješna driblinga (najviše), četiri presječene lopte (uz Foytha najviše) i samo jednu izgubljenu loptu uz 86% točnih dodavanja.

To je bio još jedan dokaz koliko je Tottenhamova momčad uigrana i kako izostanak novih lica u momčadi može donijeti i poneku pozitivnu posljedicu. Cijelu utakmicu domaćini su izgledali kao fino uštiman stroj, bez izražene najslabije karike. Kontrolirali su posjed i odličnom pozicijskom igrom konstantno držali goste na oprezu, dok su one prave šanse tražili iz osvojene lopte nakon visokog presinga koji nije opadao čak ni u sudačkoj nadoknadi. Na taj način je pao i prvi pogodak Spursa - nakon odlično postavljenog visokog presinga i osvojene lopte, Vertonghen je „beckhamovskim“ ubačajem pronašao Sona koji je fantastičnom kretnjom prevario svog čuvara i bez većih poteškoća pospremio loptu u mrežu. Činjenica da se Belgijac pred kraj utakmice i sam našao na drugom kraju vrlo slične akcije došla mu je kao svojevrsna nagrada za sve ono što je do tada učinio, a proslava pogotka u stilu Supermana priličila je njegovoj predstavi.

Borussia je svoje šanse tražila iz tranzicije i to pretežito preko bokova, a u prvom poluvemenu to je donekle i funkcioniralo, jer je mladi Jadon Sancho Tottenhamovom stoperskom trojcu stvarao probleme ulascima iza leđa. No srećom po domaćine, damage control posljednje linije bio je na zavidnoj razini, te bi Alderweireld i Sanchez uspijevali barem usporiti Sancha dok se ostatak momčadi ne bi vratio. Gosti nisu imali rješenja protiv postavljene obrane, pa smo tako od njih vidjeli samo nekoliko bezopasnih udaraca iz daljine, dok im je najbolja prilika bila Zagaduov udarac glavom nakon ubačaja kojeg je Lloris odlično obranio.

Favre se nadao da će Sancho i Pulisic uspjeti stvoriti probleme Tottenhamovoj obrani u situacijama 1 na 1, no suočio se s neugodnom istinom da treća momčad Premier lige nije isto što i treća momčad Bundeslige, te je shvatio da snaga Tottenhama ne leži samo u dobroj organizaciji, već i u individualnoj kvaliteti pojedinaca koji je sačinjavaju. Stoga je spomenuti krilni dvojac imao samo po jedan uspješan dribling u protivničkoj trećini, dok je Gotze bio gotovo nevidjiv.    

S druge strane, Son je odlično koristio međuprostor, a Eriksen je njegove ulaske prepoznavao gotovo telepatski i pravovremeno ga upošljavao. Dortmund to nije uspijevao braniti, ponajprije zato što bi u određenim situacijama pomalo naivno i brzopleto krenuli u zatvaranje Eriksena, te bi iz te pomalo „sve ili ništa“ reakcije većinom izlazili bez ičega.

Malo tko je mogao zamisliti da će Spursi bez Kanea i Allija na ovaj način izdominirati utakmicom, ali Pochettino nam je pokazao zašto ga se smatra jednim od najboljih trenera na svijetu. Argentinac je od Tottenhama napravio momčad koja iznimno rijetko oscilira i koja svaki izostanak može gotovo u potpunosti zamaskirati, te koja kao da se svim silama trudi dokazati da je izostanak aktivnosti na tržištu u potpunosti opravdan. Međusobno razumijevanje igrača na terenu pruža mogućnost mijenjanja formacije i uloga unutar nje, a to pak Pochettinu u mnogočemu olakšava taktičku prilagodbu protivniku. On je toga svjestan i iz tog razloga se ni ne žali na manjak pojačanja, iako bi ona adekvatna gotovo sigurno podigla momčad na višu razinu.

Borussia je u susret ušla s gotovo podjednakim šansama za prolaz kao i Tottenham, ali nakon sinoćnje utakmice postavlja se pitanje da li je takva konstatacija bila točna ili su njihove realne mogućnosti bile precijenjene. Tottenham je često podcjenjivan, a većinom iz razloga što su u ključnim trenucima znali zakazati i dopustiti neočekivane poraze, no na svaki „normalni“ dan Spursi se mogu nositi gotovo s bilo kim, a pogotovo s momčadi kao Borussia koja im nije komplementarna u kontekstu individualne kvalitete. 

Favreova momčad ove sezone igra jako dobar nogomet, ali iako su vodeći u domaćem prvenstvu i iako Bayern ne može uspostaviti kontinuitet dobrih igara, i dalje nisu favoriti za osvajanje. Razlog tome je taktika koja se dijelom temelji na pretpostavci da će na određenom dijelu terena imati mismatch ili da će jednostavno protivnik u nekom dijelu igre zakazati, a to je pogotovo slučaju kada im je protivnik neka vrhunska momčad. Uz to, vrlo mlada i neiskusna obrana teško se nosi s elitnim igračima, kao što smo to mogli vidjeli i sinoć. Stoga iako mnogo obećava, ova Borussijina momčad još nije dosegla elitnu razinu, a visok poraz od Tottenhama, koliko god on bio neočekivan, ipak se čini kao realnost.

Favre i Borussia zaslužuju sve pohvale za dosadašnji dio sezone, ali prošla su vremena kada je engleskim nogometom vladala „europska kriza“, a njemački klubovi ulazili u međusobne dvoboje kao favoriti. Danas možemo reći kako se Bayern i Borussia vjerojatno ne bi našli među top 4 momčadi Premier lige, a dobar nogomet koji možemo vidjeti u Bundesligi ipak je samo to. Borussia je sinoć to shvatila na teži način, i iako je ostalo još devedeset minuta za odigrati, pobjeda od četiri razlike teško je zamisliva protiv taktičkog majstora kakav je Mauricio Pochettino.

Izgubljeni u prijevodu
U odnosu na prosinac u kojem su saznali da će se susresti u osmini finala, Tottenham i Borussia dočekali su međusobni susret u mnogo nezavidnijim pozicijama. Domaćini su ostali bez Kanea, Allija i Diera, dok su gosti uz iste probleme, odnosno izostanak Marca Reusa, na leđima nosili i teret dva nevjerojatno izgubljena boda u subotnjoj utakmici protiv Hoffenheima nakon koje se njihova prednost u domaćem prvenstvu smanjila. S obzirom na izostanke ključnih igrača s obje strane i uspješnu Borussijinu sezonu, gotovo nitko nije smatrao Tottenham izrazitim favoritom, već im je davana lagan prednost. No sinoć su Spursi apsolutno izdominirali goste ...
Izgubljeni u prijevodu
U odnosu na prosinac u kojem su saznali da će ...
BruceWayne | 14.02.
SCOUTING: Što Dinamo treba napraviti da prođe Plzen?

Zimski europski san je završio, sutra na teren Doosan Arene Dinamo dolazi u misiju nastavka povijesne sezone. Što se događalo prije, već otprilike znate. Bjelica, novi igrači, petarda u mreži Hapoela na otvaranju, na mišiće i Olmov talent protiv Astane i onda bolno ispadanje od Young Boysa. Ne zadugo jer je Bjeličin Dinamo dobio potvrdu sjajnim igrama u skupinu Europske lige i završnim osvajanjem skupine.

31 ekipa bila je u ždrijebu, Dinamo je dobio češku Viktoriju Plzen. Klub često uspoređivan s Dinamom, kada je bilo potrebno pronaći uspješan projekt koji bi oponirao svemu onome što su Modri radili proteklih godina. Pravi primjer overachievera, Česi su se iz prosječnosti podigli prvo na nacionalnoj razini dominacijom a zatim polako i europskoj. Politiku o domaćim igračima, odnosno dovođenju isključivo Čeha i Slovaka začinili su dodatnim pravilom potpisa igrača iz češke lige neovisno o nacionalnosti, no stavljanje timskog duha umjesto individualnih zvijezda je recept koji je Dinamo tek nedavno otkrio. 

Češku družinu po drugi puta u svojoj karijeri vodi Pavel Vrba. Između prvog petogodišnjeg mandata i drugog započetog 2017., Vrba je vodio Češku reprezentaciju na EURU u Francuskoj te ruski Anzhi - ili ono što je od njega ostalo. Otkako se vratio "kući", Plzen je ponovno osvojio naslov prvaka te što je bitnije za priču, bili su sudionici zadnjeg izdanja grupne faze Lige prvaka. U teškoj skupini predvođenoj europskim prvakom te polufinalistom, putnici za osminu finala bili su unaprijed određeni. Stoga su Česima za nastavak puta najveća a ujedno jedina konkurencija bio CSKA. Bez obzira što su Rusi oba puta slavili protiv Real Madrida, putnik u Europsku ligu određivao se u njihovom zajedničkom susretu. Pod kormilnom Nikole Vlašića, CSKA je dominirao prvim dijelom i na odmor otišao s vodstvom. No, drugi dio ponudio je potpuni preokret, tom pobjedom Česi su imali priliku izboriti ono u čemu su na kraju uspjeli.
Gostovanje Rome u Plzenu za Rimljane je bilo nevažno jer su otprije osigurali prolazak dalje a tu činjenicu je Viktorija pretvorila u njihovo europsko proljeće. 

Prva sličnost između te dvije utakmice osim jasno pobjede i ukupnih 6 bodova, bio je taktički pristup. S obzirom na to da kao ni većina ekipa sličnog ranga nemaju financijskih uvjeta dovoditi igrače više invidiualne kvalitete, Vrba se orijentirao na ogranizirano branjenje u bloku.
Viktorija Plzen je u europskom okviru "radnička" ekipa s prvenstvenim ciljem izvlačenja maksimuma iz postojećeg kadra. Sličnost s Dinamom su sredstva kojim se dolazilo do cilja. Konkretno, iako nominalno igraju u 4-2-3-1 formaciji, u fazi obrane prelazi u vrlo kompaktnih 4-4-2. Napadač Chory i polušpica Čermak se pozicioniraju vrlo usko nastojeći blokirati passing opcije u centralnom dijelu terena. Dokaz da nemaju problem pustiti ubačaje preko krila govori 7,7 otklonjenih opasnosti kapetana Hubnika (2. u grupnoj fazi) te 4,4 drugog stopera Hejde. Stoperi Plzena su također kvalitetni dueli igrač: Hubnik ima 77% osvojenih duela, dok je nešto slabiji Hejda na 67% - što znači da je vrlo teško igrati protiv njih u zoni branjenja gdje su pozicionirani.

Osim igre u bloku odnosno van posjeda, druga poveznica Dinama i Plzena je tranzicija. U ograniziranom branjenju sredine terena, svih 10 igrača pozicionira se prilično usko kreirajući zamke s kojim kasnije žele doći do brze tranzicije. Ciljevi u kontranapadu su dvojica krilnih igrača, odnosno korištenje njihove brzine na praznom prostor koji ostave protivnička obrana. Nekoliko odličnih primjera takvog načina igre prezentirali su protiv Reala na Bernabeu ali realizacija je izostala. No, u zadnjem kolu je upravo to donijelo izjednačenje. 

Kao u skupini Lige prvaka, Viktorija ni protiv Dinama neće igrati na posjed. Od 32 ekipe u ždrijebu, samo Crvena zvezda i PSV imali su manji postotak lopte u nogama. No zato su pri vrhu u dvije kategorije: zračni dueli i duge lopte - što bi trebalo objasniti način kako pokušavaju nadomjestiti manjak kvalitete i talenta u pozicijskoj igri. Tomas Chory, najskuplje pojačanje u povijesti kluba i zamjena za ozlijeđenog Krmencika je primarna opcija za skok. S prosječno 11,7 zračnih duela po utakmici bio je trećeplasirani u grupnom dijelu Lige prvaka, dok su timski bili četvrti po prosječno dugih lopti u ukupnom broju dodavanja. Ono što je specifično, veliki broj igrača skuplja se oko skakača na "drugoj" lopti te pri osvojenoj lopti traži širinu prema aut liniji.

Iako individualnom kvalitetom spadaju u niži razred europskih klubova, treba istaknuti dvojicu koji su sposobni činiti razliku na ovoj razini. Prvi je Aleš Čermak, polušpica no njegov radijus kretanja je puno širi. Ako se napad gradi po desnoj strani, onda se on pozicionira u desni half-space ne bi li stvorio priliku za proigravanje ili prebacivanje posjeda na drugu stranu. Protiv CSKA dominatno je napadao po lijevoj strani, dok protiv Rome je to bila desna. Iako na malom uzorku od samo 6 utakmica, imao je najviše ključnih dodavanja i uspješnih driblinga. 

Drugi, možda i najvažniji igrač za posjed Viktorije je njihov glavni playmaker Hrosovsky. Uz desnog bočnog Havela, ima najveći potencijal za buduću prodaju u neku od boljih liga. Prvi je broju dodavanja u Ligi prvaka (279), zatim dodavanjima u protivničkoj polovici (135), drugi po ključnim dodavanjima te četvrti po broju dugih lopti (20 i vrlo solidnih 67%). Također, Hrosovsky ima skoro 2 oduzete lopte te jednu presječenu po utakmici. 

U odnosu na prošlu utakmice protiv zadnji susret u skupini protiv Anderlechta, Bjelica neće moći računati na kartoniranog Hajrovića, a njega bi trebao zamijeniti Nikola Moro, povratnik i jedan od najboljih Dinamovana na skorašnjim pripremama. Njegovim ulaskom u sredinu, Dani Olmo bi trebao preuzeti poziciju desnog krila - što onda otvara nekoliko novih opcija. Prvenstveno, Dinamo će dodatnim veznim igračem dobiti na kontroli posjed i dodatnoj passing opciji u sredini. No, ono što je puno važnije i gdje bi se mogla odlučiti utakmica, moći će manipulirati brojem igrača u tkz. zoni 14. Stvaranja brojčane prednosti u međuprostoru će donijeti toliko potrebnu kontrolu posjeda jer će Plzen morati reaigrati, što će otvoriti prostore u njihovoj zgusnutoj obrani. 

Još nije sigurno hoće li Bjelica iskoristiti Olmovo spuštanje pa pokušati koristiit prostor iza putem Stojanovića ili drugu izgledniju opciju, gdje bi Olmo igrao drugog napadača i na sebe pozicionirao jednog do stopera. Izostanak Gavranovića mogao bi se osjetiti jer je on u teoriji vrlo dobar matchup protiv obrane Plzena. Spomenuto je ranije kako su njihovi stoperi vrlo kvalitetni u svojoj zoni branjenja, međutim kada bi su izvučeni van poziciji i natjerani braniti međuprostor - tada može doći do situacije gdje bi Dinamo na individualan talent kroz igru bez lopte ili dribling mogao stvoriti razliku. Neće biti švicarskog reprezentativca, zato će ponovno veliku odgovornost dobiti Bruno Petković kao glavni napadač. On je protiv Anderlechta pokazao da se na njega može računati, posebno u dijelu proigravanja kada zadrži loptu. Kretanja Olma ili Gojaka u prostor te izvlačenje Petkovića moglo bi biti ključ u razbijanju Plzenovog srednjeg bloka. 

Najslabija karika njihove obrane je lijeva strana odnosno David Limbersky. Osim što je dešnjak na lijevoj strani, Limbersky je prilično iskusan bek (35 godina) a ove godine ima ispod 50% osvojenih duela. Pošto Limberskog neće biti u prvom susretu zbog žutih kartona, tamo će vjerojatno zaigrati lijevo krilo Kovarik, no misao ostaje ista. Dovesti Olma ili kasnije Atiemwena protiv njega u situaciju jedan na jedan može biti Dinamova kombinacija. Prvi način je fokus Plzenove prema na lijevu na stranu pa brzo prebacivanje lopte(Nikola Moro je pokazao da je sposoban učiniti to) a druga opcija je ulazak Olma iz međuprostora nakon što bi Gojak i Stojanović izvukli svoje čuvare van pozicije te ostaviti dovoljno prostora na desnom krilu. Tako je CSKA radio velike probleme Plzenu putem Nikola Vlašića. 

Iako je Dani Olmo prva asocijacija u traženju "ključnog igrača Dinama", ovaj puta će pozicijska igra uvelike ovisiti o Petru Stojanoviću. Za razliku od prošlih susreta kada je odgovor na utjecaj preko desne strane imao Izet Hajrović, protiv Plzena će Stojanović morati pokazati je li spreman za tu razinu natjecanja. Gotovo sigurno Olmo neće biti klasično desno krilo nego će napadati kao drugi napadač ili okupirati desni half-space, zato je Stojanović zadatak držati širinu i biti stalna opasnost kao dodatna opcija u posjedu ili tražiti dubinu ako Olmo otvori prostor. 

Ključ u prvoj utakmici bit će ravnoteža u riziku. Viktorija Plzen u Ligi prvaka bila je jedna od najagresivnijih ekipa koja se ne boji napraviti prekršaj ili agresivnije ići na oduzimanje lopte - posebno kada imaju brojčanu prednost u toj zoni. Dinamo kroz posjed treba biti strpljiv jer u konačnici postoji uzvratni susret i ne mora se nužno pitanje pobjednika riješiti u prvih 90 minuta. Posjed mora biti kontroliran a cilj samog posjeda pomicanje protivnika jer se iznimno na toj razini natjecanja iznimno teško braniti cijeli susret. Stoga, sigurno će biti prilika da netko od Dinamovih igrača ugrozi dok Hruske, ali tek kada bude bilo više šanse da napad urodi prilikom nego izgubljenom loptom i obrambenom tranzicijom. Sutrašnji domaćini će cijelu utakmicu ako treba čekati situaciju za kontranapad a drugi detalj na koji treba pripaziti su duge lopte. Ove europske sezone, najviše problema Dinamu je stvarao Hoarau, napadač Young Boysa. Poslije ozljede Ademija, razliku je stvarao kroz zračne duele, zato će sutra najveći dio pažnje biti okrenuti prema "drugim loptama" nakon skoka Choryja a igrači moraju biti blizu jedan drugog kako bi se ostvarile veće šanse za osvajanje ničijih lopti. 

Srećom za Modre, Plzen neće nametnuti visok ritam kao Young Boys niti imaju fizički dominatnog igrača kao što je tada bio desni bočni Mbabu. Štoviše, trenutna razina njihove je otprilike njihov plafon. Osim određenih sličnosti kroz branjenje u bloku te tranziciju, Dinamova ekipa prednost stvara kroz individualnu kvalitetu - koja je neusporedivo veća u odnosu na Čehe. Zbog većeg iskustva igranja ovakvih utakmica i uigranosti koje posjeduju, protivnike ne treba otpisivati,no u 180 minuta ,Dinamu prednost 55-45. 

Strpljenje je ključ
Zimski europski san je završio, sutra na teren Doosan Arene Dinamo dolazi u misiju nastavka povijesne sezone. Što se događalo prije, već otprilike znate. Bjelica, novi igrači, petarda u mreži Hapoela na otvaranju, na mišiće i Olmov talent protiv Astane i onda bolno ispadanje od Young Boysa. Ne zadugo jer je Bjeličin Dinamo dobio potvrdu sjajnim igrama u skupinu Europske lige i završnim osvajanjem skupine. 31 ekipa bila je u ždrijebu, Dinamo je dobio češku Viktoriju Plzen. Klub često uspoređivan s Dinamom, kada je bilo potrebno pronaći uspješan projekt koji bi oponirao svemu onome što su Modri radili proteklih godina. ...
Strpljenje je ključ
Zimski europski san je završio, sutra na teren Doosan Arene ...

Respekt: tomy97, Bateman, DanyX69,

Slažem se: ktm686, Bateman, DanyX69,

ivan-cro | 10.02.
Tribina hipoteza

Ne postoje sličnije osobe nego što je to u slučaju Aksela Lunda Svindala i Lindsey Vonn. I ne govorim tu uopće o karakteru, naprotiv. Govorim o skijaškoj ostavštini, o utjecaju kojeg su i Lindsey i Aksel imali na skijanje. Da budemo posve jasni – ne volim u tekstovima koji sumiraju nečiju karijeru nabrajati uspjehe i medalje pojedinog sportaša pa tako to neću raditi niti sada. To nije zanimljivo, dosadno je i ne pruža niti jedan novi pogled na stvar, ne stavlja stvari u neku drugu perspektivu, time se ne gleda ostavština sportaša u onom punom smislu, forsira se taj jedan kvantitativni aspekt koji za rezultat ima svođenje sportaša na broj medalja i trofeja. Sportaši nisu kompjutori, nisu roboti, ne bi ih se trebalo mehanizirati. Uvijek će netko pobjeđivati i osvajati medalje i tom smislu netko će već zauzeti mjesta Vonn i Svindala pa je jedino pravo pitanje na kraju njihovih karijera sljedeće: „Što ih je činilo toliko posebnim?“

Vjerojatno Vam u ušima još zvone zvuci reklame Trentina, talijanskog skijališta, u kojoj je Svindal glavna figura. Reklama počinje se izjavom jednog čovjeka koji kaže: „Aksel Lund Svindal trains here in Trentino!“ Ta reklama prikazivala se uvijek u tzv. TV breaku, kao i prije svake nove utrke. U drugoj reklami Svindal reklamira Longines model satova, a sve to prati onaj dobro poznati slogan Longinesa „Timing skiing history“. Longines satovi su nešto što vidimo na svim utrkama Svjetskog Kupa, a biti model Longinesu velika je stvar. U svijetu sporta zaštitna lica Longinesa također su Tiger Woods i Roger Federer, najbolji sportaši u svojim sportovima. U kakvom se društvu nalazi Svindal! Naravno, ima i onih kojima se ne sviđa to što Federer na svaki meč izlazi sa Longines satom na ruci – kada to povežete sa činjenicom da dolazi iz bogate Švicarske, iz neke hrvatske pespektive može biti čak i razumljivo zašto određeni ljudi imaju odmak prema toj cijeloj jednoj slici koju time odašilje Federer. Zamjeraju mu pretjeranu sterilnost. Nije Norveška siromašna, ali skijanje nije tako globalan sport poput tenisa, pa Svindalovo povezivanje sa Longinesom neće vjerojatno nikoga smetati. Dapače, samo će naznačiti veličinu Svindala i dodatno potencirati njegov marketinški značaj. Možete li zamisliti tenis bez Federera? Golf bez Tigera? A skijanje bez Svindala? E pa ono što je Federer za tenisa, a Tiger za golf, to je Svindal za skijanje!

Lindsey Vonn je takva da joj u popularizaciji skijanja nema premca, njezina prepoznatljivost, popularnost i veličina izdvajaju ju do neslućenih razina. Osvajanjem olimpijskog zlata 2010., postala je prepoznatljiva čak i u SAD-u. Čudno iz naše perspektive, ali unatoč svim silnim uspjesima, alpsko skijanje u SAD-u, do pojave Lindsey Vonn bilo je na zapećku – daleko iza bejzbola, američkog nogometa i NBA lige. Stvorila je snažno ime, od svog je imena napravila brend, a u priču sa natjecanjem protiv muškaraca također je ušla zbog – brenda. Znala je da za stabilizaciju jakog brenda treba moći preuzeti rizik – u navedenoj situaciji rizik Lindsey bio je dopuštenje FIS-a i natjecanje protiv muškaraca (ipak, ne vjerujem kako bi od nje u takvoj konkurenciji mogli očekivati pobjede), ali bila je spremna na takav rizik vodeći se onom da se za dobrim konjem prašina diže. Nije joj odmogla ni fizička ljepota. Ako je Svindal Federer, Vonn je Sharapova. Sharapova sa svojom linijom slatkiša, a Vonn sa svojim iznimno snažnim brendom samim po sebi. I kako Sharapovoj nisu dozvolili da nastupa pod imenom Sugarpova (linija slatkiša), tako Lindsey nisu dozvolili da se natječe s muškarcima. Međutim, tako se stvara brend, tako se postaje velik. Možete li zamisliti tenis bez Sharapove? A skijanje bez Vonn? I iako nisu vršnjaci, poetska je pravda da se Lindsey i Aksel povlače na skoro isti dan…

Mama i tata alpskog skijanja
Ne postoje sličnije osobe nego što je to u slučaju Aksela Lunda Svindala i Lindsey Vonn. I ne govorim tu uopće o karakteru, naprotiv. Govorim o skijaškoj ostavštini, o utjecaju kojeg su i Lindsey i Aksel imali na skijanje. Da budemo posve jasni – ne volim u tekstovima koji sumiraju nečiju karijeru nabrajati uspjehe i medalje pojedinog sportaša pa tako to neću raditi niti sada. To nije zanimljivo, dosadno je i ne pruža niti jedan novi pogled na stvar, ne stavlja stvari u neku drugu perspektivu, time se ne gleda ostavština sportaša u onom punom smislu, forsira se taj jedan ...
Mama i tata alpskog skijanja
Ne postoje sličnije osobe nego što je to u slučaju ...
Obadvoje su zasigurno veliki skijaši i sigurno će nedostajati u svjetskom kupu, ali usporediti Svindala sa Federerom ili Tigerom mi je ipak malo prenapuhano. - Tvrda, 10.2.19. 18:23, 0 0 0
Prvo, obadvoje je pleonazam ("2 na kvadrat"). Drugo, iznesi razlog zašto je to prenapuhano osim subjektivnog dojma. - Fenix22, 10.2.19. 20:18, 0 0 0
Bateman | 07.02.
Tko je trenutno najbliži 4. poziciji u Premier League?

Nakon nezasluženog otkaza koji su Claudeu Puelu uručili u ljeto 2017., Southampton se našao u krizi koja je trajala sve donedavno. Mark Hughes je prošle sezone uspio spasiti klub s juga Engleske od ispadanja u niži rang, nakon što ga je u tu situaciju doveo Mauricio Pellegrino, no ove sezone Velšanin je u 14 prvenstvenih utakmica uspio ostvariti samo jednu pobjedu, te je uprava kluba odlučila poduzeti nešto prije negoli bude prekasno.

Poslije Hughesa, koji je u osam mjeseci na klupi „Saintsa“ zabilježio sve skupa tri pobjede, uprava Southamptona vratila se dobrim navikama te uzde momčadi dala u ruke Ralpha Hasenhuttla. Austrijanac koji je radio odličan posao u Ingolstadtu ipak je najpoznatiji kao čovjek koji je Leipzig doveo do drugog mjesta Bundeslige i nastupa u Ligi prvaka, stoga su navijači odluku o njegovom ustoličenju razumljivo dočekali s oduševljenjem. U klubu je svanulo sunce te se javila nada da će Hasenhuttl, kao i Pochettino i Koeman prije njega, sa sobom donijeti svježe ideje i rezultat, a on je već u kratkom roku potvrdio da će to zaista biti tako.

Mark Hughes nikada nije bio posebno inovativan trener niti su njegove momčadi gajile  prepoznatljiv stil igre, a ništa drugačijim nije se pokazao ni za vrijeme epizode u Southamptonu. Ove sezone Southampton je pod njim postigao 12 pogodaka u 14 ligaških utakmica, a za to vrijeme su ispalili 208 udaraca na gol, od čega 68 u okvir. Ako to usporedimo s devet utakmica koje je Hasenhuttl vodio (Cardiff neću računati, iz razloga što je to bila njegova prva utakmica na klupi Southamptona, a koja je na svaki mogući način bila suprotnost onome što je Austrijanac želio i uspostavio već od sljedeće utakmice), vidimo da je Southampton u tom periodu postigao dva pogotka više, dok je gotovo polovica njihovih udaraca završavala unutar okvira. „Saintsi“ sada u prosjeku upućuju manje udaraca na gol, ali istovremeno više u okvir, zabijaju gotovo dvostruko više golova u prosjeku, dok im za pogodak treba 6.35 udaraca, za razliku od prvih 14 ovosezonskih utakmica pod Hughesom u kojima im je bilo potrebno preko 17. Ukratko rečeno, Southampton sada igra efikasniji nogomet s jasnom vizijom. 

Klub koji je poznat po izvozu domaćih talenata debelo se oslanja upravo na mlade snage, čije su pak najveće kvalitete agresivnost, trka i taktička disciplina. Hasenhuttl se nikada nije plašio dati priliku mladim igračima, a njegove trening metode i naglasak na specifične taktičke mehanizme dobro leže takvom tipu igrača. Odmah po dolasku je otpisao Cedrica Soaresa koji je otišao na posudbu u Inter, a na pozicije wing backova postavio 23-godišnjeg Targetta i 19-godišnjeg Valeryja. Ovosezonska novopridošlica Mohamed Elyounoussi također je pao u drugi plan, kao i Gabbiadini, dok je Austin odmah nakon utakmice s Cardiffom preseljen na klupu. Napadački dvojac sada čine Ings i Redmond, koji je ujedno i ključni igrač u fazi napada, a formacija u kojoj gledamo Southampton je 3-3-2-2, odnosno 3-4-2-1 kada očekuju da će biti u podređenom položaju.

Obje formacije su jako slične, jer u oba slučaja napadači i vezni igrači tvore uski „peterokut“ pomoću kojeg kontroliraju lopte kroz sredinu i tjeraju protivnika da traži igru preko bokova, dok je razlika jedino u fazi obrane u kojoj kod 3-4-2-1 dva zadnja vezna pomažu održavati obrambenu liniju stabilnom, odnosno nije im primarni zadatak što prije oduzeti loptu.

U fazi napada Hasenhuttl inzistira na direktnom pristupu, što znači da lopta nerijetko ide od stopera u protivničku trećinu, bilo to na Redmonda koji se spušta i zatim odigrava iz prve ili u obliku visoke lopte čiji odbijanac očekuje neki od veznih igrača koji na taj način pokušava stvoriti priliku. Druga varijanta je spuštanje jednog od veznih igrača po loptu, te traženje jednog od wing backova.

Po izgubljenom posjedu igrači odmah vrše organizirani presing, ostavljajući protivnika bez mogućnosti da prebaci težište igre na suprotnu stranu, a slučaju duge lopte ili dodavanja kroz sredinu obrambeni igrači presijecaju loptu ili u krajnjem slučaju rade prekršaj.

Takva nogometna filozofija pretpostavlja da posjed neće biti na strani Hasenhuttlove momčadi, stoga ne čudi podatak da je lopta u nogama njegovih igrača u prosjeku 38% vremena, dok je postotak točnih dodavanja također nizak (u prosjeku oko 69%). Sve te brojke pod Hughesom su bile zamjetno veće, no kao što smo svjedočili, nisu donijele ništa opipljivo. Presing na protivničku zadnju liniju bio je prisutan i kod njega, no nakon što bi protivnik izašao preko sredine, pritisak bi opao. Hasenhuttl inzistira na zatvaranju sredine terena, kako bi protivnika prisilio na građenje napada preko bokova, a što u velikoj većini slučajeva služi kao okidač za presing.

Southampton se brani u klasičnom 5-3-2, a pritiska se u većini slučajeva rješavaju ispucavanjem lopte umjesto iznošenja kroz kratka dodavanja. U tom segmentu Hasenhuttl je također transformirao momčad, pa Southampton sada u prosjeku zabilježava 36 clearancea po utakmici, što je za 11 više nego što je to bio slučaj ove sezone za vrijeme Hughesa. U isto vrijeme njihovi protivnici imaju 15 clearancea po utakmici, za razliku od dosadašnjih 26, što ukazuje na dvije stvari. Prva je ta da Southampton dolazi u manje izglednih prilika, a druga je ta da napade nastoje završiti na što bezbolniji način. Odnosno udarcem ili dubinskom loptom u prostor, kako bi u slučaju neuspjeha opasnost od kontre ili polukontre bila minimalna.

Hasenhuttl je u kratkom vremenu od momčadi uspio dobiti točno ono što je tražio, a to se očituje i u rezultatima. 15 osvojenih bodova iz deset utakmica u kojima su se susreli između ostalog s Arsenalom, Chelseajem i Cityjem, najava su vedrijih dana na St. Mary`s-u, a borba za opstanak već se sada čini kao prošlost.

U financijski moćnom Leipzigu Austrijanac je u većinu utakmica ulazio kao favorit, te je sukladno tome taktički pristup bio prilagođen nametnutoj ulozi. U nemjerljivo konkurentnijoj ligi u kojoj je Southampton jedna od slabijih momčadi, Hasenhuttl je pak primoran igrati oportunističkiji nogomet. Southampton nema sredstava s kojima bi se borio za sam vrh engleskog nogometa, već su prisiljeni ciljati na status stabilnog prvoligaša, a s obzirom na konkurentnost Premier lige i za takav je poduhvat potrebno imati jasan plan i viziju. Hasenhuttl ih ima i može se slobodno već sada reći da odgovaraju momčadi koju je dobio na vođenje. Manjak sirovog talenta i tehničkih sposobnosti uvijek se djelomično može nadoknaditi velikom količinom trke, visokim tempom i taktičkom disciplinom, a to je upravo ono na čemu austrijski strateg temelji svoju filozofiju.

Southamptonova momčad druga je po redu najmlađa u ligi s prosjekom od 24,9 godina, a takvoj skupini igrača uvijek je lakše nametnuti nove metode treninga i priprema za utakmicu. Nerealno bi bilo očekivati da će Hasenhuttl napraviti čudo s ovom ekipom, ali će joj gotovo sigurno donijeti stabilnost u igri i rezultatski kontinuitet. S obzirom na to da je Austrijanac bio jedan od kandidata za klupu Arsenala nakon odlaska Wengera, za očekivati je njegov odlazak u neki veći klub u budućnosti. Ali dok se to ne dogodi navijači Southamptona mogu biti mirni uz spoznaju da će njihova momčad ponovno biti nepoželjan protivnik i da će im donijeti mnoge radosne trenutke.

Nakon mučne sezone i pol Ralph Hasenhuttl vratio je Southampton u život, život koji se svakom utakmicom čini sve ljepši.

"Mala koliba za zečeve" na jugu Engleske
Nakon nezasluženog otkaza koji su Claudeu Puelu uručili u ljeto 2017., Southampton se našao u krizi koja je trajala sve donedavno. Mark Hughes je prošle sezone uspio spasiti klub s juga Engleske od ispadanja u niži rang, nakon što ga je u tu situaciju doveo Mauricio Pellegrino, no ove sezone Velšanin je u 14 prvenstvenih utakmica uspio ostvariti samo jednu pobjedu, te je uprava kluba odlučila poduzeti nešto prije negoli bude prekasno. Poslije Hughesa, koji je u osam mjeseci na klupi „Saintsa“ zabilježio sve skupa tri pobjede, uprava Southamptona vratila se dobrim navikama te uzde momčadi dala u ruke Ralpha ...
"Mala koliba za zečeve" na jugu Engleske
Nakon nezasluženog otkaza koji su Claudeu Puelu uručili u ljeto ...

Respekt: Lepakis, BruceWayne, Dado_M,

Slažem se: Lepakis, BruceWayne, Fenix22,

Posebno mi se sviđa što si istaknuo određene stvari kako su izgledale po Hughesom te kako trenutno izgledaju pod Hasenhuttelom. Odlično. - BruceWayne, 8.2.19. 21:05, 0 0 0
BruceWayne | 07.02.
Je li Real pronašao recept za spas sezone?

Nekoliko mjeseci nakon što je Barceloninom pobjedom 5-1 sat odzvonio Julenu Lopeteguiju, ždrijeb Kupa Kralja tražeći jednog finalista odlučio je stvoriti još dva El Clasica. Lopeteguijev nasljednik Santiago Solari, preciznije čuvar prijestolja na klupi Kraljevskog kluba uspio je povezati konce i zašiti Realovu igru nakon početnog šoka uzrokovanog Ronaldovim odlaskom i svemu što je taj čin sa sobom nosio. 2018. godina ostavljena je u arhivi, Real je novoj počeo ostvarivati rezultate koji priliče trostrukom uzastopnom prvaku Europe. Glavni Solarijev posao bio je uvjeriti ekipu da je i ovaj tranzicijski period između dvije zvijezde, odnosno Ronalda i (vjerojatno) Hazarda izuzetno važan jer se ulaznica za buduću postavu dijele danas, ne sljedeće sezone.

Gledajući trendove, čini se da je u tome uspio, jer je Real povezao 5 pobjeda u nizu i s priličnim samopouzdanjem došao je mjesto gdje je prošli puta primio isto toliko golova koliko trenutno imaju pobjeda u nizu. Argument o samopouzdanju prenio se na najveći Realov problem ove sezone (uz ozljede) - realizaciju. Real je do susreta protiv Seville, prve pobjede u spomenutom nizu zabio samo 45 golova (ne računajući Svjetsko klupsko prvenstvo i susret Kupa protiv Melille) u 27 utakmica, što je prosječno 1,67 gol po utakmici. U zadnjih utakmica 5, Madriđani su postigli 16 a čak 9 različnih igrača upisalo se u listu strijelaca. Solari je uspio riješiti problem koji je međuostalom zbog spomenutih ozljeda mučio i na kraju odlučio sudbinu njegovog prethodnika. Nakon početne faze traženja rotacije, Real je dobio širinu i glavnog igrača. Iako su po svim najavama i pretpostavkama Ronalda  trebao "mijenjati" Gareth Bale ili Marcos Asensio u ulozi glavnog igrača, nitko nije očekivao da će to postati Karim Benzema. U zadnjih 5 utakmica, vječno kritizirani Francuz zabio je 6 golova, no povratak realizatorske forme je samo dio Benzeminog utjecaja na posljednje Realove rezultate.

Problem nedostatka golova ove sezone nije bio isključivo povezan kroz lošu realizaciju, Real je teško stvarao prilike. Mijenjali su se sustavi, treneri, formacije - sve dok u svom trenerskom laboratoriju Solari nije u vatru bacio J.Viniciusa. On je postao savršen dodatak Benzeminoj link-up igri, odnosno spuštanju u međuprostor i tjeranju stopera na dilemu. To je posebno važno istaknuti jer ako bi izašao na Benzemu, ne bi mogao obavljati ulogu podrške bočnog stoperu u branjenu dubine protiv brzog Viniciusa. No ako bi ostavio Benzemi dovoljno manevarskog prostora, brojke kažu da tada problemi za Realove protivnike postaju još veći. Francuz je u zadnjih 6 utakmica(uključujući Barcelonu) ostvario čak 16 ključnih dodavanja te stvorio 3 velike prilike za suigrače. Brazilsko-francusku suradnju u pogodak pretvorio je Lucas Vasquez početkom El Clasica.  

Ako se nakratko prisjetimo prošlog susreta istih protivnika, Real je pri rezultatu 2-1 u drugom poluvremenu uspio stvoriti nekoliko prilika, stoga je iracionalno tvrditi da je ključan utjecaj učinio nedostatak realizacije u fazi napada - problemi su bili na drugoj strani terena. Iako je Ronaldovim odlaskom Barcelona "odgovorila" neigranjem Messija zbog njegove ozljede, Valverde je uspio pronaći način kako bušiti Realovu obranu prvih 45 minuta. Overloadali bi cijeli half-space, Coutinho bi izvukao Nacha a prostor iza njegovih leđa napadao bi Jordi Alba. Zato je postavljanje Lucasa Vasqueza umjesto Garetha Balea dobio potpuni smisao jer Vasquez ima iskustvo igranja beka i neusporedivo je korisniji u toj fazi igre. Njegovim markiranjem Albe, formacija se pretvarala u 5-4-1 te Barcelona nije uspijevala stvoriti brojčani višak na svojoj dominantnoj lijevoj strani. 

*46% napada gradili su po lijevoj strani u toj utakmici

Pod Solarijem, Real je protiv Betisa pokazao da mu nije strano igrati protiv posjeda braneći se u dubokom bloku te tražeći svoje prilike kroz napadačku tranziciju. Znajući Barceloninu filozofiju, ta vježba je upravo ono što im je trebalo. No osim toga, Betis je kvalitetno poslužio kao priprema za jedan drugi segment - branjenje Barcinih centralnih veznjaka kao ključnih faktora njihovog posjeda. Postavljanjem Vasqueza na desno krilo i njegovim spuštanjem na beka dobivena je samo brojčana jednakost a za potpunu kontrolu dubinskih dodavanja bilo je potrebno zaustaviti dodavače. 

Betis je uskom formacijom u fazi obrane gotovo savršeno smanjio utjecaj Busquetsa, Rakitića i Arthura kao glavnih točaka prijenosa lopte i kreacije. Sličan plan imao je Solari: podizanjem Modrića na Arthura te dovoljno kompaktnim postavljanjem uspjeli su ograničili Barceloninu distribuciju i spriječiti veliki broj dubinskih dodavanja s centra terena, odakle su došla ključne lopte u prethodnoj utakmici. Ne računajući na Lengleta kao koncepcijski rizik, Real je imao 6 igrača u prednjoj liniji u odnosu na 4 igrača Barcelone te su imali odgovor za mogući overload domaćina kroz spuštanja Coutinha ili Suareza.

Trebalo je Valverdeu određeni dio utakmice dok nije shvatio da neće moći ostvariti pozitivan rezultat ako se ne odrekne središnjeg trojca u izgradnji napada. Nepotpunim oporavkom Messija te ozljedama Rafinhe i Dembelea, priliku dobio je Malcom, prilično različit igrač od Rafinhe iz prošle utakmice. Stavljajući fokus na obranu lijeve strane i posebno ulazaka Jordyja Albe, Solari je odlučio riskirati s Barcinom desnom stranom, posebno kada utakmicu nije počeo njen najbolji igrač. 

Nakon početne prilagodbe, Barcelona je pronašla način kako kontinuirano dolaziti u zadnju trećinu. Koristeći usko postavljenog J.Vinicusa, Semedo je imao priliku napasti prostor iza njegovih leđa i Marcela dovesti u 1vs2 situaciju jer je Malcom čekao duž aut linije. Od 32 pokušaja driblinga, Semedo je ostvario 6 a Malcom 5 uspješnih. Kao u prvoj utakmici, Barcelona je napadanjem obrambeno slabijeg krila stvarale prednost, no kada bi došli u zadnju trećinu nisu uspijevali doći do završnice jer se Real kvalitetno pregrupirao a Suarez u skoku nije imao previše šanse pored Varenea i Ramosa. 

Da je odigrao puno bolju utakmicu nego kada je prošli puta gostovao na Camp Nou, zaslužna je obrambena postavka i njihove reakcije tijekom utakmice. Jedini puta kada je potrebna razina izostala, bio je izjednačujući gol Barcelone. Realov najveći problem u prošlim utakmicama bio je loše držanje zone odnosno zamke zaleđa. Barcelona je trenutak za utrčavanje Albe čekala cijelu utakmicu a nakon nekoliko dodatnih intervencija, Malcom je postavio konačan rezultat.

Iako su ponovno promašili određene prilike, Real i Santiago Solari mogu biti zadovoljni prezentacijom i konačnim ishodom, a posebno napretkom u fazi obrane. Mladi Vinicius nije "izgorio" u svom prvom El Clasicu, štoviše bio je važna opcija Reala kroz kontranapade u suradnji s Benzemom. Trebali su se svi najbolji igrači Reala ozlijediti, potjerati na klupu(Isco) ili jednostavno igrati užasnu sezonu(Asensio) da bi Francuz dobio ulogu vrijednu naslovnica. To je svojevrstan šamar po licu Florentina Perezu, jer se ni on niti Keylor Navas ne uklapaju u imidž kluba kakav on zagovara a sinoć su bili najzaslužiji za pozitivan rezultat Kraljevskog kluba. 

Realu slijedi težak raspored u ključnom dijelu sezone, a na njima poster Karima Benzeme - to baš nitko nije rekao niti očekivao prije početka sezone..

Nitko nije rekao Benzema!
Nekoliko mjeseci nakon što je Barceloninom pobjedom 5-1 sat odzvonio Julenu Lopeteguiju, ždrijeb Kupa Kralja tražeći jednog finalista odlučio je stvoriti još dva El Clasica. Lopeteguijev nasljednik Santiago Solari, preciznije čuvar prijestolja na klupi Kraljevskog kluba uspio je povezati konce i zašiti Realovu igru nakon početnog šoka uzrokovanog Ronaldovim odlaskom i svemu što je taj čin sa sobom nosio. 2018. godina ostavljena je u arhivi, Real je novoj počeo ostvarivati rezultate koji priliče trostrukom uzastopnom prvaku Europe. Glavni Solarijev posao bio je uvjeriti ekipu da je i ovaj tranzicijski period između dvije zvijezde, odnosno Ronalda i (vjerojatno) Hazarda izuzetno važan ...
Nitko nije rekao Benzema!
Nekoliko mjeseci nakon što je Barceloninom pobjedom 5-1 sat odzvonio ...

Respekt: ktm686, DanyX69, Fenix22, Bateman,

Slažem se: DanyX69, Bateman,

Uvijek sam bio mišljenja da je Benzemina uloga podcijenjena, čak i kada Real nije igrao posebno dobar nogomet. - Bateman, 7.2.19. 9:45, 0 0 0
Pa sigurno a posebno sada gdje ima još veću odgovornost u ekipi.. - BruceWayne, 7.2.19. 13:57, 0 0 0
baiso | 05.02.
Surfin USA: Tko je napravio najbolji posao u trade deadline-u?

Ne znam za vas, ali meni se film Godzilla, onaj originalni iz 1998. godine, zapravo dopada. Možda je to zato što sam ga na VHS-u gledao kao petogodišnji klinjo, ali takav pomalo trash film poslužit će kao super uvod za priču o New York Knicksima. Ukoliko se imalo sjećate filma, onda se sjećate i stotina ogromnih jaja koje je 'mama Godzilla' izlegla u Madison Square Gardenu, a koja su, nakon što su iz njih počeli izlaziti mali 'godzilići', postala ogroman problem koji je vlada riješila na 'najamerički' mogući način – dizanjem cijele dvorane u zrak. Svaki navijač Knicksa vjerojatno je barem jednom zaželio da se taj scenarij dogodi u stvarnosti jer čak je i sluzavo izlijeganje ružnih gmazova znatno bolji prizor od gledanja Knicksa kako igraju košarku. Knicksi toliko gube da se njihovi porazi počinju koristiti kao jedna od small talk tema u brojnim filmovima i serijama. Ako se „Oh no! The Knicks lost again!“ toliko uvriježila da je i u fiktivnom svijetu postala konstanta, možete samo zamisliti kako je tek u stvarnom životu. Krivca za takvo stanje ne trebate dugo tražiti jer su gotovo svi složni u upiranju prsta ka Jamesu Lawrenceu Dolanu, glavnom čovjeku MSG Corporation i vlasnika nekoliko sportskih franšiza među kojima su i New York Knicksi.

Kada ste vlasnik neke sportske franšize u glavnom gradu svemira, kada vam je i sama dvorana u kojoj igrate brand sam za sebe, onda ste na opasnoj kušnji da postanete 'sam svoj uhljeb'. James Dolan je upravo to.

Većina sportskih franšiza svoje će financijsko blagostanje ostvariti kroz sportski uspjeh. Jer zašto bi se pobogu na listi NBA timova koji su ostvarili najveću zaradu u sezoni 2016./2017. na visokom trećem mjestu našli Golden State Warriorsi, a za njihove prilike, daleko previsokom šestom mjestu Cleveland Cavaliersi? „Dobro je sve“ kada zarada korelira sa sportskim uspjehom. No, New York Knicksi su sasvim druga priča. Oni su se na toj istoj ljestvici najprofitabilnijih franšiza za sezonu 2016./2017. našli na prvom mjestu.

Dodatno, s 3,6 milijardi dolara oni su ujedno i najvrjednija franšiza cijele lige za 2018. godinu. Sve što su Knicksi pod Dolanovim patronatom radili od početka novog milenija može se objasniti pomoću ovih dvaju grafova. Neovisno o tome koliko su truda i rada uložili, oni su na kraju dana uvijek bili najprofitabilniji. Koliko god bi Dolan svojim potezima u sportskom smislu 'izmasakrirao' Knickse, oni bi donosili profit. I dok bi u nekim drugim sredinama takvi potezi gotovo sigurno značili prodaju franšize i selidbu u drugi grad, u Velikoj Jabuci to je naprosto nemoguće. Veličina tržišta sprječava da Knickerbockersi ikad presele u neku manju sredinu. Na taj način ono što je iz financijskog aspekta blagoslov, u sportskom segmentu postaje prokletstvo, dok je Dolan poput onog razmaženog derišta iz Priče o igračkama koje baca i razbija igračke jer eto, može. Neovisno o tome igraju li na parketu Ron Baker i Mario Hezonja ili ozbiljni NBA igrači, MSG će biti pun iz nekoliko razloga.

Dva su već spomenuta. New York City jedan je od najvećih gradova svijeta i samim time privlači velik broj ljudi, dok je Madison Square Garden za svakog sportskog fana ono što posjetitelju Rima znači papa. Kako se uopće nazvati sportskim fanom i ne posjetiti The World's Most Famous Arena“? Garden je ujedno i mamac za brojne 'selebritije', dok je ostatak stolica uz parket rezerviran za anonimuse boljeg socijalnog statusa koji će masno platiti samo da pokažu svoju financijsku moć i ugled. I naravno, nitko ne naplaćuje ulaznice uz parket više od New York Knicksa.

Mada me ova sezona demantira, jedna je stvar uz redovite poraze konstanta za Knickse – imati barem jednu zvijezdu u momčadi – jer to je ono što se prodaje. Nebitno je koliko će uistinu dobri biti, hoće li funkcionirati na terenu ili ne, hoće li biti contenderi, jedino je bitno da imaju status zvijezde. Možda i ništa ne potvrđuje ovu tezu bolje od neslavnog pokušaja udruživanja dvaju istinskih gunnera Stephona Marburyja i Stevea Francisa koji je, gle čuda, završio katastrofom. Rijetko koji dvojac tako dobrih igrača se međusobno poništavao toliko efikasno kao njih dvojica, pa ipak, Dolan ih je svejedno odlučio udružiti jer sama pomisao na atraktivnost imena tog dvojca bila je dovoljna da plijeni pozornost i donosi profit. Što tek reći za marketinšku kampanju zvanu Linsanity u kojoj se od sirotog Jeremyja Lina svom silom pokušalo napraviti zvijezdu, a koja je rezultirala time da se jadnog Lina dobar dio vremena spominjalo kao školski primjer igrača koji je jednostavno precijenjen. Od Carmela Anthonyja nisu trebali raditi zvijezdu jer je on to neupitno bio, no tu se ustvari pokazalo da nemaju dovoljno kapaciteta za izgradnju momčadi koja će biti contender. Zadnji puta kada su Knicksi ušli u doigravanje bilo je 2013. godine i to je ujedno bila najbolja momčad koju su uspjeli izgraditi oko Carmela, no ta je momčad imala jedan stanoviti problem – bili su prestari. Stoga i ne čudi da su se nakon sezone mučenja 2014. počeli po 'ko zna koji put raspadati, a dovođenje Phila Jacksona na mjesto generalnog menadžera trebalo je proces nazovi-rebuildinga učiniti što bezbolnijim. No, dogodilo se upravo suprotno. Samo su Knicksi bili sposobni ukrasti  Zen Masteru njegov zen. Ipak, mala pobjeda za Dolana u vječitom ratu protiv navijača bilo je draftiranje Kristapsa Porzingisa koji je od 'novog Bargnanija' došao do unicorn statusa ekspresnom brzinom. 'Zinger' je bio ta zvijezda na kojoj će Dolan zgrtati pare pa su se Knicksi od 2015. vodili mantrom izgradnje momčadi kroz draft. No, izgleda da je Dolanu dopizdilo čekati te je odlučio svog glavnog kapitalca razmijeniti u Dallas.

Mnogi su odmah prepoznali najveću vrijednost za Knickse u toj isprva ludoj razmjeni – oslobađanje cap spacea dovoljnog da se potpišu dva superstar igrača na maksimalan ugovor. U teoriji, to i jest tako. Knicksi mogu potpisati dvije zvijezde, nadodati još jednu mladu na draftu 2019., popuniti rupe na rosteru role playerima i proglasiti se realnim contenderom. No, poprilično sam siguran da se to neće dogoditi jer se radi o sportskoj kulturi koja je toliko zaražena virusom nesposobnosti da ju je jednostavno nemoguće ispraviti. Proces izgradnje momčadi s kojom napadate naslov nije nimalo lagan. Pogledajte samo koliko je rasprava po svim društvenim platformama donijelo pitanje o razmjeni Anthony Davisa u LA Lakerse. Sama činjenica da postoji toliko argumenata „ZA“ i „PROTIV“ dovoljno govori o kompleksnosti izgradnje momčadi koja će napadati titulu. S dovođenjem zvijezde dolazi i velika odgovornost, a svaki pogrešan korak mogao bi završiti neostvarenjem konačnog cilja. S druge strane, o Knicksima takvog govora neće biti. Premda i o njima postoji puno što-i-kako-dalje rasprava, rekao bih kako se na New York gleda bitno drugačije nego na Los Angeles jer stvari u Gradu Anđela i Velikoj Jabuci nemaju istu težinu. Jedan od razloga je i taj što Lakersi imaju pokoju titulu u zadnjih 50 godina, a drugi je taj da Lakersi nemaju vlasnika kojemu trofej Larry O'Briena i nije najbitnija stvar u životu.

Drugim riječima, ono kako ja vidim nadolazeće ljeto u 'Dolanlandu' je sljedeće: Knicksi će uspjeti uloviti jednu od velikih zvijezda (malo ćemo se poigrati pa nabrojati: Kembu, Irvinga, Duranta, Butlera, Middletona), no tu će otprilike stati. Ostale zvijezde će ili potpisati za svoje matične momčadi, ili će otići u Lakerse ostavljajući Knickerbockerse s polovičnim ulovom. Onda će se dogoditi to da Knicksi imaju puno previše slobodnog mjesta na salary capu i puno premalo vremena do početka nove sezone pa će po dobrom starom običaju spičkati te pare na preplaćivanje različitih role playera. Prvi u redu bi trebao biti DeAndre Jordan koji je baš tipičan primjer igrača kojemu bi samo Knicksi mogli ponuditi ugovor težak dvadesetak milijuna dolara po godini. Dodajte tomu Wesa Matthewsa ili Enesa Kantera i već ste potrošili gotovo čitav salary cap. Jedina i zapravo najveća nada ostaje na draftu, no Zion Williamson će LeBronovim stopama u najsretniji grad na svijetu – Cleveland. Dok dođe vrijeme na Dallasove pickove, Mavsi će već biti stabilna momčad doigravanja pa dodavanje konkretnog talenta preko drafta ne dolazi u obzir. Knicksi će tako biti tek  pristojna ekipa s jednim all-star igračem i ništa više od toga, daleko od kakvog izazivača za naslov, daleko od onoga što su oduvijek trebali biti. Ali hej, imat će barem jednu zvijezdu koja nese zlatna jaja, što je čovjeku koji je 'sam svoj uhljeb' i jedino važno.

James Dolan - sam svoj uhljeb
Ne znam za vas, ali meni se film Godzilla, onaj originalni iz 1998. godine, zapravo dopada. Možda je to zato što sam ga na VHS-u gledao kao petogodišnji klinjo, ali takav pomalo trash film poslužit će kao super uvod za priču o New York Knicksima. Ukoliko se imalo sjećate filma, onda se sjećate i stotina ogromnih jaja koje je 'mama Godzilla' izlegla u Madison Square Gardenu, a koja su, nakon što su iz njih počeli izlaziti mali 'godzilići', postala ogroman problem koji je vlada riješila na 'najamerički' mogući način – dizanjem cijele dvorane u zrak. Svaki navijač Knicksa vjerojatno je ...
James Dolan - sam svoj uhljeb
Ne znam za vas, ali meni se film Godzilla, onaj ...

Respekt: DanyX69, GNKDZCFC, tomy97,

Slažem se: tomy97,

Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.