ANALIZE

Bateman | 05/2019
Tribina hipoteza

Ne postoji nogometna utakmica u kojoj ne posvjedočimo nekolicini žustrih rasprava igrača sa sucem u vezi njegove odluke, a koje nerijetko završe žutim kartonom za tog igrača. Te situacije za sobom povlače pitanje smisla takvog ponašanja kada je jasno da sudac neće promijeniti svoju odluku niti će igrač postići išta dobro za sebe i za svoju momčad. Spektar i jačina emocija kroz koje svaki igrač prođe tijekom 90 minuta na terenu teško su shvatljivi prosječnoj osobi, ali rasplet u kojem sudac uvažava mišljenje igrača koji agresivno protestira protiv njegove odluke gotovo da je neviđen. S obzirom na to da je nekada lakše reći ono što ti je na duši i zaraditi „samo“ žuti karton nego držati nakupljeno nezadovoljstvo u sebi teško je zamisliti da će se prigovaranja sucu ikada iskorijeniti sustavom kažnjavanja koji je snazi, stoga je IFAB prije nekoliko godina predložio zanimljiv koncept nazvan Sin Bin, ili u doslovnom i istovremeno nespretnom prijevodu – ograđeni prostor za grijeh? Uglavnom, nezahvalno je prevoditi jedan takav izraz, a „kazneni prostor“ je previše suhoparan naziv koji ubija draž originalnog, te sam siguran da ste svi upoznati s engleskim jezikom u dovoljnoj mjeri da bi shvatili na što se cilja.

Revolucionaran koncept

Koncept je sljedeći: u slučaju da igrač počini prekršaj prigovaranja sucu ili nesportskim ponašanjem pokuša iznuditi prekršaj (simuliranje) dobiva kaznu u trajanju od 10 minuta. Tijekom tih 10 minuta njegova momčad igra s igračem manje, a on je prisiljen stajati izvan terena (gdje se ima pravo zagrijavati). Nakon isteka kazne, dozvoljeno mu je vratiti se u igru, a u slučaju da tijekom utakmice ponovi isti prekršaj, biva isključen iz utakmice, ali njegova momčad ima pravo uvesti zamjenu nakon 10 minuta (osim ako sve zamjene nisu već obavljene). A cijela ideja kreće od pretpostavke da će s vremenom činjenica da prigovorom trenutačno i direktno dovodiš svoju momčad u nepovoljan položaj dovesti do toga da će igrači shvatiti kako to zaista nema smisla, jer će omjer onoga što mogu izgubiti i onoga što mogu dobiti postati još neisplativiji.

Od važnijih sportova inačica Sin Bina već otprije postoji u rukometu, hokeju, vaterpolu i ragbiju, koji ujedno ima i najsličniji koncept onom nogometnom, iako se u svim nabrojanim sportovima takve kazne dobivaju i zbog običnih prekršaja, za razliku od ideje IFAB-a. A od prošle sezone eksperimentalna implementacija tog pravila uvedena je i u 31 ligu pod ingerencijom engleskog nogometnog saveza (amaterske lige, ženske lige i lige mlađih uzrasta), dok će od sljedeće sezone pravilo biti uvedeno u sve muške lige od sedmog nogometnog razreda naniže te za sve ženske od petog nogometnog razreda naniže.

Inicijalni uspjeh eksperimenta

Donošenje takve odluke pretpostavlja da je eksperiment uspio, a to potvrđuju i brojke koje kažu kako su se kazne za prigovaranje sucu smanjile za 38% u prosjeku promatrano kroz sve obuhvaćene lige, dok su 72% igrača, 77% trenera i 84% sudaca koji su sudjelovali u tim ligama izjavili da žele nastaviti igrati s tim pravilom. Na tu temu se oglasio i Neale Barry, šef sudaca FA-a, koji je rekao kako će Sin Bin gotovo sigurno u budućnosti biti implementiran na najvišoj razini. No, koliko god to pravilo lijepo zvučalo, postoje ogromne prepreke za njegovo implementiranje na elitnu razinu.

Temeljite promjene i potencijalno bizarne situacije

Prva je očigledna, a ona je logična pretpostavka da bi, barem u početnom periodu, na utakmici viđali po nekoliko takvih privremenih isključenja, što bi imalo ogroman utjecaj na ishod utakmice i što bi uostalom utjecalo i na taktički pristup momčadi. Druga važna prepreka je bizarno pravilo koje se implementira u slučaju da vratar bude kažnjen za prigovor, a koje kaže da u tom slučaju igrač koji se u tom trenutku nalazi na terenu mora stati na gol dok vratar ne odsluži desetominutnu kaznu. Ali ni to nije vrhunac svega, naime, kada istekne deset minuta kazne vratar smije ući u igru, ali u ulozi igrača te se tek po prvom prekidu smije ponovno zamijeniti s igračem na golu i zauzeti svoju osnovnu poziciju. Samo za usporedbu, u hokeju na ledu svaku kaznu koju vratar dobije (minor, major ili misconduct) odslužuje netko od igrača koji se u tom trenutku nalazi na ledu, a ne vratar.

Dakle, problem Sin Bina je njegova manifestacija koja je gotovo nespojiva s pojmom elitnog nogometa. Utakmica u kojoj bi imali primjerice po dvije kazne sa svake strane izmijenila bi se do prepoznatljivosti, jer bi momčadi bile prisiljene taktički se prilagođavati situacijama u kojima imaju deset minuta za iskoristiti igrača više ili se obraniti s igračem manje, te bi to uskoro dovelo do koncepta sličnog hokejaškom powerplayu u kojem bi takve situacije postale zasebni taktički segmenti. Ali ne samo to, zamislite primjerice da gledate El Clasico i Ter Stegen prigovori sucu zbog dosuđenog jedanaesterca za Real, a on ga pošalje na hlađenje dok Rakitić oblači golmanski dres i rukavice te narednih deset minuta stoji na golu. Ili da primjerice gledate polufinale Lige prvaka u kojem u svakom trenutku igrači, ali i mi pred malim ekranima moramo znati ovu tablicu kako bi mogli pratiti što se događa i kome prijeti koja opasnost:

Kada se stvari postave na taj način, implementacija Sin Bina djeluje nezamislivo. Nogomet je igra u kojoj vrijeme teče bez zaustavljanja i u kojoj ne postoje leteće izmjene kao primjerice u hokeju ili rukometu, te u kojoj su zamjene regulirane puno nefleksibilnijim pravilima u odnosu na ragbi, pa bi sukladno tome momčadi bile prisiljene prilagođavati se novonastaloj situaciji na terenu s onim igračima koji se u tom trenutku nalaze u igri. To je važno naglasiti iz razloga što u hokeju postoje posebno sastavljene powerplay i penalty kill formacije koje uvježbavaju takve situacije, kao što je to slučaj i u rukometu u kojem sve više momčadi u situaciji s igračem manje igraju bez vratara. Nogomet si takve stvari ne bi mogao priuštiti i stoga bi taktička priprema za takve situacije, koliko god ona bila dobro izvedena, ipak bila improvizacija koja bi mogla pojačati random faktor, a elitni nogomet sve više teži smanjivanju istoga.

Za Sin Bin je prerano

Zaključak svega jest taj da je Sin Bin jedno poprilično ekstremno pravilo koje će se teško uvesti na najvišim razinama, barem u bliskoj budućnosti, jer njegovi su nedostatci jednostavno preveliki. Svi težimo fair playu i brojke nam kazuju kako je velika većina onih koji su pravilo osjetili na svojoj koži zapravo zadovoljna njime, ali na razini na kojoj su ulozi nemjerljivo veći zasigurno će naići na veliki otpor. Najmoćniji klubovi teško će pristati dati toliku moć sucima u ruke, ali ne samo to, tu se također pojavljuje i pitanje pritiska na njih. Pravilo je osmišljeno kako bi se smanjio pritisak na djelitelje pravde i ono funkcionira u „vikend ligama“ gdje ulozi, osim želje za pobjedom aktera utakmice, gotovo da i ne postoje. Ali kada je nagrada trofej Lige prvaka i silni milijuni koji dolaze s njim, može se postaviti teza da će suci osjećati još veći pritisak pri kažnjavanju igrača.

Uvijek treba težiti pozitivnim promjenama i moderniziranju sporta kako bi on pratio evoluciju društva i bio u skladu s duhom vremena u kojem se nalazimo, ali postoje neke stvari koje bi sportove izmijenilo do neprepoznatljivosti, a Sin Bin je jedna od njih. Možda ćemo kroz godine mijenjanjem svijesti igrača i trenera, te polaganom tranzicijom putem pooštrenih pravila doći do točke u kojoj će se Sin Bin moći implementirati na sve razine, ali za sada samo razmišljanje njegovom uvođenju u elitni nogomet izgleda kao ekstrem.

Sin Bin
Ne postoji nogometna utakmica u kojoj ne posvjedočimo nekolicini žustrih rasprava igrača sa sucem u vezi njegove odluke, a koje nerijetko završe žutim kartonom za tog igrača. Te situacije za sobom povlače pitanje smisla takvog ponašanja kada je jasno da sudac neće promijeniti svoju odluku niti će igrač postići išta dobro za sebe i za svoju momčad. Spektar i jačina emocija kroz koje svaki igrač prođe tijekom 90 minuta na terenu teško su shvatljivi prosječnoj osobi, ali rasplet u kojem sudac uvažava mišljenje igrača koji agresivno protestira protiv njegove odluke gotovo da je neviđen. S obzirom na to da je ...
Sin Bin
Ne postoji nogometna utakmica u kojoj ne posvjedočimo nekolicini žustrih ...

Respekt: Snoop, GNKDZCFC, Luca1010, tshabalala,

Slažem se: Luca1010, tshabalala,

U nas je civilno društvo na niskim razinama i u dogledno vrijeme se ovo neće dogoditi. - Fenix22, 26.5.19. 12:45, 0 0 0
Jasno, ali što kada bi u primjerice četvrtfinalu LP Realu isključilo 3 igrača zbog prigovora? Nastao bi toliki skandal da bi se sutradan osnovala Superliga. Teško da bi klupski čelnici stali na stranu suca i popljuvali svoje igrače u toj situaciji. - Bateman, 26.5.19. 14:00, 0 0 0
Ovo je problem veći od seniora. Seže još od od najnižih kategorija. Isto tako, zamisli situaciju gdje tri igrača Reala izađu na 10 minuti zbog prigovaranja. Misliš da odmah sutra ne bi bila osnovana Superliga? - Fenix22, 26.5.19. 21:15, 0 0 0
Što se tiče Superlige, ja da sam UEFA bi skupa nacionalnim savezima (ponudio bi im određene ustupke) suspendira klubove i zabranio im registraciju novih igrača. Jer UEFA je mafija, to jest organizirani kriminal, pa nek pokažu kako su organizirani. - Fenix22, 26.5.19. 21:19, 0 0 0
Sigurno da bi, zato kažem da bi trebalo pronaći neki model sustavnog postrožavanja kazni. - Bateman, 26.5.19. 23:09, 0 0 0
Bateman | 05/2019
Tribina hipoteza

Kada je Michael Laudrup 2012. naslijedio Brendana Rodgersa na klupi Swanseaja, doveo je nekoliko pojačanja u vrijednosti od oko ukupno 17-ak milijuna funti. Među važnijima su bili Chico Flores, Michu - one-season wonder koji je te sezone proglašen najboljom kupovinom, te Ki Sung-yong i Pablo Hernandez – obojica plaćeni po 6.3 milijuna funti, što je tada bio klupski rekord.

Od ovog potonjeg se mnogo očekivalo, pogotovo kada se uzme u obzir da je na jug Walesa došao kao standardni prvotimac Valencije koji je do tada zabilježio i četiri nastupa u dresu furije. Hernandez je bio neizostavna karika Laudrupove momčadi, ali sa strane nekoliko izvrsnih predstava koje su do današnjeg dana ostale zapamćene u glavama navijača, nikada nije pokazao svu raskoš svog talenta. Često nezainteresiran, dekoncentriran i odsutan mislima, na terenu je izgledao kao demo verzija samoga sebe, teaser za film koji se nikada nije prikazao. Glavni razlozi tome su bili oni već toliko puta spominjani kada su pitanju igrači iz južnijih krajeva - jezična barijera i neprestano loše vrijeme, a ni španjolska kolonija koja je prodefilirala Libertyjem tijekom te dvije godine nije puno pomogla.

Odlazak s Otoka i povratak

Nakon nešto više od godine i pol provedenih na jugu Walesa Michael Laudrup dobio je otkaz, a na ljeto 2014. odlučio je prihvatiti lukrativnu ponudu katarske Lekhwiyae i tamo nastaviti svoju karijeru. Za njim je otišao i Chico Flores, Michu je posuđen Napoliju, a od ostatka španjolske družine samo su Jordi Amat i starosjedioc Angel Rangel ostali u momčadi. Kako se već duže vrijeme pričalo o španjolskom klanu u svlačionici Swanseaja koji nije u dobrim odnosima s ostatkom momčadi, Hernandez je procijenio da je i njemu bolje otići. Također se odlučio za Katar, samo ne za isti klub, već za Al-Arabi. Žena i sin ga nisu pratili već su se vratili u domovinu, a Hernandez je nakon pola godine provedene u Kataru i pola u Emiratima, odlučio da bez obzira na dobru zaradu Bliski istok nije za njega te se vratio u Španjolsku, točnije u Rayo Vallecano.

Tamo je odigrao ukupno 30 utakmica u kojima je postigao tri pogotka i zabilježio četiri asistencije, ali kako su te sezone ispali iz Primere, u ljeto 2016. na nagovor bivšeg trenera Garyja Monka odlučio se vratiti na Otok, ovoga puta u Leeds United. Zahvaljujući dobrim predstavama u prvom dijelu sezone, klub mu je u dva navrata odlučio produljiti ugovor, a on se odužio odličnim predstavama koje su mu naredne sezone donijele titulu igrača godine Leeds Uniteda. Hernandez je sada igrao sa smiješkom na licu i napokon izgledao kao onaj igrač koji je mogao i trebao biti, no ipak, nakon što je na klupu došao Marcelo Bielsa, pojavile su se sumnje kako će Španjolac odgovoriti na zahtjeve argentinskog „luđaka“.

Život pod Bielsom

Odgovorio je s 12 pogodaka i 12 asistencija u regularnom dijelu sezone, što znači da je direktno sudjelovao u trećini pogodaka svoje momčadi. Također je kreirao 16 velikih prilika za svoje suigrače, što je dodatno pridonijelo njegovom izboru u momčad sezone Championshipa, te mu također osiguralo nagradu za najboljeg igrača Leedsa drugu sezonu zaredom. Najvažniji igrač „usnulog diva“ koji je ove sezone bio odlučan vratiti se u elitno društvo djelovao je spektakularno, toliko da je Bielsa rekao za njega kako je on jedan od najboljih krilnih igrača koje je ikada vidio i proglasio ga kompletnim igračem kojeg se nema više što naučiti. Dobroj tehnici pridodao je i sposobnost prepoznavanja situacija i pronalaženje prostora, a Bielsina fluidna filozofija osigurala mu je da u ulozi wide playmakera bude slobodan napuštati svoju poziciju, što je oslobodilo sav onaj potencijal koji je do tada skrivao. Dok je većinu svojih asistencija poslao sa svoje nominalne pozicije, pogotke je postizao većinom udarcima nakon ulaska s lijeve strane i završavajući akcije koje je sam i započeo, te je bio najvažniji kotačić Bielsine momčadi.

No na Hernandezovu žalost „usnuli div“ ipak nije uspio izboriti nastup u Premier League sljedeće sezone, nakon što su u playoffu ispali od Lampardovog Derby Countyja. Veliki dio sezone Leeds je obitavao na samom vrhu Championshipa, a to je bio slučaj sve do 36. kola kada su se nalazili na drugom mjestu koje direktno vodi u viši rang. Nakon toga je nastupio strmoglavi pad i stvorio se dojam da se Leedsu dogodilo ono što je u javnosti poznato kao „Bielsin efekt“, odnosno zamor koji se javlja kod Bielsinih momčadi kako se sezona približava kraju, pa su tako u zadnjih 10 kola sakupili samo 13 bodova i pali na 3. mjesto. No, bez obzira na to što predrasude u većini slučajeva imaju uporište u stvarnosti, ovoga puta to nije bio ispravan zaključak.

Prokletstvo usnulog diva

Prava istina je ta da je Leeds u tih 10 kola uputio 215 udarac na gol, od čega 53 u okvir gola i pritom zabilježio xG (expected goals) rate od 22.28. Preračunato u prosjek, brojke su iznosile 21.5 udarac, 5.3 u okvir i xG od 2.3 po utakmici – sve unutar dotadašnjeg prosjeka. Obrambeno gledano, također nisu odskakali previše od prosjeka, jer su u tom periodu primali 1.2 pogotka po utakmici, za razliku od dotadašnjih 1.06, a ako izuzmemo pušteni gol Aston Villi, prosjek se spušta na 1.1. Ono gdje su igrači Leedsa zakazali bila je konverzija šansi. U tih 10 kola postigli su samo 13 pogodaka, odnosno 40% manje od očekivanog broja. Ako uzmemo u obzir i kako su imali veći broj udaraca na gol i xG rate i od Norwicha i od Sheffield Uniteda, dolazimo do zaključka kako im je jednostavno nedostajalo koncentracije pred golom, a ne energije. Doduše, istina je da su u završnici sezone imali podužu listu ozljeda zbog kojih su im navijači dodijelili nadimak Injury United FC, a što se može djelomično pripisati Bielsinim trenažnim metodama. Ali kada znamo da problem nije bio u produkciji prilika, već u njihovoj realizaciji, teško je to proglasiti najvažnijim razlogom njihovog pada.

Na kraju su morali u doigravanje u kojem su, nakon dobre prve utakmice u kojoj su ostvarili minimalnu pobjedu, kod kuće odigrali jednu poprilično nezrelu utakmicu koja ih je stajala šanse za promociju. Loša utakmica vratara Casille i obrane općenito, nepotrebni prekršaji (prvo Cooperov za najstrožu kaznu, a kasnije Berarrdijev za drugi žuti), te izostanci Adama Forshawa i najboljeg strijelca Kemara Roofea, pomogli su Derbyju okrenuti rezultat u njihovu korist unatoč činjenici da je Leeds do pred sam kraj prvog poluvremena druge utakmice imao ukupno vodstvo od 2:0. Samo za usporedbu, od 24 utakmice u kojima je poveo ove sezone, Leeds je u njih 22 pobijedio, a samo jednu izgubio.

Pronalazak sreće

Hernandez je nedavno napunio 34 godine ali još godinu dana ima ugovor s Leedsom, stoga ako momčad ostane na okupu, a Bielsa na klupi, novi napad na elitni razred engleskog nogometa ne bi smio izostati. No, da više i ne zaigra u Premier League, to neće biti smak svijeta za njega, jer dokazao je i sebi i drugima da može biti ono što obećava. Nakon kratkih epizoda na Bliskom istoku i u rodnoj Španjolskoj shvatio je da želi još jednom pokušati u Engleskoj, te je odlučio dati sve od sebe i iskupiti se za indolentnost iz perioda provedenog u Swanseaju. Došao je u najkvalitetniju drugu ligu i općenito jednu od kvalitetnijih na svijetu, odlučan da ovoga puta pokaže što zna i umije, a spomenute nagrade samo su potvrdile kako je u tome i uspio. Pablo Hernandez nije ispisao nekakvu bajku ili hollywoodski „tale of the underdog“, on je jednostavno proživio realističnu životnu priču o ljudskom sazrijevanju ispričanu kroz jednu poprilično običnu karijeru.

No to ne znači da je zbog toga imao lakši put ili da njegova priča nije vrijedna prepričavanja. Zasigurno nije bilo jednostavno vratiti se u zemlju u kojoj je proveo poprilično trnovit period svoje karijere, i to u niži razred, ali Hernandez je bio siguran da to želi. Dočekalo ga je isto ružno vrijeme i isti strani jezik, ali razlika je bila u tome što je sada on bio drugačiji, bio je zreliji. Shvatio je da njegova karijera neće trajati još dugo i da treba uživati u njoj. Dobio je drugu priliku za uspjeti na Otoku i iskoristio ju je na najbolji mogući način, a hoće li dobiti drugu priliku i za nastupiti u elitnom razredu engleskog nogometa, ostaje za vidjeti. Možda će se naći koji premierligaš iz donjeg dijela tablice koji će biti zainteresiran za jednog od najboljih igrača Championshipa, bez obzira na njegove godine. Ali za Hernandeza bi više smisla imalo ostati u Leedsu u kojem je obožavan i s njim još jednom pokušati dohvatiti Premier League. Uostalom, i sam je nedavno rekao kako mu je dolazak u Leeds najbolja odluka karijere.

Pablo Hernandez nije igrač kojeg će javnost posebno pamtiti nakon što se udalji s nogometnih travnjaka, ali je primjer čovjeka koji se izborio za drugu šansu, odlučan da je ovoga puta zaista i iskoristi. Nije želio nastaviti voditi financijski unosan, ali poprilično bezdušan život na Bliskom i Dalekom istoku ili u Sjevernoj Americi, već se vratio onome zbog čega je i počeo igrati nogomet. Pronašao je svoju sreću prije nego je bilo prekasno i na tome mu treba skinuti kapu.

Sazrijevanje Pabla Hernandeza
Kada je Michael Laudrup 2012. naslijedio Brendana Rodgersa na klupi Swanseaja, doveo je nekoliko pojačanja u vrijednosti od oko ukupno 17-ak milijuna funti. Među važnijima su bili Chico Flores, Michu - one-season wonder koji je te sezone proglašen najboljom kupovinom, te Ki Sung-yong i Pablo Hernandez – obojica plaćeni po 6.3 milijuna funti, što je tada bio klupski rekord. Od ovog potonjeg se mnogo očekivalo, pogotovo kada se uzme u obzir da je na jug Walesa došao kao standardni prvotimac Valencije koji je do tada zabilježio i četiri nastupa u dresu furije. Hernandez je bio neizostavna karika Laudrupove momčadi, ali ...
Sazrijevanje Pabla Hernandeza
Kada je Michael Laudrup 2012. naslijedio Brendana Rodgersa na klupi ...
Sjajan tekst. Bravo. - RealMadrid7, 17.5.19. 17:22, 0 0 0
Hvala. - Bateman, 18.5.19. 10:31, 0 0 0
Luca1010 | 05/2019
Koji su najveći overachieveri i underachieveri ove sezone?

La Liga je na samom kraju pa je i vrijeme za konačne zaključke. Situacija na vrhu je odavno riješena i razjašnjena pa se nema potrebe na tome zadržavati. Najzanimljivija borba se još uvijek odvija između Valencije i Getafea za 4. mjesto koje vodi u Ligu prvaka, a upravo je pozicija Getafea na tablici najveće iznenađenje ovogodišnje La Lige, no jesu li ustvari oni zaslužni za to?



Getafe iskoristio loše sezone konkurenata

Teško je reći je li cijela liga pala u kvaliteti ili se samo kvaliteta izjednačila, no činjenica je da su ove godine pragovi za prva četiri mjesta najmanja u posljednih nekoliko sezona - prvak ce imati manje od 90 bodova, a 4. tek 60 i kusur (zadnjih 5 godina je za Ligu prvaka bilo potrebno 71 bod u prosjeku).

Getafe je prošle sezone imao 55 bodova i završio na 8. mjestu, a sada kolo prije kraja ima 58 i na diobi je 4. mjesta s Valencijom koja ima bolji međusobni omjer. Gotovo nikakav pomak u bodovima i njihovoj igri nije vidljiv, a niti u financijskom području jer su i dalje tek 15. ekipa po budžetu kojeg odvajaju za plaće igrača, ali ipak su se značajno pomakli na tablici i već su osigurali kontinentalno natjecanje što je veliki uspjeh za klub njihovih gabarita.

Oni su jedna neatraktivna, nedinamčna, stara ekipa koja nema gotovo nikakvih konkretnih napadačkih mehanizama, te se oslanja na iskustv, obrambenu organizaciju - "bunkere", veliki broj faula i prekidanje igre. Brojke najbolje to dočaravaju:

  • 20. po posjedu i broju dodavanja po utakmici
  • 18. po broju udaraca po utakmici
  • 17. po broju driblinga po utakmici
  • 2. po broju drugih lopti po utakmici
  • 2. po broju zračnih duela po utakmici
  • 1. po broju počinjenih prekršaja (uvjerljivo)
  • 3. po presječenim loptama i duelima po utakmici

Veliku ulogu u njihovom uspjehu imaju dvojica napadača veterana Jaime Mata i Jorge Molina koji zajedno imaju gotovo 70 godina. Ipak, još su jedni u nizu igrača koji pokazuju da su godine samo broj. Na jako mali broj udaraca prema vratima zabili su 28 golova - vrlo visoka konverzija od 37%, često u pobjedama 1-0. To je način na koji Getafe osvaja bodove.

Ono što je u njihovoj priči impresivno je da su se tek prošle godine vratili iz Segunde i povezali ovakve dvije sezone. Ekipa koja bi se po svemu sudeći trebala boriti za opstanak, bez individualne kvalitete i financijske mogućnosti za pojačanja, iskoristila je generalno slabe sezone konkurenata za europska mjesta i na tome im treba čestitati. Trener Bordalas je sjajnom optimizacijom vrlo slabog kadra zaslužio i nekakav ozbiljniji posao, a "hrpa" igrača koja je već u godinama imati će priliku igrati i u najeltnijim natjecanjima.

Overachiever honorable mention: Deportivo Alaves

Villareal u donjem domu nakon nekoliko dobrih sezona

Osim Reala oko kojega su stvari prilično jasne i gomilu puta prepričane, još je jedan klub koji se ističe kao underachiever, a to je Villarreal. Od povratka u najviši rang sezone 12./13. nisu završili ispod 6. mjesta, što znači da su u kontinuitetu imali priliku igrati i kontinentalna natjecanja gdje su ostvarili solidne uspjehe.

Ove sezone situacija je znatno drugačija. Klub s 6. najvećim budžetom lige, kolo prije kraja nalazi se na 14. mjestu s mogučnošću pomaka nekoliko mjesta prema naprijed, ali su do prije dva-tri kola bili praktički u borbi za ostanak. U većini statističkih kategorija su jako blizu prosjeku, no ono što upada u oko je broj primljenih golova (50) koji je jednostavno prevelik da bi bili koje mjesto gore na tablici. Osim porozne obrane, koja doduše nije briljirala ni u prethodnim sezonama, niti napadači nisu odradili svoje. Karl Toko Ekambi je prvi strijelac ekipe sa tek 10 golova, Bacca je postigao samo 6, a glavno pojačanje za ovu sezonu Gerard Moreno (prošle godine u dresu Espanyola postigao 16) je dodao tek 7 pogodaka. Unatoč odličnoj prošloj sezoni Pabla Fornalsa (bio 2. asistent lige) sva kreacija u veznoj liniji pala je na leđa velikog Santija Cazorle koji je ovaj puta ostao zdrav, još jednom pokazao o kakvom igraču se radi i da možemo žaliti što su mu ozlijede uništile veći dio karijere. Generalno, gotovo svi pojedinci su podbacili, trener Calleja nije uspio pronaći kadrovske i sistemske zamjene, a i borba na dva fronta (Europska liga) je dodatno odmagala ovako kratkoj i limitiranoj ekipi. Ipak, jedan igrač se u drugoj polovici sezone pokazao kao otkriće. 19-godišnji Nigerijac Samuel Chukwueze je postao glavna prijetnja po protivničke golove - igrač Villareala s najviše driblinga i udaraca prema vratima. Mladi moderni krilni napadač je odigrao nekoliko sjanih partija uključujući i onu protiv Barcelone, te je netko u koga se Villarreal mora pouzdati u nadolazećim sezonama.



Underachiever honorable mention: Celta Vigo

Rezime ostalih

Barcelona je sezonu odradila bez velikih problema jer su Atletico i Real imali brdo svojih, te je teško reći da je u domaćim okvirima neuspješna kada tome dodamo finale Copa del Reya. Ipak, ove sezone prvak će imati najmanje bodova u posljednjih 10 godina i prvi puta manje od 90, a sezonu je praktički rješio oko Božića što puno govori i o kompetitivnoti na samom vrhu te o potencijalnom padu kvalitete La Lige.

Valencia se sjajnom drugom polovicom sezone vratila gdje joj je i mjesto - Liga prvaka, ako pobijede Valladolid u zadnjem kolu, a Sevilla i Betis koji su na trenutke ili odlični ili grozni, su na mjestima na kojima bi više-manje trebali biti.

Od 4. do 17. mjesta klubove će dijeliti 15-20 bodova što znaći da od borbe za Europu do borbe za ostanak, ekipe su djelili nizovi od 4-5 dobrih ili loših utakmica. Pomalo nevjerojatno, iako je prilično indikativno za budžete i kvalitete tih ekipa koji su vrlo usporedivi.

Kao zaključak, možemo reći da smo, osim iznimaka poput Getafea i Villareala, gledali poprilično očekivanu sezonu La Lige, a tek će budućih nekoliko sezona pokazati je li ovo generalno pad kvalitete lige ili zanemariva anomalija.

Getafe iskoristio lošu La Ligu?!
La Liga je na samom kraju pa je i vrijeme za konačne zaključke. Situacija na vrhu je odavno riješena i razjašnjena pa se nema potrebe na tome zadržavati. Najzanimljivija borba se još uvijek odvija između Valencije i Getafea za 4. mjesto koje vodi u Ligu prvaka, a upravo je pozicija Getafea na tablici najveće iznenađenje ovogodišnje La Lige, no jesu li ustvari oni zaslužni za to? Getafe iskoristio loše sezone konkurenataTeško je reći je li cijela liga pala u kvaliteti ili se samo kvaliteta izjednačila, no činjenica je da su ove godine pragovi za prva četiri mjesta najmanja u posljednih ...
Getafe iskoristio lošu La Ligu?!
La Liga je na samom kraju pa je i vrijeme ...
rapid | 05/2019
Liga prvaka: analiza polufinala:

Protekla dva dana donijela su nam ludilo u smislu igre, poteza i rezultata. Van svakih očekivanja Liverpool i Tottenham igrat će finale u Madridu, nakon što su u prve dvije utakmice poraženi. Dok se prolaz Liverpoola u očima javnosti smatra poštenim zbog mlakog izdanja Barcelone u uzvratu, ispadanje Ajaxove mlade i poletne momčadi većina hrvatske, ali i svjetske javnosti primila je teška srca. 

I uistinu, mlada i ofenzivna momčad koja je izbacila i Real Madrid i Juventus osvojila je srca mnogih, uključujući i moje. Međutim, u ovom konkretnom slučaju još jednom je na površinu izbila važnost iskustva u ovakvim utakmicama. Prvi gol Tottenhama je bila dobro odigrana kontra u kojoj je na kraju lopta pomalo sretno došla do Lucasa Moure koji je na koncu poentirao. Međutim, sama ova situacija je pomalo apsurdna. Pri ukupno rezultatu 3:0 na domaćem terenu u polufinalu Lige prvaka s još nekih 35-40 minuta do kraja popiti gol iz kontre je nedopustivo. Iako mi iz dostupnih snimaka nije bilo potpuno jasno postavljanje Ajaxove ekipe prilikom ofenzivnog prekida, čini mi se da su de Jong i Schöne ostali s Llorenteom. Lllorente izvlači de Jonga, a Schöne se našao na ničijoj zemlji u situaciji gdje ne zna je li pošao ili došao. Rose nakon elegnatnog izbjegavanja de Ligta ne proigrava Lllorentea koji se nudi već igra dijagonalu na Mouru koji skupa s Allijem šprinta desnom stranom, dok je Eriksen na lijevoj. U konačnici Moura poentira. Drugi gol je produkt stvaranja viška na desnoj strani što je, ajde, relativno probavljiva greška koja se mora dogoditi kad-tad tijekom utakmice.

Ajax se nakon toga malo stabilizirao, imao svoje prilike koje nije iskoristio, kao ni Tottenham. Međutim, tada dolazi sudačka nadoknada u kojoj se događa ovo: 

U ovom trenutku utakmice s rezultatom s kojim prolaze u finale Ajax si dozvoljava situaciju 4v3, odnosno 4v4 s obzirom da Vertonghen očekuje visoku loptu kako bi u zračnom duelu nadvladao Veltamana. Nekoliko je grešaka tu. Prvo dva zadnja vezna Ajaxa, a u tom trenutku su to de Jong i Mazraoui stoje previsoko pri čemu de Jong zapravo ne čuva niti igrača niti prostor. U ovakvim situacijama gdje protivniku jedino preostaje dugim loptama gađati visokog target mana i gdje taj target man ima 13/17 dobivenih zračnih duela, ova situacija je nedopustiva. Obrambeni igrači relativno dobro stoje. De Ligt ide na Llorentea s obzirom da je bolji u skok igri od Blinda, Blind se malo povlači spreman da očisti loptu koja prođe De Ligta, Tagliafico pazi na Mouru i prostor uz aut liniju, dok se Veltman povukao prema De Ligtu kako bi mu pomogao u zračnom duelu i pazi na Vertonghena. 

Međutim, Dele Alli ostaje sam i upravo on proigrava Mouru za pobjednički pogodak. Reći će neki da se Blind u ključnom trenutku poskliznuo i tako zakasnio zatvoriti Dele Allija, ali Blind se nije trebao niti naći u situaciji da zatvara Allija. Na tom mjestu se trebao naći Frenkie de Jong. Trebao je pokriti taj međuprostor. Svojom staturom, iako nije pretjerano dobar igrač glavom, zatvorio bi dolazak duge lopte Llorenteu, stigao bi zatvoriti Allija ukoliko bi lopta došla do njega i ne bi se Blind poskliznuo jer je morao iz povratnog kretanja jurnuti u blok Alliju.

Da se razumijemo, nije de Jong krivac. Prvo zato što je on prvenstveno igrač koji plijeni svojom sposobnošću organizacije igre, a ne defanzivnim sposobnostima. Drugo, to je igrač od nepune 22 godine kojemu je možda malo preveliki teret stavljen na pleća. I treće, možda je obrana zaspala pri izlasku i tako ostavila koridor između veznog reda i njih. Unatoč svim opcijama, najveću odgovornost snosi trener jer nije ovo jedini put kada je stoper sam ostao skakati s Llorenteom na širokom prostoru. Također, momčad je izgledala obezglavljeno - jedan dio je pritiskao zadnju liniju Tottenhama, dok je obrana ostala duboko u na svojoj polovici tvoreći time krater u sredini terena. U tom trenutku je Ajax izgledao kao razularena banda koja ne zna što radi i koja, kao što je Mourinho rekao, kao da igra protiv Vitessea. A takva momčad, unatoč svim pozitivnim stvarima koje su pokazali dosada, zaslužuje dobiti gol u zadnjoj sekundi i ispasti. Ako je meni s nekoliko godina staža u omladinskom pogonu županijskog prvoligaša jasno da se tako ne brani target man, onda je to trebalo biti jasno i klupi Ajaxa. Možda je i bilo jasno, ali to nisu uspjeli prenijeti igračima, ali to opet implicira da komunikacija i psihološka priprema igrača nije bila dobra. I to u najvažnijoj utakmici sezone.

Kako ne braniti target mana
Protekla dva dana donijela su nam ludilo u smislu igre, poteza i rezultata. Van svakih očekivanja Liverpool i Tottenham igrat će finale u Madridu, nakon što su u prve dvije utakmice poraženi. Dok se prolaz Liverpoola u očima javnosti smatra poštenim zbog mlakog izdanja Barcelone u uzvratu, ispadanje Ajaxove mlade i poletne momčadi većina hrvatske, ali i svjetske javnosti primila je teška srca. I uistinu, mlada i ofenzivna momčad koja je izbacila i Real Madrid i Juventus osvojila je srca mnogih, uključujući i moje. Međutim, u ovom konkretnom slučaju još jednom je na površinu izbila važnost iskustva u ovakvim utakmicama. ...
Kako ne braniti target mana
Protekla dva dana donijela su nam ludilo u smislu igre, ...
Bateman | 05/2019
Liga prvaka: analiza polufinala:

Tottenham je u posljednjih 20-ak dana prošao kroz poprilično kaotično razdoblje. Nakon dramatičnog dvomeča protiv Manchester Cityja, u prvoj utakmici polufinala Lige prvaka izgubili su kod kuće od Ajaxa, bez suspendiranog Sona i ozlijeđenog Kanea, dok je Vertonghen bio prisiljen izaći u 39. minuti, također zbog ozljede. Za vikend su, pak, pružili predstavu koja se najbolje može opisati kao kolektivno pomračenje uma, upisavši poraz od Bournemoutha u utakmici u kojoj su skrivili nekoliko nedosuđenih jedanaesteraca i zaradili dva crvena kartona (i mogli još barem jedan). A ako uzmemo u obzir da je jednoga zaradio Son, napravivši potez nekarakterističan za njega, a drugog Foyth samo minutu nakon što je ušao u igru, te da su bez boda ostali duboko u sudačkoj nadoknadi, utakmica je ostavila poprilično bizaran dojam. No kaotične situacije već u pravilu kucaju na vrata Spursa iz sezone u sezonu, i dok bi proteklih sezona Pochettinova družina bivala uvučena u vrtlog, ove godine odlučili su stisnuti zube i isplivati iz njega.

Minimalni zaostatak iz prve utakmice nije se činio nemogućim za dostići, ali kada je u 5. minuti utakmice De Ligt pogodio za vodstvo, situacija se promijenila. Visokim presingom Ajax nije dao Tottenhamu da iznese loptu iz svoje trećine, a Pochettinova 4-4-2 formacija sa široko postavljenim Allijem i Eriksenom, te Lucasom i Sonom u napadu, nije nudila potrebna rješenja. Nemogućnost iznošenja lopte i Ajaxov agresivni presing igrači Tottenhama pokušali su riješiti driblinzima, pa su tako imali 44 pokušaja od čega 23 uspješna, dok je Ajax imao 8/12. Jedino su tako mogli probiti srednji blok domaćina i s dovoljnim brojem igrača doći u posljednju trećinu, no i dalje nisu uspijevali stvoriti šansu, a kada je Ziyech pogodio u 35., Tottenham se činio mrtav.

Pochettino je na poluvremenu shvatio da nema više što čekati te je odlučio povući jedini logičan potez i poslati svoju momčad na sve ili ništa. Izvadio je Wanyamu i uveo Llorentea, koji je trebao služiti kao target man, odnosno iskontrolirati loptu upućenu u zadnju trećinu i proslijediti je suigračima, što je na kraju i bilo ključno kod Tottenhamovog pobjedničkog pogotka. Uz to, gosti su implementirali mnogo fluidniju filozofiju i preuzeli mnogo više rizika, što im je omogućilo nepredvidljivost i lakše dolaženje do šansi.

Na svijetu postoje dvije vrste ljudi - oni koji u kriznoj situaciji zablokiraju i oni koji u sebi pronađu snagu za koju nisu ni znali da je imaju, a upravo se ovo drugo dogodilo Spursima u drugom dijelu. Sva ona nemoć iz oba prva poluvremena polufinalnog dvoboja nestala je, a na terenu se ukazala momčad koja je izgledala mnogo drugačije od dobrog starog Tottenhama koji se do sada vladao po prvom principu.

Rezultat svega bila je neka vrst kontroliranog kaosa, u kojem su prilike prštale na obje strane. Tottenham je pokazao napadačku kvalitetu s kojom se obrana Ajaxa mučila, dok za problem zvan Llorente Blind nije imao rješenja. Ali i domaćini su u svom stilu nastavili tražiti nove pogotke, pa su tako do kraja imali još nekoliko dobrih prilika koje ipak nisu uspjeli iskoristiti. Ipak, igrač koji se u tom nastalom kaosu najbolje snašao bio je Lucas Moura, koji je odigrao možda i najbolju utakmicu u karijeri. Dobro je poznato kako je brzina njegovo najjače oružje, što se pokazalo i sinoć, no samo to ne bi bilo dovoljno u utakmici u kojoj mladi lavovi amsterdamskog kluba nisu ostavljali previše prostora protivnicima. Potrebno je bilo iskontrolirati loptu u punoj brzini s igračem na leđima i pospremiti je iza leđa Onane, i to dva puta – jednom u 55. minuti i jednom duboko u sudačkoj nadoknadi, dok je drugi pogodak remek-djelo za sebe. 9/16 dobivenih duela, 4/6 driblinga i 5 udaraca na gol, brojke su koje su samo upotpunile njegovu pravovremenost i prostorno razumijevanje koje je odvelo Tottenham u finale.

Bez obzira na estetski nenadmašan nogomet koji je Ajax pokazao ove sezone, po ulasku u sudačku nadoknadu teško je bilo reći da bi Tottenhamov prolaz bio nezaslužen, samo je bilo preostalo za vidjeti hoće li u Madrid najuzbudljivija momčad Lige prvaka ili Pochettinovi „luzeri“. Na kraju je sudbina odlučila će to biti Spursi i da ćemo baš u Madridu dobiti prvog ne-španjolskog osvajača Lige prvaka još od 2013. Pobjednik će biti momčad iz Premier League, lige čiji su klubovi ove sezone odlučili ne zadovoljavati se s onim što im se pruži, već tražiti više.

Pochettino je dvaput ove sezone nadišao stigmu koja (zasluženo) svih ovih godina prati njegovu momčad, a suze nakon utakmice najbolje su pokazale koliko je argentinski majstor svih ovih godina patio za nekim opipljivim uspjehom, bez obzira na izjave kako trofeji nisu mjerilo uspjeha. Omogućio si je priliku zaigrati u finalu najelitnijeg europskog klupskog natjecanja, a kako god ta utakmica završila, s nula potrošenih ičega u zadnjih godinu dana, njegovi Spursi su već nadišli očekivanja. Ajax je tijekom ovih 180 minuta pokazao bolji, dotjeraniji nogomet, ali u nemilosrdnom svijetu u kojem živimo stvari se većinom ne svode na to tko je bolji, već tko je gladniji. A Pochettino i njegovi luzeri ove sezone su jako gladni.

Glad i suze Mauricia Pochettina
Tottenham je u posljednjih 20-ak dana prošao kroz poprilično kaotično razdoblje. Nakon dramatičnog dvomeča protiv Manchester Cityja, u prvoj utakmici polufinala Lige prvaka izgubili su kod kuće od Ajaxa, bez suspendiranog Sona i ozlijeđenog Kanea, dok je Vertonghen bio prisiljen izaći u 39. minuti, također zbog ozljede. Za vikend su, pak, pružili predstavu koja se najbolje može opisati kao kolektivno pomračenje uma, upisavši poraz od Bournemoutha u utakmici u kojoj su skrivili nekoliko nedosuđenih jedanaesteraca i zaradili dva crvena kartona (i mogli još barem jedan). A ako uzmemo u obzir da je jednoga zaradio Son, napravivši potez nekarakterističan za njega, ...
Glad i suze Mauricia Pochettina
Tottenham je u posljednjih 20-ak dana prošao kroz poprilično kaotično ...
ilmambanegro | 04/2019
Sufrin USA: NBA playoff

Prolazi prva runda doigravanja te su nam ostale maksimalno četiri utakmice prije konferencijskih polufinala koja bi (bar na Istoku) trebala biti prava kompetitivna poslastica.

Kao što to obično biva razne serije su ostavile razne repove, a jedan od najspominjanijih je tragično igranje završnica utakmica u režiji, produkciji, šminki, glumi i kostimima Russa Westbrooka.

Potaknut time odlučio sam proputovati bespućima statističkih podataka i naprednih pretraga koje su dostupne na internetu.

I bar na kratko vidjeti što kažu brojke kad je u pitanju taj tako nedodirljivi „clutch performance“ iliti po naški „rad s kuplungom“.

Za početak ću opisati metodologiju prikupljanja podataka*:

  1. Podaci prikazani u grafovima niže tiču se svih sezona doigravanja od sezone 2000/01 otkad je moguće pretražiti kriterije koje ću uskoro opisati.
  2. Radio sam dvije pretrage koje se razlikuju u samo jednom parametru, a to je vrijeme preostalo do kraja utakmice, prva pretraga je išla s dvije minute do kraja (+ OT), a druga pet minuta do kraja (+OT)
  3. Obje pretrage su imale iduća dva kriterija:
  • Utakmice doigravanja
  • Svi upućeni šutevi
  • Razlika između momčadi ne smije biti veća od 5 poena
  1. Rezultati koje gledam sadržavaju:
  • Imena sviju igrača koji su uputili šuteve
  • Pogodak ili promašaj na šutu
  • Pobjeda ili poraz ekipe onoga tko je uputio šut
  1. Iz toga sam dobio i filtrirao:
  • U 2 minute do kraja:
    • 4728 upućenih šuteva
    • 507 igrača je uputilo šuteve
    • Za graf sam „učinio dosutpnima“ 63 igrača koji su uputili 20 i više šuteva
  • U 5 minuta do kraja:
    • 10031 upućeni šut
    • 600 igrača je uputilo šuteve
    • Za graf sam „učinio dostupnima“ 68 igrača koji su uputili 40 i više šuteva
  • Nakon toga sam izračunao postotak šuta (generalno, u pobjedama, u porazima)

*Kratka napomena je da ovo naravno nisu napredne statistike već jedino šutevi u gustim situacijama ili kako ću ih ovdje zvati „Tvrdi kuplung“ (2 minute do kraja) i „Meki kuplung“ (5 minuta do kraja).

Pa počnimo sa jednim od njih…

Tvrdi kuplung

Na donjem grafu je prikazan odnos upućenih i pogođenih šuteva za sve igrače u posljednje dvije minute utakmice. Na osi x imamo upućene, a na osi y pogođene šuteve. Što je igrač više iznad regresijske linije to je naravno bolji u clutchu (bar što se šuta tiče).

 

Ono što prvo pada u oko je koliko više šuteva su uputili LeBron i Kobe u odnosu na ostatak „čopora“.  To nam naravno govori koliko je toga stavljeno (ili su si sami stavili) na njihova leđa. Na ovom grafu se kad pobliže gledamo može primijetiti da je Kobe po pitanju clutcha nešto malo bolji od LeBrona.

Točnije, postotak šuta mu je 41,8% dok LeBron ima 40,48%. Pogledamo li kako šutiraju u pobjedama i porazima Mamba je na 46,67% u W situacijama, a na 34,04% u porazima dok je LeBron na 45,22% i 30,19%.

Zadnje što se njih tiče je da je Kobe u pobjedama šutirao 75 puta, a u porazima 47 dok je njegov sadašnji „nasljednik“ ispucao 115 lopti u pobjedama i 53 u porazima. Sami zaključite jesu li manje pucali jer nije išlo ili nije išlo jer su manje pucali.

Pogledajmo pobliže ostale.

 

Ovo su neki od zaključaka

  • KD i Wade su u posljednje 2 minute stvarno dobri
  • Sistem San Antonia je omogućio velikom trojcu strašno dobre pozicije što se vidi iz „nakupine“ njih trojice u grafu
  • Istina je da je Paul Pierce standard po pitanju završnica
  • Najbolji šut u završnicama (po %) ima nitko drugi nego Kyle Lowry sa 15/22 (68,18%)
  • Odlični su i centri te Nash i Iverson
  • Dame Lillard je čisti prosjek (u svojih malo pokušaja) jednako kao i Kawhi
  • Ali od ovih sa dosta pokušaja malo iznenađuje relativni ispodprosjek Dirka
  • Nego, i brojke potvrđuju da je kombinacija Russa i Georgea čisti kriminal. Prvi puca kao haubica (21/73) sa bijednih 28,77% šuta, a drugi puca manje (5/23), ali sa još gorih 21,74% šuta (gori od njega po postotku je jedino Korver sa 5/28 iliti 17,86%)

Meki kuplung

Nego, kako bi vidjeli mijenja li se što pogledajmo iste te grafove za 5 minuta do kraja utakmice.

Opet ćemo prvo staviti LeBrona i Kobeja unutra da bi kasnije gledali ostale.

 

Brojevi šuteva i dalje skaču u nebo za njih dvojicu. Ali ima li promjena što se učinkovitosti tiče?

LeBron je manje-više na istom mjestu u odnosu na regresijsku liniju iako mu se postotak šuta penje na 41,8% (135/323). U pobjedama je to 46,85% (104/222), a u porazima i gotovo identično kao prije 30,69% (31/101).

Kobe nam je pak pao ispod regresijske linije. Šut mu je na 38,24% (91/238) ukupno, a u pobjedama 44% (66/150) dok je u porazima značajno pao na 28,41% (25/88).

Što to znači u kontekstu onoga što smo vidjeli ranije? Osobno bih rekao da je LeBron u stanju držati istu razinu šuta i intenziteta tijekom duljeg perioda zbog fizikalija i načina igre, a Kobe s druge strane točno tempira svoj „ugriz“ za vrijeme kad je najgušće. Pogledajte sami pa recite vidite li to drugačije.

Pođimo na ostale.

 

Moji zaključci bi bili:

  • Paul Pierce je jednostavno Standard (osim što je i Istina)
  • KD i Wade su također u stanju držati razinu dulji period utakmice i njihova izvrsnost je impresivna
  • Curry se digao iznad linije, a Iverson i Paul došli bliže prema standardu (Iverson odzgo, a Paul odozdo) te kad smo već kod playeva Nash je maher
  • Interesantno je kako je Manu pao ispod linije, a Parker i Duncan ostali visoko gore. Duncan je još i porastao. Kao što je jednom Frančeski napisao, Tim Duncan ima svoju Ravan.
  • Prije nego prijeđem na razočaranja evo i trivije
    • Prvi po postotku šuta su 5 centara – Amar'e (63,64%), Howard (59,09%), Pau (56,36%), Horford (52,24%) i Shaq (50%), a slijedi ih Lowry sa također ravnih 50% (iz 42 pokušaja istina)
    • Najgori je opet Korver sa 26%, ali treći i četvrti od dna su T-Mac i Klay sa 28,89% i 29,17%, a blizu je i Irving sa 31,71%
    • Od manjih razočaranja Harden je ovdje na niskih 36,08% (gore je bio na tek preko 34%), a Dame Lillard je skočio na 40% sa prijašnjih 36,36%
  • Ali evo nas opet na OKC dvojcu. Sedmi od dna je George sa 32% šuta u clutch (16/50), ali majstor potrošnje Russ je bolji samo od jednog i to sa impresivnih 28,66% šuta uz ispucanih 157 i pogođenih samo 45 lopti

Netko kad je slagao ovaj tandem nije čitao brojke :P Šteta.

Naravno da toga ima još, ali jedno je sigurno. Dragi gospodine triple double, slušajte savjet Mladena Delića: „Ne sam, Safete.“

Ili tako nešto:

https://youtu.be/PRulNqTDCI4?t=74

Kako se mijenjaju brzine kad zagusti u playoffu
Prolazi prva runda doigravanja te su nam ostale maksimalno četiri utakmice prije konferencijskih polufinala koja bi (bar na Istoku) trebala biti prava kompetitivna poslastica. Kao što to obično biva razne serije su ostavile razne repove, a jedan od najspominjanijih je tragično igranje završnica utakmica u režiji, produkciji, šminki, glumi i kostimima Russa Westbrooka. Potaknut time odlučio sam proputovati bespućima statističkih podataka i naprednih pretraga koje su dostupne na internetu. I bar na kratko vidjeti što kažu brojke kad je u pitanju taj tako nedodirljivi „clutch performance“ iliti po naški „rad s kuplungom“. Za početak ću opisati metodologiju prikupljanja podataka*: Podaci ...
Kako se mijenjaju brzine kad zagusti u playoffu
Prolazi prva runda doigravanja te su nam ostale maksimalno četiri ...
RealMadrid7 | 05/2019
Tribina hipoteza

Sinoć je na Emiratesu odigrana prva polufinalna utakmica Europa lige u kojoj  je Arsenal ugostio Valenciju. Iako u ne baš zavidnoj formi, Topnici su, uz Chelsea dobili priliku spasiti čast engleskih klubova u prvim utakmicama polufinala europskih natjecanja nakon što su Tottenham i Liverpool u prethodne dvije večeri pali bez postignutog gola u Ligi prvaka.

Valencia je bolje otvorila susret u Londonu i u prvih desetak minuta stvorila dvije velike prigode, a drugu su, nakon kornera i pretvorili u vodstvo. Međutim, od tog pogotka tek dobivamo prave obrise utakmice. Igralo se jako čvrsto i s jedne  i s druge strane. Iz organizirane igre na postavljenu obranu ni jedna ni druga ekipa nisu mogle pronaći put do protivničkog gola. U takvoj igri gdje se čekao neki pogrešan pas, ukradena lopta ili trenutak nepažnje u kojoj bi se otvorio veći koridor za brzu akciju na nepostavljenu obranu, Arsenal se bolje snašao. Emery je odlučio od prve minute poslati na teren Mesuta Ozila. Umjesto na krilu, Nijemac je utakmicu počeo iza dvije špice i to se pokazalo punim pogotkom. S obzirom na opisani način igre, nije tu bilo nekog fascinantnog poteza, ali Ozil je zajedno s Aubameyangom i Lacazetteom radio visoki presing na zadnju liniju gostiju i pogotovo u prvom dijelu bio iznimno pokretljiv. Imao je 93% točnosti dodavanja, 2/2uspješna starta, 4/5 dobivenih duela. Ni jednom nije izgubio loptu. Ne sliči na Ozila iz većeg dijela ove sezone.

Upravo zahvaljujući suradnji ovog trojca Arsenal je najprije došao do izjednačujućeg gola Lacazettea, a potom i do potpunog preokreta čiji je autor opet bio francuski napadač, nakon potpuno izgubljene reakcije Roncaglie. Međutim, u toj akciji preko lijeve strane Arsenala, igrači Valencije izgledali su obrambeno potpuno nezainteresirano, pa su iz jednog potpuno bezazlenog napada dobili gol. Gosti do kraja prvog dijela nisu uspjeli napraviti ništa značajno pa se na odmor otišlo s prednošću Topnika od 2:1

Drugo poluvrijeme bilo je jednako čvrsto, ništa se značajno nije promijenilo. Doduše, Arsenal je imao veći posjed, lakše je dolazio u prigode, a u dva je navrata Lacazette mogao zabiti i treći pa i četvrti pogodak. Valencia je manje-više ostala na onome što je napravila u prvih 15-ak minuta što se tiče ozbiljnih prilika. Trudili su se ponajviše međusobno si nešto iskreirati Guedes i Rodrigo, ali to su bile situacije iz kojih se ništa pretjerano opasno nije urodilo. Ono što je potrebno istaknuti je činjenica da je Arsenal odlično uspio zaustaviti gostujućeg kapetana Pareja. Ovaj je imao dosta dodira s loptom, ali su domaći igrači prema njemu bili jako agresivni, često ulazeći u prekršaje u nastojanju da mu po dvojica ili čak trojica presingom uzmu loptu. Tako je Parejo samo jednom uspio doći do prostora zahvaljujući propustu Torreire koji je zamijenio Gendouzija u 58. minuti i odigrao jedan ključni pas u vjerojatno najboljoj i jedinoj pravoj akciji Valencije rema naprijed u drugom poluvremenu. Za drugog asistenta Šišmiša i čovjeka koji u prosjeku ima 2.4 ključna pasa po utakmici u španjolskom prvenstvu, što ga stavlja odmah iza Messija, premalo. Naposljetku, kada se već činilo da će Arsenal s minimalnom prednošću na Mestallu, ali i Valencia s golom u gostima kao zalihom, zadržati dobru šansu za preokret kući, Aubameyang je nokautirao Marcelinovu momčad i zabio za konačnih 3:1 u 91. minuti.

Utakmica u kojoj će statistika pokazati, osim većeg posjeda Arsenala, jednu dosta izjednačenu borbu u svim ostalim segmentima igre, ipak ne može pokazati ono što se moglo vidjeti prostim okom, a to je činjenica da je Arsenal izgledao bolje i da Valencia, nakon vodstva, ni u jednom trenutku nije izgledala kao ekipa koja može ugroziti Arsenal. S druge strane, nespretnost Lacazettea i sjajna obrana Neta u drugoj njegovoj situaciji, spriječili su možda i potpuni potop Marcelina i njegove ekipe. S 2-1 teško bi bilo otpisat Šišmiše, ali s trećim golom Arsenal je došao na prag finala.

Emery, čini se, nema namjeru stati s dominacijom u Europskoj ligi.

Unai Emery liga
Sinoć je na Emiratesu odigrana prva polufinalna utakmica Europa lige u kojoj je Arsenal ugostio Valenciju. Iako u ne baš zavidnoj formi, Topnici su, uz Chelsea dobili priliku spasiti čast engleskih klubova u prvim utakmicama polufinala europskih natjecanja nakon što su Tottenham i Liverpool u prethodne dvije večeri pali bez postignutog gola u Ligi prvaka. Valencia je bolje otvorila susret u Londonu i u prvih desetak minuta stvorila dvije velike prigode, a drugu su, nakon kornera i pretvorili u vodstvo. Međutim, od tog pogotka tek dobivamo prave obrise utakmice. Igralo se jako čvrsto i s jedne i s druge strane. ...
Unai Emery liga
Sinoć je na Emiratesu odigrana prva polufinalna utakmica Europa lige ...
Luca1010 | 05/2019
Liga prvaka: analiza polufinala:

"Finale prije finala", mnogi su rekli za ovu utakmicu, s obzirom da tko god prođe će biti veliki favorit u Madridu. Dvoboj dvaju europskih divova koji nismo gledali već 12 godina bio je težak za prognozirati, ne samo iz rezultatskog aspekta. Kladionice su postavile Barcelonu na vrlo blagog favorita, no već se dugo se govori da je Liverpool missmatch za ovakvu Barcu, što se na trenutke kroz utakmicu jasno vidjelo.

Utakmica je počela baš kako je Klopp htio. Visok tempo, kaos na sredini terena, puno promjena posjeda - konkretne prilike su dolazile kroz tranziciju. Sve ono što Barcinim starim i sporim igračima ne odgovara. Ipak, Valverde je prepoznao takav scenarij pa je energični Vidal u početnoj postavi bio pun pogodak, te je on jedini mogao parirati Liverpoolovom veznom redu.

Liverpool je visokom linijom u 523 postavi sjajno zatvorio Barcinu drugu i treću fazu distribucije. U izostanku Firmina, Wijnaldum je dobio ključnu ulogu čuvati Busquetsa kod iznošenja lopte i to je vrlo dobro odradio. Messi je obično primao lopte na svojoj polovici okružen trojicom i Barceloni je bilo vrlo teško doći u posljednju trećinu. Klopp je glavni missmatch pronašao na Barcinoj lijevoj strani kada je Jordi Alba ostajao visoko. Salah je nekoliku puta izvozao Lengleta i stvorio probleme, no vratari su bili prilično nezaposleni.

Dva događaja koja su odlučila prvo poluvrijeme su bila prilično neizrađena i neočekivana. Barca je u 25. minuti postigla pogodak iz situacije u kojoj gotovo uvijek idu na kontrolu posjeda i vračanje lopte do stopera umjesto centaršuta. Alba je poslao sjajnu loptu, a Suarez je iskoristio totalnu dekoncentraciju Van Dijka za 1-0. Slično, na drugoj strani Henderson je prizvao unutarnjeg Pirla i poslao nevjerojatnu dijagonalu na Manea koji je za pola koraka ostao kratak i prepucao ter Stegena. Barca je imala prednost, Liverpool je igrao dobro.

Na početku drugog poluvremena Liverpool je priprijetio šutevima Milnera i Salaha koje je ter Stegen obranio, no puno važnije je bila naznaka terenske inicijative koju je Liverpool u tim trenutcima preuzeo. Kontrolirali su posjed, a Barca se preselila u dublji 4-4-2 blok. Vrhunac tog perioda je bila akcija nakon koje je Milner s 15m pucao po sredini gola. Liverpoolu je u tom razdoblju najviše falio Firmino koji bi sigurno bio konkretniji u završnici.

Iako se prilike nisu nastavile redati, Liverpool je nastavio dominirati terenom sve do 75. minute, ali onda se dogodio potpuni antiklimaks u režiji Najvećeg. Messi je primio loptu u situaciji kakva se do tada činila "bezopasna" - na 40m između linija, ali ovaj puta je tamo bilo previše prostora. Uz malo sreće i odbijanac od grede Barca je vodila 2-0. Nekoliko minuta poslije, ponovo, "bezopasan" faul na 30-ak metara. Ponovo, Messi. Svima nemoguće, njemu "običan dan u uredu". Perfektan slobodnjak, 600. gol u karijeri za Barcelonu i ogromnih 3-0 za uzvrat. Do kraja utakmice obje ekipe su imale prilku smanjiti, odnosno povećati prednost, ali Salah i Dembele su promašili zicere.

Ova utakmica novi je vrhunac Valverdeove Barcelone, ali i načina kojim se pristupak kup natjecanjima posljednjih godina. Kao Zidaneovom Real, kao Allegrijevom Juveu, kao Francuskoj na Mundijalu, Valverdeu je primarni cilj bio obraniti svoj gol, iako se ideja kosi s Barcinim idealima, vremena se mijenjaju. Takva pragmatičnost, ponekad neuvjerljiva igra koja izuzev Messijevih majstorija ne privlači ljepotom, donosi rezultate. Uz to, kao i u svemu, potrebna je doza sreće, ali i brdo individualne kvalitete u liku i djelu Lea Messija koji igra ponajbolju sezonu karijere. Domaće prvenstvo je već osvojeno, finale Copa del Reya je osigurano, a finale Lige prvaka je na manje od koraka udaljeno. Valverdeu se ne može ništa zamjeriti osim estetike, koju sve više gazi vrijeme.

S druge strane, Liverpool nakon što je prošle godine bio drugi, sada je u polufinalu Lige prvaka odigrao ravnopravnu utakmicu u gostima protiv prvog favorita i nekako izgubio 3-0. U Premiershipu će osvojiti najveći broj bodova u svojoj povijesti i jedan od najvećih uopće, ali svejedno bi mogli gledati u leđa prvaku. Kako zamjeriti Kloppu na ovim ostvarenjima?

Ostalo je još 90 minuta dvomeča, ali ovako posloženoj Valverdeovoj Barceloni i Messiju koji je ponovo na jednom od vrhunaca karijere, šanse da se dogodi pomračenje uma kao protiv Rome, ravne su nuli.

Vrhunac Valverdeove Barcelone
"Finale prije finala", mnogi su rekli za ovu utakmicu, s obzirom da tko god prođe će biti veliki favorit u Madridu. Dvoboj dvaju europskih divova koji nismo gledali već 12 godina bio je težak za prognozirati, ne samo iz rezultatskog aspekta. Kladionice su postavile Barcelonu na vrlo blagog favorita, no već se dugo se govori da je Liverpool missmatch za ovakvu Barcu, što se na trenutke kroz utakmicu jasno vidjelo. Utakmica je počela baš kako je Klopp htio. Visok tempo, kaos na sredini terena, puno promjena posjeda - konkretne prilike su dolazile kroz tranziciju. Sve ono što Barcinim starim i ...
Vrhunac Valverdeove Barcelone
"Finale prije finala", mnogi su rekli za ovu utakmicu, s ...
ilmambanegro | 05/2019
Koji su najveći overachieveri i underachieveri ove sezone?

Kraj je sezone i vrijeme je da se podvuku računi.

Ono što već znamo je tko će biti prvak u tri od 5 najvećih liga, a za dvije samo kiksevi mogu spriječiti stare prvake da postanu novi. Dovoljno je podataka prikupljeno i možemo postaviti bar rudimentarnu analizu očekivanja vs. rezultata.

Ono što vas čeka niže je jako malo teksta i jako mnogo grafova.

A isti su prikupljeni iz ovih podataka:

  • Plaća po igraču za 2018. za sve klubove liga petica
  • Broj odigranih utakmica za svaki klub
  • Broj prikupljenih bodova za svaki klub
  • Broj postignutih golova za svaki klub

Podaci su strukturirani ovako za svaku ligu (u grafovima):

  • Odnos bodova i uloženog novca (broj kola * tjedna plaća radi stvaranja koeficijenta iskoristivosti novca) – što ste više od regresijske linije to bolje
  • Odnos golova i uloženog novca – vrijedi kao i za prethodni graf
  • Odnos bodova i golova – ovdje su stvari mrvu drugačije, ako ste iznad grafa to znači da ste ostvarili više bodova nego što to vaši golovi daju za zaključiti sami po sebi, ali ako ste ispod to samo znači da vam je omjer tih dvaju statistika takav da imate čak i manje bodova nego što bi se po postignutim golovima moglo zaključiti

Osim u lige klubovi su rangirani i u platne razrede:

  • PG1 – 80.000,01 ili više dolara prosječno po igraču tjedno
  • PG2 – između 40.000,01 i 80.000,00 dolara prosječno po igraču tjedno
  • PG3 – između 20.000,01 i 40.000,00 dolara prosječno po igraču tjedno
  • PG4 – 20.000,00 ili manje prosječno po igraču tjedno

Za platne razrede će biti prikazana ista tri grafa kao i za svaku od liga te jedan dodatni graf:

  • Achievement faktor koji uključuje sve tri statistike (novac, bodovi, golovi) uz to da je svaka od njih weightana tako da prvo dolazi novac (manje uloženo vrijedi više) pa bodovi i na kraju golovi. Odnosi su 50/40/10 u postotcima,
  • PG odnosi među klubovima su definirani i prema broju golova i bodova u odnosu na odigrana kola kako tu ne bi bilo razlika

Prije nego krenemo s ligama dajem vam na znanje iduće:

  • Radi se o 98 klubova
  • Prosječna plaća po godini po igraču je: $2.384.810,98

Ako vas zanima tko plaća najviše na svim scatter grafovima gledajte na desno, a najlakše će vam to biti na PG grafovima.

Kako se sad ne bi zakucali u previše objašnjavanja krenimo po ligama.

Premier league

Kratki sažetak:

  • Utd je od velikih najveći podbačaj u svakom segmentu, a Arsenal i Chelsea se nisu baš usrećili,
  • Čudesno je to da Man City i po financijama i golovima vs bodovima stoji točno na liniji razgraničenja,
  • S pozitivne strane su Tottenham, Liverpool i interesantno Bournemouth ili možda čak više od njih Wolvesi

La Liga

Kratki sažetak:

  • Ovdje se ulaže dosta manje iako su Barcelona (Katalonci k tome uvjerljivo) i Real prva dva kluba generalno,
  • Jasno je da je Real najveći podbačaj, a interesantno je vidjeti koliko je golova zabio Atletico u odnosu na bodove,
  • Barcelona je ispod regresijske linije ne zato što je loša već zato što plaćaju toliko više od sviju ostalih pa su i očekivanja gotovo nerealna,
  • Osim toga vrlo predvidljivo mali Getafe je sjajan u svakom segmentu, a Celta i Levante su se baš nazabijali

Serie A

Kratki sažetak:

  • Juve slično Barceloni stoji ispod linije jer u omjeru prema ostalima plaća značajno više, ali je po pitanju golova i bodova jako iznad linije jer im treba zapravo jako malo golova za jako puno bodova,
  • Atalanta je do sada najbolja priča, bodovi i golovi u odnosu na novce su čudesni, ali je interesantno da stvarno mnogo zabijaju i u nekim drugim slučajevima (čitaj Juveova obrana) bi taj broj golova bio dostatan za još vieš bodova,
  • Inter i Milan su naravno podbačaji svoje vrste dok je Napoli od jačih ekipa ponovno iznad linije, a iznenađujuće dobro tu kotiraju i oba rimska kluba

Bundesliga

Kratki sažetak

  • Još jedan financijski dominantan klub kao što je i očekivano stoji tako kako stoji,
  • Gledajući omjer i golova i bodova prema ulaganjima jako dobro kotiraju i Eintracht (očekivano) i Red Bull (pomalo neočekivano), ali vidjet ćemo gdje smo kad to stavimo u PG,
  • Očekivano, daleko najgore ovdje stoji Schalke,
  • Koliko god je vjerojatno izgubila bitku za naslov Borussia D. je zapravo dobar overachiever generalno gledano

Ligue 1

Kratki sažetak:

  • PSG je isto što i Barcelona, Bayern i Juventus u drugim ligama po pitanju ulaganja pa će ga sa svima ostalima biti interesantno vidjeti u odnosima kad se definiraju Pay Gradeovi,
  • Ako vas zanima tko je najbolji zagledajte se pa ćete vidjeti Lille, Montpellier i Lyon s tim da su sva tri kluba jako dobro iskoristila broj postignutih pogodaka,
  • Osim toga interesantno je da ovdje imamo samo jedan klub za PG1, jedan za PG2 (Marseille) i sve ostalo je za niže razrede plaćanja

Pređimo na platne razrede.

Ako se ne sjećate o čemu se radi krenite gore pa se podsjetite.

PG1

Kratki sažetak:

  • Ovdje se najbolje vidi koliko zapravo Barcelona plaća više u odnosu i na sve ostale „velike“ klubove,
  • Isto tako je bez prevelike analize suludo koliki je zapravo overachivement Dortmunda,
  • Na dnu su naravno Real i West Ham (koji očito ne zna što bi s novcima)

Lista achivementa:

Komentar:

  • Dortmund i Liverpool zbog manjih ulaganja su na vrhu, a Barca je iznenađujuće nisko, ali samo zato jer su im ulaganja vanserijski velika,
  • Dno zatvaraju Real i West Ham od koji je ovaj prvi favorit za underachievera sezone

PG2

Kratki sažetak:

  • Napoli i Wolvesi jako lijepo izgledaju, a Leverkusen nije loš
  • Općenito drugi Englezi s druge strane izgledaju jako loše
  • Osim toga interesantno dobar je Wolfsburg

Lista achivementa:

Komentar:

  • Napoli je zapravo jako skočio ovdje i malo me iznenadilo što Wolvesi nisu više nego što jesu, ali to je zbog razgraničavajućeg faktora postignutih golova,
  • Fulham je istaknuo svoju kandidaturu za dno dna

PG3

Kratki sažetak:

  • Lille je ovdje skoro pa kategorija sam za sebe i definitivno kotira za najvećeg overachievera,
  • Međutim ni RB ni Eintracht ne stoje loše po tom pitanju

Lista achivementa:

Komentar:

  • Monaco se može zahvaliti Huddersfieldu i Stuttgartu što nije najveće dno dna

PG4

 

Kratki sažetak:

  • Atalanta i Montpellier s obzirom na ulaganja izgledaju prekrasno,
  • Od onih koji tavore na dnu ne bi nekoga posebno izdvajao

Lista achivementa:

  • Atalanta i Montpellier ponovno, jednostavno je fascinantno vidjeti koliki je ovo skok tako malih klubova

Znam da vjerojatno treba još komentara na pojedine kategorije, ali dodatnu analizu ostavljam vama.

Jedino što vidim je da bi trebalo popraviti achivement ratio jer mi je Inter zalutao gore (u PG1 kategoriji), ali neću se sad baviti varanjem nego bacite oko na ove podatke pa sami zaključite.

Ono što mogu reći da su meni po viđenom najveći overachieveri Lille, Atalanta, Montpellier, Getafe i RB te Borussia od većih klubova zajedno sa Liverpoolom i Cityjem.

A za dno prednost dajem Realu ispred Fulhama i Monaca.

Gledajte pa javite ako vidite nešto što sam ja propustio (ako nešto). S tim da nije na odmet napomenuti da je naravno riječ o samo ligaškim natjecanjima i da ne definiramo je li netko (Barcelona) neuspješan zato što je prvak.

Naravno da je uspješna, jedino pod koju cijenu?

Veliki favoriti i zaboravljeni asovi
Kraj je sezone i vrijeme je da se podvuku računi. Ono što već znamo je tko će biti prvak u tri od 5 najvećih liga, a za dvije samo kiksevi mogu spriječiti stare prvake da postanu novi. Dovoljno je podataka prikupljeno i možemo postaviti bar rudimentarnu analizu očekivanja vs. rezultata. Ono što vas čeka niže je jako malo teksta i jako mnogo grafova. A isti su prikupljeni iz ovih podataka: Plaća po igraču za 2018. za sve klubove liga petica Broj odigranih utakmica za svaki klub Broj prikupljenih bodova za svaki klub Broj postignutih golova za svaki klub Podaci su ...
Veliki favoriti i zaboravljeni asovi
Kraj je sezone i vrijeme je da se podvuku računi. ...
Baš vrhunska analiza, respekt. :D - BruceWayne, 4.5.19. 13:34, 0 0 0
Odlično , što si koristio od alata za vizalizaciju R, Python ? - chelsea_2012, 5.5.19. 12:34, 0 0 0
Eh da sam bar imao mogućnosti programirati ove rezultate. Samo dobra stara Excellica. :) - ilmambanegro, 6.5.19. 8:53, 0 0 0
Tek sam se sada uspio posvetiti tekstu u potpunosti i moram reći odlična analiza :). Samo jedno pitanje, da li su podaci o plaćama iz sezone 2017/18 ili 2018/19? Nije toliko bitno nego me čisto zanima. - Bateman, 9.5.19. 14:07, 0 0 0
Podaci su konkretno za godinu 2018. Objavljeni su u prosincu 2018. Tako da su relevantni za 2018/19 jer je istraživanje završeno krajem 2018. - ilmambanegro, 9.5.19. 15:23, 0 0 0
Bateman | 04/2019
Tribina hipoteza

Četiri kola prije kraja Borussia Dortmund za Bayernom je zaostajala jedan bod, te se imala razloga nadati da ipak može uzeti naslov prvaka Njemačke. Prva prepreka im je bio Schalke, ljuti rival koji nije imao dobru sezonu i koji se našao malo iznad zone ispadanja. Ruhrski derbi od davnina je susret od posebne važnosti za navijače obiju momčadi i kao i u svim derbijima, trenutna forma u većini slučajeva nije igrala presudnu ulogu. No ipak, s obzirom na to da je Borussia igrala kod kuće, te da su u posljednjih osam međusobnih utakmica samo jednom bili poraženi, a kod kuće zadnji put u listopadu 2012., imali su svako pravo nadati se pobjedi.

I stvari su krenule u tom smjeru jer je već u 14. minuti Gotze postigao pogodak, nakon fantastične asistencije Sancha. Kada bismo tom vodećem pogotku pridodali i činjenicu da je Schalke prije ove utakmice zabio samo 32 pogotka u prvenstvu, mogli smo već tada ugasiti utakmicu i upisati tri boda domaćinima. No nakon samo četiri minute Schalke je izjednačio, doduše uz veliku dozu sreće. Juliana Weigla je lopta pogodila u ruku, a sudac Zwayer je dosudio najstrožu kaznu. Dojam je bio da Weigl nikako nije mogao izmaknuti ruku u koju ga je lopta pogodila iz velike blizine, ali VAR nije imao milosti, te je Caligiuri poravnao rezultat.

U 28. minuti uslijedio je novi šok za domaćine nakon što je Sane pogodio za vodstvo Schalkea. Caligiuri je izveo udarac iz kuta, a unatoč odličnom skoku gostujućeg braniča, najveći dio krivice ide na leđa Borussijine obrane, s obzirom na to da su u trenutku Saneovog skoka čak četvorica domaćih igrača bili oko njega, a gotovo da se nitko nije ni potrudio ući u zračni duel s njim. Ali to i ne bi trebalo toliko čuditi kada uzmemo u obzir da je Borussia ove sezone primila čak 30 posto svojih golova iz prekida, što je najviše u cijeloj ligi.

Uz to, mučili su se stvoriti šanse, ponajviše zbog discipliniranog pristupa Schalkeovih igrača, odnosno sudjelovanja svih 10 igrača u fazi obrane. Branili su se u srednjem i niskom bloku te uz pomoć Embola i Burgstallera raditi pritisak na vezne igrače, a svoje prilike tražili su iz kontre i prekida. Na žalost po domaćine, obrana je njihov uvjerljivo najslabiji dio momčadi i u pravilu im se ne piše dobro kada napad zakaže. Početkom drugog poluvremena Borussia je krenula po izjednačujući pogodak, a vremena je bilo dovoljno čak i za preokret. Ali onda je uslijedilo pet minuta iz noćne more koje su sažele cijelu Borussijinu sezonu i ostavile ih najvjerojatnije bez naslova. U 60. minuti Reus je dobio izravni crveni karton nakon neopreznog prekršaja iz kojeg je Caligiuri fantastično pogodio za 3:1, dok je u 65. Weigl također isključen zbog ružnog starta na istom igraču.

I samo tako, Dortmund je ostao bez realnih šansi za naslov izgubivši od najljućih rivala kod kuće i to na spektakularno bizaran način. Kasnije su prvo smanjili rezultat te nakon toga primiti i četvrti gol, ali utakmica je bila gotova u 65. minuti. Tako blizu, a tako daleko – mogla bi biti konstatacija koja najbolje opisuje Borussijinu sezonu. Jer iako su igrali možda i najbolji nogomet u Bundesligi, nikada nisu djelovali kao da mogu otići do kraja, a ispadanje iz Lige prvaka od Tottenhama bez ispaljenog metka i nedavno poniženje od strane Bayerna pokazali su koliko su daleko od europske elite.

Ne bi bilo sasvim točno reći da je Borussia izgubila prvenstvo protiv Schalkea jer je Bayern ušao u završnicu s bodom prednosti, a usto nitko zapravo nije ni vjerovao da klub iz Dortmunda može ostvariti takav podvig. Bez obzira na nekoliko vrhunskih igrača predvođenih fantastičnim Jadonom Sanchom, kadar im ipak nije dovoljno širok, a ni dovoljno kvalitetan. Učestale rotacije na bekovskim i stoperskim pozicijama, te neiskustvo igrača koji su pokrivali te pozicije (osim Piszczeka koji je ostavio dojam kako su najbolji dani iza njega), glavni su razlozi zašto Borussia nikada nije izgledala kao favorit za naslov. Također, mora se i spomenuti vratara Burkija koji je ove sezone pružao predstave koje su daleko od onih na temelju kojih je zaradio transfer u Dortmund i nije bio na razini potrebnoj klubu koji se bori za naslov. S druge strane terena, Paco Alcacer je nezaustavljivo punio mreže prije Nove godine, da bi nakon nje postigao samo pet golova u ukupno 13 utakmica u kojima je nastupio, a iako je Gotze odrađivao dobar posao kao „lažna devetka“, Borussiji je nerijetko nedostajalo kvalitete u završnici. Stoga nije čudno što je cijela njihova sezona i borba za prvo mjesto bila prožeta sumnjom, i to u sezoni u kojoj Bayern prolazi kroz teški period.

Ovaj ruhrski derbi Borussia je jednostavno morala dobiti kako god zna i umije i nije smjela dopustiti da je stvari na koje ne može utjecati poremete. Njeni igrači si nisu smjeli dopustiti loše branjenje kornera, niti 2 crvena kartona u razmaku od pet minuta, od kojih je jedan bio apsolutno nepotreban i direktno doveo do pogotka koji je riješio utakmicu. Nisu uspjeli izdržati, a Bayern, koji se i sam cijelu sezonu muči s pronalaskom forme, ovu će situaciju gotovo sigurno znati iskoristiti.

Kako ostati bez prvenstva u pet minuta
Četiri kola prije kraja Borussia Dortmund za Bayernom je zaostajala jedan bod, te se imala razloga nadati da ipak može uzeti naslov prvaka Njemačke. Prva prepreka im je bio Schalke, ljuti rival koji nije imao dobru sezonu i koji se našao malo iznad zone ispadanja. Ruhrski derbi od davnina je susret od posebne važnosti za navijače obiju momčadi i kao i u svim derbijima, trenutna forma u većini slučajeva nije igrala presudnu ulogu. No ipak, s obzirom na to da je Borussia igrala kod kuće, te da su u posljednjih osam međusobnih utakmica samo jednom bili poraženi, a kod kuće ...
Kako ostati bez prvenstva u pet minuta
Četiri kola prije kraja Borussia Dortmund za Bayernom je zaostajala ...
Bateman | 04/2019
Tribina hipoteza

Engleska „velika šestorka“ svake godine se sve više odvaja od ostatka lige, ali unatoč tome, lagani protivnici u Premier ligi gotovo da ne postoje. Ovaj vikend su Tottenham, Manchester United, Arsenal i Chelsea - sve momčadi koje se bore za preostala dva mjesta koja vode u Ligu prvaka sljedeće sezone, prosule bodove i tako ostavile borbu otvorenom do samoga kraja prvenstva.

Tottenhamov poraz od Manchester Cityja koji se bori za naslov i nije došao kao iznenađenje, ali Unitedova katastrofa na Goodisonu Parku na kojem su izgubili 4:0, Arsenalov domaći poraz od Crystal Palacea i Chelseajevih 2:2 s Burnleyjem kod kuće, rezultati su koji su u najmanju ruku bili neočekivani.

S druge strane, ti isti klubovi došli su do četvrtfinala europskih natjecanja u kojima su sudjelovali, a četvorica od njih su prošli i u polufinala. Arsenal izgleda kao favorit za osvajanje Europske lige, Chelsea također ima dobre šanse proći u finale, a Tottenham i Liverpool čekaju polufinalne susrete Lige prvaka. U tom polufinalu bi se vrlo lako moguće našao i City da ih je ždrijeb pomazio, dok je United jedina momčad koja je očekivano i zasluženo ispala, a ne smijemo zaboraviti da su oni na svom putu izbacili moćni PSG. Stoga bi logično bilo zaključiti da s obzirom na nesrazmjerno veću količinu kapitala koja se slijeva u Premier ligu u odnosu na ostatak elitnih liga, ova sezone izgleda kao najava dominacije engleskih klubova Europom, te se postavlja pitanje hoće li ostatak elite biti u stanju pratiti je.

Money, money, money...

Novac od televizijskih prava s kojim se ne može mjeriti ni jedna druga liga osigurale su astronomsku potrošnju klubova koja raste iz godine u godinu. Možda i najbolji primjer financijske moći engleskih klubova je Fulham, povratnik u Premier ligu u vlasništvu pakistansko-američkog milijardera Shahida Khana koji je ove sezone na pojačanja potrošio ogromnih 100 milijuna funti, dok od prodaje nisu zaradili gotovo ništa. To bi se čak i moglo opravdati željom kluba koji se tek vratio u elitno društvo da okupi momčad sposobnu i zadržati taj status, no ove godine Fulham se ekspresno vratio u Championship, a samo za usporedbu jedine momčadi koje su ušle u veći minus ove sezone su Chelsea, Liverpool, Juventus i PSG.

U tablici ispod možemo vidjeti potrošnju po ligama unatrag dvadeset godina, odnosno od sezone 1999./2000. koja je uzeta kao početna točka iz razloga što tek od tada imamo detaljnije podatke o potrošnji svih liga, a spomenuti period je dovoljan kako bi se pokazala razlika između Premier lige i ostatka elite. Također, s obzirom na to da je postojao period u kojem je portugalska liga preskočila francusku na petom mjestu UEFA-inog poretka, u obzir su uzete obje lige.

Platne liste kao odrednica uspjeha

Iz tablice je jasno da Premier liga, koja se ionako već godinama smatra najelitnijom destinacijom za igrače, sve više odmiče od ostatka Europe te naizgled postaje sve više sama sebi dovoljna. No ipak, Liga prvaka je i dalje najveći europski trofej kojeg svatko želi osvojiti, a pogotovo strani treneri i vlasnici klubova kojih je engleski nogomet prepun. Nitko od velike šestorke na klupi nema Engleza, dok se Levy ističe kao jedini domaći vlasnik. „Ušati“ pokal posebno imponira šeicima koji Ligu prvaka gledaju kao nenadmašni prestiž, ali u Ligi prvaka konkurencija je jača nego ikad te se tamo i dalje moraju boriti s velikanima iz Italije, Španjolske, Njemačke i Francuske (čitaj: PSG-om), velikanima koji raspolažu gotovo jednakim sredstvima. Kuper i Szymanski u svojoj knjizi Soccernomics zaključili su kako uspjeh nogometnih klubova više korelira s visinom njihove platne liste nego s količinom novca potrošenog na transfere, stoga bi tu trebao ležati odgovor zašto će Real, Barcelona, Juventus, Bayern i PSG i ostali i dalje imati što za reći na europskoj sceni.

* Ovdje ću ubaciti jedan podatak koji ide u prilog zaključku spomenutog dvojca, a on glasi kako Fulham ove sezone, unatoč ogromnoj potrošnji na tržištu, bilježi tek 14. po visini platnu listu u Premier ligi.

Prosječna plaća na razini cijele Premier lige ove sezone iznosi 3 milijuna funti, dok se u La ligi kao prvoj pratilji ta brojka kreće oko 2.2 milijuna. U Serie A prosječna primanja igrača su 1.5 milijuna funti, u Bundesligi 1.4, a u Ligue 1 milijun funti. No ako pogledamo klubove pojedinačno, dolazimo do sljedećeg poretka: na vrhu je Barcelona, zatim slijede Real i dva Manchesterska kluba, a iza njih redom PSG, Bayern, Juventus, Chelsea, Liverpool, te Arsenal koji zaključuje top 10. Dakle, dolazimo do zaključka kako pojedinačno gledano najbolji klubovi iz ostalih liga petice troše jednako, a neki čak i više od engleskih, te da sukladno tome neće izgubiti svoj status na europskoj sceni, bez obzira na nezadrživi rast Premier lige kao kolektiva.

No bez obzira na kvalitetu i financijsku moć kontinentalnih velikana, ostali klubovi u njihovim ligama ih već duže vrijeme ne prate, te susreti koje igraju u domaćem prvenstvu većinom ne budu ni približno kompetitivni kao oni koje gledamo na Otoku. A to onda ne ispunjava njihov financijski potencijal i posljedično ostavlja traga na njihovim europskim nastupima, jer prije meča za pojas prvaka nije dovoljno samo imati sparing partnera, već moraš iskusiti i stvarnu borbu.

Englesko otkrivanje Europske lige

Summa summarum svega je ovogodišnja situacija koja izgleda kao nagovještaj onoga kako će stvari izgledati od sada pa nadalje - Engleska će biti glavna sila u Ligi prvaka, a dojam je da bi mogli dominirati i Europskom ligom jer računica je poprilično jednostavna. Šest je velikih klubova u engleskoj, a mjesta u Ligi prvaka je samo četiri. Ono dodatno, peto, donosi osvajanje Europske lige. Najjači klubovi iz Italije, Španjolske, Njemačke, Francuske, pa čak i Portugala u pravilu će prolaziti skupine Lige prvaka, što znači da se neće naći u ždrijebu Europske lige, ostavljajući engleske klubove kao jedinu pravu elitu u tom natjecanju. Uzmemo li za primjer ovu sezonu, vidimo da bez obzira na dobru formu i odlične ovosezonske predstave Valencije i Eintrachta, Arsenal i Chelsea ipak u susrete ulaze kao favoriti, a pobjeda Topnika nad Napolijem od ukupnih 3:0 vrijedna je spomena.

Istina je da je otočkim navijačima uvijek bilo važnije domaće prvenstvo od europskih natjecanja, a pogotovo od Europske lige koju su treneri i vodstva klubova koristili kao poligon za uigravanje pričuvnih igrača. Dodamo li tu i primjerice antagonizam Cityjevih navijača prema UEFA-i i slabu posjećenost utakmica grupne faze Lige prvaka zbog čega je njihov stadion dobio nadimak „Emptyhad“, dobivamo potpunu sliku kakvo ozračje je vladalo (a još uvijek i vlada u nekoj mjeri) u Engleskoj. No u posljednje vrijeme situacija se promijenila. Odnosno, navijači su ostali manje-više isti, ali se klima u operativnim sektorima klubova zaokrenula na način da se ni Europska liga više ne odbacuje kao nevažna. Razloga za to su dva – strani treneri koji dolaze iz okruženja u kojima se to natjecanje cijeni mnogo više nego u Engleskoj, te činjenica da osvajač Europske lige osigurava nastup u Ligi prvaka sljedeće sezone. Tako smo vidjeli kako je Mourinho sezonu 2016./17. podredio osvajanju Europske lige, uvidjevši da su mu veće šansa na taj način doći do najelitnijeg klupskog natjecanja, u čemu je i uspio, dok je godinu ranije Jurgen Klopp odveo Liverpool do finala u kojem su poraženi od Seville Unaija Emeryja. Prošle sezone je Arsenal stigao do polufinala, dok ove imaju šansu otići do kraja, a nije isključeno ni da ćemo vidjeti englesko finale.

Topnicima je nasušno potreban nastup u Ligi prvaka nakon što su prošle sezone ostali bez njega, a pridodamo li tu i Španjolčevu naklonost prema Europskoj ligi, nameće se logičnim da im se taj put čini čak i lakši nego onaj kroz prvenstvo. To je pogotovo slučaj nakon novog poraza koji su doživjeli u srijedu navečer od Wolverhampton Wanderersa i koji im je dodatno smanjio šanse za hvatanje četvrtog mjesta. Usto, trofej je trofej, a kada ti on uz prestiž osigura i pozivnicu za Ligu prvaka, odnosno „ček“ koji pozivnica sa sobom nosi, naravno da ćeš se potruditi doći do njega.

Teško dostižna prednost

Raspodjela novaca dobivenih od TV prava mnogo se pravednije sprovodi u Premier ligi nego igdje drugo, a s obzirom na glamur koji liga sa sobom donosi, čak i utakmica posljednjeg i pretposljednjeg kluba na tablici nerijetko izaziva globalni interes. Iz tog razloga sve su češći vapaji udruženja najmoćnijih klubova Europe za osnivanjem Superlige, ali premierligaši su očekivano suzdržani po tom pitanju jer im odgovara ono kako su sada stvari postavljene i još uvijek ne vide potrebu za tim. Čak su se i oštro usprotivili prijedlogu UEFA-a o odigravanju utakmica Lige prvaka vikendima, pokušavajući tako održati tradiciju njihove nogometne kulture i ne udaljavati se dodatno od navijačke baze.

No oni su trenutno jedini koji su u poziciji da si mogu to priuštiti, dok su ostale lige prisiljene snalaziti se kako znaju i umiju. Talijani već godinama igraju svoj Superkup izvan granica domovine, dok su Španjolci otišli korak dalje pa pokušavaju organizirati odigravanje prvenstvenih utakmica u SAD-u. Bundesliga se oslanja na zavidnu popunjenost stadiona i impresivne navijače, ali ne mogu pobjeći od činjenice da nemaju toliki globalni reach i da već opasno zaostaju za Engleskom, Italijom i Španjolskom. I to u tolikoj mjeri da se sve više mladih igrača iz Engleske odlučuje iskoristiti upravo njemačku ligu kao odskočnu dasku, što može poslužiti kao neka vrst indikatora razlike u kvaliteti.

Jednostavno, Premier liga je posljednjih godina uspjela zauzeti pole position i teško je vidjeti kako bi ga ikada izgubila. Stoga je logično pretpostaviti da Europu očekuje dominacija engleskih klubova koji možda neće nužno osvajati europske naslove na redovnoj bazi, ali zasigurno će u završne faze natjecanja dolaziti s najvećim brojem momčadi. Brexit bi potencijalno mogao uzrokovati probleme za engleske klubove, ali s obzirom na to da je jako teško zamisliti njegovu „No-deal“ varijantu, to je malo vjerojatno. Također, postoji mogućnost da porast kvalitete svih momčadi uz ogroman broj utakmica i zgusnut raspored ostavi traga na onim najboljima, pa će sukladno tome upravljačka tijela lige u skorijoj budućnosti vjerojatno biti prislijena napraviti neke promjene u rasporedu ili čak i u sustavu kup natjecanja kako se to ne bi dogodilo. No, bilo kako bilo, nogomet kojim premierligaši pomalo uspostavljaju dominaciju je kvalitetan i uzbudljiv, a to bi trebalo biti dovoljno da je prihvatimo.

Britanska invazija ozbiljno prijeti kontinentalnoj Europi, ostaje samo pitanje hoće li u svom naletu progutati samu sebe.

Britanska invazija
Engleska „velika šestorka“ svake godine se sve više odvaja od ostatka lige, ali unatoč tome, lagani protivnici u Premier ligi gotovo da ne postoje. Ovaj vikend su Tottenham, Manchester United, Arsenal i Chelsea - sve momčadi koje se bore za preostala dva mjesta koja vode u Ligu prvaka sljedeće sezone, prosule bodove i tako ostavile borbu otvorenom do samoga kraja prvenstva. Tottenhamov poraz od Manchester Cityja koji se bori za naslov i nije došao kao iznenađenje, ali Unitedova katastrofa na Goodisonu Parku na kojem su izgubili 4:0, Arsenalov domaći poraz od Crystal Palacea i Chelseajevih 2:2 s Burnleyjem kod kuće, ...
Britanska invazija
Engleska „velika šestorka“ svake godine se sve više odvaja od ...
Super tekst. Osim svega ovog sto si rekao, jos su ukrcali i beskonacno love u razvoj mlađih kategorija, pa bi trebala i teza - "većina najboljih igrača su stranci" kroz godine odumirat, što im se ćesto zna (ne)opravdano prigovorit. - Luca1010, 25.4.19. 1:26, 0 0 0
Da, mogao sam i to ubaciti u ovaj dio o sve većem odlasku mladih igrača u Njemačku, pa napomenuti i ulaganja u PL International Cup itd., jer je i to posljedica kapitala kojim raspolažu. - Bateman, 25.4.19. 8:39, 0 0 0
Ali tu se postavlja pitanje koliko će velika šestorka koja iz sezone u sezonu mora loviti instant uspjeh imati strpljenja. Čini mi se da ćemo imati više slučajeva tipa Sancho, nego što će glavni igrači ekipa postati Englezi. - Bateman, 25.4.19. 8:47, 0 0 0
Možda će Chelsea sada biti prisiljen na snalaženje sa svojim igračima (i vjerojatno bez Hazarda), pa im se možda i svidi. - Bateman, 25.4.19. 8:50, 0 0 0
Jasno, teško će ih moći baš oni razvijati - Luca1010, 25.4.19. 11:28, 0 0 0
RealMadrid7 | 04/2019
Tribina hipoteza

Engleska Premier liga nudi nam ludu završnicu i neriješene borbe na gotovo svim dijelovima tablice. Ne znamo prvaka, ne znamo kojim od smjerova će putnici u europska natjecanja, a na začelju još uvijek nije 100% sigurno tko će s 18-e pozicije napustiti elitni razred engleskog nogometa, iako je nakon današnjeg poraza od Liverpoola, Cardiff najbliži takvom raspletu. I dok su glavni klubovi iz Londona očekivano pri samom vrhu, u borbi za Ligu prvaka,  zbog čega je sva pažnja usmjerena na njih, njihov puno manji i neugledniji susjed sa Selhurst Parka drži se relativno visoko, na 12. poziciji.

I ove sezone primarni cilj Crystal Palacea bio je održati se u prvoj ligi. Vođeni najstarijim trenerom u natjecanju, 71-godišnjim Royom Hodgsonom, crveno-plavi su taj status osigurali i sad mirno mogu ući u samu završnicu prvenstva.  Poznato je da Hodgsonove ekipe ne igraju Bog zna kako atraktivan nogomet, kao i to da je među onim trenerima koji su zaduženi za spašavanje slabijih klubova od ispadanja iz najvišeg ranga, ali upravo takva taktika donijela im je sigurnost pozicije i miran kraj prvenstva. Naime, statistički gledano Palace je trenutno 12. momčad lige po postignutim golovima (43), a dijeli 10. mjesto po broju primljenih golova s Manchester Unitedom (48). Ako pogledamo tako, mjesto na kojem se nalaze definitivno odgovara ovim podacima. Međutim, obrana i defanzivnaigra je ključan faktor jer od svih klubova koji su iza njih, samo je Newcastle primio manje, ali i zabio manje, dok su samo dvije ekipe koje su primile više golova ispred njih, Watford (8.) i West Ham (11). Zanimljivo je da 12. mjesto Palacea točno odgovara njihovoj vrijednosti prve postave jer su i po tome 12. (178 milijuna) među premierligašima. Ako bi Watford koji je po tome znatno niže u poretku (115.5 mil.) i Fulham koji je iznad (186 mil) zamijenili, dobili bi da su ispred njih po vrijednosti sve one ekipe koje su i na tablici ispred, možda ne sve baš tim redosljedom.

Ako sve ovo pogledamo, sve izgleda poprilično čisto i jasno. Hodgson izvlači iz momčadi točno onoliko koliko ta momčad može. Možda bi mogli igrati i nešto ofenzivnije jer to daje naslutiti prednji dio ekipe u kojem postoje individualci poput Zahe, iskusni Townsend i Benteke, te za pojmove Palacea dosta kvalitetni Batshuayia. No, onda Hodgson ne bi bio Hodgson i možda ne bi iz njih izvlačio ono što izvlači ovim tipom igre. A to mu omogućuju čvrsti srednjaci i iskusni stoperi, praćeni dobrim vratarima i briljantnim bekom kao što je Wan Bissaka. Po broju odigranih pasova Palace je 14. sa 14 054 pasa, dakle samo je 6 ekipa slabije, ali su i zadnji koji prelaze broju od 14 000. 

No, sada slijedi ono najzanimljivije, a to je čudesna razlika između domaćeg i gostujućeg terena kod Palacea. Ono što je većini ekipa prednost, a to je domaći teren, da se pita Palace, vjerojatno bi ga zamijenili za gostujuće utakmice cijele sezone. Naime, po nastupima i osvojenim bodovima na Selhurstu, sastav Roya Hodgsona je debelo u zoni za ispadanje, na pretposljednjem 19. mjestu. Sa zabijenih 14, a primljenih 20 golova, crveno-plavi su ostvarili svega 16 bodova na svom stadionu u 17 utakmica. Samo Huddersfield ima lošiji učinak. Oni su uzeli tek 8 bodova na svom terenu. Nevjerojatan podatak koji prati navedeni je da je Palace kući zabio samo 14 golova i opet je samo Huddersfield zabio manje, njih 9. Nije pohvalno ni na jednoj razini s obzirom da Huddersfield ima ukupno tek 14 bodova u sezoni i 20 postignutih golova. Činjenica koja donekle osvježava bizarnost nastupa na domaćem terenu za Palace je ta da su primili svega 20 golova. Manje su kući primili samo trenutne sile i velikani, Liverpool, Chelsea City, Tottenham i Arsenal.


U gostima, s druge strane, Crystal Palaceu je danas bila 18. utakmica. Očito je da je broj golova u njihovim utakmicama puno veći na strani nego kod kuće. Kući su zabili i primili ukupno 34 gola, a u gostima su sami zabili 29, dok se njihova mreža tresla 28 puta. Osim što im je u gostima, za razliku od domaćeg terena i gol razlika pozitivna, na strani je Hodgsonova momčad osvojila čak 10 bodova više, njih 26. I dok bi po domaćim utakmicama bili u žestokoj borbi za ostanak, gledajući samo gostujuće nastupe, Palace bi bio u borbi za Europu, jer se nalazi na izrazito visokom 6. mjestu, sa samo 2 boda manje od 5. Chelseaja. Zanimljivo je da uz sve to, Crystal Palace ima pozitivnu gol razliku na stranom terenu, s čim se u Premier ligi mogu pohvaliti još samo Liverpool, City, Tottenham i Manchester United.


Na kraju cijele priče, kada bacimo pogled na stanje po tablicama u ligama petice, dobit ćemo jasnu sliku toga da postoje klubovi koji su osvojili veći broj bodova na gostujućim terenima od Palacea, ali ne postoji momčad koja ima toliki nesrazmjer uspjeha kući i u gostima, a pogotovo da u tom uspjehu prevagu nose nastupi na gostujućim terenima. Tek je španjolska Girona jednako uspješna ili možda čak uspješnija, jer je po bodovima kući posljednja sa samo 12 bodova, a u gostima su na nevjerojatnom 5. mjestu s ostvarena 22 boda. Doduše, Girona ima još priliku to i prestići jer je odigrala 2 utakmice manje u gostima, a ima 4 boda manje d Palacea u tom segmentu, ali ukupno Palace ima 8 bodova više (42-34) i u svom je prvenstvu 4 mjesta bolje plasirana od Girone. Osim toga, Palace zabija i prima više od Girone u gostima, ai gol razlika im je +1, a Gironi -1.

Do sada je u ligama petice više bodova u gostima od Palacea osvojilo 17 klubova, ali pazite kojih: Liverpool, City, Tottenham, Utd, Chelsea, Barcelona, Atletico Madrid, Real Madrid, Bayern, Leipzig, Borussia, Pariz, Lille, Juventus, Napoli, Inter i Atalanta. Kao što možete primijetiti, svi ti klubovi su među prva tri ili prvih šest ekipa u svojim prvenstvima. 

Palace ima još jednu gostujuću utakmicu i ta je za dva kola kod Cardiffa. Opuštenom igrom, jer im ne treba, a ako Cardiff već nekako u sljedećem kolu izgubi izglede za ostanak u ligi, ovu brojku mogu i povećati, ali teško da mogu prema dolje.

Što bi bilo da je Palace kući što je i u gostima? Da je baba muško...

Kući druga liga, u gostima Europa
Engleska Premier liga nudi nam ludu završnicu i neriješene borbe na gotovo svim dijelovima tablice. Ne znamo prvaka, ne znamo kojim od smjerova će putnici u europska natjecanja, a na začelju još uvijek nije 100% sigurno tko će s 18-e pozicije napustiti elitni razred engleskog nogometa, iako je nakon današnjeg poraza od Liverpoola, Cardiff najbliži takvom raspletu. I dok su glavni klubovi iz Londona očekivano pri samom vrhu, u borbi za Ligu prvaka, zbog čega je sva pažnja usmjerena na njih, njihov puno manji i neugledniji susjed sa Selhurst Parka drži se relativno visoko, na 12. poziciji. I ove sezone ...
Kući druga liga, u gostima Europa
Engleska Premier liga nudi nam ludu završnicu i neriješene borbe ...
Odlična analiza jako zanimljivog podatka. Svaka čast za ideju. - Bateman, 22.4.19. 19:04, 0 0 0
Hvala. - RealMadrid7, 23.4.19. 16:05, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.