ANALIZE

D_Rade | 13.11.
Tribina hipoteza

Hrvatska je u nogometnom svijetu prepoznata kao zemlja velikih talenata. Mladi igrači relativno se brzo etabliraju na našem podneblju i još brže odlaze u inozemstvo s velikim očekivanjima, kako klubova tako i njih samih. Nerijetko su transferi popraćeni i vrlo ozbiljnim iznosima, što bi trebalo motivirati domaće klubove za razvoj mladih igrača. Moglo bi se stoga zaključiti kako je HNL zapravo razvojna liga, a opstanak i napredak klubova temelji se na etabliranju i prodaji talentiranih igrača. Potaknut takvim razmišljanjem, koje je možda i pogrešno, odlučio sam provesti analizu situacije na našim travnjacima, odnosno detaljnije otkriti profil igrača po klubovima HNL-a.
            Analiza je provedena na temelju podataka o vremenu koje su svi igrači u klubovima 1. HNL proveli na terenu. U analizu su uključene isključivo prvenstvene utakmice zaključno s 14. kolom, a analizirana je dob i nacionalnost igrača u odnosu na vrijeme provedeno na terenu. Navedeni podatci potrebni za analizu preuzeti su sa stranica Transfermarkta.
Napomena: U podatcima o vremenu (minutaži) sa stranica Transfermarkta nisu ubrojana vremena sudačke nadoknade utakmica stoga ona nisu razmatrana ni u analizi. Dob igrača uzeta u obzir odnosi se na dob igrača u godinama na datum pisanja analize, a ne na dob igrača u trenutku odigravanja utakmica. Također, za igrače s dvojnim državljanstvom uzeto je u obzir samo prvo navedeno državljanstvo.

Prosječna starost/mladost

Za potrebe ove analize najprije je izračunata prosječna starost igrača svake pojedine momčadi u ovisnosti o minutama provedenim na terenu. Iako je moguće promatrati i podatke o prosječnoj starosti momčadi prema broju nastupa igrača, ovi podatci daju nešto jasniju sliku o trenutnom stanju na terenu. Navedeni su rezultati prikazani u sljedećem dijagramu.

            Prosječna starost igrača koji su ove sezone zabilježili nastupe u HNL-u približno je 24,3 godine. Vidljivo je da su momčadi Hajduka, Intera i Osijeka zapravo ogledni primjeri prosjeka lige. Zanimljivo je da su tek tri momčadi u prosjeku starije od 25 godina, iako je i Dinamo vrlo blizu, među kojima je najstarija Gorica s prosjekom od 26 godina. Najmlađe su pak momčadi Rudeša i Istre koje s tek nešto više od 22 godine starosti značajno odskaču od ostatka lige.

Dobni profil

            Iz pregleda prosječne starosti momčadi moguće je izvući određene zaključke o dobnom profilu igrača pojedinih klubove, no ostaje nejasan udio u kojem se igrači pojedinih dobnih skupina pojavljuju u momčadi, odnosno bilježe vrijeme na terenu. Analizom minutaže i izračunom udjela prema dobi razjašnjava se stvarni profil igračkog kadra. Izračunati su udjeli minutaže igrača svih dobi u ukupnoj minutaži klubova u postotcima, a na dijagramima su prikazane tri specifične dobne skupine. Kao specifične skupine uzeti su u obzir igrači do 21 godine starosti, zatim do 23 te igrači s 30 ili više godina starosti.

            Bilo je vidljivo je već iz prethodnog dijagrama da momčadi Istre i Rudeša spadaju na vrh najmlađih momčadi lige, a sada je jasno i zašto. Jedine su to dvije momčadi čiji najmlađi igrači bilježe više od 40 % ukupnog vremena provedenog na terenu, s time da je u Rudešu gotovo 50 % minutaže raspodjeljeno između U21 igrača. U ostatku lige mladići do 21 godine imaju minutažu nižu od 20 %, s iznimkom Lokomotive koja je blizu 30 %. Najmanje prilike mladi igrači dobivaju u momčadi Rijeke, s udjelom od tek 6,54 % u ukupnoj minutaži. Gorica i Slaven Belupo, s obzirom na najveću prosječnu starost očekivano su najbliže Rijeci u ovom segmentu.

            Kada se uzmu u obzir i igrači između 21 i 23 godine, stanje nije značajno promjenjeno. I dalje su vodeći Rudeš i Istra s vrlo visokim udjelima mladih igrača, dok je na sasvim drugom kraju spektra Rijeka. Osijek također ne bilježi značajniji rast pa je tako treća momčad s najmanjim udjelom U23 igrača iza Slaven Belupa i Rijeke s 30,02 %. Zanimljivo je da je kod Osijeka čak 65,3 % ukupnih minuta raspoređeno između igrača starih 24-27 godina. Dinamo i Hajduk u oba su segmenta prilično izjednačeni. U tim klubovima nešto više od trećine ukupnog vremena rezervirano je za igrače do 23 godine starosti.

            Kao posljednja specifična skupina odabrani su igrači s 30 i više godina starosti kako bi se utvrdilo u kojoj se mjeri momčadi HNL-a oslanjaju na iskusne igrače. Vidljivo je da stariji igrači generalno nemaju preveliki udio u ukupnoj minutaži klubova. Slaven Belupo jedini je klub koji im dozvoljava više od 20 % ukupne minutaže. U čak polovici klubova lige moglo bi se reći da igrači iznad 30 godina imaju gotovo zanemarivu minutažu. Zanimljivo, u momčadi Osijeka niti jedan 30+ igrač u dosadašnjem dijelu prvenstva nije zabilježio nastup,  a vrlo blizu toga su i Istra, Rudeš te Hajduk.

Udio domaćih igrača

Posljednji segment ove analize pregled je udjela minutaže hrvatskih igrača u ukupnoj minutaži klubova HNL-a iz čega se jasno može razaznati politika klubova u slaganju igračkog kadra i trenerskim preferencijama. Kao i u dosadašnjem dijelu analize, rezultati su prikazani u dijagramu.

            Odmah po pogledu na dijagram moguće je klubove podijeliti na dvije kategorije. Polovina lige nalazi se iznad 60 % prema udjelu domaćih igrača u ukupnoj minutaži. Na vrhu je Lokomotiva s nešto više od 70 %, a unutar 2 % slijede i Slaven Belupo te Osijek. Ispod 50 % našla se druga polovica klubova, među kojima su Dinamo, Hajduk, Gorica, Rijeka te Istra. Istra je ujedno i klub s najmanjim udjelom domaćih igrača (35,51 %), a u dosadašnjem dijelu prvenstva čak 18 stranaca zabilježilo je nastupe. Hajduk i Rijeka također ruše prosjek lige u ovom segmentu velikim udjelom stranaca u momčadi.

Zaključak

Preostalo je još evaluirati dobivene rezultate i izvući određene zaključke iz analize.
Uzevši u obzir nisku prosječnu starost momčadi HNL-a i udjele mladih igrača u minutaži može se zaključiti da je liga pogodna za razvoj mladih talenata, iako takva politika nije ravnomjerno raspoređena po svim sredinama. Rijeka je primjerice klub koji je najlošiji u pogledu razvoja mladih domaćih igrača. Dijelom je to zbog korištenja najužeg kadra od svih momčadi, kao i značajnog broja stranaca s važnim ulogama u momčadi. Jedan od glavnih razloga davanja prednosti mladim igračima zasigurno je nedostatak kvalitetnih iskusnijih igrača, što potvrđuje činjenica da se klubovi koji se oslanjaju na mlade igrače, poput Rudeša, Istre i Intera, uglavnom nalaze na dnu tablice. Lokomotiva je iznimka u tom pogledu upravo zbog kvalitete kojom raspolažu. Uravnotežna momčad svakako pridonosi uspjehu, kao što je to vidljivo iz primjera Gorice, gdje podjednake šanse dobivaju igrači svih dobnih kategorija bili domaći ili stranci. Također i Osijeka, gdje je težište momčadi na igračima u najboljim igračkim godinama.

Analiza minutaže igrača HNL-a ovisno o dobi i nacionalnosti
Hrvatska je u nogometnom svijetu prepoznata kao zemlja velikih talenata. Mladi igrači relativno se brzo etabliraju na našem podneblju i još brže odlaze u inozemstvo s velikim očekivanjima, kako klubova tako i njih samih. Nerijetko su transferi popraćeni i vrlo ozbiljnim iznosima, što bi trebalo motivirati domaće klubove za razvoj mladih igrača. Moglo bi se stoga zaključiti kako je HNL zapravo razvojna liga, a opstanak i napredak klubova temelji se na etabliranju i prodaji talentiranih igrača. Potaknut takvim razmišljanjem, koje je možda i pogrešno, odlučio sam provesti analizu situacije na našim travnjacima, odnosno detaljnije otkriti profil igrača po klubovima HNL-a. ...
Analiza minutaže igrača HNL-a ovisno o dobi i nacionalnosti
Hrvatska je u nogometnom svijetu prepoznata kao zemlja velikih talenata. ...
Mac316 | 12.11.
Što Šarića čeka u Wolvesima?

Termin Jimmy legs je populariziran serijom Seinfeld, a označava sindrom nemirnih nogu, posebno u snu, nemirno ritanje nogama koje često može ometati san i kvalitetu života. Jimmy Butler zadnjih godinu i pol pati od jimmy legsa, ne može se skrasiti, nije mogao u Chicagu, nije uspio niit u MInnesotti, doktor je sada propisao Sixerse, ali put do izlječenja je još dalek, a jedino će novi ugovor u franšizi u kojoj će se osjećati sretno izliječiti Jimmya i njegove nožice. 

U vezanim vijestima, Dario Šarić je promijenio adresu u Americi, ukoliko mu želite slati razglednice iz domovine, sad to morate činiti tako da poštu šaljete u Minneapolis jer je Dario0 novi član Timberwolvesa, momčadi koja je konačno krenula riješavati svoje ogromne, već polako komične kadrovske probleme. 

Što se dogodilo u Minnesotti? Jimmy Butler je krajem ljeta Upravi podnio zahtjev da bude razmijenjen. Očito, Jimmy nije bio sretan u Wolvesima, bilo to zbog suigrača, manjka klupskih ambicija ili jednostavno želje za životom u nekom drugom gradu i suživotom sa nekim drugim superzvijezdama. S jedne strane, može ga se shvatiti, Towns i Wiggins, igrači na kojima Minnesotta gradi budućnost vrlo često ne izgledaju kao igrači kojima je do ozbiljne, natjecateljske košarke iako se radi o top talentima, ponajprije Townsu. Jimmy je sušta suprotnost, nije u ligu došao s hypeom buduće superzvijezde, nije odmah osvojio naslovnice, ali je svojom dvosmjernom igrom i konstantnim koracima naprijed iz sezone u sezonu dogurao do statusa all NBA igrača i jednog od najpoželjnijih na tržištu slobodnih ili dostupnih. Butler nije tip koji će gledati napucavanja Wigginsa i Townsa koja nekad mogu voditi do spektakularnih pobjeda, ali češće nego ne do razočaranja i ispadanja. Pogotovo to nije ako se od njega očekuje da uzima najveće obrambene terete, da bude glue guy, a dvojica mladaca da kraj njega love naslovnice. I OK, može ga se shvatiit. Malo manje je shvatljiv način na koji se odlučio odjaviti iz Minnesotte, biranje utakmica, ispadi na treninzima i javna negodovanja preko Twittera nisu baš u skladu sa slikom Jimmya, karijernog radnika i top profesionalca. 

Podatak da ga u Phili čeka još zvijezdaniji dvojac, SImmons i Embiid, od kojih barem Embiid također nosi tu klaunsku crtu u sebi (iako se mora priznati da je u mladim karijerama već postignuo i pokazao puno više od Townsa) nije ohrabrujući za Jimmya, ali ako će rezultati pratiti Philadelphiu, puno je lakše zamisliti Butlera sa osmijehom na licu jačim od onog iz hladne Minnesotte. Treba spomenuti da, dok je pobjednik trejda između Phile i WOlvesa još nejasan, ultimativni pobjednik postao jasan onog trenutka kad je do problema na relaciji Butler - Wolvesi došlo, taj pobjednik su Chicago Bullsi. Kad su krenuli u rebuilding, Bullsi su mogli birati kamo utopiti Butlera i pomalo čudno, odabrali su Minnesottu i njihov 8.pick drafta koji se pretvorio u Markkanena, te uz njega dobili slabo iskorištenog Krisa Dunna te dugotrajno ozlijeđenog, nedokazanog, Zach LaVinea. Danas, sa odmakom od sezonu i sitno, Dunn se pokazao kao solidna opcija za playmakera, LaVine zakucava i zabija na tragu franchise zvijezde kakvu Bullsi traže, a Markkanen se pokazao kao dobar pogodak, igrač koji može trpati koševe i davati visinu momčadi. S obzirom da su dali igrača koji od onda ništa posebno nije napravio, a otišao bi iz Chicaga kad tad za kikiriki, Bullsi su, sa odmakom, napravili dobar posao. 

Što se tiče Philadelphie, sve ovisi o tome hoće li uspjeti zadržati Butlera na duge staze. Sixersi su provodili famozni Proces dugo godina, a Dario Šarić i Robert Covington su dugo vremena bili bitan dio tog puta. Istina, očito je da Sixersima je i dalje falio još jedan korak, možda BUtler je upravo taj, ali ako ga izgube nakon jedne sezone u kojoj milijun posto neće osvojiti naslov (prokleti budite Warriorsi!) Proces se vraća nekoliko koraka unaprijed jer ostavlja momčad sa Embiidom i Simmonsom bez dva najbitnija popratna igrača koji nisu bili spektakl, ali su bili korisni i uigrani dio tima. No, ako želimo biti pozitivni, opcije koje imaju sa Butlerom su uzbudljive, s njim dobijaju još jednog igrača koji može odlučivati utakmice, Simmons dobiva opciju u koju može vjerovati za dodati mu loptu, igrača koji je napadački raznovrsniji i konstantniji od Šarića i Covingtona, a uz to i obrambeni top talent koji će držati najjače protivnike. Butler je, na neki način, Šarić i Covington u jednom igraču, Covingtonova razina obrane sa Šarićevim napadačkim potencijalom, sa bitnom napomenom da za razliku od Šarića, Butler već godinama igra visoku razinu bez oscilacija. Nije vrhunski vanjski šuter, što je problem s obzirom da Phila ionako šepa na tom polju sa Simmonsom i Fultzom, ali svestranost koju  Butler donosi bi trebala biti dovoljna da pokrije taj nedostatak. 

Sixersi su, očito, odabrali zadržati Fultza i nastaviti vjerovati u njega iako bivši prvi pick drafta često izgleda kao strano tijelo na terenu, nije posebno kompatibilan sa Simmonsom kao drugi play, a kao bek šuter jednostavno ne može funkcionirati jer nema šuta. No, Fultz je igrač koji praktički karijeru tek počinje, prva sezona je propala zbog ozljede i ne bi bilo prvi puta da se mladi igrač razvije u nešto novo, bolje, od onoga što se za njega projeciralo. Philadelphia svakako jest sada sila na Istoku koja je jednako konkurentna za vrh i fnale koliko i Toronto, Milwaukee i Boston, no za razliku od svih napomenutih, pred njima je najviše rada da bi pretpostavljenu razinu dosegli. Bucksi su svoj model našli, Raptorsi izgledaju vrhunski sa preporođenim Kawhijem, vjerojatno nitko ne sumnja da će Boston kad tad proigrati u skladu sa talentom i dubinom koju imaju, Sixersi sa Butlerom su tu u hendikepu što moraju u hodu loviti svoju igru i taj klik koji će ih poslati u vrh. 

Što se tiče Šarića i Minnesotte, postoje plusevi, ali i veliki upitnici. Minnesotta je ostala konkurentna momčad za dno Zapadne playoff slike, u Townsu imaju franchise playera koji sada može odahnuti nakon što je zli Jimmy otišao, a Šarić i Covington su igrači koji definitivno mogu svoj obol pružiti odmah. Sa svojom sposobnosti da razigrava momčad iz posta ili čak i sa loptom u driblingu, Šarić spada u vrh kreacije na rosteru, sa Teagueom i Roseom kao playmakerima MInnesota nije baš momčad koja je vođena kraljevima asistencija. Šarić svoju nišu može izrezati najbolje kroz secondary playmaking, a idealno bi bilo da malo prikoči sa napucavanjem trica jer mu očito ne idu i fokusira se na druge aspekte koje dobro radi. U MInnesotti šutevi idu Townsu i Wigginsu, ako ostane zdrav i Roseu, a Šarić je tu igra koji može obavljanjem prljavog posla i 'europskom' imaginacijom kakvom momčad baš ne vrvi naći svoje mjesto. Ako će svoje mjesto tražiti šutem, bojim se da će brzo krenuti prema kraju klupe. 

Covington lagano ulazi na mjesto Butlera u petorku, preuzeti će ulogu prvog obramebnog igrača, donosi sa sobom potencijalno bolji šut izvana od Butlera, ali s njim, u odnosu na Jimmya, napad postaje puno predvidljiviji i, jednostavno, lošiji. No, Minnesotta ima igrače koji mogu voditi napad i bez Cova, problem je samo može li Thibedau iz tih igrača to dobiti, nakon što je razmijenio Butlera dobio je vejrojatno još jednu sezonu isprobavanja i traženja prave formule jer se nitko vjerojatno neće posebno uzrujati ako WOlvesi budu deseti, a ne sedmi, ali strpljenje će sigurno kad tad iscuriti. Ukoliko Thibs ne nađe put do napretka, vjerojatno će svi osim Townsa biti podložni novim čišćenjima rostera i rošadama koje bi stvorile jaču momčad pa bi u tom slučaju i Šarić uskoro, najmanje svojom krivnjom, mogao tražiti sreću drugdje. Poznavajući povijest Timberwolvesa kao franšize, možda opcija što skorijeg bijega i nije najgora moguća, sunce zaista jako rijetko svane u košarkaškoj Minnesotti. 

Hoće li Sixersi konačno smiriti Butlerove jimmy legs?
Termin Jimmy legs je populariziran serijom Seinfeld, a označava sindrom nemirnih nogu, posebno u snu, nemirno ritanje nogama koje često može ometati san i kvalitetu života. Jimmy Butler zadnjih godinu i pol pati od jimmy legsa, ne može se skrasiti, nije mogao u Chicagu, nije uspio niit u MInnesotti, doktor je sada propisao Sixerse, ali put do izlječenja je još dalek, a jedino će novi ugovor u franšizi u kojoj će se osjećati sretno izliječiti Jimmya i njegove nožice. U vezanim vijestima, Dario Šarić je promijenio adresu u Americi, ukoliko mu želite slati razglednice iz domovine, sad to morate činiti ...
Hoće li Sixersi konačno smiriti Butlerove jimmy legs?
Termin Jimmy legs je populariziran serijom Seinfeld, a označava sindrom ...

Respekt: GNKDZCFC, Puvlin, baiso,

Kako Butler voli konektirat cure svojih suigrača, mogla bi Kendall Jenner najebat, što je win-win-win situacija. Butler će se smirit, Simmons će se riješit "Kardashian cursea" i počet gađat trice, a Sixersi će bit nesavladivi. Dost dobar trejd - baiso, 12.11.18. 10:17, 0 0 0
Hvala showbiz dopisništvu na doprinosu sa te strane - Mac316, 12.11.18. 10:23, 0 0 0
Iako mislim, tj. nadam se da će Wolvesi konačno proigrati (čitaj Towns i Wiggins) pa bi ovaj trade mogao ispasti i više nego dobar za njih. Kod 76ersa ne vidim način da dođu u finale konkurencije protiv ostatka najboljih na istoku... - Puvlin, 12.11.18. 10:25, 0 0 0
..iz prostog razloga što ne mogu igrati svoje najbolje igrače preko 40 minuta više manje cijelu sezonu. Sva trojica najboljih igrača imaju popriličnu povijest ozljeda, a ostatak klupe mi ne ulijeva previše povjerenja osim Reddicka. - Puvlin, 12.11.18. 10:28, 0 0 0
Misliš li da imaju dovoljno dubine za odraditi cijelu sezonu i to bez zdravstvenih problema? Imam dojam da bi ih nova ozljeda Embiida mogla komotno spustit na 44 pobjeda na kraju sezone. - Puvlin, 12.11.18. 10:30, 0 0 0
RealMadrid7 | 07.11.
Utakmica tjedna: Juventus - Manchester United 1-2

Još od starta prvenstva pratim utakmice Manchester Uniteda i određenom se dojmu ne mogu oduprijeti. Danas me razmišljanje o "Crvenim vragovima", uoči utakmice s Juventusom, opet navelo na razgovor s pojedinim aktivnim sudionicima Tribine, o tome može li United, unatoč lošem startu, biti među 4 na kraju sezone. Dok su neki dosta važnosti pridali upravo rezultatu s Juventusom i Cityjem, kao odrednicu raspoloženja, koje će utjecati kako na samopouzdanje, tako i na sve ostalo, drugi su, pak, mišljenja kako Manchester nema nikakve šanse za takav plasman. Moje je mišljenje u ovom trenutku da United to može ostvariti. Naime, sezona je još uvijek u relativno ranoj fazi, prošlo je 11 utakmica i mjesta za popravak definitivno ima. Stoga, evo malo i statističkih podataka, koje sam provjerio, želeći se u analizi osvrnuti na Mourinhovu momčad.

Napad

Gledajući na cjelokupnoj razini, United napadački uopće ne stoji tako loše. Dijele 6. mjesto po broju postignutih golova. Bolji su, naravno, City, Chelsea, Arsenal i Liverpool, a među njih se uguralo najugodnije iznenađenje sezone, Bournmouth. Sedmi United zabio je isto koliko i četvrti Tottenham, 19. Međutim, ono što bode u oči je podatak da je Mourinhova momčad gađala u okvir gola čak 71 put od 151 upućenog udarca. Dakle, visokih 47%. Veći broj udaraca u okvir ima samo City, 89. No, Guardiolini puleni su za 89 udaraca u okvir trebali čak 229 udaraca (39%), što je najviše u ligi. 

Nadalje, Crveni vragovi su kreirali do sada 15 velikih prilika za 19 golova, što je manje od svih onih koji su ispred njih. Arsenal je kreirao samo jednu veliku šansu više, ali zabio 6 golova više. Nedodirljivi su City i Chelsea sa 33, odnosno 28 kreiranih šansi. Svakako je zanimljivo da je United dao više golova nego što je velikih šansi kreirao, kao i Arsenal, dok su Cityi i Chelsea praktički dali koliko su kreirali. Čak je i Bournmouth kreirao nevjerojatnih 27 velikih prilika. Unatoč tome, ako se vrate prilike koje je United propustio, u napadačkoj igri pokazuje se ovo. Također, navest ćemo da su vragovi izveli do sada 65 kornera, po čemu su 5. ekipa lige. Treba li iti spominjati da je od većih klubova, samo City izveo više.

Treba svakako navesti da Mournhov sastav solidan broj puta ide na duge lopte. Po tome su na polovici tablice, na 10. mjestu. No, vrlo često su to trenuci, gdje Mou u zaostatku za protivnikom, što je ove sezone gotovo konstanta, ide na taktiku nabij u 16 metara na Fellainija pa što bude. Po centaršutevima su 3. No, da ne bi bilo, kako im je to glavna karakteristika, City je u tome na 6. poziciji. United nije bolji po broju pasova od vodećih (Chelsea, City, Liverpoo, Arsenal, Tottenham), ali jest od ostalih i tu su na 6. mjestu.

Lukaku ključan faktor

Spomenuo sam dojam kojem se ne mogu oduprijeti, a koji je United na mene ostavio u dosadašnjem tijeku natjecanja. Prije svega se to odnosi na ono što je svima posve jasno, a to je katastrofalan start sezone Romelua Lukakua. Doduše, kada se pogleda statistički, to i nije baš tako. Lukaku ima 4 pogotka u 10 utakmica, uz dva šuta po utakmici. No, kad uzmemo u obzir da je Burnleyu dao 2 gola, onda nam ostaje još 2 u ostalih 9 utakmica. Ali hajmo biti malo blaži prema Belgijancu, pa reći da je 2 utakmice ulazios klupe, za ukupnih 768 minuta na terenu. S obzirom da mu, Aubameyang, Aguero i Hazard, kao prvi strijelci lige sa 7 golova, bejže tek za 3 gola, to doista ne izgleda toliko presudno. Međutim, Augero je odigrao samo 41 minutu više od Lukakua, a zabio je 7 golova i dodao 4 asistencije. Naravno, Lukakuu u prilog ide činjenica što City kreira dosta više čistih šansi i ima veći broj udaraca u okvir protivničkog gola. Ali Guardiolina momčad doista i jest svijet za sebe. Najviše zabila, najmanje primila, a usto ima daleko najširi kadar kvalitetnih igrača na raspolaganju, pa možda i nije toliko realno ih ni stavljati u raspravu s ostatkom lige. Upravo zato ćemo pogledati ostatak ekipe s vrha. 

Arsenalov Aubameyang je odigrao minutu manje od Lukakua u prvenstvu, uz također 2 šuta po utakmici, ali zabio 7 pogodaka i dodao asistenciju. Suigrač mu Lacazette, u nešto više minuta od Lukakua, ima 5 golova i 2 asista. Alvaro Morata odigrao je tek 606 prvenstvenih minuta za Chelsea, a zabio je gol više od robusnog Belgijanca. Hazard možda nije špica, ali je činjenica da dijeli vodstvo na ljestvici strijalaca sa 7 pogodaka, ali ima čak 4 asistencije u svega 693 provedene minute na terenu. On uzima 2.7 šuteva po utakmici. Na samom kraju, čobjek kojeg je Mourinho napokon počeo više koristiti, Anthony Martial, onaj je koji spašava u posljednje vrijeme. Za samo 531 minutu zabio je 5 pogodaka i time preskočio Lukakua.

Statistika puno toga pokazuje, ali pogled na teren daje dodatan, već opjevani "dojam". Vidjeti, pa se onda i prisjetiti što je sve Lukaku, dok je bio prvi izbor, na početku sezone promašio, posebice protiv Brightona i Tottenhama, dodatno pojačava značaj njegove neefikasnosti. Što bi bilo da je, u egal situacijama, to sve potrpao...

Obrana

Kao što za napad dojam kaže da je Lukaku mogao donijeti barem 4 boda više, što je iznimno značajno u ovim trenucima, tako je isti dojam iznimno loš kada govorimo o Unitedovoj obrani. Osobno, imena u obrani Mourinhove momčadi ne izgledaju mi uvjerljivo. Štoviše, izgledaju daleko lošije od onog što nude i na raspolaganju imaju svi ozbiljniji kandidati za naslov ili barem za Ligu Prvaka. Kada pogledamo statistički, onda to izgleda još i puno, puno gore. U samo 11 utakmica, Manchester je primio čak 18 golova. Nestvaran je podatak da je samo 5 klubova više puta vadilo loptu iz mreže i to 15. Burnley, 16. Southampton, te tri momčadi koje u ovom trenutnku drže posljednja 3 mjesta, Huddersfield, Cardiff i Fulham. Ne samo nestvarno, nego i ponižavajuće. 

David de Gea je svoju mrežu netaknutom sačuvao samo u jednoj utakmici. Uz sve to, španjolski čuvar mreže do sada je skupio čak 40 obrana. Toliko su dopustili još Arsenal i Fulham, koji je i primio najviše. Od momčadi iz vrha, svog su golmana na streljani više držali samo igrači Tottenhama (43 obrane vratara), iako su primili čak 8 golova manje. Od ostalih, samo Brighton, West Ham i Burnley, čiji je golman intervenirao uspješno u 49 navrata. Golmani Chelseaja, Liverpoola i Cityja, morali su braniti uvjerljivo najmanje u ligi, 22, odnosno 19 puta. Dakle, poprilično je jasno koliko je Unitedova obrana šuplja u odnosu na ostatak premierligaškog vrha.

Ono što je karakteristično, svakako je i podatak da je Mourinhov sastav imao više starteva, čišćenja i blokova udaraca od Liverpoola, Chelseaja i Cityja. To ne bi trebalo biti posebno čudno jer sve 3 ekipe igraju više s loptom od Uniteda. S druge strane i tu su bolji od onih slabije plasiranih. 

Treba li kriviti Mourinha?

Jose Mourinho standardna je meta i krivac za sve. Njegov nogomet s Interom protiv Barcelone u bunkeru (kao da ga drugih 95% ili više ne igra to isto protiv Barce) doveo ga je do toga da ga se kritizira za način igre, tzv. parkiranje autobusa. Kad jednom nastane stereotip, on ne nestaje, pa će tako Portugalac uvijek "parkirati bus" i "igrati bunker" bez obzira što postigao i ostvario, pa ni onih 121 gol i 100 bodova 2011/12 s Realom to nije i neće promijeniti, kao i ono što je napravio u prvim sezonama na klupi Chelseaja. 

No, držimo se Uniteda. Mourino definitivno snosi dio odgovornosti za sve što se s Crvenim vragovima ove sezone događa. Želio je Alexisa i dobio ga. Koliko njegovom, toliko i krivnjom samog Čileanca, on se nije pokazao do sada pravim izborom. Neki igrači definitivno nisu u formi. Uvijek ću biti fan Lukakua, ali lik nije u formi. Mourinhova odgovornost nije u tome. Potez s davanjem više šanse Martialu pokazao se izvrsnim i kod drugih bi to bilo pohvaljeno, kod Mourinha ne vrijedi. Činjenica da mu je u rosteru Fellaini, po meni je njegova greška, ali budimo realni, zar nismo, barem većina, držali kako je Fellaini dobar i zahvalan igrač dok je bio u Evertonu?

Naposljetku, je li Mourinho kriv što mu dio ekipe jedostavno nije dovoljno kvalitetan i nije na razini na kojoj su, objektivno, i Cityjevi i Chelseajevi i Liverpoolovi? pA čak i Tottenhama. Moje mišljenje je da nije, tim više što brojni drugi treneri, Van Gaal i Moyes, s boljim rosterom, s Falcaom i Di Mariom između ostalih, nisu napravili ništa bolje, štoviše, bili su i gori.

Zaključak

United je tamo gdje trenutno treba biti. Kvaliteta te ekipe, u odnosu na ostale iz vrha, jednostavno nije dovoljna. Po broju udaraca u okvir protivničkog gola, gdje su drugi, ne možemo reći da igraju bunker. Baš naprotiv. Po broju pasova su u vrhu, ali ispod najboljih. Obrana je, s 18 primljenih golova, definitivno najlošiji dio ekipe. Iako de Gea briljira, samo je 5 klubova primilo više golova. 

Promašeno je puno šansi (Lukaku), primljeno puno golova. Jednostavno, manjak kvalitete za sam vrh, pomiješan sa slabijom formom pojedinaca, rezultat su udaljenosti od 4 boda za kvalifikacijama u LP i 7 od izravnog plasmana. Mourinho je dijelom krivac, ali ni blizu onoliko koliko mu se predbacuje. 

I dalje vjerujem, barem u rezultatski bolji United, a već protiv Cityja on može biti znatno bolji, ali i takav da cijeloj priči bude kraj, tako da se na kraju slažem s onim što je jedan od sudionika Tribine rekao o značaju te utakmice za budućnost Uniteda u ovoj sezoni.

Manchester United- Mogu li među 4 do kraja sezone i što ih sprječava
Još od starta prvenstva pratim utakmice Manchester Uniteda i određenom se dojmu ne mogu oduprijeti. Danas me razmišljanje o "Crvenim vragovima", uoči utakmice s Juventusom, opet navelo na razgovor s pojedinim aktivnim sudionicima Tribine, o tome može li United, unatoč lošem startu, biti među 4 na kraju sezone. Dok su neki dosta važnosti pridali upravo rezultatu s Juventusom i Cityjem, kao odrednicu raspoloženja, koje će utjecati kako na samopouzdanje, tako i na sve ostalo, drugi su, pak, mišljenja kako Manchester nema nikakve šanse za takav plasman. Moje je mišljenje u ovom trenutku da United to može ostvariti. Naime, sezona je ...
Manchester United- Mogu li među 4 do kraja sezone i što ih sprječava
Još od starta prvenstva pratim utakmice Manchester Uniteda i određenom ...
Utd je kvalitetom kadra tek 5,6 momčad( tu su negdje sa Arsenalom) lige. - Fenix22, 7.11.18. 20:45, 0 0 0
Slazem se. S time da je Arsenal u boljoj napadackoj formi i nesto pokretljivijim igracima u sredini, sto unitedu jako nedostaje. - RealMadrid7, 7.11.18. 20:50, 0 0 0
baiso | 06.11.
Tribina hipoteza

Magični realizam je s razlogom rođen u Kolumbiji!“. Tako u jednoj od epizoda fantastičnog serijala Narcos narator spominje kulturno-književni pravac koji je ubrzo zahvatio i čitavu Južnu Ameriku, a koji je uvelike i simbol kulture naroda Latinske Amerike koji kreiraju jedinstven spoj raznobojnog, raskošno-kićastog folklora s jedne i, pokvarenog i ciničnog svijeta s druge strane. Šarenilo fuzije tradicionalne domorodačke kulture s kršćanskim tradicijama nametnutih od kolonijalnih vlasti s jedne i turobnost višegodišnje borbe vojnih, paravojnih i inih za vlast praćena gospodarskim katastrofama u vidu inflacije s druge strane. Šareno obojani slumovi na silu prikrivaju tmurnu stvarnost surove egzistencije naroda Južne Amerike. Šarenilo bezbroj transparenata, kišobrana, onih karakterističnih dugih krpa i svega ostalog što spada u magičan folklor južnoameričkih navijača s jedne i povezanost s mafijom, ubojstva i bogaćenje na štetu vlastitog kluba tih istih navijača s druge strane. I konačno,  goles y gambetas, atraktivnost koja je glavni trademark južnoameričke nogometne kulture s jedne i teška nogometna dekadencija u koju je južnoamerički nogomet zapao s druge strane.

Nije doista čudno da se južnoamerički umjetnici nisu zadovoljili pišući samo o realističkim temama. Ubačeni elementi magičnog nisu unijeti samo kako bi dočarali neki događaj ili uljepšali ukupnu naraciju, oni su ubačeni jer predstavljaju neutaživu želju južnoameričkih naroda za sanjarenjem. A bome se čini da ti latinosi u nogometnom smislu ponekad i previše sanjare: od percepcije Lionela Messija kao svemogućeg 'mesije' koji je sam po sebi dovoljan da se osvoji Mundial do bielsističkog shvaćanja nogometa u kojem se namjerno zanemaruju neka fundamentalna pravila nogometne igre što rezultira katastrofama poput nastupa Argentine na zadnjem Svjetskom prvenstvu.

Sve je to južnoamerički nogomet. Kaos, neorganiziranost i ludilo, ali ludilo kojim se možete vrlo lako zaraziti ako vas imalo zanima i ono što se događa na tribinama. Možda nigdje drugdje u svijetu se ta silna energija navijača ne prelijeva na igru u tolikoj mjeri kao u Južnoj Americi, to za samu igru dakako nije nimalo dobro, ali je upravo zbog toga takav stil nogometa i pokupio simpatije određene grupe ljudi. Kada bi prosječnog obožavatelja nogometne igre pitali kako bi volio da njegova momčad igra, siguran sam da bi u velikom broju slučajeva odgovor činile riječi 'okomito' i 'srčano', onako 'na glavu'. E, pa upravo tako se i igra u Latinskoj Americi – srlja se u napad, forsira se duel igra, napucavaju se lopte, za strpljivu izgradnju napada nema vremena. Sve to rezultira kroničnim nedostatkom klasične 'osmice' poput naših Rakitića i Modrića, Kroosa i inih majstora udaranja lopte. Ako pogledate rostere svih latinskoameričkih reprezentacija, bit će vam još jasnije.

Nogometa je to kultura koja ne odgaja veznjake koji će svojim dodavanjima diktirati tempo igre jer takvo što ni ne postoji. Ono što postoji jesu kreativne 'šestice' (koji u Urugvaju i Argentini u klasičnom numeriranju najčešće nosi broj 5) poput Lucasa Biglie, Leandra Paredesa ili Fernanda Gaga i napadački veznjaci, klasični „AMF-ovi“, dok je između njih velika 'kreativna rupa' koju ispunjavaju nimalo plemeniti veznjaci čija je primarna zadaća destrukcija protivničke igre, najčešće svim raspoloživim sredstvima. Tek što stupe na europsko nogometno tlo neki se od tih napadačkih veznjaka uspiju prebaciti na poziciju 'osmice' poput Coutinha ili Evera Banege.

Ako netko pati zbog takvog stila nogometa onda su to definitivno krila – nositelji atraktivnosti u igri južnoameričkih ekipa. Biti igrač sklon driblinzima i atraktivnim potezima u nekom južnoameričkom klubu izrazito je opasna stvar, zato je za većinu kreativnih igrača najbolje da se, ukoliko išta vrijede, čim prije prodaju u neki europski klub i spase sebe i svoje zdravlje od grubih nasrtaja i eventualnih povreda. Pa ipak, neki se od takvih igrača usprkos tome što talentom mogu bez problema zaigrati u Europi ne odlučuju na takav potez. Gonzalo „Pity“ Martinez, glavna zvijezda River Platea i lijevo krilo, upravo je jedan od takvih igrača. Naravno, južnoamerički klubovi financijski su dovoljno snažni da zadrže takve igrače i to je prije svega primarni razlog zašto se ne događa totalni egzodus talenata, no ostati 'zauvijek' u južnoameričkom nogometu kao krilo i glavni igrač svoje momčadi znači da su ti se šanse za povredu stostruko uvećale. Zadnji Superclassico igran na La Bomboneri najzorniji je primjer toga.

Iznenađujuće dobar nogomet igrao se prvih 30 minuta. Bez puno duela i grubosti, a s puno dodavanja i zapravo, u takvom okruženju, solidno odigranih akcija. U takvom nogometu se upravo Riverov Gonzalo Martinez najbolje snašao i bio daleko najbolji igrač, a svoju je dobru igru okrunio pogotkom nakon spektakularnog voleja. Međutim, zna se što u južnoameričkom derbiju slijedi kada gostujući igrač, a još i k tome najljućeg rivala, bude tako dominantan – ozljeda. Wilmar Barrios, kolumbijski destruktivac, sustigao je Gonzala Martineza nakon jednog sjajnog driblinga i opalio ga po nogama. Kolumbijski je reprezentativac za to dobio žuti, a Pity je zbog ozljede morao napustiti teren. Od tog trenutka nadalje, vratio se derbi u svoju normalu. Grubosti, simuliranja, razgovori sa sucem. Nogometa više nije bilo jer nije bilo Martineza, najboljeg igrača na terenu. To je rizik u koji se igrači poput njega upuštaju. To je sudbina koja u južnoameričkom nogometu čeka igrače takvog kova. U nogometu kojeg je nagrizla dekadencija takvi igrači gube, a dobivaju oni koje nitko ne voli, a koji se najbolje mogu opisati jednim zanimanjem – mesar. Ako ti 'mesari' posjeduju moć samokontrole, a još su k tome tehnički i taktički na pristojnoj razini, europski će klubovi biti zainteresirani, no koliko god igranje u nogometno 'civiliziranijem' okruženju imalo utjecaja, odrastanje u južnoameričkoj nogometnoj kulturi zauvijek će ostati usječeno u igračev 'genetski kod' pa je samim time i lakše shvatiti, iako nikako ne opravdati, gnusni čin Nicolasa Otamendija koji bezrazložno iz neposredne blizine napucava ležećeg Ivana Rakitića.

Kada je argentinski arbitar Nestor Pitana određen za glavnog suca finala Svjetskog prvenstva, mnogi su ostali u šoku. Primarno zbog toga što je europsko finale pa je moguće da i sam sudac bude Europljanin. Drugi je razlog općenita percepcija europskih sudaca kao najboljih na svijetu. I možda je to točno, no postavljanje južnoameričkog suca kao djelitelja pravde u možda i najvećoj utakmici na svijetu ne bi smjela čuditi. Ustvari, upravo bi od tamo trebali dolaziti najbolji suci jer njihov je posao daleko najteži. U kaosu jedne utakmice južnoameričkih momčadi gotovo je nemoguće odrediti ispravan kriterij. Strogi kriterij rezultirat će višestrukim isključenjima, dok će blagi kriterij rezultirati neprimjerenim grubostima. Suditi u okruženju u kojem igrači nastoje maksimalno izbjegavati pravila istovremeno simulirajući i igrajući izuzetno grubo, u kojem pred utakmicu morate popiti dosta vode jer ćete više tekućine izgubiti pričajući s igračima nego trčeći po terenu jasno ukazuje kako južnoamerički suci itekako zasluže svoju plaću. Kako ti suci većinom nisu dorasli zadatku, događaju se brojne pogreške koje samo dodatno oslobađaju kaos u ionako kaotičnom okruženju.

Prvi, dakle povijesni Superclassico u finalu najvažnijeg južnoameričkog klupskog natjecanja Cope Libertadores znači da se najveći derbi poklopio s najprestižnijim natjecanjem. To je kao da u finalu Lige prvaka gledamo Barcelonu i Real Madrid. No, s jednom bitnom razlikom. Barca i Real predstavljaju najbolje što nogomet može ponuditi, dok Boca i River predstavljaju sukus svega što južnoamerički nogomet može ponuditi, ne nužno i najboljeg.

Boca protiv Rivera nije najbolje, ali je sve što južnoamerički nogomet nudi
„Magični realizam je s razlogom rođen u Kolumbiji!“. Tako u jednoj od epizoda fantastičnog serijala Narcos narator spominje kulturno-književni pravac koji je ubrzo zahvatio i čitavu Južnu Ameriku, a koji je uvelike i simbol kulture naroda Latinske Amerike koji kreiraju jedinstven spoj raznobojnog, raskošno-kićastog folklora s jedne i, pokvarenog i ciničnog svijeta s druge strane. Šarenilo fuzije tradicionalne domorodačke kulture s kršćanskim tradicijama nametnutih od kolonijalnih vlasti s jedne i turobnost višegodišnje borbe vojnih, paravojnih i inih za vlast praćena gospodarskim katastrofama u vidu inflacije s druge strane. Šareno obojani slumovi na silu prikrivaju tmurnu stvarnost surove egzistencije naroda Južne ...
Boca protiv Rivera nije najbolje, ali je sve što južnoamerički nogomet nudi
„Magični realizam je s razlogom rođen u Kolumbiji!“. Tako u ...
Tekst ima sve. Svaka teza odrađena bez premca. - Fenix22, 6.11.18. 15:02, 0 0 0
Bateman | 01.11.
Tribina hipoteza

Prije otprilike mjesec dana Cardiff i Burnley susreli su se u sklopu sedmog kola engleske Premier lige. Utakmica koja nije privukla vjerojatno nikoga tko nije navijač spomenutih klubova, nakon završetka se pretvorila u glavnu temu na Otoku. Razlog tome nije bio rezultat, dobra predstava ili neki drugi nogometni razlog, već količina vremena u kojem je lopta bila u igri. Naime, navijači su u Cardiffu tog popodneva vidjeli samo 42 minute i 2 sekunde efektivne igre, što je najmanje još od 2013., kada su se susreli Aston Villa i Stoke (a tko drugi). A jedan od najzaslužnijih za taj „podvig“ bio je domaći kapetan Sean Morrison koji je sam potrošio više od osam minuta samo za potrebe izvođenja auta.

Nije ni čudo stoga što je IFAB (International Football Association Board), nezavisno tijelo zaduženo za donošenje Pravila nogometne igre, najavio da će se na sljedećem sastanku između ostalog raspravljati o dvije promjene koje se tiču vremena - mogućnost da igrač koji izlazi iz igre učini to na bilo kojem dijelu terena, te zabrana obavljanja zamjena u sudačkoj nadoknadi. Prvi prijedlog se čini razuman, te je u nekoj inačici već stupio na snagu ne toliko davno, a riječ je o mogućnosti da ozlijeđeni igrač smije napustiti teren na bilo kojem dijelu kako bi ušla njegova zamjena. Drugi se prijedlog pak čini previše ekstreman i gotovo sigurno neće biti usvojen, iako temelj za njega postoji.

Taktičke zamjene

IFAB je došao do zaključka kako se u Premier ligi postotak zamjena obavljenih u sudačkoj nadoknadi (90. minuta +) od sezone 2011/12 do sezone 2017/18 podigao s 21.3% na 24.3%, dosegnuvši praktički četvrtinu svih zamjena. Pretpostavivši da prosječna nadoknada u Premier ligi iznosi 6 minuta (podaci uzeti sa Statsbomba koji je najdetaljnije izanalizirao ovu problematiku), dolazimo do podatka da se praktički 25% svih zamjena obavlja specifično u posljednjih 6% vremena. A kako statistički podatak ne vrijedi gotovo ništa bez konteksta, potrebno je objašnjenje što je točno problem u spomenutom podatku. Naravno, u pitanju je sudac, odnosno njegova procjena kod produljenja već određene sudačke nadoknade.

Kada glavni sudac utakmice kaže svom kolegi pokraj klupe koliko će iznositi nadoknada, broj koji četvrti sudac pokaže određuje najkraće vrijeme koje će se još igrati te je nakon isteka tog vremena glavni sudac ovlašten po vlastitoj procjeni dodatno produžiti igru bez javnog objašnjenja. Nepisano pravilo glasi da se za svaku zamjenu i pogodak vrijeme produžava za 30 sekundi, ali takvi primjeri su rijetkost. Ono što većinom gledamo jest konačni zvižduk suca čim istekne određeno vrijeme, bez obzira na to što su u tom vremenu možda bile izvršene tri zamjene od koje je svaka oduzela i više od trideset sekundi efektivne igre. Također, zadržavanja lopte pri izvođenju kornera, gol-auta ili slobodnih udaraca gotovo nikada se ne nadoknade, a vrijeme koje to zadržavanje oduzme kada se tome pribroji i eventualno pokazivanje žutog kartona igraču te njegovo daljnje prigovaranje, nerijetko oduzmu i blizu minute. Ako na to sve još dodamo i „ozljede“ igrača, dolazimo do situacije u kojoj momčad koja gubi često ni ne uspije organizirati pošteni napad.

„Čista“ igra

Iz tih razloga IFAB je prošle godine raspravljao i o još jednom prijedlogu, a to je skraćivanje utakmice na 60 minuta (2 x 30), ali s tim da bi se vrijeme zaustavljalo svaki put kada bi lopta bila „mrtva“. Kod tog koncepta postoji nekoliko problema. Prvi je taj na koji način bi se reguliralo vrijeme koje igrač ima za izvođenje prekida. U postojećem konceptu u kojem vrijeme bez prestanka teče, igrač biva kažnjen kada pretjera s odugovlačenjem jer na taj način oduzima vrijeme za igru. S obzirom na to da se suci ne drže slijepo Pravila nogometne igre, pa sukladno tome primjerice ne dosuđuju indirektne udarce kada vratar drži loptu u ruci više od predviđenih 6 sekundi (a što je slučaj gotovo uvijek), zaustavljanje vremena ne bi imalo smisla bez neke vrste „futsalskog“ odbrojavanja. Jer kada bi vrijeme stajalo, protivnička momčad ne bi radila pritisak na izvođača koji im ne oduzima vrijeme, a suci bi imali još teži posao procijeniti kada je igrač pretjerao. No to bi za sobom potencijalno povuklo neke probleme kod taktičke prilagodbe prekidima, odnosno pristup njima bi se morao poprilično izmijeniti.

Drugi problem je pitanje što kada sat otkuca 60:00? Da li bi se vrijeme zaustavilo bez obzira gdje se lopta nalazi, kao u hokeju ili rukometu? Da li se isto takvo pravilo može uopće primijeniti u nogometu koji je nemjerljivo sporiji i s nemjerljivo duljim terenom, te u kojem u konačnici pada nemjerljivo manje pogodaka?

Ovdje moram reći da primjer za gore navedeni koncept postoji, a iskusio sam ga i sam igrajući sveučilišni nogomet u SAD-u. Jedina razlika bila je u tome što je utakmica i dalje trajala 90 minuta (2 x 45) umjesto IFAB-ovih predloženih 60. Moram priznati da je bilo izuzetno čudno odjednom izgubiti mogućnost „krađe“ koje sekunde u situaciji kada vodiš, a koja je dio nogometnog folklora i ona draž koja raspiruje strasti, dok se na sirenu koja bi se začula svaki put po isteku 90. minute, bez obzira gdje se lopta nalazi, ne bih naviknuo vjerojatno nikada. No moj osobni dojam je isključivo to, te se treba promatrati kao relativna stvar.

Da li količina efektivne igre korelira s uspješnosti momčadi?

Pa da se onda vratimo na objektivne stvari. Istraživanja su pokazala da prosječno vrijeme efektivne igre u posljednjih desetak sezona utakmica Premier lige iznosi oko 54 minute. Svake sezone bi se dogodilo par utakmica u kojima bi količina efektivne igre iznosila između 40 i 45 minuta, kao i par onih koje bi otišle čak i do 66 minuta. Očekivano, u ovoj prvoj kategoriji gotovo uvijek bi jedan od sudionika bio Stoke City, dok su u ovu drugu kategoriju ulazile momčadi kao što su, Liverpool, Manchester United, Arsenal, Chelsea i ostatak elite.

Tijekom godina rađene su razne statističke analize kojima je cilj bio vidjeti da li se količina efektivne igre može povezati s uspješnosti momčadi, ali čvrstog dokaza nije bilo. Možda najlogičnija premisa bila je istražiti postoji li korelacija između posjeda lopte i količine efektivne igre, ali istraživanja u posljednjih nekoliko sezona ni u tom slučaju nisu našle poveznicu.

Ponukan time, odlučio sam i sam napraviti analizu protekle sezone Premier lige i došao do istih zaključaka:

  1. Pozicija na tablici nije u korelaciji s prosječnom količinom efektivne igre u utakmicama u kojima ta momčad sudjeluje, kao što je vidljivo na tablici ispod. Odnosno može se naći poveznica ako gledamo najboljih šest momčadi, ali ostatak tablice nam govori da je razlog tome njihova iznadprosječna kvaliteta više nego količina efektivne igre kao takva. Naime, momčadi su poredane s obzirom na redoslijed kojim su završile prošlu sezonu, gledano s lijeva na desno, pa tako možemo vidjeti da tri momčadi s najmanjom količinom efektivne igre okupiraju 7.,8. i 13. mjesto na tablici. Uzmemo li u obzir da se na 7. mjestu nalaze možda i najveći overachieveri prošle sezone – Burnley, možemo zaključiti kako se količina efektivne igre može zapravo pripisati taktici koju određena momčad njeguje i ničem više. U prilog tome ide i podatak da su dvije momčadi koje su ispale iz najelitnijeg razreda imale iznadprosječnu količinu efektivne igre.
  2. Posjed lopte pojedinih momčadi ni u sezoni 2017/18 ne korelira s njihovom količinom efektivne igre. Poveznica se ponovno može naći kod šest najboljih momčadi, ali kao i u prijašnjoj tablici, to se može objasniti kroz njihovu iznadprosječnu kvalitetu. Ono što je zanimljivo jest to da na drugom kraju grafa nemamo nijednu momčad koja negativno „dominira“ u oba segmenta. Pa tako možemo vidjeti da WBA ima već spomenutu iznadprosječnu količinu efektivne igre uz najniži postotak posjeda, dok West Ham ima osjetno najnižu količinu efektivne igre uz samo malo ispodprosječni postotak posjeda. Također, na grafu imamo i dvije izražene anomalije: Brighton ima neobično visoku količinu efektivne igre s obzirom na nisku količinu posjeda, dok je Burnley blizu dna u oba segmenta, a kao što smo već rekli zauzeli su visoko 7. mjesto.

Spomenuti podaci nam dokazuju kako zapravo nema niti jedne relevantne poveznice između količine efektivne igre, posjeda i konačnog mjesta na tablici pojedine momčadi, a to se može objasniti time da jedna momčad ne može sama utjecati na količinu efektivne igre u pojedinačnoj utakmici. Razlog tome je što primjerice Stoke, koji je gotovo uvijek jedan od sudionika susreta s ekstremno malom količinom efektivne igre, ne može značajno smanjiti vrijeme koje npr. Liverpool provodi s loptom u nogama, te sve što mogu učiniti jest zadržavati vrijeme kod svojih prekida i eventualno se izležavati po terenu. Jer Liverpool će i dalje brže izvoditi prekide i manje provocirati prekršaje, kao što će ih manje i raditi. A upravo zbog te minimalne razlike koja se stvara u takvim utakmicama ide se „u prilog“ velikim momčadima kada gube na način da sudačka nadoknada većinom bude izdašnija (sjetite se samo „Fergie time-a“). Iz tog razloga problem premale količine efektivne igre nastaje praktički samo kada se susretnu dvije momčadi koje njeguju stil igre koji se oslanja na mnogo prekida i sporo izvođenje istih, te se ne može reći da su takve utakmice pravilo.

Manja količina efektivne igre = lošija utakmica?

„Količina efektivne igre utječe na kvalitetu utakmice, odnosno što je dulje lopta u igri, to je utakmica kvalitetnija.“, izjava je koja zvuči nepogrešivo logično. No postoji način kako dokazati da to ne mora uvijek biti točno, a za njega ćemo se obratiti dobroj staroj Opta-i. U sezoni 2016/17 Swansea je ugostio Crystal Palace te su te dvije momčadi odigrale jedan od najuzbudljivijih i najluđih susreta posljednjih godina, a koji je u konačnici završio 5:4 u korist domaćina zahvaljujući preokretu u sudačkoj nadoknadi. Dakle vidjeli smo devet golova u utakmici koja je trajala 100 minuta. Pitate se koliko je od toga bilo efektivne igre? Odgovor glasi: 44 minute. Iznadprosječne količine prekršaja i kornera te proslave pogodaka potrošili su toliku količinu vremena da je i 10 minuta nadoknade bilo premalo, ali nitko se nije žalio poslije utakmice kako nije bio zabavljen.

A kako bi potkrijepili zaključak iz prošlog odlomka kako jedna momčad ne može značajno utjecati na količinu efektivnog vremena u pojedinoj utakmici, spomenut ću kako su samo par tjedana prije spomenute utakmice, Swansea i Manchester United odigrali susret u kojem je lopta u igri bila 64 minute.

Dakle jasno je da količina efektivne igre ne mora biti odrednica kvalitete utakmice, ako utakmicu gledamo kao neovisni entitet, odnosno ne uzimajući u obzir generalnu kvalitetu momčadi koje sudjeluju te "objektivnu" kvalitetu prikazane igre. Razlog iz kojeg u ovom slučaju te stvari stavljam u drugi plan jest taj što je upravo segment svake utakmice pojedinačno ono što IFAB ustvari brine. A kako znamo da je to tako?

Magični broj 56

Iako je Premier liga ta koja se najviše spominje u kontekstu prekratke efektivne igre, istraživanje Statsbomba pokazalo je da to nije istina, već da je u potpunosti u skladu s ostatkom liga petice. U periodu od 2010. do 2017. prosjek efektivne igre u Seriji A iznosio je 56 minuta, u Bundesligi i Ligue 1 55 minuta, dok se u La Ligi igralo najmanje – 54 minute. No ono što je zanimljivo jest razlog zbog kojeg su brojke iznimno slične.

Naime, prosječna količina sudačke nadoknade kroz spomenuti period u Bundesligi je iznosila 3 minute, u La Ligi i Ligue 1 4 minute, u Seriji A 5 minuta, a u Premier ligi  - 6 minuta. Dakle evidentno je da sve elitne lige „naštimavaju“ vrijeme efektivne igre na brojku od 56 minuta (a u tome su i uspjele posljednjih sezona), dok jedino La Liga malo kaska. Također, važno je naglasiti da spomenuta sudačka nadoknada ne znači broj koji četvrti sudac pokaže na semaforu, već stvarna količina vremena koja protekne od 90:00 do trenutka kada sudac odsvira kraj. Kao dokaz „naštimavanja“ vremena poslužit će naputak koji su dobili njemački suci prošle sezone, a u kojem im je rečeno da posebno obrate pozornost na vrijeme unutar sudačke nadoknade koje se potroši na razno razne stvari koje zaustavljaju igru te dodatno produlje utakmicu po vlastitom nahođenju. Pa su tako prošlosezonske utakmice Bundeslige u prosjeku bile nadoknađivane 4 minute.

Zanimljivo je također da Premier liga prednjači po duljini nadoknade u prvom poluvremenu, pa tako iz tablice ispod možemo vidjeti da je između sezona 2012/13 i 2016/17 bez nadoknade završavalo niti 1% prvih poluvremena na Otoku, dok u se u drugim elitnim ligama taj postotak kretao između 30% i 50%. Minuta nadoknade se manje-više u svim ligama određivala u istom postotku, dok je kod dvije minute Engleska ponovno iskakala. Naime, engleski suci određivali su dvije minute nadoknade u nešto manje od 40% slučajeva, dok se u ostalim ligama ta brojka kretala između 13% i 22%. Kod većih nadoknada Premier liga je također prednjačila.

Jasno je, dakle, da lige u suradnji sa sudačkom organizacijom konstantno rade na balansiranju efektivnog vremena igre te da „magični broj“ iznosi 56 minuta. S obzirom na to da je IFAB predlagao 60 minuta efektivne igre, čini se da nema potrebe za tako ekstremnim mijenjanjem pravila zbog četiri minute.

Također moram spomenuti i još jednu činjenicu koja, uvjetno rečeno, dokazuje da IFAB od starta nije ni očekivao da će se količina efektivne igre približiti stvarnom trajanju utakmice, a to je Pravilo 7. nogometne igre. Ono se tiče događaja koji se trebaju uzeti u obzir kod nadoknade vremena, a u njemu se nigdje ne spominje količina vremena koja otpada na izvođenje prekida, osim u slučajevima očiglednog odugovlačenja.

Uzevši sve u obzir jasno je da IFAB želi utjecati na trajanje svake utakmice „ponaosob“, jer prosječno trajanje efektivne igre svih utakmica je vrlo blizu onoga čemu zakonodavci teže. Bez obzira na to, njihov prijedlog je i dalje valjan, no dojam je da se željeni efekt može dobiti i mnogo manje ekstremnim putevima.

Nadoknada nadoknade

Zabrane zamjena u sudačkoj nadoknadi dovela bi do neizbježnih komplikacija na ovaj ili onaj način, te je upitno koliko bi se postigao željeni cilj. Ako bi se dozvolile zamjene samo ozlijeđenih igrača, bilo bi vrlo jednostavno odglumiti ozljedu svakome tko treba izaći iz igre, a ako bi se pak uvela apsolutna zabrana, viđali bi još više vremena utrošenog na „ozlijeđene“ igrače koji bi ucjenjivali činjenicom da moraju nekako doći sebi jer ih nitko ne može zamijeniti.

Vrlo jednostavno, ono što se treba promijeniti jest pristup sudaca. Odnosno, na snazi treba biti velikodušna nadoknada svake izmjene, izležavanja i zadržavanja vremena unutar već određene sudačke nadoknade, te strože sankcioniranje predugog izvođenja prekida općenito. Možda nisu svi gledali osam minuta Seana Morrisona u Cardiffu, ali svi se dobro sjećaju Jonasa Knudsena, danskog lijevog beka koji je protiv Hrvatske nerijetko trošio i po minutu dok bi s jednog kraja terena dotrčao na drugi kako bi izveo aut. Izvođenje auta jednostavno nije predviđeno da potroši vremena koliko i izvođenje slobodnog udarca, te bi suci trebali biti ti koji će držati potrošnju vremena pod strožijom kontrolom. Jer iako već spomenutim Pravilom 7. nije određeno da se nadoknadi vrijeme potrošeno primjerice na izvođenje auta, logično je zaključiti da nije predviđeno ni to da će igrač trčati po cijelom terenu i izvoditi sve ubačaje sa strane.

Zaključak

Mijenjanje trajanja utakmice i uvođenje zaustavljanja vremena bio bi ekstreman potez i svojevrsni udarac na same temelje nogometa. Jer trajanje utakmice i koncept nezaustavljanja vremena jedne su od odrednica nogometne taktike, kao što je uostalom i definirano od strane UEFA-e. Na nogometnoj akademiji jedna od prvih stvari koje se nauče jest da su sudac, navijači, stadion, teren, vrijeme, pa čak i vremenski uvjeti sve taktički instrumenti, odnosno varijable koje se mogu na određene načine „iskoristiti“. Pa se tako primjerice konstantne provokacije Diega Coste mogu okarakterizirati kao taktičko sredstvo (koliko god ono nesportsko bilo), za razliku od Suarezovih izljeva bijesa koji su bili isključivo i samo to.

No kao i u svemu, potrebno je naći mjeru i ne pretjerivati, pa tako ni momčadi ne bi smjele iskorištavati koncept nezaustavljanja vremena u nogometu, a oni koji bi to trebali držati pod kontrolom su suci. Njihova je prva i zadnja, te su oni jedini zaduženi za reguliranje onoga što se smije a što ne smije na terenu. Stoga naputci za strožije sankcioniranje ponašanja koja nisu u skladu s duhom igre te odriješene ruke kod produljivanja nadoknade, stvari su koje se čine dovoljne za utjecati na situacije koja muče IFAB, ali i nogometnu javnost.

Problematika količine efektivne igre u nogometnoj utakmici
Prije otprilike mjesec dana Cardiff i Burnley susreli su se u sklopu sedmog kola engleske Premier lige. Utakmica koja nije privukla vjerojatno nikoga tko nije navijač spomenutih klubova, nakon završetka se pretvorila u glavnu temu na Otoku. Razlog tome nije bio rezultat, dobra predstava ili neki drugi nogometni razlog, već količina vremena u kojem je lopta bila u igri. Naime, navijači su u Cardiffu tog popodneva vidjeli samo 42 minute i 2 sekunde efektivne igre, što je najmanje još od 2013., kada su se susreli Aston Villa i Stoke (a tko drugi). A jedan od najzaslužnijih za taj „podvig“ bio ...
Problematika količine efektivne igre u nogometnoj utakmici
Prije otprilike mjesec dana Cardiff i Burnley susreli su se ...
Bateman | 29.10.
Tribina hipoteza

U derbiju 10. kola Serije A Napoli je ugostio Romu na svom San Paolu. Sarriball-a više nema, ali Napoli je manje-više zadržao prošlosezonski standard te je uz drugo mjesto na domaćoj ljestvici zabilježio respektabilne rezultate u Ligi prvaka. Nakon kiksa protiv Crvene Zvezde pobijedili su Liverpool, dok su ih prošle srijede sekunde dijelile od punog plijena s Parka prinčeva. Ono što je Ancelotti donio Napoliju jesu pragmatičnost i sposobnost iskorištavanja protivničkih slabih točaka, istovremeno ne gušeći kreativnost i napadačku orijentiranost momčadi, te je dokazao da se njegova momčad može nositi s europskom elitom. Roma je pak pokazala znakove pada u odnosu na prošlu sezonu, ali u posljednje vrijeme izgledaju bolje i dokazuju da je kvaliteta u njihovim redovima još uvijek prisutna.

Ancelotti je postavio svoju momčad u klasičnu 4-4-2 formaciju, s Insigneom i Milikom u vrhu napada te Callejonom na desnoj strani, koji je imao smanjenu odgovornost u fazi obrane. Gosti su, s druge strane, izašli u klasičnih 4-5-1 kojeg su se držali disciplinirano tijekom cijele utakmice, a najbolji dokaz tome jest njihov positional report, koji je bio neobično „pravilan“.  

Roma je otvorila utakmicu s jasnom namjerom da uhvati Napoli na krivoj nozi, a u tome su i uspjeli. Mnoštvo šablonskih izlazaka u protivničku polovicu funkcioniralo je protiv Napolija koji je poprilično nedisciplinirano stajao u fazi obrane. Svi igrači bili su fokusirani prvenstveno na loptu umjesto na prostor, te je bilo poprilično jednostavno izigrati ih. Stoga nije bilo iznenađujuće kada je na taj način je Roma postigla zgoditak u 14. minuti. Obrana domaćina je ispala poprilično naivno te su gostujući igrači stvorili višak u završnici, a to je omogućilo Underu da povratnom loptom uposli Džeku koji ju je dalje proslijedio strijelcu El Shaarawyju.

Cijelo prvo poluvrijeme gosti nisu odustajali od te filozofije, pa su tako momčadi bile poprilično izjednačene gledajući statistiku, iako je Roma u kontekstu izgradnje napada izgledala čak i opasnije. Under je pravio probleme plavoj obrani, a tome je dosta pridonijela već spomenuta nedisciplina domaćih u fazi obrane, odnosno situacije u kojima svi gledaju Undera, ne vodeći računa o prostoru i drugim igračima.

Roma se pak branila izuzetno disciplinirano, držeći visoko zadnju liniju i hvatajući domaće napadače u offside zamke, pa je tako Napoli imao deset dosuđenih zaleđa. Kompaktna zadnja četvorka uz veliku pomoć De Rossija i N`Zonzija tjerala je Napoli na udarce izvana i centaršuteve, te individualne akcije. Pa je tako najbolja prilika za Partenopei došla nakon fantastičnog solo prodora Ruiza. Stoga ogromna količina udaraca i ubačaja na kontu Napolija nije bila iznenađujuća, no srećom po goste, Olsen je cijelu utakmicu bio na visini zadatka i odlično zaustavljao pokušaje domaćina.

U drugom poluvremenu Napoli je krenuo još agresivnije ali Roma nije pokazivala znakove pada. Ipak, čim su domaćini počeli dolaziti u završnicu s više igrača, otvarale su se razne opcije za probijanje obrane, koje je Napoli dobro iskorištavao. Ubrzo je kombinatorika tehnički kvalitetnih domaćina počela ranjavati obranu gostiju, te je ona postala prisiljena dublje se uvlačiti, što je omogućavalo Napoliju da bude opasniji. I dalje su u većini slučajeva bili prisiljeni tražiti šansu preko bokova, većinom lijevog, s razlikom što su sada lopte upućene u šesnaesterac bile direktnije i smislenije. U jednoj od takvih akcija Napoli je postigao i pogodak, koji je opravdano bio poništen zbog zaleđa, no poruka protivnicima bila je poslana.

Ancelotti je dobro pročitao Di Francesca te shvatio da u drugom poluvremenu Roma ne predstavlja veliku opasnost ako njegova obrana odradi posao kako treba, uvidjevši kako je plan gostiju sačuvati vodstvo pod svaku cijenu. Ideja Di Francesca nije bila bez pokrića, no često momčad koja igra, uvjetno rečeno, pozitivan nogomet biva nagrađena, čak i kada ne uspije izgraditi stopostotnu šansu. Tako je i Napoli uzeo bod zahvaljujući sretnom odbijancu, kojem je pak prethodilo još jedno prebacivanje obrane popraćeno povratnom loptom. Iz svih pokazatelja, ali i iz same utakmice, jasno je da je Napoli zaslužio najmanje bod. U prilog tome ide i heatmap, pokazatelj koji često zna biti varljiv, ali koji ovoga puta govori istinu. Iz njega tako možemo iščitati koliko je zapravo Napoli bio dominantan.

Ancelotti je još jednom dokazao kako je sposoban izvući najbolje iz svoje momčadi, no kako ipak nije čudotvorac. Pobjeda protiv Liverpoola bila je poseban podvig, a još jedan takav je umanjila samo Di Marijina majstorija. No protiv Rome je morao izvlačiti bod, bod koji jest zaslužio ali bez kojeg je vrlo lako mogao ostati. Jer Di Francesco je napravio sve da zaustavi svog idola, hrabro se oslonivši da će Olsen uz pomoć obrane pokupiti sve ono što treba, a čega će neizbježno biti napretek. Plan je bio dobro osmišljen, a u konačnici i izveden. Zapravo bi se Romina sinoćnja obrana mogla opisati frazom iz američkog nogometa po kojoj su godinama poznati New England Patriotsi, a koja glasi: „bend but don`t break“, ili u (najbližem mogućem) prijevodu: „savini se ali se nemoj slomiti“. No kada se suočiš s 48 ubačaja, zakon brojeva ti kaže da će se vjerojatno iz jednog od njih i izroditi nešto.

Iako je Napoli dokazao da je bolja momčad, Roma ima potencijal podići se do prošlosezonske razine. Poprilično moćan napad popraćen je dobrim veznim redom i čvrstom i discipliniranom obranom, ali i vratarom koji se čini idealan za ovu momčad i talijansku ligu općenito. Dobra utakmica na San Paolu poslužila je kao još jedan dokaz da se Serie A vraća u sam vrh elitnog nogometa te da derbiji definitivno više nisu samo utakmice u kojima je Juventus jedan od sudionika ili milanski dvoboj.

Serie A is back!
U derbiju 10. kola Serije A Napoli je ugostio Romu na svom San Paolu. Sarriball-a više nema, ali Napoli je manje-više zadržao prošlosezonski standard te je uz drugo mjesto na domaćoj ljestvici zabilježio respektabilne rezultate u Ligi prvaka. Nakon kiksa protiv Crvene Zvezde pobijedili su Liverpool, dok su ih prošle srijede sekunde dijelile od punog plijena s Parka prinčeva. Ono što je Ancelotti donio Napoliju jesu pragmatičnost i sposobnost iskorištavanja protivničkih slabih točaka, istovremeno ne gušeći kreativnost i napadačku orijentiranost momčadi, te je dokazao da se njegova momčad može nositi s europskom elitom. Roma je pak pokazala znakove pada u ...
Serie A is back!
U derbiju 10. kola Serije A Napoli je ugostio Romu ...

Respekt: kex1926, Dado_M, BruceWayne,

Slažem se: BruceWayne, chelsea_2012,

D_Rade | 26.10.
Tribina hipoteza

Potaknut statističkom analizom učinka klubova Premier lige i drugih niželigaških momčadi engleskog nogometa na koju sam nedavno naišao trateći vrijeme lutajući bespućima internetskog svemira (link na dnu teksta) zanimalo me kako bi izgledalo kada bi netko napravio nešto slično i za naše (ne)prilike. Ne znam zašto bi se inače netko upustio u takvu avanturu, no znatiželja me natjerala da probam pa se iz toga izrodila ova mala/velika analiza učinka momčadi HNL-a nakon 11 (znam, bezvezan broj) odigranih kola.

Prvi zadatak prikupljanja prijeko potrebnih statističkih podataka, kao što su bilo što osim pogodaka, pokazao se sam po sebi vrlo zahtjevan. Naime, nakon potrage za statistikom odigranih utakmica, doduše vrlo površne, naišao sam na dosta veliku sušu informacija. Na poslijetku sam ipak pronašao ono što sam tražio (podatke o broju upućenih udaraca za svaku pojedinu utakmicu) na stranici rezultati.com koje sam iskoristio za ovu analizu. Nažalost, moram se odmah ograditi od mogućih pogrešaka, jer sam tijekom prikupljanja statistike naišao na nekoliko nelogičnosti koje sam ispravio prema vlastitom nahođenju. Naime, radi se o utakmicama u kojima nije zabilježen udarac za momčad koja je postigla pogodak, a nije se radilo o autogolu. Takvih je bilo dvije, ali moguće je da se u statistici potkrala još poneka pogreška što ne ide u prilog točnosti ove analize. Unatoč tome, odlučio sam provesti analizu i prezentirati ju ovdje.

Napad/obrana

Prva na redu statistika vezana je isključivo uz udarce, odnosno prosječan broj upućenih udaraca momčadi i njihovih protivnika po susretu. Promatrajući odnos tih dvaju veličina moguće je ustvrditi plan igre pojedine momčadi, kao i napadačke i obrambene sposobnosti. Situacija u HNL-u prikazana je na dijagramu 1.

Očekivano, Dinamo je momčad koja ima najbolji odnos između upućenih udaraca i udaraca protivnika pa se nalazi na vrhu u obje kategorije sa prosječno najviše upućenih udaraca (15) i najmanje udaraca protivnika (5,09). Jedina preostala momčad s više od 10 udaraca je Osijek (11), koji je drugi i po broju udaraca protivnika (6,00). Rudeš se, s druge strane nalazi na prvom mjestu po broj upućenih udaraca protivnika (13,55), a najgori su i po broju udaraca koje upućuju prema protivničkom golu (6,18) što već samo po sebi opravdava i njihovu poziciju na tablici. Zanimljivo, Hajduk je treća momčad lige prema ovom odnosu (9,36/ 7,00), što je neočekivano s obzirom na dosadašnji tijek sezone, no razlog lošeg plasmana bit će razjašnjen u daljnjem dijelu teksta. Rijeka, odnosno Slaven Belupo ogledni su primjeri prosječne momčadi lige po broju upućenih udaraca (8,82) te broju udaraca protivnika po susretu (8,82).


Iz navedenih podataka o udarcima može se dosta toga zaključiti o igri neke momčadi, ali oni ipak ne daju potpunu sliku, kao što je to vidljivo na primjerima Hajduka, Lokomotive ili Gorice, čiji plasman na ovoj ljestvici ne odražava realnu sliku njihovog ovosezonskog (ne)uspjeha. Prema tome potrebno je provjeriti i efektivnost napada, odnosno obrane kako bi se stekla realnija slika i otkrili razlozi koji leže iza plasmana pojedine momčadi lige.

Napadačka efektivnost

Efikasnost napada određuje se iz omjera udaraca i postignutih golova. Kada se taj omjer prikaže u odnosu na broj udaraca po susretu moguće je odrediti u kojoj mjeri je napad momčadi „opasan“ po protivnički gol, odnosno koliko je efektivan. Podatci za HNL prikazani su u dijagramu 2. Najopasniji napadi trebali bi se nalaziti u donjoj desnoj polovici dijagrama, dok su „jalovi“ smješteni u gornjem lijevom dijelu.

Kao što je vidljivo iz dijagrama 2, napadačka snaga momčadi iz naše lige relativno je skromna. Većina momčadi ipak se oslanja na dobru efikasnost s malim brojem udaraca na gol (prosječno 6,11 ud/gol). Dinamo ponovno odskače od ostatka lige, zahvaljujući već ranije prikazanom velikom volumenu udaraca prema golu suparnika, no vidljivo je da im efikasnost nije najjača strana, štoviše treća su najlošija momčad lige po tom kriteriju sa 7,17 udaraca za svaki postignuti pogodak. Rudeš je ponovno na samom dnu i uz to što upućuju najmanji broj udaraca od svih momčadi, daleko su najlošiji i prema omjeru udaraca i golova (9,71 ud/gol). Na vidljivo izlazi i u kakvim je napadačkim problemima Hajduk. Iako su prema broju udaraca treći u ligi, njihova je efikasnost daleko ispodprosječna (7,92 ud/gol). Lokomotiva je pak upravo suprotna momčad Hajduku prema ovom kriteriju iako upućuju sličan broj udaraca. Imaju najefikasniji napad lige sa (4,59 ud/gol), a slijede ih Osijek (4,84) i Gorica (5,04).

Obrambena efektivnost

Slično kao i napadačka efektivnost može se odrediti i efektivnost obrane. Ponovno su na dijagramu prikazani podatci koji nam daju jasnu sliku o stanju obrana u ligi.

Prvo što upada u oči na ovom dijagramu je za HNL standarde suluda obrambena efikasnost Lokomotive. Unatoč tome što protivnici upućuju 10 udaraca po susretu prema njihovom golu primili su ih tek 9 u dosadašnjem dijelu prvenstva čime su daleko iznad svih momčadi lige (12,22 ud/gol). Tome ide u prilog i da u dosadašnje 4 domaće utakmice nisu primili niti jedan pogodak usprkos 42 udarca koje je su protivnici uputili. Prosječna momčad lige prima gol za svakih 6,45 udaraca protivnika, prema tome izuzmemo li Lokomotivu vidimo da su Gorica (7,15), Dinamo (7,00), Rijeka (6,92) i Osijek (6,60) jedne od boljih obrana lige. Dinamo je ipak najefektivniji zahvaljujući najmanjem broju primljenih golova (8) kao i najmanjem broju dozvoljenih udaraca protivnika. Zanimljivo je da je Rudeš tek peta najlošija momčad lige prema omjeru udaraca protivnika i primljenih golova, no zahvaljujući velikom broju udaraca koje dozvoljavaju protivničkim momčadima i dalje su najgora obrambena momčad lige. Hajduk je pak prema efikasnosti obrane najgora momčad lige. Iako ne dozvoljavaju protivnicima velik broj udaraca oni često završe u mreži. S omjerom od 4,28 udarca/gol na samom su dnu HNL-a.

Zaključak

Preostalo je još izvući neke zaključke iz ove analize:

1. Dinamo je najbolja momčad ove sezone u domaćem nogometu zahvaljujući efektivnoj obrani koja dozvoljava protivniku najmanji broj udaraca i velikom napadačkom potencijalu, unatoč nešto slabijoj efikasnosti.

2. Hajduk ima velikih problema s efikasnošću, kako u napadu tako i u obrani. Potencijalan napredak u bilo kojem od tih segmenata značio bi vrlo vjerojatno i znatan iskorak u vidu rezultata.

3. Lokomotiva je najefikasnija momčad lige u oba segmenta stoga ne čudi niti visoki plasman na ljestvici. Preostaje vidjeti kako će izgledati njihova obrambena efikasnost u ostatku sezone. Za očekivati je da će u dobroj mjeri pasti s obzirom na velik broj udaraca koje njihova obrana dozvoljava protivnicima.

4. Osijek se zasad čini kao momčad koja ima potencijal ostvariti dobar plasman ove sezone sudeći po ovim kriterijima.

5. Rijeka je napadački i defanzivno gotovo pa prosječna momčad lige. Zanimljivo će biti vidjeti hoće li ostvariti napredak i u kojem smjeru pod vodstvom novog trenera.

6. Gorica trenutni visoki plasman može zahvaliti efikasnoj obrani, no napad je potencijalni problem ukoliko se dogodi pad u efikasnosti.

7. Od ostalih momčadi Rudeš je gotovo sigurni drugoligaš sudeći po ovim podatcima. Istra i Inter u podjednakim su problemima zahvaljujući lošim obranama, a Slaven bi također trebao poboljšati učinak obrane. 

Link: https://experimental361.com/2018/10/08/scatter-graphics-premier-league-8-oct-2018/

Analiza napadačke i obrambene efektivnost u HNL-u
Potaknut statističkom analizom učinka klubova Premier lige i drugih niželigaških momčadi engleskog nogometa na koju sam nedavno naišao trateći vrijeme lutajući bespućima internetskog svemira (link na dnu teksta) zanimalo me kako bi izgledalo kada bi netko napravio nešto slično i za naše (ne)prilike. Ne znam zašto bi se inače netko upustio u takvu avanturu, no znatiželja me natjerala da probam pa se iz toga izrodila ova mala/velika analiza učinka momčadi HNL-a nakon 11 (znam, bezvezan broj) odigranih kola. Prvi zadatak prikupljanja prijeko potrebnih statističkih podataka, kao što su bilo što osim pogodaka, pokazao se sam po sebi vrlo zahtjevan. Naime, ...
Analiza napadačke i obrambene efektivnost u HNL-u
Potaknut statističkom analizom učinka klubova Premier lige i drugih niželigaških ...
Nadam se da budeš nastavio pisati, posebno o hnlu.. - BruceWayne, 31.10.18. 20:59, 0 0 0
Pokušat ću. Kad bude vremena i inspiracije za to. - D_Rade, 2.11.18. 9:18, 0 0 0
BruceWayne | 25.10.
Tko je kriv za krizu Real Madrida?

Tko zna što bi bilo da udarac glavom Karima Benzeme poslije ubačaja Lucasa Vasqueza nije završio u mreži protivničkog vratara Aleša Hruške. Kataklizma epskih razmjena konačno je otklonjena pogotkom Marcela početkom drugog dijela, no ni ni na toj utakmici Real nije uspio sačuvati "čistu mrežu". Uz pogodak Hrosovskog, stvorili su tri čiste prilike, ali je slaba realizacija kriva za izostanak potpune senzacije. Cijela organizacija predvođena predsjednikom Perezom i trenerom Lopeteguijem kupila si je nešto vremena pred El Classico, konačan test i odgovor na pitanje gdje se Real trenutno nalazi.

Taj isti Real Madrid, europski prvak i jedan od najvećih klubova na svijetu, trenutno u La Ligi drži poziciju koja mu dogodine ne bi osigurala ni Europsku ligu. Sasvim dovoljno da ionako nezadovoljni navijači upiru prst u sve aktere, nevezano bili oni obučeni u odijela ili dresove. Jasno, problemi Reala i svojevrsni feedback navijača nije počeo nastalom krizom rezultata zadnjih nekoliko tjedana. Naviknuti na vrhove planina, konstantni uspjeh i zlatnu medalju, nisu olako prihvatiti odlazak svoje glavne zvijezde, kao da su naslutili određeni ono što će se dogoditi nekoliko mjeseci poslije.

Kao što je dolazak Cristiana Ronalda za tada rekordan iznos označavao početak jedne, tako i njegov odlazak označava završetak iste. Portugalac je bio nositelj Perezove ideje, klupski oslonac na terenu i trademark izvan njega, superjunak koji je uvijek uskočio kada je Real bio u nevolji. Međutim, prošla sezona bila je dobro upozorenje, Ronaldo je prvi puta osjetio fizičke limite. U dogovoru sa Zidaneom, prvu polusezonu pokušao je uštedjeti svaki djelić energije kako bi u najvažnijem trenutku sezone bio onaj stari. I isplatilo se. Iako je Real gubio bitku u La ligi, El Classicu i dvoboj protiv Tottenhama u grupnoj fazi, drugi dio sezone rog Helm Hammerhanda zazvučao je, pokazat će se - posljednji puta, treći u 4 godina. Znajući da im je biologija vjerojatno najveći protivnik na terenu, šampionski dvojac odlučio se povući na vrhu a ključeve svlačionice vraćeni su Florentinu Perezu.

Odlaskom trenera i glavne zvijezde, Realu nije bio potreban samo trener - trebala mu je nova ideja. Iskusni biznismen kao što je Perez, nije želio propustiti mogućnost obnove stadiona, no ni Real nije toliko financijski moćan zaigrati na više frontova istovremeno. S obzirom da su investicije u obliku novih igrača stopirane zbog spomenutog razloga a igrač koji je vukao klub zadnjih godina više nije tu, Perez je morao izvući maksimum iz postojećeg kadra. Donedavni čovjek iz sjene, Gareth Bale postao je glavno lice, a uvijek kada bi Real išao u smanjivanje troškova, domaćim igračima povećao bi se broj i uloga. Revoluciji je nedostajao kohezivski faktor, netko tko dobro poznaje okolnosti i ima znanja pretvoriti klub iz "one man" u "team" show. Perez nije birao sredstva da ga nađe i uposli, čak i ako je to uključivalo reprezentaciju za koju navija. Već početkom ljeta, plan Realovog čelnika bio je realiziran, barem onaj dio na kojeg je mogao utjecati.

Kao i svaki biznismen, znao je da u svakom poslu postoji ukalkulirana prognoza moguće štete. Rizik je za Pereza predstavljao kostur momčadi, dodatno umoren Svjetskim prvenstvom i nizom post-turnira koje je Real morao uzastopno igrati zbog osvajanja Lige prvaka. Iako je Real bio u igri za dovođenje novog superstara koji bi nosio klub idućih nekoliko godina, posao je odgođen jer je Perez imao drugu taktiku. Ponajbolji igrač ruskog turnira, Eden Hazard bio je prva opcija, no Real nije pristao platiti traženu cijenu i rušenja Neymarovog rekorda. Umjesto toga, poslana je poruka Chelseaju dovođenjem Courtoisa za prilično nisku cijenu od 35 milijuna eura. Razlog tako niskoj cijeni bio je jednostavan: belgijski vratar bio je u zadnjoj godini ugovora. Ne treba posebno isticati što je Perezov plan ako se spomene podatak da će Hazard iduće sezone ući u zadnju godinu ugovora a on je više puta najavio da mora otići u Španjolskoj ako želi biti dobitnik Zlatne lopte.

Navijači Reala su posebna sorta, ni naslov prvaka Europe nije bio dovoljan da se napuni stadion na startu nove sezone. Svojevrsni light bojkot prema klubu zbog nedovođenja Ronaldove zamjene bio je zaustavljen Perezovim vatrogasnim rješenjem zvanim Mariano Diaz. No glavni plan za novu sezonu se ne nije mijenjao. Kostur ekipe ostao je isti, mladi španjolski talenti dobili bi dovoljno prostora pod Lopeteguijem, Isco će preuzeti više odgovornosti kao u reprezentaciji, Asensio postati Bale, a Bale Cristiano Ronaldo. I sve je počelo kako treba, Realov odličan ulazak u sezonu i moderan timski nogomet koji su prezentirali počeo je osvajati i najskeptičnije navijače - sve dok novi projektirani "Ronaldo" Gareth Bale nije ponovno postao - Gareth Bale. 

Perez je ubrzo shvatio da njegov plan zapravo bio ples na trapezu. Kada je Ronaldo bio na raspolaganju sa svim svojim prednostima i mana, Perez je imao čovjeka na kojeg se mogao pouzdati. Ronaldo mu davao kontinuitet, što od Garetha Balea, zbog njegovih problema s ozljedama nije i vjerojatno nikada neće dobiti.
Real je prošle sezone u svim natjecanjima koristio 23 igrača, od toga je samo 15 igrača odigralo preko 1000 minuta, razlika između 15. i 16. je nešto manje od 700 minuta. Veliki broj utakmica, premali odmor i skraćene pripreme savršeni su okidači za ozljede, posebno onih igrača koji su osim duge klupske sezone, sudjelovali i na Svjetskom prvenstvu. Na žalost po Real, ta posljedica je zahvatila druga dva koncepcijski ključna igrača - Isca i Marcela. Brazilski lijevi bek je godinama najbolji na svojoj poziciji, slanjem Thea u Sociedad, praktički je ostao bez zamjene, osim ako ne računamo dešnjaka Nacha. Osovina Marcelo-Ronaldo na lijevoj strani bila je godinama Realov forte, bez njih je samo spaljena zemlja, bez obzira tko tamo igrao jer Lopetegui nije mogao u samo par mjeseci prenijeti toliki opseg odgovornosti na bilo koju drugu poziciju. Taktički i igrački, Real je bio uništen.

Zidane nije previše komplicirao u izgradnji igre: tamo gdje je imao najbolje igrače, stavio je najveći dio odgovornosti. Iako je Lopetegui uveo određene mehanizme u igri, oni su bez Marcela na lijevoj strani, Isca kao "lutalice" u međuprostoru i Balea koji može okupirati obje krilne pozicije stvarajući savršeni matchup za Real - zapravo samo ideja, koja ostaje nerealizirana ako uloge namijenjene primarnim opcijama preuzmu njihove zamjene, osjetno slabije i taktički prostije.

Bez najboljih igrača, taktičke podloge iz prethodnih sezona i vremena, Lopetegui se sam našao u međuprostoru rezultata i očekivanja. Oni koji su na početku tapšali po ramenu, danas mu uvelike traže zamjenu. Riječi koje je rekao neposredno nakon pobjede nad Plzenom u Ligi prvaka govore sve trenutnoj situaciji:
"Ne može se sve promijeniti preko noći, ali se nadamo da ovo može biti prekretnica".

Real ne izgleda dobro, 7. pozicija u ligi, loš dojam u oba smjera, posebno u fazi obrane gdje protivnici 6 utakmica zaredom stvaraju najmanje 2 izgledne po gol ne daju im prevelike šanse u nadolazećem gostovanju kod Barcelone. Olakotna okolnost za Real je izostanak Lea Messija, međutim Real će u toj utakmici morati nešto odigrati, inače i sam bivši izbornik Furije zna što slijedi.

Real Madrid ne prašta neuspjeh, lijep nogomet je samo onaj koji osvaja bodove, bez obzira na cilj. Florentino Perez će oprati ruke od njega i cijele ideje te možda pokušati kupiti privremeni mir populističkim potezom dajući ključeve svlačionice legendarnom Solariju iako i sam zna da nema prevelike šanse ponoviti slučaj Zidane. Nešto sigurnija opcija zove se Antonio Conte, skuplji, kvalitetniji, ali teške naravi. Real s njim, Solarijem ili nekim trećim, gotovo sigurno neće biti ispod 4. mjesta, bez obzira relativno povećanu konkurentnost La lige ove sezone.

Realov poslovni model ne uključuje samo rezultat. Živjeti život pod epitetom kraljevski, znači paziti na svaki detalj kako bi očuvao klupski imidž, posebno među navijačima. Perez zna da dugoročno Real treba novog nositelja, nekog tko će moći u svakom trenutku zabiti 2-3 gola Levanteu ali i prodati milijun dresova u Indoneziji. Međutim, navijači žele promjene odmah, premda oni bili samo linč nekoga iz organizacije stvarajući im kratkotrajno zadovoljstvo i lažnu promjenu stanja.

Zato je najpametnije postupio Zinedine Zidane, koji je otišao kao prvak a mogao je bez obzira na uspjehe, biti as u rukavu Florentina Pereza, samo ovaj puta bačen na drukčiji način.

Julien Lopetegui, čovjek koji je trebao uvesti Real u eru, provesti nogometnu revoluciju, na kraju će otići kao pijun u kraljevskoj igri jer netko mora biti žrtva da bi igra išla dalje..

Pijun u kraljevskoj igri
Tko zna što bi bilo da udarac glavom Karima Benzeme poslije ubačaja Lucasa Vasqueza nije završio u mreži protivničkog vratara Aleša Hruške. Kataklizma epskih razmjena konačno je otklonjena pogotkom Marcela početkom drugog dijela, no ni ni na toj utakmici Real nije uspio sačuvati "čistu mrežu". Uz pogodak Hrosovskog, stvorili su tri čiste prilike, ali je slaba realizacija kriva za izostanak potpune senzacije. Cijela organizacija predvođena predsjednikom Perezom i trenerom Lopeteguijem kupila si je nešto vremena pred El Classico, konačan test i odgovor na pitanje gdje se Real trenutno nalazi. Taj isti Real Madrid, europski prvak i jedan od najvećih klubova ...
Pijun u kraljevskoj igri
Tko zna što bi bilo da udarac glavom Karima Benzeme ...
Luca1010 | 22.10.
Je li Barcelona bez Messija spremna za El Clasico?

U 16. minuti derbija između Barce i Seville, za svakog ljubitelja nogometa, svijet je na trenutak stao. Kako su se osjećali navijači Barcelone ne treba ni spominjati. Najbolji igrač i čovjek o kojemu praktički ovisi cijela sezona, ostao je ležati na podu s užasnom grimasom nakon jednog prilično normalnog slijetanja. Gledajući njega godinama, odmah se moglo zakljućiti da se radi o, barem na prvu, težoj i bolnoj povredi desne ruke. Messi je prevezen na dodatna testiranja i već prije samog kraja meča protiv Seville, znalo se da povreda nije tako ozbiljna kako se činila. Leo je slomio palčanu kost, izostati će oko 3 tjedna, ali to znači propuštanje dvije utakmice s Interom i El Clasico. Tako je jedna nevjerojatno važna utakmica za ovaj dio sezone za većinu navijača Barce prošla u „skrolanju“ društvenih mreža nakon 16. minute u nadi da će vidjeti dobre vijesti o težini Messijeve ozljede.

Treba naglasiti da su nekoliko sati ranije i Real i Atletico ispustili 3, odnosno 2 boda, a sljedećeg vikenda nas očekuje El Clasico, što znači da se u ova dva kola dijele iznimno važni bodovi te da će se Sevilla odvojiti na vrhu tablice ili će Barca povratiti vodeće mjesto i iskoristiti ovu priliku kad su glavni konkurenti kiksali.

O samoj utakmici nemamo što puno reći. Nakon samo 12 minuta na semaforu je stajalo 2-0. Messi je već asistirao i zabio. Kasnije Suarez, Coutinho i Arthur su pružili dobre partije, a čak je i obrana do zadnjih 20 minuta izgledala solidno, da bi naravno, stavila nekoliko puta sjajnog ter Stegena na muke, primili dva gola i uništili dojam.

Kako bez Messija?

Ono što se svatko zapitao je što sada bez Messija, pogotovo ako će dulje izostati. Gotovo cijela sezona je bila na vagi. Ipak radi se o ozljedi ruke, pauza neće biti preduga da bi imala veliki utjecaj na sezonu. Međutim, dobit ćemo priliku gledati Barcelonu bez najboljeg strijelca, asistenta, driblera, igrača koji je stvorio najviše šansi, zabio najviše slobodnih udaraca, bio najviše puta igrač utakmice itd. Ovi statistički podaci se naravno ne odnose samo na Barcelonu, nego na cijelu Europu. Nema niti smisla puno pričati o Messijevom utjecaju na igru.

Ove brojke je bilo kojem drugom igraču očito nemoguće replicirati, ali se sada očekuje kolektivno veći doprinos. Idemo proći nekoliko taktičkih i kadrovskih rješenja koje bi Valverde mogao iskoristiti. Kako Barcu očekuju dvomeč protiv Intera i El Clasico najviše pažnje je na ta dva matchup-a u sljedećih mjesec dana.

Prva i najnekreativnija opcija je jednostavno zamijeniti Messija Dembeleom na desnom krilu. Dembele je u utakmici protiv Seville pokazao da još uvijek u svojim godinama ima karakternih problema. Ušao je umjesto Messija i izgledao totalno nezainteresirano. Gubio je loptu dribling za driblingom, dodavanja su bila većinom u prazno i nije nimalo sudjelovao u defanzivi. To je nešto što bih ipak pripisao nezrelošću kojeg nije bilo dosada. Publika i navijači na sve to nisu dobro reagirali.

U taktičkom smislu ta zamjena bi značila prelazak napadačke igre na lijevu stranu gdje bi Alba, Arthur i Coutinho pokušavali stvoriti šanse za izolaciju Dembelea na desnoj strani ili za proigravanje ka Suarezu. Ova opcija ne zahtjeva ništa drugo nego dizanje individualnog učinka svih igrača koji su i dosad igrali ove role i iako se na prvu čini kao najizglednije rješenje, prateći Valverdea ne možemo to sa sigurnošću reći.

S obzirom da Barcu čekaju utakmice protiv Reala i Intera, Valverde bi se mogao odlučiti na nešto defanzivniji pristup. Jedna navijačima Barce, dobro poznat taktički potez je stavljanje Sergija Roberta na desno krilo (0-4 pobjeda na Bernabeu kada Messi zadnji put nije bio u startnih 11 u El Clasicu).

Ovo je naravno prilagođavanje protivniku kojemu na lijevoj strani operiraju Marcelo i Isco/Asensio. Sergi Roberto bi tu prvenstveno imao defanzivu ulogu i još više bi se napadačka igra koncentrirala na lijevu stranu. Uostalom i Inter će gledati napasti Barcinu desnu stranu ukoliku tu bude Dembele, što će značiti dosta prostora za Ivana Perišića.

Ono što ovakvoj situaciji puno odmaže je trenutna defanzivna forma Barcelone koja je primila gol u 7 od zadnjih 8 utakmica, a povratak Umtitija, drugog najvažnijeg igrača, nije ni na vidiku (iako ni on nije briljirao). Ovo je taktika kojoj je glavni cilj ne primiti gol, što bi prošlogodišnjoj Barci vjerojatno pošlo za rukom, ovakvoj vjerojatno neće, unatoč ponajboljem vrataru svijeta. Iako bi ova opcija bila i pomalo kukavičko rješenje u trenutku kada je Real „na koljenima“ i dolazi na Camp Nou, za gostovanje u Milanu ovo bi moglo biti solidno rješenje za jednu utakmicu koju ne moraju pod svaku cijenu pobijediti.

Kao varijacija ove taktike je i sličnih prošlogodišnjih 4-4-2 ili nekakvih 4-2-3-1 gdje bi zadnja dva vezna igrali Busquets i Arthur/Rakitić, desno u istoj roli Roberto, lijevo Dembele, nekakva desetka/polušpica Coutinho i gore Suarez. U utakmicama iza El Clasica gdje Barca igra u kupu i protiv Raya te u fazi gdje Messi možda neće igrati od prve minute priliku bi u ovakvom sustavu trebali dobiti Malcom i Vidal, koji će ipak tokom ovog tjedna većinu igre pogledati s klupe.

Zaključak

Valverde ima nekoliko dobrih opcija, no ponovno želim naglasiti kako je kolektivno dizanje forme jedino rješenje za izostajanje Messija. Suarez i Coutinho moraju preuzeti odgovornost u napadu, Arthur mora nastaviti u istoj formi, obrana se mora konsolidirati, bilo individualno (da o Piqueu pričam), bilo defanzivnijom taktikom, a Dembele, Roberto i rotacijski igrači moraju pokazati zašto su tu.

Kako bez Lea?
U 16. minuti derbija između Barce i Seville, za svakog ljubitelja nogometa, svijet je na trenutak stao. Kako su se osjećali navijači Barcelone ne treba ni spominjati. Najbolji igrač i čovjek o kojemu praktički ovisi cijela sezona, ostao je ležati na podu s užasnom grimasom nakon jednog prilično normalnog slijetanja. Gledajući njega godinama, odmah se moglo zakljućiti da se radi o, barem na prvu, težoj i bolnoj povredi desne ruke. Messi je prevezen na dodatna testiranja i već prije samog kraja meča protiv Seville, znalo se da povreda nije tako ozbiljna kako se činila. Leo je slomio palčanu kost, izostati ...
Kako bez Lea?
U 16. minuti derbija između Barce i Seville, za svakog ...

Respekt: BruceWayne, Dado_M,

Slažem se: BruceWayne,

Odlično.. - BruceWayne, 24.10.18. 19:02, 0 0 0
Bateman | 21.10.
Utakmica tjedna: Chelsea - Manchester United 2-2

Kada se Sarrijev Chelsea, koji igra odličan nogomet i koji je na reprezentativnu stanku otišao neporažen, sastao s Mourinhovim Unitedom koji nije izgledao gore još od vremena kojih se ja ni ne sjećam, samo naivci su mogli misliti da domaćini imaju šanse pobijediti. U bizarnoj utakmici koja je trebala poslužiti kao, ne posljednji čavao u Mourinhovom lijesu, već kao godišnjica njegovog „pogreba“, završila je Chelseajevim „čupanjem“ boda u 96. minuti. Obrana protiv koje već unaprijed računaš na par golova zaustavila je najuzbudljiviji vezni red u Europi i Hazarda u formi, dok je dvostruki strijelac Uniteda bio čovjek koji ima noćne more od kritika svog trenera. No to je tako kada Mourinho igra protiv velikih momčadi. U svakoj takvoj utakmici šanse momčadi koje sudjeluju su 50:50, a sam Bog zna zašto.

Oba trenera su od samog početka postavili svoje momčadi očekivano. Sarri želeći nametnuti svoju igru, a Mourinho pokušavajući ubiti tu igru. United je očekivano stao u blok, dok su po izgubljenoj lopti u napadačkoj trećini stvarali pritisak na zadnju liniju i u krajnjem slučaju radili prekršaj, tako onemogućavajući Chelseaju izlazak u kontru. Ipak, nakon što su u početnih desetak minuta utakmice uvidjeli da se zadnja linija teško nosi s Chelsea-jevim pozicijskim nogometom, počeli su stvarati pritisak na heavy touch (odnosno loše primljenu loptu) u centralnom dijelu terena. Mata je imao široku ulogu u svim fazama igre i iako nije odigrao utakmicu za pamćenje, još jednom je dokazao svoju all-around vrijednost i visoku razinu profesionalizma.

Unitedovo branjenje prostora bilo je odlično, ali zato im je svaki individualni prodor bilo koga iz redova Bluesa stvarao probleme. Ipak, discipliniranost obrane i veznog reda ograničilo je igrače Chelseaja na samo par opasnih udaraca na gol.

U 21. minuti Chelsea je došao u vodstvo zahvaljujući Pogbi, koji je u očiglednoj man obrani kod udarca iz kuta, pustio Rudigera da neometano skoči na loptu. Njegova ljutnja na Lindelofa, ili ne znam ni ja koga, bila je u najmanju ruku degutantna, a u utakmici u kojoj momčad ne smije napravi ni najmanju grešku igrač od 100 milijuna eura barem ne bi trebao napraviti katastrofalnu. Ali to nije ništa novo za razmaženog Francuza koji je prije nekoliko godina izgledao kao budući materijal za Zlatnu loptu, a danas u većini slučajeva izgleda kao teret svojoj momčadi.

Da Alonso nije naivno pao u svom petercu i nerazumljivo ostao ležati tijekom cijelog Unitedovog napada, United ne bi dobio tu iskru koja ih je motivirala da ipak mogu uzeti bod/ove. Ovako je Barkley morao spašavati bod duboko u sudačkoj nadoknadi i postaviti rezultat neodlučenim, što i jest najpoštenije ali u kontekstu svega ipak nesretno po United. Zapravo su oba trenera od svojih momčadi dobili ono što su željeli, ali dojam je ostao da je United u tome bio uspješniji, iz razloga što Chelsea nije svojom igrom spriječio United u naumu, dok Crveni vragovi jesu njih u njihovom. Time su igrači Uniteda, po tko zna koji put, dokazali da su sposobni pobijediti bilo koga kada se stave u podređeni položaj, a da Mourinhova taktika pada kada trebaju dominirati. To je tako iz razloga što igrači koje United ima na rosteru vrijede i žele mnogo više od rigidne obrambene taktike protiv nemjerljivo slabijih protivnika, pa sukladno tome pružaju indolentne predstave u tim utakmicama. S utakmicama u kojima očekuju biti u podređenom položaju te u kojima je od ekstremne važnosti odraditi zadani posao kakvi god on bio, nemaju problema.

Unitedovoj, ionako konstantnoj, nemoći u izgradnji napada dodatno je kumovao odličan presing Chelsea na zadnju liniju, zbog čega su gosti u 18% slučajeva u kojima su imali loptu morali taj presing rješavati dugim loptama. Ali i iz toga se moralo kad-tad nešto izroditi, pa je tako njihov drugi pogodak došao nakon duge lopte preko desnog boka na Matu, koji je zaobišao Luiza i na taj način stvorio višak u zadnjoj trećini. Taj višak je trajao doslovno sekundu, ali svi sudionici su brzo i kirurški precizno odradili svoje zadatke i Chelsea se nije uspio obraniti.

Chelsea je u skoro 50% slučajeva gradio napad preko lijeve strane, a najveći razlog zašto nisu uspjeli ništa napraviti preko te strane je fantastična utakmica Ashleya Younga, koji bi vjerojatno dobro odigrao i na poziciji stopera kada bi to bilo potrebno. Od ukupno trinaest presječenih lopti Uniteda, on ih je sam imao pet. Također je imao 5 tacklea uz stopostotnu uspješnost te nijednom nije izgubio loptu, što je posebno fascinantno ako se uzme u obzir da je njegov broj dodira (58) bio među najvećim u redovima Uniteda.

Uz disciplinu u fazi obrane, United je pokazao sposobnost efikasnog vršenja pritiska na jedan od najboljih veznih redova Europe, ali to su radili prerijetko, ne želeći prepuštati veliki teret nestabilnoj zadnjoj liniji. Često su bili uspješni u tome te je ostao dojam da su mogli isprovocirati još koji turnover, Ali Mourinhovo ziheraštvo je neiskorjenjivo.

Sarrijev Chelsea je pokazao poteškoće u stvaranju šansi protiv momčadi koja se brani u dubokom bloku, ali igra je tu. Ideja je jasna, dobro ostvarena i lijepa za oko. Ono što preostaje Chelseaju jest pronaći plan B za utakmice u kojima se susretne s ovakvim tipom nogometa, što neće biti lako za Talijana koji fanatično ne pristaje na kompromise. Ipak, vezni red koji je uz Cityjev možda i najbolji u Europi i motivirani Hazard trebali bi osigurati Chelseaju borbu za naslov do samoga kraja, tim više što nemaju europske obaveze. Za europski vrh će im pak trebati vrhunski napadač koji je kompatibilan sustavu, jer ni Morata ni Giroud nisu ništa više od caretakera.

A što reći o Unitedu i Mourinhu? Što se više uopće može tu reći? U nekoj imaginarnoj ligi u kojoj bi ovaj United bio kvalitetom najlošiji, vjerojatno bi se borio za naslov, a ovako se grčevito bori za svaki bod. Više praktički ne postoji utakmica u kojoj je čudno kada Crveni vragovi ne pobijede, ali to nije ono što je najgore. Ono što je najgore jest činjenica da nakon više od dvije godine i potrošenih stotina milijuna eura/funti/čega hoćete, igra Uniteda ne izgleda ništa bolje, ništa manje bezidejno i ne pokazuje potencijal da bi se išta moglo promijeniti. Naravno, kao što sam već rekao, to nije slučaj kada im s druge strane stoji napadački orijentirana i igrom kvalitetnija momčad. U tom slučaju ideja je jasna: čvrsto i disciplinirano u obrani, u veznom redu također, a Lukaku neka čeka priliku za bijeg ili za eventualni killer-pass utrčavajućim krilima. Kada su se svi spomenuti zahtjevi ispunili, improvizacija smije stupiti na snagu. Jasnog plana za fazu napada jednostavno nema. I to je ono zbog čega se ova utakmica ne može smatrati uspješnom za United, bez obzira na zaustavljanje Chelsea i sve dobre stvari u fazi obrane. A to je također razlog zašto Lukakua nema nigdje u velikim utakmicama i zašto on, kao uostalom i svi igrači Uniteda, izgleda kao da vrijedi mnogo manje nego što je plaćen.

Chelsea čekaju ružičasta vremena koja pokvariti može samo nezadovoljni Hazard i moguće turbulencije oko kluba, koje se još ne naziru. United pak čeka frustrirajući ostatak sezone i (u idealnom slučaju) period tranzicije u kojima se kristalizira nova politika i novi igrački kadar. Kratkoročno gledano im nema pomoći, jer je od odlaska Sir Alexa Fergusona vođenje kluba loše, transfer politika nedefinirana, a izbor trenera nelogičan, te su klubu potrebne temeljite promjene.

Čak i da u nekom ludom slijedu događaja United uspije osvojiti Ligu prvaka, Mourinho neće biti prava osoba za vođenje momčadi niti će to izbrisati ijedan od spomenutih problema. Jer Mourinho je već duže vremena poput Caspera – duh trenera koji je nekada postojao i kojem nije više mjesto u tom svijetu, a kojeg istovremeno ne možeš ignorirati i na neki čudan način ne gledati na njegovu pojavu sa simpatijom.

Casper na klupi Manchester Uniteda
Kada se Sarrijev Chelsea, koji igra odličan nogomet i koji je na reprezentativnu stanku otišao neporažen, sastao s Mourinhovim Unitedom koji nije izgledao gore još od vremena kojih se ja ni ne sjećam, samo naivci su mogli misliti da domaćini imaju šanse pobijediti. U bizarnoj utakmici koja je trebala poslužiti kao, ne posljednji čavao u Mourinhovom lijesu, već kao godišnjica njegovog „pogreba“, završila je Chelseajevim „čupanjem“ boda u 96. minuti. Obrana protiv koje već unaprijed računaš na par golova zaustavila je najuzbudljiviji vezni red u Europi i Hazarda u formi, dok je dvostruki strijelac Uniteda bio čovjek koji ima noćne ...
Casper na klupi Manchester Uniteda
Kada se Sarrijev Chelsea, koji igra odličan nogomet i koji ...

Respekt: Fenix22, BruceWayne,

Ne slažem se: BruceWayne,

Respekt, ali moram priznati da se ne slažem - mislim da je Mourinho ipak zaslužo poneku pohvalu nakon jučerašnje utakmice.. - BruceWayne, 21.10.18. 15:28, 0 0 0
Naravno, i sve pozitivne strane sam spomenuo i pohvalio. On i dalje ima što za reći u utakmici u kojoj mu je cilj zaustaviti protivnika. Ali generalno ne smatram da je taj stil ni približno u skladu s jednim klubom koji United želi biti. - Bateman, 21.10.18. 18:43, 0 0 0
Sve pohvale Mourinho u kontekstu utakmice, ali htio sam reći da ona ne smije skrenuti pažnju s onoga kako stvari inače izgledaju. Uostalom i napisao sam da bi se United sigurno borio za naslov u ligi u kojoj bi bili objektivno najslabiji. - Bateman, 21.10.18. 18:50, 0 0 0
Vidjeli smo dva Uniteda- prvi koji Mourinho želi vidjeti i drugi koji navijači žele vidjeti. Mislim da ovaj drugi itekako može postati prvi.. - BruceWayne, 22.10.18. 19:21, 0 0 0
Bateman | 18.10.
Treba li Bayern otpustiti Kovača?

Niko Kovač je, nakon zavidne igračke karijere, svoje prve trenerske korake napravio u Salzburgu, kao trener druge momčadi Red Bull-a. Nakon dvije godine promoviran je u asistenta prve momčadi čiji je trener u to vrijeme bio nizozemski stručnjak Ricardo Moniz. Kada je klub nakon njegove ostavke posao glavnog trenera ponudio Rogeru Schmidtu, Niko Kovač je otišao. Nedugo zatim dobio je zadatak voditi Hrvatsku U-21 nacionalnu vrstu, s kojom je postigao zavidne rezultate, a koji su mu pomogli da dođe do klupe A vrste nakon otkaza Igoru Štimcu.

Tu je lik Nike Kovača kao trenera po prvi puta došao do očiju šire javnosti, a bivši kapetan Hrvatske reprezentacije ostavio je dojam staloženog trenera koji svom zadatku pristupa odgovorno i pragmatično, te koji od igrača zahtijeva disciplinu na svim poljima. Ipak, igrači nisu najbolje odgovorili na njegov stil i mnogi su smatrali da je upravo njegov pristup bio najveći razlog neuspjeha na Svjetskom prvenstvu u Brazilu te općenito loših igara reprezentacije. Sve je kulminiralo Kovačevim otkazom u rujnu 2015. nakon poraza od Norveške.

Problem Kovačeve ideje man managementa bio je u tome što je ona bila nemoguća za implementirati u Hrvatsku nacionalnu vrstu. Ali ne samo u Hrvatsku, takav pristup je teško implementirati u bilo koju nacionalnu vrstu, odnosno u kontekst povremenog okupljanja vrhunskih nogometaša kojima reprezentacija predstavlja posebno zadovoljstvo i čije predstavljanje još uvijek pruža drugačiji osjećaj nego klupski profesionalizam. Tu disciplina van terena jako teško prolazi. Može polučiti uspjeh u nacionalnim vrstama lošije kvalitete ili u nekim totalitarističkim državama, ali u elitnim reprezentacijama situacija je drugačija. U takvim reprezentacijama izbornik mora zaraditi povjerenje igrača, a to se ne postiže strogim pravilima i zahtjevima.

Nakon neuspjeha s Hrvatskom, Kovač je dobio priliku voditi Eintracht. Na klupu kluba iz Frankfurta zasjeo je u ožujku 2016. i to dok se klub borio za ostanak. Uspio je izboriti play-off u kojem je njegova momčad bila bolja od Nürnberga te je sljedeću sezonu također dočekao u najvišem rangu njemačkog nogometa. Te sezone Kovač je već izgradio dobar imidž, upisavši nekoliko respektabilnih rezultata od kojih se ističu dvije pobjede protiv Schalkea, jedna protiv Borussije Dortmund i neodlučeni rezultat protiv Bayerna. Katastrofalan niz od samo sedam osvojenih bodova u posljednjih četrnaest utakmica smjestio je Eintracht na 11. mjesto Bundeslige, no finale DFB Pokala u kojem su poraženi od dortmundske Borussije dao je upravi i navijačima razlog za zadovoljstvo.

To je sve samo bio uvod u ono što će se događati u sezoni 2017/18, a koja će hrvatskom strategu osigurati poziv na klupu Bayerna. Eintracht je tu sezonu završio na osmom mjestu, ali što je još važnije, osvojili su DFB Pokal pobijedivši Bayern u Berlinu 3:1. Bio je to šlag na torti Kovačeve uspješne vladavine Frankfurtom koja ga je lansirala u sam vrh europskog nogometa. U igri Eintrachta nije bilo velike tajne. 5-3-2 koji se pretvara u 3-5-2 u izgradnji igre, a u 2-3-5 u fazi završnice nije bogzna kakva revolucija. No ono zašto je Eintracht toliko bio uspješan bila je, naravno, disciplina.

Počnimo od obrane. Eintracht se branio u klasičnih 5-3-2 sa zadnjim igračem kojeg se može opisati kao libero. Kada bi uslijed zgusnutosti sredine terena vezni igrač tražio napadača dugom loptom preko zadnje linije, taj libero bi izašao sa svoje pozicije, praveći offside zamku. A kada bi protivnička momčad pokušala proći po boku, tada bi bočni igrač krenuo u zatvaranje, a ostatak obrambene linije bi se pomaknuo za jedno mjesto prema toj strani, što bi stvorilo dva bloka, odnosno klasičnih 4-4-2. Na taj bi način zatvorili prostor koji nastaje iza leđa bočnog igrača, a na koju protivnik računa da će se otvoriti, te bi ili presjekli upućenu loptu ili natjerali protivnika da pokuša pronaći drugi način. Koliko je obrana to disciplinirano odrađivala najbolje govore podatci da je Eintracht prošle sezone bio drugi u ligi po broju presječenih lopti, dok su također bili drugi najbolji po broju pogrešaka u obrani koje su dovele do pogotka ili izgledne šanse.

U izgradnji igre bočni igrači bi se podigli sasvim uz aut liniju do centra, dok bi libero s vratarom i dva stopera napravio „romb“, slično kao što to i Nagelsmannov Hoffenheim većinom radi. Fokus je bio na što bržem dovođenju lopte u protivničku trećinu pa je Kovač inzistirao na direktnom pristupu s dosta dugih dodavanja. Stoga ne čudi što je Eintracht prošle sezone završio na 14. mjestu u Bundesligi po broju točnih dodavanja, a po dodavanjima unatrag na 16. Također, njihova prosječna duljina dodavanja iznosila je 18.89 metara, što je bio peti najveći prosjek lige. Ove sezone pak, Bayern pod Kovačem ima prosječnu duljinu dodavanja 17.1 metar, što je poslije Leipziga i Leverkusena najkraće u Bundesligi, a ujedno i kraće od prošlosezonskog Bayerna.

Očigledno je da je Kovač odlučio momčadi prepunoj tehnički darovitih igrača pristupiti na drugačiji način, ali i dalje nije odustao od nekih stvari koje su vidljive u utakmicama Bayerna ove sezone, a to su duge lopte. Bayern je u prvih šest kola domaćeg prvenstva bio na drugom mjestu po broju dugih dodavanja – u prosjeku 39 po utakmici. Veliku većinu tih dugih lopti uputio je Boateng, i to dijagonalno od strane na kojoj se nalazi. Problem je u tome što su protivničke obrane to dobro čitale te su pravovremeno zatvarale Bayernove bočne igrače. Zapravo se općeniti manjak prodornosti po bokovima nametnuo kao Bayernova boljka ove sezone, a veliki dio ide na dušu Kovača.

Iako su Bavarci u sezonu ušli odlično, nisu se vidjele neke inovacije u njihovoj igri. Kovač se odlučio osloniti na senatore Riberyja i Robbena, što se i ne čini najbolja odluka s obzirom na godine spomenutih igrača. Krilni igrači se bez iznimke oslanjaju na brzinu, agilnost i dribling, a te kvalitete s godinama opadaju. Robben još uvijek uspijeva „slomiti“ protivnike na već predvidljivu shemu, ali to više nije dovoljno učestalo ni dovoljno učinkovito. Ustvari je najveći problem to što se njih dvojica još uvijek „drže“ kao elitni igrači iako to više nisu, a momčad zbog toga pati. Ove sezone ni jedan od njih dvojice nema asistenciju, dok je Ribery zakazao u svim napadačkim segmentima.

U utakmici protiv Ajaxa Ribery i Alaba na jednoj, a Robben i Muller na drugoj strani međusobno su se „gušili“ i iako su njihovi zadatci bili različiti, Ajaxovim igračima bilo je poprilično lako zatvarati prostor na bokovima. 

Kovač je to protiv Mönchengladbacha pokušao riješiti uvođenjem Jamesa Rodrigueza umjesto Riberyja, postavivši ga više centralno i tako dajući više prostora Alabi na lijevom boku, no ni to nije urodilo plodom. Na drugoj strani Robben i Muller su u izgradnji napada ponovno stajali preblizu jedan drugom, a Mullerova sve češća i Robbenova već standardna sebičnost između ostaloga su nagnali Kovača da ih zamijeni već na poluvremenu. Serge Gnabry je djelovao mnogo opasnije na desnoj strani, iako je tome kumovao i prostor koji mu je ostao na raspolaganju vađenjem Mullera i uvođenjem Riberyja koji je zaokupirao lijevu stranu. Ukratko, drugo poluvrijeme je poslužilo kao primjer kako bi Bayern mogao biti puno opasniji bez sad već limitiranog Robbena i sa Sanchesom koji je fokusiran više na prostor između protivničkih linija umjesto Mullera koji je u većini slučajeva pretjerano direktan.

Neprilagođen - 1. dio
Niko Kovač je, nakon zavidne igračke karijere, svoje prve trenerske korake napravio u Salzburgu, kao trener druge momčadi Red Bull-a. Nakon dvije godine promoviran je u asistenta prve momčadi čiji je trener u to vrijeme bio nizozemski stručnjak Ricardo Moniz. Kada je klub nakon njegove ostavke posao glavnog trenera ponudio Rogeru Schmidtu, Niko Kovač je otišao. Nedugo zatim dobio je zadatak voditi Hrvatsku U-21 nacionalnu vrstu, s kojom je postigao zavidne rezultate, a koji su mu pomogli da dođe do klupe A vrste nakon otkaza Igoru Štimcu. Tu je lik Nike Kovača kao trenera po prvi puta došao do očiju ...
Neprilagođen - 1. dio
Niko Kovač je, nakon zavidne igračke karijere, svoje prve trenerske ...
Mac316 | 16.10.
Surfin USA: Može li itko zaustaviti Warriorse?!

Kad je Vince McMahon, tvorac WWEa, vodeće kečerske organizacije svijeta, smišljao kako da zamijeni već pomalo potrošenog Hulk Hogana kao prvo kečersko ime u davnim 80-ima, morao je stvoriti nešto što će biti jače i od nehumano nabildanog i karizmatičnog Hogana. Našao je Jim Hellwiga, jednako nehumano nabildanog freaka, sa drugačijom, ali jednako prepoznatljivom karizmom, a problem je jedino bio koje ime mu nadijenuti. Jim Hellwig je preobično, a iskreno, niti jedno 'ljudsko' ime ne bi bilo dostojno svjetski poznatog imena Hulk Hogan pa je Vince pribjegao jednostavnom ali efikasnom rješenju, svog odabranika je nazvao Ultimate Warrior, dvije riječi koje govore zapravo sve što o njemu morate znati. Vinceov eksperiment u konačnici nije uspio, ali danas, puno godina kasnije, u Kaliforniji i u košarci vlada jedna momčad naziva Warriors koja bez problema može dobiti i ovaj prefiks Ultimate jer baš to i jesu - nema dalje!

Postojanje ovih Golden State Warriorsa baš smeta, uništava nešto što bi mogla biti jako, jako zanimljiva sezona. Rocketsi su dodali Mela i izgubili obranu, Boston kompletan i sa ubitačnom petokom, Cleveland propao bez Lebrona, Oklahoma se riješila balasta Mela i još ojačala obranu, Indiana nije ništa izgubila i može visoko, Lakersi na Lebronov pogon, Raptorsi na Kawhijev, Dallas osvježen sa Jordanom i Dončićem, Denver sa Isaiah Thomasom, Sixersi na afterProcess putanji i još toliko toga zanimljivoga, nedefiniranoga, u sferi 'moramo vidjeti'... SMACK! I onda šamarčina realnosti kad se sjetite ekipe iz Zlatne države.

Najmanje je do Cousinsa, Cousins više treba Golden State nego što Golden Stat treba Cousinsa. Cousins ionako neće igrati ove godine, ovisno o tome kako će sezona ići možda ga neće koristiti niti do All star pauze, on je samo alat koji će pripomoći da rezultat ne pada kada netko od ostalih 4 (četiri!!!) All stara sjednu na klupu ili kad netko ima lošiji dan. Boogie, ako se vrati na barem sjenu starog sebe, ima sve kvalitete za sustav Warriorsa, ima pregled igre, može zabiti izvana, a zahvaljujući gabaritima može popraviti i jedan od rijetkih loših segmenata igre Warriorsa, ofenzivni skok. No, Golden State nije uvjerljivi favorit za naslov zbog Cousinsa nego zbog svega ostaloga, talent koji je Kerru na raspolaganju jednostavno nema usporedbe u današnjoj ligi, izgubili nisu nikog bitnog, a dodatak igrača kao Jonas Jerebko i pretpostavljeni napredak mladog centra Bella mogao bi ih učiniti još raznovrsnijima. Teško je zamislivo da Warriorsi ne uzmu naslov prvaka, pogotovo uzevši u obzir činjenicu da su svi ostali contenderi (osim Bostona) izgubili puno više ili imaju više muka sa ozljedama pa se procjep između GSWa i ostatka lige zapravo i povećao. 

Jedini mogući minus, a ovo je žešći reaching u sfere fantasya, je da se balans unutar momčadi poremeti. Glasine su sve češće da će nakon ove sezone Kevin Durant odgmizati nastaviti karijeru u Knicksima ili Lakersima, a ako se glasine nastave ili dobiju nekakvu konkretniju potvrdu to bi moglo eventualno naškoditi odnosima u momčadi. Igrači kao Green, Curry i Thompson, koji su Warriors 4 life ili barem tako vole pričati, možda neće gledati blagonaklono na Duranta koji ih je iskoristio da se nakrca trofejima i nagradama, a onda ide dalje. Iako vjernost nije nešto što je posebno na cijeni u današnjem Twitter friendly NBAu, način na koji Kevin Durant sikće jednostavno trlja ljude na krivi način i nije nezamislivo da to izazove pokoji problem u svlačionici tijekom sezone. No, čak i da Draymond Green mlati Duranta za vrijeme utakmice, ostatak Warriorsa je još uvijek dovoljno kvalitetan i uigran da bude favorit lige pa je cijeli ovaj dio zapravo samo očajnički pokušaj da se nađe bar nekakav minus Warriorsima i održi umjetni privid neizvjesnosti na ulasku u sezonu. 

OK, Warriorsi će biti prvak, vjerojatno se velika većina slaže, no što će biti sa ostatkom? Ako se zadržimo na Zapadu, odnos snaga se malo promijenio. Houston Rocketsi, koji su bili na dvije pogođene trice od izbacivanja Warriorsa lani su izvršili nešto što se može opisati jedino kao samosabotaža jer pustiti obrameben temelje Arizu i Mboutea da odu bez borbe, a onda momčad opteretiti Carmelom Anthonyem je potez kakvim se započinju propale sezone. Rocketsi su svoj uspjeh prošle sezone temeljili na trici i viziji igre koju imaju Harden i Paul. Da bi to funkcioniralo, ostatak igrača na terenu moraju biti ili odlični spot up shooteri ili klasni pick and roll igrači, prvo Melo ne želi biti, a drugo ne može. Carmelo Anthony je naviknut na izolacije i soliranje, a teško je zamisliti kako će to izgledati u sustavu D'Antonija. Ne manje važno, Melovi napori u obrani odavno nisu niti na pristojnoj razini, a niti bijeg iz nekonkurentnih Knicksa u konkurentnu Oklahomu nije potpalio vatru u njemu, što vodi do zaključka da vatre više niti nema. 

Iako je pad bio očit već i prošle sezone, ova sezona će konačno označiti i pad u prosječnost franšize koja je prosječnosti najduže odolijevala. Zamjena svestranog Leonarda za jednostarnog DeRozana je možda bila najbolje što Spursi mogu dobiti, ali daleko je od dobroga. Gasol je još stariji, niti Aldridge ne postaje mlađi, a kad se Murray polomio i izgubio sezonu postalo je jasno da ovakvi Spursi mogu rubno konkurirati za playoff, ali uz jači Denver, Lakerse i Dallas i to se čini kao utopija. No, umjesto teksaških snaga u vrh Zapada se konačno vraćaju Lakersi. Naravno, roster Lakersa je daleko od toga da bude šampionski materijal, čak i da nema Warriorsa, ali bilo koja momčad koja sadrži Lebron Jamesa je automatski u razgovorima za vrh, ipak se radi o igraču koji ima svoje prste u finalnim utakmicama cijelo desetljeće. Lebron je oslonac ekipe od koje se tek očekuje da se formira u nešto veliko, ova sezona je sezona u kojoj Ingram, Ball i Kuzma moraju pokazati da su pravi, a nema boljeg igrača od Lebrona da im pomogne u tome. Nekoliko istaknutih američkih stranica posvećenih NBA ligi stavlja Lebrona u ozbiljne razgovore za prvog asistenta lige, a takav Lebron, Lebron koji stvara šampione, je najbolja pozivnica i Leonardu i drugim free agentima da sljedeće ljeto dođu u Los Angeles i iskoriste igranje uz Najvećeg. Uzimajući u obzir pompu koja prati Lebrona u Lakersima, roster koji mu omogućuje da bude alfa i omega svega na terenu i njegove prirodne urođene svestranosti, kombinirano sa pretpostavljenim velikim upgradeom Lakersa u kolumni pobjeda, na ovom mjestu ću izbaciti sljedeću prognozu nakon one tko će biti prvak - Lebron James će biti ovosezonski MVP lige. 

Nešto dobroga se dogodilo i u Oklahomi, Mela su uspijeli odrezati, a roster je ojačan sa igračima kao Schroeder i Noel, prvi donosi veliku pomoć u odmaranju Russella Westbrooka, a drugi bi trebao ionako fenomenalnu obranu pretvoriti u još opasniju. Minusi Oklahome su izostanak Robersona zbog sporog oporavka od ozljede, radi se o najboljem obramebnom igraču bez kojega Paul George mora držati najbolje suparničke i trošiti se, a ako oporavak zaista potraje do Božića to bi moglo ozbiljnije naškoditi planovima. Drugi minus, ili prvi ako hoćete, je što ne ovise o Lebronu Jamesu nego o Russell Westbrooku koji može donijeti sve ispravne odluke ili sve pogrešne, a problem je što nikad ne znate što ćete dobiti, vjerojatno ne zna niti sam Westbrook. No, zato ga i volimo.

Na drugoj strani obale, na Istoku, jedna je prognoza apsolutno sigurna, Cleveland Cavaliersi neće i po peti put zaredom zaigrati u finalu NBA lige. Malo manje sigurno, ali još uvijek sigurno je da je sad vrijeme Boston Celticsa, imaju najbolju petorku, imaju trenera koji zna igru i imaju dovoljno rotacije da ne iscijede zvijezde. Iako daleko od zicera kakav su Warriorsi na Zapadu, Celticsi imaju sve u svojim rukama i ako se ne pojave u velikom finalu to će vjerojatno biti zbog nekih unutarnjih problema poput ozljeda, a ne zbog prtivnika u konferenciji. 

Iako će većina gledati prema Philadelphii i Torontu kao glavnim konkurentima, malo ispod radara prolazi Indiana koja je imala sjajnu prošlu sezonu, nadogradili su ju zadržavanjem jezgre momčadi, a dodavanje Tyreke Evansa i Kyle O'Quinna ih stavlja u vrh ekipa prema dubokim rosterima, sa plusom da kemiju igre već imaju. Jednostavno se ne mogu oteti dojmu da Sixersima nešto fali, je li to zbog klimavih koljena Joela Embiida, nepostojećem šutu Bena Simmonsa ili što god, ali da moram birati između Indiane i Philadelphie kao glavne konkurencije Bostonu, stavio bih na Indianu. Primjećujete da Toronto tu niti ne spominjem, osim ako Kawhi Leonard ne istrči na kanadski parket kao još bolja verzija najboljeg sebe, teško da ta momčad može instantno proigrati tako da pokori Istok, pogotovo s obzirom na godine Lowrya koji je drugi igrač momčadi i na već duži pad igre Ibake koji je ključni visoki igrač. 

Sve ovo je pisano pod pretpostavkom da nitko od momčadi koje konkuriraju za vrh neće ulaziti u mega razmjene za Jimmy Butlera ili Anthony Davisa koji će potencijalno u jednom trenutku sezonu postati dostupan. Ako se nešto takvog dogodi, nešto kao Davis u Bostonu, Butler u Lakersima ili neka slična kombinacija koja je bila u govorancijama oko lige, tada je zaista sve moguće, pa čak i to da GSW ne osvoji naslov na kojem sad već praktički drže jednu ruku. 

Ultimate Warriors
Kad je Vince McMahon, tvorac WWEa, vodeće kečerske organizacije svijeta, smišljao kako da zamijeni već pomalo potrošenog Hulk Hogana kao prvo kečersko ime u davnim 80-ima, morao je stvoriti nešto što će biti jače i od nehumano nabildanog i karizmatičnog Hogana. Našao je Jim Hellwiga, jednako nehumano nabildanog freaka, sa drugačijom, ali jednako prepoznatljivom karizmom, a problem je jedino bio koje ime mu nadijenuti. Jim Hellwig je preobično, a iskreno, niti jedno 'ljudsko' ime ne bi bilo dostojno svjetski poznatog imena Hulk Hogan pa je Vince pribjegao jednostavnom ali efikasnom rješenju, svog odabranika je nazvao Ultimate Warrior, dvije riječi koje ...
Ultimate Warriors
Kad je Vince McMahon, tvorac WWEa, vodeće kečerske organizacije svijeta, ...

Respekt: CaptainRose, Puvlin, BruceWayne, Losovius,

Slažem se: Fenix22, CaptainRose,

Ne slažem se: Puvlin,

cijenit ćeš ovo: https://www.youtube.com/watch?v=vOv2ewcrFDA - Losovius, 16.10.18. 15:51, 0 0 0
Prvo bih rekao da precjenjuješ Indianu. Bit će im teže nego prije jer će ih sad svi shvaćati ozbiljno, a ekipa puna solidnih igrača i nekoliko iznadprosječnih ne može dalje od polufinala konferencije. Talent uz solidno vodstvo odnosi pobjedu. - Puvlin, 16.10.18. 17:05, 0 0 0
A Leonard ako želi i dalje biti vruća roba na tržištu mora pokazati da je na staroj razini. Nitko u ligi mu ne bi smio vjerovati, a nastavi li sa glumom i izbjegavanjem igre, ništa od njega na kraju - Puvlin, 16.10.18. 17:12, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.