ANALIZE

ilmambanegro | 12.12.
Surfin USA; Paul efekt u Houstonu...

LA Lakersi, franšiza iz koje sipi glamur i koja je s pokojnim doktorom Bussom stvorila pojam showtime od zadnjeg ugovora Kobea Bryanta tavorila na dnu lige ima novu nadu u svojim redovima.

Kao što svi znaju (i vrpaci u ruci i golubi na grani) to je Lonzo Ball. Nakon neuspjelog projekta D'Angela Russella kao novog lica franšize pod sada već bivšom upravom Magic i njegova ekipa odlučili su svog PG-a tradeati u Netse i produljiti rebuilding na još koju sezonu kako bi dobili arhitekta (na terenu) nove dinastije Lakersa.

LaVarra preskačem u širokom luku.

Što trebaju Lakersi?

Kao što sam već naveo Lakersi su najevidentniji sinonim Hollywooda na sportskoj sceni „Grada Anđela“. Mnogobrojni naslovi i sve gungula koja ih desetljećima okružuju uvijek su bile upogonjene super starovima. Lakersi nisu Lakersi ako im glavni igrač/i nisu veći od života.

U tom kontekstu već slijedeće ljeto ova ekipa planira dovođenje velikog FA koji će ekipu prevaliti preko grbe na koju se trenutno penje. Ali osim toga Lakersi se pokušavaju graditi kroz draft na poziciji koja je najvažniji element moderne košarke, onoj razigravača.

I tu u priču ulazi čovjek koji je tema mog današnjeg teksta. Znam da je nezahvalno analizirati rookieja koji svoju stabilnost tek gradi, ali da bi LA popunio tako važno mjesto na rosteru važno je vidjeti može li i kako ako može Lonzo biti jedan od motora buduće ekipe koja cilja na naslove.

Samo kratka napomena: I dalje mislim da unatoč svom silnom trudu njegova oca Lonzo nije igračka zvijezda koja je rasturila ligu svojim dolaskom. O potencijalu nešto niže.

Naoružan poviješću

Metodoligija je iduća (hvala Joe na stvarno velikoj pomoći u filtriranju prikupljenih podataka):

  1. Promotriti statistike rookie PG-a i pronaći one slične Ballu
  2. Analizirati statistike tih sličnih PG-a u rookie godini i vidjeti kako su ostvarivali napredak u kasnijim sezonama karijere
  3. Pošto se zbog više faktora Lonzo uspoređuje s Jasonom Kiddom kao nulta točka povijesti uzet je draft (1994.) na kojem je on odabran kao 2. pick Dallas Mavericksa
  4. Od te točke u povijesti prikupljene su statistike za sve bar polu-relevantne rookie razigravače (total, prosjek po 100 posjeda i advanced statistike)
  5. Dobivena lista ima 87 razigravača od 1994 do danas
  6. Kako bi se stvorila sličnost odabrani su ovi faktori:
    • Omjer pobjeda i poraza njegove momčadi od 30 do 40,24 posto
    • Prosječno odigranih 25 ili više minuta po utakmici
    • Prosjek assista +/- 2,5 na 100 posjeda od Balla (10,1) u ovom trenutku

Time smo dobili listu od 16 igrača. Nisu uzeti skokovi (jer koliko god skočnost bila talent visina je nešto čime Lonzo raspolaže za razliku od ostalih pa ću je navesti u analizi) i šut jer mislim da se razvoj kasnije može uspoređivati upravo na tom polju pa elminirati po njemu u ovoj fazi (kasnije ćete vidjeti) ne bi bilo previše mudro.

Krenimo s usporedbom njihovih rookie sezona kroz nekoliko faktora koji su gore navedeni:

  1. Pregled igre kroz odnos prosjeka asistencija na 100 posjeda i prosjeka izgubljenih lopti na istom broju posjeda
  2. Obrana kroz odnos obrambenih skokova i ukradenih lopti na 100 posjeda
  3. Šut kroz odnos True shooting postotka i broja poena po 100 posjeda
  4. Ukupna učinkovitost kroz odnos PER-a i WS-a

Pregled igre

Pošto se radi o dvije statistike koje su jedna „protiv druge“ specifično samo za ovaj graf za igrača je bolje da je što više desno i što niže u odnosu na crvenu liniju.

Gledajući samu listu označenih ljudi evidentno je kako je Ball zapravo dosta iznad prosjeka jer skuplja preko 10 (10,1) asistencija i gubi tek nešto ispod 4 (3,7) lopti na 100 posjeda. Prosjek se sam po sebi skupio ispod „najgoreg“ Allena Iversona, a Steph Curry od početka karijere pokazuje da te dvije statistike nisu njegov forte.

Kidd kao referentna točka po tom pitanju ima nešto više izgubljenih lopti, ali i nešto više asistencija.

Važno je napomenuti kako su rookie PG-ovi skloniji gubiti lopte zbog ogromne promjene spacea ulaskom u NBA te da se svakako vidi pad u brojevima od uvođenja hand-checking pravila a(04/05 sezona) čiji je najveći dobitnik Ramon Sessions koji je svemir za sebe ovog pregleda.

Obrana

Ovaj graf je ipak nešto prirodniji jer što ste više iznad linije (ukradene lopte) i što više desno (skokovi u obrani) to ste bolji.

Evo nas u kategoriji u kojoj Lonzo zbog svojih fizikalija (visina, tj. skok) poprilično odskače i teško je zamisliti da će tu padati, a što se tiče ukradenih lopti pritisak i anticipacija su nešto što će morati doraditi (dodatno, visina Ballu daje dominaciju u jednoj neprikazanoj statistici, a to su blokovi na 100 posjeda kojih ima 1,4 dok je drugi MCW s 0,9 što je poprilična rupa). 

Analizom ostatka igrača vidimo kako Kiddova obrana debelo temeljila na „talentu“ za krađe, a tu pak dominira Ricky rubio s preko 3 krađe po 100 posjeda). Jako težak prijelaz u NBA imali su Lillard i Thomas.

Šut

Ako je Lonzo prvenstveno facilitator pretpostavka ide da bi mu selekcija šuta ili efikasnost bar trebala biti bolja. Međutim, kao što već znamo Lonzo tehnike šuta nažalost nema ili mu je ruka tvrda ko brački kamen.

Čak i Kidd s kojim ga se uspoređuje je miljama ispred njega po tom pitanju. Ovdje vidimo koliko Kyrie i Iverson odskaču upravo u produkciji poenima i koji je njihov stil košarke, a blizu vrha pojavio se i Damian Lillard kojeg smo ranije pokopali.

U kategoriju sličnih nakon ova tri slučaja za sada spremamo:

Kidda, Sessionsa, MCW-a i Peytona

Advanced

I podvucimo crtu na prvu fazu omjerom PER-a i Win Sharea.

Dakle, ovdje siroti Mudiay u svojoj rookie sezoni ne da nije briljirao nego je bio jedini na listi ispod nule.

Interesantno je vidjeti kako je većina igrača iznad trendlinea, pogotovo što se PER-a tiče, ali WS je okrutna biljka. Imamo tri kategorije (zapamtite da je riječ o slabim ekipama u kojima WS znači još više).

Dalo bi se reći da je u ovoj sezoni Lonzo za Lakerse gotovo pa nebitan i da mu cilj mora biti samo osobni razvoj.

Na vrhu liste se nalaze igrači koji su se izdvojili moglo bi se reći i povijesno i ovdje je Kidd čak i kao rookie daleko od Lonza. A interesantno je vidjeti da od naših odabranika Iverson i pogotovo Kyrie daleko odstupaju.

Side-note -> da sam stavio Chrisa Paula na ovaj graf bilo bi zbogom svima ostalima što se WS-a tiče jer CP3 je imao gotovo nestvarnih 10,4 dok mu je PER također najboljih 22,1.

Bonus runda – povratak otpisanih:

Lista sličnih na temelju gornjih grafova svela se na:

Kidd, Sessions, MCW, Peyton, i Rubio

Da bi imali Lucky #6 naći ćemo još nekoga, a ta osoba je zbog sličnosti u statistikama, ali odstupanju u pobjedama momčadi Jamaal Tinsley.

Ali da mi ne vjerujete na riječ evo i tih statova:

Dakle lista je tu. Vrijeme je za ono što Lonzo mora napraviti kroz prizmu 6 odabranih.

To ćemo dobiti tako da za navedene igrače uzmemo gore odabrane statistike i prikažemo pomak za prve 4 sezone.

Pa evo ih:

Pošto bi htio ovu analizu ostaviti otvorenom za interpretacije i ne volim be all end all izjave meni se ovi igrači čine kao mogući career pathovi.

Svaki od njih ima jače i slabije strane, ali ako bi ovako „gađao“ koji path je ostvariv za Lonza čini mi se da naginje prema Paytonu na dnu i Tinsleyju na vrhu curvea. 

Čijim koracima gazi Lonzo
LA Lakersi, franšiza iz koje sipi glamur i koja je s pokojnim doktorom Bussom stvorila pojam showtime od zadnjeg ugovora Kobea Bryanta tavorila na dnu lige ima novu nadu u svojim redovima. Kao što svi znaju (i vrpaci u ruci i golubi na grani) to je Lonzo Ball. Nakon neuspjelog projekta D'Angela Russella kao novog lica franšize pod sada već bivšom upravom Magic i njegova ekipa odlučili su svog PG-a tradeati u Netse i produljiti rebuilding na još koju sezonu kako bi dobili arhitekta (na terenu) nove dinastije Lakersa. LaVarra preskačem u širokom luku. Što trebaju Lakersi? Kao što sam ...
Čijim koracima gazi Lonzo
LA Lakersi, franšiza iz koje sipi glamur i koja je ...
Svaka čast, najbolja Ball analiza! Jedna stvar me samo zanima, tj ne znam jesam li dobro shvatio. Po ovom prvom grafu Sessions ima najbolji pregled igre, a Curry najgori od odabranih igrača?! - wolfy31, 12.12.17. 13:36, 0 0 0
Da Curry je loš, ali Iverson još gori po TO. Malo je zeznuto to što jedna os ima pozitivnu, a druga negativnu statistiku. Ali to je rookie sezona i govori o tezistu igre dosta. - ilmambanegro, 12.12.17. 13:57, 0 0 0
Da, da. Ne bih se baš složio s tim dijelom, možda je i loš prikaz pregleda igre kroz assist/turnover ratio. Ali, ostatak vrhunski napravljen. Još jednom, sve pohvale! - wolfy31, 12.12.17. 14:02, 1 0 0
Losovius | 12.12.
Tribina hipoteza

Svojevremeno, nakon što je za City postigao pogodak protiv najljućeg rivala Manchester Uniteda, Mario Balotelli je podigao dres kako bi se vidjela majica na kojoj piše ‘Why always me’. Mladi je Talijan tako aludirao na neuravnotežene kriterije, tj. nedostatak kriterija, kada se evaluira ono što on radi i što svi ostali rade.

I nije jedini koji se ima pravo tako osjećati. Čak i više od njega, tu bi majicu zapravo trebao nositi Mesut Özil.

U posljednjih nekoliko godina, vjerojatno ne postoji igrač u svijetu nogometa kojeg se više voli mrziti - osim ponekih koji to sami namjerno potenciraju - od ovog ofenzivnog veznjaka Arsenala i njemačke reprezentacije. Sam Özil to vrlo dobro zna, što je nekoliko puta i javno rekao tijekom prošle sezone, kada su kritike bile najžešće. Vjerojatno je baš ta usmjerena netrpeljivost i mržnja dobar dio razloga zašto i želi otići iz Arsenala.

Vjerojatno je i pravo vrijeme za proučiti ovaj, sada već, kulturni fenomen, jednako prisutan među navijačima Arsenala i svima ostalima, pošto Mesut Ozil nije produžio ugovor s Topnicima i vrlo bi vjerojatno ove zime mogao preseliti u novi klub. Kao opcije se spominju Manchester United i Barcelona, ali navijači niti jednog niti drugog kluba nisu oduševljeni s takvom opcijom.

Na prvu je to čudno, s obzirom da se radi o igraču koji je ključni igrač jedne od najuspješnijih reprezentacija u povijesti nogometa te čovjeku koji već nekoliko sezona igra ključnu rolu za jedan od najboljih klubova Premier lige. Međutim, upravo o tome je ovdje i riječ - za Mesuta Özila vrijedi drugačija vaga nego za druge igrače.

Fenomen mržnje, tj. netrpeljivosti

Iako bi prijezir ovdje vjerojatno bio bolja riječ, a netrpeljivost idealna, mržnja kao intenzivniji i direktniji osjećaj jednako je prikladan kada se priča o Mesutu Özilu. Nedavno je u sjajnoj američkoj produkciji dokumentarnih filmova ‘30 for 30’ izašao film s naslovom ‘I hate Christian Laettner’, koji proučava baš fenomen mržnje prema sportašu koji s vremenom kao plamen postane dio popularne kulture.

U Americi, Christian Laettner, inače jedini igrač sa Sveučilišta, tada član Dukea, koji je bio dio originalnog Dream Teama u Barceloni 1992., bio je poster-boy za sve ono premu čemu većina stanovništva osjeća prijezir, pa i mržnju. Tri su stvari tada bile ključne, a prije svih, socijalna privilegiranost: Laettner je bio utjelovljenje Dukea - bijelac sa sveučilišta na koje su išli ‘bogati mamini dečki’. Tako se nosio, takvu je imao frizuru, tako je svima djelovao. Iako Laettner to nije bio - a puno je bliže toj priči bio kasnije omiljeni Grant Hill - percepcija je uvijek jača od realnosti.

Iz te prve, dolazi i druga stvar, koja se tiče privilegiranosti na terenu, također utjelovljene u liku i djelu Christiana Laettnera. Osim što imaju love i prestiža, Dukeovci imaju i nepravednu prednost jer ih vole suci. Zbog toga, mnogi i danas smatraju da je Laettner trebao nekoliko puta biti izbačen iz važnih utakmica, što nije bio zbog toga jer suci favoriziraju Duke.

Treće, Laettner je imao auru arogantnog gada. Nekoga tko je bolji od vas, tko je uvijek u finalu  - kao što je Duke tih godina bio - i nekoga tko će vam to nabiti ravno na nos. Nitko ne voli gledati uvijek istu ekipu u finalu, pogotovo onu koja to drugima nabija na nos. A Laettner se tako ponašao na terenu i time izluđivao protivničke navijače pa i cijelu Ameriku.

Što od toga ima Mesut Ozil?

Kako je europska sportska, pogotovo nogometna, kultura ponešto drugačija od američke, ovdje su i druge stvari važne. Nogomet je i dalje primarno sport radničke klase u kojem ‘moraju’ biti prisutne i takve vrijednosti, tj. barem one stvari koje se percpiraju kao vrijednosti radničke klase, iako je i ovdje percepcija daleko teža od realnosti. Element volje uvijek se naglašava (na potpuno sulud način) važnijim od elementa vještine.

Godinama, gledajući, slušajući i čitajući reakcije na igru Mesuta Ozila, cijeli bi zbir netrpeljivosti mogao svesti na tri iskaza: ne trudi se dovoljno, nije mu stalo i nestaje iz važnih utakmica.

Kako bismo dubinski proučili ovaj fenomen, počet ćemo s posljednjoj tvrdnjom: Özil je igrač koji nestaje s terena kada se igraju važne utakmice…

Hejt 1: Özil nestaje kada je najvažnije

Özilova je statistika impresivna. Gledajući od vremena kada je došao u Premier ligu, Mesut je vladar svih brojki koji se odnose na dio posla koji on obavlja na terenu…

Iako dominira svim kategorijama koje bi za njega trebale biti od najveće važnosti, stječe se dojam kako nije na istoj razini kada Arsenal igra protiv protivnika u utakmicama u kojima ‘bodovi dvostruko vrijede’. To su dakle utakmice protiv Uniteda, Cityja, Chelseaja, Liverpoola i Tottenhama. Nerijetko, Arsenal baš tada gubi korak s vrhom te su najlošija momčad u direktnim omjerima s elitom posljednjih nekoliko sezona.

Iako je nešto starija, grafika je i ovdje prilično indikativna. Iako s pet golova i sedam asistencija Ozil drži određenu razinu produkcije, glavni kreator ekipa mora snositi dio krivice što momčad nije jednako efikasna kao protiv malih momčadi. Ili barem se tako misli…

Jer, po analogiji, isto bi moralo vrijediti i za druge velike pozornice. A to je, ipak, vrlo daleko od istine kada pogledamo velika natjecanja na kojima je igrala njemačka reprezentacija. A tada je utakmica toliko malo da je svaka ključna.

Ako pogledamo Euro 2012., Ozil je u dva susreta proglašen igračem susreta, a bio je i najoblji njemački igrač u polufinalnom porazu protiv Italije, kada je i zabio pogodak iz 11-erca. Izabran je i u momčad turnira.

Tijekom SP-a 2014., Ozil je imao najviše dodavanja u posljednjoj trećini protivničke polovice, bio je drugi po stvorenim prilika (samo je Messi bio bolji) te je bio drugi igrač turnira po osvojenim loptama u protivničkoj trećini terena. Dakle, sve upućuje da je bio glavna kreativna snaga, ali i važna defanzivna karika za svjetskog prvaka kroz cijeli turnir, jednako kao i u važnim susretima.

Slične je brojke imao i tijekom posljednjeg Eura u Francuskoj, kada je i postigao pogodak u četvrtfinalnoj utakmici protiv Italije, iako je kasnije zapucao 11-erac.

Njemačka reprezentacija posljednje generacije jedna je od najuspješnijih nogometnih generacija svih vremena, a Joachim Löw je postao izbornik s najviše pobjeda te s najboljim omjerom osvojenih bodova po susreta. Duž svog tog uspjeha, Ozil je bio standardni prvotimac koji bi na terenu gotovo uvijek bio svih 90 minuta, tijekom svih najtežih utakmica.

Kada se sve to uzme u obzir, možda je ipak bliže istini reći kako igrač koji živi od toga da poslužuje sve druge, jednostavno u Premier ligi nema igrače, a niti sustav, na istoj razini kao u njemačkoj reprezentaciji te da zbog toga kontinuirano gube protiv ostalih elitnih klubova.

Hejt 2: Ne trudi se dovoljno

Vjerojatno najbolje uprizorenje ovog prigovora dogodilo se prošle sezone kada je Arsenal igrao protiv Evertona. Kod pogotka koji je Ashley Williams zabio za Everton, Özil je bio ne samo promatrač, nego i igrač koji se uklonio iz situacije, kako je odlično i opisano u ovom članku (http://www.mirror.co.uk/sport/row-zed/7-stages-mesut-ozils-attempt-9454148).

Međutim, znači li to doista da je riječ o igraču s manjkom truda?

Da, Özil nikad nije bio, niti će biti Mr. Bravehart. Nije netko tko će izazvati Ashleyja Williamsa u skoku niti se ići naguravati s 20 kilograma težim braničima. Njegova konstitucija - preko 180 centimetara visine te ispod 70 kilograma težine - mu to jednostavno negira. Nema nisko težište, nije niti mišićav niti žilav niti zbit.

Međutim, to nije niti element truda po kojem bi se Ozila trebalo evaluirati. Jer ako je Arsenal došao do toga da on mora braniti skok protiv Williamsa, onda su u puno većim problemima od defanzivnog učinka njihovog ofenzivnog veznog.

Kao što grafika i pokazuje, Özil je predvodio sve igrače Premier lige što se broja šprinteva tiče. Teško da se takvog igrača može nazvati nekim tko se ne trudi dovoljno, jer dobar dio zapravo najtežeg ofenzivnog elementa dolazi i u zadnjoj trećini utakmice, kada se već itekako osjeća umor i potencijalna bezvoljnost.

Obrambeno gledajući, Ozil je daleko od elitnog igrača, ali i po eye testu i po statistici daleko je bolji od mnogih drugih kojima se to nikada ne zamjera i koji se također odmaraju u fazi obrane. Messi je ekstreman primjer, ali primjerice David Silva ili Henrik Mhitarjan, koji igraju za City i United, su vrlo usporedivi igrači. Samo što se njima tako nešto ne spočitava.

Hejt 3: Nije mu stalo

Vjerojatno majka svakog hejta prema protagonistu ovoga teksta, koja je samo logičan korak na prethodni prigovor, povezana je s onim da Mesut jednostavno ima ‘lice koje živcira ljude’. Oko toga si Ozil i ne može puno pomoći jer se odnosi na njegov izgled i tip osobnosti. On jednostavno nije igrač koji će ekspresijom lica, pokreta ili sugestijima odavati dojam nekoga tko je potpuno ‘unutra’, tko je spreman ići na sve ili ništa u svakom duelu.

On djeluje kao ‘riba na suhom’ s pomalo telećim pogledom. Kao netko tko se na terenu našao slučajno. Ali zapravo, tko je bilo tko da procjenjuje što se događa unutar nečijeg unutarnjeg života? Imamo li doista pravo suditi na temelju nečijeg pogleda ili tipa osobnosti? Ne treba ulaziti puno dublje u analizu ovog tipa prigovora da bi se znalo da je riječ o tek vrlo otvorenim predrasudama, a moguće i rasizmu. Većina jednostavno ne može podnijeti što Özil nema pogled razjarenog bika.

Jer, kako i grafika pokazuje, Arsenalu je sigurno bolje kada je Özil na terenu, nego onda kada ga nema. Igra djeluje smislenije, povezanije, a uvijek imate i čovjeka koji je jedan od najboljih na svijetu u kombinatorici, čitanju prostora i centaršutevima. To je rijedak spoj vještina koje ima baš Mesut Ozil.

Kako je relativno visok igrač s 183 centimetara koji nema niti 70 kilograma, logično je da se vidi određeni stupanj tjelesne fragilnosti. Ali baš zbog toga, Özil ima nevjerojatnu lakoću kretanja, deceptivnu brzinu te mogućnost ponavljanja šprintova kao malo tko u današnjem nogometu. Ne treba mu onda uzimati za zlo kada na drugoj strani medalje nije agresivan i odlučan u duelu. Kada bi bio, ozljedama vjerojatno ne bi bilo kraja.

Zbog svega toga, zaključak mora biti da Özil igra racionalno, da je igrač koji se oslanja na vještinu uz usmjereni voljni element, kojeg sukladno svojim snagama stavlja potpuno u funkciju svoje momčadi. Zato ga i Joachim Löw toliko voli, jer takva je i njemačka reprezntacija. Iznimno racionalna i dobro balansirana jedinica, gdje su usustavljeni različiti talenti.

Neovisno od toga kako netko izgleda na prvi pogled i koliko se čini da je nekome stalo…

Zaključno, kao netko tko iznimno simpatizira njemačku reprezentaciju mogu reći ovo: da me netko pita za koga nikako ne bih želio da izostane sa SP-a, moj prvi odgovor bio bi Mats Hummels. Drugi bi odgovor bio Toni Kroos. A treći bi odgovor bio Mesut Özil.

Koliko god se buljooko doimao i koliko god nikad neće biti igrač koji grize travu. Jer to nije niti potrebno. Samo neka bude to što jest. Iznimno racionalan igrač zna koristiti svoje elitne vještine i igra za momčad. I bit će dovoljno…

Otkud mržnja prema Mesutu Ozilu?!
Svojevremeno, nakon što je za City postigao pogodak protiv najljućeg rivala Manchester Uniteda, Mario Balotelli je podigao dres kako bi se vidjela majica na kojoj piše ‘Why always me’. Mladi je Talijan tako aludirao na neuravnotežene kriterije, tj. nedostatak kriterija, kada se evaluira ono što on radi i što svi ostali rade. I nije jedini koji se ima pravo tako osjećati. Čak i više od njega, tu bi majicu zapravo trebao nositi Mesut Özil. U posljednjih nekoliko godina, vjerojatno ne postoji igrač u svijetu nogometa kojeg se više voli mrziti - osim ponekih koji to sami namjerno potenciraju - od ...
Otkud mržnja prema Mesutu Ozilu?!
Svojevremeno, nakon što je za City postigao pogodak protiv najljućeg ...
Percepcija momčadi. Arsenal je od 97/98 do 04/05 sezona bio prva ili druga momčad lige. Nakon toga je treća ili četvrta, uz jedno drugo i jedno peto. Momčad je pala, no ne i u očima fanova, mislim da je on dežurni krivac pošto nije čudotvorac - Sherpa, 12.12.17. 12:35, 0 1 0
Sherpa | 05.12.
Tribina hipoteza

Leksikografski zavod Miroslav Krleža definira sport (ili šport kako oni preferiraju) kao: 'skupni pojam za tjelovježbene aktivnosti u kojima dominira natjecateljski duh; njegovanje tjelesnih svojstava i sposobnosti, njihovo provjeravanje i unaprjeđivanje putem igre, borbe i natjecanja. Šport je raširena i popularna društvena pojava, sastavni dio kulture suvremenoga društva'.

Neka nam to bude početna točka od koje ćemo krenuti gledati treba li esport smatrati sportom. Uz veliki naglasak na to da je ovo trenutna definicija. Percepcija antičkog sporta se često veže za Grčku te njihove sportove, gdje se najčešće spominju hrvanje i pojedine atletske discipline. Periodu kada je sport često bio dijelom održavanja forme vojnika, individualnog karaktera. Već u Rimu dolazi do tranzicije kada uz 'kruha i igara' sport postaje ponajprije zabava za mase, tipa gladijatorstvo i sve drugo vezano uz koloseume. Latinska riječ 'ludus' je tada označavala zaigranost i uključivala je skoro sve oblike zabave. Od tada pa do danas sport je doživio mnoge preinake, dobili smo lopte (nogomet, rukomet), rekvizite (tenis, kriket), stolove (stolni tenis, snooker), vozila (biciklizam, oktanski sport). One vezane uz vodu, kao i one vezane uz snijeg. Iz toga se da zaključiti kako percepcija pojma sport nije bila ista tijekom godina, razvijala se i rasla, ovisno o tome što su narodi smatrali prikladnima u tom periodu i području (pošto imam spotrove koji su popularni samo u određenim dijelovima svijeta). Potezanje konopa i bacanje potkova ostalo je u prošlosti, danas se nove generacije okreću virtualnim dvobojima. Da li je to samo po sebi dovoljno za proširenje definicije?

Idemo pogledati što definicija sadržava – 'tjelovježbene aktivnosti u kojima dominira natjecateljski duh'. Koliko tjelovježbe zapravo esport donosi? Jedno gledanje kaže 'kako klikanje po mišu i tipkovnici ne može biti sport' i sasvim je validno kao točka gledanja. Kada gledamo globalno, mnogi igraju samo zbog zabave i ne nazivaju svoju aktivnost sportom (niti rekreativnim sportom). Zato je velika razlika između običnog igranja i esporta. U ovu drugu kategoriju spada onaj elitni postotak u pojedinoj igri koji je do kraja iskoristio drugi dio definicije, koji se često zaboravlja – natjecateljski duh. To je civilizacijska stvar, od kada je svijeta i vijeka ljudi se trude nadmašiti vlastite granice, ili barem biti bolji od susjeda. No koliko tjelovježbe ima u profesionalnih igrača? Oni sjede i tipkaju na isti način, no postoji itekako velika koordinacija između onoga što vide i poteza ruke. Um mora biti bistar kako bi se donijela ispravna reakcija, a ruka spremna da to odradi. Postoje vježbe za ruke, baš kao i ozlijede iste. Dovoljno fizičkog da bude sport? Streličarstvo ili streljaštvo funkcioniraju na sličnom principu. Ne traže toliku fizičku spremu koliko totalno određeni set vještina.

Nastavak definicije kaže – 'njegovanje tjelesnih svojstava i sposobnosti, njihovo provjeravanje i unaprjeđivanje putem igre, borbe i natjecanja'. Točno određeni set vještina se njeguje, a kada govorimo u unaprjeđivanju vlastite igre tu je stvar prilično jasna. Što više vremena provedete radeći nešto to postajete bolji. Primijetit ćete to i sami ako ste ikada igrali neku kompetitivnu igru dulje vrijeme, na kraju ste bili osjetno bolji nego u startu. Gornja slika pokazuje kako postoji razlika u brzini reakciji ovisna o kvaliteti igrača. Zadnja kategorija, u koju spadaju mnogi elitni igrači, je svega tri tisućinke brža u svojoj reakciji od onih koji su na korak do. Možda vam se čini kao zanemarivo, no od onih u najnižoj ligi su brži svega 39 tisućinki. To pokazuje koliko je teško skinuti samo jednu jedinu tisućinku, a kamo li njih nekoliko. Usporedbe radi Damir Martin je izgubio zlato za svega pet tisućinki.

'Šport je raširena i popularna društvena pojava, sastavni dio kulture suvremenoga društva'. Ovo je dio gdje esport nema puno argumenata protiv. Video igre su već godinama sastavni dio društva (pop kulture), a o popularnosti esporta govore brojke. Ove godine Intel Extreme Masters Katowice 2017 u dva tjedna posjetilo je 170 tisuća ljudi, dok je brojka onih koji su gledali od doma premašila 46 milijuna unikatnih gledatelja. I to sve uz 35% rasta u odnosu na godinu prije. Do ovog trenutka to je najgledaniji događaj u povijesti esporta, premda možda neće biti još dugo, čeka se da Riot Games objavi službene brojke za svoj ovogodišnji World turnir, po nekim (optimističnim) najavama ta brojka bi mogla biti i oko 60 milijuna unikatnih gledatelja. Izdanje iz 2016. godine skupilo je 43 milijuna. To je još daleko od brojki koje postiže nogomet, ali prelazi neke jake igrače.

Vidjeli smo kako se najviše koplja lomi oko fizičkog aspekta, te da li je umni dio nadoknađuje to kako bi se esport moglo nazvati sportom. Najbolja lokacija gdje se može potražiti odgovor na to je 8x8 crno bijela ploča. Dobrodošli u svijet šaha. Sporta. Pardon… olimpijskog sporta! Šah nikada nije bio dio olimpijskog programa, ali je priznat kao olimpijski sport. Dva su glavna razloga tome, nije pretjerano atraktivan za gledanje te bi dodatno opteretio ionako pune olimpijske kapacitete. Oni imaju svoju olimpijadu, premda nije isključeno da će jednog dana biti dio 'pravog' programa. Kada se gledaju koji su razlozi zašto je šah sport, govori se o njegovoj povijesti, kompetitivnosti, globalnoj rasprostranjenosti, uređenosti, ELO ratingu, mentalnoj snazi, ali i fizičkoj pripremi koja je potrebna kako bi igrači ostali mentalno snažni. Oni koji nikada nisu pratili šah nemaju pojma koliko je fizička priprema važna, to je dio koji se itekako zaboravlja. I koji je dio treninga igrača, neki vole odigrati nogomet, neki teretanu, neki trčati. Izbori su razni, no sve to je potrebno kako bi bili u top formi. Mnogi esport igrači su kazali kako im je redovita tjelovježba i redovit način ishrane pomogao u tome da postanu bolji u igri, premda je uzorak i dalje nedovoljan kako bi imali neku konkretnu znanstvenu studiju. Baš kao što mentalni sport treba fizičku aktivnost, tako i fizički sport treba metalnu komponentnu u obliku taktike i analiza. Ta mreža iz godine u godinu postaje sve isprepletenija – sve više se pokazuje kako jedno bez drugoga ne može.

Baron de Coubertin je imao ideju kada je pokrenuo Olimpijske igre, ideja se fokusirala na amatersko bavljenje sportom. Kako su godine prolazile tako je profit kazao svoje, te danas imamo potpuno drugačiju sliku. Nogomet ima neke limitacije, barem muški, ženski nema. Dok je boks godinama odolijevao profesionalcima. Kapaciteti se iz godine u godinu šire, traže se novi sportovi koji bi mogli donijeti još medijskog tržišta. Išli su toliko daleko da su htjeli izbaciti hrvanje, jedan od pojmova na Olimpijskim igrama, zato što nije dovoljno atraktivno. Uz takav način razmišljanja prilično je jasno kako esport od samog starta dobro stoji. No i tu ima još jako puno pitanja koje treba odgovoriti prije nego se krene dalje. Jedno od njih je oko vlasništva. Svaka igra koja je postala sport ima svog vlasnika, ne krovnu organizaciju – vlasnika. To je prilično velika razlika i još uvijek velika prepreka koju treba nekako zaobići.

Isto tako se postavlja pitanje da li je svaka igra koja ima kompetitivnu scenu ujedno esport. Odgovor je ne, iako ćete vidjeti kako neki igre koje tek trebaju izaći nazivaju 'budućim' esportom. To tako ne funkcionira – mora postojati zajednica igrača koja igra kako bi došli do kritične mase dovoljne da to postane esport. Gdje je granica? Teško je kazati, ali ispunjena dvorana ili tisuće koje gledaju preko streama su prilično dobar znak. Još jedno pitanje koje se postavlja je to da li sve što je kompetitivno treba nositi naziv sporta. Također validno pitanje. Baron de Coubertin je osvojio zlatnu medalju u književnosti pa nitko danas književnost ne naziva sportom. Granica treba postojati, samo treba znati gdje je povući.

Zašto je po meni esport sport? Kompetitivan je i zabavan, ima sjajne navijače, nema sudačkih grešaka, prepun je emocija i priča. Panenkin  penal ili Maradonina ruka? Esport ima xpeke backdoor (LoL), ili Evo moment #37 (SF), ili The Play (Dota 2)… to su svaki od njih, u različitim igrama, no jedno im je zajedničko – trebalo je biti hladne glave perfektno izvesti to dok ti od navale adrenalina srce pumpa preko stotinu puta u minuti, gdje znaš da jedna sitna pogreška znači poraz. Esport traži odricanja, treninge od dvanaest sati na dan, živjeti u istoj kući s timskim kolegama, ali isto tako dopušta svakome da zakorači u njega, ne diskriminira ni po pitanju spola, vjere ili dobi. Ako ste dobri možete daleko dospjeti, usto svaki trenutni esport traži i nešto drugačiji set vještina. Financijska strana postaje sve bolja, zato i ne čudi što je preko 100 sportskih klubova diljem svijeta uložilo novce u razvoj esport tima u nekoj igri.

Jednom je postavljeno pitanje zašto esport nije na televiziji. Odgovor je bio prilično jednostavan – zato što im ne treba. Uz streaming platforme kao Twitch imaju gledanost veću nego što bi imali na televiziji. Nova generacija ima i nove načine praćenja stvari. Slična stvar je s esportom na Olimpijskim igrama – više one trebaju esport nego što esport treba njih. Možete se prepirati da li je esport sport, to je na vama. Ili možete sjesti i probati odgledati neko natjecanje, pošto ih je sve više i ostat će tu još dugo dugo vremena. Osim toga, nitko ne kaže da esport isključuje ono što danas nazivamo sport. Do sada žive jedni uz druge pa isto tako mogu i u budućnosti.

Da li je esport sport?
Leksikografski zavod Miroslav Krleža definira sport (ili šport kako oni preferiraju) kao: 'skupni pojam za tjelovježbene aktivnosti u kojima dominira natjecateljski duh; njegovanje tjelesnih svojstava i sposobnosti, njihovo provjeravanje i unaprjeđivanje putem igre, borbe i natjecanja. Šport je raširena i popularna društvena pojava, sastavni dio kulture suvremenoga društva'. Neka nam to bude početna točka od koje ćemo krenuti gledati treba li esport smatrati sportom. Uz veliki naglasak na to da je ovo trenutna definicija. Percepcija antičkog sporta se često veže za Grčku te njihove sportove, gdje se najčešće spominju hrvanje i pojedine atletske discipline. Periodu kada je sport često bio ...
Da li je esport sport?
Leksikografski zavod Miroslav Krleža definira sport (ili šport kako oni ...
Lijep i lomirljiv zavrestak teksta se jednako moze postaviti i na nacin, do aad su esport i sport zivjeli jedni uz druge, bez povezivanja, zasto da ih sad povezujemo? - gradim, 8.12.17. 11:29, 0 0 0
Možemo, premda nikada nisam rekao bez povezivanja. Štoviše, danas ih povezuje kapital. Mnogi sportski klubovi (od Schalkea 04 do PSGa pa preko NBA timova) su uložili u stvaranje svog ogranka i time im dali itekakvu podršku. - Sherpa, 8.12.17. 12:22, 0 0 0
Imam jedan problem. Sport moze biti rekreativan i natjecateljski. Natjecateljski se dijeli na amaterski i vrhunski (profesionalni). Nema.sumnje da je nogomet sport i kad ga igras na skolskom igralistu, kao i kad ga igra CR7. Ako je esport sport kad - gradim, 9.12.17. 10:51, 0 0 0
Ga igra Cloud9 pred 50 000 ljudi, i brzina reakcije, fizicke pripreme i sva ta odricanja.. znaci li to da.je rekreativan sport kad ja upalim i odigram partiju World of tanks? - gradim, 9.12.17. 10:53, 0 0 0
u teoriji, da, bio bi rekrativni sport, ni nitko ga ne zove tako. Niti oni imaju status sportaša. - Sherpa, 10.12.17. 22:19, 0 0 0
BruceWayne | 03.12.
Plenković za promjene; koliko to utječe na izbore u HNS-u?

Dok je moskovski ždrijeb jučer odredio da će se Hrvatska u grupini Svjetskog prvenstva moći slikati sa Messijem, osvetiti Islandu i naučiti nešto novo o Nigeriji, u domovini pred kraj ovog mjeseca dogoditi će se puno važniji događaj koji bi mogao obilježiti iduće razdoblje hrvatskog nogometa. Naravno, sam plasman na prvenstvo kao i šansa za prolazak u iduću fazu, donosi dodatak protok novca u blagajnu HNS što je osnova zašto je toliko prašine podignuto u vezi ovih izbora i načina poslovanja trenutnih vlasnika hrvatskog nogometa.
Vijest kako je skupština HNS na kojoj će biti biran budući predsjednik pomaknuta na 22.12 (umjesto ožujak ili travanj 2018.), izrekao je predsjednik Zagrebačkog saveza Damir Vrbanović, inače jednog od glavnih okrivljenika afere Godot. Razlog je vrlo jednostavan: ne priuštiti dovoljno vremena opoziciji da predstavi svoj program i pokuša ugroziti carstvo koje su godinama brižno graditi.

Kako svaka akcija ima reakciju: ona morala prije ili kasnije doći zbog konzumiranja kavijara i šampanjca od strane trenutne vlasti u ugodnom Hilton hotelu dok određeni stupovi domaćeg nogometa doslovno propadaju i propuštaju pod naletom vremena zbog sustavnog zapuštanja i neulaganja. Istodobno, stanovnici Hilton hotela godinama su "spinovima" inicirali lažan sukob sjevera i juga pritom etiketirajući sve one koji su im se suprostavljali kao mrzitelje reprezentacije, želeći skrenuti pogled javnosti i u tajnosti raditi za samo za svoj interes. Javnost su čarali mantrama o "maloj državi na velikim natjecanjima", a zarađeni novac odlazio je na sva mjesta osim na ona koje je trebao. Slična priča pričala se od strane istih ljudi u klupskom nogometu: samo centar priče nije bila reprezentacija nego Dinamo, ali epilog godinama je bivao isti. Rezultate njihovog rada može vidjeti svaki gledatelj koji ode hrvatske stadione. Većina klubova u ligi ima lošiju infrastrukturu od prvih engleskih klubova iz 19.stoljeća, a nacionalni kamp imaju sve države u nikad siromašnijoj regiji osim one koje je najviše zaradila. Kada bi se još dodala mogućnost korištenja europskih fondova i sponzori koji se i dalje lijepe kao magnet za reprezentaciju, reakcija na njhovu akciju nikada nije potrebnija.

Zato je prava opozicija sustavu nešto najbolje što se dogodilo hrvatskom nogometu uz ulazak talijanskog i mađarskog kapitala od bronce 98'. To je upravo ono čemu je dobar dio navijača godinama sanjao, i imenima kojima se pritajeno nadao. Jedni od zadnjih koji nisu postali treneri ili "igrači sustava", redom Stanić, Pletikosa, Vlaović i Dario Šimić- hrabri su Rangeri koji su odlučili prokrčiti guste šume i močvare hrvatskog nogometa. Šimić je proslavljeni kapetan, igrač i čovjek bez mrlje na igračkoj karijeri i ugledan poslovan čovjek. No, hoće li mu to biti dovoljno?

Jasno da neće. Ako je suditi čisto prema anketama, Šimić i njegova ekipa dobiti bi izbore u svakom demokratskom društvu. Ali ne i u Hrvaskoj, ili točnije, ne za presjednika HNS-a, jer njega ne biraju oni koji za nogomet žive, nego oni za koje nije bilo mjesta za boljim pozicijama koje diktira politika. Tako se u 21 odboru koji glasa može naći raznih životopisa, od bivših nogometnih sudaca, propalih prirednika, rođaka i kumova od čega su neki u zadnje vrijeme preokupirani kaznenim pravom u praksi, sa jednom zajedničkom karakteristikom: toliko su dobro umreženi da ih ovaj sustav šiti kao i oni njega. Šef većine tih persona, istodobno je i Predsjednik Vlade što zatvara određeni krug pitanja da bi ih otvorio krugom novih. Važnost trenutnog Premijera neobično je važna za ovakve situacije jer je poznato neslužbeno načelo FIFE u vezi nemještanja politike u sport. Međutim, kako je u Hrvatskoj politika elitna disciplina kojoj svi teže, a kroz Sabor, Vladu i ostala najpoželjnija mjesta u državi nema dovoljno mjesta, treba negdje postaviti najzaslužnije ljude za politički uspjeh. Tako se Ivan Šuker našao na mjestu predsjednika HKS-a, a lokalni šefiri su često predsjednici lokalnih kluba koji se financiraju najčešće putem lokalne samouprave gdje je "de facto" isti predsjednik ista osoba.

Jedni od prvih koji su izašli iz ormara bili su iz ogranka Osječkog županijskog saveza. Tu odluku prenio je Ante Vučemilović-Šimunović, inače stric istoimenog prvoligaškog suca. Zanimljivo je kako HNS godinama Slavoncima i Osijeku pokazuje leđa i nešto ispod tog, a istodobno vodstvo i jedini ljudi sa moći da to promjene stalno glasaju za istu opciju. Očito da gospodin predsjednik županijskog saveza i skupštinari nikada nisu čuli onu najpoznatiju pjesmu Kiće Slabinca. Također, ovu odluku čini se da su u NK Osijeku jednostavno prespavali, a na tragu toga je i izjava Meštrovića o tome kako u HNL-u ne vidi previše problema. Apsolutni paradoks hrvatskog nogometa upravo je situacija gdje navijači u Osijeku pa i Šibeniku javno daju podršku jednom kandidatu, a oni koji su glas ti istih navijača daju glas drugom. 

Predsjednik HNS-a postati će kandidat kojeg podrži 11 županijskih saveza, a po zadnjim informacijima ako nisu spinovi sustava, lako je moguće da ni glasanja neće ni biti. U takvoj situaciji predsjednik bi ostao isti, odnosno Davor Šuker. Osoba sa upitnim sposobnostima, koja "volontira" za 50 000 kn a istodobno provodi većinu vremena po hotelima i nekim drugim mjesta diljem svijeta, a najmanje u stolici predsjednika najprofitabilnijeg sportskog saveza u zemlji. Ipak, Šukerovo vrijeme polako dolazi kraju jer postaje sve veći uteg za one koji su ga predložili, ali ga čeka mjesto u izvršnom odboru UEFE gdje će se nadati da će prepoznati njegov "brand" koji je u Hrvatskoj toliko izbijelio da taj trenutak ne može dočekati hrvatska javnost. Problem hrvatskog nogometa nije lutka, nego režiser i predstava. Ipak, porazno je da tako nekvalificirana osoba može doći do blizine tolike količine novca a da pritome nad korištenjem tog novca nema nikakav autoritet, nego se najvažnije odluke saveza donose sa nekog drugog mjesta, recimo u zadnje vrijeme često iz Osijeka.

Jedini tračak nade u "twist" ove predstave leži u rukama Predsjednika Vlade. Pod pritiskom afere oko Agroroka, i stalnim prozivkama opozicije, pitanje koliko on u ovom trenutno ima volje utjecati na nešto što mu ne može donijeti veliku osobnu korist. Vjerovatno će pronaći sebi dovoljan kompromis i tiho tražiti promjene, ali ne uraditi ništa. Takvo talasanje jedino mogu uraditi navijači, svojim djelovanjem i ukazivanjem da su potrebne promjene i to što prije. Ukoliko njhovo talasanje bude dovoljno jako, lako bi se moglo dogoditi da se Šukerova prednost lako počne topiti i Šimić uđe u završnu borbu. Jeličićev komentar na rad saveza i pojava Šimića i društva ponovno su spojili one kojima je nogomet najvažnija stvar i one kojima je nogomet zabava što je samo po sebi već velika pobjeda ozbirom na napore kojima su godinama vladajući uložiti kako ih bi ih posvađali i razdvojili. Koalicija Šimića, navijača i javnosti definitivno ima šansu sastaviti vladu hrvatskog nogometa, ali im treba podrška najiskusnijih u tim situacijama i bez nje u ovoj utakmici nemaju šanse. Stoga se može zaključiti kako su vladajući napravili ključan potez sazivanjem skupštine u najranijem terminu, pritome nedajući Šimiću šanse da stekne bilo kakav utjecaj nad objektima glasanja.

Ali, pravo prvenstvo za hrvatski nogomet je tek počelo, jer sada u ligi postoje dvije ekipe umjesto dosadašnjeg monopola trenutne ekipe popločeno vlastitim interesima. Prava pobjeda hrvatskog nogometa neće se dogoditi 22.12 bez obzira tko pobijedio. Prava pobjeda dogodila se onda kada se pojavila opozicija sustavu koji je do sada živio bezbrižno živjeti svoj život "države u države", ne pridržavajući se odgovarajućih propisa ni transparentnog poslovanja, trošeći javni novac na privatne interese. Bilo što drugačije od navedenog vođenja saveza biti će napredak, i to je dovoljno za početak..

So it begins
Dok je moskovski ždrijeb jučer odredio da će se Hrvatska u grupini Svjetskog prvenstva moći slikati sa Messijem, osvetiti Islandu i naučiti nešto novo o Nigeriji, u domovini pred kraj ovog mjeseca dogoditi će se puno važniji događaj koji bi mogao obilježiti iduće razdoblje hrvatskog nogometa. Naravno, sam plasman na prvenstvo kao i šansa za prolazak u iduću fazu, donosi dodatak protok novca u blagajnu HNS što je osnova zašto je toliko prašine podignuto u vezi ovih izbora i načina poslovanja trenutnih vlasnika hrvatskog nogometa.Vijest kako je skupština HNS na kojoj će biti biran budući predsjednik pomaknuta na 22.12 (umjesto ...
So it begins
Dok je moskovski ždrijeb jučer odredio da će se Hrvatska ...
Mac316 | 04.12.
Plenković za promjene; koliko to utječe na izbore u HNS-u?

Na današnje vodstvo HNSa i način na koji funkcioniraju suvišno je trošiti riječi. Mamić i njegovi poltroni su pretvorili hrvatski nogomet u ruglo, sprdnju, otuđili ga potpuno od nogometa i doveli do situacije gdje dobar dio nacij aktivno navija protiv nekadašnjeg ponosa svih Hrvata. Odmah treba biti naglašeno, nogomet na hrvatski (čitaj balkanski) način nikad nije bio čist i uredan. Od kad ga ima, barem od kada je cijeli nogomet kao sport ušao u sferu lukrativnog biznisa, domaći nogomet je infestiran likovima koji traže bogatu i brzu zaradu, muljanjima i 'ruka ruku mije' tipovima koji zauzimaju pozicije i s njih guraju svoje interese. Mamićeva era je samo stvar dovela do apsurda jer se prvi puta netko od lokalnih mesara, krčmara i 'poduzetnika' koji su ranije svoje pulene gurali na sve moguće legalne i nelegalne načine netko usudio cijelu stvar institucionalizirati, preuzeti Dinamo i Savez i jednostavno s vrha davati komande što i kako raditi, eliminiravši usput mnoge 'lokalne šerife' koji su u borbi s takvim mastodontom korupcije potpuno izgubili relevantnost. Zanimljivo je da razni Pokrovci, Sinovčići, Novalići i Zečevi nisu puno smetali javnost i navijače tako dugo dok s djelovali nekako 'iz sjene', dok su po sitno otkidali od kolača, a ne dok su potpuno preuzeli kontrolu nad kolačem. 

Kad se radi o intervenciji institucija, što kod nas neizostavno znači politike, vidljivo je da što je korupcija očitija i megalomaskija, to se politika teže s njom obračunava, što puno govori o nivou morala i imunosti na korumpirane nogometne djelatnike u naših političara. Jer, koliko god moćni svojednobno bili likovi kao Zec, Novalić, Sinovčić, Širić, Štimac i slični, svi oni su imali maksimalno nekoliko godina plesa milijuna prije nego ih se pospremilo na hlađenje jer je stvar izmakla kontroli. Mamića, s druge strane, se ne može zaustaviti već više od desetljeća, čak mu poput najvećih mafijaških legendi, niti uhićenja i optužnice nisu uspjele stati na kraj, čovjek i dalje neskriveno upravlja nogometom, njegovi nelogični dolasci na sjednice Saveza u kojem više ništa nije garantiraju da će sve i dalje biti izglasano prema njegovim uputama, a unatoč mnogim pravnim problemima i javnom imidžu, i dalje je rado viđeni gost većine županiskih nogometnih Saveza i klubova koji stoje u redu da mu stisnu ruku. Politika se u Mamićevom slučaju čini apsurdno i komično nemoćnom, Mamić si uzima za pravo na svojim press konferencijama javno dijeliti moralne i pravne lekcije najvećim strankama i državnicima bez adekvatnog odgovora, čak si i premijer jedne zemlje dozvoljava da mu osumnjičenik za visoku korupciju javno drži predavanja o načinu vođenja države i Saveza, a predsjednica države nijemo i sa treptajućim okicama živi u okruženju gdje je njen odnos sa Mamićem predmet viceva salonskih nogometnih 'kibica' i urbani mit koji služi kao dobra podloga za grafite. 

Mamić je nadživio mnoge predstavnike vlasti koji su si, doduše diksretno i nikad s konkretnim mjerama, zadali zadatke da se s njim obračunaju. Milnović i njegova Vlada je došla i prošla bez da su bilo što napravili oko situacije u nogometu, MOST je dva puta sudjelovao u vlasti i najavljivali obračun s 'močvarom', a oba puta su oni nasamareni i izbačeni iz pozicija moći dok se Mamić smijao i mahao im zbogom, a donedavno niti Plenković nije izgledao kao netko tko ima snage i volje ući u obračun sa zlom u hrvatskom  nogometu. Niti ova izjava i općenito držanje kao da se želi poptuno ditancirati od Mamića nisu nikakav znak promjena, ali nakon toliiko godina šutnje s vrha, svaka, pa i najmanja izjava uzima se kao naznaka nekih promjena. No, očekivati realne pomake od ovakve Vlade i ovakvog premijera, jednostavno nije realno. 

Zašto? Uopće nije spornod a za maknuti Mamića i ovakav HNS treba utjecaja politike. Na kraju, jedini koji mogu izglasati promjene, po načinu upravljanja nogometom, su tijela HNSa i županijski Savezi koji su prepuni manjih i većih političkih 'moćnika' i sličnih uguza koji su na ta mjesta instalirani upravo preko poliike. Jasno je da jedan odriješiti i odlučni premijer, koji državu i vlast čvrsto drži u ruci, može tim ljudima naložiti da krenu u promjene i da će se one brzo i dogoditi. No, Plenković nije čvrsti i odlučni premijer koji čvrsto drži stabilnu vlast u rukama, radi se o anemičnom i birokratski opreznom apartčiku koji je prošao sve diplomatske škole i tečajeve koji su ga savršeno obučili u umjetnosti ne rađenja ničega i dobrog života na tome, a njegova Vlada je sve samo ne stabilna i moćna, u poziciji komandirati i upravljati državom kako premijer želi. NJegova pozicija u Vladi i parlamentu je takva da se svakodnevno mora baviti ustupcima i kontrolom štete kako ne bi izgubio niti jednu ruku za sebe, jer ga i najmanja iskra može koštati fotelje i raspada onoga što ga jedino drži relevantnim. Njegova pozicija u vlastitoj stranci nije ništa bolja, HDZ je danas duboko podijeljena vojska kojoj je jedino zajednčko glad za moći i vlasti s koje mogu gurati svoje sitne interese, ali se mnogi istaknuti članovi nikako ne složiti oko nekih ključnih svjetonazorskih, ideoloških pitanja, a niti o društvu u kojem vole biti viđeni. 

Nikakva tajna nije da jedan dio HDZa, onaj koji je tu puno prije Plenkovićevog povratka iz Bruxellesa, prijateljuje s Mamićem i da je nogometni savez prepun HDZovih političara koji su bitni čimbenici u procesu dizanja ruke. S obzirom na podijeljenost stranke i Plenkovićevu opreznost u nastupima, gotovo je nezamisliv scenarij u kojem Plenković zapovijeda svojim stranačkim kolegama da uskrate podršku Šukeru i Mamiću, glasaju za Šimića ili bilo koju drugu opciju  i tako otvore prostor za konačni pad Mamićeve svite. Čak i da na lokalnoj razini uspije progurati da se Šimiću omogući podrška koja mu daje pravo na kandidaturu, što u sadašnjem stanju izgleda potpuno nevjerojatno, još uvijek postoji problem Glavne skupštine HNSa koja je toliko duboko umrežena s Mamićem da bolje živi na račun nogometa i Mamića nego na račun HDZa i lojalnost vjerojatno naginje na stranu onoga koji im više toga omogućava. Dugogodišnje puštanje Mamiću na volju da radi što hoće je rezultiralo duboko korumpiranim, ali savršeno posloženim mehanizmom koji sam sebe održava na životu i koji je imun na bilo kakve vanjske utjecaje, neovisno koliko okolina ne podržava ilii otvoreno prezire njihovo postojanje. 

S druge strane, nema jakih igrača koje bi se moglo podržati i dovesti umjesto Mamića. Dario Šimić je 'dobar dečko iz susjedstva' koji se okružio isto takvim bivšim kolegama, bivšim igračima koji imaju neokaljan ugled i nakon nogometne karijere, ali radi se skupu ljudi bez konkretne vizije i plana dalje od 'maknimo Mamića, a poslije ćemo već nekako'. Iskoristiti politički utjecaj i dovesti takvu skupinu na vlast HNSa znači samo zamijeniti jedno zlo drugim, jer Šimić i njegova ekipa nemaju niti snage niti znanja oduprijeti se političkim utjecajima onih koji bi ih na vlast doveli. Jednom davno, i Mamić je morao biti ponizan prema moćnicima, ljubiti ruke Bandiću, Sanaderu i ostalim političkim stupovima društva, ali se s vremenom dovoljno ojačao i nadrastao politiku da može raditi što hoće. Pustiti Savez Šimiću, a zapravo prepustiti ga Plenkovićevoj frakciji HDZa, znači promijeniti ljude u vrhu, ali ostaviti sustav po kojem nogomet funkcionira istim, politika i dalje ima glavni utjecaj i dovodi i smjenjuje ljude i samo je pitanje vremena prije nego negdje nikne novi 'Mamić' kojem će sve biti dozvoljeno i kojem će Šimić biti ono što je Šuker izvornom Mamiću. 

Jedini način oporavka nogometa je da počne funkcionirati na prirodnim, liberalnim tržišnim principima. Njie problem ako ga vode ljudi koji žele preko njega zaraditi, napuniti svoje džepove, ali ako se radi o ljudima koji u njega ulažu vlastiti novac, trud i vrijeme. Jednom kad će nogomet (bilo klubove, bilo Savez) voditi ljudi koji nisu dužni polagati politici račune i kad stranački uhljebi neće voditi glavnu riječ, možda će nogometom zavladati ljudi koji će ulagati u stadione i škole nogometa, ne zato jer su ljubazni altruisti, nego jer će jedino tako, posječenošću utakmica i privlačenjem sponzora, prodajom suvenira i stvaranjem društvenog eventa od nogometne utakmice (a la Medveščak u najboljim godinama) naći svoj interes i svoju zaradu. Predugo je nogomet taoc politike koja uporno instalira ljude nad kojima će imati utjecaj, a preko tog utjecaja raditi od nogometa nešto slično hrvatskom državnom aparatu, antiktnog socijalističkog mastodonta koji ulaštenom fasadom daje lažni dojam uspjeha i prosperiteta, ali koji je iznutra duboko pokvaren i osuđen na propast i kojeg narod prezire jer je od njega potpuno otuđen. Plenkovićeva podrška bilo kome, zato, nije nikakav korak ničemu boljem nego samo ponovno pretakanje iz šupljeg u prazno, sto puta prožvakano sranje koje nam se stalno servira kao 'naš najbolji interes'. 

Plenković neće pomoći Šimiću, a Šimić ne može nogometu!
Na današnje vodstvo HNSa i način na koji funkcioniraju suvišno je trošiti riječi. Mamić i njegovi poltroni su pretvorili hrvatski nogomet u ruglo, sprdnju, otuđili ga potpuno od nogometa i doveli do situacije gdje dobar dio nacij aktivno navija protiv nekadašnjeg ponosa svih Hrvata. Odmah treba biti naglašeno, nogomet na hrvatski (čitaj balkanski) način nikad nije bio čist i uredan. Od kad ga ima, barem od kada je cijeli nogomet kao sport ušao u sferu lukrativnog biznisa, domaći nogomet je infestiran likovima koji traže bogatu i brzu zaradu, muljanjima i 'ruka ruku mije' tipovima koji zauzimaju pozicije i s njih ...
Plenković neće pomoći Šimiću, a Šimić ne može nogometu!
Na današnje vodstvo HNSa i način na koji funkcioniraju suvišno ...
Dodao bih samo; kao što hrvatska politika nije uspjela od privrede napraviti takvo stanje da će ljudi ulagati i zarađivati novac, tako ne može niti od nogometa... - Losovius, 4.12.17. 12:09, 0 0 0
naravno, od nogometa i teže jer nosi tu hipoteku toga da je 'narodni' i svačiji - Mac316, 4.12.17. 12:10, 0 0 0
wolfy31 | 30.11.
Surfin USA: kolika je Clevelandova perspekiva?

Babo ima sjajan početak sezone, Šiši je solidan, Bender tek otkriva seniorsku košarku, a Zubac i Žižić mogu samo na treningu koristiti one košarkaške elemente zbog kojih su ovo ljeto propustili reprezentativne obveze. Posljednji, šesti mohikanac u najjačoj ligi na svijetu, još jedan od onih koji su ovo ljeto otpisali reprezentaciju je Mario Hezonja. I, kao što vidimo, to mu je pomoglo...

Mlađe kategorije

Priču o Mariju Hezonji ili kako mu već duže tepaju "Super Mariju" krenut će od njegovih početaka i KK Dubrovnika. Još dok je bio dijete, jedan lokalni košarkaški "stručnjak", alfa i omega dubrovačke košarke, forsirao je Hezonju tamo gdje nije trebao. Primjera radi, danas 22-godišnji Dubrovčanin, tri godine je mlađi od mene, a znao je dobivati minute protiv moje momčadi. Nije to bio garbage time, već dok je utakmica bila u egalu. I kao dijete je imao visok lut, precizan šut, ali kad ste tri godine mlađi od protivnika, velik ste minus za svoju momčad. Tako je bilo i s njim. Ali treneri su ga forsirali.

U isto to vrijeme, s 12 godina je debitirao za prvu momčad Dubrovnika. Zamislite što se od tog trenutka događa u glavi toliko mladog djeteta. Netko vam napuca glavu svakakvim stvarima, od vas pravi zvijezdu dok tome još niste ni blizu. Onda su ga prozvali i "Bijeli Jordan". E, pa, upravo tako kreće priča o Hezonji.

Uslijedio je prijelaz u tada vrlo bogati KK Zagreb. S Darijom Šarićem i sada prvim razigravačem reprezentacijem, Dominikom Mavrom, stigao je do euroligaškog naslova. Juniorskog, naravno. Iako godinu mlađi, Hezonja je imao izrazito velik doprinos u tom naslovu. Statistika s turnira može se pronaći na sljedećoj poveznici:

http://www.euroleague.net/competition/players/showplayer?pcode=003108&seasoncode=JT10

Ista ta momčad iste te sezone nije se uspjela plasirati na završnicu juniorskog PH. Sljedeće sezone su izgubili u finalu od Cedevite. Šarić nije mogao sam, Hezonja je ubacio samo pet poena. Ali, ajde. Imao je mononukleozu u prvom dijelu te sezone, pa mu se može oprostiti.

Svoju generaciju je izdominirao. Kadetsku momčad Zagreba sam je odveo do naslova, u finalu utrpao 46 poena. Ako se dobro sjećam, a mislim da je bila ta utakmica, imao je užasan šut za tri. Više od deset promašenih trica. I onda je isti onaj "stručnjak" s početka priče rekao kako će ući sljedeće. Nije ušla. Kad promašiš deset trica, staneš. Respektiraš suigrače.

Ali dobro, nekako se i može preći preko toga kad se pogleda kako nijedan od tih kadeta trenutno ne igra košarku profesionalno. Očito je morao sam.

Osvojio je i kadetsko EP, godinu poslije i broncu na SP za uzrast do 17 godina. Na EP je bio MVP. Više nego zasluženo. Sve u svemu, više nego respektabilna karijera u mlađim kategorijama. Skorerska dominacija, koja je bila produkt fizičke nadmoći nad protivnicima te sloboda u igri, koja mu je dopuštala velik broj promašaja nakon kojih većina drugih igrača ne bi više ušla na parket. Ali, opet ću ponoviti, zaslužio je tad te šuteve. I u to vrijeme je bio velika zvijezda, veliki talent, a mediji su tad krenuli uzdizati više nego trebaju.

Barcelona

Odlazak u Barcelonu jednom maloljetniku prava je čast. Bilo je tako i s Marijom. Odradio je sezonu u B momčadi. S juniorskom selekcijom izgubio u finalu Eurolige od Joventuta. Koliko je loše igrao na tom turniru, može se pogledati na sljedećoj poveznici:

http://www.euroleague.net/competition/players/showplayer?pcode=003108&seasoncode=JT12

E, sad dolazimo do onog najbitnijeg dijela - seniorske košarke. Kao punoljetan, Hezonja je proveo dvije sezone u Barceloni, a učinak kombiniran u ACB i Euroligi prikazan je na slici:

Imao je on tamo, za jednog mladića, impresivnih utakmica.  Protiv Manrese 8/8 trica, uništio Real u bitnoj utakmici... Ali, minute nije redovno dobivao. S razlogom. U Europi se traži disciplina, trener ima glavnu riječ. Hezonji to ne odgovara. U Barci ga je trenirao najbolji trener Eurolige 2010. te najbolji trener grčke lige prošle sezone. Isti taj trener je prije sedam godina osvojio najjaču europsku ligu, pored bogatijih i moćnijih Olympiakosa i CSKA. Dakle, s razlogom je Hezonja igrao koliko je igrao.

NBA

Istina je da sam i ja mislio kako njegov divljački stil igre više odgovara NBA-ju. Točnije, mislio sam kako to inače biva da će ga, obzirom na visoki pick, mediji uzdizati pa će i dobivati mnoštvo prilika. Može imati tri loše šuterske večeri, četvrtu će nešto pogoditi. Tako je i bilo. Ali, vrlo kratko. Problem je ponovno bio trener. Čudno, čovjek koji drži rekord po broju asista na jednoj utakmici, što dovoljno govori o njegovom košarkškom IQ-u. Čovjek koji je već tad imao skoro deset godina trenerskog iskustva.

Možda je i trener stvarno ponovno bio problem. Ali, lanjsku sezonu stigao mu je vrlo priznati trener, Frank Vogel. A kod njega je dobio još manje minuta. Naravno, sve su brojke pale.

Ovo je Hezonjina statistika tijekom odigrane dvije sezone plus četvrtina ove:

Jesu li to brojke neke superzvijezde, novog Jordana?! Naravno da nisu.

Zaključak

Razlog ovako loših brojki, odnosno nepovjerenja trenera, tj malog broja minuta leži u tome da se Hezonja nije razvio u košarkaška kojeg je mogao. Da budem jasniji, košarkaški je ostao isti kao kad je izišao iz juniorskog staža. Od tada, nije popravio nijedan košarkaški element. Fizički napreduje iz ljeta u ljeto, ali što će mu to? Ne igra centra. Ne možeš biti ni šuter ako si na 30%. Dribling mu je i dalje očajan, a obrambene igrače može preći samo na brzinu. Obranu može odigrati solidno, ali uglavnom nema volje za istu. Treba više gledati momčad nego li sebe. Nijedan od tih elemenata neće popraviti dok ne riješi problem sa svojom glavom.

Isto tako, treba se riješiti svih onih koji mu pune glavi od malena. Počevši od silnih "stručnjaka" pa do svih medija, koji nakon njegovog jednog zakucavanja prave senzaciju godine. Imao sam više iskustva u sportskom novinarstvu, znam dobro što se najbolje prodaje.

Da se razumijemo, u Hezonji leži odličan košarkaš, odnosno igrač koji može biti iznad NBA prosjeka, ali takvog igrača treba izgraditi. 22 su mu tek. Četiri godine su mu prošle bez ikakvog napretka, treba se što prije trgnuti.

Bitan je i odabir. Treba li ostati u Ligi, izgubiti cijelu sezonu i onda se zadnji put pokušati dokazati ili otići u Europu kod nekog trenera koji bi ga mogao košarkaški odgojiti? Da mogu, na njegovom mjestu bih otišao u Fener. Žoc bi napravio čudo od njega, a za par godina bi onda mogao biti što je Bogdan Bogdanović trenutno u NBA-ju.

Ima li nade za Hezonju?
Babo ima sjajan početak sezone, Šiši je solidan, Bender tek otkriva seniorsku košarku, a Zubac i Žižić mogu samo na treningu koristiti one košarkaške elemente zbog kojih su ovo ljeto propustili reprezentativne obveze. Posljednji, šesti mohikanac u najjačoj ligi na svijetu, još jedan od onih koji su ovo ljeto otpisali reprezentaciju je Mario Hezonja. I, kao što vidimo, to mu je pomoglo... Mlađe kategorije Priču o Mariju Hezonji ili kako mu već duže tepaju "Super Mariju" krenut će od njegovih početaka i KK Dubrovnika. Još dok je bio dijete, jedan lokalni košarkaški "stručnjak", alfa i omega dubrovačke košarke, forsirao je ...
Ima li nade za Hezonju?
Babo ima sjajan početak sezone, Šiši je solidan, Bender tek ...

Respekt: Kanransha, Essien1950, draxy, GNKDZCFC,

Slažem se: KhazadDoom,

Ove godine se prvi put vidjelo da je par puta spustio loptu na pod i napao obruč. Dvije godine to nije radio što je baš katastrofa za igrača sa takvim atleticizmom i fizikalijama. On je u prvoj sezoni imao 18 minuta po susretu a ispod 1 bacanja po ut - Essien1950, 1.12.17. 12:27, 0 0 0
Ima tu više razloga zašto je tako, mislim da sam objasnio to. Pazi, tehnika mu je očajna. Drugi, važniji problem je glava. Njemu je draže opaliti tu tricu, nego napraviti bilo što drugo. - wolfy31, 1.12.17. 12:50, 0 1 0
Jerlekan | 27.11.
Može li Aulas ponovno sanjati?

Lyon, prije deset godina najjača nogometna sila u Francuskoj, a danas klub koji je prošao period tranzicije u kojoj su izgradili stadion, preselili se i sada stvari napokon funkcioniraju onako kako bi i trebale.

Aulasov Lyon sigurno je jedan od najzanimljivijih nogometnih projekata ponajviše zbog toga što su u nogomet uveli moneyball kao novi način poslovanja. Cijeli klub je na burzi, imaju svoje rent a carove, flaširanu vodu i sto drugih čuda kojima se nastoje reklamirati, ali na kraju krajeva i zaraditi. 

Temeljni elementi poslovanja kakvo je Aulas uveo u Lyon su: 

  • Nikad ne kupuj nogometaša nakon velikog natjecanja jer je precijenjen i sigurno ćeš ga preplatiti
  • Nikad ne kupuj centarfora, precijenjeni su. Golmani su podcijenjeni 
  • Novi trener pretjeruje s trošenjem, nemojte mu to dozvoliti
  • Slušajte "wisdom of the crowds", skauti nisu uvijek u pravu, pogotovo ako se radi o malom uzorku
  • Neke nacionalnosti su precijenjene
  • Stariji igrači su precijenjeni
  • Najbolje vrijeme za kupiti nogometaša je u njegovim ranim dvadesetima
  • Prodaj svakog igrača kada klub ponudi više nego što on vrijedi
  • Zamijeni najbolje igrače prije nego ih prodaš
  • Kupuj igrače s osobnim problemima ili "manama" i pomozi im da ih riješe
  • Pomozi igračima kod preseljenja

ELEMNTI PREUZETI IZ KNJIGE SOCCERNOMICS SIMONA KUPERA I STEFANA SZYMANSKOG!

Sve su to principi kojih se Aulas držao dok je gradio fantastični Lyon koji je sedam puta za redom bio prvak Francuske, a čim ih se prestao držati (ljeto 2010.) i počeo igrati tržišnu igru velikih igrača pa za 20 milijuna eura kupio u to vrijeme precijenjenog Gourcuffa, plan je polako otišao kvragu. Na to su se vezale neke ozbiljne greške sa selekcijom mladih igrača (Fofana, Belfodil, Tafer, Benzia) koji su ostajali u klubu (ili dolazili) i dobivali prilike, a nisu trebali jer nisu bili kalibar, ali i situacije kao ona s Martialom kojeg je preoteo Monaco i kasnije skupo prodao u United. To se Lyonu koji je iznjedrio Abidala, Benzemu i njima slične nogometaše prije nije događalo. A izgleda da se više također neće događati. 

Da ne bih sada išao predaleko u povijest, a najradije bih čisto da sebe podsjetim na neke genijalne stvari  koje se vežu uz Lyon, skrenut ću na temu ovog teksta, povratak Lyona. Odakle sada oni s ovakvim rezultatima? Kako su do ovoga došli? Je li ovo njihov maksimum? Koji im je maksimum i kakvo je postojeće stanje? Sve to i još ponešto pokušat ću odgovoriti u nastavku. 

Pa krenimo od toga kako su se uopće vratili u krug najboljih momčadi Francuske. Možda će sada neki od vas reći kako je Lyon cijelo vrijeme bio tu jer su samo jednu sezonu nakon kraja njihove velike serije završili izvan top 4 ekipe, ali realno stanje nije uvijek ono stanje na tablici. U Ligue 1 kojom vlada PSG ekipa u vrhu s njima može biti samo prva ekipa do njih, svi drugi su smrtnici koji se bore za mrvice. Ni pratitelj nije u idealnoj situaciji, ali pokazao nam je Monaco, nije ni bez šansi. 

Lyon je do ove situacije u kojoj se nalazi došao tako što je bio Lyon. Zvuči možda malo patetično, ali zbilja je tako. Aulas je vrlo brzo nakon debakla s Gourcuffom i lekcija od Lillea i Montpelliera koji su uzimali naslove shvatio da je skrenuo sa zadanog puta i da se nešto mora mijenjati. Ubrzo zatim saznalo se da će Francuska ugostiti Euro 2016 i njegov plan o izgradnji novog stadiona napokon je mogao biti ostvaren. Gerland je polako poguran u ladicu prošlosti, a Lyon je krenuo zajedno sa svojim sponzorima u izgradnju novog, svog stadiona. Time su postigli jedan od glavnih preduvjeta za uspješno poslovanje jer znamo kolika je otegotna okolnost kada klub nema svoj stadion. 

U tom periodu Lyon je doslovce samo egzistirao. Nije bilo ambicija u Europi, nije bilo ambicija u ligi, jedini uvjet je bio držati se pri vrhu i donekle održavati europski koeficijent da kada dođe vrijeme za povratak u završnici europskih natjecanja ne bude problema. Lyon se nakon Eura preselio na novi stadion i u narednoj sezoni odmah napravio europski iskorak ulaskom u polufinale EL. U ligi su završili 4. i mnogi će reći da to i nije neki uspjeh, ali za klub kojem je to bila sezona stabilizacije nakon teškog perioda tranzicije, to je bilo i više nego dobro. Puno bitnije je zapravo bilo ono što se događalo kroz sve te godine, a to je potenciranje mladih igrača i stvaranje nogometaša koji mogu u izlog, a ovaj transfer rok je bio prava eskalacija situacije i povratak Lyona na veliku scenu kada je prodaja igrača u pitanju. Kako bih vas poštedio nepotrebnog storytellinga (možda to prekasno pišem, ali oprostit će te mi) fokusirat ću se samo na posljednji prijelazni rok koji je zapravo i formirao ekipu koju danas gledamo. 

Ulazni transferi: 

Izlazni transferi: 

Kao što je vidljivo na screenovima s transfermarkta, Lyon je u prošlom prijelaznom roku potrošio 50 milijuna eura, a zaradio oko 110. 

Od igrača koji su došli u prošlom prijelaznom roku (ili su promovirani iz akademije) čak njih 5 su postali gotovo neizostavni prvotimci ili barem 13. i 14. igrači ekipe. To su redom Traore, Diaz, Marcelo, Tete, Ndombele i Maolida. Posljednji, Maolida, je projekt Lyonove akademije i postaje sve važniji joker s klupe za Genesia. O tome ćemo kasnije u taktičkom dijelu analize. Jedini igrač koji je došao, a još se nije pokazao kao isplativ je Cheickh Diop iz Celte koji je došao za 10 milijuna eura, ali nije igrao zbog ozljede. 

Klub su napustili Lacazette za kojeg se nekoliko sezona spekuliralo da će otići, ali Aulas ga je pustio tek kada je netko ponudio više nego što on vrijedi (a to se u Arsenalu i vidi) jer tako on posluje. Tolisso je bio jednostavno toliko dobar da ga se više nije moglo zadržati, kad Bayern zove Lyon ipak nema što puno reći, ali zato može dobro naplatiti. Obojica su Lyonovi igrači tako da je zarada na njima maksimalna. Prodan je i Mammana već nakon jedne sezone, pokazao se kao kikser, nije se uklopio u obranu i otišao je u Zenit za 16 milijuna eura. Sezonu prije kupljen je za 8 milijuna. Za 5 milijuna je u Romu na račun dobre i duge službe pušten Gonalons, još jedan Lyonov proizvod. Gonalons je mogao otići i prije, bilo je ponuda, ali je prihvatio Aulasov prijedlog da ode tek kad Tousart bude spreman preuzeti njegovu ulogu. Jedini igrač na kojem je Lyon izgubio u tom prijelaznom roku je bio Valbuena koji je otišao za malo više od milijun eura, ali on je ionako igrač na kojem se i nije moglo zaraditi. Sve u svemu, odličan prijalazni rok u kojem su ispod cijene dovedeni neki nogometaši kao naprimjer Diaz koji je došao iz Real Madrida za samo 8 milijuna eura, ali čovjek je Dominikanac, a sjećamo se gore anpisanih pravila. Ista stvar je s Traoreom i Teteom koji su došli za relativno malo novca, prvi jer Chelseaju više nije bio potreban usprskos dobrim igrama u Ajaxu, a drugi zato jer se u Nizozemskoj očajno kadrovira. Lyonu to odgovara. 

Sada taktički i kadrovski dio, kako to izgleda i kakva je perspektiva? 

Izgleda ovako: 

 

Lyon igra izrazito ofenzivan nogomet protiv svake ekipe koja im je po snazi ili jednaka ili slabija. Protiv PSG-a koji je bitno jači od njih pokazali su da znaju igrati i odgovoran denfanzivan nogomet, ali su u zadnjih 20 minuta ipak pali i primili 2 gola. Kako je većina ekipa u Francuskoj ligi, a sklon sam vjerovati i sve osim PSG-a ili jednaka ili slabija Lyonu graf iznad dočarava kako igraju 99% posto utakmica. 

Genesio je nakon ne baš sjajnog početka sezone shvatio koji su limiti pojedinih pojedinaca koje je dobio u sastav pa je tako lijeve bekove, Marcala i Mendyja preškolovao u bekove kojima je primarni zadatak donositi loptu do Depaya i njemu pružati podršku, a samo kod izrazito inferiornih protivnika oni izlaze u overlapping. Za overlapping je najčešće zadužen Tete na desnoj strani zbog toga što njegovu rupu može pokrpati Ndombele koji se onda izvuče  iz veze u kojoj ionako igra box to box pa mu tih nekoliko trenutaka nije problem glumiti beka. To se događa jako često i jedan je od glavnih napadačkih alata Lyona, odmah uz kontru koja im je ubojita. Tete odlazi naprijed, on i Traore (ovisi koji se nađe u boljoj poziciji) napadaju prazne prostore u protivničkoj obrani i pokušavaju izbaciti beka kako bi došlo do centaršuta ili barem do prebrojavanja koje bi onda omogućilo Fekiru da na rubu šesnaesterca dočeka povratnu loptu. 

Drugi forte Lyona su kontre u kojima nitko nije siguran. Sposobni su u dva dodavanja izbaciti protivničku obranu i uposliti brzance poput Depaya i Corneta, a ni centarfori im nisu spori i vrlo jednostavno matiraju protivnika. Tu je bitan taj Ndombele koji po grafu i nije pretjerano bitan, on oduzima lopte i onda direktnim loptama traži bilo Fekira, bilo nekoga iz trozuba. OVDJE možete pogledati jednu takvu tipičnu situaciju iz prošle Lyonove utakmice. 

Kao što vidite na whocoredovom prikazu, Lyon podjednako napada s obje strane, a većina njihove igre odvija se u sredini terena gdje pokušavaju oduzeti loptu i onda napasti preko bokova. Međutim, ono što je problem kod ovih grafova jest činjenica da su ovdje u obzir uzete i neke utakmice s početka sezone u kojima je Lyon ipak igrao malo drugačije jer su se još tražili. Sada kada su se našli njihov fokus su napadi po lijevoj strani, uz spomenuti mehanizam na desnoj, ali najčešće se desna otvara tako da se na lijevoj napravi gužva i onda Traore kao desni krilni igrač može biti onaj zadnji u prebrojavanu kojeg će se proigrati i omogućiti mu da se zabode u sredinu. 

Što se taktičkih postavki Lyona tiče to je sve što morate znati, preostaje nam još vidjeti trenutni kadar, njegovu prespektivu i perspektivu kluba. 

Kadar je ono što se najviše podcjenjuje, a zapravo bi se trebalo potencirati jer Lyon za klub svog budžeta ima nevjerojatno širok kadar. Inače, prosjek godina kadra je 24,1 godinu, ali ako iz njega maknemo neke igrače koji su tu samo zato jer su u postupku "otpisa" i uskoro će biti zamijenjeni momcima iz akademije, prosjek pada ispod 23 godine. Dakle, perspektive ima! 

Što se vratara tiče, situacija je jasna, Anthony Lopes je prvi vratar i svi drugi su tu samo da zadovolje potrebe zapisnika. 

U obrani je situacija nakon dugo vremena dobra, iskusni Marcelo koji je došao iz Bešiktaša i Diakhaby koji je došao iz mlađih naraštaja se sjajno nadopunjavaju i s Marcelom je ta obrana napokon dobila potrebnu sigurnost koje prošle sezone nije bilo, iako je Diakhaby i lani pružao vrlo dobre partije. Njihove zamjene su iskusni Yanga - Mbiwa i Morel. Na bekovima su s desne strane Marcal i Mendy, duo pridošlica ukupno vrijedan 10 milijuna koji se izmjenjuju, a Mendy je svakako igrač s kojim Genesio ozbiljno planira jer ima samo 22 godine. Tu je i Louis Nganioni, još jedan Lyonov mladi produkt kojeg se polako uvodi u sustav. Na desnoj strani su Tete kao prvi izbor i Rafael kao njegova zamjena, tu se zbilja nema što puno reći, za Ligue 1 i više nego dobar duo. 

Veznu liniju drže kao prvotimci Tousart koji je sjajno zamijenio Gonalonsa, Ndombele koji se u odsutstvu Greniera i Ferrija pokazao kao kvalitetna opcija i Fekir koji se povremeno mijenja s Aouarom, možda i najvećim Lyonovim talentom koji je prozvan novim Tolissoom. Svi spomenuti u ovom odlomku su iznikli iz Lyonove akademije i to je ono pravo bogatstvo s kojim se Lyon može pohvaliti. Uz spomenute u veznoj liniji će kad se vrati nakon ozljede konkurirati i Cheikh Pape koji je došao iz Celte Vigo, njemu je tek 20 godina i za vidjeti je što on može ponuditi Lyonu. 

Napad, dio momčadi u kojem Genesio ima slatke brige. Udarne igle su Depay koji je došao za 16 milijuna iz Uniteda i preporodio se. Prošle sezone je zabijao, ali je po pitanju same igre bio prilično beskoristan. Onda je ovu sezonu počeo dosta loše, Genesio ga je kaznio s vremenom na klupi, a on se posvetio treningu i vratio ovako kako se vratio. Uz njega su tu još Diaz koji također raste i sigurno može biti čovjek koji će pospremati sve što ostali stvore, Traore o kojem sam već pisao i Cornet koji je prije dvije godine kupljen od Metza za milijun eura i pokazao se kao izrazito zahvalna investicija. Od mladih nada u napadu je još Maolida, jedan od najvećih francuskih mladih talenata i čovjek čiji gol možete vidjeti na linku koji je gore dodan u tekst. Potentan poacher koji bi trebao stasati u vrhunskog napadača. Njemu konkurenciju čini Amine Gouiri, još jedan sjajan mladi napadač koji može igrati i krilo, baš kao što njegov kolega Aouar može igrati i krilo i ofenzivnog veznog igrača. Talenta ne nedostaje. 

Mnogi od spomenutih igrača, posebno mladi, još nisu ni pokazali sve što mogu i Lyon ne samo da ima širinu s kojom može igrati Europu i ligu, nego ima i još jako puno rezervi koje će do izražaja doći tek kad krenu ozbiljne rotacije u drugom dijelu sezone. 

U Lyonu su prigrlili tranziciju koja im je predstojala, pognuli glavu i radili onako kako su si još davno zacrtali i ova ekipa tek je počela ubirati plodove tog rada. Naravno, puno je pomogao i trener Genesio koji sve te dečke poznaje jer je godinama bio pomoćni trener, ali svi koji znaju kako Lyon funkcionira znaju da trener i nije najbitniji u tom sustavu. Naprimjer, kada je Lyon osvajao sedam naslova prvaka u nizu promjenio je četiri trenera, ali filozofija igre i poslovanja je uvijek ostajala ista. Trener je tu da trenira, a sve drugo odlučuje struktura iznad njega na čelu s jednim od najboljih predsjednika nekog kluba u povijesti nogometa, Jeanom Michelom Aulasom. Mnogi pišu kako će se Lyon nakon ove sezone osipati i "opet postati nebitan", ali to se neće dogoditi jer su se vratili svom uspješnom modelu i Lyon može samo rasti. Da, biti će odlazaka, gotovo sigurno odlazi Fekir, ali na njegovo mjesto već sada može stati Aouar, da, Depay također možda ne ostane, ali njega može zamijeniti netko iz plejada mladih napadača koji samo čekaju svoju šansu. 

Lyon je opet Lyon i možete ih u narednih nekoliko sezona očekivati u vrhu francuskog nogometa, ali i u završnicama europskih natjecanja. Aulas je nakon kupnje Depaya najavio naslov LP u narednih 5 godina, to je naravno potpuno nerealno, ali uvjeren sam da će Lyon opet postati klub koji će redovito igrati, a nadam se i prolaziti grupu LP. U ligi je situacija malo drugačija, PSG ima previše novca, ali tu također mislim da Lyon može postati siguran drugi klub francuske po snazi i jednom u nekoliko godina zaprijetiti PSG-u i napasti titulu. A ako im se potrefi sjajna generacija što s obzirom na akademiju ne bi bilo iznenađenje, nije nemoguće ni da ozbiljno zapapre Šeicima. 

Kako god okrenuli stvari, Lyon ima idealan spoj mladosti i iskustva, vratili su se svojoj filozofiji i Lavovi s Rhone opet riču! 

Opet se čuje rika Lavova s Rhone!
Lyon, prije deset godina najjača nogometna sila u Francuskoj, a danas klub koji je prošao period tranzicije u kojoj su izgradili stadion, preselili se i sada stvari napokon funkcioniraju onako kako bi i trebale.Aulasov Lyon sigurno je jedan od najzanimljivijih nogometnih projekata ponajviše zbog toga što su u nogomet uveli moneyball kao novi način poslovanja. Cijeli klub je na burzi, imaju svoje rent a carove, flaširanu vodu i sto drugih čuda kojima se nastoje reklamirati, ali na kraju krajeva i zaraditi. Temeljni elementi poslovanja kakvo je Aulas uveo u Lyon su: Nikad ne kupuj nogometaša nakon velikog natjecanja jer je ...
Opet se čuje rika Lavova s Rhone!
Lyon, prije deset godina najjača nogometna sila u Francuskoj, a ...
Malo si ih gledao ako misliš da većina toga ovisi o Fekiru. Lyon je bez Fekira prošlo kolo natrpao 5 komada Nici. Imaju dovoljno kvalitete da odlazak Fekira anuliraju relativno bezbolno. Danijel, imam ti ja pdf ako želiš :) - Jerlekan, 28.11.17. 15:25, 0 0 0
Naravno! - danijel_os, 28.11.17. 15:31, 0 0 0
Statistika kaže: najviše golova, asistencija, ključnih dodavanja, driblinga, ubačaja, pretpljenih prekršaja, izgubljenih posjeda. True scoring mu je sigurno visok(u to nisam siguran). Najbolje bi bilo kada bi ostao još 1.5 sezonu, ali Aulas je to.. - BruceWayne, 28.11.17. 15:35, 0 0 0
Lupit će Wenger pare, samo nek ide. - Jerlekan, 28.11.17. 15:40, 0 0 0
Auoar mi je neka verzije poor's man Kovačića sa boljim kretanjem bez lopte i općenito u međuprostoru.. - BruceWayne, 28.11.17. 15:51, 0 0 0
danijel_os | 25.11.
Tko je najjača svjetska reprezentacija?

Mučne i dugotrajne kvalifikacije su iza nas. Završene su, ipak, s(p)retno. Ono što slijedi je ždrijeb skupina ili kako se to malo izlizano kaže: ples kuglica. Plesati zajedno ne smiju kuglice iz iste konfederacije osim u slučaju Europe gdje je jedan incest po skupini dozvoljen. Ipak, skupina je 8 a Europljana 14. Jakosne skupine (POT-ovi) napravljene su po FIFA-inoj rang listi uz iznimku domaćina Rusije koja je "ugurana" u prvu jakosnu skupinu. Iz svake jakosne skupine izvlači se po jedna reprezentacija i tako formira skupina Svjetskog prvenstva.

Kako izgledaju jakosne skupine?

Iako bi se brzopleto moglo zaključiti kako svi iz POT-a 1 imaju jednake šanse biti izvučeni s Hrvatskom to nije slučaj. Naime, 3 europske reprezentacije iz prvog POT-a su "rezervirane" za Kolumbiju, Peru i Urugvaj jer zbog spomenutog pravila K, P i U ne smiju igrati s Brazilom i Argentinom. To znači da u prvoj zdjeli ostaju 3 europske + 2 južnoameričke reprezentacije za Hrvatsku. Ugrubo bi se moglo reći kako Hrvatska ima 3/5 (60%) za Europljane ili 10% za svaku od 6 navedenih europskih ekipa.

Za ovu analizu napravljena je Android aplikacija koja simulira izvlačenje i rezultate utakmice. Za svaku utakmicu uzima se u obzir Elo rating na temelju kojega se formiraju vjerojatnosti za pojedini ishod. Simulacije su ponovljene 100 000 puta i dobiveni su sljedeći rezultati:

Vjerojatnosti izvlačenja pojedinog protivnika:

Europske reprezentacije iz POT-a 1 su ipak bliže 9% zbog raznih mogućih redoslijeda izvlačenja i na ovom primjeru se vidi koliko je komplicirano izračunati egzaktnu vjerojatnost a tek smo na POT-u 2.
Od svih kombinacija grupa za Hrvatsku (8x8x8=512) onih "legalnih" grupa u kojima su zadovoljena pravila ima samo 244. 100 000 simulacija zasigurno pokriva sve i vrlo dobro prikazuje stvarnu vjerojatnost.

Zašto je uopće bitno izvući europsku reprezentaciju?

Ukoliko iz POT-a 1 dobijemo ekipu iz Europe tada ne možemo dobiti 3 najjače ekipe iz POT-a 3, kao ni najjaču iz POT-a 4. Iako "danas svi igraju nogomet" neki ga igraju bolje, a neki lošije. Danska, Švedska i Island su taktički ozbiljnije ekipe od ostatka POT-a 3.

Pogleda li se rejting (a i ugled) Rusije i Poljske u odnosu na ostale jasno je da bi to bio najbolji ulov, a skupinu npr.
[Rusija, Hrvatska, Egipat, Saudijska Arabija] bi bila sramota ne proći.

drugi ekstrem:
[Brazil, Hrvatska, Senegal, Srbija] je neusporedivo teža grupa. Odnosno, usporedivo je: prosjek Elo rejtinga protivnika skače sa 1644 na 1865.

Od svih mogućih protivnika najmanja vjerojatnost je za Srbiju i iznosi oko 7%

Valja naglasiti da ne postoji grupa u kojoj Hrvatska neće biti jedan od dva favorita za prolazak dalje.
Kako stvari stoje dalje?

Vjerojatnosti za plasman Hrvatske:

-Vjerojatnost prolaska skupine je oko 60%,
-prolaz među 8 najboljih 27%,
-osvajanje naslova tek malo više od 1%,
-dok su šanse za posljednje mjesto u grupi čak 15%.

Tko će biti pobjednik?


Kako svojim ELO rejtingom tako i šansama za osvajanje naslova prvaka ističu se Brazil i Njemačka sa oko 25%. Slijede ih Španjolska (11%), Portugal (7%), Francuska (7%), Argentina (6%) , Engleska (3%), Kolumbija (3%) i Belgija s kojom završava prag od 3%. Ostale 23 reprezentacije zajedno imaju manje od 10% šansi za naslov.

Rusiji nije puno pomoglo smještanje u prvu jakosnu skupinu u smislu osvajanja prvenstva, ali u smislu prolaska grupe itekako je. Na 100 000 simulacija Rusija je prošla skupinu u 35%, dok je Maroko (rejtingom jači) iz 4. POT-a skupinu prošao u samo 22% slučajeva. Ovdje nisu bitna imena reprezentacija, nego matematički pogled na pravilo guranja domaćina u prvu jakosnu skupinu.

Rusija nije morala ni igrati kvalifikacije, imati će prednost domaćeg terena, sudačko natezanje i uz sve to, najdrastičnije, gotovo duplo veće šanse za prolazak grupe guranjem u prvu jakosnu skupinu.
Kako npr. prihvatili pravilo da domaći atletičar na utrci od 100m u startu ima 2m prednosti, a pri tome ostali imaju priliku biti domaćini tek za 4 godine, 8 ili nikad.

Zbog tog pravila trenutno ispašta Španjolska, a mogla je i Hrvatska da Švedska nije izbacila Italiju. Tada bi iz 3. POT-a gledali u 16 reprezentacija pozicioniranih bolje od nas.

Nestrpljivo iščekujemo 1.12. i ždrijeb u Moskvi, nakon kojeg će se i svi ovi brojevi donekle promijeniti. Netko će slaviti a netko će tugovati i prije nego što se šutne prva lopta.

** PS: cijela ova analiza je točna onoliko koliko je točan i ELO rejting. Ni ELO rejting nije savršen broj koji bi opisao snagu neke ekipe. Ponajprije zbog toga što je uzorak utakmica ekipa iz različitih konfederacija premal. U aplikaciji je ostavljen prostor za "ručno" namještanje rejtinga ukoliko netko želi simulirati prvenstvo sa drugačijim početnim ELO rejtingom.

Aplikacija je dostupna na Google Play-u:
WORLD CUP RUSSIA 2018 SIMULATOR

Analiza Svjetskog prvenstva (prije ždrijeba)
Mučne i dugotrajne kvalifikacije su iza nas. Završene su, ipak, s(p)retno. Ono što slijedi je ždrijeb skupina ili kako se to malo izlizano kaže: ples kuglica. Plesati zajedno ne smiju kuglice iz iste konfederacije osim u slučaju Europe gdje je jedan incest po skupini dozvoljen. Ipak, skupina je 8 a Europljana 14. Jakosne skupine (POT-ovi) napravljene su po FIFA-inoj rang listi uz iznimku domaćina Rusije koja je "ugurana" u prvu jakosnu skupinu. Iz svake jakosne skupine izvlači se po jedna reprezentacija i tako formira skupina Svjetskog prvenstva. Kako izgledaju jakosne skupine? Iako bi se brzopleto moglo zaključiti kako svi iz ...
Analiza Svjetskog prvenstva (prije ždrijeba)
Mučne i dugotrajne kvalifikacije su iza nas. Završene su, ipak, ...
U knockout fazi logisticka krivulja: https://en.wikipedia.org/wiki/Logistic_function . U grupnoj fazi sam uveo linearnu funkciju za X za koju vrijedi: P[X]=0.35 za P[1]=P[2], P[X]=0 za Abs(P[1]-P[2])=1.00. Kad imam P[X] ... - danijel_os, 26.11.17. 13:22, 0 0 0
... razliku do 1.00 opet stavim u logisticku krivulju i izracunam P[1], P[2]. P[1]+P[X]+P[2]=1.00 i P[1]/P[2] ostaje nepromijenjen - danijel_os, 26.11.17. 13:25, 0 0 0
Brojka 0.35 je nešto što si izvukao kao statistiku? Da ako su momčadi jednake, šanse za X su 35%? - Sylar, 26.11.17. 15:57, 0 0 0
Simulirao sam rezultate sa [od 0.25 do 0.50] za X jednakih ekipa) taj broj zapravo nema nikakvu značajnost za konačan poredak u grupi i ostale vjerojatnosti koje su ovdje rađene. Bitan je samo omjer P1/P2. Također, nemoguće je iz ELO rejtinga... - danijel_os, 26.11.17. 20:21, 0 0 0
...doći do nekog očekivanja za X. Za to bi bio potreban očekivani broj golova. Manji broj golova --> veća vj. za X. Veći broj golova --> manja vj. za X. Npr. Serie B ima koeficijente na X oko 3.00 dok Nizozemci imaju 3.50 zbog većeg oček. br. golova - danijel_os, 26.11.17. 20:22, 0 0 0
ivan-cro | 22.11.
Tribina hipoteza

  Sutra Ivica Kostelić slavi 38. rođendan. Iako je to iznimno teško, nekako i priliči tu prigodu obilježiti tako da se njegova karijera prikaže na kvantitativan način…

High peak (8,5/10)

 Koliko je dominantan bio na svojem vrhuncu? Razdoblje njegovog high peaka odnosi se na razdoblje između 2010. i 2013. Tijekom tog je razdoblja ostvario 15 pobjeda u Svjetskom Kupu (od ukupnih 26), 2 srebrne olimpijske medalje, svjetsku broncu, veliki kristalni globus, 4 mala kristalna globusa, svjetsko srebro. U siječnju 2011. ostvario je 7 pobjeda, a to je najveći broj pobjeda jednog skijaša unutar jednog mjeseca ikada – tijekom tog je siječnja osvojio senzacionalnih 999 bodova (a u preostalih 4 mjeseca sezone njih 357). Slika ispod pokazuje strukturu bodova po pojedinoj disciplini te 2011. godine – konstantan je bio u slalomu, spustu, veleslalomu, kombinaciji, a iznenadio je njegov SG.   Moja ocjena je 8,5!

 Karijera/Long peak (7/10)

 Koliko dugo je držao svoj high peak? U 8 od svojih 17 sezona u Svjetskom Kupu osvajao je preko 600 bodova. Svih tih 8 sezona završavao je u TOP 10 ukupnog poretka, a 5 sezona završavao je TOP 5 plasmanima ukupnog poretka. 2002. i 2003. bile su odlične godine za njega, a zatim su uslijedile 4 lošije sezone. Rast počinje 2008., dolazi do high peaka između 2010. i 2013., a završne 4 sezone označene su dramatičnim padom u rezultatima. Na slici ispod vidi se graf Ivičine karijere. Između 2004. i 2008. ostvaruje samo 2 pobjede. S druge strane, razmak od 12 godina između prve i posljednje pobjede u natjecanjima Svjetskog Kupa nešto je što oduševljava. Ipak, treba reći kako je imao i slabije periode u karijeri (2004.-2007.), a zadnje 4 godine također su nešto zbog čega ocjena ovog segmenta ne može biti veća. Moja ocjena je 7!

Trofeji (8/10)

Tijekom karijere osvojio je 4 srebrne olimpijske medalje, svjetsko zlato, srebro i broncu, veliki kristalni globus, 5 malih kristalnih globusa, 26 pobjeda i 60 postolja. Moja ocjena je 8!

Posebnost (10/10)

Bio je dio neponovljive priče. Probio se na vrh svjetskog skijanja bez dva osnovna uvjeta – snijega i novca. Neki su čak skloni tvrditi kako je upravo Ivica bio „lokomotiva“ cijele priče, kako bez njega ne bi bilo ničega – motivirao je Janicu, a iz Gipsa izvlačio ono najbolje. Upravo zbog njega i njegove sestre, jedna je utrka ušla u kalendar Svjetskog Kupa – to se nikada prije nije dogodilo i vjerojatno se nikada poslije neće ni dogoditi. Bio je poznat po svojoj iznimnoj tehnici, poseban po tome što je izrastao iz specijalista za slalom u all-round skijaša, a iznimno je poseban bio po načinu prolaska kroz vertikalne kolce u slalomu. Moja ocjena je 10!

Popularnost (6,5/10)

 Kada govorimo o nečijoj popularnosti, zapravo govorimo o nečijoj veličini unutar pop kulture, o utjecaju koji je ta osoba imala na druge. Nema uopće dvojbe oko toga da ljudi poštuju njega i rezultate koje je postigao, ali Ivica je bio, i uvijek će biti, u sjeni svoje sestre Janice.  Kada otputujete u inozemstvo i kažete da ste iz Hrvatske mnogima je na jeziku Janica Kostelić – Ivica je u tom segmentu ipak slabiji. Zbog svog karaktera, nije koristio svoje ime kako bi se pozicionirao izvan sporta, izvan skijanja. Neću mu to uzeti za zlo, ali u ovom mi se segmentu čini najslabijim. Alibi ne može biti to što dolazi iz male zemlje, Tina Maze dolazi iz duplo manje zemlje i pokazala je kako se ime i popularnost mogu oblikovati i u takvim okolnostima. Ona ima knjigu, film, a ima i majice i kape sa svojim imenom – jednostavno je odlična u tom segmentu. Ivica nije želio ići u tom smjeru, a spomenuo sam Tinu zbog toga što ima usporedive rezultate u Svjetskom Kupu sa Ivicom (26 pobjeda, 1 veliki kristalni globus) pa ne možemo reći kako popularnost proizlazi iz rezultata. Ovo je subjektivna kategorija, ali pokušajmo je djelomično i kvantificirati – Maze ima gotovo 500 tisuća fanova na Facebooku, Ivica ih ima 120 tisuća. Moja ocjena je 6,5!

Rođendanska čestitka
Sutra Ivica Kostelić slavi 38. rođendan. Iako je to iznimno teško, nekako i priliči tu prigodu obilježiti tako da se njegova karijera prikaže na kvantitativan način… High peak (8,5/10) Koliko je dominantan bio na svojem vrhuncu? Razdoblje njegovog high peaka odnosi se na razdoblje između 2010. i 2013. Tijekom tog je razdoblja ostvario 15 pobjeda u Svjetskom Kupu (od ukupnih 26), 2 srebrne olimpijske medalje, svjetsku broncu, veliki kristalni globus, 4 mala kristalna globusa, svjetsko srebro. U siječnju 2011. ostvario je 7 pobjeda, a to je najveći broj pobjeda jednog skijaša unutar jednog mjeseca ikada – tijekom tog je siječnja ...
Rođendanska čestitka
Sutra Ivica Kostelić slavi 38. rođendan. Iako je to iznimno ...
Bome Los ti onda baš i nisi pratio skijanje ako misliš da Ivica nije zaslužio posebnost 10. Ne znam kako bi ju itko zaslužio više od njega, barem u zadnjih petnaestak godina. - Jerlekan, 23.11.17. 12:20, 0 0 0
Ako zanemarimo priču van terena (ok, ne treba zanemarit ali dio priče mora biti samo skijanje) rekao bih da je Kostelić prilično dosadan skijaš. - Losovius, 23.11.17. 13:25, 0 0 0
Aspen, siječanj 2011., odnos startnih kvota njega (Hrvatske) i ostalih, ima čovjek više pobjeda u slalomu nego cijela Švicarska. Sve su to povijesne stvari s kojima se malotko može pohvaliti, a sve uz sustav iz kojeg je iznikao i ozljede. Dosadno :) - Jerlekan, 23.11.17. 13:44, 0 1 0
Najviše mi je žao sezone 2012. kad je u zadnjoj utrci slaloma nekoliko vrata prije cilja pao (ili tako nešto) i tako izgubio mali kristalni globus koji je onda pripao Myhreru - thommys2211, 23.11.17. 17:34, 0 0 0
Ivica je jedna od najboljih motivacijskih priča ikad ispričanih u sportu. Bolja od serijala Rocky. Kad se sjetim onih tužnih očiju iz bolničkog kreveta i izrezanog koljena gdje mašta o olimpijskom zlatu umjesto o normalnom hodanju... nema dalje - danijel_os, 25.11.17. 2:37, 2 0 0
GNKDZCFC | 20.11.
Surfin USA; Celticsi došli do 13 u nizu...

Gledajući, nekidan, utakmicu između Boston Celticsa i Golden State Warriorsa, pod dojmom dobre igre,  počeo sam razmišljati o tome kako je Boston kroz cijelu njihovu povijest dobar u košarci. Onako na prvu sjetio sam se da nemaju loše momčadi ni u ostalim sportovima i odlučio sam malo detaljnije to istražiti. Nakon istraživanja došao sam do zaključka: Boston je najsportskiji grad u Sjedinjenim Američkim Državama!

Da malo pojasnim kako sam došao do toga zaključka. Odlučio sam uzeti u obzir četiri najpopularnija američka sporta: američki nogomet (NFL),  bejzbol (MLB), hokej (NHL), košarka (NBA). Razmišljao sam o tome da gledam i nogomet (MLS), ali on je tek u posljednje vrijeme postao popularan u americi i nema veliku važnost kroz povijest SAD-a. Imao sam dvojbu između dvije mogućnosti. Prva je bila da u obzir uzimam ukupan broj naslova koje imaju sve momčadi iz nekog grada u ta 4 sporta, a druga da u obzir uzimam najbolju momčad u gradu, po broju naslova, u svakom od 4 sporta i gledam koliko su uspješne u usporedbi s drugim gradovima. Odlučio sam se za drugu opciju, jer, primjerice, New York je grad koji ukupno ima najviše naslova u glavna 4 sporta (42), no problem je u tome što New York skoro u svakom sportu ima barem 2 predstavnika, samim time i veće šanse za naslov. Uz to, više od pola naslova (27) u New York je donijela bejzbol momčad New York Yankees. Zbog navedenih činjenica, druga metoda se činila prikladnijom, a Yankeesima se može odati počast zbog činjenice da su najtrofejnija američka momčad. Prije nego krenem na podatke, htio bi napomenuti da je i u prvoj metodi Boston bio vrlo uspješan i zauzeo je drugo mjesto sa 36 naslova.

Napomena: Kod momčadi s istim brojem naslova, gledao sam da je bolja momčad ona koja je više puta nastupila u finalima.

NFL* - NEW ENGLAND PATRIOTS

MOMČAD

   BROJ NASLOVA   

  BROJ FINALA  

Pittsburgh Steelers

             6

          8

New England Patriots

             5

          9

Dallas Cowboys

             5

          8

San Francisco 49ers

             5

          6

Green Bay Packers, New York Giants

             4

          5

Kao što vidimo u tablici, Patriotsi su druga najuspješnija NFL momčad. Posebno je zanimljiva činjenica da su svih svojih 5 naslova uzeli u 21. stoljeću pa za njih možemo reći da su najbolja NFL momčad 21. stoljeća. Najpoznatiji igrač je quarterback Tom Brady. Brady je cijelu svoju karijeru u Patriotsima i sudjelovao je u osvajanju svih 5 naslova i jedan je od dvojice igrača koji imaju 5 Super Bowlova. Mnogi ga smatraju najboljim NFL igračem u povijesti.

*Napomena: Za broj naslova uzimao sam naslove u Super Bowl eri jer ipak je Super Bowl jedan oda najvažnijih dogđaja u svijetu. Kad bi gledali i naslove i prije Super Bowl ere New England Patriotsi bi se nalazili na 6. mjestu, a najuspješnija bi bila momčad Green Bay Packersa s 13 naslova.


MLB - BOSTON RED SOX

MOMČAD

  BROJ NASLOVA  

  BROJ FINALA  

New York Yankees

           27

         40

St. Louis Cardinals

           11

         19

Oakland Athletics

            9

         14

San Francisco Giants

            8

         20

Boston Red Sox

            8

         12

Red Soxi sa 8 naslova su na samom rubu top 5 nauspješnijih momčadi MLB-a. Babe Ruth, igrač bejzbola kojeg mnogi smatraju najboljim ikada u tome sportu, počeo je karijeru u red Soxima. U 5 godina koje je proveo tamo, Red Soxi su osvojili 3 naslova. Nakon toga Ruth pod misterionim okolnostima odlazi u Yankeese i Red Soxi ne osvajaju naslov sljedećih 86 godina! Taj podatak poznat je pod nazivom prokletstvo Bambina (Ruthov nadimak)

NHL - BOSTON BRUINS

MOMČAD     

  BROJ NASLOVA  

  BROJ FINALA  

Montreal Canadiens  

           24

         33

Toronto Maple Leafs

           13

         21

Detroit Red Wings

           11

         24

Boston Bruins

            6

         19  

Chicago Blackhawks 

            6

         13

Bruinsi se nalaze na 4. mjestu najtrofejnijih NHL momčadi. Kada bi iz tablice izuzeli kanadske momčadi koje su dominantnije u hokeju, Boston bi bio druga momčad po broju Stanley kupova u SAD-u. Zanimljiva je činjenica da su, uz Detroit, momčad sa najviše poraza u finalima. Najveći igrač u povijesti kluba je Bobby Orr, koji je najbolji obrambeni igrač u povijesti NHL lige, a najpoznatiji je po takozvanom letećem golu u finalu Stanley kupa 1970. kojim je donio naslov Bruinsima.

NBA - BOSTON CELTICS

MOMČAD

BROJ NASLOVA

BROJ FINALA

Boston Celtics

17

21

Los Angeles Lakers

16

31

Chicago Bulls

6

6

Golden State Warriors 

5

9

San Antonio Spurs

5

6

Celticsi su najuspješnija NBA momčad, a sa 17 naslova su i druga najuspješnija momčad američkog sporta. Dio su jednog od najpoznatijih rivalstava u sportu zajedno s Los Angeles Lakersima, koji su se susreli čak 12 puta u NBA finalima, a Celticsi su bili uspješniji sa 9 pobjeda. Kroz Boston je prošlo mnogo vrhunskih igrača kroz povijest, a neki od njih smatrani su jednima od najbolij koji su igrali košarku (Bill Russell, Larry Bird,...)

Kao što se vidi u tablicama, Boston je jedini grad u SAD koji ima momčad među pet najtrofejnijih momčadi u svakoj od četiri lige. Samim time Boston možemo smatrati najuspješnijim gradom Sjedinjenih Američkih Država po pitanju sporta. Ta činjenica postavlja pitanje: Kako je Boston tako uspješan?

Uspješnost Bostona ne možemo pripisati broju stanovnika, a ni veličini grada jer je Boston sa 673 184 stanovnika tek 22. grad po broju stanovnika u SAD (primjerice Zagreb ima 790 017 stanovnika), a po površini kopna (125.41 m2) nije ni u top 150 gradova. Također Boston nije ni jedan od turističkih središta SAD-a. Što je onda doprinijelo tome da Boston bude toliko uspješan kao grad? Dio zasluga možemo pripisati vrhunskim igračima koji su nastupali u bostonskim momčadima, ali i te igrače trebao je netko draftirati i voditi. Dugo promišljajući došao sam do 2 teze.

Prva teza je posljedica činjenice da je Boston vrlo europski grad pošto četvrtinu stanovništva čine ljudi irskog i talijanskog podrijetla i da zbog toga im je sport više u genima, no ta teza mi nije baš uvjerljiva jer Europljani nisu baš uspješni što se tiče američkog sporta. Druga teza, meni realnija, je posljedica toga da se u okolici Bostona nalaze dva, možda i najprestižnija sveučilišta, Harvard i MIT. Samim time više pametnijih i sposobnijih ljudi studira i obitava u okolici Bostona i samim time posljedica toga je da pametniji i sposobniji ljudi rade u gradu, vode grad, a samim time i momčadi u tom gradu.

Da zaključim, prilično je nevjerojatno, da je jedan takav grad poput Bostona toliko uspješan u tako velikoj i bogatoj zemlji poput SAD-a i to je jedan vrlo zanimljiv fenomen.

Fenomen zvan Boston
Gledajući, nekidan, utakmicu između Boston Celticsa i Golden State Warriorsa, pod dojmom dobre igre, počeo sam razmišljati o tome kako je Boston kroz cijelu njihovu povijest dobar u košarci. Onako na prvu sjetio sam se da nemaju loše momčadi ni u ostalim sportovima i odlučio sam malo detaljnije to istražiti. Nakon istraživanja došao sam do zaključka: Boston je najsportskiji grad u Sjedinjenim Američkim Državama! Da malo pojasnim kako sam došao do toga zaključka. Odlučio sam uzeti u obzir četiri najpopularnija američka sporta: američki nogomet (NFL), bejzbol (MLB), hokej (NHL), košarka (NBA). Razmišljao sam o tome da gledam i nogomet (MLS), ...
Fenomen zvan Boston
Gledajući, nekidan, utakmicu između Boston Celticsa i Golden State Warriorsa, ...

Respekt: Drop24, BruceWayne, Cirohito,

Slažem se: Cirohito,

Volio bih da netko tko se možda više razumije u američki sport i ameriku kao zemlju podijeli svoje mišljenje jer mi je ovo stvarno zanimljivo, a nisam otkrio ništa baš što bi moglo objasniti fenomen. - GNKDZCFC, 20.11.17. 19:01, 0 0 0
Losovius | 19.11.
KDB: najbolji MC današnjice?

Jedna od gorkih pilula koju je prošle sezone morao progutati Pep Guardiola uručena mu je u Leicesteru. Deset minuta prije kraja utakmice, City je protiv tada i dalje aktualnog prvaka Engleske, koji nije pronalazio pravu formu, gubio 4:0 te se činilo da slijedi najgori poraz u Pepovoj karijeri. S dva gola u posljednjih 10 minuta poraz je tek blago uljepšan, ali pilula nije bila ništa manje gorka. Što je bilo najgore od svega, bila je to tek samo još jedna u nizu utakmica zbog koje su žestoki Guardiolini kritičari mogli likovati.

Ove sezone, sve se promijenilo. Na istom stadionu, nakon što je odsvirana 90-a minuta, City je slavio rezultatom 2:0 u dvoboju gdje je zapravo mogao samo pobijediti s većom razlikom. Što je još važnije, dotična utakmica tek je nastavak niza za trenutačno najbolju momčad Euope. City je, naime, ove sezone hit momčad u ligama petice s 11 pobjeda iz 12 susreta u Premier ligi te sa sve četiri pobjede u Ligi prvaka. Pritom, plijene iznimno dopadljivom igrom. Ako do kraja održe barem i približnu razinu kvalitete i forme, protutnjat će Premier ligom, a imaju dobre šanse I u Ligi prvaka.

Slično je s belgijskom reprezentacijom. Belgijanci su protutnjali euro-kvalifikacijama za SP, upisavši 9 od 10 pobjeda (uz tek jedan remi), a bolji su bili samo Nijemci. Smatra ih se jednima od favorita za Svjetsko prvenstvo, a ova je generacija možda i jača od one koja je tijekom 80-ih bila viceprvak Europe te u polufinalu Svjetskog prvenstva.

Što im je zajedničko?

I jedni i drugi dobrim dijelom ovise o individualnoj inspiraciji jednog čovjeka, koji trenutačno igra svoj najbolji nogomet u karijeri. On je Kevin de Bruyne. Stasiti veznjak žila je kucavica kako kluba i reprezentacije, koji bi u narednoj sezoni mogli postati europski, pa čak i svjetski prvaci.

Pravo je pitanje; kako je to postigao? Koje je njegovo tajno oružje? Kako je momak, o kojem se relativno malo priča kada je tema sama elita nogometnog svijeta, postao najvažnije oružje dvaju toliko dominantnih nogometnih kolektiva?

Ovaj tekst istražit će upravo, s konačnim pitanje – kada gledamo Kevina de Bruynea, gledamo li onda i najboljeg veznog igrača svijeta?

Kevin na prvu loptu

Ono što se može vidjeti na prvu loptu, gledajući samo bazičnu statistike te ono što radi na terenu, su asistencije. Još dok je igrao u Wolfsburgu, u sezoni 2014/15 imao je 20 asistencija u jednoj sezoni te bio najbolji asistent Europe. Prošle sezone, kada Cityju nije išlo najbolje, sakupio ih je 18, a bolji od njega bio je samo Emil Forsberg. Gledajući posljednje tri sezone te ovu aktualnu, s 53 asistencije (podaci: Opta) u ligama petice daleko je ispred konkurencije. Dovoljno je samo reći da slijede Lionel Messi i Luis Suarez.

I nije samo do ukupnog broja, nego i do načina na koji opslužuje sve oko sebe. Podjednako ih je podijelio centaršutom, u kombinatorici te iz prekida. Jednako po tlu, kao i po zraku. Jednako kratkim proigravanjima kao i loptama u prostor, onima koje paraju obranu. Ne postoji igrač, osim vjerojatno Messija, koji na toliko načina može do te mjere efikasno druge dovoditi do prilika za pogodak. Zbog toga i toliko asistencija na njegovom kontu.

Da je samo to u pitanju, bilo bi dovoljno. Ali onda bi De Bruyne bio netko iznimno nalik na Mesut Ozila, koji je – kada se zbroji posljednja sezona u Werderu te prve tri u Real Madridu – imao vrlo sličan broj i raznovrsnost asistencija.

Ali Kevin de Bruyne nije Mesut Ozil, on je daleko više od toga...

Novi model: Pepov KBD

Pep Guardiola je poznat kao trener koji ima utjecaj na igrače, jednak od onih koji oblikuju karijere. Da njega nije bilo, Joshua Kimmich vjerojatno ne bi nikad mogao igrati na mjestu desnog beka, kao niti Fabian Delph na mjestu lijevog. I jedan i drugi zapravo su trebali biti vezni igrači. Thiago vjerojatno nikad ne bi postao 'space bender', a Kevin de Bruyne ne bi postao... Pa, ono što je sad.

Kada je dolazio u City, došao je kao najbolji asistent Europe, ali isto tako i igrač koji primarno igra na krilnog poziciji te je najučinkovitiji u tranzicijskoj igri kakvu je igrao Wolfsburg. U Vučjem gradu, De Bruyne je s ekipom osvojio DFB Pokal te bio njemački viceprvak, ali tek se ove sezone vidi do kojih visina može doći njegova igra. Nije se to vidjelo niti na početku njegove odiseje u Cityju.

Za Građane, koji su sada momčad po mjeri Pepa Guardiole, prekomandiran je u centar terena, na poziciju 'osmice', koja primarno ordinira po desnoj strani nadopunjavajući se s Raheemom Sterlingom, ali jednako tako ima slobodu ići gdje god vidi da se prostor nudi. U kombinaciji s Davidom Silvom, zasad je nerješiva zagonetka za svaku obranu kako Engleske tako i Europe...

'Cilj naše igre je donijeti lovu do Davida Silve ili mene. Onda je naš zadatak da napravimo razliku...' - u intervjuu za engleski Sky izjavio je Kevin de Bruyne i tako zapravo najbolje moguće opisao svoj zadatak u sistemu Pepa Guardiole.

Kao centralni veznjak, De Bruyne je na sebe preuzeo dobar dio playmakerskih, ali i obrambenih zaduženja. Dogodilo se magija; broj asistencija nije mu opao (što bi bilo logično za igrača koji je počeo igrati dalje od gola), ali zato su dramatično povećani svi drugi – pogotovo obrambeni – elementi njegove igre. Kao i u slučaju mnogih drugih igrača, Guardiola je uspio iz njega izvući ono što se prethodno nije moglo vidjeti. Uspio je probuditi kompletnog nogometaša.

Koje je njegovo tajno oružje?

Svaki top igrač ima jedan, tj. barem jedan, element igre koji ga razdvaja u odnosu na konkurenciju. Ono koje ga postavlja na vrh piramide. Veznjaci nisu iznimka, pa je tako tajno Modrićevo oružje njegov prvi dodir, za Kroosa su to dijagonale i dubinske lopte, a kod Kantea agresivnost. Sve dobro što dolazi kao posljedica, a onda se vidi u statistici, posljedica je upravo tih, zapravo nadnaravnih, sposobnosti.

Kevin de Bruyne nema Iscovu lakoću kretanja i promjene smjera, nema niti Modrićev prvi dodir s loptom, a nije niti vješt u distribuciji koliko je Toni Kroos. Ne može vijati prostor kao Thiago Alcantara niti izluđivati protivničke igrače kao N'Golo Kante. Ne može niti redovito zabijati iz drugog plana kao što je to među veznim igračima nekoć činio Frank Lampard, vjerojatno najbolji strijelac modernog nogometa među onima koji nisu čisti ili barem krilni napadači.

Međutim, De Bruyneova posebna moć je da toliko objedinjuje sve spomenute elemente da je zapravo nezaustavljiv. U svim elementima ofenzivne igre za veznog igrača spada među samu elitu, iako bi se vjerojatno za svaki element individualno dalo pronaći i boljeg igrača. Nema načina da se postavi igra protiv njega, a da je zapravo učinkovita. Nema slabosti koju mu možete pronaći.

Dajte mu prostora te ga izazovite u tranziciji pa će povući loptu 20, 30, ako treba i 50 metara. Ako mu skratite prostor, može odigrati bilo iz prve ili iz druge, a često će i suigrača gurnuti u mat situaciju. Ako ga pritisne nekoliko igrača, dovoljno se dobro kreće i igra bez lopte da će to iskoristiti njegovi suigrači. A ako ga izazovete da puca, dogodit će se gromoviti udarci s 20-ak metara koji paraju mrežu. Lijeva ili desna noga, sasvim svejedno.

Ako se vratimo na početak, baš na utakmicu protiv Leicestera, pobjedu je zapečatio njegov gromoviti pogodak lijevicom s oko 20 metara. Slično je bilo i protiv Chelseaja.

Pod paskom Guardiole, KDB je prestao biti običan čovjek, onaj koji mora imati jednu supermoć. Postao je univerzalni vojnik. Igrač koji može na elitnoj razini obavljati gotovo svaki zadatak koji se zahtjeva od ofenzivno nastrojenog veznog igrača, a pritom je – baš kao Van Damme ili Dolph Lundgren – potpuno nezadrživ. U njemu nema ničeg 'trashy' kao u spomenutom filmu, već je to isključivo spoj finoće, žestine, brzine i snage. On je jedan Kevin, ali barata svim vještinama!

One Kevin to rule all the skills!
Jedna od gorkih pilula koju je prošle sezone morao progutati Pep Guardiola uručena mu je u Leicesteru. Deset minuta prije kraja utakmice, City je protiv tada i dalje aktualnog prvaka Engleske, koji nije pronalazio pravu formu, gubio 4:0 te se činilo da slijedi najgori poraz u Pepovoj karijeri. S dva gola u posljednjih 10 minuta poraz je tek blago uljepšan, ali pilula nije bila ništa manje gorka. Što je bilo najgore od svega, bila je to tek samo još jedna u nizu utakmica zbog koje su žestoki Guardiolini kritičari mogli likovati. Ove sezone, sve se promijenilo. Na istom stadionu, nakon ...
One Kevin to rule all the skills!
Jedna od gorkih pilula koju je prošle sezone morao progutati ...
Ovi radar grafovi su odlični. Lijepo se vidi kako je zeleno područje "pojelo" plavo i crveno. Valjalo bi staviti i prosječne vrijednosti svih igrača na toj poziciji i usporediti njegov učinak (i napredak) u odnosu na prosjek. - danijel_os, 19.11.17. 15:53, 0 1 0
Dobro Jo reče kako je KDB 80% svega. Možda i malo više od 80%. Šta bi sa KDB Tackles (2015/2016)? Ne vjerujem da je baš 0.00. - danijel_os, 19.11.17. 15:58, 0 0 0
Aha, linearna skala pa je to oko 1.0. Moj bed :) - danijel_os, 19.11.17. 16:00, 0 0 0
BruceWayne | 18.11.
Tribina hipoteza

11 dugih dana trebalo je proći da konačno reprezentativni cirkus ode iz našeg grada i već će subotu obilježiti 4 derbija. Najraniji od njih odigrao se u sjevernom Londonu, gdje su tradicionalno odigrali Arsenal i Tottenham. Duga povijest ovog dvoboja datira još od 1889., a postao je zanimljiv 1913. kada je Arsenal uselio u sjeverne dijelove Londona. Tradicija zadnjih par godina je na strani Tottenhama, okidač za promijenu odnosa snaga među rivalima bio je dolazak trenutnog trenera Tottenhama. Nakon što su 20 godina Topnici završavali ispred, trend je promijenjen u sezoni kada je Leicester osvojio naslov a Tottenham bio drugi. On zapravo traje do dan danas, jer je do ove utakmice Tottenham držao 3., a Arsenal 6. mjesto i razlika između njih bila 4 boda.
No, kladionice su za ovaj susret bile naknonjenije Arsenalu. Jedna od tradicija koja nije naklonjena Pochettinu, njegov je mizeran postotak pobjeda u gostujućim utakmicama protiv direktnih suparnika za vrh, koji je manji od 10%. Povežite to sa nekoliko ozljeda, povratak igrača sa reprezentativnih okupljanja i savršeni "score" Arsenala kući do sada, i dobiti ćete razloge što je Arsenal proglašen opravdanim favoritom prije utakmice.

Wenger za ovu utakmicu nije mogao računati na Ospinu, Cazorlu i Giruoda, pa je logičan napadački trojac predvođen najskupljim pojačanjem u povijesti Arsenala Lacazetteom. S njegovim dolaskom Arsenal je ušao u novu eru, jer srušenim rekordom u plaćenoj odšteti jasno dali do znanja oko koga će graditi ekipu u idućim sezonama. Najveća zamjerka Arsenalu zadnjih par godina osim samog Wengera je nepostojeći sustav gdje trener Arsenala i dalje ne uspijeva uvjeriti svoje glavne zvijezde Sancheza i Ozila da potpišu nove ugovore. Ako to ne učine, moći će već na zimu dogovoriti transfer za ljeto bez da Arsenal dobije odštetu za njih. Stoga je ovaj derbi sa Tottenhamom bio od posebnog značaja jer sa mogućom pobjedom, rasle bi i dionice njihovog ostanka u klubu.

Pochettino je napravio veliku formacijsku promjenu od drugog dijela prošle sezone kada je najdražih 4-2-3-1 prebacio u 3-4-2-1. Od vremena sa četvoricom ispred Llorisa nema više Walkera, na Rosea se sve manje računa, dok se listi ozlijeđenih gdje su Wanyama i Lamela pridružio Alderweireld. Jedna od najjačih karika Argentinca je ubacivanje mladih igrača u rotaciju. Ozljedom belgijskog stopera, prije vremena morao je dobiti šansu Sanchez, a prije njega ozljedom Dembelea Winks. Da u Premiershipu postoji nagrada za "Most improved player", Winks bi bio u najužem izboru što dovoljno govori u sustavu i radu Pochettina.

Razdoblje reprezentativnog tjedna defitivno je više oštetilo Tottenham. Njihov ponajbolji igrač u zadnjih mjesec dana Eriksen je svojoj reprezentaciji osigurao prolazak na svjetsko prvenstvo i bilo je za očekivati kako samo par dana poslije neće moći odgovoriti na jednako dobar način kao prije same stanke. Osim Eriksena, analitičari su označili kao najveći problem Tottenhama do sada prevelika napadačka ovisnost o Kaneu. Statistika također ide u tom smjeru: osim što je zabio 13/30 golova, ukupno čini čak 36% udaraca. Kane je centralna točka napada Tottenhama, gdje su svakoj liniji postoji jedan distibuter lopte(Dier,Dembele,Eriksen,Kane), iz čega se može isčitati jasne namjere i plan Pocchetina u ovoj formaciji, gdje vidi Kane kao igrača koji ne samo realizira, nego i sudjeluje u organizaciji napada. Sa tom kvalitetom, Kane je jedan od najkompletnijih napadača svijeta u ovom trenutku.

Ako ćemo tražiti ključni razgovor koji je odlučio utakmicu, to je motivacija domaćih igrača koja barem u ovolikom obliku nije postojala ove sezone. Visokim, ali i ristantnim presingom iznenadili su Pochettina i prekinuli linije distribucije na koje je računao. Situacije kao ova bile su česte, obrana Tottenhama nije imala drugog izbora nego izbijati loptu.

Ako je lopta uspjela doći do Dembelea, on se gotovo uvijek nalazio u "klopci", gdje su ga okružili barem dvojica, često i tri protivnička igrača. Plan Wengera bio je razbiti osovinu Dier-Dembele od čega su kretale većine akcija otkako je Dier prešao u obranu. Dok je bio aktivan rezultat, Tottenham nije uspijevao izaći u napadu na način koji je htio zbog odlične kordinacije Arsenala.

Jedna od situacija kada su uspjeli, što je rezultiralo žutim Mustafija. Da je Kane uspio proslijediti loptu prema nekome od suigrača, bila bi to vjerovatno čista prilika za gol.

Većina napada Arsenala išla je po desnoj strani gdje je dominirao Bellerin uz pomoć Ramseya i Ozila. Wenger je ubacivanjem Konscielnog dobio još jednog dodatnog igrača u posjedu, na što obrana Tottenhama nije imala odgovor. Kada je Francuz išao prema naprijed, sustavno se Kolašinac vraćao, pa je to na trenutke izgledalo kao sustav za 4 iza.

Tek u zadnjoj trećini utakmice Tottenham je uspio doći do glavnog plana. Bilo je jasno da Arsenal ne može u istom tempu odigrati cijelu utakmicu i postepeno su igrali defenzivnije što je utakmica odmicala.
Pochettino je ulaskom Winksa dobio svježeg igrača koji je mogao distribuirati lopte, a uz njega obrana je išla visoko gdje je Dier imao više prostora prema naprijed.

Kraj utakmice Tottenham je dočekao sa uobičajenih 58% posjeda, ali smanjen je postotak uspješnosti sa 82 na 79%, što je dokaz da Tottenham danas nije bio na očekivanoj razini. Iako je prvi gol dvojben zbog nepostojećeg prekršaja i mogućeg zaleđa, teško je reći u kojem bi smjeru otišla utakmica da Arsenal nije zabio 2 gola u kratkom razdoblju. Ipak, pobjeda je zaslužena, jer je Arsenal odigravši najbolju utakmicu ove sezone,a Wenger se pokazao da zna najbolje pripremiti momčad kada je to najpotrebnije.

Razbijeni mitovi

Porazom na Emiratesu, Pochettino je dodao razlog više svojim kritičarima u tvrdnji kako se (još) ne može smatrati među najboljim trenerima na svijetu. Iako radi općenito vrhunski posao koji se ogleda kroz sustavan rast kluba, transfere, taktičku prilagodbu i afirmaciju igrača, nije još pronašao način kako kvalitetno se suprostaviti u gostujućim utakmicama sa izravnim suparnicima. Ni Kane danas nije pokazao igru vrijednu titule ponajbolje napadača, Eriksen playmakera, i Ali ponajboljeg mladog igrača svijeta. Sva trojica u tjednu imali su reprezentativne obaveze,a pogotovo Eriksen gdje je odigrao utakmicu života u Dublinu.

Također, ovdje vidimo grešku Sancheza koji je uskočio na mjesto ozlijeđenog Alderweirelda, koji se sve više spominje da bi mogao otići iz kluba što neslaganja u veličini plaće, što je jedan od osnovnih problema nekonkurentnosti Tottenhama. Sanchez je "iskočio" iz obrane, pritom ne daju suigrača dovoljno vremena da se rašire i pokriju lijevi bok. Bellerin je ušao u prazan prostor, ali Lazacette nije stigao pospremiti njegovo ubacivanje. 
Zbog ovakvih grešaka, Tottenham ne može u ovom trenutku konkurirati jačim i bogatijim klubovima u ligi.  Ipak,"The Process" ide dalje, gradi se stadion, ove godine će se afirmirati pokoji igrač, ali još ne postoji odgovor na pitanje kada će Tottenham biti realan kandidat za naslov.

Pitanje kontinuiteta

Nakon ovako fantastične utakmice treba odati priznanje Wengeru što je uspio konačno posložiti momčad i dati razlog više Sanchezu i Ozilu da ostanu na njegovom brodu dulje od ove sezone. Danas nije bilo slabog mjesta kod domaćina, obrana je odigrala na visokoj razini, ne dopustivši protivnicima da ozbiljnije uzgoze gol. Mustafi, možda i igrač utakmice odigrao je odličnu obranu na Kaneu, rotacije su bile pravovremene i pobjeda nije dolazila u pitanje.

Ali, i dalje navijači Arsenala nisu sigurni hoće li ova pobjeda biti samo trend ili povratak Arsenala na nešto više od borbe za Ligu Prvaka. Jedan korak naprijed je napravljen, zimski prijelazni rok biti će "paklen", a do onda Wenger ima vremena uvjeriti Sancheza i Ozila u ostanak ili krenuti u novi rebulding oko Lacazettea.

Vraćena nada u povratak Arsenala
11 dugih dana trebalo je proći da konačno reprezentativni cirkus ode iz našeg grada i već će subotu obilježiti 4 derbija. Najraniji od njih odigrao se u sjevernom Londonu, gdje su tradicionalno odigrali Arsenal i Tottenham. Duga povijest ovog dvoboja datira još od 1889., a postao je zanimljiv 1913. kada je Arsenal uselio u sjeverne dijelove Londona. Tradicija zadnjih par godina je na strani Tottenhama, okidač za promijenu odnosa snaga među rivalima bio je dolazak trenutnog trenera Tottenhama. Nakon što su 20 godina Topnici završavali ispred, trend je promijenjen u sezoni kada je Leicester osvojio naslov a Tottenham bio drugi. ...
Vraćena nada u povratak Arsenala
11 dugih dana trebalo je proći da konačno reprezentativni cirkus ...
Odlično. Pravi primjer kako analizirati utakmice... - Losovius, 18.11.17. 19:04, 1 0 0
Analiza je dobra zbog truda uloženog u nju ali tu nažalost priča završava.Arsene Wenger je taktički možda i najlošiji trener posljednjeg desetljeća.Čovjek nema apsolutno nikakve logičke ideje,njegova rotacija je žalosna i nema temelje u trenutnom - Lwave, 18.11.17. 21:13, 0 0 0
rezultatu.Pocchetino je ovu utakmicu izgubio jer je Kane još fizički nespreman i jer su preko kurca ušli u utakmicu.Arsenal neće biti u 5 ekipa na kraju godine. - Lwave, 18.11.17. 21:15, 0 0 0
Nisam nigdje napisao da je Wenger taktički genij, ali je ovu utakmicu dobio jer je pokazao hrabrost, i sreća je pratila hrabre. Poch je izgubio jer nije imao plan B, te se mogu složiti da je malo podcijenio Arsenal. - BruceWayne, 18.11.17. 21:30, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.