ANALIZE

BruceWayne | prije 6 sati
Tribina hipoteza

Zadnje kolo Bundeslige osim zanimljive borbe za opstanak donijelo je završnu podjelu pozicija u europsku konkurenciju. Iako je Kovačev Eintracht bio jedan od glavnih kandidata za Europsku ligu s pogledom na Ligu Prvaka, zadnjih 90 minuta Bundeslige gurnulo je Stuttgart na 7. poziciju, odnosno zadnje mjesto koje vodi u Europu ukoliko Eintracht ne spriječi Bayernov naum da osvoji duplu krunu.

Dominatni bavarski div bio je neosporni favorit i sve osim njegovog osvajanja bilo bi veliko iznenađenje. Dvoboj između ova dva kluba dodatno je zaitrigirao Kovačev prelazak na klupu Bayerna u trenutku kada je Eintracht dobro stojao na ljestvici. Zov Bavaraca teško je odbiti, ali Niko je ponovno pokazao profesionalnost i odradio prvenstveno sjajnu pripremu i kasnije prilagodbu u samoj utakmici te na najbolji način pokazao svojim budućim poslodavcima kako nisu pogriješili što su okrenuli njegov broj. Eintracht je nakon 30 godina osvojio trofej a posao koji je odradio bivši hrvatski strateg može ući u domenu SF-a jer je ekipu iz doigravanja za ostanak u ligi dvaputa doveo u finale Kupa i tamo iz drugog pokušaja uzeo trofej sa momčadi čija je realnost grčevita borba u donjem domu Bundeslige. Kovač je morao skupljati igrače sa svih strana a i mali luksuz koji je dobivao kao pripomoć od elitnih europskih klubova kao što je Realov Vallejo, brzo mu je uzet. Posao u Frankfurtu pokazati će se, nije bila samo njegova trenerska, nego i menadžersko-socijalna priča jer je morao od različitih tipova igrača dovedenih u kontekstu "druge šanse" sastaviti kompetitivnu ekipu u ograničenim resursima kluba koji se i sam zadovoljio sa mrvicama koje su padale sa bundesligaškog stola.

Kovač je vjerovao svojim izabranicima a trebalo je proći vremena da oni počnu vjerovati njemu, što je bio preduvjet da Eintracht počne igrati jedino na način se može izvući maksimum iz ograničenih uvjeta. Jedan od igrača koji su došli u Frankfurt u Kovačevoj eri je i Ante Rebić, što je bila njihova treća suradnja nakon mlade i seniorske reprezetacije. U Rebiću je prepoznao znakove znakove korisne za njegov sustav, odnosno sjajan spoj motoričko-tehničkih predispozicija i polivalentnost neophodne za promjene sustava ovisno o protivniku. Za razliku od standardnih 3-5-2 gdje je napadački par Rebić i Haller, Kovač se protiv Bayerna odlučio na defenzivnijih 3-6-1 što se u obrani ogledalo kao 5-4-1.

Kovačev primarni zadatak bio je zatvoriti izlaske Bayerna preko bočnih zona. Duplirani bokovi sa wing bekovima i krilima pokretljivo su zatvarali Bayernove bekove u situacijama kada su trebali iznijeti loptu. Ukoliko je lopta bila kod stopera, Rebić je bočno čuvao Kimmicha prateći njegovo kretanje i radeći presing ako je lopta išla prema njemu. Na taj način, jedini koji je uspijevao napraviti pozicijski višak kod Bayerna bio je Thiago, gdje se Kovač odlučio na koncepcijski rizik pustiti Španjolca a markirati ostale igrača a pogotovo zone u međuprostoru gdje bi nastao višak iskakanjem dvojice centralnih veznih. 

Kada je Kimmich stojao visoko, Muller je ulazio u sredinu jer je Bayern želio dobiti brojčanu nadmoć na centru. Kovač na to odgovora uvlačenjem krila prema veznim čime je dobio kompaktnost u sredini i dobru priliku oduzeti loptu ako bi dodavanje išlo u navedenu zonu. Treba naglasiti odlično pozicioniranje Rebića iz dva razloga: dovoljno je blizu prostoru za uzeti loptu i dovoljno blizu napasti prostor gdje bi imao prednost nad stoperom. Eintracht je oduzeo loptu i Boateng je aktivirao Rebićevo kretanje gdje je on lako driblingom ostavio prednost nad Suleom, lažnjakom ga ponovno izbacio iz ravnoteže i pokazao sjajan osjećaj za asistenciju ali ga suigrač nije shvatio.

Kovač je znao da samo stajanjem u dubokom bloku ne može izdržati nalete Bayerne cijelu utakmicu, stoga je morao preuzeti koncepcijski rizik u nekim situacijama. Obzirom da su pokretljivost i agresivnost postali svojevrsni trademark njegove ekipe, Rebić je napuštajući svoju poziciju u kratkom vremenu stigao od točke A gdje je markirao Kimmicha do točke B gdje je radio presing na Jamesu. U tom trenutku, Eintracht već ima dvojicu igrača koji zatvaraju stopere i James ima jedinu mogućnost poslati loptu prema sredini, upravo tamo gdje kretanjem dolazi Rebić. Izvrsno prepoznavanje okidača za presing i suradnja napadača. Boateng ponovno izbacuje Rebića u prostor a on pogađa za vodstvo.

Drugo poluvrijeme trener Bayerna diže ritam igre i ne radi više rotacije na desnoj strani. Muller igra gotovo drugog napadača a Kimmich drži sam desni "wide space". Fenomenalni Thiago u toj utakmici ulazi u zonu gdje Bayern ima višak, Rebić iako nije loše postavljen ne stiže reagirati na ulazak Kimmicha u prostor i Bayern izjednačava. 

Kovač izvrsno prati utakmicu i umjesto krila uvodi veznog čime mijenja sustav iz 5-4-1 sa krilima u istu formaciju sa rombom. Trener Eintrachta primjećuje da Kimmich radi previše štete na njegovoj lijevoj strani i radi potez koji je odlučiti pobjednika. Ne samo da je limitirao Bayern čime mu je pomogao i izlazak Thiaga, nego je Rebiću rezervirana uloga u obrani omogućila potrebnu svježinu za završni juriš prema Bayernovu golu. Bavarci poslije Kovačeve taktičke intervencije nisu uspijevali više lako dolaziti u zadnju trećinu Eintrachta i sve se činilo da utakmica se neće završiti za 90 minuta.

No, jedan mehanizam koji je Kovač doveo na najvišu razinu pogurao je Eintracht prema naslovu. Bayern je krenuo u napad preko lijevog boka gdje do iskakanja Boatenga imali višak 3vs2. Onda, Ganac napušta poziciju prednjeg u rombu radeći presing na Riberyu. Kao i kod prvog pogotka Eintrachta, Bayern gubi loptu i Da Costa izbacuje Rebića na širokom prostoru. Već spomenut razlog pomjeranja Rebića na mjesto centralnog napadača pokazao se kao vizionarski jer hrvatski napadač ne bi imao svježine istrčati toliku distancu da je ostao pratiti Kimmicha do kraja utakmice. Rebićava brzina u odnosu na stopere Bayerna bila je jedina prednost Eintrachta i jedini način preko kojeg su pozicijski mogli zabiti gol. Iako nije bio u toliko dobroj startnoj poziciji kao kod prvog pogotka, iskoristio je loše postavljenog Sulea i neodlučnost Hummelsa za konačnu pobjedu.

Kontekst reprezentacije

Ante Rebić zasluženo je jedan od 23 nogometaša koji je predstavljati Hrvatsku, međutim nakon prvih izjava izbornika Dalića između redaka može se isčitati kako on vidi Rebića kao jokera odnosno Plan B ukoliko Mandžukić ili Kalinić zakažu. Pošto je Perišić siguran na lijevom krilu a Kramarić desnom, što bi koncepcijski trebalo dobro izgledati jer Vrsaljko ima sposobnost igrati duž linije, postavlja se pitanje tko bi trebao biti primarni napadač u formaciji 4-2-3-1 koju najavljuje sam izbornik.

Ukoliko Hrvatska igra bude težila posjedu i kombinatorici, najbolji izbor bio bi Kalinić, jer za razliku od Kramarića puno bolje reagira u duel igri i kao Kramarić može pomoći kao "link up" igrač. Kalinić također je solidan skakač, dobro se snalazi u protivničkom kaznenom prostoru ali se njegov odlazak u Milan pokazao kao loša odluka i nije pokazao željenu razinu igre iz Fiorentine. Argument postaviti Mandžukića na mjesto centralnog napadača su skok i obvezne igra u oba smjera, međutim protivnici te ideje navesti će njegovu relativnu beskorisnost sudjelovanja u pozicijskoj igri te slabu realizaciju uz činjenicu da centralno ne igra više ni u Juventusu gdje se njegove najbolje kvalitete bolje koriste na lijevom krilu.

Kada Dalić bude odlučio o prvom napadaču, mora odlučiti na koji način želi postaviti ekipu. Ukoliko želi igrati na posjed, Kalinić i Kramarić su prve opcije, no ukoliko želi pokušati preko tranzicije i reaktivne igre doći do rezultata, u svojim kombinacijama morao bi imati ime Ante Rebića. Argumenti za Hrvatsku reaktivu igru osim povijesne poveznice sa Francuskom 98 su određeni nedostatci u distribuciji koje bi protivnik mogao lako pretvoriti u svoju korist. Prije svega, tu je problem primarne distribucije, gdje Hrvatska osim Ćorluke nema igrača koji je sposoban igrati protiv presinga niti iznijeti loptu bez pomoći Modrića i Rakitića. Obzirom da je Dalićev cilj Modrića vidjeti što bliže protivničkom golu, morati će razmisliti kako loptu prenijeti do njega.

Ante Rebić se ove sezone pokazao kao fantastičan u igri reakcije, tranzicije i obvezne igre. U finalu kupa bio je primarna opcija za skok ukoliko je izbijena lopta, kvalitetno je odrađivao obrambene zadatke i pokazao impresivan napredak u čitanju i prepoznavanju situacija. Osim toga, u trenutnom hrvatskom rosteru uz Perišića je najdominatniji igrač u stvaranju viška, kvalitetan u izravom duelu i pretvaranju prilika u pogodak. Međutim, nema tehničke kvalitete kao Kramarić ili all round igru kao Kalinić u kontekstu igre na posjed no njegove kvalitete čine ga prvim izborom ukoliko želi bude igrala slično kao Eintracht prošlu subotu.

Zlatko Dalić će morati odlučiti prije svega na koji način želi vidjeti Hrvatsku i ima sasvim solidne opcije u napadu za sve sustave igre. Dojam koji se stječe kroz zadnje reprezentativne nastupe da neki igrači igraju na osnovi starih zasluga a konkretno postoja bolja riješenja u sustavu. Nitko ne spori da su Kalinić i Mandžukić bili važni u prošlosti za Hrvatsku niti da su trenutno korisni, ali ukoliko Zlatko Dalić želi napraviti rezultat, mora prestati robovati imenima i ideju probati realizirati sa najboljim ljudima koje ima na raspolaganju. Jedan od razloga zašto njegov prethodnik je uspijevao osim očitog nesnalaženja u vremenu i prostoru je preveliki respekt prema igračima čija je vrijeme prošlo a oni to još ne znaju ili si ne žele priznati.

Dalić je to morati, ili će se naći netko drugi tko će hrvatsko tajno oružje pretvoriti u "javno" i imati veće šanse ostvariti rezultat. Za koji je potrebno malo sreće, puno kvalitetnih i pravih odluka ali potencijal za rezultat defitivno postoji, pitanje je samo hoće li konačno netko imati dovoljno hrabrosti postaviti "kockice" na pravo mjesto.

Može li hrvatsko "tajno" oružje postati javno?
Zadnje kolo Bundeslige osim zanimljive borbe za opstanak donijelo je završnu podjelu pozicija u europsku konkurenciju. Iako je Kovačev Eintracht bio jedan od glavnih kandidata za Europsku ligu s pogledom na Ligu Prvaka, zadnjih 90 minuta Bundeslige gurnulo je Stuttgart na 7. poziciju, odnosno zadnje mjesto koje vodi u Europu ukoliko Eintracht ne spriječi Bayernov naum da osvoji duplu krunu. Dominatni bavarski div bio je neosporni favorit i sve osim njegovog osvajanja bilo bi veliko iznenađenje. Dvoboj između ova dva kluba dodatno je zaitrigirao Kovačev prelazak na klupu Bayerna u trenutku kada je Eintracht dobro stojao na ljestvici. Zov Bavaraca ...
Može li hrvatsko "tajno" oružje postati javno?
Zadnje kolo Bundeslige osim zanimljive borbe za opstanak donijelo je ...
Upravo me ovi zadnji odlomci brinu. Nama na 2 uzastopna natjecanja ne fukcionira napad. Mandzukic je dobar u skok igri dok realizacija jednostavno mora biti 5 puta bolja u 9dnosu sto pokazuje u klubu. Uzevsi u obzir njegov status got9v9 je sigurno - MARIOLJETA, 22.5.18. 19:27, 0 0 0
da ce biti u prvih 11. Problem je sto je u stvaranju akcija i sudjelovanja u akcijama gdje su i Kalinic i Kramaric bolji. Dakle itekako se moze bez mandzukica,a mi cemo ponovno ovisiti o tome kakav dan imaju modric i rakitic. Dalic ce vrl9 vjerojatn - MARIOLJETA, 22.5.18. 19:31, 0 0 0
baciti karte na psiholosko podizanje igrača i galvaniziranje i nadati se najboljem. Sreca rezultati u skupini C ce definitivno odrediti sudbinu ove generacije jer protiv francuza nemamo nikakve sanse - MARIOLJETA, 22.5.18. 19:33, 0 0 0
Mandžo bi bio idealan za plan B, kada bi trebao netko za skok i pokriti u obrani ali Dalićeva istina biti će u njegovom autoritetu. Valjda je pametniji i hrabriji od Čačića.. - BruceWayne, 22.5.18. 20:47, 0 0 0
BruceWayne | 14.05.
Tribina hipoteza

Prošle subote priča o posljednjem njemačkom dinosauru imala je svoj epilog. Godine uspješnog izvlačenja iz očaja pokazati će se samo odgodom čega su postali svjesni i sami navijači HSV-a. Pošto čudo i novi posrtaj Wolfsburga nisu dočekali, nagodinu će nakon 7 godina ponovno igrati gradski derbi, ovaj puta u po prvi puta drugom razredu njemačkog nogometa. Tamo će im društvo praviti Koln, a Wolfsburgu je ponuđena dodatna prilika protiv Kiela u dvomeču za posljednje mjesto Bundeslige iduće sezone. Upravo je Wolfsburg svojevrsni nasljednik HSV-a jer zadnjih nekoliko sezona obično su Vukovi bili susjedi onima čiji je sat (konačno) otkucao. Njemci su kroz posljednja dva kola gdje su sve utakmice igrane u isto vrijeme kompletirali ovosezonski poredak. Dok ni ove godine Bayern nije imao konkurenciju za naslov, već spomenuta bitka za ostatak i europske pozicije ponudili su zanimljive i pomalo neočekivane rasplete. Obzirom da je Schalke prošlo kolo osigurao Ligu Prvaka, za ostale dvije pozicije borili su se Dortmund, Bayer, Hoffenheim i Leipzig. Konačni rasplet postavio je Bayer u ulogu tragičara pri čemu je loša forma i slabija gol razlika na kraju ponudila priliku Hoffenheimu da pobjedom u izravnom dvoboju protiv Dortmunda osigura po prvi puta najelitnije europsko natjecanje.

I dogodilo se ono što nitko prije početka sezone nije očekivao. Julian Nagelsmann napravio je pravi podvig ostvarajući bolji rezultat sa neupitno lošijim kadrom u odnosu na prošlu sezonu. Dok se prvak znao i prije početka sezone, kao glavni kandidati za Ligu Prvaka postavljeni su Dortmund i Leipzig, ostavljajući mogućnost da netko pozitivno iznenadi i uzme to posljednje mjesto. No, nitko nije očekivao da će taj netko biti ekipa koja je ostala bez 4 ključna igrača, malom tradicijom i još manjim tržištem. Ni sam razvoj sezone gdje se Hoffenheim veći dio sezone držao u donjem dijelu gornje polovice lige uz napomenu vezanu za ispadanje u grupnoj fazi Europske lige nije sugerirao ovakav rasplet. Međutim, osvajanjem 26 od mogućih 33 boda u zadnjoj trećini lige, Hoffenheim je iskoristio lošiju formu Bayera i Leipzigove obveze u Europu da ostvari povijesni rezultat. Mali provincijski klub će zasluženo igrati Ligu Prvaka a klub iz velikog i bogatog središta ugostiti će drugoligašku konkurenciju iduće sezone. Njemački nogometni sustav jednostavno ne prašta pogreške i loše odluke u vođenju kluba.

Bundesliga je kao utrka Formule 1. Uz iznimku Bayerna koji ima 10 krugova prednosti i Borussije sa njih nekoliko, ostalih 16 ekipa u utrku ulaze sa jednake startne pozicije. Kako će se završiti, isključivo ovisi o njihovim poslovnim odlukama i sportskom politikom kluba. HSV je godinama plaćao ispodprosječne igrače plaćama koje bi ih svrstale u gornji dom, rezultati takvog načina poslovanja morali su jednom doći naplatu. Istodobno, maleno i ruralno mjesto gdje je kapacitet stadiona veći od broja žitelja, polako je iz temelja gradio klub uz podršku lokalnog mecene Dietmara Hoppa. Kada je Hoppova uloga bila završena, ključnom odlukom pokazalo se imenovanje Ralpa Ragnicka, kasnije Alexandrea Rosena, zaslužnih za oblikovanje sportske politike kluba. U međuvremenu, pametnim investicijama u južno-američke igrače dobili su potrebna sredstva za izgraditi jaku akademiju kroz koju su učili mladi stručnjaci kao Schalkeov Tedesco i što će postati glavni financijski izvor prodajom igrača, primjer  Nicklasa Sulea. Ipak, postoji jedna sličnost između HSV i Hoffenheima, u sezoni 2015/16 oba kluba bili su kandidati za ispadanje. Dok se HSV odlučio sudbinu kluba povjeriti u ruke iskusnog Brune Labaddie, sportski direktor Hoffenheima Rosen ponudio je priliku najmlađem treneru u povijesi Bundeslige.
Nagelsmann, osim što se pokazao kao vrstan taktički stručnjak i inovator u tom području, njegove komunikacijske vještine, vjera u projekt i igrače otvorili su puteve koje će uskoro voditi prema najvećim europskim klubovima, međutim on nije budućnost svjetskog nogometa nego njegova sadašnjost što dokazuje rezultatima i posebno načinom rada gdje izvlači maksimum iz igrača koji kvalitetom ni blizu nisu razine Lige Prvaka. Ozbirom da veličinu kluba i njegovi sportski opstanak, nužna je prodaja onih najboljih ali spoj kvalitetne akademije i dobrih tržišnih odluka nudi dovoljno materijala da se kroz sustav kompenzira manjak individiualne kvalitete. 

Nagesmann je od prvog dana preuzimanja kluba vjerovao u dvije stvari: formaciju 3-1-4-2 i napadački nogomet. Formacija sa trojicom u zadnjoj liniji gdje je centralna figura kapetan Kevin Vogt dala je sigurnost i pozicijsku prednost jer je Vogt svojim postavljanjem nudio mogućnost igračima ispred sebe da napadnu zone bliže protivičkom golu. Pokretajem napada on oslobađa uloge u primarnoj distribuciji nominalnog zadnjeg veznog ispred sebe, što omogućava njemu, kasnije i dvojici centralnih veznih da sa dovoljno slobode napadnu bilo koju zonu bi koristili stvoren pozicijski višak. Kao i kod drugih modernih stručnjaka, za Nagelsmanna formacije su nužan broj. Jedno od najjačih njegovih oružja je formacijska fleksibilnost, iskakanjem Vogta prema sredini, iza se formira linija od 4 a ukoliko se protivnik brani nisu nerijetke situacije vidjeti napad Hoffenheim gdje 6 igrača stoji bliže suparničkom golu pritom tjerajući protivnika na reakciju kreirajući vlastita pravila jer iza sebe imaju dovoljno igrača koji pružaju stabilnost i ravnotežu a jednim kvalitetnim lateralnim dodavanjem došli bi u izglednu situaciju zbog brojčane nadmoći. Progresija postala je zaštitni znak mladog njemačkog trenera.

Klub je tijekom zadnje kalendarske godine ostao bez Rudya, playmakera i stabilizatora u sredini, bočnog Toljana korisnog na obje strane, klupskog projekta i reprezentativca Sulea te najboljeg strijelca i „ispušnog ventila“ u napadu Sandra Wagnera. Samom prisutnošću visokog i snažnog igrača u napadu, Hoffenheim je u bilo kojem trenutku mogao promjeniti težište igre dugom loptom kada su kanali distribucije bili zatvoreni a igrači u njima dobro pokriveni. Obično bi u takvoj suradnji partner Wagneru bio Sule ili Rudy, koji bi kvalitetnom dugom loptom u jednom potezu koncentirali protivničku obranu na jednog igrača. Činjenica da je Wagner bio igrač kojeg su protvnici najviše faulirali govori koliko je bio važan u samoj taktičkoj koncepciji momčadi. Njegov primjer slijedi i Mark Uth, trenutno najbolji klupski strijelac koji će iduće sezone biti član Schalkea. Umjesto njih, Nageslmann je zbog financijske limitiranosti kluba primoran njihovu minutažu podijeliti rezervnim opcijama ili promoviranjem mladih igrača čija uloga raste kroz sustava. Najbolji primjeri su primjerice Geiger i Posch u prošlosezonskim ulogama Rudya i Sulea ili Szalai, Akpoguma ili Grillisch kao nekada rezerve opcije. Jedan od razloga zašto Hoffenheim uspijeva preživjeti odlaske najboljih je sustavan plan razvoja igrača. Svoju priliku u inkubatoru Hoffenheima spremno čekaju Amiri, Ochs ili Hack, ispravan klupski odgovor na mogući odlazak onih najboljih.

U toj kategoriji sve će se češće svrstava ime Andreja Kramarića, ključnog igrača u pobjedi nad Dortmundom i općenito ponajboljeg igrača ove sezeone. Ulje na vatru potencijalnog transfera dodaje angažman Nike Kovača na klupi Bayerna a jednostavnim asocijamama ogledanim u prethodnim poslovima ova dva kluba čine i moguće Kramarićevo preseljenje na Alianz Arenu realnom mogućnošću. Na isti stadion sigurno se vraća Serge Gnabry, stoga bi se moglo dogoditi da 4 najbolja prošlosezonska strijelca napuste klub i istodobno pojačaju konkurente u borbi za vrh. To je realnost Hoffenheima.

Zbog već spomenutih okolnosti, u očima javnosti promatrani su kroz razvoj novih igrača i skupljanje iskustva u Europu, ali Julian Nagelsmann pokazao je isti odgovor kao onda kada je sa 28 godina preuzeo klub u situaciji gdje je Hoffenheim već viđen tamo gdje je HSV sada. U Hamburgu su potpuno krivo razumjeli bit sata i njegov istek je samo posljedica klupske sadašnjosti. Njihov fokus bio je očuvati rezultatski opstatak umjesto progresivno reagirati i promjenom sportske politike preokrenuti klupske trendove. Ovako, simboličnim istekom sata morati će učiniti isto što i Hoffenheim kada je ušao u prvoligaško društvo. Koji je od početka znao do koje financijske granice mogu ići a poteze o kojem će ovisiti budućnost kluba radili su godinama unaprijed. Julian Nagelsmann je centralna točka kluba koji je imao hrabrosti povući atipičan i vizionarski potez, ali istodobno putokaz drugim klubovima u opasnosti doživjeti sudbinu HSV-a.  Nitko nije očekivao vidjeti Hoffenhim u Bundesligi poslije njegovog imenovanja 28.10.2015. Ponovno nitko nije očekivao vidjeti isti klub u borbi za Ligu Prvaka nakon odlaska nositelja i slabije polusezone, ali mladi progresivni trener opravdao sve epitete kojim ga hvale. 

I budite uvjereni, ponovno nitko neće očekivati slično, ali on će ponovno iznenaditi, barem još jednom kao trener Hoffenheima.

No one expects the Nagelsmann Inquisition
Prošle subote priča o posljednjem njemačkom dinosauru imala je svoj epilog. Godine uspješnog izvlačenja iz očaja pokazati će se samo odgodom čega su postali svjesni i sami navijači HSV-a. Pošto čudo i novi posrtaj Wolfsburga nisu dočekali, nagodinu će nakon 7 godina ponovno igrati gradski derbi, ovaj puta u po prvi puta drugom razredu njemačkog nogometa. Tamo će im društvo praviti Koln, a Wolfsburgu je ponuđena dodatna prilika protiv Kiela u dvomeču za posljednje mjesto Bundeslige iduće sezone. Upravo je Wolfsburg svojevrsni nasljednik HSV-a jer zadnjih nekoliko sezona obično su Vukovi bili susjedi onima čiji je sat (konačno) otkucao. Njemci ...
No one expects the Nagelsmann Inquisition
Prošle subote priča o posljednjem njemačkom dinosauru imala je svoj ...

Respekt: Otaner, Peslolus, Dado_M,

Mac316 | 10.05.
Je li ovaj Dinamo pred raspadom?

Reći da je Dinamo pred raspadom zvuči tako dobro, dramatično, prava lovilica za čitati dalje. To je ono kad u raju teku med i mlijeko, a onda odjednom, iz vedra neba, neki potres koji sve okrene naglavačke. No, unatoč tome kako to dobro zvuči, Dinamo nije to, njegov put nije život na visokoj nozi koji odjednom vodi u devastirajuću propast, Dinamo je terminalno bolesni entitet koji polako odumire, rikava u najgorim mukama godinama, zapravo nikad nije niti živio kako treba, uvijek je bio korak ili dva iza onoga što je mogao, pa i trebao, biti. 

U svom peaku, kad je bio najjači igrački, najstabilniji financijski i još ne potpuno otuđen od gotovo ukupne navijačke baze, Dinamo je trebao odigrati bitniju rolu u Europi, usuđujem se reći i prodati unosnije obiteljske dragulje, formirati struku koja će voditi klub jednim smjerom dugo vremena, okupiti grad i navijače oko sebe, a usput i podići rejting cijele lige. Vođen trgovačkim genom 'najboljeg managera ovih prostora' kako mu se tepalo u to vrijeme kad je bio i rado viđen gost fakultetskih predavanja na temu managmenta, Dinamo je napravio sve suprotno. Prodao je najvrijednije što ima prije nego je s tom vrijednosti nešto napravio, tako otuđio dobar dio fanova koji su uvidjeli jedinu svrhu projekta, ne da je stvoren kontinuitet struke nego je čitava stvar dovedena do apsurda gdje se Čačić, Ivanković i Jurčić izmjenjuju rapidnom brzinom, sa nekoliko gostujućih rola epizodista kojih se nitko ne sjeća, cijela liga je obezvrijeđna i osramoćena Dinamovim pljačkanjem svih suparnika za sve što vrijedi iako mu većina nije bila potrebna (osim da gazda potpiše privatne ugovore s njima), a rezultati su zapravo stagnirali, a u posljednje dvije godine i osjetno padali. Prvo je predan naslov prvaka Rijeci, pa je propuštena i europska sezona, a što manje rečeno o ovoj ukupnoj HNL sezoni, načinu na koji je Dinamu došepao do krnjeg naslova u smiješnoj ligi, razini igre i interesa za takvu ligu, to bolje. 

Danas je Dinamo slabašan eksponat još slabašnije lige, koja godinama propada pod presingom korupcije i loše kvalitete rada na svim razinama. Osvojiti će naslov prvaka, hip hip hura! I što dalje? Vrelo kvalitetnih igrača za prodaju je debelo presušilo, a Soudani ostario, opet će mijenjati trenera, a put do nekih ozbiljnijih europskih rezultata (time i novaca) je teži od Frodovog iz svoje kolibe do vrha Mount Dooma. Zbog kriminalnog poslovanjai izvlačenja novca iz kluba prodaje više nisu nužne da se zaradi nego da se pokriju minusi, pa odlasci Benkovića, Sose i Ćorića nisu blagoslov nego slamka spasa. A što kad i oni otiđu? Ne da se radi o nekim iole ključnim igračima (čast Benkoviću, ali stoperi nisu kamen temeljac klubova u razvoju), ali su jedino što u Dinamu ima vrijednost. Nakon njih ostaje pustopoljina isluženih stranaca koji nigdje ne mogu imati ugovore kakve im je dao Dinamo i klinaca koji nemaju kvalitetnih suigrača za sazrijevati uz njih kao što su imali Ćorić i oni prjie njega. Još gore, apsurdno otvorena pipa koja je upumpavala novac iz gradskog proračuna je zatvorena i škola nogometa više nema resurse za održavanje razine koju je imala kroz godine, još jedna blagodat Mamićevog managmenta kluba koji se svodio na spletkaranje sa politikom koja, nestabilna kakva je, kad tad mora biti prisiljena okrenuti ti leđa. 

Naravno da je do svega moralo doći. Ne zbog 'poslovnog modela', kako se to politički korektno kaže, nego zato jer je Dinamo kriminalno udruženje koje operira po lošim i neregularnim principima, a takvi entiteti neizbježno kad tad najebu, da oprostite na izrazu. Bi li Dinamo bio u istoj gabuli da je osvojio 10 ili 15 bodova više u ovakvom natjecanju? Naravno, razlika je u tome što Lokomotiva više nema 'blokadu' na pobjedu protiv Modrih pa se 6 bodova prosulo tu te još nekoliko bodova okolo gdje se inače ne bi. Da je Dinamo bio malo uvjerljiviji i da su Lokosi pustili te dvije koje inače bi, bi li govorili o jednom zdravom, atomskom Dinamu koji sprema novi pohod na Europu? Ako bi, svaka čast svakom takvome, nagledao sam se i naslušao kroz godine nepopravljivih optimista koji su predviđali da je 'to ta godina' kad Dinamo ostavlja trag u Europi, većina ih danas mijenja pjesmu, potpuno ignorira Dinamo ili internetom operiraju pod drugim nickovima. 

Terminalna bolest nije kriza, to je stanje. Dinamo nije u krizi nego u stanju permanentnog propadanja koje je samo sad ušlo u svoj finiš. Mamića više nema, to jest muče ga druge brige i uskoro će biti riješen, miševi koje je ostavio za volanom amaterski pokušavaju slijediti njegovim stopama, ali ne može svatko biti Glava, igračko vrelo je presušilo, klub nema struku koja bi bradstevenovski izvlačila bezizlaznu situaciju, pare više ne ulaze u klub u lavinama. Joško Jeličić je dopadljivo najavio da će komentirati emisiju samo u čarapama ako se ovakav Dinamo plasira u Europsku ligu, ali uzevši sve u obzir, to i nije neka hazarderska oklada jer šanse da se ovakav hodajući mrtvac plasira u kvalitetno europsko natjecanje su jednake Mamićevim da pokupi ovacije na turniru 4 kafića. 

Možemo kriviti Ćorića što nije bolji igrač, Jurčevića što nije bolji trener i Svetinu što nije sposobniji 'manager', ali svako takvo upiranje prstom je promašeno. Temelji tome da Ćorić ne može biti bolji igrač, da klub ne može imati boljeg trenera od Jurčevića i da Svetina ima svoj ured na katovima Maksimira udareni su davno, onog dana kad je netko negdje rekao 'kaj, riješili smo se Canjuge, da damo klub onom Zdravku koji je bio tu neki dan?'. Sve nakon toga je zapravio bio spust, srozavanje u propast konfekcijski uljepšano tu i tamo ponekom umjetno stvorenom ekstazom. Vjerujem da sam ovo napisao već nekoliko puta koncem HNL sezona, ali najveći poraz je u tome što je svake godine sve manje i manje ljudi briga što će biti s Dinamom, danas gotovo nikoga. 

Dinamo je zombi. Kao i svaki zombi, ne zna da je zombi
Reći da je Dinamo pred raspadom zvuči tako dobro, dramatično, prava lovilica za čitati dalje. To je ono kad u raju teku med i mlijeko, a onda odjednom, iz vedra neba, neki potres koji sve okrene naglavačke. No, unatoč tome kako to dobro zvuči, Dinamo nije to, njegov put nije život na visokoj nozi koji odjednom vodi u devastirajuću propast, Dinamo je terminalno bolesni entitet koji polako odumire, rikava u najgorim mukama godinama, zapravo nikad nije niti živio kako treba, uvijek je bio korak ili dva iza onoga što je mogao, pa i trebao, biti. U svom peaku, kad je ...
Dinamo je zombi. Kao i svaki zombi, ne zna da je zombi
Reći da je Dinamo pred raspadom zvuči tako dobro, dramatično, ...
na 16.mjestu ispred Poljske,Švedske,Rumunjske,Škotske. Normalno je da kao "dinamovac" nisam zadovoljan igrom koju momčad pruža u zadnje vrijeme ali na sreću i to će biti dovoljno da osvojimo dvostruku krunu.Što se proljeća u Europi tiče,nažalost iako - draxy, 10.5.18. 12:21, 0 0 0
sam debelo zagazio u šestu deceniju života i pratim Dinamo otkada znam za sebe ja ga se ne sjećam iako sam u Dinamovom dresu gledao i Zajeca,Vabeca,Stinčića,Bogdana,Šukera,Mlinku,Bobana i mnoge druge. - draxy, 10.5.18. 12:26, 0 0 0
Posebno je zločesta teza da nakon odlaska najavljene trojke nema više igrača za prodaju iako su ti i Olmo,Moro,Gojak... a Dinamova druga momčad je prva u drugoj ligi. - draxy, 10.5.18. 12:29, 0 0 0
kao i obično mrzitelj sveg plavog Mac iz čiste osvetoljubivosti zbog propasti Varteksa za koji je bio vezan pljuca po dinamu. kao i obično - Kum_Noci, 11.5.18. 15:19, 0 0 0
Kaj se srdiš kume. Opet punica skuhala loš ručak? - baiso, 11.5.18. 15:36, 1 0 0
HereWeStand | 07.05.
Brozović vs Kovačić - tko uz Modrića i Rakitića?

Još je nešto više od mjesec dana ostalo do početka Svjetskog prvenstva u Rusiji i vrijeme je da se počnemo baviti ozbiljnijim analizama taktičkih mogućnosti pojedinih reprezentacija, pa tako i Hrvatske.

Mateo Kovačić ili Marcelo Brozović u veznom redu Hrvatske reprezentacije? Da bi odgovorili na to pitanje, prvo što trebamo napraviti je pretpostaviti na koji način će Hrvatska igrati na ovom prvenstvu i ja ću na ovo pitanje odgovoriti na dva načina. Prvo, kako mislim da će Dalić postupiti, i drugo, kako bi ja postupio kada bi bio izbornik.

Ni Mateo Kovačić ni Marcelo Brozović vjerojatno neće biti prvi izbor Zlatka Dalića, i tu se slažem s njim, ne bi ni meni bili. Oba igrača imaju dosta vrlina, ali i svojih mana zbog kojih mislim da nisu materijal za standardnih prvih 11 (iako naravno da mogu pomoći, čak i promijeniti tijek neke utakmice ili možda u nekoj situaciji krenuti u prvih 11 ako ćemo se prilagođavati protivniku). Kovačić je prodoran igrač, jako dobar sa loptom u nogama, ali ima dosta grešaka u predaji lopte te nema smisla za organizaciju igre. Brozović je veliki trkač, sa dobrom distribucijom lopte, ali nije otporan na presing, ni tehnički nije na najvišoj razini, a i dosta je labilan u glavi, na dosta utakmica je za nas bio igrač manje na terenu.

Poznato je da Hrvatska (sastav koji će Dalić koristiti), osim Ćorluke, nema igrača koji je dobar distributor lopte u prvoj fazi igre. Također se zna da Dalić želi Luku Modrića koristiti na polušpici. Stoga, da bi izbjegao situacije da se Modrić mora preduboko spuštati po loptu, Dalić će uz Rakitića postaviti Milana Badelja, koji mu u tom rasporedu i tom načinu igre koji će on koristiti, jedini donosi mirnoću u pasu, organizaciju iz prelaska u prve u drugu fazu, te omogućava da Modrić prima loptu bliže protivničkom golu. Brozović na toj poziciji nema smisla, dok je Kovačić dosta igrao slično mjesto u Realu, ali vidi se da po rješenjima, idejama i općenito organizaciji igre, još uvijek nije na potrebnoj razini, radi previše grešaka u fazama kada se to ne smije.

Ja bi napravio nešto nekonvencionalno za nas i zaigrao 4-3-3 uz stopere Lovrena i Jedvaja (ako bude zdrav). Postavio Badelja kao jedinog zadnjeg veznog koji bi se u početnoj fazi spuštao među stopere i distribuirao loptu s te pozicije, te desno Luku Modrića i lijevo Marka Roga kao trkački moćnog, a opet prodornog, i po meni dosta podcijenjenog igrača. Sa time bi dobio dosta veliku otpornost na presing protivnika, te samim time dovoljno prostora za pronaći prava rješenja u napadu kroz razne uvježbane automatizme (prilazak špice, ulazak drugog igrača u prazan prostor, dijagonalni manevar kad je situacija za to, igra na trećega...)

No, da se vratimo Dalićevoj Hrvatskoj. Činjenica je da nema puno vremena do prvenstva, mogu se uvježbati neki detalji, ali vremena za neke temeljite promjene u odnosu na ono što smo dosad igrali nema. Težiti će se posjedu, ali ne po svaku cijenu, iskoristiti Luku Modrića kao mozak ekipe, oslanjati se na njegovu genijalnost, te individualnu kvalitetu naših krila. Presing ćemo igrati u određenim fazama, kada osjetimo da je potrebno, ali inače vjerujem da nećemo zadnju liniju držati baš previsoko (pogotovo ako bude igrao Ćorluka).

Kovačić je po meni bolji igrač od Brozovića, može biti iznimno koristan ako ga se pravilno koristi, te će biti veliki faktor na ovom prvenstvu, iako ne od prve minute. Brozović će donijeti trku i također ga se može u nekim fazama koristiti, ali puno manje od Kovačića. Badelj, Rakitić i Modrić će iznijeti veći dio ovog prvenstva, to je Dalićeva zamisao, i ona ima smisla u teoriji, ostaje za vidjeti koliko dobro će to funkcionirati u praksi.

Niti jedan, niti drugi
Još je nešto više od mjesec dana ostalo do početka Svjetskog prvenstva u Rusiji i vrijeme je da se počnemo baviti ozbiljnijim analizama taktičkih mogućnosti pojedinih reprezentacija, pa tako i Hrvatske. Mateo Kovačić ili Marcelo Brozović u veznom redu Hrvatske reprezentacije? Da bi odgovorili na to pitanje, prvo što trebamo napraviti je pretpostaviti na koji način će Hrvatska igrati na ovom prvenstvu i ja ću na ovo pitanje odgovoriti na dva načina. Prvo, kako mislim da će Dalić postupiti, i drugo, kako bi ja postupio kada bi bio izbornik. Ni Mateo Kovačić ni Marcelo Brozović vjerojatno neće biti prvi izbor ...
Niti jedan, niti drugi
Još je nešto više od mjesec dana ostalo do početka ...

Respekt: Lisac, tshabalala, Losovius, BruceWayne, ivan-cro,

Ne slažem se: Losovius, Pele9,

Respekt za fino sročenu analizu. Bit će to zanimljivo u našem veznom redu, samo da se ne prekombiniramo od svih mogućih rješenja. Zanima me bi li zvao Čaletu Cara, neki ga zazivaju na mjestu Ćorluke? Tvoje mišljenje? - ivan-cro, 8.5.18. 9:30, 0 0 0
u 23 svakako,Ćorluki je ovo sigurno posljednje prvenstvo,fizicki vise ne moze pratiti. Ćaleta Car igra odlicno,vec sad moze pomoci,makar mislim da ga Dalic nece odmah gurnuti u vatru,ali u novom ciklusu je svakako kandidat cak i za prvih 11 - HereWeStand, 8.5.18. 11:58, 0 0 0
Brozović u posljednja dva mjeseca izgleda kao zmaj prve distribucije. Takav igrač je savršen točno za ono što treba. - Losovius, 8.5.18. 13:43, 0 0 0
u talijanskoj ligi, gdje neku vrstu visokog presinga rade 2,3 ekipe, a on protiv jedne od njih nije igrao (Atalanta). To nisu isti podražaji kakvi ce biti na SP-u. Moje mišljenje je da on nije taj.... - HereWeStand, 8.5.18. 14:08, 0 0 0
Mac316 | 03.05.
Surfin USA: polufinala HOU - GSW i TOR - PHI ili netko drugi?

Wow, eto ti ga na! Samo tako, Utah Jazz je uzela gostujuću pobjedu Rocketsima i preutzela kontrolu serije, iako je još puno do kraja. No, Rocketsi imaju puno toga više za brinuti od same izgubljene uakmice. Lad kažem više, mislim doslovno, Houston se mora brinuti o puno prijetnji koje Jazz ima, 4 ili 5 igrača nose ovu momčad do sjajnih rezultata svake večeri, raznovrsni su u prijetnjama i jako, jako je teško složiti pravu obranu za sve prijetnje koje imaju. Čak i ako sve posložiš, što D'Antonijeva momčad sigurno ne može, i dalje postoji x factor Donovana Mitchella, nositelja igre koji zabija i kad obrana sve dobro odradi. 

Gdje početi? Ipak s Mitchellom. Po običaju, predvodio je Jazz, ali ovog puta nije trebao zatrpavati koš, ovog puta se fokusirao na ulogu 'pomagača'. A kad nešto radi, Mtchell to očito radi rekordno. Jer, njegovih 11 asista u utakmici sinoć je rookie rekord u playoff utakmici, dosadašnji rekorder je bio aktualan još od 1985., njegovo ime - John Stockton, kasnije najbolji asistent košarke u povijesti. Rocketsi nisu momčad sa puno rješenja u obrani, većinom se sve svodi na skrivanje Hardenovih mana i gušenje ball handlera od strane Arize, Paula, Tuckera i Moutea. No, ako je ball handler visoko kvalitetan onda je taj plan jako riskantan, a Mitchell je pokazao kako se izvući iz Houstonovih zamki. Fantastično se rješavao lopte i nalazio odlično postavljene suigrače cijelu utakmicu, malo usporio zbog problema s prekršajima, ali se onda javio natrag u utakmicu kasno i u tri sekvence zaredom riješio utakmicu, prvo slomivši Hardena, onda sa kandidatom za zakucavanje godine i konačno sa asistom Inglesu za završni udarac. Nemojte se zabuniti, Donovan Mitchell nije rookie koji igra sjajno, on je igračina koja igra sjajno i koji je već sad, nakon nepune jedne sezone, možda i najsličniji igrač Jamesu Hardenu, koji se upravo sprema pokupiti zasluženu MVP nagradu. 

No, Jazz ima toga još. Nepošteno je tek na drugom mjestu navesti njihovog prvog strijelca utakmice, Joea Inglesa, ali što mu možemo kad je čovjek nevidljiv. Doslovno, nevidljiv, kao, ne može ga se vidjeti. Jer kako inače objasniti da niti Oklahoma, a niti Houston jučer, ne čuvaju i puštaju otvorene poglede čovjeku koji zabija 44 posto trica ove sezone, a čak 47.5 posto kad ima otvoreni pogled bez čuvara unutar 6 stopa. A Ingles je otvoren zaista puno. Naravno, puno toga je i do njegovog finog osjećaja za igru, screenove, igru bez lopte, ali opet, zalijepi se za njega ako treba, ali nemoj čovjeka koji će ti utrpati svaku drugu puštati da ti šutira sam samcat. Kao daljnji dokaz Inglesove nevidljivosti, evo podatka da je sa 16 otvornih, nečuvanih trica u ovom playoffu, INgles uvjertljivo vodeći igrač lige, čovjeka se jednostavno ne čuva jer ga nitko ne vidi. SPOILER ALERT ako niste gledali Avengers: Infinity war preskočite sljedeću rečenicu *** Avengersima bi Ingles dosta dobro došao, njegova sposobnost nevidljivosti bi solidno pasala uz Hulkovu super snagu, Iron Manov oklop i Thorov novi čekić, možda ih ne bi toliko izginulo da je Joe Ingles jedan od Avengersa. 

Nije fer ne spomenuti i sjajne Burksa i Crowdera s klupe koji ne samo održavaju rezultat nego aktivno pridonose poboljšanju igre kad uđu, a u nedostatku Rubia, u playmakersim dužnostima je pomogao i Dante  Exum, mladi play koji je u razvoju usporen ozljedama, ali pokazuje da za njegajoš nije kasno. Kad sam spomenuo Rubia, čovjek je našao način kako ubilježiti asist iako niti ne igra utakmicu, nošenjem majice 'Rookie' asistirao je Mitchellu u pohou na titulu rookiea godine, aludirajući d aonaj koji će dobiti tu nagradu nije rookie uopće. 

Houston Rocketsi su izgubili utakmicu jer je zakazalo njihovo najbolje oružje, trica. Samo 10 od 38 za tri, jednostavno nije dovoljno da se nadjača jako raposloženi Jazz. Houston će morati pronaći svoj šut, jer sa samo Hardenom teško može ići. Playoff je, dakle, od Chris Paula se teško mogu očekivati velike stvari, a pored fantastičnog Rudy Goberta i njegove dvije lopate umjesto ruku pick and roll sa Capelom je limitiran koliko god može biti. 

Sve to polako pritišće i Hardena, izgleda nervozno, nema one nonšalancije s kojom inače rješava utakmice, Brada se baca po podu, glumi i svađa se sa sucima. Nemojte krivo shvatiti, Harden je ne samo sjajan, Harden jest Houston Rocketsi, ali kao da osjeća da Utah neće pasti samo tako i nervozniji je nego inače. 

Drugdje, Cleveland je uzeo prednost domaćeg terena Torontu i sad je sve kako i treba biti u NBA ligi. GSW klizi prema novom finalu, a Cavsi su se repozicionirali kao najizgledniji kandidat da se provuku tamo sa Istoka. Lbeon James je u partiji koju je sam opisao kao 'jednu od najgorih u karijeri' postigao triple double, to dovoljno govori o razini koju očekuje od sebe i momčadi. 

Toronto je ubio sam sebe, opravdano je sumnjati imaju li igrači Raptorsa urođeni strah od Jamesa i Cavsa, nakon dva ispadanja iz playoffa zaredom od njih ruka kao da zadrhti. Nekarakterstično je da bilo tko puca 19/41 iz reketa, a pogotovo ne momčad sklona sigurnijim šutevima i dvicama kao Toronto. Kad se k tome doda da su promašili i puno otvorenih trica, jednostavno se nameće zaključak da je Toronto pobijedio sam sebe i daje se za pravo onima koji ih ne vide kao ozbiljne contendere. 

GSW nema takvih problema, sad sa Curryem natrag u rotaciji mogu raditi što žele. Curry ih trpa i sa centra ako treba, Klay iz bilo kojeg screena ili protrčavanja, Durant ne može biti branjen ionako, a to su tek prva trojica od barem 5-6 ozbiljnih napadačkih prijetnji koje GSW ima. Svaka čast Pelicansima, ali jednostavno nemaju dovoljno raznovrsnosti i obrambenih mogućnosti switchanja da to sve pohvataju. Polako se zagrijava i Draymond Green sa svojim sranjima, sukob sa Rondom je možda samo uvod u ono što slijedi kasnije, Draymond je i najveća prijetnja ambicijama GSWa, čovjek igra na rubu isključenja, a iznimno je bitan za igru Warriorsa sa obje strane parketa. Dramond je iritantan, sir Charles Barkley bi ga najradije, vlastitim riječima, nabio u guzicu, a našao je tvrdi orah u Rajon Rondu koji ga svim silama pokušava isprovocirati, a jedan od inovativnijih načina je bio ovo. 

Kasnonoćne kronike: Joe Invisible - novi Avenger
Wow, eto ti ga na! Samo tako, Utah Jazz je uzela gostujuću pobjedu Rocketsima i preutzela kontrolu serije, iako je još puno do kraja. No, Rocketsi imaju puno toga više za brinuti od same izgubljene uakmice. Lad kažem više, mislim doslovno, Houston se mora brinuti o puno prijetnji koje Jazz ima, 4 ili 5 igrača nose ovu momčad do sjajnih rezultata svake večeri, raznovrsni su u prijetnjama i jako, jako je teško složiti pravu obranu za sve prijetnje koje imaju. Čak i ako sve posložiš, što D'Antonijeva momčad sigurno ne može, i dalje postoji x factor Donovana Mitchella, nositelja igre ...
Kasnonoćne kronike: Joe Invisible - novi Avenger
Wow, eto ti ga na! Samo tako, Utah Jazz je ...
Šta će Avengersima Ingles kad imaju Draxa koji može biti nevidljiv :D - GNKDZCFC, 3.5.18. 11:40, 0 0 0
Ja bas neke sličnosti Mičela i Hardena ne vidim. Jedan superatletican i aktivan u obrani, drugi lijenčina i kako bi Kobe reko - "soft". Ingles je ono kaj bi mi voljeli vidjet od Bogija.. Ne da zgleda ko kangaroo hunter nego da bude pravi 3&d - baiso, 3.5.18. 14:59, 0 0 0
Uspoređuješ najbolju zamislivu verziju mitchella i najgoru moguću Hardena, uzmi prosjek toga i zapravo su dosta slični. Slažem se za inglesa, još preciznije, on je ono što naši mediji i fanboyi pričaju da Bogdanović je - Mac316, 3.5.18. 15:59, 0 0 0
GSW se zagrijao i vjerojatno će proći Pelicanse, ali mislim da ih svi malo precjenjuju. Preksinoć su ih dobili sa samo 5 (!) razlike, a pritom je suđenje očito bilo domaćinsko - 26 slobodnih za GSW, samo 9 za NOP. Lako moguće da će biti 2:2 uskoro. - Kanransha, 3.5.18. 17:21, 0 0 0
ivan-cro | 30.04.
Tribina hipoteza

Prošlo je točno 25 godina. 25 godina od događaja koji je promijenio tenisku prošlost, sadašnjost i budućnost. 30. travnja 1993. Gunther Parche napao je Moniku Seleš zarivši joj nož u leđa. U početku se smatralo da su motivi napada politički obzirom kako je Seleš rođena u Srbiji, a od 1986. živjela je u SAD-u imajući potpuno ogradu od rata u Jugoslaviji. Obzirom na njezino ime i popularnost jasno je da je u njezinom slučaju teško bilo postići neumješanost, ali ubrzo je postalo jasno kako motivi nisu bili politički. Parche je bio opsesivni obožavatelj Steffi Graf, a Seleš je napao iz razloga što je upravo Monika zamijenila Graf na broju 1 još 1991. godine. Kasnije ju je porazila 1992. u finalu Roland Garrosa i 1993. u finalu Australian Opena. U trenutku napada u Hamburgu Seleš je imala samo 20 godina, a već je imala 8 osvojenih Grand Slam titula. Mnogi stručnjaci predviđali su joj  da će,  ukoliko nastavi takvim ritmom, postaviti rekorde koji će biti nedohvatljivi. To se ipak nije dogodilo zbog napada jednog bezumnog pojedinca, a teniski svijet se i danas, 25 godina poslije, pita isto pitanje - bi li Seleš bila najveća ikada da nije bilo Parchea? Pokušajmo dati odgovor na to pitanje.

Pogledajmo prvo igrački profil Monike Seleš. Karakteristična je bila po svojim dvoručnim forehand i backhand udarcima, lopticu je udarala snažno, rano i pod odličnim kutom. Imala je jedan od najubojitih reterna u povijesti ženskog tenisa. Po mnogima je bila prvi power player u svijetu tenisa, a iako dvoručni backhand u ženskom tenisu nikoga ne iznenađuje, dvoručni forehand bio je njezin "zaštitni proizvod". Bila je snažna udaračica, a dvoručnim udarcima upravo je generirala tu snagu. Na slici ispod vidimo statički dvoručni forehand Monike Seleš. Dvoručni statični forehand se ponekad koristi kada igrač želi da isporuči više snage u svoj udarac, ali to ponekad ide na uštrb preciznosti udarca. Grip (držanje reketa) je sličan onome kod backhanda, s tim što se dominantna ruka na gripu nalazi iznad druge ruke, koja je na osnovi drške. Kretnja tijela kod ovog udarca je u osnovi identična kretanju kod jednoručnog forehand udarca, osim što pri rotaciji ramena i kukovi rotiraju za njima, u istom smjeru. Tada se ravnoteža tijela prebacuje na lijevu nogu, ukoliko je igrač dešnjak, odnosno desnu ako je ljevak.

Iako je igrala dvoručni backhand, u određenim situacijama igrala je i jednoručni backhand, ne klasični, ali backhand slajs da. Backhand slajs je koristila kako bi loptici pojačala spin. Reket se tada povlači pod lopticu tako da je "odsiječe". Ovo drastično usporava lopticu, ali ostavljajući joj dovoljno impulsa da padne u protivničko bolje i, uz dosta spina na njoj, vraćanje takvog udarca za protivnika je otežano. Vraćanje loptice je otežano zbog toga što loptica, nakon kontakta sa podlogom, ima visok odskok i protivnik ju je primoran udariti kada mu se ona nalazi u visini ramena. Na slici ispod upravimo vidimo gore opisano situaciju - Seleš je nakon snažne dvoručne backhand dijagonale promijenila ritam igre odigravajući backhand slajs. Taj je udarac imao dovoljno spina, putanja loptice je bila parabolična, a vraćanje takvog udarca za Graf je bilo otežano i ona naposlijetku i gubi taj poen.

Pouzdajući se u svoj retern, bila je igrasivna u igri protiv servisa. Na prvi servis protivnice nije stajala duboko iza - tada je stajala točno na osnovnoj liniji. Na drugi servis je, jasno, ulazila dublje u teren. Radila je tako pritisak na protivnicu prvo neutralizirajući izmjenu i anulirajući prednost servisa protivnice, a zatim je koristila prvu priliku za napad. Na slici ispod vidimo Steffi Graf nešto dublje u terenu što je posljedica Selešovog nešto kraćeg reterna koji je natjerao Graf da uđe dublje u teren i odigra forehand. Seleš ne samo da je iskontrolirala forehand protivnice, ona je pokušala napasti dvoručnom backhand dijagonalom koristeći trenutni položaj Graf, ali u tom joj se naumu ispriječila mreža.

Što se tiče obrambenog segmenta, bila je to "Halep prije Halep". Odlično se kretala, pokrivala je velik dio terena, uz odlične lateralne kretnje njezinim je protivnicima bilo iznimno teško staviti ju pod neizdrživi pritisak. Sa svakim vraćenim udarcem izmjena je bivala sve duža i duža, a koncentracija i strpljenje njezinih protivnica kopnilo je. Sve to rezultiralo bi greško protivnice nakon "čudesa" koje bi vraćala Seleš. Na slici ispod pravokutnik označava prostor kojeg Graf može napasti nakon što se Seleš uspješno obranila na jednoj strani terena. U nastavku izmjene Graf to ne radi - umjesto toga odlučuje odigrati backhand slajs na backhand slaj Seleš, a u tome na kraju ne prolazi dobro.

Monika Seleš protiv konkurencije

Najozbiljnija konkurencija Moniki Seleš bile su Graf, Navratilova, Capriati, Hingis i V. Williams. Treba reći kako su mečevi Seleš protiv Williams i Hingis bili neke druge prirode obzirom da su došli nakon te kobne 1993. godine i u kasnijoj fazi karijere. Najupečatljivije rivalstvo bilo je ipak ono Monike Seleš i Steffi Graf. Međusobno su igrale 15 puta, Graf je 10 puta izašla kao pobjednica. Zašto je bila tako neugodna za Seleš? Karakteristična je bila po svojem izvrsnom radu nogu. Često se smještala u svoj backhand kut i iako je tako svoju forehand stranu ostavljale slobodnom za napade, njezina iznimna brzina značila je da joj štetu mogu napraviti samo iznimno precizni udarci njezinih protivnica. Njezina tehnika forehanda bila je jedinstvena - generirala je iznimnu brzinu, točku kontakta hvatala je kasnije i obično iz zraka. Tajming forehanda bio joj je izvrstan i zato joj je to i bilo glavno oružje. Ako pogledamo forehand Graf (slika ispod), vidimo da ona koristi istočni forehand grip. Istočni forhend grip se dobije kada se ključni zglob kažiprsta postavi na plohu desno i sredina dlana se također nalazi na plohi desno. U tom slučaju dlan je izravnat sa sredinom glave reketa. Istočni forehand grip omogućuje snažne i prodorne udarce, ali obzirom da teži ravnijim udarcima može biti vrlo nekonzistentan otežavajući duge razmjene udaraca.

Sa Navratilovom je imala omjer 10:7. Navratilova je bila poznata po agresivnom i napadačkom "serve and volley" stilu, dovela je agresivnost i atleticizam na jedan viši nivo. Protiv Capriati imala je 9:5. Capriati je bila poznata po svojem dinamičnom stilu igre. Jakog servisa, jakog reterna, lopticu je udarala rano i u dizanju (slika ispod). Najubojitije oružje bio joj je flat forehand.

Seleš je protiv Hingis imala 5:15, ali svi mečevi bili su u intervalu između 1996. i 2003. godine. To je dakle, bio period pada Seleš i vrhunca Martine Hingis. Ipak, može se reći i zašto je Hingis bila tako neugodna za Seleš. Hingis je bila vrlo inteligentna igračica, stalno je razmišljala o tome gdje su rupe u igri protivnice, kako ih pronaći i iskoristiti. Protiv nekih je igračica samo napadala prazan dio terena, a nekada je "lijek" pronalazila samo u dubokom vraćanju loptica protivnici u teren. Također, igranje parova puno joj je pomoglo u smislu da je dobila osjećaj za volej, za izlazak na mrežu, osnažila je retern, postala je svestranija, a time i neugodnija protivnica. Svima pa tako i Moniki Seleš. Na slici ispod vidi se kako koristi jednu kraću lopticu od protivnice da bi potom odlično izašla na mrežu i napala, a do takve dobitne situacije ne bi ni došla da joj nije bilo tako moćnog reterna. Sve to odlično je Hingis koristila u situaciji kada Seleš više i nije bila tako moćna, u vremenima nakon te kobne 1993. Protiv V. Williams imala je 1:9, ali tada je već stvarno bila na zalasku karijere.

Kakva bi igračica u konačnici bila da nije bilo Parchea?

Moniku Seleš iznimno je karakterizirala činjenica što je uvijek bila najbolja kada je to bilo najpotrebnije. Drugim riječima, ona je bila ta koja je dobivala ključne poene. Većinom, naravno. Njezin zaštitni znak bila je upravo ta psihička stabilnost u igri. Te psihičke stabilnosti više i nije bilo u tolikoj mjeri nakon napada u Hamburgu 30.4.1993. godine - tjelesne rane su relativno brzo zacijelile, ali one psihičke baš i ne. Borila se sa traumama, depresijom, bila je u iznimno teškom psihičkom stanju i naravno da se to vidjelo i na njezinoj igri. Izgubila je dvije godine tenisa, izgubila je fokus. Na slici ispod prikazana je situacija iz polufinala Roland Garrosa 1998. kada je Seleš igrala protiv Graf. Kružić na slici označuje koji su domet imali udarci Seleš - forehand i backhand udarci više nisu bili toliko duboki, nisu bili toliko prodorni, izgubila je na snazi udaraca, postala je sporija i puno više predvidljiva nego prije. Taj meč protiv Graf je dobila, ali bila je u velikim problemima kada je bivala napadnuta njezina forehand strana. To još nije vrijeme suvremene statistike, ali ako kažem da je u svakom od glavnih elemenata teniske igre izgubila između 15-20 posto, već ju to čini duplo lošijom igračicom.

Iako, bitno je statistici nevidljivo - Seleš nije mogla niti servirati 6 mjeseci nakon napada, njezin tenis trebalo je opet nanovo izgraditi. Nesreća nikada ne dolazi sama, nedugo potom otac joj je obolio od raka, ubrzo je i saznala da su njezine protivnice bile protiv toga da ima zaštićeni ranking i sve je to bilo psihički teško izdržati za jednu djevojku od 20 godina. Znamo kakva je Seleš bila protiv Graf i Navratilove. Trebamo odgovoriti na to kako bi "stara" Seleš prolazila u mečevima protiv Hingis i  V. Williams, a i protiv nekih drugih protivnica obzirom kako bi prirodni kraj njezine karijere uslijedio negdje 2007, 2008. Bez obzira na sve prednosti Hingis, jasno je kako omjer 5:15 za Hingis nije realan. Realnije bi bilo očekivati puno uravnoteženije omjer između njih dvije. Hingis je znala pronaćin rupu u igri protivnice, ali Seleš bi na to sigurno znala odgovoriti svojim ritmom u igri. Hingis je imala odličnu varijaciju u brzini udaraca, ali Seleš je imala odlične top spinove i krasio ju je jedan napadački i prodoran tenis. Samo na račun Martine Hingis, Seleš bi imala još 2-3 Grand Slam naslova. Jasno je također da omjer Venus u korist 1:9 nije realan. Seleš i je dobila Venus 2003., a bila je to ona Seleš nakon napada. Ne vidim u čemu bi Venus bila toliko bolja od Seleš pa da ima međusobni omjer 9:1 u svoju korist. Venus dajem prednost na servisu, a u svemu ostalom Seleš je bila dovoljno kvalitetna da joj može parirati. Kakva bi Monika bila protiv Sharapove? Monika ju je pobijedila jednom, a mišljenja sam kako bi ju do kraja svoje karijere pobjeđivala u 70% slučajeva, s napomenom da bi Sharapovoj ipak davao prednost na travi.

Postavimo hipotetsku situaciju i izračunajmo. 1990. je osvojila jedan GS, 1991. ih je osvojila tri i 1992. također tri. U prosjeku je tada po godini osvajala 2 GS turnira. Da je nastavila istim ritmom i da napada nožem nije bilo, Seleš bi do kraja 2000. osvojila 23 Grand Slam naslova. Kasnije bi nesumnjivo pala zbog dolaska tenisačica koje su tenis počele igrati i trenirati u zapravo različitim epohama. Sestre Williams, Sharapova, Henin i Clijsters igrale bi drugačiji tenis zbog drugačije kondicijske pripreme, menadžementa treninga, drugačije prehrane i svega ostaloga. Udarale bi lopticu još jače, trčale još brže, ali jedno je sasvim sigurno - da nije bilo Parchea i njegovog napada nožem, Monika Seleš prestigla bi Steffi Graf po broju Grand Slam titula i bila bi najbolja u povijesti!

Teniski TV kalendar: Monika Seleš
Prošlo je točno 25 godina. 25 godina od događaja koji je promijenio tenisku prošlost, sadašnjost i budućnost. 30. travnja 1993. Gunther Parche napao je Moniku Seleš zarivši joj nož u leđa. U početku se smatralo da su motivi napada politički obzirom kako je Seleš rođena u Srbiji, a od 1986. živjela je u SAD-u imajući potpuno ogradu od rata u Jugoslaviji. Obzirom na njezino ime i popularnost jasno je da je u njezinom slučaju teško bilo postići neumješanost, ali ubrzo je postalo jasno kako motivi nisu bili politički. Parche je bio opsesivni obožavatelj Steffi Graf, a Seleš je napao iz ...
Teniski TV kalendar: Monika Seleš
Prošlo je točno 25 godina. 25 godina od događaja koji ...

Respekt: NateMav, Paratip, Puvlin, GNKDZCFC, BruceWayne, Peslolus,

Slažem se: Puvlin,

Ne slažem se: NateMav,

Jedan od najvecih napada u povijesti sporta; svaka cast za analizu - Peslolus, 30.4.18. 16:24, 0 0 0
baiso | 30.04.
Surfin USA: polufinala HOU - GSW i TOR - PHI ili netko drugi?

Nakon što je apsolutno iznenađenje sezone Utah Jazz prilično lagano izbacila Oklahomu City Thunder pobijedivši ih u 6 utakmica, počinje se nametati pitanje o projektu koji će vječitog contendera, što Thunder u dužem periodu godina definitivno jest, pretvoriti u pravu šampionsku momčad. Pokušaj broj 2 završio je onako kako su mnogi i predviđali, totalnim debaklom. Jer ispasti u prvoj rundi i to podosta lagano jest prilično loše. 

Ono što se cijelo vrijeme provlačilo po medijima, društvenim mrežama i bilo kojem drugom panelu za više ili manje kvalitetnu raspravu, jest traženje krivca za loše rezultate Thundera. Tu se moglo pronaći sve i svašta. Najčešće je na meti bio Westbrook i njegova 'sebičnost', pa Carmelo Anthony i njegovo uporno odbijanje role sixth mana do, kao što se pokazalo, prilično kratke serije s naslovom Finding Playoff P. Možemo ustvrditi da su se mišljenja mijenjala gotovo iz utakmice u utakmicu pa bi, ovisno o postotku šuta i konačnog ishoda utakmice, netko od trojice uvijek bio krivac. Možda samo jedan, možda dvojica, možda sva trojica. No, greška je negdje drugdje i ne tiče se igrača uopće. Greška je u Billyju Donovanu, njihovom treneru.

Najgora stvar koju jedan trener može učiniti, a ovdje to možemo proširiti na gotovo svaki momčadski sport, jest to da ideja o načinu na koji njegova momčad može igrati bude potpuno nevidljiva. Imate bezbroj primjera gdje su momčadi s malo talenta postigle puno jer je trenerov rukopis itekako vidljiv. Pa čak i da, zbog nedostatka talenta rezultat i izostane, kvalitetni treneri će i dalje imati svoj touch na momčad. Mehanizmi u igri bit će i dalje vidljivi. Ako takvo što nije vidljivo, to znači da je trener loš ili da jednostavno nema dovoljno autoriteta da ideje i zamisli o načinu na koji bi momčad trebala funkcionirati prenese svojim igračima. U slučaju Billyja Donovana, i jedno i drugo dolazi u obzir.

Ne smatram da je Billy Donovan loš trener, pa čak da je i baš tako veliki krivac za ovako loš rezultat. No, Donovan jednostavno nije uspio promijeniti ono što je njegov prethodnik Scott Brooks tako krivo radio, a tiče se funkcioniranja momčadi na protivničkoj strani parketa. Ne mora nužno napad koji toliko ovisi o kvaliteti jednog ili dvojice igrača biti loš (ovogodišnji Houston Rocketsi su najbolji primjer toga), ali problem nastaje onoga trenutka kada u takav napad uklopite igrača kao što je Westbrook – nabrijanog, nabildanog lika na Duracell baterije. Westbrook je atletska zvijer, vjerojatno i fizički najdominantniji igrač na poziciji jedinice u povijesti ove igre. Russ funkcionira barem u jednoj brzini više nego sav normalan NBA svijet. On je na temelju takve igre i postao jedan od najboljih igrača lige, ali ga je takav stil s druge strane i stajao većeg uspjeha u karijeri, barem onog na momčadskom planu. Prema svemu navedenom, Westbrooku više od kompatibilnih igrača (što je isto tako važno) treba odgovarajući sustav koji će ukrotiti taj njegov temperament i 'ludovanje' po terenu, a takvo što Billy Donovan nije uspio implementirati već je više-manje nastavio onako kako je to radio njegov prethodnik – pustio je Westbrooka s lanca.

Mnogi će reći da Westbrookovu divljinu ne može ukrotiti nijedan trener svijeta, no to bi bilo pogrešno. Russ igra na način na koji igra jer nijedan drugi način u ovakvom sustavu nije isplativ. Pokušao je Russ smanjiti broj šuteva na tekmi i 'raizgravati' druge, no to jednostavno nije funkcioniralo. Razlog? Nepostojanje ikakvog shematiziranog napada koji bi Russu omogućio da pronalazi druge igrače ili barem omogućio iniciranje napada na pravi način. Sve što je Russ u onim utakmicama u kojima se odlučio 'razigravati' mogao raditi jest zabiti se u reket i dodati na perimetar gdje bi svako daljnje kretanje lopte ili igrača prestajalo odnosno gdje bi igrač kojemu Russ dodaje, a to su najčešće druga dva napadački najopasnija igrača, George i Melo, išli rješavati napad solo akcijom. To je glavni razlog Thunderovog neuspjeha, taj ogavni napad koji nema nikakvog smisla i koji bi trebao biti glavni razlog da se u Oklahoma Cityju zahvale Billyju Donovanu, treneru koji nije loš, ali nije dovoljno dobar da vodi momčad kao OKC ili, bolje rečeno, igrača kao što je Westbrook.

Prije nekoliko je dana na tržište NBA trenera stiglo jedno itekako zanimljivo ime – Mike Budenholzer. Iako se ne zna tko je ustvari inicirao raskid između Budenholzera i Hawksa, jedno je sigurno. Budenholzer je prekvalitetan trener da vodi momčad s kojom mora namjerno gubiti i ne bi čudilo da je upravo zbog toga on sam odlučio raskinuti s Atlantom. Trenutno nema boljeg kandidata za klupu Thundera ukoliko se kao glavni cilj franšize za iduću sezonu postavi promjena stila igre, prvenstveno u napadu. Atlanta je pod Budenholzerom igrala itekako kvalitetnu obranu, a napad je bio najbliže onome što se igra u Spursima (dobro, ni ovogodišnji Jazz nije za bacit), franšizi u kojoj je Budenholzer pod budnim okom Poppa i iskovao svoj trenerski zanat. To je ono što treba Oklahomi ako želi napraviti korak unaprijed. Sustav koji će Westbrookovu energiju znati kanalizirati na pravi način odnosno usmjeriti je na stvarno kreiranje i koji će, što je također itekako važno, omogućiti uključivanje svih igrača u realizaciju napada. Takvo što potrebno je  i Paulu Georgeu u borbi protiv letargije od koje je obolio upravo radi načina na koji Thunder igra napad. U momčadi čiji napad ima smisla svaki igrač može dati ono što se od njega i očekuje. U Budenholzerovu napadu bi čak i Melo našao svoje mjesto i postepeno pristao na rolu sixth mana. No, za izgradnju stila potpuno drugačijeg sadašnjem najbitniji nisu ni George, ni Melo, bitan je Russell Westbrook. Jer ipak se oko njega gradi momčad.

S obzirom da je Budenholzer nesumnjivo vruća roba na tržištu (već je u pregovorima s Knicksima, dok je Sunse odbio), Presti bi trebao itekako žurno reagirati. Ukoliko propusti ovako veliku šansu kao što je dovođenje jednog od boljih NBA trenera, OKC bi mogao od povremenog contendera postati prosječna momčad, a to je gore i od toga da ste privezani za podrum lige.

Thunderu treba promjena stila, a jedan je trener idealan za njih... #clickbait
Nakon što je apsolutno iznenađenje sezone Utah Jazz prilično lagano izbacila Oklahomu City Thunder pobijedivši ih u 6 utakmica, počinje se nametati pitanje o projektu koji će vječitog contendera, što Thunder u dužem periodu godina definitivno jest, pretvoriti u pravu šampionsku momčad. Pokušaj broj 2 završio je onako kako su mnogi i predviđali, totalnim debaklom. Jer ispasti u prvoj rundi i to podosta lagano jest prilično loše. Ono što se cijelo vrijeme provlačilo po medijima, društvenim mrežama i bilo kojem drugom panelu za više ili manje kvalitetnu raspravu, jest traženje krivca za loše rezultate Thundera. Tu se moglo pronaći sve ...
Thunderu treba promjena stila, a jedan je trener idealan za njih... #clickbait
Nakon što je apsolutno iznenađenje sezone Utah Jazz prilično lagano ...

Respekt: Losovius, kav97, Mac316, Puvlin, GNKDZCFC, Lisac, Alumnus,

Slažem se: GNKDZCFC,

Ne slažem se: Mac316,

Nisam još na čistu da li nastaviti sa Donovanom ili tražiti dalje, ali Budenholzer, to jest, taj tip trenera je zadnje što treba Thunderu. Thunder se s max ugovorom Russu predao u njegove ruke sljedećih 5 godina minimalno i treba trenera koji... - Mac316, 2.5.18. 9:29, 0 0 0
...će znati posložiti se ostalo oko Russa, ne mijenjati njega. Budenholzer je Poppovichev produkt i forsira timsku košarku, sustav sa puno dodira svih igrača i uključivanje svih u igru. MIslim da znamo dosta o Westbrooku da nam je jasno da to... - Mac316, 2.5.18. 9:30, 0 0 0
...nikad neće uspjeti na njemu. Westbrooka nećeš promijeniti, niti nema potrebe, čovjek koji ima dvije sezone triple double prosjek ne treba mijenjanje, treba oko sebe sustav koji će iz drugih dobiti nešto bolje od ovog. Ukratko, treba trenera... - Mac316, 2.5.18. 9:31, 0 0 0
...koji je dokazao u karijeri da zna igru graditi oko jednog superstara i kvalitetne jezgre oko njega. Da je bar Phil Jackson mlađi... - Mac316, 2.5.18. 9:32, 0 0 0
ivan-cro | 30.04.
Tribina hipoteza

Prošlo je točno 25 godina. 25 godina od događaja koji je promijenio tenisku prošlost, sadašnjost i budućnost. 30. travnja 1993. Gunther Parche napao je Moniku Seleš zarivši joj nož u leđa. U početku se smatralo da su motivi napada politički obzirom kako je Seleš rođena u Srbiji, a od 1986. živjela je u SAD-u imajući potpuno ogradu od rata u Jugoslaviji. Obzirom na njezino ime i popularnost jasno je da je u njezinom slučaju teško bilo postići neumješanost, ali ubrzo je postalo jasno kako motivi nisu bili politički. Parche je bio opsesivni obožavatelj Steffi Graf, a Seleš je napao iz razloga što je upravo Monika zamijenila Graf na broju 1 još 1991. godine. Kasnije ju je porazila 1992. u finalu Roland Garrosa i 1993. u finalu Australian Opena. U trenutku napada u Hamburgu Seleš je imala samo 20 godina, a već je imala 8 osvojenih Grand Slam titula. Mnogi stručnjaci predviđali su joj  da će,  ukoliko nastavi takvim ritmom, postaviti rekorde koji će biti nedohvatljivi. To se ipak nije dogodilo zbog napada jednog bezumnog pojedinca, a teniski svijet se i danas, 25 godina poslije, pita isto pitanje - bi li Seleš bila najveća ikada da nije bilo Parchea? Pokušajmo dati odgovor na to pitanje.

Pogledajmo prvo igrački profil Monike Seleš. Karakteristična je bila po svojim dvoručnim forehand i backhand udarcima, lopticu je udarala snažno, rano i pod odličnim kutom. Imala je jedan od najubojitih reterna u povijesti ženskog tenisa. Po mnogima je bila prvi power player u svijetu tenisa, a iako dvoručni backhand u ženskom tenisu nikoga ne iznenađuje, dvoručni forehand bio je njezin "zaštitni proizvod". Bila je snažna udaračica, a dvoručnim udarcima upravo je generirala tu snagu. Na slici ispod vidimo statički dvoručni forehand Monike Seleš. Dvoručni statični forehand se ponekad koristi kada igrač želi da isporuči više snage u svoj udarac, ali to ponekad ide na uštrb preciznosti udarca. Grip (držanje reketa) je sličan onome kod backhanda, s tim što se dominantna ruka na gripu nalazi iznad druge ruke, koja je na osnovi drške. Kretnja tijela kod ovog udarca je u osnovi identična kretanju kod jednoručnog forehand udarca, osim što pri rotaciji ramena i kukovi rotiraju za njima, u istom smjeru. Tada se ravnoteža tijela prebacuje na lijevu nogu, ukoliko je igrač dešnjak, odnosno desnu ako je ljevak.

Iako je igrala dvoručni backhand, u određenim situacijama igrala je i jednoručni backhand, ne klasični, ali backhand slajs da. Backhand slajs je koristila kako bi loptici pojačala spin. Reket se tada povlači pod lopticu tako da je "odsiječe". Ovo drastično usporava lopticu, ali ostavljajući joj dovoljno impulsa da padne u protivničko bolje i, uz dosta spina na njoj, vraćanje takvog udarca za protivnika je otežano. Vraćanje loptice je otežano zbog toga što loptica, nakon kontakta sa podlogom, ima visok odskok i protivnik ju je primoran udariti kada mu se ona nalazi u visini ramena. Na slici ispod upravimo vidimo gore opisano situaciju - Seleš je nakon snažne dvoručne backhand dijagonale promijenila ritam igre odigravajući backhand slajs. Taj je udarac imao dovoljno spina, putanja loptice je bila parabolična, a vraćanje takvog udarca za Graf je bilo otežano i ona naposlijetku i gubi taj poen.

Pouzdajući se u svoj retern, bila je igrasivna u igri protiv servisa. Na prvi servis protivnice nije stajala duboko iza - tada je stajala točno na osnovnoj liniji. Na drugi servis je, jasno, ulazila dublje u teren. Radila je tako pritisak na protivnicu prvo neutralizirajući izmjenu i anulirajući prednost servisa protivnice, a zatim je koristila prvu priliku za napad. Na slici ispod vidimo Steffi Graf nešto dublje u terenu što je posljedica Selešovog nešto kraćeg reterna koji je natjerao Graf da uđe dublje u teren i odigra forehand. Seleš ne samo da je iskontrolirala forehand protivnice, ona je pokušala napasti dvoručnom backhand dijagonalom koristeći trenutni položaj Graf, ali u tom joj se naumu ispriječila mreža.

Što se tiče obrambenog segmenta, bila je to "Halep prije Halep". Odlično se kretala, pokrivala je velik dio terena, uz odlične lateralne kretnje njezinim je protivnicima bilo iznimno teško staviti ju pod neizdrživi pritisak. Sa svakim vraćenim udarcem izmjena je bivala sve duža i duža, a koncentracija i strpljenje njezinih protivnica kopnilo je. Sve to rezultiralo bi greško protivnice nakon "čudesa" koje bi vraćala Seleš. Na slici ispod pravokutnik označava prostor kojeg Graf može napasti nakon što se Seleš uspješno obranila na jednoj strani terena. U nastavku izmjene Graf to ne radi - umjesto toga odlučuje odigrati backhand slajs na backhand slaj Seleš, a u tome na kraju ne prolazi dobro.

Monika Seleš protiv konkurencije

Najozbiljnija konkurencija Moniki Seleš bile su Graf, Navratilova, Capriati, Hingis i V. Williams. Treba reći kako su mečevi Seleš protiv Williams i Hingis bili neke druge prirode obzirom da su došli nakon te kobne 1993. godine i u kasnijoj fazi karijere. Najupečatljivije rivalstvo bilo je ipak ono Monike Seleš i Steffi Graf. Međusobno su igrale 15 puta, Graf je 10 puta izašla kao pobjednica. Zašto je bila tako neugodna za Seleš? Karakteristična je bila po svojem izvrsnom radu nogu. Često se smještala u svoj backhand kut i iako je tako svoju forehand stranu ostavljale slobodnom za napade, njezina iznimna brzina značila je da joj štetu mogu napraviti samo iznimno precizni udarci njezinih protivnica. Njezina tehnika forehanda bila je jedinstvena - generirala je iznimnu brzinu, točku kontakta hvatala je kasnije i obično iz zraka. Tajming forehanda bio joj je izvrstan i zato joj je to i bilo glavno oružje. Ako pogledamo forehand Graf (slika ispod), vidimo da ona koristi istočni forehand grip. Istočni forhend grip se dobije kada se ključni zglob kažiprsta postavi na plohu desno i sredina dlana se također nalazi na plohi desno. U tom slučaju dlan je izravnat sa sredinom glave reketa. Istočni forehand grip omogućuje snažne i prodorne udarce, ali obzirom da teži ravnijim udarcima može biti vrlo nekonzistentan otežavajući duge razmjene udaraca.

Sa Navratilovom je imala omjer 10:7. Navratilova je bila poznata po agresivnom i napadačkom "serve and volley" stilu, dovela je agresivnost i atleticizam na jedan viši nivo. Protiv Capriati imala je 9:5. Capriati je bila poznata po svojem dinamičnom stilu igre. Jakog servisa, jakog reterna, lopticu je udarala rano i u dizanju (slika ispod). Najubojitije oružje bio joj je flat forehand.

Seleš je protiv Hingis imala 5:15, ali svi mečevi bili su u intervalu između 1996. i 2003. godine. To je dakle, bio period pada Seleš i vrhunca Martine Hingis. Ipak, može se reći i zašto je Hingis bila tako neugodna za Seleš. Hingis je bila vrlo inteligentna igračica, stalno je razmišljala o tome gdje su rupe u igri protivnice, kako ih pronaći i iskoristiti. Protiv nekih je igračica samo napadala prazan dio terena, a nekada je "lijek" pronalazila samo u dubokom vraćanju loptica protivnici u teren. Također, igranje parova puno joj je pomoglo u smislu da je dobila osjećaj za volej, za izlazak na mrežu, osnažila je retern, postala je svestranija, a time i neugodnija protivnica. Svima pa tako i Moniki Seleš. Na slici ispod vidi se kako koristi jednu kraću lopticu od protivnice da bi potom odlično izašla na mrežu i napala, a do takve dobitne situacije ne bi ni došla da joj nije bilo tako moćnog reterna. Sve to odlično je Hingis koristila u situaciji kada Seleš više i nije bila tako moćna, u vremenima nakon te kobne 1993. Protiv V. Williams imala je 1:9, ali tada je već stvarno bila na zalasku karijere.

Kakva bi igračica u konačnici bila da nije bilo Parchea?

Moniku Seleš iznimno je karakterizirala činjenica što je uvijek bila najbolja kada je to bilo najpotrebnije. Drugim riječima, ona je bila ta koja je dobivala ključne poene. Većinom, naravno. Njezin zaštitni znak bila je upravo ta psihička stabilnost u igri. Te psihičke stabilnosti više i nije bilo u tolikoj mjeri nakon napada u Hamburgu 30.4.1993. godine - tjelesne rane su relativno brzo zacijelile, ali one psihičke baš i ne. Borila se sa traumama, depresijom, bila je u iznimno teškom psihičkom stanju i naravno da se to vidjelo i na njezinoj igri. Izgubila je dvije godine tenisa, izgubila je fokus. Na slici ispod prikazana je situacija iz polufinala Roland Garrosa 1998. kada je Seleš igrala protiv Graf. Kružić na slici označuje koji su domet imali udarci Seleš - forehand i backhand udarci više nisu bili toliko duboki, nisu bili toliko prodorni, izgubila je na snazi udaraca, postala je sporija i puno više predvidljiva nego prije. Taj meč protiv Graf je dobila, ali bila je u velikim problemima kada je bivala napadnuta njezina forehand strana. To još nije vrijeme suvremene statistike, ali ako kažem da je u svakom od glavnih elemenata teniske igre izgubila između 15-20 posto, već ju to čini duplo lošijom igračicom.

Iako, bitno je statistici nevidljivo - Seleš nije mogla niti servirati 6 mjeseci nakon napada, njezin tenis trebalo je opet nanovo izgraditi. Nesreća nikada ne dolazi sama, nedugo potom otac joj je obolio od raka, ubrzo je i saznala da su njezine protivnice bile protiv toga da ima zaštićeni ranking i sve je to bilo psihički teško izdržati za jednu djevojku od 20 godina. Znamo kakva je Seleš bila protiv Graf i Navratilove. Trebamo odgovoriti na to kako bi "stara" Seleš prolazila u mečevima protiv Hingis i  V. Williams, a i protiv nekih drugih protivnica obzirom kako bi prirodni kraj njezine karijere uslijedio negdje 2007, 2008. Bez obzira na sve prednosti Hingis, jasno je kako omjer 5:15 za Hingis nije realan. Realnije bi bilo očekivati puno uravnoteženije omjer između njih dvije. Hingis je znala pronaćin rupu u igri protivnice, ali Seleš bi na to sigurno znala odgovoriti svojim ritmom u igri. Hingis je imala odličnu varijaciju u brzini udaraca, ali Seleš je imala odlične top spinove i krasio ju je jedan napadački i prodoran tenis. Samo na račun Martine Hingis, Seleš bi imala još 2-3 Grand Slam naslova. Jasno je također da omjer Venus u korist 1:9 nije realan. Seleš i je dobila Venus 2003., a bila je to ona Seleš nakon napada. Ne vidim u čemu bi Venus bila toliko bolja od Seleš pa da ima međusobni omjer 9:1 u svoju korist. Venus dajem prednost na servisu, a u svemu ostalom Seleš je bila dovoljno kvalitetna da joj može parirati. Kakva bi Monika bila protiv Sharapove? Monika ju je pobijedila jednom, a mišljenja sam kako bi ju do kraja svoje karijere pobjeđivala u 70% slučajeva, s napomenom da bi Sharapovoj ipak davao prednost na travi.

Postavimo hipotetsku situaciju i izračunajmo. 1990. je osvojila jedan GS, 1991. ih je osvojila tri i 1992. također tri. U prosjeku je tada po godini osvajala 2 GS turnira. Da je nastavila istim ritmom i da napada nožem nije bilo, Seleš bi do kraja 2000. osvojila 23 Grand Slam naslova. Kasnije bi nesumnjivo pala zbog dolaska tenisačica koje su tenis počele igrati i trenirati u zapravo različitim epohama. Sestre Williams, Sharapova, Henin i Clijsters igrale bi drugačiji tenis zbog drugačije kondicijske pripreme, menadžementa treninga, drugačije prehrane i svega ostaloga. Udarale bi lopticu još jače, trčale još brže, ali jedno je sasvim sigurno - da nije bilo Parchea i njegovog napada nožem, Monika Seleš prestigla bi Steffi Graf po broju Grand Slam titula i bila bi najbolja u povijesti!

Teniski TV kalendar: Monika Seleš
Prošlo je točno 25 godina. 25 godina od događaja koji je promijenio tenisku prošlost, sadašnjost i budućnost. 30. travnja 1993. Gunther Parche napao je Moniku Seleš zarivši joj nož u leđa. U početku se smatralo da su motivi napada politički obzirom kako je Seleš rođena u Srbiji, a od 1986. živjela je u SAD-u imajući potpuno ogradu od rata u Jugoslaviji. Obzirom na njezino ime i popularnost jasno je da je u njezinom slučaju teško bilo postići neumješanost, ali ubrzo je postalo jasno kako motivi nisu bili politički. Parche je bio opsesivni obožavatelj Steffi Graf, a Seleš je napao iz ...
Teniski TV kalendar: Monika Seleš
Prošlo je točno 25 godina. 25 godina od događaja koji ...

Respekt: NateMav, Paratip, Puvlin, GNKDZCFC, BruceWayne, Peslolus,

Slažem se: Puvlin,

Ne slažem se: NateMav,

Jedan od najvecih napada u povijesti sporta; svaka cast za analizu - Peslolus, 30.4.18. 16:24, 0 0 0
BruceWayne | 25.04.
Liverpool - Roma 5:2

U prvom dvoboju polufinalnih večeri Lige Prvaka, Liverpool je lakše nego što se to očekivalo svladao Romu. Kroz samu najavu utakmice važno se bilo podsjetiti velikog preokret s kojim je Roma izbacila Barcelonu. Eusebio di Francesco odradio je sjajan posao i sve mane Barcelone iskoristio u korist svoje momčadi i njenog prolaska u iduću fazu natjecanja. Međutim, protiv Liverpoola čekao ga je teži zadatak, ne toliko u kontekstu superiorne kvalitete Liverpoola, nego određenih matchupove gdje Roma više nije imala prednost nad suparnikom. Najvažnijih od njih bio je skok igra. Edin Džeko odradio je sjajan posao i potpuno navladao sve suparničke skakače što je bio okidač za veliki dio rimskih napada. Također, iskoristio je dan gdje Barcelona nije igrala sa visokim intenzitetom u presingu i reposjedu zbog rezultatske razlike u prvoj utakmici na što se još dodala činjenica da je Valverde postavljanjem Semeda potpuno limitirao Barcin napad kroz sredinu točno tamo gdje je Francesco želio da oni budu. Trojac u obrani ponudio mu je mogućnost stvaranja viška nad Messijem i Suarezom koji kroz uzak prostor nisu uspjeli stvoriti dovoljno i Roma je prošla dalje.

Naizgled, Roma je i protiv Liverpoola imala određene činjenice koju bi joj u polufinalnom dvoboju mogle ići u korist. Dosadašnji dio sezona je pokazao da Liverpool ima velikih problema sa visokim napadačima osim skoka znaju razigrati suigrače, kao i timski protiv kada se protivnik zatvori u gustu zonu gdje Liverpool nema elitnog igrača koji može pod pritiskom proigrati ključno dodavanje u pozicijskoj igri.

Ipak, većina nogometnih analitičara postavljala je Liverpool u red favorita zbog svojih prednosti u odnosu na Romu, pa i Barceloninu prezentaciju u četvtfinalu. Već spomenuti glavni rimski mehanizam kroz Džekinu skok igru trebao bi neutralizirati Van Dijk, ponajbolji skakač Europe u ovom trenutku. Druga velika činjenica u razlici između Barcelone i Liverpoola je obvezna igra napadača u oba smjera. Jedan od postulata igre Jurgena Kloppa je uloga napadača u obrambenoj fazi kao i u reposjedu gdje su oni prva linija obrane. Treći, možda i timski najvažnija prednost Liverpoola je mogućnost diktiranja tempa igre. Barcelona nije vršila pritisak kakav je recimo radila u finalu Kupa prije par dana i Liverpool neće propustiti na stalni test stavljati svježinu De Rossija, Strotmana, Kolarova i ostatka Rome koji čak i ako uspiju izigrati geggenpresing, naći će se u problemima ukoliko prihvate takvu igru.

Bez obzira na talijanski background koji uključuje vrhunsku defanzivnu postavku, Di Francesco se odlučio napasti Liverpool. I nije uspio. Roma je poslije odličnih 25-30 minuta upala u mlin koji melje protivnika nenaviknutog na visok intenzitet igre jer ga jednostavno  ne poznaje u svom domaćem prvenstvu. Francesco odlučio je igrati igru koju ni približno nije mogao kontrolirati. Iz toga su proizašle netipične pogreške u dodavanjima koje su kasnije dodavale ulje na vatru koje su zapalile Romine šanse za finalom.

Trener Rome odlučio je izvršiti jednu promjenu u odnosu na pobjedu protiv Barcelone. Umjesto stasitog Schicka, prednost je dobio brzonogi Under zbog potrebne dubine jer sa Schickom Roma nema nijednog igrača koji bi mogao napadati prostor ili igrača u izvravom duelu. 
Gosti su krenuli u utakmicu vrlo ambiciozno, visoko su pritisnuli Liverpool te su očekivali da će kroz svoj pritisak navesti domaćine da kao Barcelona napadaju kroz sredinu gdje Roma ima višak ili ih jednostavno uhvate u offside-zamci svojom visokom podignutom obranom. Prvih 25 minuta im je plan uspio. Problem Liverpoola u pozicijskoj igri dodatno je otežan kada je najagresivniji gost na terenu markirao Hendersona, ključnog igrača za distribuciju Liverpoola koji nije dovoljno otporan na presing da bi takav marking gostiju predstavljao problem. Kroz napad su kao protiv Barcelone pokušavali u što bolju situaciji dovesti visoko isturene bočne igrače za centaršut prema Džeki.

Veliki dio medijskog prostora prije utakmice bio je vezan u potencijalno čuvanje Mo Salaha koji je ljetos iz Rome prešao na Anfield. Gostiju su se branili u 5-4-1 sustavu gdje su bekovi stojali bliže međuprostoru, odnosno skupljali se ne bi li Salah i Mane imali što manje prostora za primiti golu leđima od gola. Druga prednost ovog mehanizma je presing prema bočnom igraču gdje je okidač bilo samo dodavanje jer je četvorka Rome u sredini najčešće bila gusto postavljena ne bi maksimalno zaštilila svoj međuprostor.

Pronaći Salaha i Manea u međuprostoru na nepostavljenu obranu bio je san svih navijača Liverpoola. U tom trenutku sav geggenpresing i cijela filozofija Jurgena Kloppa dolazi do svog vrhunca. Liverpool je toliko dobar u tome jer je ideja vrlo jednostavna a kada se ponovi bezbroj puta postaje učinkovita i bolna za sve suparnike. Većina napada Liverpoola u prvom dijelu je bila kroz tranziciju traženjem napadačkog trojca koji su kasnije radili veliki nered u obrani Rome.

Ključ s kojim je Liverpool dobio prednost je bio nametanje svog ritma i uništavanje protivnika intenzitetom na koji nije navikao. Ozbirom da je Romina obrana stojala visoko, jednim dodavanjem koje je češto bila duga lopta ona se mora u trenutku pomjeriti prema svom golu jer 3-4 igrača Liverpoola napadaju prostor. Ovo je bio Kloppov odgovor na relativno slabiju pozicijsku igru kada je protivnik a treba reći da mu je znatno olakšao posao Di Francesco visoko postavljenom obranom pritome ostavljajući nebranjen prostor izmedju vratara i zadnje linije koje obožavaju koristiti napadači Liverpoola i samo je bilo pitanje na koji način aktivirati njihovo kretanje.
Liverpool je u ovoj utakmici ispucao 77 dugih dodavanja (13 više nego što je prosjek sezone), odnosno 18% ukupnih dodavanja bile su duge lopte (prosjek sezone 12%).
Razlog je vrlo jasan. Dovoditi stalno obranu Romu na test da mora djelovati ili spuštanjem linije prema svome golu ili ukoliko osvoje loptu, igrači Liverpoola bili su uvijek blizu da kroz reposjed vrate ju u svoju korist. 

Za razliku od Rome koje nije uspjela ponoviti utakmicu protiv Barcelone barem kroz kontekst agresivnosti, Liverpool je bio na svojoj uobičajnoj razini a možda i razlika se u mogla primjetiti u osvojenim "ničijim loptama" gdje su domaćini pokazali koliko su energičniji i brži od protivnika. Romini igrači su u cijelom susretu učinili samo 7 prekršaja u odnosu na 19 protiv Barcelona. Navedeni manjak agresivnosti činio je razliku u trenutku kada je Firmino stvarao prednost (2. gol), ali zaista čudi činjenica da gostujući igrači nisu radili veći pritisak na loptu i igrača kada se otvarao prostor iza leđa vlastite obrane. Liverpoolu je na ruku išao i nešto stroži kriterij suca Felixa Brycha, koji je dopuštao "engleski" sustav ocjenjivanja duela, što se najbolje vidjelo kod prvog pogotka kada su igrači Liverpoola dvaput osvojili loptu n način koji bi se u nekoj drugoj ligi možda sudio kao prekršaj.

Roma je do kraja utakmice uspjela smanjiti rezultat koji bi joj u slučaju ponavljanja rezultata iz četvtfinala osigurao finalni dvoboj. Ali, ključna činjenica zašto to nije realno je usporedba prvoj dvoboja iz Barcelone, gdje je Roma izgledala puno bolje nego sinoć i trebala je izvući bolji rezultat od 4-1. Stoperski par Liverpoola izuzev pogreške Lovrena odradio je sjajan posao limitirajući prije svega sve ono što Džeko donosi u skoku. O napadačkom trojcu nakon 50-tak odigranih utakmica kroz sezonu se teško može pronaći nova riječ ili epitet koji bi ukrasio sve ono što rade na terenu. Firmino je ponovno pokazao zašto je Tihi heroj Anfielda  a Salah zašto je zaslužio sve nagrade koje je dobio i koje će dobiti za prezentacije u ovoj sezoni.

Romi ostaje isključivo teoretska nada jer Klopp nije Valverde i neće se zadovoljiti sa pobjedom od tri razlike nego će juriti zabiti jednako golova kao u prvom susretu. Pobjeda za relativno miran uzvrat osigurana je pomoću jednog vrlo jednostavnog a na kraju se pokazalo dovoljnog mehanizma da Romu učini "izgubljene u prijevodu". Da bi pronašli razlog tome, treba pogledati širu sliku i razlike u razini intentiteta, presinga, te ponajviše potrebne enegrije i brzine u duelu što razlikuje trenutno stanje u talijanskom nogometu čiji razvoj koči zaostajanje za trendovima i općenito modernim nogometom. Liverpool je danas pokazao sve njegove prednosti i kako ih iskoristiti protiv ekipe koja barem takav nogomet u svom okružanju nije naviknula igrati.

Liverpool iskoristio rimsku izgubljenost u prijevodu
U prvom dvoboju polufinalnih večeri Lige Prvaka, Liverpool je lakše nego što se to očekivalo svladao Romu. Kroz samu najavu utakmice važno se bilo podsjetiti velikog preokret s kojim je Roma izbacila Barcelonu. Eusebio di Francesco odradio je sjajan posao i sve mane Barcelone iskoristio u korist svoje momčadi i njenog prolaska u iduću fazu natjecanja. Međutim, protiv Liverpoola čekao ga je teži zadatak, ne toliko u kontekstu superiorne kvalitete Liverpoola, nego određenih matchupove gdje Roma više nije imala prednost nad suparnikom. Najvažnijih od njih bio je skok igra. Edin Džeko odradio je sjajan posao i potpuno navladao sve suparničke ...
Liverpool iskoristio rimsku izgubljenost u prijevodu
U prvom dvoboju polufinalnih večeri Lige Prvaka, Liverpool je lakše ...

Respekt: Dado_M, ktm686, marko_marcus, draxy, pravi, sthagon,

Slažem se: limano, kav97, Losovius,

Mac316 | 23.04.
Postoji li pozadinska priča oko Kosovog odlaska?

Da se bez propisne procedure smijenilo, ili prisilo na ostavku da budemo politički korektni, predsjednika Barišića u Dinamu, svima je jasno kako bi se takva odluka definirala, jednako kao i bilo što što bi se dogodilo Šukeru u HNSu. No, priča oko Hajduka je barem razinu ili dvije kompliciranija i teža za staviti u kontekst. Suhoparne činjenice su ovo - predsjednik Kos, čiji mandat se može opisati kao čista kamilica, niti pun uspjeha, ali daleko od najgoreg ikad, optužen je od strane navijača (isprika na skraćivanju muka oko zavrzlame Torcida, Naš Hajduk, Nadzorni odbor, mislim da je svima jasno što se misli pod 'navijači' kad se priča o Hajduku) da je u svrhu pogodovanja Hajduku amenovao čašćenje sudaca nekim neidentificiranim pogodnostima koje nisu direktan mito nego se svode na nešto što se može nazvati 'dobar provod u Splitu'. Sam Kos je priznao da je nešto slično napravio, ali sa ogradom da je po njegovom viđenju riječ o najnormalnijoj proceduri, bontonu ako hoćete, i da nikakvog 'mutnog' interesa u tome nema. No, unatoč tome što se iz njegovih riječi može zaključiti da se ne smtar krivim, odlučio je podnijeti ostavku, ne momentalnu, ali prekinuti mandat uskoro, pretpostavljeno na koncu sezone. 

Tako se nastavlja jedna u početnu simpatično komična, a sada već mučna i bizarna situacija gdje u Hajduku nitko ničemu ne valja što god napravio, a kad-tad mu oni koji drmaju klubom presude jer ne ispunjava neki uzvišeni kriterij koji nigdje zapravo ne piše, ali se očekuje da ga se svi pridržavaju. OK, navijači su protiv Štimca i Fiorentinija i zalupili su im vrata kluba, odlično. Protiv su raznoraznih likova koji nasjedavaju po Upravi i Nadzornom odboru, a nemaju čiste namjere prema klubu i riješili se i njih, super. Protiv su trenera koji ne donose rezultate, nego parazitiraju na klubu, shvatljivo, ali nerealno s obzirom na Hajdukove mogućnosti jačanja ekipe i nalaženja kvalitetne struke. Ali OK. No, nemoguće da su baš svi Štimac, Svaguša ili Kerum...

Dojam je, zaista samo dojam potpunog autsajdera, da su navijači u ogormnoj želji da vode klub onako kako oni misle da je ispravno, pogubili konce i počeli prečesto vikati 'VUK', a znamo što se u priči dogodilo dječaku koji je to radio. Postoji samo toliko bonusa koliko ti e dozovljeno da se vadiš na sve i svašta okolo, postoji samo toliko puta koliko možeš izigravati žrtvu prije nego postaneš naporan i postoji samo toliko puta koliko možeš biti borac za 'pravdu' prije nego postaneš zanesenjak koji živi u nekom svojem svijetu van doticaja sa stvarnošću. Navijači Hajduka su manje više ispucali sve navedeno, postali su karikatura samih sebe, od ekipe koja čisti klub i stavlja ga na noge, postali su oni koji mu podmeću nogu nakon što se klub jedva nekako naučio ponovno hodati. 

Taman i da je Kos napravio točno, ali u detalj točno, ono za što ga se optužuje, kakav je to grijeh zaista? Čovjek je ugostio suce u domaćinskoj sredini kako to radi i cijeli ne samo HNL, nego nogometni svijet općenito. Je li se popila boca skupljeg vina, je li se malo zaružilo u nekom klubu uz pokoju splitsku 'sponzu', je li to zaista predmet kojim se trebaju baviti oni koji se nazivaju 'predstavnicima Nadzornog odbora'? Čisto formalno govoreći, u cijelom poslovnom sijvetu Nadzorni odbori se bave 'big picture' stvarima, u konkretnom slučaju nogometnog kluba Hajduk tu su da amenuju ili stave veto na neke velike transfere ili izdatke, da odlučuju o velikim strateškim potezima kluba i opećnito usmjeravaju klupsku viziju prema zadanome. Nije zadaća Nadzornog odbora niti u Hajduku niti u bilo kojoj tvrtki da češljaju po minornim aktivnostima reprezentacije, PRa i po bijednim troškovima jedne večere ili poljupca od neke sisate plavuše. Ne samo da Uprava, po svom samom nazivu, mora imati slobodu upravljati kako misli da treba, ovakva atmosfera gdje je apsolutno svaki potez, pa kako god benigni i minorni bio pod povećalom 'onih koji nikad ne spavaju', donosi nepopravljivu štetu samom procesu upravljanja koje je u bilo kakvom subjektu nemoguće ako postoji više donositelja odluka. 

Naravno, nije niti posebno skrivano da je problem zapravo u tome koga se ugostilo. Da je Kos potrošio milijune klupskog novca na npr. ugošćivanje neke prijateljske navijačke grupe iz nogometnog svijeta, da im se platilo iće i piće po Splitu puno više nego koštaju tri suca, vjerojatno bi bio slavljen kao najveći predsjendik ikada. Kad Kos potpisuje plaćanja raznoraznih kazni koje su navijači prouzročili nitko mu ne gleda u posao, dapače, očekuje se da svoje odradi i šuti. No, bilo kakav akt ljubaznosti prema omraženim sucima gleda se kao šamar svakom poštenom Hajdukovcu, a upravo na taj način navijai rade isto ono za što ih se optužuje. Često čujemo žalopojke navijača da ih se generalizira, da se zbog nekog incidentnog tipa ili male grupe policija iživljava na svima njima, da im HNS generalno brani mišljenje, ali jednako tom obrascu ponašanja postupaju i navijači prema drugima, svi suci su dio 'Zla', svi suci su poslušnici HNSa i Mamića i bilo kakvo čašćenje bilo koga od njih je izdaja. No, što ćemo sa Zebecom, koji je odsudio sjajno derbi? Što ćemo sa bilo kojim sucem koji je odsudio korektno Hajduku? Je li Zebec zaslužio svoj gablectek nakon što pokaže da može pošteno odsuditi ili je generalizacija došla do te mjere da mu je automatski zabranjeno pojesti marendu na Hajdukov račun jer je u životu progovorio par riječi sa Širićem? 

Možda će zvučati glupo nakon svega izrečenoga, ali glavni krivac za bilo što u ovoj situaciji nisu navijači, Torcida, Naš Hajduk ili kako god se izrazili. Ne da nisu glavni krivac, nisu krivac uopće. Glavni i jedini krivac za situaciju je - Ivan Kos. Glavni manager Hajduka nije se ponio managerski, nije se ponio kao lider i čovjek koji stoji iza svojih djela, nego kao kukavica i mali čovjek koji je podvio rep pod prvim znakovima pritiska. Pravi manager bi izašao pred navijače (ne direktno nego pred Nadzorni odbor jer mu je to posao) i odlučno i nedvosmisleno lupio šakom o stol, kazao da je on odgovoran za ručak sucima i da će se ta praksa nastaviti sve dok je on predsjednik jer tako funkcionira cijeli nogometni svijet. Kao pravi lider jednog projekta u koji je dobrovoljno ušao, Kos je imao obavezu završiti započeto, a ne ukenjati se čim određena skupina nezadovoljnika iskopa takvu minornost da je uopće smiješno diskutirati o tome, a ne podnositi ostavke. Vjerujem da su pritisci vezani uz biti čelnik Hajduka veliki, posebno u ovoj situaciji i posebno Kosu kao došljaku izvana, ali znao je za što se javlja i kamo dolazi kada se javljao na natječaj i ako nije dorastao takvim situacijama, nije se trebao ni javiti, a sasvim sigurno je u krivom poslu općenito, jer dobar manager se ne postaje bježanjem od problema i konflikta nego suočavanjem sa istima. 

Uzorak je to koji smo već previše puta vidjeli, Hajdukom defiliraju razna lica, domaća, sa strane, iz bijelog svijeta, no manje-više svi prije ili kasnije podvuku rep pred tribinama i palcem dolje koji s njih dolazi. No, postoji razlog zašto demokracija funkcionira na način da građani izaberu vođe i onda oni vode, a ne da građani sami nadglasavaju jedan drugog i bave se Upravom, lider može biti samo jedan, ili samo jedno tjielo. Tako dugo dok je institucija predsjednika Hajduka samo fikus, osoba koja nema ovlasti bez propitivanja potpisati čak niti pišljivi ručak ili večeru, klub ne može naprijed, niti rezultatski niti organizacijski niti financijski. Torcida bez sumnje voli Hajduk više od Ivana Kosa, ali Ivan Kos (ne znam za njega konkretno, ali ono što on predstavlja, managera kluba i decision makera), u ovom trenutku može više dobrog napraviti za klub nego Torcida, unatoč najboljim namjerama. Torcidina ljubav guši i ubija, a nema naznaka da se itko ima snage i hrabrosti othrvati tome. 

Kad ljubav ubija
Da se bez propisne procedure smijenilo, ili prisilo na ostavku da budemo politički korektni, predsjednika Barišića u Dinamu, svima je jasno kako bi se takva odluka definirala, jednako kao i bilo što što bi se dogodilo Šukeru u HNSu. No, priča oko Hajduka je barem razinu ili dvije kompliciranija i teža za staviti u kontekst. Suhoparne činjenice su ovo - predsjednik Kos, čiji mandat se može opisati kao čista kamilica, niti pun uspjeha, ali daleko od najgoreg ikad, optužen je od strane navijača (isprika na skraćivanju muka oko zavrzlame Torcida, Naš Hajduk, Nadzorni odbor, mislim da je svima jasno što ...
Kad ljubav ubija
Da se bez propisne procedure smijenilo, ili prisilo na ostavku ...
Hajduk nije narodni klub već ulični klub.Kao takav on po definiciji ne može imati moralna načela.Narodni klubovi također nemaju moralna načela jer je to fikcija koju je proizvoljno kreirao kapital da lakše proda svoj proizvod krajnjem korisniku. - Lwave, 23.4.18. 17:02, 0 0 0
Hajduk će jako brzo doći u poziciju da ima krizu upravljanja jer se većina navijačkog puka neće prikloniti odlukama nadzornog odbora koji je pod direktnim utjecajem malog dijela navijača koji kroz isti plasiraju svoje interese što u konačnici znači - Lwave, 23.4.18. 17:04, 0 0 0
da Hajduk paradoksalno ima potpuno izgubljen identitet za razliku od javnog mišljenja da se uz taj pojam veže ime Rijeke i Dinama. - Lwave, 23.4.18. 17:06, 2 1 0
Ime Hajduka već 20 godina moralno uništava ulica i klub potkradaju razni lopovi - ne zna se koji (kao u socijalizmu), a u Dinamu barem znaš tko je ta osoba. - ktm686, 27.4.18. 12:01, 0 0 0
dinamo i hajduk ne mogu biti različitiji a teško nešto može biti jadnije od komparacije Dinama s Hajdukom pa opravdavanja da je nešto u Dinamu bolje samo zato jer Mamićevu njušku možemo vidjeti svaki dan u vijestima - Mac316, 27.4.18. 12:13, 0 0 0
baiso | 23.04.
Postoji li pozadinska priča oko Kosovog odlaska?

Jedino što sam nakon jučerašnjeg derbija mogao napraviti jest zamišljeno i tužno gledati u daljinu, u prazno, ne dozvoljavajući ikakvo razmišljanje o netom minulom događaju jer bi to dovelo do još većeg razočaranja, ljutnje i nekakvog gorkog koktela emocija. Ali, ako ima išta pozitivno u devedesetominutnoj predstavi koja je završila najgorim mogućim scenarijem, onda je to spoznaja da Hajduk nije izgubio jer kvalitetom nije dorastao Dinamu, već da je Hajduk izgubio utakmicu u kojoj je bio bolji, i to barem za dva gola. Pozitivno je vidjeti kako je momčad Hajduka napredovala u odnosu na ljutog im rivala, kako su kvalitetom igre od de facto autsajdera u svakoj utakmici dogurali do ravnopravnog, u ovom slučaju i boljeg suparnika. Zato volimo nogomet, zato tako jebeno volimo Hajduk, zato nakon svakog poraza imamo taj osjećaj još veće privrženosti klubu. Imamo osjećaj da smo tu negdje, da s još par igrača možemo napraviti velike stvari i to je valjda najpozitivnije što možemo izvući iz ovog gorkog poraza. No, umjesto da s takvim mislima započnemo novi dan ili barem završimo prethodni, netko je odlučio sve to pokvariti. Naime, Nadzorni odbor Hajduka odlučio je s dužnosti predsjednika maknuti Ivana Kosa. Najednom sav taj prirodni žal za sportskim porazom prerasta u ljutnju i razočaranje koju je nemoguće ignorirati. Ovo nije još jedna smjena sportskog dužnosnika u Hajduku, ovo je puno više od toga jer bi posljedice mogle biti katastrofalne.

Hajduk je vođen prema socios modelu što znači da svaki član najvećeg hrvatskog kluba može direktno odlučivati o vladajućoj strukturi istog. To je jedno od fundamentalnih vrijednosti demokracije kao sustava u kojem su svi jednaki i u kojem svačije mišljenje jednako vrijedi. Problem koji može nastati u takvom sustavu vrijednosti jest da se određena grupacija počne smatrati prvim među jednakima odnosno da si daje za pravo da odlučuje umjesto većine. Među svim članovima Hajduka koji imaju pravo biranja, članovi Torcide čine manjinu, ali čini se da se upravo ta manjina počela smatrati prvom među jednakima što je ustvari pogubno za koncept narodnog kluba kakvim Hajduk želi postati. Nitko me ne može razuvjeriti da Nadzorni odbor Hajduka nije pod velikim utjecajem Torcide. Kako inače objasniti da svega par dana nakon što Torcida preko svoje FB stranice obznani svoje zahtjeve NO Hajduka, to isto tijelo, u prilično mlakoj argumentaciji, smjenjuje predsjednika Hajduka?! Uspjeh socios modela zagarantiran je ako među članovima ne postoje privilegirani odnosno, ako nijedna manjinska grupacija nema direktan utjecaj na rad demokratski izabranog tijela. U ovom slučaju, to bi značilo da NO Hajduka mora biti sasvim neovisan i ni pod kakvim utjecajem Torcide. No, pokazuje se, realnost je sasvim drugačija.

Naravno da u cijeloj toj priči Ivan Kos snosi velik dio odgovornosti, no ne mogu se oteti dojmu da je cijela priča oko 'drugačijeg tretiranja sudaca' prenapuhana kako bi se našao povod za smjenu nekoga tko određenoj grupaciji, u ovom slučaju Torcidi, odavno ne odgovara (slika).

Podsjetimo se. Prvo je Torcida 'ko iz vedrog neba' počela prozivati Upravu, prije svega predsjednika Kosa zbog slabijih rezultata. Dosta licemjerno od ekipe koja je ne tako davno izvjesila transparent „Rezultat je trend. Ideal je vječan!“. Onda se ta ista skupina okomila i na same igrače pa je sredinom sezone u svoj repertoar više ili manje navijačkih pjesama uvrstila i „Igrajte pičkice“. Uprava je odgovorila dovođenjem Caktaša i Gyurcsa koji u zadnjih nekoliko utakmica bivaju najboljim pojedincima, a te iste 'pičkice' su se dignule u formi i igraju najbolji nogomet u svih klubova u HNL-u. Očito da loši rezultati više ne mogu poslužiti kao valjan argument za smjenu nepodobnog člana Uprave pa je na red došlo nešto drugo. Ponavljam, nije ni Kos u potpunosti čist. Ovo je nešto što je definitivno na sramotu transparentnog i čisto vođenog Hajduka. Ali da se zbog takvog nečeg ide odmah u smjenu, to je definitivno pretjerivanje. Da se Kos zbilja toliko ogriješio o tzv. moralna načela, onda bi letio prvom prilikom i definitivno ne bi ostao obnašati dužnost predsjednika sve dok novi ne bude izabran. Mislim da upravo to najbolje pokazuje koliko ni sam NO nije siguran u svoju odluku, koliko su temelji optužbe ustvari slabi. Dok je netko drugi bakljama i ustaškim skandiranjem pod krinkom pružanja otpora ustvari punio kasu HNS-a, Ivan Kos je na Skupštini HNS-a ustajao protiv svega lošega u toj instituciji čime je valjda jasno dao do znanja da su njemu ta 'moralna načela' itekako jasna.

Uostalom, zašto je uopće Torcida preko facebooka tražila smjenu predsjednika Hajduka? Zar oni ne vjeruju u transparentnost i neovisnost, u krajnjoj liniji i sposobnost izabranog Nadzornog odbora? Zašto se onda ne traže i ostavke članova NO Hajduka? Davanje sugestija i izražavanje mišljenja u demokratskog sustavu je jedno, korištenje demokratski izabranog tijela kao svoje marionete nešto sasvim drugo. Slučaj 'Saša Matić i ljudi u crnom' mogao se riješiti kao jedna točka dnevnog reda Skupštine. Ustvari, morao se. Jer tako se to radi u demokraciji. No, Nadzorni odbor je pokazao da nema dovoljno kičme da takvo što napravi. Ovako se stječe dojam da unutar Hajduka postoji 'nevidljiva crna ruka' koja odlučuje o svemu, a da je socios model samo paravan za ostvarivanje vlastitih želja i interesa koji nisu u skladu sa željama većine članova.

S ovakvim čistkama svih onih koji se imalo ogriješe u sustav moralnih načela Hajduka neće se postići apsolutno ništa, već naprotiv, samo će se dodatno podjarmiti buduće Uprave i predsjednike koji će imati sve manje slobode jer će svaka njihova odluka morati biti u skladu sa željama jedne manjinske grupacije. Velik je to poraz Hajduka kao narodnog kluba i svega u što smo mi kao navijači vjerovali. Hajduk će kao narodni klub uspjeti tek onda kada će se jasno znati da je predsjednik jedno, Uprava i njeni članovi drugo, Nadzorni odbor nešto treće, članovi nešto četvrto, a Torcida nešto peto. Ovako se čini da je sve to jedno te isto, a to je najmanje što je ovom Hajduku potrebno.

Ključ uspjeha koncepta narodnog kluba je u neovisnosti upravnih tijela!
Jedino što sam nakon jučerašnjeg derbija mogao napraviti jest zamišljeno i tužno gledati u daljinu, u prazno, ne dozvoljavajući ikakvo razmišljanje o netom minulom događaju jer bi to dovelo do još većeg razočaranja, ljutnje i nekakvog gorkog koktela emocija. Ali, ako ima išta pozitivno u devedesetominutnoj predstavi koja je završila najgorim mogućim scenarijem, onda je to spoznaja da Hajduk nije izgubio jer kvalitetom nije dorastao Dinamu, već da je Hajduk izgubio utakmicu u kojoj je bio bolji, i to barem za dva gola. Pozitivno je vidjeti kako je momčad Hajduka napredovala u odnosu na ljutog im rivala, kako su kvalitetom ...
Ključ uspjeha koncepta narodnog kluba je u neovisnosti upravnih tijela!
Jedino što sam nakon jučerašnjeg derbija mogao napraviti jest zamišljeno ...
problem je već u samom tom pojmu 'narodni klub'. Na stranu da tako nešto ne postoji u dioničkom svijetu, takva etiketa u startu daje jasno do znanja da onaj tko dođe na čelo kluba zapravo nema nikakve ovlasti, taj nekakav misteriozni entitet 'narod' - Mac316, 23.4.18. 13:04, 0 0 0
...je relevantan za sud o dobrom i lošem i bogme se 'narod' dobro drži svojih ovlasti. Hajdukov model je potpuno promašen, ne zbog samog koncepta nego zbog same izvedbe koja je u dubokom nesrazmjeru sa samim konceptom - Mac316, 23.4.18. 13:05, 0 0 0
Govorim za pojedinačnu odluku,normalno ako misli da je to prevelika pogreška ili da mu je taj NO izgubio smisao,postoji načini na koji riješiti taj problem.Neka skupi 2000 potpisa istomišljenika i idemo na referendum, vrlo jednostavno - zdeso, 23.4.18. 13:08, 0 0 0
Jednostavno PR mu više nije bio dovoljan. Posao je tek osrednje napravljen, a demagogija mu je bila na najjače. Ne možeš okretat HNSovu zastavu i plaćat ekipi za zabavu po Splitu. - duje_kh, 23.4.18. 13:18, 0 0 0
Po čemu to nema ovlasti?Evo ja nisam u Torcidi niti se slažem s njima u mnogo stvari,pa se ipak slažem sa ovom odlukom NO.Da se Torcidu pitalo vjerovatno bi Brbić još bio predsjednik.Da se Torcidu pitalo bio bi smjenjen za vrijeme smjene Carrilla. - zdeso, 23.4.18. 13:28, 0 0 0
maci97 | 19.04.
Počinje doigravanje; tko može prekinuti LeBronov niz?

Odigrane su prve dvije utakmice u Quicken Loans Areni i dok smo prije doigravanja svi nekako označavali dvoboj Cavsa i Pacersa kao jedinim zicerom Istoka, Oladipo i družina su odlučili ne složiti se s većinom pa u Indianu nose break i 1:1. Red je zato osvrnuti se na ključne značajke i narative prve dvije petine/šestine/sedmine serije i vidjeti što obje ekipe mogu promijeniti i što očekivati od ostatka serije. Nema smisla sada ići kronološki kroz obje utakmice ni pisati neki veliki uvod prepun brojki i statistika iz regularne sezone jer takvih analiza ima cijeli ocean po internetu već ću pokušati kroz par ključnih točaka raščlaniti što se to u Ohiu dešavalo:

1. Obrane

Obje su ekipe svoj obrambeni plan vrlo lijepo ispoštovale pa smo dobili dvije utakmice ispod 200 poena. Pacersi su obranu odlučili slagati prvo i osnovno oko LeBrona koji je početak a često i završetak svake priče oko napada Cavsa. U prvoj su utakmici tako na njega bacili Bogdanovića i pomagali Youngom koji je često ignorirao Jeff Greena rotiravši na LeBrona. Slash&kick komponenta riješena je postavljanjem Turnera u srce reketa te je ključno bilo da se mlađahni centar Pacersa nametne te da pokaže Kralju da neće moći samo tako šetati kroz reket a ostala 4 igrača su ostajala polijepljeni po šuterima. U picku su LeBronu išli ispod bloka ili switchali u nekim slučajevima tako izazivavši Jamesa na vanjski šut. I funkcioniralo je sjajno, LeBronovih 7/17 iz igre od čega 0/4 za tricu i Greenovih 0/7 iz igre dokaz su da se kocka u obrani itekako isplatila pošto Cavsi od šutera nisu dobili ama baš ništa izuzev bljeskova Lovea i Smitha u trećoj četvrtini.

Cavsi su, svjesni činjenice da kod Pacersa sve kreće od bekova, na polovici terena udvajali Oladipa i Collisona a na picku pokušavali switchati pogotovo dok je Nance bio u igri. Oladipo je u maniri all-stara precizno secirao takav način obrane te se efikasno rješavao udvajanja driblingom ili brzim rješavanjem lopte pa je tako brzo stvarao višak i tjerao obranu Cavsa na rotacije u kojima je obrana brzo pucala što šuteri Pacersa ipak nisu iskoristili do kraja. Collison, lance i Bogdanović kao glavne spot up opcije dok Oladipo ima loptu u rukama su kombinirano tricu gađali 3/14. Collison, Joseph i Stephenson ipak nisu tako lako rješavali zamke Cavsa pa ni ne čudi da su se rijetke dobre šihte Cavsa poklapale s periodima dok je Oladipo odmarao a napad Pacersa se svodio na haklanje Lancea uz povremena guženja Turnera i Bookera.

Druga utakmica donijela je određene prilagodbe pa su Cavsi parkirali Greena na kraj klupe i više koristili Korvera kojeg ne možeš ignorirati, dapače. Indiana je tako ostala bez oružja pomaganja na LeBronu jer nije bilo igrača s kojeg su mogli pomagati pa je McMillan tome probao doskočiti postavivši Younga na Jamesa što se pokazalo greškom jer je LeBron doslovno istorpedirao Pacerse u prvoj četvrtini preko Younga. Kasnije su se Pacersi vratili prvotnoj ideji Bogdanovića na Jamesu s manje udvajanja računavši da će vidno agresivniji LeBron ionako isporučiti svoj dio posla pa da je bolje fokusirati se na zatvaranje drugih opcija. Pomoglo je, ali ne previše jer su Korver, Love i Hill ipak odlučili pokazati znakove života pa su kroz prve tri četvrtine fino kažnjavali svaku zakašnjelu rotaciju tricama.

Cavsima je posao olakšao i Oladipo s dvije osobne u prvoj minuti te je odmah morao na klupu pa je Lue mogao okrenuti matchup zonu te ignorirati Younga i Josepha a višak pažnje dati Collisonu i Bogdanoviću kao najopasnijim šuterima pa su se Pacersi brzo našli u govnima jer su bez svoje prve opcije naletjeli na egzekutorski nastrojenog LeBrona i odjednom zaplivali na -18. Živu glavu im je izvukao Oladipo koji se osobnih čuvao igrajući šihte s klupama pa je tu lako mogao raditi razliku pošto je LeBron odmarao, a pomoglo je i to što su iz prve utakmice prenijeli agresivnost bekova na linijama dodavanja (8 ukradenih u drugoj, 12 u prvoj utakmici) pa su s lakoćom opet pretčali već opjevano groznu tranzicijsku obranu Cavsa i utakmica se odjednom u zadnjoj četvrtini našla u egalu. Tu se igra već svela na herojstva LeBrona i Oladipa 1 na 1 i nema se što istaknuti osim toga da je Bogdanović uspio dovoljno usporiti već vidno umornog LeBrona a Oladipo se pošteno napromašivao svega što je opalio van reketa.

2.Energija

Pacersi su kao autsajderi u prvu utakmicu ušli napaljeno i euforično dok su Cavsi izgledali kao ekipa rekreativaca na basketu koja prvu partiju igra tek za zagrijavanje što je u startu stvorilo razliku koju Cavsi do kraja neće moći nadoknaditi. Fascinantno je to da je čak i LeBron relativno mirno gledao kako mu se suigrači raspadaju kao slamnate kuće pred naletima puhanja strašnog vuka. Na kraju utakmice počinje se već stvarati fama o Pacersima koji su šokirali zemlju koja nije ni znala kako igraju jer su na nacionalnoj televiziji prenošeni samo jednom, a narativ je produbio i sam Oladipo izjavama nakon utakmice i tekstom na Players Tribune-u (guglajte, ne mogu ubacivat linkove). Prije druge ipak smo mogli očekivati agresivnije Cavse, a pogotovo LeBrona od kojeg je i trener Lue javno tražio da više gleda na koš. To smo u startu i dobili, James je u svom kraljevskom stilu nadigrao kompletnu Indianu 20-18 u prvoj četvrtini ali kako je vrijeme odmicalo postalo je jasno da LeBrona uistinu nema tko pratiti pa kad se ovaj ispuhao žilavi i borbeni Pacersi vraćaju utakmicu u egal. Na uzorku dvije tekme sada već možemo usitinu pričati o čvrstom narativu Pacersa kao skupine odbačenih igrača koji imaju nešto za dokazati nasuprot hrpe LeBronovih plaćenika i zaista je zanimljivo pratiti nastavak serije u tom aspektu i vidjeti kako će se mladost Cavsa snaći u grotlu Bankers Field Housea.

3. Šuteri (pomoćna radna snaga)

U dijelu o obranama dotakao sam se dosta toga o šutu od kojeg će uvelike ovisiti ishod serije. Pacersi ukupno u dvije utakmice tricu šutiraju 17/50 a Cavsi 19/62 uz očajnih 8/34 u prvoj utakmici. Vidljivo je da Cavsi rado riskiraju šut Indiane jer su najubojitiji šuteri Pacersa upravo oni s loptom, Collison i Oladipo. Pacersi pak zatvaraju tricaše Cavsa ali nisu to više one ultra efikasne petorke Cavsa s Jamesom i 4 šutera kakve smo navikli gledati jer su Green, Clarkson, Hood, Hill i ostali u najmanju ruku sumnjive opcije na trici. Čim su u G2 Cavsi uspjeli Korverom i Loveom malo raširiti teren odmah su došli do malo zraka, a Pacersi su se vratili upravo vezanim ubačajima Collisona i ako će serija i dalje biti na ovoliko malo poena dobre šuterske sekvence svakoj će ekipi zlata vrijediti.

Drugi ključan dio napada za ostatak serije bit će širina i dubina. Oladipo i LeBron će dati svoje ali sudbinu ekipa će određivati druge i treće opcije. Tu Cavsi najviše osjećaju gubitak Irvinga jer osim LeBrona nema igrača kroz kojeg se može zavrtiti sistem u napadu jer Love kolko god talentiran i zahvalan bio nije taj. Tako su ogroman problem šihte kada LeBron odmara a i one kada LeBron igra bez Lovea jer su njih dvojica jedini igrači Cavsa sposobni napasti na 2 ili više načina. Ili će se LeBron i dalje nenormalno trošiti ili su Cavsi osuđeni na basketanja Clarksona i Smitha. Indiana tu, čini se, ima više opcija jer uvijek imaju dovoljno bekova za zavrtiti nešto, pa makar to nešto bilo i soliranje Stephensona koji djeluje posebno napaljen na LeBrona kao i uvijek uz poneko spuštanje lopte na Turnera koji ima missmatch protiv lažnih petica Cavsa. Naš Babo svakako ima puno više za dati u napadu šuterski, ali i dalje je koristan jer je u stanju ne osramotiti se kad čuva Jamesa što je već pohvalno u odnosu na većinu lige. Ključno je tako da Lebronu netko pruži ruku pomoći jer postaje jasno da ni Kralj koliko god dobar bio više ne može sam dobiti kompetetivnu solidnu playoff ekipu, u prvoj utakmici smo gledali sporiji start pa zagrijavanje a u drugoj agresivan početak pa ispuhivanje, a kada James ne pruža igru koja je na spektru od MVP razine do nadljudske Cavsi upadaju u ozbiljne rupe. Ostaje tako za vidjeti hoće li se prvenstveno Hill i Hood odlučiti pojaviti na poslu tu i tamo te da li će Lue aktivirati Tristan Thompsona koji potencijalno može riješiti problem missmatcha na Turneru i efektivnije switchati na Oladipu koji ipak prelako rješava Nancea i Lovea.

Prognoza: Indy u 7

Iako većina i dalje prognozira prolaz Cavsa, ja nisam baš previše uvjeren u njihove rezerve. Nakon grozomorne prve utakmice kao glavni problemi su detektirani šut, prisutstvo Greena na terenu, volja te agresivnost Jamesa. Treba se reći da su veliku većinu tih problema Cavsi uspjeli bar djelomično riješiti, dobili su MVP partiju od Jamesa, Oladipa u smanjenoj dozi i hladnog s perimetra a i dalje su trebali čupati već dobivenu utakmicu kući. LeBron je nesumnjivo u stanju dobiti svakoga kad se naljuti ali je pitanje koliko on još ovakvih utakmica ima u sebi, ipak nije više 2007. Ako će Cavsima za prolaz prve runde, a kamoli kasnije potencijalno Raptorsa i Sixersa trebati Lebron na konstantnih 40-ak poena onda postaje jasno da ovo nije ekipa za vrh Istoka, a ako to shvati i LeBron moguće je da odluči uzeti godišnji prije nego što ga prateći bend osramoti u nekim budućim matchupovima. Pacersi se sada vraćaju kući gdje su oba puta dobili Cavse, sigurno će na račun naelektrizirane publike Lance i Bojan izvući po jednu suludu šutersku partiju a možemo i očekivati Oladipa iz G1. Ne uzvrate li Cavsi nekakvim brejkom u Indianapolisu Pacersi će natrag u Ohio s 3-1 i komotnom situacijom za nokautirati Kralja i olakšati mu odluku oko free agencya na ljeto.

Tko se boji Cavsa još?
Odigrane su prve dvije utakmice u Quicken Loans Areni i dok smo prije doigravanja svi nekako označavali dvoboj Cavsa i Pacersa kao jedinim zicerom Istoka, Oladipo i družina su odlučili ne složiti se s većinom pa u Indianu nose break i 1:1. Red je zato osvrnuti se na ključne značajke i narative prve dvije petine/šestine/sedmine serije i vidjeti što obje ekipe mogu promijeniti i što očekivati od ostatka serije. Nema smisla sada ići kronološki kroz obje utakmice ni pisati neki veliki uvod prepun brojki i statistika iz regularne sezone jer takvih analiza ima cijeli ocean po internetu već ću pokušati ...
Tko se boji Cavsa još?
Odigrane su prve dvije utakmice u Quicken Loans Areni i ...
Odlična analiza. Dublji prikaz od mojeg i točan u svakom detalju. Što misliš mogu li Sabonis i Joseph pronaći svoju igru u ovoj seriji i o čemu ovisi? Čini mi se da Sabonis ima povoljan matchup no da se usro ko grlica, a Joseph lako paničari... - Puvlin, 20.4.18. 9:18, 0 0 0
sabonisa cavsi ocito gadjaju u tom njegovom odmotavanju nakon picka gdje je najjaci a riskiraju sut, jos je u prvoj imao i problema s penalima. joseph im ni ne treba bas bolji,vecinom je tu on drugi bek kad su odvojeni dipo i darren i nema neki sut - maci97, 20.4.18. 10:08, 0 0 0
Svaka čast na analizi. Mene bi bilo bolje i malo manje tekst uz koji grafički prikaz (to ti lako mi ubacimo), ali to je stvar preferencije... - Losovius, 20.4.18. 15:42, 0 0 0
mislim da ostatak Cavsa ipak nije ovoliko loš kao što je u prve dvije utakmice ispalo. sad stvarno izgleda beznadežno. sve će ovisiti o tome hoće li se oni moć trgnut (počev od Lovea nadalje). - Kanransha, 20.4.18. 17:59, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.