Analiza

Japan i Južna Koreja 2002. - afirmacija

Moja sjećanja na Svjetska prvenstva...
rapid | 06/2018

Moji prvi kontakti s nogometom bili su vjerojatno upaljen TV tijekom utakmica koje je gledao tata. S obzirom da sam bio prebalav i sve mi je to predugo trajalo, nisam se odmah pretjerano zainteresirao za nogomet. Unatoč svemu, imam neke flasheve poput utakmice naših i nekih u žuto-crnim dresovima (Jamajka) na SP 1998., zatim gol Bokšića Jugoslaviji, gol Bokšića Belgiji 2001., kao i Hajdukova titula 2001. (tata veliki hajdukovac). Negdje za Božić 1999. ili 2000. na poklon sam od ujaka PS 1 i igricu FIFA 2000. Genijalna igrica, Joso Bulat na DM u Hrvatskoj i genijalni No. 9 u špici Brazila. Čak iako sam još u jesen 2001. počeo trenirati nogomet, nisam bio zaljubljen u njega. Do tog ljeta 2002. godine. 

Sve je krenulo je s onim sladoledima na čijem je plastičnom štapiću bila slika nekog našeg reprezentativca. Šuker i Prosinečki, Agić i Andrić. Nakon toga u ruke mi je dospio vodič za SP iz Sportskih novosti u kojem su bila objavljena sjećanja na prošla prvenstva, svi sastavi reprezentacija kao i prognoze. Progutao sam svako slovo vodiča, znao sam igrače svih momčadi, čak i u kojim klubovima igraju. S nepunih osam godina. Svi klinci iz ulice imali su favorite i uglavnom su to bili Brazil i Francuska s moćnim momčadima i kod ponekih Italija i Engleska. Naravno, svi oni poslije Hrvatske. Moj favorit bila je Njemačka, za koju su mnogi tada prije prvenstva smatrali da neće proći niti skupinu u kojoj su još bili Kamerun, Irska i Saudijska Arabija. Zašto baš Njemačka? Pa odgovor nema baš neki nogometno-sportski razlog. Kao dijete iz malog slavonskog gradića koji je tada još uvijek imao svježe ratne rane, u obitelji, ali i društvu se Njemačka smatrala najvećim prijateljem Hrvatske i zbog toga su moje simpatije otišle njima. Za Hrvatsku smo svi smatrali da će do četvrtfinala, pogotovo nakon rutinske pobjede protiv moćne BiH na Maksimiru (susjedi bez uvrede). Šuker i Prosinečki su se čuvali za prvenstvo, puno igrača je igralo u Njemačkoj (obećanoj zemlji haha), a Olić će sve iznenaditi na prvenstvu.

I onda grubo spuštanje na zemlju. Prva utakmica, čini mi se u 08:30 protiv Meksika. U školu sam taj tjedan išao poslijepodne i mogao sam ju u miru gledati. Mada, nisam imao što vidjeti. Iako smo igrali grozno, u sebi sam bio uvjeren da ćemo do kraja pobjediti. Do crvenog kartona i penala. Po dobrom hrvatskom običaju sudac je bio kriv i to nije ni p od penala, kako sam tada razmišljao. Ali opet, ostala je sigurnost da ćemo izjednačiti. Ipak nismo i svi smo počeli otpisivati našu reprezentaciju protiv Talijana, reprezentacije države koja je imala najjaču nogometnu ligu na svijetu. Iako su svi prijatelji bili ispred zgrade, ostao sam gledati utakmicu u stanu. Gledao sam dok nam Vieri nije dao gol i taman krenuo van pred zgradu jer sam ih otpisao, a tata je došao s posla i sjeo pred TV. Izašao sam van i nakon petnaestak minuta zvao tatu da mi kaže koji je rezultat i on je izašao na balkon i rekao da i dalje gubimo. U tom trenutku čujem susjeda u prizemlju kako se veseli i stari se vraća i govori da je 1:1. Nakon tri minute gradom je odjeknuo huk kakav nikad prije ni poslije nisam čuo. Iako su ulice bile puste, huk se čuo kao da se nalazite sto metara od kakvog stadiona. Svi smo se vratili kućama gledati utakmicu. Jedva sam preživio poništeni gol Inzaghija, a nakon utakmice je nas par klinaca iz zgrade s razvijenom zastavom hodalo po gradu i pjevalo jedinu navijaču pjesmu koju smo znali, "Hrvatska je prvak svijeta". Jer u našim glavama mi smo prošli dalje, kakvi Ekvadori i ostale gluposti. Opet jedno grubo spuštanje na zemlju. Osim stative Bokšića ništa nismo napravili i Ekvadorci su nas riješili u još jednoj ružnoj utakmici i Hrvatska je završila svoj nastup.

Meni je preostalo drukanje za Nijemce. Nakon njihovog razbijanja Saudijske Arabije 8:0 bilo je sve više onih koji su drukali za Njemačku. Sjećam se vizionarskog retoričkog pitanja Štefa Baloga nakon što Klose daje drugi ili treći gol Saudijcima: "Rađa li se u Njemačkoj još jedan Gerd Müller?" Müller je tada bio najbolji strijelac svjetskih prvenstava u povijesti. Sjećam se i Ballackovih pogodaka kojima su izbacili SAD i Južnu Koreju. Od ostalih utakmica sjećam se Brazila i Engleske i fantastičnog pogotka Ronaldinha. Iz skupina se sjećam pobjede Argentine nad Nigerijom golom Batistute. Tada sam se čudio kako Argentina na jedvite jade dobiva nekakvu Nigeriju, nesvjestan njihove veličine. Sjećam se i Turska - Južna Koreja i gola Hakana Sukura, najbržeg u povijesti SP-a i još mnogo utakmica, ali ipak ove su ostale u najdubljem sjećanju. U finalu "moji" Nijemci gube od talentirane brazilske družine u kojoj je moju simpatiju stekao zubati čupavac iz PSG-a. 

SP 2002. bilo je afirmacija moje ljubavi prema nogometu. Rukomet sam otkrio, naravno, na SP 2003. u Portugalu, a vaterpolu na EP u Kranju 2003. Međutim, to se svelo na praćenje velikih turnira na kojima igra naša reprezentacija. Veću pažnju sam jedino posvetio NBA-u tek početkom 2015. godine oduševljen igrom Warriorsa (znam, bandwagonaš). Ipak, 2002. nogomet je postao i do današnjih dana ostao prva i najveća ljubav.

Respekt: tshabalala,

Slažem se: MatejKane, DanyX69,

Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.