Analiza

Nije do dvorane, do naroda je

Tribina hipoteza
maci97 | 11/2017

Ovog sasvim običnog ponedjeljka odigralo se sasvim obično četvrto kolo sasvim obične košarkaške Premijer lige (ili A-1 ili prve lige ili hrvatskog košarkaškog prvenstva, kako je kome milo nazvati ju). Sastali su se domaćin koji dijeli epitet najlošije ekipe s omjerom 0-4 i gost iz gornjeg doma tablice koji je uz 3 pobjede skupio samo jedan poraz i to onaj opravdani, u gostima od Cedevite. I ostala bi to još jedna nebitna utakmica u nepreglednom nizu visoko polariziranog prvoligaškog društva, možda bi kakvom realnom promatraču zapelo za oko da je favorizirani gost s ekipom domaćina u poluraspadu 30 minuta igrao egal (čak i gubio dobar dio utakmice) da bi tek na kraju prelomila širina rostera te je gost na kraju otišao doma s pobjedom od 11 razlike, 78-89.

Jedini je problem što je domaćin ekipa KK Jazine-Arnabasi, gost je KK Zadar, mjesto odigravanja je dvorana u Jazinama, a Zadar i njegovi žitelji su narod koji obožava patetiku. Odjednom su svi zadarski problemi pali u drugi plan te prepustili mjesta reflektora veličanstvenom povratku velikana u hram košarke. Obrana više ne šteka, dugovanja ne postoje, treneru Nagliću se ne trese klupa, klub ne vode sumnjivi ljudi još sumnjivije pozadine i šefova. Sve je to nebitno jer se Zadar vraća u Jazine! Tako je još jedna u najmanju ruku sramotna predstava igrača Zadra zbog koje bi se u svakoj drugoj situaciji tražio otkaz treneru predstavljena kao prava košarkaška fešta u gradu kojem su "oni tamo" selidbom u veliku modernu dvoranu uzeli nešto iskonsko, svjetski poznatu zadarsku atmosferu i romantiku.

Nije cilj ovog teksta omalovažavati nasljeđe i uspomene za koje nas veže stara dvorana niti na ikoji nađčin dovoditi u pitanje ljubav većine zadrana prema svom klubu. Dapače, ljubav je tolika da se događa svojevrsni paradoks, nekakva parcijalna lobotomija te se stvari ne sagledavaju realno. Odjednom zaboravljamo da su i Jazine zjapile poluprazne 90% vremena, da bi se napunile samo na derbijima i europskim utakmicama, da bi se na finalima prodao broj karata koji dvostruko nadmašuje kapacitet dvorane pa bi ljudi ostajali vani, da smo se umjesto sanitarnim čvorovima služili obližnjim parkom i parkingom, da je Zadar svojih famoznih "10 razlike u startu" stjecao isključivo zbog neljudskih uvjeta nesnosne vručine pomiješane s dimom baklji i cigareta kao u nekakvoj sauni.

Pokazali smo više puta i u novoj Krešinoj dvorani da znamo i možemo napraviti atmosferu kakvu osim u Zadru možeš naći samo još u Ateni i Istanbulu. Ponašamo se kao da je strmoglavi pad nekad košarkaški avangardnog diva vezan za selidbu iz lošije dvorane u bolju. Apsurd. Najava ove utakmice obilovala je video uratcima nastalima na finalima 2005 i 2008 uz poneki stariji kada samo klicali igračko/trenersko/direktorskoj legendi kluba dok je po upravi uz slaganje ekipe ordinirao i u drugim vodama zbog kojih danas tražimo da ga se kazneno goni. Politika se danas tjera iz kluba (ili samo njezine marionete) dok se nekad iste te političare dočekivalo kao spasitelje.

Nije Krešina dvorana kriva što je zadnji zadarski trofej osvojen baš u posljednjoj utakmici u Jazinama i što će se ovog proljeća navršiti 10 godina otkad su Todor Gečevski Aco Petrović uz palicu sportskog direktora Pina Giergie podigli trofej prvaka Hrvatske pred prepunim hramom košarke. Krivi smo mi koji smo tada kao Jeruzalemci dočekivali heroje maslinovim i palminim grančicama a znali smo da su heroji kao i nebrojeno puta prije i nakon zapravo ekipa složena izvan realnih okvira kluba i popraćena raznim financijskim malverzacijama. Znali smo da će nam se to nekad obiti o glavu, samo nas nije bilo briga. I kao tada, danas opet glavu zabijamo u pijesak zbog dvije skinute FIBA-ine blokade i zbog jedne utakmice u trošnoj dvorani kojoj prokišnjava krov.

Svi mi želimo ozdravljenje kluba, jedino je pitanje da li smo spremni na sve što to ozdravljenje nosi. Po uzoru na sportske prijatelje iz Splita s kojima si međusobno čestitamo rođendane želimo svoju verziju "duge ceste" osim što bi htjeli da naša duga cesta bude dosta kraća, bezbolnija i bez godina odricanja slavljenja lažnih heroja.

Nije kriva dvorana što Zadar 10 godina gladuje za uspjehom. Nije kriva ni politika, ni trener, ni igrači. Vrijeme je da pogledamo u oči pravom krivcu koji je dopustio ovakvo stanje u klubu, vrijeme je da se pogledamo u ogledalo.

Iako nisam nikako emotivno vezan uz grad i mene pomalo boli kad vidim na što je spao KK Zadar. Super tekst! - Losovius, 7.11.17. 15:34, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.