Analiza

Povijest Open Ere tenisa

Može li Konjuh postati top igračica?
JoHayes13 | 07/2017

Novo izdanje Wimbledona je već započelo, a za dva tjedna, po završetku svih mečeva na travi All England Cluba moguća su bila čak 4 različita čovjeka na mjestu najboljeg na svijetu. Obranom svih bodova koje je lanjskom pobjedom ostvario Andy Murray bi ostao broj jedan i nakon Wimbledona, ali ukoliko ne obrani dovoljan broj bodova velike su šanse da ispusti vodeće mjesto na ATP listi.

Ako ga Rafael Nadal nadmaši za jedno kolo nakon četvrtfinala (dijeli ih 105 bodova), to će mu biti dovoljno da osigura dovoljan broj bodova za povratak na mjesto najboljega. Na kraju bi to označilo i novi rekord između dana kada je prvi put postao i zadnjeg dana kada je bio ATP broj 1. Jimmy Connors i njegov rekord od 3262 dana postao bi povijest za samo 2 dana, barem u trenutku kada se bodovi ponovno obračunavaju nakon Wimbledona. Što nikako ne znači da bi Nadal nužno izgubio mjesto, pogotovo zbog činjenice da u ovom dijelu sezone ne brani gotovo ništa prošlosezonskih bodova.

Povratak na vrh moguć je i za Novaka Đokovića, ali osim njegovog eventualnog osvajanja potrebni su mu rani porazi i ispadanja Murrayja i Nadala. Četvrti koji se potajno nadao da će napraviti nešto čemu dosad u karijeri nije bio ni blizu, bio je Stan Wawrinka. Osvajanje Wimbledona značilo bi da preuzima primat najboljeg po prvi put u karijeri, što bi ujedno značilo da je u istom trenutku kompletirao Grand Slam osvojivši posljednji koji mu je nedostajao. Dodatna zanimljivost bi bila činjenica da bi to uspio ostvariti, a da pritom nije osvojio nijedan od turnira više od jedanput. No, već prvo kolo pokazalo se kao nepremostiva prepreka za Švicarca...

Upravo takve priče oko najboljih tenisača ogorman su dio razloga koji su nas ponukali da pronađemo način za prikazati kompletnu povijest tenisa na jednom mjestu. Ili barem od 1968. godine, kada je formirana Open Era, pa sve do danas.

O GRAFU

U graf su uključeni svi značajni ATP igrači u razdoblju od te 1968. godine do danas, a oni sigurno obuhvaćaju sve tenisače koji su osvojili preko 20 turnira u pojedinačnoj konkurenciji, koji su osvojili barem jedan Grand Slam ili su se u jednom trenutku tijekom karijere našli među četiri najbolja tenisača prema ATP listi. Svaka sezona je zasebno označena određenom gradacijom crvene boje idući od svijetlo-crvene za loše sezone, pa sve do tamno crvene za 'svevremenske' pothvate unutar jedne sezone. Ukupno je 8 kategorija unutar kojih se rangira sezona, kao što se može vidjeti u donjem lijevom kutu slike. Opisni dio služi kao svojevrsne smjernice s ciljem lakšeg predočavanja uspješnosti sezone, ali ih se nikako ne treba slijepo držati i tako koristiti.

Naime, postoje brojni primjeri sezona u kojima je igrač osvojio jednu Grand Slam titulu, ali ostatak sezone nije odigrao ni približno na toj razini, pa se zbog toga ne zaslužuje pronaći u kategoriji kod koje piše '1 Grand Slam Title, Success at Masters, 85% Wins'. Primjerice, jedna od takvih sezona je svima nama dobro poznata 2001. godina u karijeri Gorana Ivaniševića. Na Australian Openu nije prošao ni kvalifikacije, na Roland Garrosu se nije uopće pojavio, a treća runda je bila limit kada je nastupio na US Openu. Usprkos tome, wimbledonska titula ostaje neizbrisiva. Ali kada se u obzir uzme da mu je to ujedno bilo jedino finale koje je odigrao te sezone, da je pobijedio samo 33 puta u ukupno 56 odigranih susreta, a ni na jednom od Mastersa nije ostvario bolji rezultat od trećeg kola, postaje jasno zbog čega dobiva nešto slabiju nijansu.

Naravno, postoje i suprotni slučajevi, gdje se tenisač možda nađe u četvrtfinalu ili polufinalu svih Grand Slam turnira, ali konačan uspjeh na njima mu izmakne, te uz to ima par turnira Masters klase i visok postotak pobjeda. Sve su to razlozi zbog kojih bi ga se svrstalo u kategoriju višu od one namijenjene za 'neosvajače' Grand Slama. Stoga, vodičem uz gradaciju boja se služite kao smjernicama, a ne nečim što je striktno definirano i fiksno, jer uspješnost u sezoni ne ovisi o jednoj stvari ili jednoj kategoriji turnira.

DIO INTERPRETACIJE

Sve nas odmah zanima kakvo je današnje razdoblje tenisa, ili barem bliska povijest u usporedbi s ostatkom povijesti. Količina žarko crvene boje koja se nalazi kod Rogera Federera, Rafaela Nadala i Novaka Đokovića, pa čak i Andyja Murrayja na trenutke sugerira kako se radi o dobu kada igraju neki od najboljih tenisača ikad. Da se ostvari rezultat najboljeg tenisača na kraju godine gotovo su u pravilu bile potrebnu all-time great sezone, a sve koje nisu svrstane u tu kategoriju nisu tu, jer je još barem jedan igrač briljirao.

Potpunu suprotnost čine devedesete... Stefanu Edbergu su na samom početku 90-ih bile dovoljne dvije sezone s po jednom GS titulom za naziv najboljega te sezone, s dodatkom da je 1990. nedostatak uspjeha na Roland Garrosu i US Openu (ispadanje u prvom kolu) nadoknadio s 3 Masters naslova, dok je iduće sezone kontinuirano dolazio do četvrtfinala ili polufinala velikih turnira. Unutar devedesetih svoju dominaciju ostvario je i Pete Sampras kao čovjek koji sa 6 sezona zaredom kao Year-End No. 1 drži rekord, ali je pritom ostvario samo jednu sezonu najviše kategorije. O konkurenciji od sredine 90-ih do početka 2000-ih možda najbolje govori 'velika praznina', u kojoj su se kao prvi igrači svijeta nudili Patrick Rafter, Marcelo Rios, Carlos Moya ili Marat Safin. Baš 2000. sezona, u kojoj je Gustavo Kuerten bio broj jedan na kraju godine se nameće kao jedna od statistički najlošijih u povijesti tenisa (kao i one koje je okružuju).

Mada gotovo nikad nismo imali situaciju s 4 tenisača najvećeg kalibra u isto vrijeme na Touru na svom vrhuncu kao što je slučaj bio posljednjih godina, kraj 70-ih nudio je nešto jako slično tome. 'Fire & Ice' ili u prijevodu McEnroe i Borg bili su dvojac koji se pratio u stopu, ali već činjenica da ni Jimmy Connors, rekorder po broju osvojenih titula, nije rekao svoju posljednju riječ dovoljno govori o konkurenciji. Kada im još dodamo Guillerma Vilasa, Ivana Lendla na početku svoje karijere te brdo odličnih američkih reprezentativaca, razdoblje dobiva još jednu dodatnu dimenziju. Idealan scenarij bi se vjerojatno ispisao u narednim sezonama da se Björn Borg nije odlučio za mirovinu već sa 26 godina... 

Glavna ideja vodilja za izradu ovakvog grafa bilo je prikazati kakva je konkurencija vladala u kojem razdoblju, koliko je trajao vrhunac i karijera igrača, koliko su konzistentni bili u svojoj izvrsnosti, te sve to prikazati što jednostavnije na istom mjestu. Mnogo toga još uvijek nedostaje za potpuni dojam, ali okvirna slika o povijesti jednog sporta se ipak može iščitati... 

Respekt: Wizard, sthagon, Topsi, ivan-cro,

Slažem se: Gazi24,

Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.