ANALIZE

maci97 | 16.02.
Surfin USA: Tko je napravio najbolji posao u trade deadline-u?

Kad je prvog kolovoza 2014. u Las Vegasu kamera pokazala prelomljenu potkoljenicu Paula Georgea, košarkaški svijet je ostao u jezi. Činilo se kako je streloviti uspon novog mladog lica NBA lige naprasno prekinut u samo jednoj sekundi, tim jednim doskokom nakon faula Jamesa Hardena. Deseti izbor drafta 2010. koji je glavnu ulogu u svojim Pacersima, ironično, preuzeo baš zbog ozljede, tada mu pretpostavljene zvijezde Indiane, još jednog tragičara Dannya Grangera. Most Improved Player 2013., iste godine u trećoj petorci lige te u drugoj obrambenoj petorci, a također izabran i za All-Star utakmicu. Nagodinu će se ponoviti izbor u treću All-NBA petorku, a obrambeno će se promovirati u prvu petorku. Bio je vođa tvrde, ratničke ekipe Pacersa zajedno sa Stephensonom, Westom, Hibbertom, Hillom i ostalima koji su ostali zapamćeni kao posljednji, pažnje vrijedan pokret otpora na Istoku pred Zlom Imperijom LeBrona Jamesa i njegovog Heata. Nakon 8 LeBronovih uzastopnih nastupa u Finalu, tri susreta s tim žilavim Pacersima koji su ga vodili u redom, 6, 7 i 6 utakmica, polako već postaju mala legenda. Odlazak na Svjetsko Prvenstvo u Španjolsku s USA reprezentacijom trebala je biti konačna potvrda očitog: George je ušao u elitu NBA lige. A onda je s nogom puklo sve. Lance je odbio ugovor Pacersa te je za šaku dolara više otišao kod Jordana u Charlottu, West je odlučio prstenje tražiti u Spursima i Warriorsima, a Hibbert je bez Georgea izgledao više kao balvan iz Final Destinationa nego kao ponajbolji obrambeni centar lige. Cijela jedna generacija Pacersa se raspala, a nakon onakvog loma George je vjerovatno više razmišljao o tome da ne izgubi nogu nego o tome kada i kakav će se vratiti.

Vratio se ipak na kraju sezone 2014-15, odigrao 6 utakmica kako bi pomogao svojim Pacersima u lovu na playoff, ali nije išlo, izgledao je sporije i nesigurnije. U naredne dvije sezone podigao je formu, vodio Pacerse do playoffa ali su oba puta ispadali u prvoj rundi. Usput je uzeo olimpijsko zlato u Riju s istom tom reprezentacijom na čijim je pripremama skoro izgubio karijeru. Nezadovoljan neposobnošću front officea da složi ekipu za napad na naslov oko njega, 2017. zatražio je trade. Govorilo se o Lakersima budući je George rođen u LA-u i idolizirao je Kobea Bryanta noseći i njegov broj 24. Na kraju je završio u Thunderu, a ovo ljeto opet smo slušali o potencijalnim novim destinacijama, ovog puta u vidu free agency-a. Odlučio je ne pridružiti se svom "arch nemesisu" LeBronu u rodnim Lakersima, već je ostao s Russellom Westbrookom u Oklahomi. Danas, par mjeseci kasnije, izgleda da je PG na osvetničkoj misiji. Igra naprosto sjajnu sezonu, a u posljednjih mjesec-dva dana njegove igre zaslužile su da se skuje novi hashtag: MVPG.

Gole brojke govore da je u odnosu na prošlu sezonu u Thunderu, koju zbog ekscesa s Carmelom te brzog ispadanja u pvoj rundi playoffa možemo nazvati propalim eksperimentom, George sve brojke te postotke značajno podigao za prosječno istu minutažu, a bez nekog posebnog skoka u izgubljenim loptama. Zadnjih 15 utakmica su posebna priča, tu George brojke zaista diže na MVP razinu u nekoj normalnoj sezoni. No, ovo nije normalna sezona jer su Harden i Giannis nenormalni. O njima ćemo kasnije. Ovaj run od zadnjih 15 utakmica tako je zaslužan da George danas sjedi na drugom mjestu liste najboljih strijelaca lige iza Hardena, a predvodi najbolje kradljivce lopti. No, znamo da u NBA bazične brojke ne znače previse pa treba baciti pogled na napredne statistike:

Nevjerovatno izgleda da s većim ovlastima tj. potrošnjom Georgeu raste i efikasnost, ofanzivni i defanzivni rejting, a da turnover ratio pada. Suprotno većini trendova, ove sezone George, a posebno u zadnjem periodu, unatoč većem volumenu i ovlastima igra efikasnije i racionalnije, dok mu je u zadnjih 10 utakmica PER duplo veći od prosjeka lige, za koji se uzima da je 15. Koliko bolje utječe na NET razliku, a pogotovo na efikasnost napada ekipe je izuzetno, pogotovo kad ovu tablicu nadopunimo sljedećom gdje ćemo vidjeti rejtinge ekipe Oklahome sa Georgeom i bez njega na terenu:

Oklahoma bez Georgea zabija skoro 10 poena manje, a prima 10 više u odnosu na minute kada je PG na terenu. Kada sve to usporedimo s brojkama za cjelokupnu sezonu Thundera, vidimo koliko prisutstvo Georgea na terenu znači za uspjeh i efikasnost ekipe. Na ove podatke možemo dodati i da je George ove sezone prvi igrač Thundera koji se ne preziva Westbrook ili Durant koji predvodi ekipu po Win Share-ovima nakon 2008. i Nicka Collisona. Sve kritike o drugoj banani, odlaženju linijom manjeg otpora te skrivanju iza Westbrooka možemo baciti u smeće, jer ovo svakom utakmicom sve više postaje Georgeova ekipa. To se vidi i po omjeru Thundera. Nakon starta u sezonu s 0-4, zdravstveni problem Westbrooka potiču Georgeovo pruzimanje ovlasti te forma raste, a u već spominjanih zadnjih 15 utakmica Thunder ima omjer 11-4 za sveukupnih 37-20 i treće mjesto Zapada. To treće mjesto ima i tendenciju da uskoro postane drugo s obzirom da Nuggetsi imaju problema s podjelom rotacija nakon povratka ozljeđenih igrača, a obrana im izgleda porozno te im po pitanju šansi u playoffu kladionice ne vjeruju.

Ono što posebno imponira u Georgeovoj igri je mirnoća u napadu te poboljšana selekcija šuta. Trener Donovan ga koristi kao prvi ispušni ventil ekipe, a lake šutove uglavnom dobiva kroz otvaranje iz bloka na tricu, pa mu je oko 80% ubačenih pokušaja za tricu asistirano. Drugi način prikupljanja lakih poena je tranzicija, što je i glavni forte kompletne momčadi Thundera. Na sebe preuzima i sve veće ovlasti kao dribler i kreator, što je bilo vidljivo već u lanjskom playoffu protiv Jazza, pa je odgovoran za 18% svih asistencija ekipe Thundera što je dosta ako uzmemo u obzir da Oklahoma igra s dva beka jaka na lopti, Westbrookom te Schroderom uz pomoć trećeg beka Feltona. Također, šutove za 2 si uglavnom kreira sam, pa mu je samo 30% ubačaja za 2 asistirano. Najviše dvojki uzima na obruču, na ubačaje unutar 3 stope od koša mu otpada ukupno 20% svih pogodaka ove sezone. S puno laganih šutova za 3, puno tranzicije te završavanja na obruču, George svojim napadačkim stilom izvrsno odgovara tekovinama moderne košarke i famoznog “Moreyballa”.

Dakle, drugi strijelac lige, prvi kradljivac lopti, najbolji igrač zasad treće ekipe Zapada te vođa treće obrane lige. Da li je to dovoljno za uzeti MVP nagradu? U nekoj običnoj sezoni možda bi i bilo, da ne postoje dva frika koji se odazivaju na imena James i Giannis. Koliko suludo dobre sezone igraju Harden te Giannis u usporedbi sa sjajnom Georgeovom sezonom vidjet ćemo u sljedećoj tablici:

George možda golim okom igra najkompletniju košarku od svih konkurenata jer Giannis nema šut, a Hardenu je obrana stran pojam, ali su Harden i Giannis toliko nadmoćni u onom što rade dobro da George tu nema šanse, pogotovo ne protiv Giannisa. Hardena možda i može preskočiti s obzirom na negativan trend igre Rocketsa a suludo dobar zadnji uzorak PG-evih igara. Treba mu i dobar narativ jer MVP nagrade osvaja baš dobra priča, so how’s this for a narativ: čovjek nakon ozljede od koje možeš izgubit nogu ili karijeru igra košarku života, uspio je od Westbrooka napraviti ono što ni Harden ni Durant nisu, najbolji je two way igrač lige na osvetničkoj misiji da s ekipom bude prvi među jednakima na Zapadu iza Warriorsa. Vjerovatno neće biti dovoljno, no utješna nagrada možda mu može biti titula najboljeg obrambenog igrača lige gdje mu je jedina konkurencija Rudy Gobert jer su usual suspectsi Leonard i Draymond Green odlučili uzeti obrambeni godišnji do playoffa. Stoga, puštam novu kraticu u opticaj, a vi je širite da izvojevamo pravdu za Young Trecea: DP(G)OY!

(Punu analizu s paragrafima o kritikama s kojima se nosio, analizi obrane i "novom" Westbrooku koji ovdje nisu stali radi broja znakova pročitajte na: https://couchpotato.home.blog/2019/02/16/pravda-za-mvpg-a/ ,

a bacite i lajk na fejs stranicu bloga: https://www.facebook.com/couchpotato997)

Pravda za MVPG-a
Kad je prvog kolovoza 2014. u Las Vegasu kamera pokazala prelomljenu potkoljenicu Paula Georgea, košarkaški svijet je ostao u jezi. Činilo se kako je streloviti uspon novog mladog lica NBA lige naprasno prekinut u samo jednoj sekundi, tim jednim doskokom nakon faula Jamesa Hardena. Deseti izbor drafta 2010. koji je glavnu ulogu u svojim Pacersima, ironično, preuzeo baš zbog ozljede, tada mu pretpostavljene zvijezde Indiane, još jednog tragičara Dannya Grangera. Most Improved Player 2013., iste godine u trećoj petorci lige te u drugoj obrambenoj petorci, a također izabran i za All-Star utakmicu. Nagodinu će se ponoviti izbor u treću All-NBA ...
Pravda za MVPG-a
Kad je prvog kolovoza 2014. u Las Vegasu kamera pokazala ...

Respekt: BruceWayne, Fenix22, GNKDZCFC,

Slažem se: GNKDZCFC,

Bateman | 14.02.
Liga prvaka: tko prolazi u četvrtfinale?

U odnosu na prosinac u kojem su saznali da će se susresti u osmini finala, Tottenham i Borussia dočekali su međusobni susret u mnogo nezavidnijim pozicijama. Domaćini su ostali bez Kanea, Allija i Diera, dok su gosti uz iste probleme, odnosno izostanak Marca Reusa, na leđima nosili i teret dva nevjerojatno izgubljena boda u subotnjoj utakmici protiv Hoffenheima nakon koje se njihova prednost u domaćem prvenstvu smanjila. S obzirom na izostanke ključnih igrača s obje strane i uspješnu Borussijinu sezonu, gotovo nitko nije smatrao Tottenham izrazitim favoritom, već im je davana lagan prednost. No sinoć su Spursi apsolutno izdominirali goste iz Njemačke i pobjedom od 3:0 gotovo već osigurali prolaz u četvrtfinale najelitnijeg klupskog natjecanja.

Pochettino je izveo svoju momčad u formaciji 3-4-1-2, s Lucasom i Sonom u vrhu napada i Vertonghenom na lijevoj strani, što je bilo poprilično iznenađenje. Son je bio centralna točka gotovo svakog Tottenhamovog napada i ujedno jedan od najboljih igrača na terenu, a Eriksen je već standardno držao konce igre svoje momčadi, sudjelujući u presingu, upošljavajući suigrače i otvarajući im prostor svojim kretnjama.

No ipak je netko drugi ponio titulu igrača utakmice, a to je bio Jan Vertonghen. Čovjek kojeg je Pochettino postavio na poziciju lijevog bočnog i povjerio mu nekarakteristično ofenzivne zadatke odgovorio je fantastičnom asistencijom i još boljim pogotkom, te je također imao četiri uspješna driblinga (najviše), četiri presječene lopte (uz Foytha najviše) i samo jednu izgubljenu loptu uz 86% točnih dodavanja.

To je bio još jedan dokaz koliko je Tottenhamova momčad uigrana i kako izostanak novih lica u momčadi može donijeti i poneku pozitivnu posljedicu. Cijelu utakmicu domaćini su izgledali kao fino uštiman stroj, bez izražene najslabije karike. Kontrolirali su posjed i odličnom pozicijskom igrom konstantno držali goste na oprezu, dok su one prave šanse tražili iz osvojene lopte nakon visokog presinga koji nije opadao čak ni u sudačkoj nadoknadi. Na taj način je pao i prvi pogodak Spursa - nakon odlično postavljenog visokog presinga i osvojene lopte, Vertonghen je „beckhamovskim“ ubačajem pronašao Sona koji je fantastičnom kretnjom prevario svog čuvara i bez većih poteškoća pospremio loptu u mrežu. Činjenica da se Belgijac pred kraj utakmice i sam našao na drugom kraju vrlo slične akcije došla mu je kao svojevrsna nagrada za sve ono što je do tada učinio, a proslava pogotka u stilu Supermana priličila je njegovoj predstavi.

Borussia je svoje šanse tražila iz tranzicije i to pretežito preko bokova, a u prvom poluvemenu to je donekle i funkcioniralo, jer je mladi Jadon Sancho Tottenhamovom stoperskom trojcu stvarao probleme ulascima iza leđa. No srećom po domaćine, damage control posljednje linije bio je na zavidnoj razini, te bi Alderweireld i Sanchez uspijevali barem usporiti Sancha dok se ostatak momčadi ne bi vratio. Gosti nisu imali rješenja protiv postavljene obrane, pa smo tako od njih vidjeli samo nekoliko bezopasnih udaraca iz daljine, dok im je najbolja prilika bila Zagaduov udarac glavom nakon ubačaja kojeg je Lloris odlično obranio.

Favre se nadao da će Sancho i Pulisic uspjeti stvoriti probleme Tottenhamovoj obrani u situacijama 1 na 1, no suočio se s neugodnom istinom da treća momčad Premier lige nije isto što i treća momčad Bundeslige, te je shvatio da snaga Tottenhama ne leži samo u dobroj organizaciji, već i u individualnoj kvaliteti pojedinaca koji je sačinjavaju. Stoga je spomenuti krilni dvojac imao samo po jedan uspješan dribling u protivničkoj trećini, dok je Gotze bio gotovo nevidjiv.    

S druge strane, Son je odlično koristio međuprostor, a Eriksen je njegove ulaske prepoznavao gotovo telepatski i pravovremeno ga upošljavao. Dortmund to nije uspijevao braniti, ponajprije zato što bi u određenim situacijama pomalo naivno i brzopleto krenuli u zatvaranje Eriksena, te bi iz te pomalo „sve ili ništa“ reakcije većinom izlazili bez ičega.

Malo tko je mogao zamisliti da će Spursi bez Kanea i Allija na ovaj način izdominirati utakmicom, ali Pochettino nam je pokazao zašto ga se smatra jednim od najboljih trenera na svijetu. Argentinac je od Tottenhama napravio momčad koja iznimno rijetko oscilira i koja svaki izostanak može gotovo u potpunosti zamaskirati, te koja kao da se svim silama trudi dokazati da je izostanak aktivnosti na tržištu u potpunosti opravdan. Međusobno razumijevanje igrača na terenu pruža mogućnost mijenjanja formacije i uloga unutar nje, a to pak Pochettinu u mnogočemu olakšava taktičku prilagodbu protivniku. On je toga svjestan i iz tog razloga se ni ne žali na manjak pojačanja, iako bi ona adekvatna gotovo sigurno podigla momčad na višu razinu.

Borussia je u susret ušla s gotovo podjednakim šansama za prolaz kao i Tottenham, ali nakon sinoćnje utakmice postavlja se pitanje da li je takva konstatacija bila točna ili su njihove realne mogućnosti bile precijenjene. Tottenham je često podcjenjivan, a većinom iz razloga što su u ključnim trenucima znali zakazati i dopustiti neočekivane poraze, no na svaki „normalni“ dan Spursi se mogu nositi gotovo s bilo kim, a pogotovo s momčadi kao Borussia koja im nije komplementarna u kontekstu individualne kvalitete. 

Favreova momčad ove sezone igra jako dobar nogomet, ali iako su vodeći u domaćem prvenstvu i iako Bayern ne može uspostaviti kontinuitet dobrih igara, i dalje nisu favoriti za osvajanje. Razlog tome je taktika koja se dijelom temelji na pretpostavci da će na određenom dijelu terena imati mismatch ili da će jednostavno protivnik u nekom dijelu igre zakazati, a to je pogotovo slučaju kada im je protivnik neka vrhunska momčad. Uz to, vrlo mlada i neiskusna obrana teško se nosi s elitnim igračima, kao što smo to mogli vidjeli i sinoć. Stoga iako mnogo obećava, ova Borussijina momčad još nije dosegla elitnu razinu, a visok poraz od Tottenhama, koliko god on bio neočekivan, ipak se čini kao realnost.

Favre i Borussia zaslužuju sve pohvale za dosadašnji dio sezone, ali prošla su vremena kada je engleskim nogometom vladala „europska kriza“, a njemački klubovi ulazili u međusobne dvoboje kao favoriti. Danas možemo reći kako se Bayern i Borussia vjerojatno ne bi našli među top 4 momčadi Premier lige, a dobar nogomet koji možemo vidjeti u Bundesligi ipak je samo to. Borussia je sinoć to shvatila na teži način, i iako je ostalo još devedeset minuta za odigrati, pobjeda od četiri razlike teško je zamisliva protiv taktičkog majstora kakav je Mauricio Pochettino.

Izgubljeni u prijevodu
U odnosu na prosinac u kojem su saznali da će se susresti u osmini finala, Tottenham i Borussia dočekali su međusobni susret u mnogo nezavidnijim pozicijama. Domaćini su ostali bez Kanea, Allija i Diera, dok su gosti uz iste probleme, odnosno izostanak Marca Reusa, na leđima nosili i teret dva nevjerojatno izgubljena boda u subotnjoj utakmici protiv Hoffenheima nakon koje se njihova prednost u domaćem prvenstvu smanjila. S obzirom na izostanke ključnih igrača s obje strane i uspješnu Borussijinu sezonu, gotovo nitko nije smatrao Tottenham izrazitim favoritom, već im je davana lagan prednost. No sinoć su Spursi apsolutno izdominirali goste ...
Izgubljeni u prijevodu
U odnosu na prosinac u kojem su saznali da će ...
BruceWayne | 14.02.
SCOUTING: Što Dinamo treba napraviti da prođe Plzen?

Zimski europski san je završio, sutra na teren Doosan Arene Dinamo dolazi u misiju nastavka povijesne sezone. Što se događalo prije, već otprilike znate. Bjelica, novi igrači, petarda u mreži Hapoela na otvaranju, na mišiće i Olmov talent protiv Astane i onda bolno ispadanje od Young Boysa. Ne zadugo jer je Bjeličin Dinamo dobio potvrdu sjajnim igrama u skupinu Europske lige i završnim osvajanjem skupine.

31 ekipa bila je u ždrijebu, Dinamo je dobio češku Viktoriju Plzen. Klub često uspoređivan s Dinamom, kada je bilo potrebno pronaći uspješan projekt koji bi oponirao svemu onome što su Modri radili proteklih godina. Pravi primjer overachievera, Česi su se iz prosječnosti podigli prvo na nacionalnoj razini dominacijom a zatim polako i europskoj. Politiku o domaćim igračima, odnosno dovođenju isključivo Čeha i Slovaka začinili su dodatnim pravilom potpisa igrača iz češke lige neovisno o nacionalnosti, no stavljanje timskog duha umjesto individualnih zvijezda je recept koji je Dinamo tek nedavno otkrio. 

Češku družinu po drugi puta u svojoj karijeri vodi Pavel Vrba. Između prvog petogodišnjeg mandata i drugog započetog 2017., Vrba je vodio Češku reprezentaciju na EURU u Francuskoj te ruski Anzhi - ili ono što je od njega ostalo. Otkako se vratio "kući", Plzen je ponovno osvojio naslov prvaka te što je bitnije za priču, bili su sudionici zadnjeg izdanja grupne faze Lige prvaka. U teškoj skupini predvođenoj europskim prvakom te polufinalistom, putnici za osminu finala bili su unaprijed određeni. Stoga su Česima za nastavak puta najveća a ujedno jedina konkurencija bio CSKA. Bez obzira što su Rusi oba puta slavili protiv Real Madrida, putnik u Europsku ligu određivao se u njihovom zajedničkom susretu. Pod kormilnom Nikole Vlašića, CSKA je dominirao prvim dijelom i na odmor otišao s vodstvom. No, drugi dio ponudio je potpuni preokret, tom pobjedom Česi su imali priliku izboriti ono u čemu su na kraju uspjeli.
Gostovanje Rome u Plzenu za Rimljane je bilo nevažno jer su otprije osigurali prolazak dalje a tu činjenicu je Viktorija pretvorila u njihovo europsko proljeće. 

Prva sličnost između te dvije utakmice osim jasno pobjede i ukupnih 6 bodova, bio je taktički pristup. S obzirom na to da kao ni većina ekipa sličnog ranga nemaju financijskih uvjeta dovoditi igrače više invidiualne kvalitete, Vrba se orijentirao na ogranizirano branjenje u bloku.
Viktorija Plzen je u europskom okviru "radnička" ekipa s prvenstvenim ciljem izvlačenja maksimuma iz postojećeg kadra. Sličnost s Dinamom su sredstva kojim se dolazilo do cilja. Konkretno, iako nominalno igraju u 4-2-3-1 formaciji, u fazi obrane prelazi u vrlo kompaktnih 4-4-2. Napadač Chory i polušpica Čermak se pozicioniraju vrlo usko nastojeći blokirati passing opcije u centralnom dijelu terena. Dokaz da nemaju problem pustiti ubačaje preko krila govori 7,7 otklonjenih opasnosti kapetana Hubnika (2. u grupnoj fazi) te 4,4 drugog stopera Hejde. Stoperi Plzena su također kvalitetni dueli igrač: Hubnik ima 77% osvojenih duela, dok je nešto slabiji Hejda na 67% - što znači da je vrlo teško igrati protiv njih u zoni branjenja gdje su pozicionirani.

Osim igre u bloku odnosno van posjeda, druga poveznica Dinama i Plzena je tranzicija. U ograniziranom branjenju sredine terena, svih 10 igrača pozicionira se prilično usko kreirajući zamke s kojim kasnije žele doći do brze tranzicije. Ciljevi u kontranapadu su dvojica krilnih igrača, odnosno korištenje njihove brzine na praznom prostor koji ostave protivnička obrana. Nekoliko odličnih primjera takvog načina igre prezentirali su protiv Reala na Bernabeu ali realizacija je izostala. No, u zadnjem kolu je upravo to donijelo izjednačenje. 

Kao u skupini Lige prvaka, Viktorija ni protiv Dinama neće igrati na posjed. Od 32 ekipe u ždrijebu, samo Crvena zvezda i PSV imali su manji postotak lopte u nogama. No zato su pri vrhu u dvije kategorije: zračni dueli i duge lopte - što bi trebalo objasniti način kako pokušavaju nadomjestiti manjak kvalitete i talenta u pozicijskoj igri. Tomas Chory, najskuplje pojačanje u povijesti kluba i zamjena za ozlijeđenog Krmencika je primarna opcija za skok. S prosječno 11,7 zračnih duela po utakmici bio je trećeplasirani u grupnom dijelu Lige prvaka, dok su timski bili četvrti po prosječno dugih lopti u ukupnom broju dodavanja. Ono što je specifično, veliki broj igrača skuplja se oko skakača na "drugoj" lopti te pri osvojenoj lopti traži širinu prema aut liniji.

Iako individualnom kvalitetom spadaju u niži razred europskih klubova, treba istaknuti dvojicu koji su sposobni činiti razliku na ovoj razini. Prvi je Aleš Čermak, polušpica no njegov radijus kretanja je puno širi. Ako se napad gradi po desnoj strani, onda se on pozicionira u desni half-space ne bi li stvorio priliku za proigravanje ili prebacivanje posjeda na drugu stranu. Protiv CSKA dominatno je napadao po lijevoj strani, dok protiv Rome je to bila desna. Iako na malom uzorku od samo 6 utakmica, imao je najviše ključnih dodavanja i uspješnih driblinga. 

Drugi, možda i najvažniji igrač za posjed Viktorije je njihov glavni playmaker Hrosovsky. Uz desnog bočnog Havela, ima najveći potencijal za buduću prodaju u neku od boljih liga. Prvi je broju dodavanja u Ligi prvaka (279), zatim dodavanjima u protivničkoj polovici (135), drugi po ključnim dodavanjima te četvrti po broju dugih lopti (20 i vrlo solidnih 67%). Također, Hrosovsky ima skoro 2 oduzete lopte te jednu presječenu po utakmici. 

U odnosu na prošlu utakmice protiv zadnji susret u skupini protiv Anderlechta, Bjelica neće moći računati na kartoniranog Hajrovića, a njega bi trebao zamijeniti Nikola Moro, povratnik i jedan od najboljih Dinamovana na skorašnjim pripremama. Njegovim ulaskom u sredinu, Dani Olmo bi trebao preuzeti poziciju desnog krila - što onda otvara nekoliko novih opcija. Prvenstveno, Dinamo će dodatnim veznim igračem dobiti na kontroli posjed i dodatnoj passing opciji u sredini. No, ono što je puno važnije i gdje bi se mogla odlučiti utakmica, moći će manipulirati brojem igrača u tkz. zoni 14. Stvaranja brojčane prednosti u međuprostoru će donijeti toliko potrebnu kontrolu posjeda jer će Plzen morati reaigrati, što će otvoriti prostore u njihovoj zgusnutoj obrani. 

Još nije sigurno hoće li Bjelica iskoristiti Olmovo spuštanje pa pokušati koristiit prostor iza putem Stojanovića ili drugu izgledniju opciju, gdje bi Olmo igrao drugog napadača i na sebe pozicionirao jednog do stopera. Izostanak Gavranovića mogao bi se osjetiti jer je on u teoriji vrlo dobar matchup protiv obrane Plzena. Spomenuto je ranije kako su njihovi stoperi vrlo kvalitetni u svojoj zoni branjenja, međutim kada bi su izvučeni van poziciji i natjerani braniti međuprostor - tada može doći do situacije gdje bi Dinamo na individualan talent kroz igru bez lopte ili dribling mogao stvoriti razliku. Neće biti švicarskog reprezentativca, zato će ponovno veliku odgovornost dobiti Bruno Petković kao glavni napadač. On je protiv Anderlechta pokazao da se na njega može računati, posebno u dijelu proigravanja kada zadrži loptu. Kretanja Olma ili Gojaka u prostor te izvlačenje Petkovića moglo bi biti ključ u razbijanju Plzenovog srednjeg bloka. 

Najslabija karika njihove obrane je lijeva strana odnosno David Limbersky. Osim što je dešnjak na lijevoj strani, Limbersky je prilično iskusan bek (35 godina) a ove godine ima ispod 50% osvojenih duela. Pošto Limberskog neće biti u prvom susretu zbog žutih kartona, tamo će vjerojatno zaigrati lijevo krilo Kovarik, no misao ostaje ista. Dovesti Olma ili kasnije Atiemwena protiv njega u situaciju jedan na jedan može biti Dinamova kombinacija. Prvi način je fokus Plzenove prema na lijevu na stranu pa brzo prebacivanje lopte(Nikola Moro je pokazao da je sposoban učiniti to) a druga opcija je ulazak Olma iz međuprostora nakon što bi Gojak i Stojanović izvukli svoje čuvare van pozicije te ostaviti dovoljno prostora na desnom krilu. Tako je CSKA radio velike probleme Plzenu putem Nikola Vlašića. 

Iako je Dani Olmo prva asocijacija u traženju "ključnog igrača Dinama", ovaj puta će pozicijska igra uvelike ovisiti o Petru Stojanoviću. Za razliku od prošlih susreta kada je odgovor na utjecaj preko desne strane imao Izet Hajrović, protiv Plzena će Stojanović morati pokazati je li spreman za tu razinu natjecanja. Gotovo sigurno Olmo neće biti klasično desno krilo nego će napadati kao drugi napadač ili okupirati desni half-space, zato je Stojanović zadatak držati širinu i biti stalna opasnost kao dodatna opcija u posjedu ili tražiti dubinu ako Olmo otvori prostor. 

Ključ u prvoj utakmici bit će ravnoteža u riziku. Viktorija Plzen u Ligi prvaka bila je jedna od najagresivnijih ekipa koja se ne boji napraviti prekršaj ili agresivnije ići na oduzimanje lopte - posebno kada imaju brojčanu prednost u toj zoni. Dinamo kroz posjed treba biti strpljiv jer u konačnici postoji uzvratni susret i ne mora se nužno pitanje pobjednika riješiti u prvih 90 minuta. Posjed mora biti kontroliran a cilj samog posjeda pomicanje protivnika jer se iznimno na toj razini natjecanja iznimno teško braniti cijeli susret. Stoga, sigurno će biti prilika da netko od Dinamovih igrača ugrozi dok Hruske, ali tek kada bude bilo više šanse da napad urodi prilikom nego izgubljenom loptom i obrambenom tranzicijom. Sutrašnji domaćini će cijelu utakmicu ako treba čekati situaciju za kontranapad a drugi detalj na koji treba pripaziti su duge lopte. Ove europske sezone, najviše problema Dinamu je stvarao Hoarau, napadač Young Boysa. Poslije ozljede Ademija, razliku je stvarao kroz zračne duele, zato će sutra najveći dio pažnje biti okrenuti prema "drugim loptama" nakon skoka Choryja a igrači moraju biti blizu jedan drugog kako bi se ostvarile veće šanse za osvajanje ničijih lopti. 

Srećom za Modre, Plzen neće nametnuti visok ritam kao Young Boys niti imaju fizički dominatnog igrača kao što je tada bio desni bočni Mbabu. Štoviše, trenutna razina njihove je otprilike njihov plafon. Osim određenih sličnosti kroz branjenje u bloku te tranziciju, Dinamova ekipa prednost stvara kroz individualnu kvalitetu - koja je neusporedivo veća u odnosu na Čehe. Zbog većeg iskustva igranja ovakvih utakmica i uigranosti koje posjeduju, protivnike ne treba otpisivati,no u 180 minuta ,Dinamu prednost 55-45. 

Strpljenje je ključ
Zimski europski san je završio, sutra na teren Doosan Arene Dinamo dolazi u misiju nastavka povijesne sezone. Što se događalo prije, već otprilike znate. Bjelica, novi igrači, petarda u mreži Hapoela na otvaranju, na mišiće i Olmov talent protiv Astane i onda bolno ispadanje od Young Boysa. Ne zadugo jer je Bjeličin Dinamo dobio potvrdu sjajnim igrama u skupinu Europske lige i završnim osvajanjem skupine. 31 ekipa bila je u ždrijebu, Dinamo je dobio češku Viktoriju Plzen. Klub često uspoređivan s Dinamom, kada je bilo potrebno pronaći uspješan projekt koji bi oponirao svemu onome što su Modri radili proteklih godina. ...
Strpljenje je ključ
Zimski europski san je završio, sutra na teren Doosan Arene ...

Respekt: tomy97, Bateman, DanyX69,

Slažem se: ktm686, Bateman, DanyX69,

ivan-cro | 10.02.
Tribina hipoteza

Ne postoje sličnije osobe nego što je to u slučaju Aksela Lunda Svindala i Lindsey Vonn. I ne govorim tu uopće o karakteru, naprotiv. Govorim o skijaškoj ostavštini, o utjecaju kojeg su i Lindsey i Aksel imali na skijanje. Da budemo posve jasni – ne volim u tekstovima koji sumiraju nečiju karijeru nabrajati uspjehe i medalje pojedinog sportaša pa tako to neću raditi niti sada. To nije zanimljivo, dosadno je i ne pruža niti jedan novi pogled na stvar, ne stavlja stvari u neku drugu perspektivu, time se ne gleda ostavština sportaša u onom punom smislu, forsira se taj jedan kvantitativni aspekt koji za rezultat ima svođenje sportaša na broj medalja i trofeja. Sportaši nisu kompjutori, nisu roboti, ne bi ih se trebalo mehanizirati. Uvijek će netko pobjeđivati i osvajati medalje i tom smislu netko će već zauzeti mjesta Vonn i Svindala pa je jedino pravo pitanje na kraju njihovih karijera sljedeće: „Što ih je činilo toliko posebnim?“

Vjerojatno Vam u ušima još zvone zvuci reklame Trentina, talijanskog skijališta, u kojoj je Svindal glavna figura. Reklama počinje se izjavom jednog čovjeka koji kaže: „Aksel Lund Svindal trains here in Trentino!“ Ta reklama prikazivala se uvijek u tzv. TV breaku, kao i prije svake nove utrke. U drugoj reklami Svindal reklamira Longines model satova, a sve to prati onaj dobro poznati slogan Longinesa „Timing skiing history“. Longines satovi su nešto što vidimo na svim utrkama Svjetskog Kupa, a biti model Longinesu velika je stvar. U svijetu sporta zaštitna lica Longinesa također su Tiger Woods i Roger Federer, najbolji sportaši u svojim sportovima. U kakvom se društvu nalazi Svindal! Naravno, ima i onih kojima se ne sviđa to što Federer na svaki meč izlazi sa Longines satom na ruci – kada to povežete sa činjenicom da dolazi iz bogate Švicarske, iz neke hrvatske pespektive može biti čak i razumljivo zašto određeni ljudi imaju odmak prema toj cijeloj jednoj slici koju time odašilje Federer. Zamjeraju mu pretjeranu sterilnost. Nije Norveška siromašna, ali skijanje nije tako globalan sport poput tenisa, pa Svindalovo povezivanje sa Longinesom neće vjerojatno nikoga smetati. Dapače, samo će naznačiti veličinu Svindala i dodatno potencirati njegov marketinški značaj. Možete li zamisliti tenis bez Federera? Golf bez Tigera? A skijanje bez Svindala? E pa ono što je Federer za tenisa, a Tiger za golf, to je Svindal za skijanje!

Lindsey Vonn je takva da joj u popularizaciji skijanja nema premca, njezina prepoznatljivost, popularnost i veličina izdvajaju ju do neslućenih razina. Osvajanjem olimpijskog zlata 2010., postala je prepoznatljiva čak i u SAD-u. Čudno iz naše perspektive, ali unatoč svim silnim uspjesima, alpsko skijanje u SAD-u, do pojave Lindsey Vonn bilo je na zapećku – daleko iza bejzbola, američkog nogometa i NBA lige. Stvorila je snažno ime, od svog je imena napravila brend, a u priču sa natjecanjem protiv muškaraca također je ušla zbog – brenda. Znala je da za stabilizaciju jakog brenda treba moći preuzeti rizik – u navedenoj situaciji rizik Lindsey bio je dopuštenje FIS-a i natjecanje protiv muškaraca (ipak, ne vjerujem kako bi od nje u takvoj konkurenciji mogli očekivati pobjede), ali bila je spremna na takav rizik vodeći se onom da se za dobrim konjem prašina diže. Nije joj odmogla ni fizička ljepota. Ako je Svindal Federer, Vonn je Sharapova. Sharapova sa svojom linijom slatkiša, a Vonn sa svojim iznimno snažnim brendom samim po sebi. I kako Sharapovoj nisu dozvolili da nastupa pod imenom Sugarpova (linija slatkiša), tako Lindsey nisu dozvolili da se natječe s muškarcima. Međutim, tako se stvara brend, tako se postaje velik. Možete li zamisliti tenis bez Sharapove? A skijanje bez Vonn? I iako nisu vršnjaci, poetska je pravda da se Lindsey i Aksel povlače na skoro isti dan…

Mama i tata alpskog skijanja
Ne postoje sličnije osobe nego što je to u slučaju Aksela Lunda Svindala i Lindsey Vonn. I ne govorim tu uopće o karakteru, naprotiv. Govorim o skijaškoj ostavštini, o utjecaju kojeg su i Lindsey i Aksel imali na skijanje. Da budemo posve jasni – ne volim u tekstovima koji sumiraju nečiju karijeru nabrajati uspjehe i medalje pojedinog sportaša pa tako to neću raditi niti sada. To nije zanimljivo, dosadno je i ne pruža niti jedan novi pogled na stvar, ne stavlja stvari u neku drugu perspektivu, time se ne gleda ostavština sportaša u onom punom smislu, forsira se taj jedan ...
Mama i tata alpskog skijanja
Ne postoje sličnije osobe nego što je to u slučaju ...
Obadvoje su zasigurno veliki skijaši i sigurno će nedostajati u svjetskom kupu, ali usporediti Svindala sa Federerom ili Tigerom mi je ipak malo prenapuhano. - Tvrda, 10.2.19. 18:23, 0 0 0
Prvo, obadvoje je pleonazam ("2 na kvadrat"). Drugo, iznesi razlog zašto je to prenapuhano osim subjektivnog dojma. - Fenix22, 10.2.19. 20:18, 0 0 0
Bateman | 07.02.
Tko je trenutno najbliži 4. poziciji u Premier League?

Nakon nezasluženog otkaza koji su Claudeu Puelu uručili u ljeto 2017., Southampton se našao u krizi koja je trajala sve donedavno. Mark Hughes je prošle sezone uspio spasiti klub s juga Engleske od ispadanja u niži rang, nakon što ga je u tu situaciju doveo Mauricio Pellegrino, no ove sezone Velšanin je u 14 prvenstvenih utakmica uspio ostvariti samo jednu pobjedu, te je uprava kluba odlučila poduzeti nešto prije negoli bude prekasno.

Poslije Hughesa, koji je u osam mjeseci na klupi „Saintsa“ zabilježio sve skupa tri pobjede, uprava Southamptona vratila se dobrim navikama te uzde momčadi dala u ruke Ralpha Hasenhuttla. Austrijanac koji je radio odličan posao u Ingolstadtu ipak je najpoznatiji kao čovjek koji je Leipzig doveo do drugog mjesta Bundeslige i nastupa u Ligi prvaka, stoga su navijači odluku o njegovom ustoličenju razumljivo dočekali s oduševljenjem. U klubu je svanulo sunce te se javila nada da će Hasenhuttl, kao i Pochettino i Koeman prije njega, sa sobom donijeti svježe ideje i rezultat, a on je već u kratkom roku potvrdio da će to zaista biti tako.

Mark Hughes nikada nije bio posebno inovativan trener niti su njegove momčadi gajile  prepoznatljiv stil igre, a ništa drugačijim nije se pokazao ni za vrijeme epizode u Southamptonu. Ove sezone Southampton je pod njim postigao 12 pogodaka u 14 ligaških utakmica, a za to vrijeme su ispalili 208 udaraca na gol, od čega 68 u okvir. Ako to usporedimo s devet utakmica koje je Hasenhuttl vodio (Cardiff neću računati, iz razloga što je to bila njegova prva utakmica na klupi Southamptona, a koja je na svaki mogući način bila suprotnost onome što je Austrijanac želio i uspostavio već od sljedeće utakmice), vidimo da je Southampton u tom periodu postigao dva pogotka više, dok je gotovo polovica njihovih udaraca završavala unutar okvira. „Saintsi“ sada u prosjeku upućuju manje udaraca na gol, ali istovremeno više u okvir, zabijaju gotovo dvostruko više golova u prosjeku, dok im za pogodak treba 6.35 udaraca, za razliku od prvih 14 ovosezonskih utakmica pod Hughesom u kojima im je bilo potrebno preko 17. Ukratko rečeno, Southampton sada igra efikasniji nogomet s jasnom vizijom. 

Klub koji je poznat po izvozu domaćih talenata debelo se oslanja upravo na mlade snage, čije su pak najveće kvalitete agresivnost, trka i taktička disciplina. Hasenhuttl se nikada nije plašio dati priliku mladim igračima, a njegove trening metode i naglasak na specifične taktičke mehanizme dobro leže takvom tipu igrača. Odmah po dolasku je otpisao Cedrica Soaresa koji je otišao na posudbu u Inter, a na pozicije wing backova postavio 23-godišnjeg Targetta i 19-godišnjeg Valeryja. Ovosezonska novopridošlica Mohamed Elyounoussi također je pao u drugi plan, kao i Gabbiadini, dok je Austin odmah nakon utakmice s Cardiffom preseljen na klupu. Napadački dvojac sada čine Ings i Redmond, koji je ujedno i ključni igrač u fazi napada, a formacija u kojoj gledamo Southampton je 3-3-2-2, odnosno 3-4-2-1 kada očekuju da će biti u podređenom položaju.

Obje formacije su jako slične, jer u oba slučaja napadači i vezni igrači tvore uski „peterokut“ pomoću kojeg kontroliraju lopte kroz sredinu i tjeraju protivnika da traži igru preko bokova, dok je razlika jedino u fazi obrane u kojoj kod 3-4-2-1 dva zadnja vezna pomažu održavati obrambenu liniju stabilnom, odnosno nije im primarni zadatak što prije oduzeti loptu.

U fazi napada Hasenhuttl inzistira na direktnom pristupu, što znači da lopta nerijetko ide od stopera u protivničku trećinu, bilo to na Redmonda koji se spušta i zatim odigrava iz prve ili u obliku visoke lopte čiji odbijanac očekuje neki od veznih igrača koji na taj način pokušava stvoriti priliku. Druga varijanta je spuštanje jednog od veznih igrača po loptu, te traženje jednog od wing backova.

Po izgubljenom posjedu igrači odmah vrše organizirani presing, ostavljajući protivnika bez mogućnosti da prebaci težište igre na suprotnu stranu, a slučaju duge lopte ili dodavanja kroz sredinu obrambeni igrači presijecaju loptu ili u krajnjem slučaju rade prekršaj.

Takva nogometna filozofija pretpostavlja da posjed neće biti na strani Hasenhuttlove momčadi, stoga ne čudi podatak da je lopta u nogama njegovih igrača u prosjeku 38% vremena, dok je postotak točnih dodavanja također nizak (u prosjeku oko 69%). Sve te brojke pod Hughesom su bile zamjetno veće, no kao što smo svjedočili, nisu donijele ništa opipljivo. Presing na protivničku zadnju liniju bio je prisutan i kod njega, no nakon što bi protivnik izašao preko sredine, pritisak bi opao. Hasenhuttl inzistira na zatvaranju sredine terena, kako bi protivnika prisilio na građenje napada preko bokova, a što u velikoj većini slučajeva služi kao okidač za presing.

Southampton se brani u klasičnom 5-3-2, a pritiska se u većini slučajeva rješavaju ispucavanjem lopte umjesto iznošenja kroz kratka dodavanja. U tom segmentu Hasenhuttl je također transformirao momčad, pa Southampton sada u prosjeku zabilježava 36 clearancea po utakmici, što je za 11 više nego što je to bio slučaj ove sezone za vrijeme Hughesa. U isto vrijeme njihovi protivnici imaju 15 clearancea po utakmici, za razliku od dosadašnjih 26, što ukazuje na dvije stvari. Prva je ta da Southampton dolazi u manje izglednih prilika, a druga je ta da napade nastoje završiti na što bezbolniji način. Odnosno udarcem ili dubinskom loptom u prostor, kako bi u slučaju neuspjeha opasnost od kontre ili polukontre bila minimalna.

Hasenhuttl je u kratkom vremenu od momčadi uspio dobiti točno ono što je tražio, a to se očituje i u rezultatima. 15 osvojenih bodova iz deset utakmica u kojima su se susreli između ostalog s Arsenalom, Chelseajem i Cityjem, najava su vedrijih dana na St. Mary`s-u, a borba za opstanak već se sada čini kao prošlost.

U financijski moćnom Leipzigu Austrijanac je u većinu utakmica ulazio kao favorit, te je sukladno tome taktički pristup bio prilagođen nametnutoj ulozi. U nemjerljivo konkurentnijoj ligi u kojoj je Southampton jedna od slabijih momčadi, Hasenhuttl je pak primoran igrati oportunističkiji nogomet. Southampton nema sredstava s kojima bi se borio za sam vrh engleskog nogometa, već su prisiljeni ciljati na status stabilnog prvoligaša, a s obzirom na konkurentnost Premier lige i za takav je poduhvat potrebno imati jasan plan i viziju. Hasenhuttl ih ima i može se slobodno već sada reći da odgovaraju momčadi koju je dobio na vođenje. Manjak sirovog talenta i tehničkih sposobnosti uvijek se djelomično može nadoknaditi velikom količinom trke, visokim tempom i taktičkom disciplinom, a to je upravo ono na čemu austrijski strateg temelji svoju filozofiju.

Southamptonova momčad druga je po redu najmlađa u ligi s prosjekom od 24,9 godina, a takvoj skupini igrača uvijek je lakše nametnuti nove metode treninga i priprema za utakmicu. Nerealno bi bilo očekivati da će Hasenhuttl napraviti čudo s ovom ekipom, ali će joj gotovo sigurno donijeti stabilnost u igri i rezultatski kontinuitet. S obzirom na to da je Austrijanac bio jedan od kandidata za klupu Arsenala nakon odlaska Wengera, za očekivati je njegov odlazak u neki veći klub u budućnosti. Ali dok se to ne dogodi navijači Southamptona mogu biti mirni uz spoznaju da će njihova momčad ponovno biti nepoželjan protivnik i da će im donijeti mnoge radosne trenutke.

Nakon mučne sezone i pol Ralph Hasenhuttl vratio je Southampton u život, život koji se svakom utakmicom čini sve ljepši.

"Mala koliba za zečeve" na jugu Engleske
Nakon nezasluženog otkaza koji su Claudeu Puelu uručili u ljeto 2017., Southampton se našao u krizi koja je trajala sve donedavno. Mark Hughes je prošle sezone uspio spasiti klub s juga Engleske od ispadanja u niži rang, nakon što ga je u tu situaciju doveo Mauricio Pellegrino, no ove sezone Velšanin je u 14 prvenstvenih utakmica uspio ostvariti samo jednu pobjedu, te je uprava kluba odlučila poduzeti nešto prije negoli bude prekasno. Poslije Hughesa, koji je u osam mjeseci na klupi „Saintsa“ zabilježio sve skupa tri pobjede, uprava Southamptona vratila se dobrim navikama te uzde momčadi dala u ruke Ralpha ...
"Mala koliba za zečeve" na jugu Engleske
Nakon nezasluženog otkaza koji su Claudeu Puelu uručili u ljeto ...

Respekt: Lepakis, BruceWayne, Dado_M,

Slažem se: Lepakis, BruceWayne, Fenix22,

Posebno mi se sviđa što si istaknuo određene stvari kako su izgledale po Hughesom te kako trenutno izgledaju pod Hasenhuttelom. Odlično. - BruceWayne, 8.2.19. 21:05, 0 0 0
BruceWayne | 07.02.
Je li Real pronašao recept za spas sezone?

Nekoliko mjeseci nakon što je Barceloninom pobjedom 5-1 sat odzvonio Julenu Lopeteguiju, ždrijeb Kupa Kralja tražeći jednog finalista odlučio je stvoriti još dva El Clasica. Lopeteguijev nasljednik Santiago Solari, preciznije čuvar prijestolja na klupi Kraljevskog kluba uspio je povezati konce i zašiti Realovu igru nakon početnog šoka uzrokovanog Ronaldovim odlaskom i svemu što je taj čin sa sobom nosio. 2018. godina ostavljena je u arhivi, Real je novoj počeo ostvarivati rezultate koji priliče trostrukom uzastopnom prvaku Europe. Glavni Solarijev posao bio je uvjeriti ekipu da je i ovaj tranzicijski period između dvije zvijezde, odnosno Ronalda i (vjerojatno) Hazarda izuzetno važan jer se ulaznica za buduću postavu dijele danas, ne sljedeće sezone.

Gledajući trendove, čini se da je u tome uspio, jer je Real povezao 5 pobjeda u nizu i s priličnim samopouzdanjem došao je mjesto gdje je prošli puta primio isto toliko golova koliko trenutno imaju pobjeda u nizu. Argument o samopouzdanju prenio se na najveći Realov problem ove sezone (uz ozljede) - realizaciju. Real je do susreta protiv Seville, prve pobjede u spomenutom nizu zabio samo 45 golova (ne računajući Svjetsko klupsko prvenstvo i susret Kupa protiv Melille) u 27 utakmica, što je prosječno 1,67 gol po utakmici. U zadnjih utakmica 5, Madriđani su postigli 16 a čak 9 različnih igrača upisalo se u listu strijelaca. Solari je uspio riješiti problem koji je međuostalom zbog spomenutih ozljeda mučio i na kraju odlučio sudbinu njegovog prethodnika. Nakon početne faze traženja rotacije, Real je dobio širinu i glavnog igrača. Iako su po svim najavama i pretpostavkama Ronalda  trebao "mijenjati" Gareth Bale ili Marcos Asensio u ulozi glavnog igrača, nitko nije očekivao da će to postati Karim Benzema. U zadnjih 5 utakmica, vječno kritizirani Francuz zabio je 6 golova, no povratak realizatorske forme je samo dio Benzeminog utjecaja na posljednje Realove rezultate.

Problem nedostatka golova ove sezone nije bio isključivo povezan kroz lošu realizaciju, Real je teško stvarao prilike. Mijenjali su se sustavi, treneri, formacije - sve dok u svom trenerskom laboratoriju Solari nije u vatru bacio J.Viniciusa. On je postao savršen dodatak Benzeminoj link-up igri, odnosno spuštanju u međuprostor i tjeranju stopera na dilemu. To je posebno važno istaknuti jer ako bi izašao na Benzemu, ne bi mogao obavljati ulogu podrške bočnog stoperu u branjenu dubine protiv brzog Viniciusa. No ako bi ostavio Benzemi dovoljno manevarskog prostora, brojke kažu da tada problemi za Realove protivnike postaju još veći. Francuz je u zadnjih 6 utakmica(uključujući Barcelonu) ostvario čak 16 ključnih dodavanja te stvorio 3 velike prilike za suigrače. Brazilsko-francusku suradnju u pogodak pretvorio je Lucas Vasquez početkom El Clasica.  

Ako se nakratko prisjetimo prošlog susreta istih protivnika, Real je pri rezultatu 2-1 u drugom poluvremenu uspio stvoriti nekoliko prilika, stoga je iracionalno tvrditi da je ključan utjecaj učinio nedostatak realizacije u fazi napada - problemi su bili na drugoj strani terena. Iako je Ronaldovim odlaskom Barcelona "odgovorila" neigranjem Messija zbog njegove ozljede, Valverde je uspio pronaći način kako bušiti Realovu obranu prvih 45 minuta. Overloadali bi cijeli half-space, Coutinho bi izvukao Nacha a prostor iza njegovih leđa napadao bi Jordi Alba. Zato je postavljanje Lucasa Vasqueza umjesto Garetha Balea dobio potpuni smisao jer Vasquez ima iskustvo igranja beka i neusporedivo je korisniji u toj fazi igre. Njegovim markiranjem Albe, formacija se pretvarala u 5-4-1 te Barcelona nije uspijevala stvoriti brojčani višak na svojoj dominantnoj lijevoj strani. 

*46% napada gradili su po lijevoj strani u toj utakmici

Pod Solarijem, Real je protiv Betisa pokazao da mu nije strano igrati protiv posjeda braneći se u dubokom bloku te tražeći svoje prilike kroz napadačku tranziciju. Znajući Barceloninu filozofiju, ta vježba je upravo ono što im je trebalo. No osim toga, Betis je kvalitetno poslužio kao priprema za jedan drugi segment - branjenje Barcinih centralnih veznjaka kao ključnih faktora njihovog posjeda. Postavljanjem Vasqueza na desno krilo i njegovim spuštanjem na beka dobivena je samo brojčana jednakost a za potpunu kontrolu dubinskih dodavanja bilo je potrebno zaustaviti dodavače. 

Betis je uskom formacijom u fazi obrane gotovo savršeno smanjio utjecaj Busquetsa, Rakitića i Arthura kao glavnih točaka prijenosa lopte i kreacije. Sličan plan imao je Solari: podizanjem Modrića na Arthura te dovoljno kompaktnim postavljanjem uspjeli su ograničili Barceloninu distribuciju i spriječiti veliki broj dubinskih dodavanja s centra terena, odakle su došla ključne lopte u prethodnoj utakmici. Ne računajući na Lengleta kao koncepcijski rizik, Real je imao 6 igrača u prednjoj liniji u odnosu na 4 igrača Barcelone te su imali odgovor za mogući overload domaćina kroz spuštanja Coutinha ili Suareza.

Trebalo je Valverdeu određeni dio utakmice dok nije shvatio da neće moći ostvariti pozitivan rezultat ako se ne odrekne središnjeg trojca u izgradnji napada. Nepotpunim oporavkom Messija te ozljedama Rafinhe i Dembelea, priliku dobio je Malcom, prilično različit igrač od Rafinhe iz prošle utakmice. Stavljajući fokus na obranu lijeve strane i posebno ulazaka Jordyja Albe, Solari je odlučio riskirati s Barcinom desnom stranom, posebno kada utakmicu nije počeo njen najbolji igrač. 

Nakon početne prilagodbe, Barcelona je pronašla način kako kontinuirano dolaziti u zadnju trećinu. Koristeći usko postavljenog J.Vinicusa, Semedo je imao priliku napasti prostor iza njegovih leđa i Marcela dovesti u 1vs2 situaciju jer je Malcom čekao duž aut linije. Od 32 pokušaja driblinga, Semedo je ostvario 6 a Malcom 5 uspješnih. Kao u prvoj utakmici, Barcelona je napadanjem obrambeno slabijeg krila stvarale prednost, no kada bi došli u zadnju trećinu nisu uspijevali doći do završnice jer se Real kvalitetno pregrupirao a Suarez u skoku nije imao previše šanse pored Varenea i Ramosa. 

Da je odigrao puno bolju utakmicu nego kada je prošli puta gostovao na Camp Nou, zaslužna je obrambena postavka i njihove reakcije tijekom utakmice. Jedini puta kada je potrebna razina izostala, bio je izjednačujući gol Barcelone. Realov najveći problem u prošlim utakmicama bio je loše držanje zone odnosno zamke zaleđa. Barcelona je trenutak za utrčavanje Albe čekala cijelu utakmicu a nakon nekoliko dodatnih intervencija, Malcom je postavio konačan rezultat.

Iako su ponovno promašili određene prilike, Real i Santiago Solari mogu biti zadovoljni prezentacijom i konačnim ishodom, a posebno napretkom u fazi obrane. Mladi Vinicius nije "izgorio" u svom prvom El Clasicu, štoviše bio je važna opcija Reala kroz kontranapade u suradnji s Benzemom. Trebali su se svi najbolji igrači Reala ozlijediti, potjerati na klupu(Isco) ili jednostavno igrati užasnu sezonu(Asensio) da bi Francuz dobio ulogu vrijednu naslovnica. To je svojevrstan šamar po licu Florentina Perezu, jer se ni on niti Keylor Navas ne uklapaju u imidž kluba kakav on zagovara a sinoć su bili najzaslužiji za pozitivan rezultat Kraljevskog kluba. 

Realu slijedi težak raspored u ključnom dijelu sezone, a na njima poster Karima Benzeme - to baš nitko nije rekao niti očekivao prije početka sezone..

Nitko nije rekao Benzema!
Nekoliko mjeseci nakon što je Barceloninom pobjedom 5-1 sat odzvonio Julenu Lopeteguiju, ždrijeb Kupa Kralja tražeći jednog finalista odlučio je stvoriti još dva El Clasica. Lopeteguijev nasljednik Santiago Solari, preciznije čuvar prijestolja na klupi Kraljevskog kluba uspio je povezati konce i zašiti Realovu igru nakon početnog šoka uzrokovanog Ronaldovim odlaskom i svemu što je taj čin sa sobom nosio. 2018. godina ostavljena je u arhivi, Real je novoj počeo ostvarivati rezultate koji priliče trostrukom uzastopnom prvaku Europe. Glavni Solarijev posao bio je uvjeriti ekipu da je i ovaj tranzicijski period između dvije zvijezde, odnosno Ronalda i (vjerojatno) Hazarda izuzetno važan ...
Nitko nije rekao Benzema!
Nekoliko mjeseci nakon što je Barceloninom pobjedom 5-1 sat odzvonio ...

Respekt: ktm686, DanyX69, Fenix22, Bateman,

Slažem se: DanyX69, Bateman,

Uvijek sam bio mišljenja da je Benzemina uloga podcijenjena, čak i kada Real nije igrao posebno dobar nogomet. - Bateman, 7.2.19. 9:45, 0 0 0
Pa sigurno a posebno sada gdje ima još veću odgovornost u ekipi.. - BruceWayne, 7.2.19. 13:57, 0 0 0
baiso | 05.02.
Surfin USA: Tko je napravio najbolji posao u trade deadline-u?

Ne znam za vas, ali meni se film Godzilla, onaj originalni iz 1998. godine, zapravo dopada. Možda je to zato što sam ga na VHS-u gledao kao petogodišnji klinjo, ali takav pomalo trash film poslužit će kao super uvod za priču o New York Knicksima. Ukoliko se imalo sjećate filma, onda se sjećate i stotina ogromnih jaja koje je 'mama Godzilla' izlegla u Madison Square Gardenu, a koja su, nakon što su iz njih počeli izlaziti mali 'godzilići', postala ogroman problem koji je vlada riješila na 'najamerički' mogući način – dizanjem cijele dvorane u zrak. Svaki navijač Knicksa vjerojatno je barem jednom zaželio da se taj scenarij dogodi u stvarnosti jer čak je i sluzavo izlijeganje ružnih gmazova znatno bolji prizor od gledanja Knicksa kako igraju košarku. Knicksi toliko gube da se njihovi porazi počinju koristiti kao jedna od small talk tema u brojnim filmovima i serijama. Ako se „Oh no! The Knicks lost again!“ toliko uvriježila da je i u fiktivnom svijetu postala konstanta, možete samo zamisliti kako je tek u stvarnom životu. Krivca za takvo stanje ne trebate dugo tražiti jer su gotovo svi složni u upiranju prsta ka Jamesu Lawrenceu Dolanu, glavnom čovjeku MSG Corporation i vlasnika nekoliko sportskih franšiza među kojima su i New York Knicksi.

Kada ste vlasnik neke sportske franšize u glavnom gradu svemira, kada vam je i sama dvorana u kojoj igrate brand sam za sebe, onda ste na opasnoj kušnji da postanete 'sam svoj uhljeb'. James Dolan je upravo to.

Većina sportskih franšiza svoje će financijsko blagostanje ostvariti kroz sportski uspjeh. Jer zašto bi se pobogu na listi NBA timova koji su ostvarili najveću zaradu u sezoni 2016./2017. na visokom trećem mjestu našli Golden State Warriorsi, a za njihove prilike, daleko previsokom šestom mjestu Cleveland Cavaliersi? „Dobro je sve“ kada zarada korelira sa sportskim uspjehom. No, New York Knicksi su sasvim druga priča. Oni su se na toj istoj ljestvici najprofitabilnijih franšiza za sezonu 2016./2017. našli na prvom mjestu.

Dodatno, s 3,6 milijardi dolara oni su ujedno i najvrjednija franšiza cijele lige za 2018. godinu. Sve što su Knicksi pod Dolanovim patronatom radili od početka novog milenija može se objasniti pomoću ovih dvaju grafova. Neovisno o tome koliko su truda i rada uložili, oni su na kraju dana uvijek bili najprofitabilniji. Koliko god bi Dolan svojim potezima u sportskom smislu 'izmasakrirao' Knickse, oni bi donosili profit. I dok bi u nekim drugim sredinama takvi potezi gotovo sigurno značili prodaju franšize i selidbu u drugi grad, u Velikoj Jabuci to je naprosto nemoguće. Veličina tržišta sprječava da Knickerbockersi ikad presele u neku manju sredinu. Na taj način ono što je iz financijskog aspekta blagoslov, u sportskom segmentu postaje prokletstvo, dok je Dolan poput onog razmaženog derišta iz Priče o igračkama koje baca i razbija igračke jer eto, može. Neovisno o tome igraju li na parketu Ron Baker i Mario Hezonja ili ozbiljni NBA igrači, MSG će biti pun iz nekoliko razloga.

Dva su već spomenuta. New York City jedan je od najvećih gradova svijeta i samim time privlači velik broj ljudi, dok je Madison Square Garden za svakog sportskog fana ono što posjetitelju Rima znači papa. Kako se uopće nazvati sportskim fanom i ne posjetiti The World's Most Famous Arena“? Garden je ujedno i mamac za brojne 'selebritije', dok je ostatak stolica uz parket rezerviran za anonimuse boljeg socijalnog statusa koji će masno platiti samo da pokažu svoju financijsku moć i ugled. I naravno, nitko ne naplaćuje ulaznice uz parket više od New York Knicksa.

Mada me ova sezona demantira, jedna je stvar uz redovite poraze konstanta za Knickse – imati barem jednu zvijezdu u momčadi – jer to je ono što se prodaje. Nebitno je koliko će uistinu dobri biti, hoće li funkcionirati na terenu ili ne, hoće li biti contenderi, jedino je bitno da imaju status zvijezde. Možda i ništa ne potvrđuje ovu tezu bolje od neslavnog pokušaja udruživanja dvaju istinskih gunnera Stephona Marburyja i Stevea Francisa koji je, gle čuda, završio katastrofom. Rijetko koji dvojac tako dobrih igrača se međusobno poništavao toliko efikasno kao njih dvojica, pa ipak, Dolan ih je svejedno odlučio udružiti jer sama pomisao na atraktivnost imena tog dvojca bila je dovoljna da plijeni pozornost i donosi profit. Što tek reći za marketinšku kampanju zvanu Linsanity u kojoj se od sirotog Jeremyja Lina svom silom pokušalo napraviti zvijezdu, a koja je rezultirala time da se jadnog Lina dobar dio vremena spominjalo kao školski primjer igrača koji je jednostavno precijenjen. Od Carmela Anthonyja nisu trebali raditi zvijezdu jer je on to neupitno bio, no tu se ustvari pokazalo da nemaju dovoljno kapaciteta za izgradnju momčadi koja će biti contender. Zadnji puta kada su Knicksi ušli u doigravanje bilo je 2013. godine i to je ujedno bila najbolja momčad koju su uspjeli izgraditi oko Carmela, no ta je momčad imala jedan stanoviti problem – bili su prestari. Stoga i ne čudi da su se nakon sezone mučenja 2014. počeli po 'ko zna koji put raspadati, a dovođenje Phila Jacksona na mjesto generalnog menadžera trebalo je proces nazovi-rebuildinga učiniti što bezbolnijim. No, dogodilo se upravo suprotno. Samo su Knicksi bili sposobni ukrasti  Zen Masteru njegov zen. Ipak, mala pobjeda za Dolana u vječitom ratu protiv navijača bilo je draftiranje Kristapsa Porzingisa koji je od 'novog Bargnanija' došao do unicorn statusa ekspresnom brzinom. 'Zinger' je bio ta zvijezda na kojoj će Dolan zgrtati pare pa su se Knicksi od 2015. vodili mantrom izgradnje momčadi kroz draft. No, izgleda da je Dolanu dopizdilo čekati te je odlučio svog glavnog kapitalca razmijeniti u Dallas.

Mnogi su odmah prepoznali najveću vrijednost za Knickse u toj isprva ludoj razmjeni – oslobađanje cap spacea dovoljnog da se potpišu dva superstar igrača na maksimalan ugovor. U teoriji, to i jest tako. Knicksi mogu potpisati dvije zvijezde, nadodati još jednu mladu na draftu 2019., popuniti rupe na rosteru role playerima i proglasiti se realnim contenderom. No, poprilično sam siguran da se to neće dogoditi jer se radi o sportskoj kulturi koja je toliko zaražena virusom nesposobnosti da ju je jednostavno nemoguće ispraviti. Proces izgradnje momčadi s kojom napadate naslov nije nimalo lagan. Pogledajte samo koliko je rasprava po svim društvenim platformama donijelo pitanje o razmjeni Anthony Davisa u LA Lakerse. Sama činjenica da postoji toliko argumenata „ZA“ i „PROTIV“ dovoljno govori o kompleksnosti izgradnje momčadi koja će napadati titulu. S dovođenjem zvijezde dolazi i velika odgovornost, a svaki pogrešan korak mogao bi završiti neostvarenjem konačnog cilja. S druge strane, o Knicksima takvog govora neće biti. Premda i o njima postoji puno što-i-kako-dalje rasprava, rekao bih kako se na New York gleda bitno drugačije nego na Los Angeles jer stvari u Gradu Anđela i Velikoj Jabuci nemaju istu težinu. Jedan od razloga je i taj što Lakersi imaju pokoju titulu u zadnjih 50 godina, a drugi je taj da Lakersi nemaju vlasnika kojemu trofej Larry O'Briena i nije najbitnija stvar u životu.

Drugim riječima, ono kako ja vidim nadolazeće ljeto u 'Dolanlandu' je sljedeće: Knicksi će uspjeti uloviti jednu od velikih zvijezda (malo ćemo se poigrati pa nabrojati: Kembu, Irvinga, Duranta, Butlera, Middletona), no tu će otprilike stati. Ostale zvijezde će ili potpisati za svoje matične momčadi, ili će otići u Lakerse ostavljajući Knickerbockerse s polovičnim ulovom. Onda će se dogoditi to da Knicksi imaju puno previše slobodnog mjesta na salary capu i puno premalo vremena do početka nove sezone pa će po dobrom starom običaju spičkati te pare na preplaćivanje različitih role playera. Prvi u redu bi trebao biti DeAndre Jordan koji je baš tipičan primjer igrača kojemu bi samo Knicksi mogli ponuditi ugovor težak dvadesetak milijuna dolara po godini. Dodajte tomu Wesa Matthewsa ili Enesa Kantera i već ste potrošili gotovo čitav salary cap. Jedina i zapravo najveća nada ostaje na draftu, no Zion Williamson će LeBronovim stopama u najsretniji grad na svijetu – Cleveland. Dok dođe vrijeme na Dallasove pickove, Mavsi će već biti stabilna momčad doigravanja pa dodavanje konkretnog talenta preko drafta ne dolazi u obzir. Knicksi će tako biti tek  pristojna ekipa s jednim all-star igračem i ništa više od toga, daleko od kakvog izazivača za naslov, daleko od onoga što su oduvijek trebali biti. Ali hej, imat će barem jednu zvijezdu koja nese zlatna jaja, što je čovjeku koji je 'sam svoj uhljeb' i jedino važno.

James Dolan - sam svoj uhljeb
Ne znam za vas, ali meni se film Godzilla, onaj originalni iz 1998. godine, zapravo dopada. Možda je to zato što sam ga na VHS-u gledao kao petogodišnji klinjo, ali takav pomalo trash film poslužit će kao super uvod za priču o New York Knicksima. Ukoliko se imalo sjećate filma, onda se sjećate i stotina ogromnih jaja koje je 'mama Godzilla' izlegla u Madison Square Gardenu, a koja su, nakon što su iz njih počeli izlaziti mali 'godzilići', postala ogroman problem koji je vlada riješila na 'najamerički' mogući način – dizanjem cijele dvorane u zrak. Svaki navijač Knicksa vjerojatno je ...
James Dolan - sam svoj uhljeb
Ne znam za vas, ali meni se film Godzilla, onaj ...

Respekt: DanyX69, GNKDZCFC, tomy97,

Slažem se: tomy97,

maci97 | 04.02.
Tribina hipoteza

Lovre Bašić je figura preko čijih se leđa već godinama prelamaju teze zadarskih košarkaških sladokusaca. Vječna mlada nada, postavljen za najmlađeg kapetana u povijesti kluba, no kasnije mu je ta vrpca oduzeta te je javno prozivan od strane trenera zbog nedostatka zalaganja. U momčadi Zadra je prošao sve, od perspektivnog projekta, drugog playa, startera i kapetana, do dna klupe i natrag. Za jedne je on simbol propasti zadarske škole košarke koja izbacuje igrače s ozbiljnim falingama i niskim plafonom, za druge je simbol promašene politike kluba koja ne daje šansu mladim domaćim igračima, dok je za treće simbol prekomjerne tolerantnosti prema domaćim dečkima samo zato što su domaći.

Ovu sezonu počeo je Bašić kao drugi play, iza Malcolma Granta. Nakon Grantovog odlaska rastu mu odgovornosti jer se prvo čekao dolazak zamjene, Kwamea Vaughna, kojemu je ipak trebao period uigravanja te muku muči s ozljedama. Tako dosadašnji tijek ove sezone u Bašićevom kontekstu možemo promatrati u dva dijela: onaj s Grantom i onaj nakon Granta kada Bašiću rastu minutaža te odgovornosti i ovlasti na terenu. Također, s obzirom da je Lovrina minutaža varirala, za suhe brojke u obzir smo uzeli utakmice u ABA ligi u kojima je igrao više od 10 minuta, a među njima smo izdvojili "bitne utakmice" u kojima pritisak raste. Tu smo ubrojili dvoboje s najvećim direktnim konkurentima za ispadanje iz lige, Krkom i Olimpijom, te standardne derbije: Cibona, Partizan, Cedevita kako bi vidjeli da li Bašićeve izvedbe ikako ovise o ulogu utakmice. Realno, cijeli donji dom ABA lige je totalni kupus pa se za ostanak bore i Igokea, Mornar i FMP ali Slovenci su najveća direktna konkurencija za izbjegavanje zadnja dva mjesta pa smo uzeli samo njih. Posebna kategorija su gostovanje kod Cibone i Mornara te domaća utakmica s Partizanom kada je Bašić igrao kao defacto jedini playmaker. njih smo izdvojili kako bi vidjeli kako Bašić reagira kada je prva i jedina opcija na beku. Sve to uspoređujemo sa sakupljenim podacima cijele sezone u ABA ligi u koje su uključene i utakmice s minutažom manjom od 10 minuta.

Za početak, pogledajmo Bašićeve najbazičnije "suhe" brojke u prosjecima kroz navedene kategorije utakmica:

 Ono što prvo upada u oči je ogroman porast u minutaži nakon odlaska Granta, što nam govori da nas oči i dojam ne varaju. Bašić zaista odlaskom Granta preuzima više konaca igre u svoje ruke te mu sve brojke naglo rastu, osim što iznuđuje cijeli prekršaj manje po utakmici. U bazičnim brojkama ne vidi se nekakva razliku u bitnim utakmicama u odnosu na sve susrete u kojima je odigrao više od 10min, ali sve skupa je ogroman napredak u odnosu na cjelokupnu sezonu, što je i razumljivo s obzirom da susreti s malom minutažom lako ruše statistiku na malom uzorku. Utakmice u kojima je sam na poziciji organizatora su posebna priča, minutaža, poeni te posebno asistencije, općenito potrošnja rastu značajno. No, pati li zbog povećanog volumena i potrošnje efikasnost?

Ono što je ovdje bitno za primjetiti je +/- index tj. ukupna koš razlika koju ekipa Zadra ostvaruje s Bašićem na terenu te omjer asistencija i izgubljenih lopti, što su važni faktori za valoriziranje učinka jednog playmakera. Kad igra kao prva opcija na beku, a posebno u "drugoj" polovici dosadašnje sezone Bašić ostvaruje preko 3 asistencije na svaku izgubljenu loptu što ga svrstava u sam vrh svih bekova u ABA ligi, a također je i izvrstan pokazatelj odgovorne igre i zrelosti u napadu. Također, možemo uočiti da ekipa Zadra ostvaruje sjajnu koš-razliku s Bašićem na terenu nakon odlaska Granta, a znakovito, također i u bitnim utakmicama kada igra pod pritiskom. Prosječnih +26 u te tri skupine utakmica još više dobiva na važnosti kada ubacimo podatak da u cijeloj sezoni KK Zadar ima ukupnu koš-razliku -71.

No, ovdje vidimo i prve ozbiljne manjkavosti u Bašićevoj napadačkoj igri. Iz kategorije iznuđenih faula u prvoj tablici te slobodnih bacanja iz druge, vidimo da Bašić sve skupa premalo "ide u kost" te iznuđuje prekršaje. Bašić je i dalje pass-first bek te mu je potrebno više agresivnosti u napadanju obruča da bi postao napadačka opasnost. Kada se odlučuje na šut i dalje uzima više trica nego dvica, a iz treće tablice vidimo kako mu EFG% (efektivni šut iz igre, više valorizira tricu nego obični FG%) te TS% (true shooting, u obzir uzima i slobodna bacanja) naglo padaju u utakmicama povećane potrošnje. To je jasan indikator premalog broja slobodnih bacanja te prevelikog volumena trice koju, iako je gađa vrlo dobro, ipak pogađa u manjim postotcima nego dvicu.

Vidjeli smo iz prvog dijela neke indikatore o Bašićevoj individualnoj igri, poglavito u napadu, te njenoj korelaciji s količinom ovlasti u igri. No, što je s obrambenim utjecajem na momčad te cjelokupnom utjecaju na rezultate ekipe? Tu bazične brojke nisu dovoljne, te moramo posegnuti za napadačkim i obrambenim te net ratingom, koji su ustvari broj poena koje ekipa prima ili daje na 100 posjeda, te se time eliminira faktor brzine igre i utakmice. Naime, gore navedeni +/- indeks u obzir ne uzima to da nekada i +5 u utakmici na ispod 150 poena može više značiti nego +15 u utakmici na više od 200 poena. Važnost je veća pogotovo ako je utakmica u egalu jer tada tih hipotetskih +5 poena vrijedi mnogo više nego u utakmici koja je riješena brzo i u kojoj se razlike kreću oko 20 poena. Sve to ovisi o brzini igre tj. paceu, ne znači nužno da si u utakmici u kojoj si primio 72 poena igrao puno bolju obranu nego u utakmici u kojoj si primio 95 poena, već je jednostavno broj posjeda veći. Zato su u NBA već godinama ORTG, DRTG, NETRTG, PACE i ostale metrike standard, ali kod nas u Europi se i dalje više oslanjamo na +/- i valorizaciju pa ove "napredne statistike" moramo računati sami.

Kako su formule rejtinga za individualne igrače vrlo komplicirane, za samog Lovru Bašića imamo samo cjelokupni ORTG, DRTG, NET i PER (rating efikasnosti igrača), bez podjela te samo za prvih 15 kola ABA lige, bez utakmica s Partizanom i Krkom, te one netom završene protiv Mege koja nije uključena u nijednu statistiku u ovom tekstu(nije ni bitno jer Bašo tu zbog bolesti nije igrao). Bašićevi, rejtinzi izgledaju ovako (zahvale kolegi forumašu @Nagy sa Sportneta na ovim brojkama):

Ne izgleda dobro. Za napad možemo reći da kako-tako i šljaka ali podatak za obranu je porazan. No, s obzirom da nemamo podatke s uračunatim Partizanom i Krkom ne možemo znati pravu sliku, a dojam okom kaže da je Bašić posebno Partizana odigrao jako dobro i bez velikih grešaka u obrani. Ono što možemo prikazati su rejtinzi cjelokupne ekipe Zadra u ovisnosti o Bašićevim minutama na terenu, pa smo utakmice podijelili u 3 grupe: one u kojima je igrao manje od 10min, 10-20min te one u kojima je na terenu proveo više od 20 minuta, uz već standardnu podjelu na vrijeme sa i bez Granta. Uz ove podatke u tablici se još nalaze pace te postotak šuta protivničkih playmakera, za čije je čuvanje zadužen Bašić kada je u igri:

Podaci su i više nego iznenađujući. Godinama se Bašiću predbacuje loša igra u obrani (i 1v1, i momčadska), kockanje i ispadanje zbog pokušaja krađa. No, brojke govore da Zadar prima sve manje poena na 100 posjeda kako Bašićeva minutaža raste, a da protivnički bekovi šutiraju sve lošije što je Bašić više u igri. Posebno su impresivne brojke u utakmicama kad Bašić igra više od 20 minuta, kojih ima 5. Stavimo to u kontekst golog oka i dojma koji postavlja tezu da je Bašić značajno popravio svoju igru u zadnjih mjesec dana. I zaista, 3 od tih 5 utakmica upada u taj najsvježiji period sezone, dok su druge dvije prvo kolo protiv FMP te gaženje Cibone u Draženovom domu. Za primjetiti je još da Zadar igra za 6 poena bolju obranu te za 2 poena ukupno otkad su Granta zamijenili obrambenim specijalcem Vaughnom, a Bašić je preuzeo organizaciju napada. Također, Zadar očekivano najbržu košarku igra kada Bašić igra između 10 i 20 minuta, odnosno kad ulazi kao zamjenski bek da promjeni ritam.

ZAKLJUČAK: Bašić je u sezonu krenuo očito zagušen Grantom i bez dovoljno slobode da ispolji svoje kvalitete, no odlaskom Amerikanca očito je da mu je forma u ozbiljno uzlaznoj putanji koja je kulminirala zadnjom ozljedom Vaughna kad je morao postati prva opcija na playu. U odnosu na ranije godine, značajno je popravio igru u obrani što je vidjivo i golim okom. Manjkavosti u igri još postoje, ponajprije to je manjak agresivnosti u egzekuciji te selekcija šuta, ali i manjak snage u fizičkoj igri. Ako bi uskoro nabacio koji kilogram mišića te promijenio navodno nesportski način života, većina ovih problema u igri bi se dobrim dijelom sredila. Nastavkom ovog napretka mogli bi i računati na Bašića kao stalnog prvog playa Zadra u sezonama koje dolaze, te se riješiti dovođenja i mijenjanja stranaca playeva svakih sezonu ili manje.

No, bilo kako bilo, Bašić igra sve bolje te pokazuje znakove sazrijevanja koje ljudi iz kluba i treneri najavljuju već godinama. To je prepoznala i publika pa je u nedavnoj anketi Facebook stranice KK Zadar Fans izabran za igrača Zadra u najboljoj formi. Nastavi li sa sve boljim igrama, uz dobru formu Vaughna (sam sredio Megu s 23-7-8), uigravanje Dašića i Žorića te, nadamo se, povratak suspendirnog Magaritya, Zadar može računati na ozbiljnu jezgru dobrih igrača u napadu na prvi trofej od 2008.  Prva prilika za to je već za dva tjedna kad se na Gripama igra završnica kupa.

Koliko je dobar Lovre Bašić?
Lovre Bašić je figura preko čijih se leđa već godinama prelamaju teze zadarskih košarkaških sladokusaca. Vječna mlada nada, postavljen za najmlađeg kapetana u povijesti kluba, no kasnije mu je ta vrpca oduzeta te je javno prozivan od strane trenera zbog nedostatka zalaganja. U momčadi Zadra je prošao sve, od perspektivnog projekta, drugog playa, startera i kapetana, do dna klupe i natrag. Za jedne je on simbol propasti zadarske škole košarke koja izbacuje igrače s ozbiljnim falingama i niskim plafonom, za druge je simbol promašene politike kluba koja ne daje šansu mladim domaćim igračima, dok je za treće simbol prekomjerne tolerantnosti ...
Koliko je dobar Lovre Bašić?
Lovre Bašić je figura preko čijih se leđa već godinama ...

Respekt: pravi, Essien1950, BruceWayne,

Slažem se: Essien1950, BruceWayne,

Odlična analiza, respekt. - BruceWayne, 5.2.19. 14:37, 0 0 0
hvala, znam da nikog nije briga za EU i HRV košarku al glavna ideja je bila implementirat nesto sto je NBA standard u ove okvire. basic mi se kao bliska i lokalno zanimljiva tema ucinio idealan - maci97, 5.2.19. 19:26, 0 0 0
Bateman | 31.01.
NE Patriotsi; najveća sportska dinastija?

Dramatična pobjeda u Kansas Cityju nakon produžetka označila je deveti nastup u Superbowlu za tandem Belichick - Brady i ukupno jedanaesti za franšizu s Foxborougha koju su ove sezone gotovo svi otpisali. Neuvjerljiva regularna sezona u kojoj su zabilježili najlošiji omjer u posljednjih deset sezona, a koji je mogao biti još i lošiji, po tko zna koji put povukla je pitanje jesu li se Patriotsi konačno istrošili. No kao i obično, dobili smo negativan odgovor, jer jedna od najmoćnijih imperija u povijesti kolektivnih sportova nastavlja s dominacijom.

Kontroverzni počeci

Sve je počelo 2000. kada je Bill Belichick, tada asistent Billu Parcellsu u NY Jetsima, trebao preuzeti ulogu glavnog trenera njujorške momčadi. Bellichick je tada odustao od naslijeđene pozicije zbog nesigurnosti vezane za preuzimanje franšize nakon smrti dotadašnjeg vlasnika Leona Hessa, ali i zbog toga što ga je privukao poziv Roberta Krafta da preuzme uzde New England Patriotsa. Stoga je na bizarnoj press konferenciji na kojoj je trebao biti potvrđen kao novi glavni trener medijima obznanio svoju ostavku. Kako je ugovor kojeg je imao s Jetsima još uvijek bio na snazi, uslijedilo je parničenje između dviju strana koje je odlučeno u korist Jetsa, te je Belichick bio ostavljen u limbu. Ipak, Kraft je toliko želio Belichicka vidjeti na svom sidelineu da je s Parcellsom uspio dogovoriti zamjenu – pick prve runde na nadolazećem draftu za Belichicka, te razmjenu pickova nižih rundi na sljedećem draftu.

Te iste godine Patriotsi su u šestoj rundi drafta kao ukupno 199. pick izabrali quarterbacka s University of Michigana, Toma Bradyja. Momčad s Foxborougha sezonu je završila s omjerom 5-11, što je do danas jedina gubitnička sezona Belichicka u New Englandu, dok je Brady kao nominalno tek četvrti QB imao ukupno 3 pokušaja dodavanjem. Sljedeće sezone TB 12 je krenuo kao zamjena Drewu Bledsoeu, koji je u drugom kolu zadobio unutarnje krvarenje nakon jednog udarca. Brady se nije proslavio u svoje dvije debitantske utakmice, ali je već u trećoj zaradio titulu ofenzivnog igrača tjedna AFC konferencije, te je svoju momčad odveo do 11 pobjeda u 14 utakmica. Startno mjesto zadržao je i u playoffu, u kojem su Patriotsi u Divisional Roundu pobijedili Oakland Raiderse nakon produžetka, te kasnije stigli do svog prvog Superbowl naslova. U finalu su pobijedili St. Louis Ramse kao ogromni autsajderi, a utakmica protiv Raidersa ostala je zapamćena kao prekretnica koja je stvorila ovaj New England koji danas znamo. Točnije rečeno, kao početnom točkom začetka dinastije iz Foxborougha smatra se kontroverzna sudačka odluka koja se ticala zloglasnog pravila koje od 2013. više nije na snazi - tuck rulea, a o kojoj sve možete saznati u kratkom NFL-ovom dokumentarcu.

I ostalo je povijest. Uključujući ovu sezonu, Patriotsi u eri Belichick – Brady imaju 16 nastupa u doigravanju, od čega sve kao pobjednici svoje divizije, 13 nastupa u konferencijskom finalu, 8 u Superbowlu i 5 trofeja Vincea Lombardija, a za nešto više od tjedan dana imat će priliku i za šesti u svome ukupno devetom Superbowl nastupu i četvrtom u posljednjih pet godina. No kao što je to slučaj s vladavinom svake imperije, i ova nam je priuštila kontroverze koje su bacile mrlju na njene uspjehe.

Grijesi imperije

Prva od tih kontroverzi dogodila se 19. siječnja 2002. NFL je odobrio zahtjev Roberta Krafta da se već spomenuta utakmica protiv Raidersa odigra u večernjem terminu, što se do tada nikada nije dogodilo u utakmici Divisional Rounda. To se u samom startu okarakteriziralo kao proračunata odluka da se momčad iz tople Kalifornije dočeka u snijegom prekrivenom Massachusettsu i to još uvečer. Pridodamo li tu i već spomenuti fumble koji je preokrenut u korist Patriotsa, jasno je kako su nakon te utakmice ostali repovi koji se vuku i dan danas.

Druga kontroverza dogodila se kasnije te iste godine, točnije pred sam Superbowl u kojem su Patriotsi trebali igrati protiv ovogodišnjih protivnika Ramsa, tada smještenih u St. Louisu. Las Vegas je za tu utakmicu procijenio da hendikep iznosi 14 poena u korist Patriotsa, a to je bilo prvenstveno potkrijepljeno činjenicom da su Ramsi tijekom regularne sezone u prosjeku postizali 31 poen po utakmici. Belichick ih je u toj utakmici limitirao na samo 17, te su Patriotsi zahvaljujući field goalu Adama Vinatierija osvojili svoj prvi naslov. Nakon takve obrambene predstave New Englanda, running back Ramsa Marshall Faulk optužio je Patriotse za slanje špijuna koji je snimio njihov trening dan prije utakmice, a kao razlog je naveo to što su Ramsi pripremili posebne akcije za tu utakmicu, te da Patriotsi nikako nisu mogli biti toliko dobro pripremljeni na njih bez da su ih prije vidjeli. Izjava takvog tipa na prvu je zazvučala kao teško mirenje s porazom, ali slična afera koja se dogodila 2007., a za koju su Belichick i Patriotsi bili proglašeni krivima, bacila je drugačije svjetlo na te tvrdnje.

Te godine istražno povjerenstvo NFL-a došlo je do zaključka kako su Patriotsi ilegalno snimali defenzivne signale NY Jetsa tijekom jedne utakmice, te na taj način stekli nepoštenu prednost. Snimanje protivničkog sidelinea nije zabranjeno u NFL-u, ali je strogo definirano, te postoje točno označena mjesta s kojih se to smije. Belichick je htio bolji pogled, pa je završio s kaznom od pola milijuna dolara, dok su Patriotsi bili osiromašeni za 250.000, te im je oduzeto pravo na pick prve runde. Neslavna afera ostala je poznata pod imenom Spygate.

No Patriotsi ni tu nisu stali, pa je tako osam godina nakon Spygatea došao Deflategate. Naime, u konferencijskom finalu 2015. Patriotsi su koristili lopte koje su bile napuhane ispod dozvoljene granice, a sve iz razloga što je Bradyju bilo lakše bacati takvu loptu. S obzirom na to da u NFL-u svaka momčad ima svoj set lopti, to je značilo da su Coltsi u toj utakmici bili u podređenom položaju. I kako to obično biva, uslijedile su tužbe, žalbe, odbacivanja i potvrđivanja osuda, a sve je zaključeno Bradyjevom suspenzijom na četiri utakmice, dok su Patriotsi kažnjeni s milijun dolara te su im bili oduzeti pick prve runde 2016., i pick četvrte runde 2017.

Kada svemu nabrojanom pridodamo tvrdnje nekih bivših igrača kako Belichick ima praksu muljati s listom ozlijeđenih igrača, te još pokoji potencijalni Spygate, postaje jasno kako su Bellichick i Brady osobe koje su spremne učiniti sve kako bi došli do uspjeha. I upravo je to, oprostit ćete mi na makijavelizmu, ono što ove Patriotse izdvaja od ostalih i zbog čega su izrasli u jednu od najmoćnijih i najdugovječnijih sportskih dinastija ikada .

U ljubavi i ratu sve je dopušteno. Ali zar je tako i u sportu?

Sportske prevare kroz povijest su uglavnom bile otkrivene, a njeni akteri bivali žestoko kažnjeni. Bio u pitanju doping, namještanje mečeva i utakmica, odnosno kupovanje istih, ili pak proceduralne muljaže, sve što bi izašlo na vidjelo izazvalo bi zgražanje javnosti i drakonske kazne. Neki od svježijih primjera koji su imali jak odjek su zabrana nastupa ruskim sportašima pod svojom zastavom na prošlogodišnjim Zimskim olimpijskim igrama zbog mnogobrojnih doping afera, te izbacivanje Juventusa iz Serie A i oduzimanje dvije titule nakon Calciopolija. No razlika između te vrste sportskih prevara i gore spomenutih makinacija s Foxborougha je u tome što su Patriotsi uvijek plesali na granici, te je nikada nisu prešli s obje noge. Malo ispuhanija lopta pruža određenu prednost, ali zar takav prekršaj zaslužuje odmazdu? Špijuniranje trenera nije kolegijalno i također daje nemoralnu prednost, ali prisutno je od davnina i to ne samo u američkom nogometu (pogledajte samo najsvježiju doktorsku disertaciju Marcela Bielse).

Ako ste moralni idealist kojem padne mrak na oči čim vidi nekoga da se u tramvaju vozi bez karte, s gađenjem ćete gledati na Belichicka, a ako ste bolesno ambiciozni i ne prezate od ničega, smatrat ćete ga malom bebom. I to je ono zbog čega nepodopštine koje čine Belichick i Brady nisu podložne moralnoj anihilaciji, već samo umjerenom prijeziru. Jer na kraju dana nisu Patriotsi pobijedili Coltse 45:7 zbog ispuhanih lopti, već zbog toga što su izuzetno kvalitetna momčad, dok su im te ispuhane lopte samo pomogle u tome. Također, sudačka naklonost koja im se konstantno spočitava, a koja je djelomično i dokazana statistikom, može se objasniti općeprihvaćenim psihološkim fenomenom da se suci u velikoj većini slučajeva podsvjesno priklanjaju dominantnim momčadima.

Poanta svega jest ta da Patriotse možete mrziti zbog njihovih grijeha i prezirati iz zbog manjka morala, ali im ne možete oduzeti uspjehe koje su postigli. Jer nije jedan preokrenuti fumble, ispuhana lopta ili špijuniranje protivničkih trenera dovelo do 19-godišnje dominacije, već je u pitanju nešto drugo.

Patriot Way

Gronkowski koji danas izgleda kao sjena onog tigh enda koji je bio strah i trepet protivničkih obrana djelovao je poprilično nemoćno u utakmici protiv Chiefsa, kao uostalom i u većem dijelu ove sezone (iako je odradio dobar posao što se tiče blokiranja), dok je Edelman u par navrata umalo završio kao tragičar. No kada je voda došla do grla, Gronk je bio taj koji je uhvatio dvije teške lopte na 3rd downu – jednu u posljednjem driveu regularnog dijela a drugu u produžetku, dok je Edelman također dva puta konvertirao 3rd down situaciju u produžetku, izvevši dva izuzetno zahtjevna hvatanja koja je Brady uspio provući kroz ušicu igle. Jednostavno rečeno, u nedjelju smo po tko zna koji put u ovih devetnaest godina svjedočili nečemu što najbolje opisuje popularna američka poslovica: „When the going gets tough, the tough get going“.

Brady možda nije najatletskiji quarterback, a vjerojatno nije ni najatletskija osoba u svom kućanstvu jer tamo njegova bolja polovica Gisele Bündchen gotovo sigurno odnosi pobjedu, ali je zato izuzetno precizan, miran, te dobro čita protivničke obrane. Nema jaku ruku, a bez dobre ofenzivne linije ne mora ni izlaziti na teren, ali zato, za razliku od primjerice Aarona Rodgersa ili Matta Stafforda, on ne trpa što više novaca sebi u džep, već ostavlja nešto kako bi se mogla dovesti kvalitetna pojačanja. Naravno, jedan od razloga tome je i njegova već spomenuta supruga koja sama zarađuje i više nego dovoljno za njih oboje, no i dalje trebaš biti tip osobe kojoj je na prvom mjestu sportski uspjeh kako bi pristao na takve uvjete.

Razlog zbog kojeg je ova dinastija toliko moćna jest partnerstvo Belichicka i Bradyja koji jedan drugog čine boljima nego što potencijalno jesu. Brady možda jest sistemski quarterback, ali je najbolji ikada i nitko drugi ne bi mogao odigrati njegovu ulogu. Kroz povijest je bilo, a i još uvijek ima i bit će, talentiranijih i atraktivnijih quarterbackova, ali nitko ne može Bradyju oduzeti uspjehe i rekorde koje je postavio. 2.567 jardi u Superbowlu (322 po utakmici), prvo i drugo mjesto po broju jardi dodavanjem u jednoj utakmici Superbowla (505 i 466), te 9 nastupa u Superbowlu, brojke su koje će se jako teško ponoviti, dok u druge statističke podatke neću ni ulaziti s obzirom na to da bi se o njima mogla napisati knjiga.

A tajna uspjeha je „Patriot Way“, filozofija koju nitko ne može točno definirati, a koja je već duboko usađena u same temelje franšize. Možda najbolje objašnjenje dao je linebacker Dont'a Hightower koji je rekao kako je to jednostavno način na koji se držiš i razmišljaš. Stoga Belichicku nikada nije bio problem pustiti igrača koji mu ponašanjem i držanjem nije odgovarao, bez obzira kako se on zvao. I upravo zbog toga ti Patriotsi uvijek nađu načina kako biti konkurentni u sportu s kompleksnim tržišnim pravilima i salary capom. A možda najbolji primjer kako te podređivanje momčadi i pravi mindset može odvesti do neslućenih visina je wide receiver Julian Edelman.

Prosječan fakultetski quarterback izabran je od strane Patriotsa 2009. u sedmoj rundi kao ukupno 232. pick, i to primarno kako bi bio korišten u wildcat formaciji. Belichick je odmah prepoznao Edelmanov potencijal, te mu je zahvaljujući fizičkim predispozicijama povjerio pozicije returnera i povremenog wide receivera. No kako su godine prolazile, Julian se pretvorio iz statista u Bradyjevog „go to“ čovjeka, a nakon nestvarnog hvatanja u utakmici protiv Atlanta Falconsa u kojoj su Patriotsi izveli najveći preokret u povijesti Superbowla, na kućnu adresu mu je stiglo pismo od profesora s fakulteta koji mu se ispričao što je jednom prilikom s porugom iskomentirao njegovu izjavu kako će jednom zaigrati u NFL-u.

Zaključno s prošlom utakmicom, Julian je uhvatio 105 lopti u playoffu, što ga stavlja na drugo mjesto vječne liste iza nedohvatljivog Jerryja Ricea, a u nedjelju bi mogao srušiti oba punt return rekorda Superbowla ako bude imao barem 3 vraćanja za 28 jardi.

Iako je daleko od elitnog receivera, Edelman je pokazao kako se upornošću i željom može postići i više nego što je možda realno, a prije ovogodišnjeg konferencijskog finala na upite novinara što ima za reći na podatak da kladionice Patriotse ne smatraju favoritima u jednoj playoff utakmici po prvi put još od 2014., u svom stilu je odgovorio: „Kladite se protiv nas.“

Najveća sportska dinastija ikada?

Kroz povijest momčadskih sportova imali smo nekoliko ekipa koje su dominirale svojim sportom. Kada je u pitanju nogomet, možemo spomenuti Real Madrid koji je u razdoblju između 1955. i 1966. osvojio šest naslova kontinentalnog prvaka i igrao još dva finala, te Milan koji je između 1988. i 1994. osvojio 3 takva naslova. Uz spomenute uspjehe, Real i Milan su u tim periodima sakupili još trofeja, ali mjerilo za dominaciju u nogometu su na kraju krajeva ipak kontinentalna natjecanja, te su ti podaci ono što je važno. No iako je teško usporediti europski nogomet, u kojem momčadi svake sezone igraju na više frontova, sa zatvorenim i drugačije koncipiranim ligaškim sustavima na koje nailazimo u američkim sportovima, nogometni klub koji se može mjeriti s gotovo dva desetljeća provedena na samom vrhu elitnog natjecanja i to s istim trenerom i istim nositeljem igre nemoguće je pronaći.

U NHL-u smo imali Montreal Canadiense koji su u periodu 1953.-1960. osvojili šest puta Stanley Cup, te Edmonton Oilerse predvođene Wayneom Gretzkyjem s pet naslova između 1984. i 1990, dok se u NFL-u ističu 49ers-i koji su dominirali ligom od 1981. do 1994. pritom osvojivši pet Superbowl naslova. Ali možda najveći konkurenti Patriotsima za naslov najveće sportske dinastije ikada su dvije momčadi koje dolaze iz NBA-a. Prvi su Boston Celticsi koji su između 1957. i 1969. osvojili čak 11 naslova prvaka, a drugi su dinastija iz Chicaga koja je predvođena Michaelom Jordanom osvojila šest naslova u osam godina.

Vidljivo je da je od svih dominantnih kolektiva najdulja vladavina bila ona 49ers-a koja je trajala trinaest godina, ali razlika između te i one Patriotsa je u tome što je franšiza iz San Francisca to postigla uz pomoć dva različita trenera (Walsh i Seifert) i dva različita quarterbacka (Montana i Young). Zapravo je samo jedna momčad od svih gore spomenutih dominaciju započela i završila s istim trenerom i s istim glavnim igračem, a to su Chicago Bullsi, čija dominacija jest bila kraća od one Patriotsa, ali je donijela jedan naslov više.

Ipak, roster u košarci nemjerljivo je manji od onog u američkom nogometu, te je teže balansirati s 53 igrača implementirana u tri momčadi (napad, obrana i special teams) nego s 15 koji se rotiraju kao petorka. Ubrojimo li tu i činjenicu da je američki nogomet iznimno opasan sport u kojem su ozljede svakodnevna pojava, a igračima karijera može završiti u sekundi, te sustav doigravanja na jednu utakmicu u kojem je random faktor time mnogo izraženiji nego u drugim sportovima, Patriotsi bi eventualnom pobjedom u nadolazećem Superbowlu napravili presudan korak ka konačnom priznanju kako su najveća sportska dinastija ikada, iako se to već i sada može reći.

Koliko još dugo imperija može opstati?

Iako je već duboko zagazio u 42. godinu, Brady je izjavio kako namjerava igrati još barem 2-3 sezone. To se na prvu čini nevjerojatno, no bez obzira na to što je ova regularna sezona bila jedna od njegovih slabijih, u doigravanju smo i dalje gledali onog starog Toma. A znajući koliko se brine o svom tijelu i da prehranu u potpunosti prilagođava fizičkim zahtjevima koji se postavljaju pred njega, te uzevši u obzir da su quarterbackovi u NFL-u danas zaštićeni poput ličkih medvjeda, nije nemoguće da ćemo ga zaista gledati još toliko. Belichick je pak osoba koju je teško pročitati, stoga ne bi čudilo da ostane još nekoliko godina na sidelineu, a istovremeno ne bi bilo iznenađujuće ni da se umirovi nakon ove sezone. Ofenzivni koordinator Josh McDaniels opetovano odbija poslove glavnog trenera koje mu nude druge franšize, pa bi se iz toga dalo zaključiti kako je Belichick blizu odlaska, te da je samo pitanje vremena kada će on to mjesto preuzeti.

Stoga bi se srednjoročno i dugoročno gledano pad trebao očekivati. Jer kada više ne bude Belichicka i Bradyja, ono što su Patriotsi danas jednostavno više neće postojati. Mnogi su mišljenja kako je jedna preokrenuta odluka započela ono čemu svjedočimo posljednjih 19 godina, a zaista je pitanje što bi se dogodilo da suci nisu promijenili svoju odluku te siječanjske večeri. No bez obzira na to, ono što se događalo nakon te utakmice Patriotsima nitko nije darovao.

S „do your job“ krilaticom i beskrupuloznim odlukama, Belichick je zajedno s Bradyjem uspostavio carstvo koje će se teško više ikada ponoviti. I dalje traju rasprave tko je od njih dvojice zaslužniji za uspjehe Patriotsa, ali istina je ta da ni jedan ni drugi ne bi bili toliko uspješni da nisu naišli jedan na drugoga, jer obojica posjeduju izraženu želju za biti najbolji i spremnost za otići korak dalje u ostvarivanju te želje. Imperiji će uskoro doći kraj, što će izazvati sveopće oduševljenje moralnih čistunaca i dežurnih hejtera, ali dok se to ne dogodi, odnosno dok je Bill na sidelineu a Tom na terenu - samo naprijed, kladite se protiv njih.

Imperija uzvraća udarac
Dramatična pobjeda u Kansas Cityju nakon produžetka označila je deveti nastup u Superbowlu za tandem Belichick - Brady i ukupno jedanaesti za franšizu s Foxborougha koju su ove sezone gotovo svi otpisali. Neuvjerljiva regularna sezona u kojoj su zabilježili najlošiji omjer u posljednjih deset sezona, a koji je mogao biti još i lošiji, po tko zna koji put povukla je pitanje jesu li se Patriotsi konačno istrošili. No kao i obično, dobili smo negativan odgovor, jer jedna od najmoćnijih imperija u povijesti kolektivnih sportova nastavlja s dominacijom. Kontroverzni počeci Sve je počelo 2000. kada je Bill Belichick, tada asistent Billu ...
Imperija uzvraća udarac
Dramatična pobjeda u Kansas Cityju nakon produžetka označila je deveti ...

Respekt: Wizard, Peslolus, BruceWayne, GNKDZCFC,

Slažem se: Peslolus, BruceWayne,

Ne slažem se: Jole1908,

https://www.youtube.com/watch?v=n8gtOAyPWwE - link za dokumentarac o Tuck Rule Game-u, u slučaju da nekoga zanima. - Bateman, 31.1.19. 12:22, 0 0 0
Sherpa | 26.01.
Tribina hipoteza

22. ožujka ove godine Joona Sotala poznatiji pod nadimkom Serral proslavit će 21. rođendan. Nitko ne zna što budućnost donosi za ovog Finca. Možda više nikada ne ostvari pobjedu igrajući Starcraft 2, malo vjerojatno, no čak i ako se dogodi, nitko nikada neće moći osporiti ono što je napravio u 2018. godini – gdje je bio toliko dominantan te je iz najboljeg iz ostatka svijeta postao najbolji na svijetu. Napravio je nešto što dvadeset godina nitko nije – srušio je dinastiju.

 

Ovu priču smatram najboljom i najznačajnijom pričom esporta u 2018. godini. Štoviše, smatram je jednom od najboljih i jednom od najznačajnijih priča u sportu uopće u 2018. godini, pošto je za mene esport sport. No kako bi vam ispričao tu priču moram vas provesti kroz povijest. Kazati kako je do toga došlo i zbog čega je to važno. A ta priča će krenuti devet dana nakon njegova rođenja – 31. ožujka 1998. godine.

Tog datuma izašla je video igra Starcraft. Kritičari su je hvalili, ali niti jedan od njih nije ni slutio kako će ta igra imati veliki kulturološki utjecaj i biti jedan od kamena temeljaca esporta. Ona nije bila prva igra koju su ljudi igrali kompetitivno, ali je ona za koju se smatra da je napravila taj završni korak i popularizirala to. I sve to se dogodilo tamo gdje je malo tko očekivao – u Južnoj Koreji. Država je tada bila u jednom tranzicijskom razdoblju, bila je to vrijeme velike nezaposlenosti (oko 7%, duplo više nego danas), kakva se neće ponoviti idućih 20 godina, kao i vrijeme uvođenja interneta diljem države (a pogotovo glavnog grada). Kako dio populacije nije imao što raditi provodili su vrijeme u sve popularnijoj atrakciji – Internet kafićima (PC bang kako oni to nazivaju) – gdje su igrali razne video igre. I kako to obično biva, jedna igra isplivala je na površinu kao najpopularnija – Starcraft.

Igranje u kafićima postalo je kompetitivno, krenula se natjecanja, a 2000. godine nastaje KeSPA (Korea e-Sports Association), krovna organizacija odobrena od ministarstva kojoj je cilj bio komercijalizirati video igranje, od turnira pa do ugovora s TV kućama. Možda vam to zvuči čudno, ali te iste godine kreće OGN, kabelska televizija na kojoj su se redovito mogla gledati takva natjecanja. Igrači postaju velike zvijezde, dio su timova, a oni dio popularne lige. Postoji priča kako su za vrijeme nogometnog SP u Japanu i Koreji, prije jedne vrlo važne utakmice, doveli nekoliko Starcraft igrača u svlačionicu kako bi napunili igrače samopouzdanjem. Zbilja nije važno da li je priča istinita ili ne, ona samo pokazuje koliko su u tom trenutku ti igrači imali važan status u društvu, puno značajniji od nogometaša.

Nije se Starcraft igrao samo u J. Koreji, igrao se i drugdje na svijetu. I dok su se tijekom godina smjenjivali ljudi koji su najbolji, oni su svi redom dolazili iz J. Koreje. Dio razloga je u fantastičnoj i gotovo fanatičnoj predanosti igri, treninzima od po 12 sati, a kada bi dolazio važni turnir, i po nekoliko dana bez spavanja. Neću ulaziti previše u mehaniku igre, no igra je od vas tražila prilagođavanje, taktičku pripremu i vremensku preciznost poput švicarskoga sata. Ovo zadnje je možda najteže objasniti nekome tko nije upućen u igru, no svodi se da vi u točno određenoj sekundi (ili periodu od nekoliko sekundi) morate izvesti ono što želite zato što je to jedini trenutak kada vaša taktika ima prednost. Sekunda koja često znači pobjedu ili poraz.

2010. godine igra dobiva nastavak Staracraft 2, a mnogi igrači prelaze na nju, pošto znaju kako će tu biti lova i kako će tu biti podrška koju proizvođač igre pruža. No isto tako dolaze i neke promijene, proizvođač igre (Blizzard Entertainment) želi kontrolu nad svojim proizvodom. Skratit ću priču pošto je samo jedan dio važan – Blizzard želi sezonu takvu da može okruniti prvaka na Blizzconu, konferenciji koju (skoro) svake godine održava. Svega šačica najboljih dolazi tamo, a sistemi po kojima se dolazilo se kroz godine mijenjao. SC2 ima sezonu koja je često nalik na tenisku, nekoliko baš udarno jakih i važnih turnira, te hrpa manjih kao i prestižna GSL liga u J. Koreji. Na njima su se skupljali bodovi ovisno o važnosti natjecanja, a onda bi najbolji išli na Blizzcon – najčešće 16 igrača. No taj sistem je imao jedan mali problem, a generalno se svodio na to da su američki i europski timovi počeli potpisivati Koreance koji su onda igrali diljem svijeta. Tako da bi lista za Blizzcon izgledala kao prošireno prvenstvo J. Koreje na koje bi s vremena na vrijeme zalutao neki stranac (i ispao vrlo brzo).

Sistem je zbilja dovodio najbolje, ali je bio problem u tome što nije bio pretjerano zanimljiv gledateljima. Malo kada si mogao navijati za nekoga iz svoje regije. Zato je napravljena promjena na kojoj se igrao Blizzcon 2017. i 2018. godine. Bila su dva puta za doći na Blizzcon, jedan je bio za one iz Koreje, koji su to mogli napraviti samo igranjem tamo, dok je drugi bio za sve ostale koji su igrali na turnirima diljem svijeta – pogotovo na 4 glavna turnira koje je najlakše opisati kao Grand Slamove u tenisu. Tim sistemom bi imali 8 predstavnika Koreje i 8 predstavnika ostalog svijeta.

Serral svoju karijeru započinje 2012. godine, premda je jednako važna godina ranije kada svoj prvi profesionalni meč ima Jonne "Protosser" Sotala, njegov 4 godine stariji brat. Protosser iza sebe nema neku uspješnu karijeru, štoviše, prema podatcima nema niti jedan osvojeni turnir, čak niti jedan od ovih manje važnijih. 2015. godine odustaje od karijere i posvećuje se školovanju, trenutno studira matematiku u Seulu. Serral svoj prvi turnir osvaja 2013. godine, i u idućih par godina osvojit će ih još nekoliko. No to su sve turniri najnižeg ranga, ili oni timski gdje nije jedini igrač u timu. Počinje osvajati turnire srednjeg ranga. Ali ako se pogledaju turniri najvišeg ranga, tamo će svoje finale upisati tek 2017. godine, gdje za dlaku (4-3) gubi od Amerikanca Alex "Neeb" Sunderhafta. Da je koncem 2017. godine odlučio prekinuti s igranjem ostao bi jedna fusnota, malo tko bi ga pamtio, no kako to često biva – došlo je njegovo vrijeme.

Postoje dva načina kako se kvalificirati za svaki od 4 WCS (World Championship Series) turnira u godini. Ili preko regionalnih kvalifikacija regije iz koje dolazite (Europa ima 4 mjesta) gdje su vam svi putni troškovi podmireni, ili doći na turnir, sudjelovati u otvorenom dijelu ždrijeba i nadati se kako ćete upasti u najboljih 16 kojima će se pridružiti 16 onih iz regionalnih kvalifikacija. Jedina 'mrlja' na njegovoj WCS godini dogodila se u kvalifikacijama za WCS Leipzig kada je završio drugi, što mu je bilo dovoljno za kvalificirati se, no kada je došao u Leipzig ispravio je tu pogrešku i osvojio turnir. WCS Austin? Osvojio kvalifikacijski turnir, a zatim i sam turnir. Isto je ponovio mjesec i pol dana kasnije za WCS Valencia. Tu je već izjednačio rekord koje je prošle sezone postavio Neeb sa osvojena 3 od 4 turnira. No prije zadnjeg turnira trebalo je odraditi GSL vs World.

GSL je najjača SC2 liga na svijetu, bez ikakve rasprave. Tijekom godine ima tri sezone, a svaka sezona ima 32 igrača – jedino najbolja 4 iz svake sezone se direktno kvalificiraju za iduću. Svi ostali moraju ponovo u kvalifikacije. I dok se zadnjih nekoliko sezona među top 32 mogu naći neki stranci, pošto je uvjet živjeti u Koreji, niti jedan nikada nije došao do finala. Finale je uvijek bilo domaće, što znači da je i prvak uvijek bio domaći. I od uvođenja novog Blizzcon formata formiran je GSL vs World u kojem su sukobljavaju različiti svjetovi. Dio toga je ekshibicijskog karaktera, a drugi je standardni turnir svih prisutnih. Serral je tu pokazao kako misli ozbiljno, tim kojem je on bio kapetan je dobio (iako on nije zaigrao), a u standardnom turniru došao je do finala i u jednoj od najboljih serija ove godine dobio Stats-a četiri naprema tri. Finac je digao titulu usred Seula.

Dva mjeseca kasnije WCS Montreal zaokružio je njegovu godinu – uzeo je kvalifikacije, uzeo je turnir, postao prvi igrač koji je osvoji sva četiri WCS turnira. I sva ona šaputanja kako 'stranac napokon ima šansu pomrsiti račune Koreancima' su postala glasna. Kroz godine je bilo 'odabranih' koji su imali taj teret na leđima, no nikada ni jedan to nije napravio, ali isto tako nikada niti jedan iza sebe nije imao baš ovakvu sezonu. Koreja je usprkos svemu uvijek ostala neprikosnovena na krovu SC2 svijeta.

A onda je uslijedio šok. Čovjek koji je pet mjeseci bio neporažen doživio je poraz na ne pretjerano važnom turniru. Neeb ga je dobio sa laganih 3-0. I to svega šest dana prije nego ga je čekao kvalifikacijski Blizzcon meč, pošto će od 16 pristiglih pola otpasti prije glavnog turnira. Krenula su pričanja, da li skriva taktike pa ovaj poraz ništa ne znači? Ili je možda počeo pucati pod pritiskom? Imamo li zbilja konja za trku u borbi s Koreancima, ipak su već dva desetljeća na krovu. Najbolji su kada je najpotrebnije. U gledatelje i navijače se uvukao crv sumnje.

'Sjećate se kako smo lani mislili kako je Neeb taj koji će prekinutu dominaciju, pa je na kraju ispao u skupinama?' Usprkos još jednoj vrlo dobroj sezoni, u kojoj je dogurao i do polufinala GSLa, Neeb je ponovio rezultat od prošle godine, na razočaranje fanova ispao je u skupinama te nije ušao u završnih osam. Serral je lakoćom dobio svoju skupinu. 'Ma pogledaj kako se složilo, čak i ako Serral dođe do finala tamo će ga čekat Cho "Maru" Seong Ju.' Sasvim validan argument, pošto je Maru bio apsolutno dominantan u Koreji, osvojivši sve tri GSL sezone, nešto što prije njega nitko nije napravio. No ni to nije značilo puno, Maru je zapeo u četvrtfinalu gdje je u best of 5 seriji izgubio s laganih 3-0. Na drugom kraju ždrijeba s istim rezultatom je Serral prošao svog protivnika.

Preživio je prvi od dva završna dana turnira. Može li on zbilja postati prvak i prekinuti dinastiju. Više nisu bila šaputanja, sada su sve svi to pitali. Od komentatora i analitičara koji su prenosili mečeve do Internet zajednice. A put ka finalu imao je još jednu tešku stepenicu - Lee "Rogue" Byung Ryul došao je na turnir kao branitelj naslova. Rogue je tada došao kao osmi po bodovima s korejske strane i usprkos svim očekivanjima uzeo je turnir. Branitelj naslova također je pao, za utjehu mu je bilo što je postao prvi koji je Serrala dobio u jednoj partiji, izgubivši na kraju 3-1.

2017. godine Serral je zapeo u skupini, kao i tada prvi favorit Koreje - Kim "Stats" Dae Yeob. Karma je htjela da se nakon GSL vs World ponovo sretnu. Na putu do finala ostvarili su identičan skor – 10 pobjeda i jedan poraz u odigranim partijama. Bila je to uvertira za veliko finale gdje su mnogi očekivali kako će sve (ponovo) otići do sedme partije u best of 7 seriji. Stvari su krenule prilično drugačije, te je nakon tri partije Serral imao laganih 3-0. U iduće dvije Stats dobiva te polako misli lete prema tome kako bi mogli imati jedan od najvećih povrataka u povijesti. Serral to ne dozvoljava, odigrava partiju koja u potpunosti opisuje njegov stil – metodičan SC2 u kojem uvijek zna gdje treba biti i što treba raditi uz potpunu kontrolu mape. Pobjeda u epskoj partiji za legendarni status – status prvog stranca koji je proteo krunu korejskoj dinastiji.

Priča o Pepeljugi dobila je svoj sretan završetak, ali samo na kratko. Nekoliko dana nakon što je osvojio turnir bila je dodjela esports nagrada u kojoj sudjeluju ljudi iz esport industrije (ali i ljudi iz popratnih industrija, kao oni iz sponzorskih kompanija). Serral nije bio niti u 10 finalista, premda se to može pripisati tome što je sam sistem glasanja krenuo prije nego je uopće krenuo Blizzcon turnir. Video Games Awards, koje postaju nešto slično Oscarima u svijetu video igri, također su imale nagradu za najboljeg igrača i najbolji trenutak godine. Niti u jednom od tih Serral nije bio nominiran, uz prilično jasnu činjenicu kako mnoge publikacije koje su glasale i ne prate esport. Tu je osvojio SonicFox (fighting igre), iako ga cijenim kao igrača, smatram kako je osvojio nagradu primarno iz nekih drugih razloga. SonicFox osvaja i ESPNov izbor za igrača godine, no tu je barem Serral nominiran, a u kategoriji za najbolji trenutak napokon dobiva svoje zasluženo priznanje. Moram spomenuti kako je bio nominiran za najbolji trenutak finskog sporta 2018. godine, no nisam uspio naći kako je tamo prošao.

 

Stracraft je bio jedan od prvih, no njegova popularnost tijekom godina je dosta pala. Razlog tome je što su došle druge igre koje su postale popularnije, prvenstveno zato što je puno lakše ući u njih – jednostavnije su. League of Legends i Dota 2 traže neki drugi set vještina, ali u konačnici u njima kontrolirate jednog lika i ne morate toliko intenzivno reagirati tijekom svakog trenutka partije. Pitajte bilo kojeg esport igrača, koju god igru igrao, kazat će vam kako nije lako biti na tom visokom nivou, ali isto tako će vam kazati kako je vještina potrebna za SC2 na jednom posve drugom nivou od svih ostalih igri. Uz sve to, jedan od najvećih trenutaka u povijesti esporta ostao je u drugom planu što je jedna velika nepravda.

Što budućnost donosi za Serrala? U ovom trenutku on je zaradio preko pola milijuna dolara samo od nagradnih fondova, gdje je trenutno na trećem mjestu u povijesti Starcraft 2 (uzmite u obzir kako svage godine nagradni fondovi rastu pa ne treba čuditi što su u vrhu oni koji su trenutno najbolji), plus zarada od tima i od sponzora koja nam je nepoznata. Ove sezone je osvojio sve što se da osvojiti, osim jednog natjecanja u kojem se još nije okušao – GSL. Hoće li tijekom sezone donijeti odluku, preseliti u Koreju i probati postati prvi stranac koji je osvojio GSL? Ako to napravi onda će se upisati u panteon Starcrafta (u Koreji najbolje igrače nazivaju bogovima te igre), no ako u svojoj karijeri ostane bez tog, ako sutra odluči prestati igrati. Povijest će pamtiti kako je 2018. godine napravio nešto što nitko drugi nije, i nitko drugi više nikada neće – postao je prvi koji je srušio korejsku dinastiju nakon 20 godina vladavine.

Serral - Starcraft 2 kralj koji je srušio dinastiju
22. ožujka ove godine Joona Sotala poznatiji pod nadimkom Serral proslavit će 21. rođendan. Nitko ne zna što budućnost donosi za ovog Finca. Možda više nikada ne ostvari pobjedu igrajući Starcraft 2, malo vjerojatno, no čak i ako se dogodi, nitko nikada neće moći osporiti ono što je napravio u 2018. godini – gdje je bio toliko dominantan te je iz najboljeg iz ostatka svijeta postao najbolji na svijetu. Napravio je nešto što dvadeset godina nitko nije – srušio je dinastiju. Ovu priču smatram najboljom i najznačajnijom pričom esporta u 2018. godini. Štoviše, smatram je jednom od najboljih i jednom ...
Serral - Starcraft 2 kralj koji je srušio dinastiju
22. ožujka ove godine Joona Sotala poznatiji pod nadimkom Serral ...

Respekt: BruceWayne, Essien1950,

Slažem se: BruceWayne,

Ne slažem se: Fenix22,

Sherpa | 24.01.
Hrvatska na SP-u 2019: Uspjeh ili neuspjeh?

Godinu dana kasnije gotovo identična slika. Nije izboreno polufinale, prst se upire na izbornika, a pamćenje tu mnogima staje. Vratimo se baš tih godinu dana, kada je nakon 'neuspjeha' na domaćem terenu bilo svega i svačega. Nakon Červara koji daje pa ne daje ostavku. Saveza koji ga u konačnici zadržava, pod tko zna kakvim komentarima, čak i onaj jedan o tome da trebamo izbornika koji poznaje igrače za pripremu kvalifikacijskog meča sa Crnom Gorom, koji je bio na rasporedu tek pet mjeseci kasnije, a ne sutradan. I na kraju izbornika koji ostaje tu do ovog SP gdje smo opet ostali kratkih rukava po pitanju medalja, ali ne i po pitanju konačnog cilja koji je bio top 7. Hoćemo li u konačnici biti peti ili šesti zbilja nije pretjerano važno, igrači će se više štedjeti nego igrati u toj zadnjoj utakmici, nitko se ne želi ozlijediti sada kada se treba vratiti u klub, kada je jedan cilj osiguran, a onaj o medalji nedostižan. Slični komentari dolaze i iz Švedskog tabora.

Upiranje prstom

Červar ovo, Červar ono. Napravio je grešku, loše je koristio igrače (o tome kasnije), ubio nas je njegov sedam na šest (i o tome kasnije), medijski linč je bio tu. No ako želite upirati prstom napravite to prema onima koji sjede u rukovodećim foteljama saveza. Isti taj savez je stao iza njega kada je prošle godine dogodio neuspjeh i nije krenuo u rekonstrukciju reprezentacije, nije uklonio osobu koju su skoro svi krivili za to. Nisu od njega napravili žrtveno janje nego su mu dali još jednu priliku. I ta prilika na terenu izgledalo prilično slično kao godinu ranije, pogotovo u napadu kada je Hrvatska u mnogim trenutcima izgleda kao skupina nasumično odabranih igrača koji prvi puta igraju jedan s drugim, nego ekipa koja ima jasne i uigrane napade na čemu su naporno radili na treninzima prije prvenstva. Stvar je i u godinama, Červar je često bio tvrdoglav u svojim naumima, a kao što stara poznata kaže 'ne možeš konja naučiti novim trikovima', tako je bilo prilično jasno kako je mala šansa da će Červar uvesti neku veliku rukometnu revoluciju u svoju igru. Pogotovo kada je ta igra još lani izgledala malo zastarjelo, a ove godine je to dolazilo još više do izražaja, dodatno kada se spoji s nekim drugim aspektima. Zato treba postaviti pitanja savezu, jesu li htjeli medalju ili im je top 7 bilo dovoljno, ako je ovo potonje, onda je Červar bio dobar izbor. No ako su htjeli medalju, onda su oni glavni krivici za rezultat. No za zemlju koja se smatra rukometnom velesilom, treba li nam i šesto veliko natjecanje za redom biti bez medalje biti želja? Bez obzira što je to realnost.

Floskule

Lako je biti general nakon bitke. Čest to čujem kada komentiram rukomet, no realnost je takva da osim što je lako je i nužno potrebno. Što mislite zašto na West Pointu uče i proučavaju velike bitke kroz povijesti, zašto analiziraju pobjede i poraze? Zato što se i iz jednih i iz drugih da puno toga naučiti. Baš zato treba analizirati naše jake strane i naše propuste. Bolje je koristiti ovaj princip koji traži rad, trud i analitiku nego se ogrnuti plaštom vlastitih floskula. Noge su nam bile teške. A protivnicima nisu? Imali smo loš dan. A protivnici ga nikada nemaju? Igrači su nam načeti ozljedama nakon pola odrađene sezone. Nisam znao da naši suparnici ne igraju u istim / sličnim klubovima i ligama. Ili se uvijek možemo izvlačiti na sudce, do te mjere da i rukometni savez odluči postaviti video u kojem broji greške koje su sudci 'napravili'. Jedino što je falilo za potpuni dojam je Ćosić koji se dere 'gospodo sudci'. Jesu li dosudili krivo? Čak i oni sami kažu da jesu. Ali uzmite u obzir kako je rukomet brz sport, kako nekada kut gledanja nije idealna, kako nemaju pomoć tehnologije, kako su bile zadnje minute utakmice i kako je ovo sport gdje se sve svodi na kriterij bez nekih jasnih pravila. Usred utakmice, kao potpuno subjektivan navijač, sam imao dojam da su jako dobro odradili važan i težak susret, a u konačnici, puno je važnije ono što nismo napravili protiv Brazila nego ova jedna sudačka odluka. No zašto prozivati sudce? Dva su razloga, zato što je sve to potpuno drugačije kada si tamo na terenu, kada si vruće glave i angažiran u meč. I kada je lakše to nego analizirati sebe kako bi postao bolji.

Analizirati sebe

Jedan od razloga našeg konstantnog pada kako turnir se približava kraju je zbilja umor. No ne zbog teških nogu nego zbog loših rotacija. U utakmici protiv Njemačke imali smo četiri igrača koja su na terenu provela više od 45 minuta. Nijemci su pak imali jednoga, a i taj se zadržao samo 38 sekundi više. Možda to samo po sebi nije ništa čudno, ali kada pogledamo sve utakmice, mi imamo 5 igrača (4 + golman) koji su na prvenstvu odigrali preko 5 sati kumulativno. Usporedio sam to sa ostalim top 7 reprezentacijama po kladionicama – Španjolska nijednog, Njemačka, Švedska i Francuska imaju 2 te u konačnici Danska i Norveška po tri 3. Primjerice samo je Kristian Bjørnsen proveo više na terenu nego Zlatko Horvat među nacijama koja su igrali u drugom grupu skupina. To sve pokazuje koliko se mi oslanjamo na udarnu ekipu, i dok postoje argumenti koji kažu kako nam klupa nije toliko dobra kao drugima, čak i u takvim slučajevima rotacija dobro dođe. Bičanić je u konačnici imao 62% šut (8/13), a dobio je samo sat i pol u 8 utakmica, pošto smo radije igrali bez klasičnog lijevog vanjskog nego uporno umarali tri kreatora koja imamo. U utakmici protiv Njemačke je bilo jasno kako vodimo veliku bitko na poziciji pivota, no niti u jednom trenutku Bećiri nije dobio priliku, iako ga je prije te utakmice uvrstio u momčad. Ne kažem da bi nešto pomogao, ali dati mu koji napad bi značilo da dio tog natezanja i umora koji se nakuplja preuzima na sebe te bi samim time malo opteretio i odmorio dva suigrača na toj poziciji. U konačnici se postavlja pitanje zašto ga je uopće uvrstio kada mu nije dao niti sekunde u dvije utakmice.

Zašto je sve to važno? Zato što kumulativan umor igra svoju ulogu, i to je razlog zašto i na EP i SP imamo osjetno lošije rezultate kada dođemo u top 4 nego što ih imamo u skupinama. Skupine donose osam utakmica u dva tjedna, dok bi polufinale i finale bile 10 u 20 dana. To je jako puno, puno napornije nego tempo u sezoni, dodatno grozno što igrači nemaju odmor ni prije ni nakon toga,  pošto je ovo prvenstvo uvijek u siječnju, to jest usred sezone. Zato treba naći odličan balans između toga da ih se održi na radnoj temperaturi i da ih ne se ne iscrpi prije završnih utakmica. Tu je Červar odradio prilično loš posao pošto je u drugom krugu bilo par trenutaka u kojima su pojedini igrači izgledali iscrpljeno, pogotovo Duvnjak kojeg smo odavno trebali početi dozirati da nam bude najbolji kada je najpotrebnije.

Drugi problem odnosi se na našu sedam na šest igru koja je pokupila toliko negativnih reakcija protiv Brazila. No ako se bolje pogleda, nije samo protiv Brazila to bilo problematično, i u još nekim utakmicama je bilo, no nije se o tome toliko pričalo, pošto u modernom rukometu postaje normalno da primiš pokoji gol tako. Pokoji, no ne 8. Od tih osam tri su samo bila u sedam na šest, dok je ostatak bio bez golmana kada smo imali igrača manje. Prije nego nastavim dalje želim kazati kako sedam na šest igra nije loša samo po sebi, štoviše, usprkos svom rizika je dobra i daje timovima dodatne opcije. Samo za to treba imati uigrane akcije, i malo drugačije tipove akcija u kojima je manja šansa da će lopta biti oduzeta pri čemu se poklanja prilično lak gol. Usprkos tome, sedam na šest je bila potpuno loša za igru Hrvatske iz nekoliko razloga. Prvi od toga je što smo mi ekipa koja ima tri izuzetna kreatora, Duvnjak je drugi, a Karačić šesti asistent prvenstva. Oni, a i Cindrić više vole otvoren prostor u kojem do izražaja dolazi njihova sposobnost prolaska jedan na jedan. Kada mi odigramo sedam na šest protivnička obrana se zbog drugog pivota vraća na 6-0, što je odlično za ekipe koje imaju vanjske bombardere, na žalost, Hrvatska nije takva ekipa. Što znači da si sa sedam na šest češće smanjujemo nego povećavamo opcije. Jedini šuter koji je dolazio do izražaja je Stepančić, a i njegov šut prilično pada kako prvenstvo odmiče. Prvu utakmicu otvara s 8/10 dok zadnje dvije ima 2/6 i 0/2.

Teorija zavjere

Jasno je kako naš savez nije dobro posložen, te je prilično dobro igrati za određen klub ako želite igrati, ili biti dio političke stranke ako želite posao trenera. I odmah su krenule priču o tome zašto je Jaganjac poslan doma, a Bičanić ostao. Da li je to zbog kluba ili nečega drugoga? NEXE nikada u svojoj povijesti nije izgledao tako dobro kao što izgleda ove sezone (dobio i PPD), a Jaganjac je jedan od razloga. Usporedba s Bičanićem je prilično zanimljiva. Jaganjac ima 20 godina (13 manje od Bičanića) što znači da u njemu možemo imati igrača za idućih 10 godina, ako ne i više. Osam centimetara je više je u 13 utakmice SEHA lige zabio 59 golova iz 104 pokušaja (57%), a tome je pridodao 19 asistencija, što ga čini šestim strijelcem i 14. asistentom lige. Usporedbe radi, Bičanić je odigrao 12 utakmica, zabio 33 od 52 (62% šut) i 13 asistencija. Dok je igrao za Metalurg sezonu ranije Jaganjac je bio najbolji strijelac SEHA lige. Ako to stavimo u usporedbu, zbilja se postavlja pitanje zašto smo poveli starijeg igrača, kojem smo jedva dali da igra. Nakon godina nasilnog pomlađivanja, gdje su se otpisivali bolji igrači zbog godina, iako su još mogli dati reprezentaciji, imamo slučaj gdje se odreknemo boljeg igrača, koji ima viši plafon i koji se ima priliku razviti u jednog od najboljih igrača svijeta, a ima tek 20 godina. Zbog toga što početkom sezone nije potpisao za Zagreb nego za NEXE, ili zato što rukomet nije samo 'uzeti loptu i šutnuti na gol' što su kazali neki iz saveza (premda bi nam dobro došao jedan takav) procijeniti sami.

Zaključak

Červar je krivac za dio. Savez je krivac za veći. Oni kamenčići koji još drže rukometna kola na mjestu prije nego krenut potpuno nizbrdo se još drže. Dok svi okolo stoje i gledaju, tapšaju se po ramenima kako ipak nismo ostali bez šansi za OI, bez da itko odluči ispraviti ta kola. No šira slika se gura pod tepih. Lani se guralo zbog ozljede Duvnjaka s 'kojim bi sigurno ušli u top 4'. Ove godine bi narativ mogao biti sličan, samo uz Cindrića kao ime koje se spominje. I dok je realnost ta da smo mala nacija i teško možemo namjestiti top igrača, isto tako je realnost da se kod nas sve radi bez plana i programa. Kako je nama 'rvatima draže kukati nego analizirati i ispraviti. Kako nam je lakše sve raditi stihijski nego krenuti organizirati rukometni razvoj. A tu je opet pitanje idućeg trenera reprezentacije. Hoćemo li ga ponovo birati na temelju interesa i poznanstava, ili ćemo uzeti nekoga kome je draža taktika i rezultat. Hoćemo li uzeti stranaca kojeg plaćamo rezultat, kojem nitko neće slagati ekipu, ili će nam opet to biti neki rođo koji je u istom interesnom krevetu kao vrhuška reprezentacije.

Nije sve tako crno dok se kola drže, mi i dalje stvaramo mlade igrače, samo to više nisu top rezultati na nižim razinama. Postaje sve teže boriti se s procesima koje imaju ponajprije Francuska i Danska u stvaranju mladih igrača. I ako se opet sve ovo ignorira, samo je pitanje vremena kada će ta kola nepovratno otići u provaliju te ćemo ih onda godinama izvlačiti iz iste.

Siječanj za rukomet
Godinu dana kasnije gotovo identična slika. Nije izboreno polufinale, prst se upire na izbornika, a pamćenje tu mnogima staje. Vratimo se baš tih godinu dana, kada je nakon 'neuspjeha' na domaćem terenu bilo svega i svačega. Nakon Červara koji daje pa ne daje ostavku. Saveza koji ga u konačnici zadržava, pod tko zna kakvim komentarima, čak i onaj jedan o tome da trebamo izbornika koji poznaje igrače za pripremu kvalifikacijskog meča sa Crnom Gorom, koji je bio na rasporedu tek pet mjeseci kasnije, a ne sutradan. I na kraju izbornika koji ostaje tu do ovog SP gdje smo opet ostali ...
Siječanj za rukomet
Godinu dana kasnije gotovo identična slika. Nije izboreno polufinale, prst ...
Majstorski smo se nadopunili. Kao dva poglavlja jedne knjige. Sjajna analiza. - RealMadrid7, 24.1.19. 20:27, 0 0 0
Razmišljao sam kazati o napadu i obrani, al sam već vidio da je to odrađeno, pa sam odustao od toga. - Sherpa, 24.1.19. 20:43, 0 0 0
RealMadrid7 | 24.01.
Hrvatska na SP-u 2019: Uspjeh ili neuspjeh?

Euforija oko velikog natjecanja u rukometu, od sredine do kraja siječna svake godine, u Hrvatskoj je inače jako velika. Ove godine, kao vjerojatno nikada do sada, tu su euforiju nastojali smanjiti trenutno vodeći ljudi hrvatskog rukometa i predvodnici reprezentacije, među kojima je i član zlatne generacije i stručnog stožera, Davor Dominiković. U emisiji Sport nedjeljom neposredno pred početak natjecanja, Dominiković je istaknuo da nas ne vidi kao favorite, nego da su cilj SP-a Olimpijske Igre. Glavni kandidati za medalju po njemu su bili odlični Danci kao broj jedan, drugi domaćini Nijemci, koji ga ne impresioniraju, ali su domaćini i kao treći, nešto lošiji nego inače, ali uvijek jaki Francuzi.  

Nakon osam utakmica u dvije skupine, pokazalo se, Dominiković nije pogriješio ni u jednoj od prognoza, jedino ostaje vidjeti hoće li Danci protiv Nijemaca u finalu uzeti zlato. Hrvatska je dobila priliku za OI, ali je ostala bez plasmana u završnicu. Kauboji će se sa Švedskom boriti za peto mjesto.

Međutim, pitanje koje se nakon svega postavlja je zašto javnost koja je uglavnom prihvatila stručno mišljenje o našim mogućnostima na SP-u, sada traži u nekom od aktera krivca, slabu kariku, odgovornost za nešto što se nije postiglo i po najavama nije ni trebalo, a u jednom trenutku je nama Hrvatima proradila ona ili osvajamo medalje ili ne vrijedimo ništa. Možda smo doista tijekom prvenstva uočili da moćžemo. Napose kad je Veselin Vujović rekao da su Makedonci organiziraniji i bolji od Hrvata, a Hrvati odgovorili pobjedom, a onda dodali nizu od četiri relativno glatke pobjede i aktualne europske prvake Španjolce za 5-0 u skupini i sve bodove prenijeli u drugi krug. Pa da, tko ne bi bio u deliriju. Nisi očekivao ništa, a pali Španjolci. 

Kako je to kod nas uobičajeno, kako smo se brzo uzdigli jednako smo brzo i pali. Tamo gdje smo očekivali rutinsku pobjedu i cementiranje puta prema polufinalu, dobili smo hladan tuš. Brazil nas praktički izbacuje s natjecanja, jer vaditi se na favoritima, Njemačkoj i Francuskoj, sve je samo ne obećavajuće. U javnosti se budi onaj spomenuti jal, pa od dizanja u nebesa, ovo postaju igrači nedovoljne kvalitete, nisu pozvani oni koji su morali biti, a jesu oni kojima tu nije mjesto, a Lino Červar je nula od izbornika. No, unatoč svemu, naši se vraćaju i u utakmici u kojoj su se jako mučili i stizali zaostatak cijelu utakmicu, došli su na koračić od ispiranja gorkog okusa i vraćanja stvari na početak, ali jedno probijanje, za koje više nije ni bitno je li ili nije bilo, gasi i onu trunku nade upaljenu u zadnjih desetak minuta utakmice s Nijemcima. Dobili smo omražene Francuze, preko njihovih leđa izborili šansu za OI, ali mnogi će reći, nikad nebitnija pobjeda i utakmica protiv Karabatića i novog društva. 

JE LI DOISTA SVE TAKO CRNO?

Opće stanje

Ukupno gledajući dosta je crno, uzmemo li u obzir da Hrvatska, koja se smatra velikom rukometnom silom nema medalju na velikom natjecanju još tamo od 2013., kad smo pod ravnanjem Slavka Goluže uzeli broncu. Dakle, ovo je šesta uzastopna godina bez medalje, a čak četvrti put u tih šest godina ostali smo bez polufinala, što za rukometnu silu nije najsretniji podatak. Takav niz izvan kruga osvajača medalja dogodio nam se u razdoblju od 1997.-2002., smjestivši se između zlata na OI 1996. i zlata sa SP-a 2003. u Portugalu. Ako vas to ne uveseljava, pokušajmo svi skupa naći neku utjehu u tome što u novijem razdoblju nikad nismo završili lošiji od 5. mjesta, samo 2015. smo bili 6. 

U mnogim drugim sportovima to bi bio golemi uspjeh i dalje, ali ovdje smo navikli na velike stvari, pa je i ostanak bez medalje veliko podbacivanje, koje ćemo pripisati Gobcu, Babiću, Červaru, nedostatku kvalitete igračkog kadra, nečem petom ili kombinaciji svih tih faktora. No, nemojmo zaboraviti koliko su nas puta sitnice djelile od potpuno drugačijeg ishoda. Svjež je u pamćenju Horvatov sedmerac na prvenstvu svijeta od prije dvije godine ili ove godine jedno, bilo ili ne bilo, probijanje. 

Svatko onaj tko na bilo koji način ima izravan utjecaj na aktualnosti u hrvatskom rukometu, snosi odgovornost za uspjehe i za neuspjehe i jasno je da treba pronaći novi put kojim će se krenuti po novu generaciju zlatnih momaka. No, budimo realni, Hrvatska nije toliko velika zemlja da bi proizvodila kao na pokretnoj traci i moramo biti svjesni uspona i padova, ali u svemu tome, nažalost i činjenice dahrvatski sport općenito, a napose rukomet, ne dobiva ono što bi trebao na razini države, kako bi se ustalili pozitivni trendovi. Uz Zagreb, javlja se u posljednje vrijeme i Nexe, ali Hrvatska liga je nešto na čemu jako puno treba raditi, aljudi u vrhu hrvatskog rukometa, ne izgledaju zagrijano za jačanje sveopće kvalitete rukometa, već je samo Zagreb donekle poduprt i drži monopol. 

Svjetsko prvenstvo

Napad

Pet utakmica, pet pobjeda, sređeni aktualni prvaci Europe u skupini. Međutim, usprkos tome, neki problemi bili su vidljivi. Čak nisu toliko statistički uočljivi, kada pogledamo sveukupne učinke svih reprezentacija, koliko prostim okom vidljivi za vrijeme praćenja utakmica. Svakako je riječ o nedostatku brzine protoka lopte u napadu. Iznimno je teško bilo odigrati brzo nekoliko križanja i ostaviti čovjeka na šutu sa 8, 9 metara u jednostavnoj situaciji. Stepaničić je pokušavao izvana preko bloka, te Duvnjak kad je baš zvonilo za uzbunu na individualnu kvalitetu. Općenito je individualnost dolazila više do izražaja nego uigranost i ekipna moć, pa je tako Karačić bio vrlo agilan u prodorima kroz obranu, kad već drugog rješenja nije bilo. No, statistika kaže da nismo puno lošiji u vanjskom šutu od drugih jačih momčadi. Nijemci i Danci su na 56, odnosno 54%, mi na 46, a Francuzi na 45% šuta s 9 metara. 

Uočljivo je bilo da je forsirana igra na crtu i to je ukupno gledajući prolazilo jako dobro. Sa 67% tu smo s najboljima, 71 ima Njemačka, Francuska 69, a Danci su na istom broju pokušaja i jednakoj uspješnosti s crte kao i Hravatska. Uz sve to, najuspješnija smo reprezentacija po postotku iskorištenih kontri s čak 89% realizacije.Od svih ekipa, samo su Norveška, Španjolska i Švedska imale više istrčanih kontri do sada na prvenstvu. Tim je ovaj postotak još i značajniji. 

Na oko se činilo da se krila zanemaruju, što je možda i točno. Naime, čak 44 pokušaja manje imamo s krila nego s crte. Iako i druge reprezentacije manje koriste krila na prvenstvu, naši su, od većih momčadi imali daleko najmanje proigravnja na krilne pozicije unatoč tome što nam je postotak realiazcije s krila lošiji samo od onog norveškog. Naši su na 70%, Norvežani na ogromnih 81% realizacije. Sedmerce smo posmremali manje uspješno od ekipa s kojima se volimo uspoređivati, ali u globalu, statistika ne pokazuje ono što je rezultat cijele priče, a to je da nismo među četiri najbolje reprezentacije svijeta. 

No, statistika ne mjeri težinu kojom se dolazilo u šanse ili situacije iz kojih se moralo u šut. Tako je na terenu, posebice protiv jake Njemačke obrane, ali i protiv Brazila izgledalo dugo vremena sporo, bezidejno, neorganizirano. Ali kad se sve zbroji, kao što je većim dijelom Makedonce protiv nas koštala igra 7 na 6, tako se nama vratilo u najgorem mogućem trenutku. Ključan je svakako bio uporan Červarov izbor i guranje sedmorice u napad tijekom gotovo cijele uakmice s Brazilom, iako je jasno da bi oni, kao inferiornija momčad, trebali biti oni koji posežu za takvim rješenjem. Osam pogodaka dao nam je Brazil na prazan gol i unatoč crnim rupama u određenim dijelovima svih utakmica, ovdje nas je crna rupa pratila više od 50 minuta, ovo je možda i najbitniji razlog neprolaska u polufinale. 

Obrana

Obrana je na početku natjecanja curila. Bilo je problema koji su otvarali protivnicima zicere i ostavljali golmane, prvenstveno Šegu, na cjedilu. Međutim, 27 golova primilo smo od Islanda i Japana, kojima smo zabili preko 30, a onda se počelo igrati ozbiljnije i više nam nitko osim Brazila nije dao preko 22. Ako uzmemo 8 brazilskih na prazna vrata, onda dodatno raste značaj obrane. Posebice zahvaljujući njenoj promjeni iz 6-0 u 5-1 s Duvnjakom naprijed koji je odlično zatvarao i jučer francuski protok lopte. Dobitnik u obrani sigurno je Vranković, koji presijecao, iznuđivao faule u napadu, borio se za svaku loptu i jučer pošteno izludio Karabatića. 

Međutim, najveći dobitak je u vratarima, posebice Šegi. Ukupan postotak obrana naših vratara je velikih 35%. Samo su danski i švedski vratari bili bolji, s 38% obrana. Poslije egipatskih čuvara mreže, naši su skinuli daleko najviše lopti s krila od svih reprezentacija, 42% i nevjerojatnih 52% pokuašaja s vanjskih pozicija. Tek su Švđani bolji za 2% u tom segmentu. 

ZAKLJUČAK

 U igri prema naprijed, osim Luke Stepančića, nemamo pravog razarača, a nedostajalo je i kvalitetnijeg protoka lote. Karačić je nastojao vući i kreirati nešto iz solo prodora, ali je vidljiv bio nedostatak najprije ozljedom načetog, a onda i potpuno zaustavljenog i pravog Cndrića, što je svakako bio veliki udarac napadačkoj igri Hrvatske. 

Obrambeno smo se dizali iz utakmice u utakmcu, a najveća ironija je u tome što smo do jučer najveće krivce vidjeli u golmanima, a sad kad su među najboljima, opet smo relativno rano zaustavljeni. 

Tražimo li krivca, možemo ga naći u bilo kome. Červar je imao grešaka, ali jedina velika je bila forsiranje 7 na 6 s Brazilom. Dobili smo aktualne svjetske i europske prvake i nadomak povratka protiv Nijemaca, kako god to netko vidio i tumačio. 

Jasno je da se u hrvatskom rukometu nešto mora mijenjati. Doduše, u rijetko kojem sportu ovdje to nije slučaj. No, ponavljam, zašto kritizirati kad ništa veliko nismo očekivali. 

Tako malo očekivanja- tako puno kritika
Euforija oko velikog natjecanja u rukometu, od sredine do kraja siječna svake godine, u Hrvatskoj je inače jako velika. Ove godine, kao vjerojatno nikada do sada, tu su euforiju nastojali smanjiti trenutno vodeći ljudi hrvatskog rukometa i predvodnici reprezentacije, među kojima je i član zlatne generacije i stručnog stožera, Davor Dominiković. U emisiji Sport nedjeljom neposredno pred početak natjecanja, Dominiković je istaknuo da nas ne vidi kao favorite, nego da su cilj SP-a Olimpijske Igre. Glavni kandidati za medalju po njemu su bili odlični Danci kao broj jedan, drugi domaćini Nijemci, koji ga ne impresioniraju, ali su domaćini i kao ...
Tako malo očekivanja- tako puno kritika
Euforija oko velikog natjecanja u rukometu, od sredine do kraja ...
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.