Analiza

Sazrijevanje Pabla Hernandeza

Tribina hipoteza
Bateman | 05/2019

Kada je Michael Laudrup 2012. naslijedio Brendana Rodgersa na klupi Swanseaja, doveo je nekoliko pojačanja u vrijednosti od oko ukupno 17-ak milijuna funti. Među važnijima su bili Chico Flores, Michu - one-season wonder koji je te sezone proglašen najboljom kupovinom, te Ki Sung-yong i Pablo Hernandez – obojica plaćeni po 6.3 milijuna funti, što je tada bio klupski rekord.

Od ovog potonjeg se mnogo očekivalo, pogotovo kada se uzme u obzir da je na jug Walesa došao kao standardni prvotimac Valencije koji je do tada zabilježio i četiri nastupa u dresu furije. Hernandez je bio neizostavna karika Laudrupove momčadi, ali sa strane nekoliko izvrsnih predstava koje su do današnjeg dana ostale zapamćene u glavama navijača, nikada nije pokazao svu raskoš svog talenta. Često nezainteresiran, dekoncentriran i odsutan mislima, na terenu je izgledao kao demo verzija samoga sebe, teaser za film koji se nikada nije prikazao. Glavni razlozi tome su bili oni već toliko puta spominjani kada su pitanju igrači iz južnijih krajeva - jezična barijera i neprestano loše vrijeme, a ni španjolska kolonija koja je prodefilirala Libertyjem tijekom te dvije godine nije puno pomogla.

Odlazak s Otoka i povratak

Nakon nešto više od godine i pol provedenih na jugu Walesa Michael Laudrup dobio je otkaz, a na ljeto 2014. odlučio je prihvatiti lukrativnu ponudu katarske Lekhwiyae i tamo nastaviti svoju karijeru. Za njim je otišao i Chico Flores, Michu je posuđen Napoliju, a od ostatka španjolske družine samo su Jordi Amat i starosjedioc Angel Rangel ostali u momčadi. Kako se već duže vrijeme pričalo o španjolskom klanu u svlačionici Swanseaja koji nije u dobrim odnosima s ostatkom momčadi, Hernandez je procijenio da je i njemu bolje otići. Također se odlučio za Katar, samo ne za isti klub, već za Al-Arabi. Žena i sin ga nisu pratili već su se vratili u domovinu, a Hernandez je nakon pola godine provedene u Kataru i pola u Emiratima, odlučio da bez obzira na dobru zaradu Bliski istok nije za njega te se vratio u Španjolsku, točnije u Rayo Vallecano.

Tamo je odigrao ukupno 30 utakmica u kojima je postigao tri pogotka i zabilježio četiri asistencije, ali kako su te sezone ispali iz Primere, u ljeto 2016. na nagovor bivšeg trenera Garyja Monka odlučio se vratiti na Otok, ovoga puta u Leeds United. Zahvaljujući dobrim predstavama u prvom dijelu sezone, klub mu je u dva navrata odlučio produljiti ugovor, a on se odužio odličnim predstavama koje su mu naredne sezone donijele titulu igrača godine Leeds Uniteda. Hernandez je sada igrao sa smiješkom na licu i napokon izgledao kao onaj igrač koji je mogao i trebao biti, no ipak, nakon što je na klupu došao Marcelo Bielsa, pojavile su se sumnje kako će Španjolac odgovoriti na zahtjeve argentinskog „luđaka“.

Život pod Bielsom

Odgovorio je s 12 pogodaka i 12 asistencija u regularnom dijelu sezone, što znači da je direktno sudjelovao u trećini pogodaka svoje momčadi. Također je kreirao 16 velikih prilika za svoje suigrače, što je dodatno pridonijelo njegovom izboru u momčad sezone Championshipa, te mu također osiguralo nagradu za najboljeg igrača Leedsa drugu sezonu zaredom. Najvažniji igrač „usnulog diva“ koji je ove sezone bio odlučan vratiti se u elitno društvo djelovao je spektakularno, toliko da je Bielsa rekao za njega kako je on jedan od najboljih krilnih igrača koje je ikada vidio i proglasio ga kompletnim igračem kojeg se nema više što naučiti. Dobroj tehnici pridodao je i sposobnost prepoznavanja situacija i pronalaženje prostora, a Bielsina fluidna filozofija osigurala mu je da u ulozi wide playmakera bude slobodan napuštati svoju poziciju, što je oslobodilo sav onaj potencijal koji je do tada skrivao. Dok je većinu svojih asistencija poslao sa svoje nominalne pozicije, pogotke je postizao većinom udarcima nakon ulaska s lijeve strane i završavajući akcije koje je sam i započeo, te je bio najvažniji kotačić Bielsine momčadi.

No na Hernandezovu žalost „usnuli div“ ipak nije uspio izboriti nastup u Premier League sljedeće sezone, nakon što su u playoffu ispali od Lampardovog Derby Countyja. Veliki dio sezone Leeds je obitavao na samom vrhu Championshipa, a to je bio slučaj sve do 36. kola kada su se nalazili na drugom mjestu koje direktno vodi u viši rang. Nakon toga je nastupio strmoglavi pad i stvorio se dojam da se Leedsu dogodilo ono što je u javnosti poznato kao „Bielsin efekt“, odnosno zamor koji se javlja kod Bielsinih momčadi kako se sezona približava kraju, pa su tako u zadnjih 10 kola sakupili samo 13 bodova i pali na 3. mjesto. No, bez obzira na to što predrasude u većini slučajeva imaju uporište u stvarnosti, ovoga puta to nije bio ispravan zaključak.

Prokletstvo usnulog diva

Prava istina je ta da je Leeds u tih 10 kola uputio 215 udarac na gol, od čega 53 u okvir gola i pritom zabilježio xG (expected goals) rate od 22.28. Preračunato u prosjek, brojke su iznosile 21.5 udarac, 5.3 u okvir i xG od 2.3 po utakmici – sve unutar dotadašnjeg prosjeka. Obrambeno gledano, također nisu odskakali previše od prosjeka, jer su u tom periodu primali 1.2 pogotka po utakmici, za razliku od dotadašnjih 1.06, a ako izuzmemo pušteni gol Aston Villi, prosjek se spušta na 1.1. Ono gdje su igrači Leedsa zakazali bila je konverzija šansi. U tih 10 kola postigli su samo 13 pogodaka, odnosno 40% manje od očekivanog broja. Ako uzmemo u obzir i kako su imali veći broj udaraca na gol i xG rate i od Norwicha i od Sheffield Uniteda, dolazimo do zaključka kako im je jednostavno nedostajalo koncentracije pred golom, a ne energije. Doduše, istina je da su u završnici sezone imali podužu listu ozljeda zbog kojih su im navijači dodijelili nadimak Injury United FC, a što se može djelomično pripisati Bielsinim trenažnim metodama. Ali kada znamo da problem nije bio u produkciji prilika, već u njihovoj realizaciji, teško je to proglasiti najvažnijim razlogom njihovog pada.

Na kraju su morali u doigravanje u kojem su, nakon dobre prve utakmice u kojoj su ostvarili minimalnu pobjedu, kod kuće odigrali jednu poprilično nezrelu utakmicu koja ih je stajala šanse za promociju. Loša utakmica vratara Casille i obrane općenito, nepotrebni prekršaji (prvo Cooperov za najstrožu kaznu, a kasnije Berarrdijev za drugi žuti), te izostanci Adama Forshawa i najboljeg strijelca Kemara Roofea, pomogli su Derbyju okrenuti rezultat u njihovu korist unatoč činjenici da je Leeds do pred sam kraj prvog poluvremena druge utakmice imao ukupno vodstvo od 2:0. Samo za usporedbu, od 24 utakmice u kojima je poveo ove sezone, Leeds je u njih 22 pobijedio, a samo jednu izgubio.

Pronalazak sreće

Hernandez je nedavno napunio 34 godine ali još godinu dana ima ugovor s Leedsom, stoga ako momčad ostane na okupu, a Bielsa na klupi, novi napad na elitni razred engleskog nogometa ne bi smio izostati. No, da više i ne zaigra u Premier League, to neće biti smak svijeta za njega, jer dokazao je i sebi i drugima da može biti ono što obećava. Nakon kratkih epizoda na Bliskom istoku i u rodnoj Španjolskoj shvatio je da želi još jednom pokušati u Engleskoj, te je odlučio dati sve od sebe i iskupiti se za indolentnost iz perioda provedenog u Swanseaju. Došao je u najkvalitetniju drugu ligu i općenito jednu od kvalitetnijih na svijetu, odlučan da ovoga puta pokaže što zna i umije, a spomenute nagrade samo su potvrdile kako je u tome i uspio. Pablo Hernandez nije ispisao nekakvu bajku ili hollywoodski „tale of the underdog“, on je jednostavno proživio realističnu životnu priču o ljudskom sazrijevanju ispričanu kroz jednu poprilično običnu karijeru.

No to ne znači da je zbog toga imao lakši put ili da njegova priča nije vrijedna prepričavanja. Zasigurno nije bilo jednostavno vratiti se u zemlju u kojoj je proveo poprilično trnovit period svoje karijere, i to u niži razred, ali Hernandez je bio siguran da to želi. Dočekalo ga je isto ružno vrijeme i isti strani jezik, ali razlika je bila u tome što je sada on bio drugačiji, bio je zreliji. Shvatio je da njegova karijera neće trajati još dugo i da treba uživati u njoj. Dobio je drugu priliku za uspjeti na Otoku i iskoristio ju je na najbolji mogući način, a hoće li dobiti drugu priliku i za nastupiti u elitnom razredu engleskog nogometa, ostaje za vidjeti. Možda će se naći koji premierligaš iz donjeg dijela tablice koji će biti zainteresiran za jednog od najboljih igrača Championshipa, bez obzira na njegove godine. Ali za Hernandeza bi više smisla imalo ostati u Leedsu u kojem je obožavan i s njim još jednom pokušati dohvatiti Premier League. Uostalom, i sam je nedavno rekao kako mu je dolazak u Leeds najbolja odluka karijere.

Pablo Hernandez nije igrač kojeg će javnost posebno pamtiti nakon što se udalji s nogometnih travnjaka, ali je primjer čovjeka koji se izborio za drugu šansu, odlučan da je ovoga puta zaista i iskoristi. Nije želio nastaviti voditi financijski unosan, ali poprilično bezdušan život na Bliskom i Dalekom istoku ili u Sjevernoj Americi, već se vratio onome zbog čega je i počeo igrati nogomet. Pronašao je svoju sreću prije nego je bilo prekasno i na tome mu treba skinuti kapu.

Sjajan tekst. Bravo. - RealMadrid7, 17.5.19. 17:22, 0 0 0
Hvala. - Bateman, 18.5.19. 10:31, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.