Analiza

Siječanj za rukomet

Hrvatska na SP-u 2019: Uspjeh ili neuspjeh?
Sherpa | 01/2019

Godinu dana kasnije gotovo identična slika. Nije izboreno polufinale, prst se upire na izbornika, a pamćenje tu mnogima staje. Vratimo se baš tih godinu dana, kada je nakon 'neuspjeha' na domaćem terenu bilo svega i svačega. Nakon Červara koji daje pa ne daje ostavku. Saveza koji ga u konačnici zadržava, pod tko zna kakvim komentarima, čak i onaj jedan o tome da trebamo izbornika koji poznaje igrače za pripremu kvalifikacijskog meča sa Crnom Gorom, koji je bio na rasporedu tek pet mjeseci kasnije, a ne sutradan. I na kraju izbornika koji ostaje tu do ovog SP gdje smo opet ostali kratkih rukava po pitanju medalja, ali ne i po pitanju konačnog cilja koji je bio top 7. Hoćemo li u konačnici biti peti ili šesti zbilja nije pretjerano važno, igrači će se više štedjeti nego igrati u toj zadnjoj utakmici, nitko se ne želi ozlijediti sada kada se treba vratiti u klub, kada je jedan cilj osiguran, a onaj o medalji nedostižan. Slični komentari dolaze i iz Švedskog tabora.

Upiranje prstom

Červar ovo, Červar ono. Napravio je grešku, loše je koristio igrače (o tome kasnije), ubio nas je njegov sedam na šest (i o tome kasnije), medijski linč je bio tu. No ako želite upirati prstom napravite to prema onima koji sjede u rukovodećim foteljama saveza. Isti taj savez je stao iza njega kada je prošle godine dogodio neuspjeh i nije krenuo u rekonstrukciju reprezentacije, nije uklonio osobu koju su skoro svi krivili za to. Nisu od njega napravili žrtveno janje nego su mu dali još jednu priliku. I ta prilika na terenu izgledalo prilično slično kao godinu ranije, pogotovo u napadu kada je Hrvatska u mnogim trenutcima izgleda kao skupina nasumično odabranih igrača koji prvi puta igraju jedan s drugim, nego ekipa koja ima jasne i uigrane napade na čemu su naporno radili na treninzima prije prvenstva. Stvar je i u godinama, Červar je često bio tvrdoglav u svojim naumima, a kao što stara poznata kaže 'ne možeš konja naučiti novim trikovima', tako je bilo prilično jasno kako je mala šansa da će Červar uvesti neku veliku rukometnu revoluciju u svoju igru. Pogotovo kada je ta igra još lani izgledala malo zastarjelo, a ove godine je to dolazilo još više do izražaja, dodatno kada se spoji s nekim drugim aspektima. Zato treba postaviti pitanja savezu, jesu li htjeli medalju ili im je top 7 bilo dovoljno, ako je ovo potonje, onda je Červar bio dobar izbor. No ako su htjeli medalju, onda su oni glavni krivici za rezultat. No za zemlju koja se smatra rukometnom velesilom, treba li nam i šesto veliko natjecanje za redom biti bez medalje biti želja? Bez obzira što je to realnost.

Floskule

Lako je biti general nakon bitke. Čest to čujem kada komentiram rukomet, no realnost je takva da osim što je lako je i nužno potrebno. Što mislite zašto na West Pointu uče i proučavaju velike bitke kroz povijesti, zašto analiziraju pobjede i poraze? Zato što se i iz jednih i iz drugih da puno toga naučiti. Baš zato treba analizirati naše jake strane i naše propuste. Bolje je koristiti ovaj princip koji traži rad, trud i analitiku nego se ogrnuti plaštom vlastitih floskula. Noge su nam bile teške. A protivnicima nisu? Imali smo loš dan. A protivnici ga nikada nemaju? Igrači su nam načeti ozljedama nakon pola odrađene sezone. Nisam znao da naši suparnici ne igraju u istim / sličnim klubovima i ligama. Ili se uvijek možemo izvlačiti na sudce, do te mjere da i rukometni savez odluči postaviti video u kojem broji greške koje su sudci 'napravili'. Jedino što je falilo za potpuni dojam je Ćosić koji se dere 'gospodo sudci'. Jesu li dosudili krivo? Čak i oni sami kažu da jesu. Ali uzmite u obzir kako je rukomet brz sport, kako nekada kut gledanja nije idealna, kako nemaju pomoć tehnologije, kako su bile zadnje minute utakmice i kako je ovo sport gdje se sve svodi na kriterij bez nekih jasnih pravila. Usred utakmice, kao potpuno subjektivan navijač, sam imao dojam da su jako dobro odradili važan i težak susret, a u konačnici, puno je važnije ono što nismo napravili protiv Brazila nego ova jedna sudačka odluka. No zašto prozivati sudce? Dva su razloga, zato što je sve to potpuno drugačije kada si tamo na terenu, kada si vruće glave i angažiran u meč. I kada je lakše to nego analizirati sebe kako bi postao bolji.

Analizirati sebe

Jedan od razloga našeg konstantnog pada kako turnir se približava kraju je zbilja umor. No ne zbog teških nogu nego zbog loših rotacija. U utakmici protiv Njemačke imali smo četiri igrača koja su na terenu provela više od 45 minuta. Nijemci su pak imali jednoga, a i taj se zadržao samo 38 sekundi više. Možda to samo po sebi nije ništa čudno, ali kada pogledamo sve utakmice, mi imamo 5 igrača (4 + golman) koji su na prvenstvu odigrali preko 5 sati kumulativno. Usporedio sam to sa ostalim top 7 reprezentacijama po kladionicama – Španjolska nijednog, Njemačka, Švedska i Francuska imaju 2 te u konačnici Danska i Norveška po tri 3. Primjerice samo je Kristian Bjørnsen proveo više na terenu nego Zlatko Horvat među nacijama koja su igrali u drugom grupu skupina. To sve pokazuje koliko se mi oslanjamo na udarnu ekipu, i dok postoje argumenti koji kažu kako nam klupa nije toliko dobra kao drugima, čak i u takvim slučajevima rotacija dobro dođe. Bičanić je u konačnici imao 62% šut (8/13), a dobio je samo sat i pol u 8 utakmica, pošto smo radije igrali bez klasičnog lijevog vanjskog nego uporno umarali tri kreatora koja imamo. U utakmici protiv Njemačke je bilo jasno kako vodimo veliku bitko na poziciji pivota, no niti u jednom trenutku Bećiri nije dobio priliku, iako ga je prije te utakmice uvrstio u momčad. Ne kažem da bi nešto pomogao, ali dati mu koji napad bi značilo da dio tog natezanja i umora koji se nakuplja preuzima na sebe te bi samim time malo opteretio i odmorio dva suigrača na toj poziciji. U konačnici se postavlja pitanje zašto ga je uopće uvrstio kada mu nije dao niti sekunde u dvije utakmice.

Zašto je sve to važno? Zato što kumulativan umor igra svoju ulogu, i to je razlog zašto i na EP i SP imamo osjetno lošije rezultate kada dođemo u top 4 nego što ih imamo u skupinama. Skupine donose osam utakmica u dva tjedna, dok bi polufinale i finale bile 10 u 20 dana. To je jako puno, puno napornije nego tempo u sezoni, dodatno grozno što igrači nemaju odmor ni prije ni nakon toga,  pošto je ovo prvenstvo uvijek u siječnju, to jest usred sezone. Zato treba naći odličan balans između toga da ih se održi na radnoj temperaturi i da ih ne se ne iscrpi prije završnih utakmica. Tu je Červar odradio prilično loš posao pošto je u drugom krugu bilo par trenutaka u kojima su pojedini igrači izgledali iscrpljeno, pogotovo Duvnjak kojeg smo odavno trebali početi dozirati da nam bude najbolji kada je najpotrebnije.

Drugi problem odnosi se na našu sedam na šest igru koja je pokupila toliko negativnih reakcija protiv Brazila. No ako se bolje pogleda, nije samo protiv Brazila to bilo problematično, i u još nekim utakmicama je bilo, no nije se o tome toliko pričalo, pošto u modernom rukometu postaje normalno da primiš pokoji gol tako. Pokoji, no ne 8. Od tih osam tri su samo bila u sedam na šest, dok je ostatak bio bez golmana kada smo imali igrača manje. Prije nego nastavim dalje želim kazati kako sedam na šest igra nije loša samo po sebi, štoviše, usprkos svom rizika je dobra i daje timovima dodatne opcije. Samo za to treba imati uigrane akcije, i malo drugačije tipove akcija u kojima je manja šansa da će lopta biti oduzeta pri čemu se poklanja prilično lak gol. Usprkos tome, sedam na šest je bila potpuno loša za igru Hrvatske iz nekoliko razloga. Prvi od toga je što smo mi ekipa koja ima tri izuzetna kreatora, Duvnjak je drugi, a Karačić šesti asistent prvenstva. Oni, a i Cindrić više vole otvoren prostor u kojem do izražaja dolazi njihova sposobnost prolaska jedan na jedan. Kada mi odigramo sedam na šest protivnička obrana se zbog drugog pivota vraća na 6-0, što je odlično za ekipe koje imaju vanjske bombardere, na žalost, Hrvatska nije takva ekipa. Što znači da si sa sedam na šest češće smanjujemo nego povećavamo opcije. Jedini šuter koji je dolazio do izražaja je Stepančić, a i njegov šut prilično pada kako prvenstvo odmiče. Prvu utakmicu otvara s 8/10 dok zadnje dvije ima 2/6 i 0/2.

Teorija zavjere

Jasno je kako naš savez nije dobro posložen, te je prilično dobro igrati za određen klub ako želite igrati, ili biti dio političke stranke ako želite posao trenera. I odmah su krenule priču o tome zašto je Jaganjac poslan doma, a Bičanić ostao. Da li je to zbog kluba ili nečega drugoga? NEXE nikada u svojoj povijesti nije izgledao tako dobro kao što izgleda ove sezone (dobio i PPD), a Jaganjac je jedan od razloga. Usporedba s Bičanićem je prilično zanimljiva. Jaganjac ima 20 godina (13 manje od Bičanića) što znači da u njemu možemo imati igrača za idućih 10 godina, ako ne i više. Osam centimetara je više je u 13 utakmice SEHA lige zabio 59 golova iz 104 pokušaja (57%), a tome je pridodao 19 asistencija, što ga čini šestim strijelcem i 14. asistentom lige. Usporedbe radi, Bičanić je odigrao 12 utakmica, zabio 33 od 52 (62% šut) i 13 asistencija. Dok je igrao za Metalurg sezonu ranije Jaganjac je bio najbolji strijelac SEHA lige. Ako to stavimo u usporedbu, zbilja se postavlja pitanje zašto smo poveli starijeg igrača, kojem smo jedva dali da igra. Nakon godina nasilnog pomlađivanja, gdje su se otpisivali bolji igrači zbog godina, iako su još mogli dati reprezentaciji, imamo slučaj gdje se odreknemo boljeg igrača, koji ima viši plafon i koji se ima priliku razviti u jednog od najboljih igrača svijeta, a ima tek 20 godina. Zbog toga što početkom sezone nije potpisao za Zagreb nego za NEXE, ili zato što rukomet nije samo 'uzeti loptu i šutnuti na gol' što su kazali neki iz saveza (premda bi nam dobro došao jedan takav) procijeniti sami.

Zaključak

Červar je krivac za dio. Savez je krivac za veći. Oni kamenčići koji još drže rukometna kola na mjestu prije nego krenut potpuno nizbrdo se još drže. Dok svi okolo stoje i gledaju, tapšaju se po ramenima kako ipak nismo ostali bez šansi za OI, bez da itko odluči ispraviti ta kola. No šira slika se gura pod tepih. Lani se guralo zbog ozljede Duvnjaka s 'kojim bi sigurno ušli u top 4'. Ove godine bi narativ mogao biti sličan, samo uz Cindrića kao ime koje se spominje. I dok je realnost ta da smo mala nacija i teško možemo namjestiti top igrača, isto tako je realnost da se kod nas sve radi bez plana i programa. Kako je nama 'rvatima draže kukati nego analizirati i ispraviti. Kako nam je lakše sve raditi stihijski nego krenuti organizirati rukometni razvoj. A tu je opet pitanje idućeg trenera reprezentacije. Hoćemo li ga ponovo birati na temelju interesa i poznanstava, ili ćemo uzeti nekoga kome je draža taktika i rezultat. Hoćemo li uzeti stranaca kojeg plaćamo rezultat, kojem nitko neće slagati ekipu, ili će nam opet to biti neki rođo koji je u istom interesnom krevetu kao vrhuška reprezentacije.

Nije sve tako crno dok se kola drže, mi i dalje stvaramo mlade igrače, samo to više nisu top rezultati na nižim razinama. Postaje sve teže boriti se s procesima koje imaju ponajprije Francuska i Danska u stvaranju mladih igrača. I ako se opet sve ovo ignorira, samo je pitanje vremena kada će ta kola nepovratno otići u provaliju te ćemo ih onda godinama izvlačiti iz iste.

Majstorski smo se nadopunili. Kao dva poglavlja jedne knjige. Sjajna analiza. - RealMadrid7, 24.1.19. 20:27, 0 0 0
Razmišljao sam kazati o napadu i obrani, al sam već vidio da je to odrađeno, pa sam odustao od toga. - Sherpa, 24.1.19. 20:43, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.