Analiza

Što te nema - mali Premier League povijesni eksperiment

Tribina hipoteza
ilmambanegro | 12/2017

Već godinama najpopularniji narativ nogometnih romantika je upropaštavanje današnje igre novcem koji ne samo da dolazi iz sumnjivih izvora već je lociran u „centrima moći“ poput Manchester Cityja i PSG-a. U momčadima koje tradicionalno nisu velesile europskog nogometa već su se ulijevanjem kapitala polako počele pretvarati u elitu i predvodnike novih trendova kako uspješnosti tako i koncepata igre koje im omogućuje gotovo neograničen budžet.

To se poglavito odnosi na City. Mnogo je virtualne tinte potrošeno na opise načina na koje je Guardiola uz potporu svog stručnog stožera i neiscrpnih džepova vlasnika svijetloplavih iz Manchestera stvorio giganta koji uvjerljivo kroči prema gaženju svih postojećih rekorda kako Premier lige tako i Lige prvaka.

Ovaj tekst čiji je naslov inspiriran srcedrapateljnom modernom sevdalinkom Jadranke Stojaković nije jedan od njih. Jer ponavljati iste stvari niti je uzbudljivo niti vodi do novih zaključaka.

Osnovna misao teksta može se sublimirati u popularni citat iz Dickensove „Priče o dva grada“: „It was the best of times, it was the worst of times“. I naravno primjenjiva je na mnoge druge sportove. Jer nostalgijom za prošlim vremenima kao da gubimo nešto od onoga fenomenalnog što nam se događa pred nosom. Primjerice, fokusiranjem na sve ono što je iritantno u medijskom nastupu („not 3, not 4, …) i „Decisionu“ LeBrona Jamesa gubimo jako puno od onoga čega ćemo se prisjetiti tek u nekoj idućoj iteraciji nostalgije. Zaboravili smo se fokusirati na veličinu koja nam se događa pred očima za koju imamo nevjerojatnu sreću da je uopće možemo doživjeti jer smo se eto čistom genetskom srećom rodili u pravo vrijeme.

I još samo par priča prije nego prijeđem na poantu. Prije desetak godina našao sam se u razgovoru sa sredovječnim Englezom na nekoj poslovnoj večeri. I pošto nama tako daleko od fokusa od standardnih britanskih tema ima malo toga što nas s ljudima s Otoka može spojiti nakon dvije do tri rečenice došli smo do: „Which team is your football team?“ – ili nešto u tom kontekstu. Čovjeku iz Birminghama je najdraža ekipa bila tada drugoligaš Birmingham. Ali to nije zanimljivi dio njegova odgovora, već ovo: „I can bear any team winning except Manchester United.“ Na pitanje: „And why is that?“ eto odgovora: „They're so artificial, not a proper football team.“. Poanta? Fergusonov mitski United u očima njegove generacije romantika koji su (pretpostavljam!) pravi nogomet vidjeli u makljažama ranih devedesetih izmakla je veličina koja mnogima od nas danas izmiče kad gledamo njihove gradske rivale. Svemir se (općenito, a i onaj sportski), čini se, uistinu vrti u krug i ponavlja u krugu beskonačnih iteracija.

Podsjeća me to na priču koju mi je pokojni djed ponovio valjda 100 puta. Onu u kojoj Ico Hitrec zabija Ricardu Zamori na punoj (20.000 gledatelja) Krančevićevoj 1931. (prva noćna utakmica u Zagrebu), a slavni vratar mu čestita stiskom ruke. Djedu je sav nogomet koji je napustio to „viteštvo“ izgubio smisao. I nije bilo važno što su radili „Mali Zeleni“ ili oni koji su došli nakon njega. To nije bio pravi nogomet. Koliko izgubljenih godina i veličine u tih skoro 90 godina.

I eto, nakon (pre)dugog uvoda dolazimo do poante i osnovne teze (više pitanja) samog teksta: „Koliko bi bolji/lošiji, dosadniji/uzbudljivi, inovativniji/standardniji bio nogomet u Premier ligi da samo gumicom izbrišemo današnji Manchester City?“

Metodologija je kako slijedi:

  1. Uklanjanje Manchester Cityja s tablice Premier lige (sve njihove bodove, golove),
  2. Prilagođavanje gol-razlike i bodova svim preostalim ekipama (preostalih 19),
  3. Usporedba osnovnih statistika tako dobivene lige s onom trenutnom,
    • Ova usporedba će biti proširena razlikama iz točke 3 s razlikama koje bi nastale kad bi se top ekipa uklonila iz top 5 najboljih ulazaka u sezonu (od sezone 92/93.) uz pravilo (jedan najbolji ulazak sezonu po ekipi).

Zvuči poprilično rudimentarno (a rečenice su možda komplicirane), ali kad vidimo koje ekipe i kako se pojavljuju mislim da će uzorak biti jasan. Pa nam se na kraju možda prikaže zaključak koliko je opasno dobiti ono što želimo u kontekstu super-izlizane poslovice: „Pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti“.

Liga bez vodećeg

Krenimo od povijesti pa ćemo aplicirati našu metodologiju na nju. Naime, kako bi odabrali sezone koje možemo uspoređivati s ovom moramo vidjeti koje ekipe osim ove su imale izvrsne ulaske u sezonu.

Kad se pogleda ova lista:

Vidi se da bi se referirali samo na City, 3 puta Chelsea i jednom Manchester United. Pošto tako nešto samo dodatno naglašava tko su dominantne sile u Premier ligi mislim da treba uvesti ograničenje najboljeg starta za jednu ekipu i onda uz City uzeti njih još 5.

Naravno, to će nas pogurati dublje u povijest (što je dobro) i malo razvodniti pojam dominacije (što možda nije idealno, ali prikazuje ulaganja u ekipe kroz povijest.

Dakle odabrani su:

Manchester City 17/18

Chelsea 05/06

Manchester United 06/07

Arsenal 07/08

Blackburn Rovers 94/95

Newcastle United 95/96

Na temelju podataka u prvih 20 kola sezone (ove sezone City ima 19 utakmica, ali uzimani su prosjeci pa nećemo jako plakati) usporedbe su vršene po:

  1. Postignuti golovi po utakmici (u ligi – sa i bez dominante ekipe)
  2. Postignuti golovi po utakmici (samo za prvog – sa i bez dominantne ekipe)
  3. Ostvareni bodovi po utakmici (samo za prvog – sa i bez dominante ekipe)
  4. Prosječna razlika u bodovima (sa i bez dominante ekipe)

Da sad ne bi ovdje tutnuo 12 tablica po 19 i 20 (u sezoni 94/95 21 i 22) ekipa pogledat ćemo sumarne grafove.

Prvo stupci usporedbe gdje se sezone sa i bez dominante ekipe vide jedna do druge:

Ono što prvo upada u oko su postignuti golovi Manchester Cityja po utakmici čak i više od osvojenih bodova. Efikasnost na djelu je neporeciva čak i u ovako rudimentarnoj statistici i iz aspekta promatrača nogometa koji sigurno želi gledati što više golova koji sami po sebi uključuju atraktivnost u nastupima.

Drugo su bodovi, ali fascinira koliko je dobra bila sezona 05/06 za Chelsea i kako su nakon nje uslijedile zapravo dvije jednako dobre ili dominante polu-sezone Manchester Uniteda i Arsenala. Naravno, City i Chelsea se ističu, ali interesantan je niz od tri sezone započet Chelseaovim jačim ulaskom na scenu.

Čak i podatak o tome da je razlika u prosječnoj razlici u osvojenim bodovima bila podjednako velika kao ona ove sezone kad uključimo i isključimo prvog nakon 20 utakmica čini se da ova dominacija nije zagarantirana za slijedećih 10 sezona jer ulagat će i drugi.

Ono što je također vidljivo je da ekipe prosječno ne zabijaju značajno manje ako se uklone vodeće ekipe.

Svi ovi trendovi nešto su zornije vidljivi na dva grafa niže.

Dakle, idemo na linije sa dominatnim ekipama po navedenim brojevima:

I linije bez dominatnih ekipa:

Iz ovih (ponavljam) jednostavnih podataka vidljivo je (bar meni) kako pogotovo ova Cityjeva sezona donosi novi ciklus ulaganja i utrke za prvim mjestom u budućnosti, a s druge strane jedan novi trend nogometa u Engleskoj koji će od top ekipa zahtijevati da budu mnogo efikasnije.

Ono što treba promatrati u kontekstu rasta ili pada tih ekipa je definitvno kako na ovu rukavicu iz svijetloplavog dijela Manchestera misle odgovoriti ostali velikani u ligi i jesu li u stanju parirati inovacijama ili samo reakcijama. Jer, nisam siguran da je odgovor posjedanje na klupe tih klubova samo trenera koji reagiraju na protivničke inovacije.

Ostatku velikih klubova upravo će to biti potrebno i dogodi li se navedeno u bar maloj mjeri čeka nas renesansa premierligaškog nogometa, a ne njegova propast.

I možda neki romantici među nama budu pričali o nadolazećoj eri kao nečemu što bi nogomet zapravo trebao biti.

Barem onaj na terenu kad se inovatorima maknu barijere.

Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.