Analiza

Tako malo očekivanja- tako puno kritika

Hrvatska na SP-u 2019: Uspjeh ili neuspjeh?
RealMadrid7 | 01/2019

Euforija oko velikog natjecanja u rukometu, od sredine do kraja siječna svake godine, u Hrvatskoj je inače jako velika. Ove godine, kao vjerojatno nikada do sada, tu su euforiju nastojali smanjiti trenutno vodeći ljudi hrvatskog rukometa i predvodnici reprezentacije, među kojima je i član zlatne generacije i stručnog stožera, Davor Dominiković. U emisiji Sport nedjeljom neposredno pred početak natjecanja, Dominiković je istaknuo da nas ne vidi kao favorite, nego da su cilj SP-a Olimpijske Igre. Glavni kandidati za medalju po njemu su bili odlični Danci kao broj jedan, drugi domaćini Nijemci, koji ga ne impresioniraju, ali su domaćini i kao treći, nešto lošiji nego inače, ali uvijek jaki Francuzi.  

Nakon osam utakmica u dvije skupine, pokazalo se, Dominiković nije pogriješio ni u jednoj od prognoza, jedino ostaje vidjeti hoće li Danci protiv Nijemaca u finalu uzeti zlato. Hrvatska je dobila priliku za OI, ali je ostala bez plasmana u završnicu. Kauboji će se sa Švedskom boriti za peto mjesto.

Međutim, pitanje koje se nakon svega postavlja je zašto javnost koja je uglavnom prihvatila stručno mišljenje o našim mogućnostima na SP-u, sada traži u nekom od aktera krivca, slabu kariku, odgovornost za nešto što se nije postiglo i po najavama nije ni trebalo, a u jednom trenutku je nama Hrvatima proradila ona ili osvajamo medalje ili ne vrijedimo ništa. Možda smo doista tijekom prvenstva uočili da moćžemo. Napose kad je Veselin Vujović rekao da su Makedonci organiziraniji i bolji od Hrvata, a Hrvati odgovorili pobjedom, a onda dodali nizu od četiri relativno glatke pobjede i aktualne europske prvake Španjolce za 5-0 u skupini i sve bodove prenijeli u drugi krug. Pa da, tko ne bi bio u deliriju. Nisi očekivao ništa, a pali Španjolci. 

Kako je to kod nas uobičajeno, kako smo se brzo uzdigli jednako smo brzo i pali. Tamo gdje smo očekivali rutinsku pobjedu i cementiranje puta prema polufinalu, dobili smo hladan tuš. Brazil nas praktički izbacuje s natjecanja, jer vaditi se na favoritima, Njemačkoj i Francuskoj, sve je samo ne obećavajuće. U javnosti se budi onaj spomenuti jal, pa od dizanja u nebesa, ovo postaju igrači nedovoljne kvalitete, nisu pozvani oni koji su morali biti, a jesu oni kojima tu nije mjesto, a Lino Červar je nula od izbornika. No, unatoč svemu, naši se vraćaju i u utakmici u kojoj su se jako mučili i stizali zaostatak cijelu utakmicu, došli su na koračić od ispiranja gorkog okusa i vraćanja stvari na početak, ali jedno probijanje, za koje više nije ni bitno je li ili nije bilo, gasi i onu trunku nade upaljenu u zadnjih desetak minuta utakmice s Nijemcima. Dobili smo omražene Francuze, preko njihovih leđa izborili šansu za OI, ali mnogi će reći, nikad nebitnija pobjeda i utakmica protiv Karabatića i novog društva. 

JE LI DOISTA SVE TAKO CRNO?

Opće stanje

Ukupno gledajući dosta je crno, uzmemo li u obzir da Hrvatska, koja se smatra velikom rukometnom silom nema medalju na velikom natjecanju još tamo od 2013., kad smo pod ravnanjem Slavka Goluže uzeli broncu. Dakle, ovo je šesta uzastopna godina bez medalje, a čak četvrti put u tih šest godina ostali smo bez polufinala, što za rukometnu silu nije najsretniji podatak. Takav niz izvan kruga osvajača medalja dogodio nam se u razdoblju od 1997.-2002., smjestivši se između zlata na OI 1996. i zlata sa SP-a 2003. u Portugalu. Ako vas to ne uveseljava, pokušajmo svi skupa naći neku utjehu u tome što u novijem razdoblju nikad nismo završili lošiji od 5. mjesta, samo 2015. smo bili 6. 

U mnogim drugim sportovima to bi bio golemi uspjeh i dalje, ali ovdje smo navikli na velike stvari, pa je i ostanak bez medalje veliko podbacivanje, koje ćemo pripisati Gobcu, Babiću, Červaru, nedostatku kvalitete igračkog kadra, nečem petom ili kombinaciji svih tih faktora. No, nemojmo zaboraviti koliko su nas puta sitnice djelile od potpuno drugačijeg ishoda. Svjež je u pamćenju Horvatov sedmerac na prvenstvu svijeta od prije dvije godine ili ove godine jedno, bilo ili ne bilo, probijanje. 

Svatko onaj tko na bilo koji način ima izravan utjecaj na aktualnosti u hrvatskom rukometu, snosi odgovornost za uspjehe i za neuspjehe i jasno je da treba pronaći novi put kojim će se krenuti po novu generaciju zlatnih momaka. No, budimo realni, Hrvatska nije toliko velika zemlja da bi proizvodila kao na pokretnoj traci i moramo biti svjesni uspona i padova, ali u svemu tome, nažalost i činjenice dahrvatski sport općenito, a napose rukomet, ne dobiva ono što bi trebao na razini države, kako bi se ustalili pozitivni trendovi. Uz Zagreb, javlja se u posljednje vrijeme i Nexe, ali Hrvatska liga je nešto na čemu jako puno treba raditi, aljudi u vrhu hrvatskog rukometa, ne izgledaju zagrijano za jačanje sveopće kvalitete rukometa, već je samo Zagreb donekle poduprt i drži monopol. 

Svjetsko prvenstvo

Napad

Pet utakmica, pet pobjeda, sređeni aktualni prvaci Europe u skupini. Međutim, usprkos tome, neki problemi bili su vidljivi. Čak nisu toliko statistički uočljivi, kada pogledamo sveukupne učinke svih reprezentacija, koliko prostim okom vidljivi za vrijeme praćenja utakmica. Svakako je riječ o nedostatku brzine protoka lopte u napadu. Iznimno je teško bilo odigrati brzo nekoliko križanja i ostaviti čovjeka na šutu sa 8, 9 metara u jednostavnoj situaciji. Stepaničić je pokušavao izvana preko bloka, te Duvnjak kad je baš zvonilo za uzbunu na individualnu kvalitetu. Općenito je individualnost dolazila više do izražaja nego uigranost i ekipna moć, pa je tako Karačić bio vrlo agilan u prodorima kroz obranu, kad već drugog rješenja nije bilo. No, statistika kaže da nismo puno lošiji u vanjskom šutu od drugih jačih momčadi. Nijemci i Danci su na 56, odnosno 54%, mi na 46, a Francuzi na 45% šuta s 9 metara. 

Uočljivo je bilo da je forsirana igra na crtu i to je ukupno gledajući prolazilo jako dobro. Sa 67% tu smo s najboljima, 71 ima Njemačka, Francuska 69, a Danci su na istom broju pokušaja i jednakoj uspješnosti s crte kao i Hravatska. Uz sve to, najuspješnija smo reprezentacija po postotku iskorištenih kontri s čak 89% realizacije.Od svih ekipa, samo su Norveška, Španjolska i Švedska imale više istrčanih kontri do sada na prvenstvu. Tim je ovaj postotak još i značajniji. 

Na oko se činilo da se krila zanemaruju, što je možda i točno. Naime, čak 44 pokušaja manje imamo s krila nego s crte. Iako i druge reprezentacije manje koriste krila na prvenstvu, naši su, od većih momčadi imali daleko najmanje proigravnja na krilne pozicije unatoč tome što nam je postotak realiazcije s krila lošiji samo od onog norveškog. Naši su na 70%, Norvežani na ogromnih 81% realizacije. Sedmerce smo posmremali manje uspješno od ekipa s kojima se volimo uspoređivati, ali u globalu, statistika ne pokazuje ono što je rezultat cijele priče, a to je da nismo među četiri najbolje reprezentacije svijeta. 

No, statistika ne mjeri težinu kojom se dolazilo u šanse ili situacije iz kojih se moralo u šut. Tako je na terenu, posebice protiv jake Njemačke obrane, ali i protiv Brazila izgledalo dugo vremena sporo, bezidejno, neorganizirano. Ali kad se sve zbroji, kao što je većim dijelom Makedonce protiv nas koštala igra 7 na 6, tako se nama vratilo u najgorem mogućem trenutku. Ključan je svakako bio uporan Červarov izbor i guranje sedmorice u napad tijekom gotovo cijele uakmice s Brazilom, iako je jasno da bi oni, kao inferiornija momčad, trebali biti oni koji posežu za takvim rješenjem. Osam pogodaka dao nam je Brazil na prazan gol i unatoč crnim rupama u određenim dijelovima svih utakmica, ovdje nas je crna rupa pratila više od 50 minuta, ovo je možda i najbitniji razlog neprolaska u polufinale. 

Obrana

Obrana je na početku natjecanja curila. Bilo je problema koji su otvarali protivnicima zicere i ostavljali golmane, prvenstveno Šegu, na cjedilu. Međutim, 27 golova primilo smo od Islanda i Japana, kojima smo zabili preko 30, a onda se počelo igrati ozbiljnije i više nam nitko osim Brazila nije dao preko 22. Ako uzmemo 8 brazilskih na prazna vrata, onda dodatno raste značaj obrane. Posebice zahvaljujući njenoj promjeni iz 6-0 u 5-1 s Duvnjakom naprijed koji je odlično zatvarao i jučer francuski protok lopte. Dobitnik u obrani sigurno je Vranković, koji presijecao, iznuđivao faule u napadu, borio se za svaku loptu i jučer pošteno izludio Karabatića. 

Međutim, najveći dobitak je u vratarima, posebice Šegi. Ukupan postotak obrana naših vratara je velikih 35%. Samo su danski i švedski vratari bili bolji, s 38% obrana. Poslije egipatskih čuvara mreže, naši su skinuli daleko najviše lopti s krila od svih reprezentacija, 42% i nevjerojatnih 52% pokuašaja s vanjskih pozicija. Tek su Švđani bolji za 2% u tom segmentu. 

ZAKLJUČAK

 U igri prema naprijed, osim Luke Stepančića, nemamo pravog razarača, a nedostajalo je i kvalitetnijeg protoka lote. Karačić je nastojao vući i kreirati nešto iz solo prodora, ali je vidljiv bio nedostatak najprije ozljedom načetog, a onda i potpuno zaustavljenog i pravog Cndrića, što je svakako bio veliki udarac napadačkoj igri Hrvatske. 

Obrambeno smo se dizali iz utakmice u utakmcu, a najveća ironija je u tome što smo do jučer najveće krivce vidjeli u golmanima, a sad kad su među najboljima, opet smo relativno rano zaustavljeni. 

Tražimo li krivca, možemo ga naći u bilo kome. Červar je imao grešaka, ali jedina velika je bila forsiranje 7 na 6 s Brazilom. Dobili smo aktualne svjetske i europske prvake i nadomak povratka protiv Nijemaca, kako god to netko vidio i tumačio. 

Jasno je da se u hrvatskom rukometu nešto mora mijenjati. Doduše, u rijetko kojem sportu ovdje to nije slučaj. No, ponavljam, zašto kritizirati kad ništa veliko nismo očekivali. 

Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.