Analiza

Zar je važno tko je kriv?

Tko je kriv za debakl?
arsenalfc | 09/2017

Završio je još jedan Eurobasket za Hrvatsku. Završilo je još jedno natjecanje na kojem je Hrvatska na prvom ozbiljnijem testu pala. Više od samog jučerašnjeg poraza zabrinjava činjenica da ova genereacija polako postaje još jedna u nizu luzerskih. Onakvih kakva je hrvatska košarka u svojoj kratkoj povijesti imala već previše. Puno previše. Priče o prokletstvu i o tome da nekakve sile rade protiv hrvatske košarke su potpuno deplasirane i promašene. Nikakav silazak s postolja prije 22 godine nemože i nema nikakvu poveznicu s današnjom generacijom. Lopta i teren nikad ne lažu i sva kvaliteta i rad će se na natjecanju prije ili kasnije vidjeti i vratiti.

Nekad si je u životu najteže priznati istinu. Istinu da vas partner više ne voli, istinu da nikad nećete završiti fakultet, istinu da niste dovoljno dobri da postanete član nekog kluba, istinu da si nikad nećete moći priuštiti auto koji ste oduvijek htjeli... Koliko ta priznanja osobi bila bolna i teška, ona su nužna da se nastavi dalje. Nužna su iz razloga da osoba situaciju u kojoj se nalazi sagleda realno i nastavi dalje živjeti u okolnostima koje su odavno već tu, samo ih ona nije do sad bila svjesna.

Od hrvaskih košarkaša, izbornika, analitičara i svih osoba manje ili više relevantnih za komentirati košarku već godinama slušamo da je ovo to ljeto, da je to ta godina. Priču o Ateni znaju valjda i vrapci na grani i svi se osjaćaju pozvanim komenirati događaj koji se zbio kada je većina naših reprezntativaca još igrala košarku na satu tjelesne kulture ili u školu još uopće nije krenula. Nakon svake pripremne utakmice se stvara nerealna euforija, priča se o fenomenalnoj atmosferi u momčadi. Prije samih turnira se od glavnih aktera slušaju izjave kako su spremni na sve i svakoga. I onda dođe eliminacijska faza...

Ono što je svima teško priznati ili ih je možda sramota reći u kameru da Hrvatska nije ništa više od dark horsea nekog prvenstva. Kada su reprezentacije kompletne, tada glavnu riječ vode reprezentacije Španjolske, Fracnuske, Srbije, Litve i Grčke. Hrvatska pripada onoj drugoj navali zajedno sa Slovencima, Latvijcima,Turcima, Talijanima, Rusima. Onda slijede one uvijek neugodne ekipe Njemačke, Gruzije, Češke i Finske. Možda sam ovdje neku reprezentaciju krivo postavio, možda sam neku izostavio ali poanta je kristalno jasna. Hrvatska već dugo nije niti je bila favorit za medalju. Hrvatska je i bila je dobra reprezentacija koja u jednoj utakmici može igrati protiv svakoga i iz drugog plana proći u samu završnicu nekog prvenstva, kao što je u Sloveniji bila polufinalist.

Zato bi bilo dobro za promjenu na neko natjecanje otiđemo bez nerealnih najava. Neka nam nit vodilja bude kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre kada smo išli sa stavom što bude, bit će. Kolika se tada vjerovalo da će se Hrvatska plasirati u Rio pokazuje činjenica da HRT nije osjećao potrebu otkupiti prava za prijenose iz Torina. Hrvatska je bez ikakvog imperativa rezultata u dva dana pobijedila Grčku i domaćina Italiju te osigurala vizu za Rio. Daleko da su to bile izvrsno odigrane utakmice, protiv Grčke se prosulo +20 razlike, a protiv Talijana se potpuno nepotrebno ušlo u produžetak uz dosta krivih odluka. Ako ćemo biti relani, onda ćemo reći da je tada prošla manje loša ekipa budući da se Talijanima dogodilo ono što se nama događa u svakoj eliminacijskoj utakmici. Međutim o tome se nije pisalo niti se to potenciralo iz dva razloga. Prvi je što je Hrvatska prošla a drugi je taj što su se naši hrabro potukli s Talijanima. Griješilo se i promašivali su se šutevi kao i jučer ali kod nijednog od naših igrača se nije vidio strah. Da smo tada izgubili, realno puno bitniju utakmicu nego ovu jučer, Bojan Bogdanović sigurno poslije ne bi izjavio da je nedostajalo krvi. Jer nije, zaista nije.

Na kraju se postavlja pitanje što dalje. Vremena za analiziranje, prebacivanje krivnje ili čega već nema jer nas za već sva i pol mjeseca očekuje početak kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Tamo neće biti NBA igrača, a velika vjerojatnost postoji da neće biti ni igrača koji igraju Euroligu. To za nas ali i ostale znači da će s dosta izmjenjenim sastavima krenuti u lov na Kinu. Iz današnje perspektive situacija ne izgleda dobro. Nad reprezentacijom je ostalo dosta upitnika a plasman u Kinu je važan ne samo zbog Svjetskog prvenstva već i zbog Olimpisjkih igara u Tokiju 2020. Jedno bez drugog ne ide i ukoliko se ne kvalificiramo na Svjetsko prvenstvo tada će nam sljedeće veliko natjecanje biti tek Eurobasket 2021. Bilo bi to par koraka unatrag u odnosu na ono što se započelo prošlo ljeto. Ali valjda je našima tako najlakše. Kad nitko od njih ništa ne očekuje, kad ih nacionalna televizija ne doživljava i kad većina navijača od njih digne ruke. Valjda im je lakše igrati kada nema priča o medalji, novim Draženima i Atenama. Valjda im je najlakše napraviti rezultat kada su dark horse turnira. Kada su, na kraju krajeva, unutar svojih realnih okvira. Valjda.

Respekt: Raul10, ivan-cro, Cirohito,

Slažem se: ivan-cro, Cirohito, GNKDZCFC,

Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.