Analiza

Zašto je Mourinho na udaru

Tribina hipoteza
RealMadrid7 | 01/2019

Lijepo je vratiti se u djetinjstvo. Godina je bila 2004. Taman sam proslavio desetljeće života kada je čudesna generacija Monaca u dvomeču izbacila veliki Real Madrid s Ronaldom, Figom, Zidaneom, Raulom, Carlosom i ostatkom društva s Bernabeua. Odmah potom, klub iz kneževine pobijedio je i Chelsea. Iako sam od Zidaneovog voleja Leverkuzenu postao navijač Kraljevskog kluba, bilo mi je neobično simpatično kad ih je Monaco dobio pa i dogurao do finala. Još dijete kojem je pojam bio Real, Milan, Bayern, našlo se u situaciji da navija za one koji su dobili njegove, a uostalom i Pršo je bio dio te sjajne momčadi. A onda, da se razum potpuno pomuti, u finale Monacu stiže Porto, ekipa koju će, mislilo je, Pršo i kompanija pomesti, ako su prošli Reala i Chelsea s velikim Crespom. Ali ne, jer ono što je vrijedilo za Monaco, vrijedilo je i za Porto. Mnogo talentiranih igrača, pokazalo se, savršeno spremnih za povijesnih 90 minuta pred njima. Jedino što je to dijete znalo o Portu tada, bilo je da su izbacili diva, Manchester United, vidjevši kako neki tamo mladi trener od sreće gubi glavu, radeći svoj prvi show na velikoj sceni, odjurivši sve do korner zastavice Old Trafforda, proslaviti gol, kojim ruši Sir Alexa. Kao i pobjeda Monaca, ta mi je scena jednako bila neobično simpatična. Portugalci su pomeli teren s Francuzima, pobijedili 3:0, uzeli Ligu Prvaka, a desetogodišnje dijete nije ni razmišljalo o treneru čije ime nije ni upamtilo, a posebno ne da će  jednog dana o njemu pisati. Danas, s gotovo 15 punih godina više, prateći i znajući što se kasnije događalo i pisalo, jer strast za nogometom i sportom općenito je ostala ista, postaje jasno koliko je ovo gore opisano veliko i značajno.

Da više ništa nakon toga u svojoj trenerskoj karijeri nije napravio, 2004. godina i Liga Prvaka s Portom, ostavila bi besmrtnim čovjeka kojemu je omogućila transfer u Premier ligu, gdje malo tko ne bi želio iskušati svoju sposobnost i mogućnosti. Tada je kružila priča "Mourinho u Chelseaju". Napokon sam eto obratio pozornost na ime i prezime lika koji dolazi u najbolju ligu svijeta. 

Iako je povijest napisana, počela je nova era ili se nastavila započeta lani, ali na drugoj adresi, jer taj Mourinho osvaja dva prvenstva s Chelseajem jedno za drugim. Doveo je nekoliko igrača iz Porta sa sobom i nastavio sanjati pobjedničke snove. Ne znam tko bi se usudio reći da je došao u tada najbolju momčad u Engleskoj pored toliko velikih momčadi. Uostalom, baš te prve sezone u Engleskoj, Liverpool je osvojio Ligu Prvaka onim epskim preokretom protiv Milana. Da, taj isti Liverpool je s tijesnih 1:0 ostavio Mourinha u polufinalu,a malo je falilo da u dvije sezone sovoji najprestižnije eurpsko klupsko natjecanje s dvije različite ekipe. 

No, prvenstvima je protutnjao. U sezoni 2004/05 Chelsea osvaja 95 bodova, uz gol razliku 72-15. Samo 15 primljenih pogodaka u 38 utakmica. Prvi pratitelj Arsenal, zaostao je 12 bodova. Tome pridodaje i Liga kup. Iduća sezona 2005/06. neznatno je lošija, 91 osvojen bod, opet 72 zabivena te 22 primljena gola. U Ligi prvaka ispada od kasnijeg pobjednika Barcelone s 3:2. Koliko su Englezi tada bili jaki govori i podatak da je finale s Barcom igrao Arsenal, koji je ranije zaustavio Reala. Godinu kasnije, s istom ekipom završava drugi u prvestvu sa 6 bodova manje od Uniteda. Opet su primili najmanje pogodaka, a zabili najviše nakon Uniteda. Unatoč tome, uzima Liga kup i FA kup. U Ligi Prvaka opet polufinale gubi od Liverpoola, sada samo za lutriju jedanaesteraca. Usprkos tome što je doveo Chelsea u sam vrh engleskog nogometa, davši mu pečat konstantnosti, Mourinho je u sezoni 2007/2008, već u rujnu morao napustiti klub. 

Međutim, nije puno izgubio. Otišao je u Inter, posložio momčad i nanizao strašne rezultate. Dva prvenstva i napkon po drugi puta dočekana Liga prvaka u sezoni 2009./10. To je sezona famozne triplete, osvajanja lige i kupa Italije te Lige prvaka.  Pobijediti Guardiolinu tada već uigranu mašineriju Barce samo po sebi je ogroman uspjeh. No, tu se stvorila nelagoda prema Portugalcu. Barcina igra počela je stjecati sve više fanova, pas igra, uskoro nazvana tiki-taka, bila je novost i nešto do tada samo u povojima postojano, ono nešto što je kroz sljedećih nekoliko godina blaugrana dovela do vrhunca. I naravno, kreće priča o tzv. autobusima, bunkerima i drugim nazivima, jer je bilo nepojmljivo da onakva Barca ispadne. Uostalom, zar je cijelo to vrijeme ijedna druga momčad mogla ući u nadigravanje s Barcom u nekoj drugoj formi od one s kojom je izašao Mourinho? Jednostavno je tražio i pronašao formulu kako s onim što pruža njegov kadar igrača dobiti onakvu Barcu. 

Onda je uslijedio pokazatelj koliko je Mourinho ostavio traga u Interu. Nakon triplete, kad te Real pozove, nećeš reći ne. Rastanak s Materazzijem u suzama sve je rekao. Mourinho je otišao kao kralj, kao doslovni Special one preuzeti Kraljeve iz Madrida. Nova sezona, novi klub, potpuno reformiran. Stigli, među ostalima, Ronaldo, Kaka i Benzema na megdan uigranoj Barci i popili petardu na Camp nou. Odmah se pričalo o nogmoetnim lekcijama, odmah o očajnom Mourinhu i slično, kao da Real nije i prethodnih godina gubio 6:2, 3:0, pa nakon Mourinha 5:0, 4:0 itd. Ma i bez obzira na to što su u drugoj utakmici remizirali i što je iste te sezone uzeo kup u finalu protiv iste te Barce te zaostao samo 4 boda za Guardiolinom ekipom u prvenstvu, ustaljena priča se ne mijenja. Uslijedila je sezona 2011/12 gdje Portugalac s Realom napokon osvaja prvenstvo s neviđenom statistikom. Real je osvojio 100 bodva, zabio 121 gol u 38 utakmica, a primio tek 32. Međutim, u ligi prvaka ga opet penali protiv Juppova Bayerna koštaju finala s Chelseajem. Početkom iduće sezone, opet izravan ogled s Barcom i uzima supercup Španjolske. No, ta je sezona bila lošija od prošle i Perez je brzo izgubio strpljenje. 

POVRATAK U ENGLESKU

Kao što sam spomenuo, pljuvanje po portugalskom stručnjaku počelo je još u Interu, nastavilo se u Realu, a onda i nakon njega. Iako se Mourinho vratio u Premier ligu i u sezoni 2014/15 uzeo s Chelseajem naslov prvaka i Liga kup, to je od slabog značenja za mnoge. Istina, iduće sezone otkazivanje povjerenja, slabiji rezultati, pad u donji dio tablice i otkaz. Ali zar se isto i to u istoj momčadi nije dogodilo i Antoniju Conteu, od osvajanja prvenstva do noge u razmaku od godine dana?

Naposljetku, zadnji posao dobio je u Manchester Unitedu. Alex Ferguson spominjao ga je često kao nasljednika, odnosno zagovarao njegov dolazak na klupu Crvenih vragova. To se, međutim, nije dogodilo odmah, nego su se prije toga rušenjem negativnih rekorda proslavili Moyes i Van Gaal. U jednu takvu atmosferu dolazi Mourinho. Odmah u prvoj sezoni uzima Liga kup i ono što nije do tada osvojio, Europa ligu. Možemo govoriti, pa i složiti se da je to za United malo. No, je li realno reći da je malo? Možda da zbog imena i renomea kluba, ali ne iz razloga što Unitedov kadar jednostavno ne može više od onoga što pruža i što ono s čim raspolažu konkurenti on ne može pratiti. I unatoč tome, možda ne prvi, ali prošlu sezonu završava kao drugi. Odmah iza nedodirljivog Manchester Cityja. 

U ovim trenucima mi možemo pričati o estetskoj izvedbi Uniteda ove sezne pogotovo, ali i ranijih sezone pod Mourinhom. Možemo, shodno tome, naći i različite razloge i opravdanja zašto je ta igra bila dobra ili loša. Kao i uvijek, trener mora snositi dio odgovornosti. Na kraju krajeva on bude taj koji uglavnom sigurno strada, a gotovo jednako često u tom spletu okolnosti bude i jedina žrtva loših igara ili barem rezultata kluba. No, kad samo uzmemo statistiku, na koju se svi tako revn volimo pozivati, onda možemo reći da je United nakon Cityja ove sezone bio druga momčad po broju udaraca na protivnički gol. Nedostajala je realizacija, a obranaje boljka neovsino o tome tko je trener ekipe. Dolazak Solskjaera uzbudio je duhove, poljuljane želje i očekivanja igrača, poklopio se s nizom utakmica protiv momčadi iz samog dna ljestvice i stvorio dojam da je United daleko bolji nego što doista u ovom trenutku jest. 

DRUGI TRENERI 

Svaki će nogometni fan imati stil nogometa koji preferira, kao i nogometaša koji mu je zbog nečega draži ili ga smatra boljim. Hoćemo li biti ljubitelji Kloppova agresivnog, okomitog stila s brzancima koji u nekoliko poteza s puno energije stižu do gola. Hoćemo li voljeti Guardiolinu tiki-taku ili pak Wengerovu tiki-taku s Arsenalom. Hoćemo li voljeti Mourinhovu, o kojoj će neki reći da je parkiranje autobusa, neki da je koncentriranje na obranu s nedostatkom napadačke igre klubova koji to moraju s obzirom na renome. Ja bih ipak rekao da je on trener koji će taktiku prilagoditi mogućnostima svojih igrača, procijenivši pritom i kvalitetu protivnika, kako bi našao odgovarajuće rješenja za određenog suparnika. Sve su to naše želje i htijenja da pratimo nogomet lepršav, brz ili pak tehnički do kraja usavršen sa 50-ak dodavanja prije kraja akcije. No to su doista i samo naše želje, jer na kraju se i klub i igrači i treneri mjere po rezultatima. 

Jurgen Klopp je, bez ikakve sumnje, vrhunski trener. Osvojio je 2 prvenstva, 2 supercupa i kup te igrao finale Lige prvaka s Borussijom, što je podsjetilo na ono s početka, Porto i Monaco. Više od 3 godine već je na klupi Liverpoola. Slaže i ulaže u momčad koja napokon ima sve predispozicije uzeti naslov prvaka nakon 29 godina, čime bi postao heroj Anfielda i cijelog Liverpoola. Bio je i s njima lani u finalu Lige prvaka. Međutim, trofeja još uvijek nema i bez obzira na sve ove činjenice, lani je završio iza Mourinhovog Uniteda te, jasno Cityja. 

Pep Guardiola ima 2 Lige prvaka, obje s Barcom i niz osvojenih ligaških natjecanja otkad se bavi trenerskim poslom. Njegove momčadi usavršile su tiki-taka igru, tehnički potkovanu do te mjere da je prešlo u savršenstvo. Međutim, za igrati takav nogomet moraš imati igrače koji na svaki način mogu to odigrati. Ekipa slabije kvalitete ne bi mogla upiti tu filozofiju nogometa. Također, činjenica je da Guardiola biva trener u momčadima koje su daleko najbolje u svojim ligama. Jupp mu je ostavio Bayern na vrhuncu, u trenutku kad se Borussija počela ospiati, došao je potom u City u trenutku kad je zaista bio jedini pravi, ozbiljan kandidat za prvaka Engleske, a trenirao je najmoćniju Barcinu generaciju svih vremena i vjerojatno najbolju ekipu svih vremena. Bez obzira na to, ima 2 lige prvaka, obje s tom Barcom, s Bayernom nije uspijevao nekoliko sezona, a sat otkucava i s Građanima

Conte je nešto osvojio s Juventusom, drugu sezonu dobio korpu u Chelseaju. Sarri pomalo kaska za vodećima u ovoj prvoj se zoni s Plavcima, Wengerov nogomet je bio prekrasan za oko, ali rezultatski ubojito loš desetak godina i možemo tako u nedogled. 

ZAKLJUČAK

Svakog od ovih trenera volim i cijenim zbog određenih kvaliteta, svaki ima pozitivnih i nešto negativnih strana. Istina je, svaki ima svoj stil kako po načinu na koji mu ekipa igra, tako i po ponašanju van stadiona, posebice mislim na presice. No, zaslužuje li netko doista da ga se toliko etiketira na negativan način, konstantno proziva kao glavnog negativca,ne bih se usudio prihvatiti to stajalište. 

Mourinho je doista Special one. Njegovi rezultati govore dovoljno sami za sebe. Ako uzmemo u obzir i činjenicu da je Guardiola sa Cityjom uzeo 3 trofeja, dvije lige, što su manje više svi očekivali te Community shield, Klopp s Liverpoolom bez trofeja, a Mourinho s Chelseajom i Unitedom od povratka u Englesku 2 Liga kupa, prvenstvo i Europsku ligu, teško mi je povjerovati u priče da on nije više trener za velike momčadi ili da nije za Real, što je u posljednje vrijeme aktualno. Tim više što doista moramo prihvatiti potpno jasnu činjenicu da United ne može u isti koš ni s Guariolinom ni s Kloppovom momčadi u ovom trenutku. 

Greške postoje, njih uvijek ima. Što bi se reklo, pa pogriješiti je najlakše, ipak takav kakav je, pa i kao osoba, Jose je potreban vrhunskom nogometu. Nekoga će njegov nastup iritirati, nekoga slatko nasmijati u pozitivnom smislu, ali to je dio njegovog imidža i njegov zaštitni znak, kojeg jednostavno moramo prihvatiti. 

Respekt: DanyX69, BruceWayne, Dado_M, Fenix22,

Ne slažem se: Fenix22,

Te je sada u borbi za prvaka. Ne možeš kazati da Lpool ima veću platežnu moć od Utda. Pr. Shaqiriji 15 M eura i važan je kotačič i mogao bi postati čak udarna snaga zahvaljući Kloopu i sustavu. Na drugu stranu, pr Alexis najplaćeniji i stagnira (2). - Fenix22, 9.1.19. 23:40, 0 0 0
Kao i Martial, Rashford, Lingard(iako mislim da on nije kvaliteta ni za Utd ni za reprezentaciju),Mata... svi oni igraju lošije pod Mou, a koji su mogli biti udarne igle. - Fenix22, 9.1.19. 23:42, 0 0 0
Utd, Juventus, Barca, Real, City, Bayern, PSG moraju igrati atraktivno, lepršavo i deklasirat protivnike jer imaju najbolje igrače, najbolje trenere, uvjete i na kraju najskuplje ulaznice od ostalih. Zvijezde koje su plaćene da očaraju publiku (1). - Fenix22, 9.1.19. 23:48, 0 0 0
Da igraju reaktivno i da gledam Hazarda kako se muči i ne može sastat s loptom u drugoj sezoni Moua i Contea te iznimka, ali i istina jučernašnji dvoboj protiv Tottenham. I Messi i Ronaldo znaju loše odigrati, ali dobiju volumen napada preko njih(2). - Fenix22, 9.1.19. 23:52, 0 0 0
Alexis bas ne igra na kod Solskjaera. Necu prerano donosit zakljucke, ali drzim da Manchester ni iduce sezone nece bit bolji od 5 mjesta, ako drugi ostanu ovakvi, a Utd se ne pojaca dosta. - RealMadrid7, 10.1.19. 0:33, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.