Analiza

Zbogom Pyeongchang

Tribina hipoteza
Sherpa | 02/2018

Zbogom Pyeongchang. Bilo je zabavno dok je trajalo. Na žalost, mi ćemo pamtiti ove ZOI kao one u kojima nismo osvojili medalju, time smo prekinuli niz kojeg imamo još od 2000. godine ako gledamo bilo koje, ili od 2002. ako gledamo samo zimske. No pamtit ćemo neke druge stvari koje smo vidjeli, pošto je bilo mnogo zanimljivih stvari.

Otvaranje

Sve je počelo s otvaranjem prepunim vatrometa, dobrim umjetničkim programom koji je pokazao dio bogate povijesti Koreje, te naglasio kako se radi o tehnološkom divu. Jedna od stvari koja će se pamtiti je koreografija s dronovima, pogotovo formiranje olimpijskih krugova. No usprkos tome, prva zvijezda otvaranja (kao i zatvaranja) bio je Pita Taufatofua koji je ponovo ponio zastavu Tonga, svoje male otočja države od svega sto tisuća stanovnika, obučen u tradicionalnu nošnju, golog torza, namazanog uljem, s velikom razlikom u odnosu na Rio 2016 kada je napravio isto – temperatura je bila ispod nule. Premda je u konačnici u skijaškom trčanju završio 114. od 119 natjecatelja, s 22 minute zaostatka na utrku od 33 minute, pokazao je, kao i mnogi drugi, moto igara – važno je sudjelovati.

Druga važna stvar dogodila se na samom kraju mimohoda država, kada je na sveopće oduševljenje publiku na stadion ušla država domaćin pod ujedinjenom zastavom. Plavom slikom poluotoka na bijeloj podlozi. Hoće li jednog dana povjesničari na ovo gledati kao prvi korak prema ujedinjenju? To ne možemo znati, ali svakako je pokazalo pomak u tom smjeru, želja koja odavno postoji ovime je dobila još jedan tračak nade. Uz sport kao poligon gdje se često vide politička prepucavanja, ovo je bila jedna zbilja pozitivna priča tog tonaliteta.

Hokej

Onog trenutka kada je NHL kazao 'ne', znali smo kako nas čeka jedan prilično drugačiji turnir nego prethodnih ZOI. Važno je znati i zašto su kazali ne. Podatak kaže kako je preko pola Kanađana protiv prekidanja lige, dok je kod Amerikanaca taj postotak preko 70%. Televizije koje prenose NHL najčešće nemaju pravno na prijenos ZOI, a nakon povratka s olimpijskog turnira nisu vidjele nikakav porast gledanosti. Dodajte ozlijede koje pogode igrače i vlasnici klubova su jedva dočekali ovu odluku, dok su igrači bili vrlo ljuti. Oni većinom žele nastupati za svoje reprezentacije, pogotovo svi ovi iz Europe. Zato će pregovori oko novog kolektivnog ugovora između igrača i lige biti važni, igrači žele u Peking. I ne samo Peking, koji će sigurno biti gledan kao veliko tržište, oni žele na ZOI. Naša je sreća što se KHL nije zainatio nakon kazni Rusiji.

Uz takav rasplet događaja, Rusija (iako nastupaju pod neutralnom zastavom u ostatku teksta koristit ću Rusija) je postavljena kao glavni favorit. Na kraju je i došla do toga toliko očekivanog zlata, kojeg nemaju još od raspada Sovjetskog Saveza. Premda ga ni sada nisu osvojili pod svojim stijegom. No nitko nije očekivao da će ih u finalu dočekati Njemačka, da će Rusija morati vaditi golmana kako bi izborila produžetke u kojima će u konačnici osvojiti zlato. Drama koja pokazuje kako smo bez NHLa imali kvalitetom lošiji, no puno ravnopravniji turnir.

Njemačka će sigurno biti priča turnira. Izbacili Švicarsku i Švedsku u produžetcima, u polufinalu nadvisili Kanadu, dok su protiv Rusije bili minutu udaljeni od zlata. No isto tako, ponovo će biti prigovora na sam format natjecanja, gdje je ista ta Njemačka završila treća u skupini i to uz samo jednu pobjedu u raspucavanju protiv Norveške. Format natjecanja u kojem svi iz skupina idu dalje nije baš omiljen. Njemačkoj je odgovarao ne dolazak NHLa, oni tamo imaju puno manje igrača od drugih reprezentacija. Jedino manje imaju Slovenija, Norveška i domaćin. No isto tako, rast njihove reprezentacije ne treba uzeti kao čudo, zadnja dva svjetska prvenstva igrali su dobro u skupinama, no naletjeli su na Kanadu i Rusiju, za što još nisu bili spremni. Dodajte na to ulaganja koje Njemačka ima u sport i bilo je samo pitanje vremena kada će ostvariti neki rezultat.

Najveći gubitnik? Kanada. Odgovor je prilično jednostavan. Srebro u ženskom turniru prekinulo je dominaciju u kojoj čak četiri ZOI nisu izgubile ni utakmicu - SAD je uzeo zlato čime je isprano razočaranje s muškog turnira. Dok je bronca u muškoj kategoriji dočekana sa samozavaravanjem, te pričom 'kako to nije prava medalja kada nisu išli naši najbolji' među Kanađanima na socijalnim mrežama. Nacionalni sport ostao je bez zlata i to sigurno boli.

Norveška vs Njemačka

Prava borba se vodila za broj jedan na tablici medalja, a odluka je pala zadnjeg dana. Biti ću precizniji, u zadnjoj medalji na igrama. U zadnji dana, kada se dijele 4 kompleta medalja, Norveška i Njemačka ušle su sa 13 zlata, uz Norvešku prednost u srebrima. Njemačka je nakon zlata u bobu četverosjedu preuzela vodstvo. Sve je palo na zadnju utrku, 30 kilometara klasičnim stilom u skijaškom trčanju za žene. Ako Norveška uzme zlato bit će prva, bilo tko drugi znači da Njemačka odlazi kući kao broj jedan. Tu je na scenu stupila fantastična Marit Bjørgen koja je ispisala povijest. Drugo zlato i peta medalja na ovim igrama stavile su je na broj jedan po medaljama u povijesti ZOI. Prestigla je sunarodnjaka, legendarnog biatlonca Ole Einar Bjørndalena, skupivši dvije bronce više od njega. Njenih 8 zlata, 4 srebra i 3 bronce stavili su je na šesto mjesto kada se broje sve OI, a ako gledamo samo broj medalja, onda je po tome treća u povijesti.

Njemačka i Norveška su skupili više nego u Sochiju. Kanada i SAD su praktički u granicama statističke pogreške. Rusija je jako pala, osvojila je samo dva zlata ovdje (jedno u hokeju, drugo ću spomenuti u idućem paragrafu), naspram 9 u Sochiju. Uz veliku napomenu kako je broj medalja iz Sochija podložan promjeni, zadnje što je bilo je povratak čak devet medalja Rusiji početkom ovog mjeseca. Južna Koreja je skupila 17 medalja, za razliku od 8 iz Sochija. Švedska je također napravila skok uz sedam zlata. Dok se Kini, kao domaćinu idućih igri, neće svidjeti maleni korak nazad.

Umjetničko klizanje

Drugo zlato za Rusiju došlo je u sportu gdje su tradicionalno jaki. To je napravila petnaestogodišnja Alina Zagitova, oborivši svjetski rekord u bodovima u kratkom programu uz identičan broj bodova kao njena srebrna sunarodnjakinja Evgenia Medvedeva. U muškoj konkurenciji Yuzuru Hanyu (Japan) napravio je nešto što se nije dogodilo od 1952. godine – obranio je zlato u toj konkurenciji. I to samo par mjeseci nakon ozlijede. No jednako velika priča bit će brončani Javier Fernández koji je Španjolskoj donio prvu olimpijsku medalju u ovom sportu. Šesterostruku europski prvak, dvostruki svjetski napokon je ostvario svoj san, nakon što je u Sochiju ostao drveni.

Uz zlato u plus na ledu i timskom natjecanju Tessa Virtue i Scott Moir došli su do pet medalja, nikada nitko više u povijesti ovog sporta na ZOI, a kada već govorimo o medaljama, u parovima je zlato uzela Njemačka - Aliona Savchenko i Bruno Massot. Vidjeli smo mnoge perfektno izvedene nastupe, kao i mnoge 'prvi puta ikada' skokove izvedene na ovim igrama. Mislim kako su ljubitelji klizanja zbilja mogli uživati. Uz sve to, imali smo i uvijek popularnu gala večer u kojoj se znaju vidjeti sjajne i drugačije izvedbe, u puno opuštenijoj atmosferi.

 

Ostalo

ZOI je ispričalo jako puno priča. Ester Ledecká (Češka) koja je osvojila dva zlata u dva različita sporta, njen pogled nakon nastupa u spustu je slika koja će se pamtiti. Dok je u paralelnom slalomu bila favorit. U toj disciplini, u muškoj kategoriji, bit će repova oko polufinala gdje je Lee (J. Korea) prošao u finale naspram Košira (Slovenija). Ili pak sanjkaš Shiva Keshavan (Indija) kojem su ove šeste ZOI, čovjek koji živi svoj san, usprkos tome što nema baš podršku države. O biatlonu sam napisao jedan poseban tekst, ili bob gdje smo u dvije od tri discipline imali diobu pozicije za medalje, baš kao i prije dvadeset godina (uz standardno jaku Njemačku). Ili Korejski skeletonaš Yun Sung-bin koji je izgledao ko Iron Man u svom pohodu prema zlatu.

Neuništivi Noriaki Kasai (Japan) kojem su ovo čak osme ZOI, čime se niti jedan drugi sportaš na ovoj planeti ne može pohvaliti, jedino što može parirati tome su brkovi koje ima Robert Johansson (Norveška). Ili Shaun White (SAD) koji je 31 godinom na leđima dokazao kako snowboarding nije samo za mlade lavove, osvojivši pri tome svoju treću zlatnu olimpijsku medalju, nakon što je u Sochiju ostao na poziciji drvene medalje. Mogli bi posvetiti blok vijesti i Nizozemskoj te činjenici kako su velesila u brzom klizanju (znači ništa novo). Recimo Ireen Wüst koja je osvojila zlato na četvrtim uzastopnim ZOI, ili pak priču koja nema veze s tom zemljom. Muških 500m u kojem je Cha Min-kyu (J. Koreja) izjednačio olimpijski rekord u disciplini, sve da bi dva para kasnije Håvard Holmefjord Lorentzen (Norveška) bio stotinku brži i ugrabio zlato.

Možemo i o brzom klizanju na kratke staze gdje osvajačica mnogih medalja sa svjetskih prvenstava Elise Christie (V. Britanija) nikako da završi utrku bez pada, ili diskvalifikacije zato što je uzrokovala neki. I to na zadnje dvije ZOI, dok je one u Vancouveru završavala daleko od finalnih vožnja, kada još nije bila dobra kao što je danas. Već je najavila kako ćemo je vidjeti u Pekingu. Na žalost moramo i o dopingu. Rusija (ponovo), gdje je curling bračni par Anastasia Bryzgalova i Alexander Krushelnitskiy morao vratiti osvojenu broncu zbog toga što je Alexander pao na doping testu.

Ledeni lavovi su također jedna sjajna priča o kenijskoj hokej reprezentaciji (točnije pet članova) koja je uz pomoć sponzora (Alibaba) odletjela u Pyeongchang kao gledatelji, s ogromnom nadom kako bi u Pekingu mogli biti sudionici. Momci u timu nikada nisu vidjeli snijeg do tog dana, kažu da su se i prvi puta grudali te da im je bilo fantastično. Treniraju s rabljenom, a često i improviziranom opremom, no njihov san ne umire. Upravo takve stvari su za mene cijela bit današnjih olimpijskih igri.

Za kraj ovog segmenta ostavio sam jedan događaj koji je bio na rasporedu prije samog otvaranja, uz punu podršku Međunarodnog olimpijskog odbora – IEM Pyeongchang. MOO dobrano razmišlja o tome da uključi esport u program, a turnir je bio jedan mali korak prema promociji toga. 18 igrača iz 15 država prošli su kroz regionalne kvalifikacije za Starcraft 2 turnir, kako bi imali pravi osjećaj olimpijske rasprostranjenosti. Zlato je na kraju otišlo u Kanadu. Turnir je osvojila Sasha "Scarlett" Hostyn, a dodatno zanimljivo je što to ocrtava još jednu stvar koja nas čeka u budućnosti i koju je MOO već počeo definirati pravilima. Popularna Scarlett je transrodna žena.

Ukupan dojam

Njemački listovi prozvali su ovo 'igre duhova' pošto su mnoga borilišta bila prazna, pogotovo prvih dana natjecanja. Svojevrsno objašnjenje može biti u temperaturi i prilično jakom vjetru. I dok se nešto kasnije to popravilo, tribine su malo kada bile potpuno pune, bez problema su se uočavala prazna mjesta. Što ne čudi, informacije su govorili kako prodaja karata nije baš fantastična. Tu je izostao dio atmosfere koju pojedini sportovi znaju imati. Nijemci su više patili zbog toga što je Pyeongchang potukao München za domaćinstvo. I zbilja mislim da bi tamo borilišta bila puna, pošto je puno bliže skoro svim nacijama koje su jake na ZOI, nego što je J. Koreja. No, tim razmišljanjem, manje-više svako takvo natjecanje bi bilo u Europi ili Sjevernoj Americi. To nije način na koji OI funkcioniraju, niti smije biti način na koje funkcioniraju…

Ali isto tako mora se sagledati koliko sportova će se vratiti u Pyeongchang. Mnogi sportovi na ZOI nisu financijski jaki, te nije baš lako živjeti samo od sporta. Staviti postaju svjetskog kupa na drugi kraj svijeta nije jeftino, niti je logistički lagano. Pojedini sportovi su imali Pyeongchang na svojim postajama zadnjih godinu ili dvije, ponajprije kako bi sportaši isprobali borilišta. No, ako te postaje nestanu, sve sagrađeno počet će gubiti smisao (premda će biti za treninge). To je jedna od stvari na kojoj svi kolektivno trebaju poraditi. Pošto popularizacija sporta u određenom dijelu svijeta mora trajati dulje od tog jednog događaja.

 

Uz sve navedeno, kazat ću kako smo imali jedne vrlo dobre ZOI. Mislim kako nisu bili na razini Sochija ili Vancouvera (neću ići dalje u prošlost od toga), a isto tako mislim kako će ih Peking nadmašiti. No jednu stvar moram priznati domaćinima, sva borilišta su izgledala sjajno pripremljena, tako da su po tom pitanju sportaši imali najbolje moguće uvijete za svoj najbolji rezultat. U pojedinim sportovima bilo je odgoda zbog vjetra, ali i to se uspjelo kompenzirati. Dok je praćenje rezultata na službenoj stranici bilo miljama bolje i brže nego što je to imao Rio.

Bilo je lijepo dok je trajalo. Pyeongchang je zatvorio svoja vrata, no mi za OI ostajemo i Aziji. Tokio će ugostiti ljetne 2020. godine, a dvije godine kasnije Peking zimske.

Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.