zatvoreno

Hrvatska na SP-u 2019: Uspjeh ili neuspjeh?

  • 25.01.2019.
  • 25
  • 2

Hrvatska reprezentacija je uspješno savladala Francusku u posljednjem dvoboju druge faze. Francuzi su otprije osigurali polufinale, a Hrvatska će ovom pobjedom ući u borbu za 5. mjesto, što joj donosi kvalifikacije za Olimpijske igre. Ukoliko pobjede Švedsku, ostvarit će jednak rezultat kao prošle godine u Zagrebu.

Vas pitamo: Je li ovo prvenstvo za Hrvatsku bilo uspješno ili ne? što je bilo pozitivno a što negativno na ovom turniru? hoće li se reprezentacija plasirati na Olimpijske igre?

Ocijenite nastup Hrvatske reprezentacija na prvenstvu: solidna 6.3 0, 0, 0, 1, 0, 4, 10, 6, 4, 0, 0
Koliko je ovo prvenstvo bilo uspješno za Hrvatsku? umjereno, 50% 5.2 0, 0, 2, 0, 0, 14, 8, 0, 1, 0, 0
Koliko su suci utjecali na rezultate? djelomično malo, 40% 4.4 1, 1, 1, 6, 3, 7, 2, 3, 0, 1, 0
Je li borba za 5. mjesto realnost? djelomično se slažem 6.2 0, 0, 0, 1, 0, 8, 7, 4, 2, 3, 0
Hoće li se reprezentacija plasirati na Olimpijske igre? vjerojatno da, 80% 7.5 0, 0, 0, 0, 0, 2, 3, 7, 9, 2, 2
Treba li Červar otići? većinom se slažem 7.3 0, 0, 0, 1, 2, 2, 5, 2, 5, 2, 6

Analize (2)

Sherpa | 01/2019

Godinu dana kasnije gotovo identična slika. Nije izboreno polufinale, prst se upire na izbornika, a pamćenje tu mnogima staje. Vratimo se baš tih godinu dana, kada je nakon 'neuspjeha' na domaćem terenu bilo svega i svačega. Nakon Červara koji daje pa ne daje ostavku. Saveza koji ga u konačnici zadržava, pod tko zna kakvim komentarima, čak i onaj jedan o tome da trebamo izbornika koji poznaje igrače za pripremu kvalifikacijskog meča sa Crnom Gorom, koji je bio na rasporedu tek pet mjeseci kasnije, a ne sutradan. I na kraju izbornika koji ostaje tu do ovog SP gdje smo opet ostali kratkih rukava po pitanju medalja, ali ne i po pitanju konačnog cilja koji je bio top 7. Hoćemo li u konačnici biti peti ili šesti zbilja nije pretjerano važno, igrači će se više štedjeti nego igrati u toj zadnjoj utakmici, nitko se ne želi ozlijediti sada kada se treba vratiti u klub, kada je jedan cilj osiguran, a onaj o medalji nedostižan. Slični komentari dolaze i iz Švedskog tabora.

Upiranje prstom

Červar ovo, Červar ono. Napravio je grešku, loše je koristio igrače (o tome kasnije), ubio nas je njegov sedam na šest (i o tome kasnije), medijski linč je bio tu. No ako želite upirati prstom napravite to prema onima koji sjede u rukovodećim foteljama saveza. Isti taj savez je stao iza njega kada je prošle godine dogodio neuspjeh i nije krenuo u rekonstrukciju reprezentacije, nije uklonio osobu koju su skoro svi krivili za to. Nisu od njega napravili žrtveno janje nego su mu dali još jednu priliku. I ta prilika na terenu izgledalo prilično slično kao godinu ranije, pogotovo u napadu kada je Hrvatska u mnogim trenutcima izgleda kao skupina nasumično odabranih igrača koji prvi puta igraju jedan s drugim, nego ekipa koja ima jasne i uigrane napade na čemu su naporno radili na treninzima prije prvenstva. Stvar je i u godinama, Červar je često bio tvrdoglav u svojim naumima, a kao što stara poznata kaže 'ne možeš konja naučiti novim trikovima', tako je bilo prilično jasno kako je mala šansa da će Červar uvesti neku veliku rukometnu revoluciju u svoju igru. Pogotovo kada je ta igra još lani izgledala malo zastarjelo, a ove godine je to dolazilo još više do izražaja, dodatno kada se spoji s nekim drugim aspektima. Zato treba postaviti pitanja savezu, jesu li htjeli medalju ili im je top 7 bilo dovoljno, ako je ovo potonje, onda je Červar bio dobar izbor. No ako su htjeli medalju, onda su oni glavni krivici za rezultat. No za zemlju koja se smatra rukometnom velesilom, treba li nam i šesto veliko natjecanje za redom biti bez medalje biti želja? Bez obzira što je to realnost.

Floskule

Lako je biti general nakon bitke. Čest to čujem kada komentiram rukomet, no realnost je takva da osim što je lako je i nužno potrebno. Što mislite zašto na West Pointu uče i proučavaju velike bitke kroz povijesti, zašto analiziraju pobjede i poraze? Zato što se i iz jednih i iz drugih da puno toga naučiti. Baš zato treba analizirati naše jake strane i naše propuste. Bolje je koristiti ovaj princip koji traži rad, trud i analitiku nego se ogrnuti plaštom vlastitih floskula. Noge su nam bile teške. A protivnicima nisu? Imali smo loš dan. A protivnici ga nikada nemaju? Igrači su nam načeti ozljedama nakon pola odrađene sezone. Nisam znao da naši suparnici ne igraju u istim / sličnim klubovima i ligama. Ili se uvijek možemo izvlačiti na sudce, do te mjere da i rukometni savez odluči postaviti video u kojem broji greške koje su sudci 'napravili'. Jedino što je falilo za potpuni dojam je Ćosić koji se dere 'gospodo sudci'. Jesu li dosudili krivo? Čak i oni sami kažu da jesu. Ali uzmite u obzir kako je rukomet brz sport, kako nekada kut gledanja nije idealna, kako nemaju pomoć tehnologije, kako su bile zadnje minute utakmice i kako je ovo sport gdje se sve svodi na kriterij bez nekih jasnih pravila. Usred utakmice, kao potpuno subjektivan navijač, sam imao dojam da su jako dobro odradili važan i težak susret, a u konačnici, puno je važnije ono što nismo napravili protiv Brazila nego ova jedna sudačka odluka. No zašto prozivati sudce? Dva su razloga, zato što je sve to potpuno drugačije kada si tamo na terenu, kada si vruće glave i angažiran u meč. I kada je lakše to nego analizirati sebe kako bi postao bolji.

Analizirati sebe

Jedan od razloga našeg konstantnog pada kako turnir se približava kraju je zbilja umor. No ne zbog teških nogu nego zbog loših rotacija. U utakmici protiv Njemačke imali smo četiri igrača koja su na terenu provela više od 45 minuta. Nijemci su pak imali jednoga, a i taj se zadržao samo 38 sekundi više. Možda to samo po sebi nije ništa čudno, ali kada pogledamo sve utakmice, mi imamo 5 igrača (4 + golman) koji su na prvenstvu odigrali preko 5 sati kumulativno. Usporedio sam to sa ostalim top 7 reprezentacijama po kladionicama – Španjolska nijednog, Njemačka, Švedska i Francuska imaju 2 te u konačnici Danska i Norveška po tri 3. Primjerice samo je Kristian Bjørnsen proveo više na terenu nego Zlatko Horvat među nacijama koja su igrali u drugom grupu skupina. To sve pokazuje koliko se mi oslanjamo na udarnu ekipu, i dok postoje argumenti koji kažu kako nam klupa nije toliko dobra kao drugima, čak i u takvim slučajevima rotacija dobro dođe. Bičanić je u konačnici imao 62% šut (8/13), a dobio je samo sat i pol u 8 utakmica, pošto smo radije igrali bez klasičnog lijevog vanjskog nego uporno umarali tri kreatora koja imamo. U utakmici protiv Njemačke je bilo jasno kako vodimo veliku bitko na poziciji pivota, no niti u jednom trenutku Bećiri nije dobio priliku, iako ga je prije te utakmice uvrstio u momčad. Ne kažem da bi nešto pomogao, ali dati mu koji napad bi značilo da dio tog natezanja i umora koji se nakuplja preuzima na sebe te bi samim time malo opteretio i odmorio dva suigrača na toj poziciji. U konačnici se postavlja pitanje zašto ga je uopće uvrstio kada mu nije dao niti sekunde u dvije utakmice.

Zašto je sve to važno? Zato što kumulativan umor igra svoju ulogu, i to je razlog zašto i na EP i SP imamo osjetno lošije rezultate kada dođemo u top 4 nego što ih imamo u skupinama. Skupine donose osam utakmica u dva tjedna, dok bi polufinale i finale bile 10 u 20 dana. To je jako puno, puno napornije nego tempo u sezoni, dodatno grozno što igrači nemaju odmor ni prije ni nakon toga,  pošto je ovo prvenstvo uvijek u siječnju, to jest usred sezone. Zato treba naći odličan balans između toga da ih se održi na radnoj temperaturi i da ih ne se ne iscrpi prije završnih utakmica. Tu je Červar odradio prilično loš posao pošto je u drugom krugu bilo par trenutaka u kojima su pojedini igrači izgledali iscrpljeno, pogotovo Duvnjak kojeg smo odavno trebali početi dozirati da nam bude najbolji kada je najpotrebnije.

Drugi problem odnosi se na našu sedam na šest igru koja je pokupila toliko negativnih reakcija protiv Brazila. No ako se bolje pogleda, nije samo protiv Brazila to bilo problematično, i u još nekim utakmicama je bilo, no nije se o tome toliko pričalo, pošto u modernom rukometu postaje normalno da primiš pokoji gol tako. Pokoji, no ne 8. Od tih osam tri su samo bila u sedam na šest, dok je ostatak bio bez golmana kada smo imali igrača manje. Prije nego nastavim dalje želim kazati kako sedam na šest igra nije loša samo po sebi, štoviše, usprkos svom rizika je dobra i daje timovima dodatne opcije. Samo za to treba imati uigrane akcije, i malo drugačije tipove akcija u kojima je manja šansa da će lopta biti oduzeta pri čemu se poklanja prilično lak gol. Usprkos tome, sedam na šest je bila potpuno loša za igru Hrvatske iz nekoliko razloga. Prvi od toga je što smo mi ekipa koja ima tri izuzetna kreatora, Duvnjak je drugi, a Karačić šesti asistent prvenstva. Oni, a i Cindrić više vole otvoren prostor u kojem do izražaja dolazi njihova sposobnost prolaska jedan na jedan. Kada mi odigramo sedam na šest protivnička obrana se zbog drugog pivota vraća na 6-0, što je odlično za ekipe koje imaju vanjske bombardere, na žalost, Hrvatska nije takva ekipa. Što znači da si sa sedam na šest češće smanjujemo nego povećavamo opcije. Jedini šuter koji je dolazio do izražaja je Stepančić, a i njegov šut prilično pada kako prvenstvo odmiče. Prvu utakmicu otvara s 8/10 dok zadnje dvije ima 2/6 i 0/2.

Teorija zavjere

Jasno je kako naš savez nije dobro posložen, te je prilično dobro igrati za određen klub ako želite igrati, ili biti dio političke stranke ako želite posao trenera. I odmah su krenule priču o tome zašto je Jaganjac poslan doma, a Bičanić ostao. Da li je to zbog kluba ili nečega drugoga? NEXE nikada u svojoj povijesti nije izgledao tako dobro kao što izgleda ove sezone (dobio i PPD), a Jaganjac je jedan od razloga. Usporedba s Bičanićem je prilično zanimljiva. Jaganjac ima 20 godina (13 manje od Bičanića) što znači da u njemu možemo imati igrača za idućih 10 godina, ako ne i više. Osam centimetara je više je u 13 utakmice SEHA lige zabio 59 golova iz 104 pokušaja (57%), a tome je pridodao 19 asistencija, što ga čini šestim strijelcem i 14. asistentom lige. Usporedbe radi, Bičanić je odigrao 12 utakmica, zabio 33 od 52 (62% šut) i 13 asistencija. Dok je igrao za Metalurg sezonu ranije Jaganjac je bio najbolji strijelac SEHA lige. Ako to stavimo u usporedbu, zbilja se postavlja pitanje zašto smo poveli starijeg igrača, kojem smo jedva dali da igra. Nakon godina nasilnog pomlađivanja, gdje su se otpisivali bolji igrači zbog godina, iako su još mogli dati reprezentaciji, imamo slučaj gdje se odreknemo boljeg igrača, koji ima viši plafon i koji se ima priliku razviti u jednog od najboljih igrača svijeta, a ima tek 20 godina. Zbog toga što početkom sezone nije potpisao za Zagreb nego za NEXE, ili zato što rukomet nije samo 'uzeti loptu i šutnuti na gol' što su kazali neki iz saveza (premda bi nam dobro došao jedan takav) procijeniti sami.

Zaključak

Červar je krivac za dio. Savez je krivac za veći. Oni kamenčići koji još drže rukometna kola na mjestu prije nego krenut potpuno nizbrdo se još drže. Dok svi okolo stoje i gledaju, tapšaju se po ramenima kako ipak nismo ostali bez šansi za OI, bez da itko odluči ispraviti ta kola. No šira slika se gura pod tepih. Lani se guralo zbog ozljede Duvnjaka s 'kojim bi sigurno ušli u top 4'. Ove godine bi narativ mogao biti sličan, samo uz Cindrića kao ime koje se spominje. I dok je realnost ta da smo mala nacija i teško možemo namjestiti top igrača, isto tako je realnost da se kod nas sve radi bez plana i programa. Kako je nama 'rvatima draže kukati nego analizirati i ispraviti. Kako nam je lakše sve raditi stihijski nego krenuti organizirati rukometni razvoj. A tu je opet pitanje idućeg trenera reprezentacije. Hoćemo li ga ponovo birati na temelju interesa i poznanstava, ili ćemo uzeti nekoga kome je draža taktika i rezultat. Hoćemo li uzeti stranaca kojeg plaćamo rezultat, kojem nitko neće slagati ekipu, ili će nam opet to biti neki rođo koji je u istom interesnom krevetu kao vrhuška reprezentacije.

Nije sve tako crno dok se kola drže, mi i dalje stvaramo mlade igrače, samo to više nisu top rezultati na nižim razinama. Postaje sve teže boriti se s procesima koje imaju ponajprije Francuska i Danska u stvaranju mladih igrača. I ako se opet sve ovo ignorira, samo je pitanje vremena kada će ta kola nepovratno otići u provaliju te ćemo ih onda godinama izvlačiti iz iste.

Siječanj za rukomet
Godinu dana kasnije gotovo identična slika. Nije izboreno polufinale, prst se upire na izbornika, a pamćenje tu mnogima staje. Vratimo se baš tih godinu dana, kada je nakon 'neuspjeha' na domaćem terenu bilo svega i svačega. Nakon Červara koji daje pa ne daje ostavku. Saveza koji ga u konačnici zadržava, pod tko zna kakvim komentarima, čak i onaj jedan o tome da trebamo izbornika koji poznaje igrače za pripremu kvalifikacijskog meča sa Crnom Gorom, koji je bio na rasporedu tek pet mjeseci kasnije, a ne sutradan. I na kraju izbornika koji ostaje tu do ovog SP gdje smo opet ostali ...
Siječanj za rukomet
Godinu dana kasnije gotovo identična slika. Nije izboreno polufinale, prst ...
Majstorski smo se nadopunili. Kao dva poglavlja jedne knjige. Sjajna analiza. - RealMadrid7, 24.1.19. 20:27, 0 0 0
Razmišljao sam kazati o napadu i obrani, al sam već vidio da je to odrađeno, pa sam odustao od toga. - Sherpa, 24.1.19. 20:43, 0 0 0
RealMadrid7 | 01/2019

Euforija oko velikog natjecanja u rukometu, od sredine do kraja siječna svake godine, u Hrvatskoj je inače jako velika. Ove godine, kao vjerojatno nikada do sada, tu su euforiju nastojali smanjiti trenutno vodeći ljudi hrvatskog rukometa i predvodnici reprezentacije, među kojima je i član zlatne generacije i stručnog stožera, Davor Dominiković. U emisiji Sport nedjeljom neposredno pred početak natjecanja, Dominiković je istaknuo da nas ne vidi kao favorite, nego da su cilj SP-a Olimpijske Igre. Glavni kandidati za medalju po njemu su bili odlični Danci kao broj jedan, drugi domaćini Nijemci, koji ga ne impresioniraju, ali su domaćini i kao treći, nešto lošiji nego inače, ali uvijek jaki Francuzi.  

Nakon osam utakmica u dvije skupine, pokazalo se, Dominiković nije pogriješio ni u jednoj od prognoza, jedino ostaje vidjeti hoće li Danci protiv Nijemaca u finalu uzeti zlato. Hrvatska je dobila priliku za OI, ali je ostala bez plasmana u završnicu. Kauboji će se sa Švedskom boriti za peto mjesto.

Međutim, pitanje koje se nakon svega postavlja je zašto javnost koja je uglavnom prihvatila stručno mišljenje o našim mogućnostima na SP-u, sada traži u nekom od aktera krivca, slabu kariku, odgovornost za nešto što se nije postiglo i po najavama nije ni trebalo, a u jednom trenutku je nama Hrvatima proradila ona ili osvajamo medalje ili ne vrijedimo ništa. Možda smo doista tijekom prvenstva uočili da moćžemo. Napose kad je Veselin Vujović rekao da su Makedonci organiziraniji i bolji od Hrvata, a Hrvati odgovorili pobjedom, a onda dodali nizu od četiri relativno glatke pobjede i aktualne europske prvake Španjolce za 5-0 u skupini i sve bodove prenijeli u drugi krug. Pa da, tko ne bi bio u deliriju. Nisi očekivao ništa, a pali Španjolci. 

Kako je to kod nas uobičajeno, kako smo se brzo uzdigli jednako smo brzo i pali. Tamo gdje smo očekivali rutinsku pobjedu i cementiranje puta prema polufinalu, dobili smo hladan tuš. Brazil nas praktički izbacuje s natjecanja, jer vaditi se na favoritima, Njemačkoj i Francuskoj, sve je samo ne obećavajuće. U javnosti se budi onaj spomenuti jal, pa od dizanja u nebesa, ovo postaju igrači nedovoljne kvalitete, nisu pozvani oni koji su morali biti, a jesu oni kojima tu nije mjesto, a Lino Červar je nula od izbornika. No, unatoč svemu, naši se vraćaju i u utakmici u kojoj su se jako mučili i stizali zaostatak cijelu utakmicu, došli su na koračić od ispiranja gorkog okusa i vraćanja stvari na početak, ali jedno probijanje, za koje više nije ni bitno je li ili nije bilo, gasi i onu trunku nade upaljenu u zadnjih desetak minuta utakmice s Nijemcima. Dobili smo omražene Francuze, preko njihovih leđa izborili šansu za OI, ali mnogi će reći, nikad nebitnija pobjeda i utakmica protiv Karabatića i novog društva. 

JE LI DOISTA SVE TAKO CRNO?

Opće stanje

Ukupno gledajući dosta je crno, uzmemo li u obzir da Hrvatska, koja se smatra velikom rukometnom silom nema medalju na velikom natjecanju još tamo od 2013., kad smo pod ravnanjem Slavka Goluže uzeli broncu. Dakle, ovo je šesta uzastopna godina bez medalje, a čak četvrti put u tih šest godina ostali smo bez polufinala, što za rukometnu silu nije najsretniji podatak. Takav niz izvan kruga osvajača medalja dogodio nam se u razdoblju od 1997.-2002., smjestivši se između zlata na OI 1996. i zlata sa SP-a 2003. u Portugalu. Ako vas to ne uveseljava, pokušajmo svi skupa naći neku utjehu u tome što u novijem razdoblju nikad nismo završili lošiji od 5. mjesta, samo 2015. smo bili 6. 

U mnogim drugim sportovima to bi bio golemi uspjeh i dalje, ali ovdje smo navikli na velike stvari, pa je i ostanak bez medalje veliko podbacivanje, koje ćemo pripisati Gobcu, Babiću, Červaru, nedostatku kvalitete igračkog kadra, nečem petom ili kombinaciji svih tih faktora. No, nemojmo zaboraviti koliko su nas puta sitnice djelile od potpuno drugačijeg ishoda. Svjež je u pamćenju Horvatov sedmerac na prvenstvu svijeta od prije dvije godine ili ove godine jedno, bilo ili ne bilo, probijanje. 

Svatko onaj tko na bilo koji način ima izravan utjecaj na aktualnosti u hrvatskom rukometu, snosi odgovornost za uspjehe i za neuspjehe i jasno je da treba pronaći novi put kojim će se krenuti po novu generaciju zlatnih momaka. No, budimo realni, Hrvatska nije toliko velika zemlja da bi proizvodila kao na pokretnoj traci i moramo biti svjesni uspona i padova, ali u svemu tome, nažalost i činjenice dahrvatski sport općenito, a napose rukomet, ne dobiva ono što bi trebao na razini države, kako bi se ustalili pozitivni trendovi. Uz Zagreb, javlja se u posljednje vrijeme i Nexe, ali Hrvatska liga je nešto na čemu jako puno treba raditi, aljudi u vrhu hrvatskog rukometa, ne izgledaju zagrijano za jačanje sveopće kvalitete rukometa, već je samo Zagreb donekle poduprt i drži monopol. 

Svjetsko prvenstvo

Napad

Pet utakmica, pet pobjeda, sređeni aktualni prvaci Europe u skupini. Međutim, usprkos tome, neki problemi bili su vidljivi. Čak nisu toliko statistički uočljivi, kada pogledamo sveukupne učinke svih reprezentacija, koliko prostim okom vidljivi za vrijeme praćenja utakmica. Svakako je riječ o nedostatku brzine protoka lopte u napadu. Iznimno je teško bilo odigrati brzo nekoliko križanja i ostaviti čovjeka na šutu sa 8, 9 metara u jednostavnoj situaciji. Stepaničić je pokušavao izvana preko bloka, te Duvnjak kad je baš zvonilo za uzbunu na individualnu kvalitetu. Općenito je individualnost dolazila više do izražaja nego uigranost i ekipna moć, pa je tako Karačić bio vrlo agilan u prodorima kroz obranu, kad već drugog rješenja nije bilo. No, statistika kaže da nismo puno lošiji u vanjskom šutu od drugih jačih momčadi. Nijemci i Danci su na 56, odnosno 54%, mi na 46, a Francuzi na 45% šuta s 9 metara. 

Uočljivo je bilo da je forsirana igra na crtu i to je ukupno gledajući prolazilo jako dobro. Sa 67% tu smo s najboljima, 71 ima Njemačka, Francuska 69, a Danci su na istom broju pokušaja i jednakoj uspješnosti s crte kao i Hravatska. Uz sve to, najuspješnija smo reprezentacija po postotku iskorištenih kontri s čak 89% realizacije.Od svih ekipa, samo su Norveška, Španjolska i Švedska imale više istrčanih kontri do sada na prvenstvu. Tim je ovaj postotak još i značajniji. 

Na oko se činilo da se krila zanemaruju, što je možda i točno. Naime, čak 44 pokušaja manje imamo s krila nego s crte. Iako i druge reprezentacije manje koriste krila na prvenstvu, naši su, od većih momčadi imali daleko najmanje proigravnja na krilne pozicije unatoč tome što nam je postotak realiazcije s krila lošiji samo od onog norveškog. Naši su na 70%, Norvežani na ogromnih 81% realizacije. Sedmerce smo posmremali manje uspješno od ekipa s kojima se volimo uspoređivati, ali u globalu, statistika ne pokazuje ono što je rezultat cijele priče, a to je da nismo među četiri najbolje reprezentacije svijeta. 

No, statistika ne mjeri težinu kojom se dolazilo u šanse ili situacije iz kojih se moralo u šut. Tako je na terenu, posebice protiv jake Njemačke obrane, ali i protiv Brazila izgledalo dugo vremena sporo, bezidejno, neorganizirano. Ali kad se sve zbroji, kao što je većim dijelom Makedonce protiv nas koštala igra 7 na 6, tako se nama vratilo u najgorem mogućem trenutku. Ključan je svakako bio uporan Červarov izbor i guranje sedmorice u napad tijekom gotovo cijele uakmice s Brazilom, iako je jasno da bi oni, kao inferiornija momčad, trebali biti oni koji posežu za takvim rješenjem. Osam pogodaka dao nam je Brazil na prazan gol i unatoč crnim rupama u određenim dijelovima svih utakmica, ovdje nas je crna rupa pratila više od 50 minuta, ovo je možda i najbitniji razlog neprolaska u polufinale. 

Obrana

Obrana je na početku natjecanja curila. Bilo je problema koji su otvarali protivnicima zicere i ostavljali golmane, prvenstveno Šegu, na cjedilu. Međutim, 27 golova primilo smo od Islanda i Japana, kojima smo zabili preko 30, a onda se počelo igrati ozbiljnije i više nam nitko osim Brazila nije dao preko 22. Ako uzmemo 8 brazilskih na prazna vrata, onda dodatno raste značaj obrane. Posebice zahvaljujući njenoj promjeni iz 6-0 u 5-1 s Duvnjakom naprijed koji je odlično zatvarao i jučer francuski protok lopte. Dobitnik u obrani sigurno je Vranković, koji presijecao, iznuđivao faule u napadu, borio se za svaku loptu i jučer pošteno izludio Karabatića. 

Međutim, najveći dobitak je u vratarima, posebice Šegi. Ukupan postotak obrana naših vratara je velikih 35%. Samo su danski i švedski vratari bili bolji, s 38% obrana. Poslije egipatskih čuvara mreže, naši su skinuli daleko najviše lopti s krila od svih reprezentacija, 42% i nevjerojatnih 52% pokuašaja s vanjskih pozicija. Tek su Švđani bolji za 2% u tom segmentu. 

ZAKLJUČAK

 U igri prema naprijed, osim Luke Stepančića, nemamo pravog razarača, a nedostajalo je i kvalitetnijeg protoka lote. Karačić je nastojao vući i kreirati nešto iz solo prodora, ali je vidljiv bio nedostatak najprije ozljedom načetog, a onda i potpuno zaustavljenog i pravog Cndrića, što je svakako bio veliki udarac napadačkoj igri Hrvatske. 

Obrambeno smo se dizali iz utakmice u utakmcu, a najveća ironija je u tome što smo do jučer najveće krivce vidjeli u golmanima, a sad kad su među najboljima, opet smo relativno rano zaustavljeni. 

Tražimo li krivca, možemo ga naći u bilo kome. Červar je imao grešaka, ali jedina velika je bila forsiranje 7 na 6 s Brazilom. Dobili smo aktualne svjetske i europske prvake i nadomak povratka protiv Nijemaca, kako god to netko vidio i tumačio. 

Jasno je da se u hrvatskom rukometu nešto mora mijenjati. Doduše, u rijetko kojem sportu ovdje to nije slučaj. No, ponavljam, zašto kritizirati kad ništa veliko nismo očekivali. 

Tako malo očekivanja- tako puno kritika
Euforija oko velikog natjecanja u rukometu, od sredine do kraja siječna svake godine, u Hrvatskoj je inače jako velika. Ove godine, kao vjerojatno nikada do sada, tu su euforiju nastojali smanjiti trenutno vodeći ljudi hrvatskog rukometa i predvodnici reprezentacije, među kojima je i član zlatne generacije i stručnog stožera, Davor Dominiković. U emisiji Sport nedjeljom neposredno pred početak natjecanja, Dominiković je istaknuo da nas ne vidi kao favorite, nego da su cilj SP-a Olimpijske Igre. Glavni kandidati za medalju po njemu su bili odlični Danci kao broj jedan, drugi domaćini Nijemci, koji ga ne impresioniraju, ali su domaćini i kao ...
Tako malo očekivanja- tako puno kritika
Euforija oko velikog natjecanja u rukometu, od sredine do kraja ...
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.