zatvoreno

Moja sjećanja na Svjetska prvenstva...

  • 07.06.2018.
  • 51
  • 6

Ovo je tema za sve nas... Sve nas koji se želimo prisjetiti nekih trenutaka koji su obilježili naše živote a vezani su uz SVjetska prvenstva iz prošlosti.

Tko su bili igrači koji su nas insipirirali, kada smo se veselili, kada tugovali, kada smijali.

Što nam je ostalo najdublje u sjećanju...

Upravo je ovo tema za to - za naše uspomene s proteklih SP-ova...

Koliko ćete pratiti SP u nogometu? vrlo mnogo, 80% 8.5 0, 1, 0, 1, 0, 2, 3, 3, 9, 14, 18
Je li Svjetsko prvenstvo i dalje najvažniji nogometni događaj? slažem se 8.4 1, 0, 0, 0, 0, 0, 4, 8, 9, 12, 17
Budi li SP najviše emocija kod vas? većinom se slažem 6.9 1, 0, 3, 3, 1, 5, 10, 4, 5, 10, 9
Koliko uspomena imate sa proteklih SP-ova? mnogo, 70% 7.2 0, 0, 0, 2, 3, 4, 9, 5, 16, 6, 6

Analize (6)

rapid | 06/2018

Moji prvi kontakti s nogometom bili su vjerojatno upaljen TV tijekom utakmica koje je gledao tata. S obzirom da sam bio prebalav i sve mi je to predugo trajalo, nisam se odmah pretjerano zainteresirao za nogomet. Unatoč svemu, imam neke flasheve poput utakmice naših i nekih u žuto-crnim dresovima (Jamajka) na SP 1998., zatim gol Bokšića Jugoslaviji, gol Bokšića Belgiji 2001., kao i Hajdukova titula 2001. (tata veliki hajdukovac). Negdje za Božić 1999. ili 2000. na poklon sam od ujaka PS 1 i igricu FIFA 2000. Genijalna igrica, Joso Bulat na DM u Hrvatskoj i genijalni No. 9 u špici Brazila. Čak iako sam još u jesen 2001. počeo trenirati nogomet, nisam bio zaljubljen u njega. Do tog ljeta 2002. godine. 

Sve je krenulo je s onim sladoledima na čijem je plastičnom štapiću bila slika nekog našeg reprezentativca. Šuker i Prosinečki, Agić i Andrić. Nakon toga u ruke mi je dospio vodič za SP iz Sportskih novosti u kojem su bila objavljena sjećanja na prošla prvenstva, svi sastavi reprezentacija kao i prognoze. Progutao sam svako slovo vodiča, znao sam igrače svih momčadi, čak i u kojim klubovima igraju. S nepunih osam godina. Svi klinci iz ulice imali su favorite i uglavnom su to bili Brazil i Francuska s moćnim momčadima i kod ponekih Italija i Engleska. Naravno, svi oni poslije Hrvatske. Moj favorit bila je Njemačka, za koju su mnogi tada prije prvenstva smatrali da neće proći niti skupinu u kojoj su još bili Kamerun, Irska i Saudijska Arabija. Zašto baš Njemačka? Pa odgovor nema baš neki nogometno-sportski razlog. Kao dijete iz malog slavonskog gradića koji je tada još uvijek imao svježe ratne rane, u obitelji, ali i društvu se Njemačka smatrala najvećim prijateljem Hrvatske i zbog toga su moje simpatije otišle njima. Za Hrvatsku smo svi smatrali da će do četvrtfinala, pogotovo nakon rutinske pobjede protiv moćne BiH na Maksimiru (susjedi bez uvrede). Šuker i Prosinečki su se čuvali za prvenstvo, puno igrača je igralo u Njemačkoj (obećanoj zemlji haha), a Olić će sve iznenaditi na prvenstvu.

I onda grubo spuštanje na zemlju. Prva utakmica, čini mi se u 08:30 protiv Meksika. U školu sam taj tjedan išao poslijepodne i mogao sam ju u miru gledati. Mada, nisam imao što vidjeti. Iako smo igrali grozno, u sebi sam bio uvjeren da ćemo do kraja pobjediti. Do crvenog kartona i penala. Po dobrom hrvatskom običaju sudac je bio kriv i to nije ni p od penala, kako sam tada razmišljao. Ali opet, ostala je sigurnost da ćemo izjednačiti. Ipak nismo i svi smo počeli otpisivati našu reprezentaciju protiv Talijana, reprezentacije države koja je imala najjaču nogometnu ligu na svijetu. Iako su svi prijatelji bili ispred zgrade, ostao sam gledati utakmicu u stanu. Gledao sam dok nam Vieri nije dao gol i taman krenuo van pred zgradu jer sam ih otpisao, a tata je došao s posla i sjeo pred TV. Izašao sam van i nakon petnaestak minuta zvao tatu da mi kaže koji je rezultat i on je izašao na balkon i rekao da i dalje gubimo. U tom trenutku čujem susjeda u prizemlju kako se veseli i stari se vraća i govori da je 1:1. Nakon tri minute gradom je odjeknuo huk kakav nikad prije ni poslije nisam čuo. Iako su ulice bile puste, huk se čuo kao da se nalazite sto metara od kakvog stadiona. Svi smo se vratili kućama gledati utakmicu. Jedva sam preživio poništeni gol Inzaghija, a nakon utakmice je nas par klinaca iz zgrade s razvijenom zastavom hodalo po gradu i pjevalo jedinu navijaču pjesmu koju smo znali, "Hrvatska je prvak svijeta". Jer u našim glavama mi smo prošli dalje, kakvi Ekvadori i ostale gluposti. Opet jedno grubo spuštanje na zemlju. Osim stative Bokšića ništa nismo napravili i Ekvadorci su nas riješili u još jednoj ružnoj utakmici i Hrvatska je završila svoj nastup.

Meni je preostalo drukanje za Nijemce. Nakon njihovog razbijanja Saudijske Arabije 8:0 bilo je sve više onih koji su drukali za Njemačku. Sjećam se vizionarskog retoričkog pitanja Štefa Baloga nakon što Klose daje drugi ili treći gol Saudijcima: "Rađa li se u Njemačkoj još jedan Gerd Müller?" Müller je tada bio najbolji strijelac svjetskih prvenstava u povijesti. Sjećam se i Ballackovih pogodaka kojima su izbacili SAD i Južnu Koreju. Od ostalih utakmica sjećam se Brazila i Engleske i fantastičnog pogotka Ronaldinha. Iz skupina se sjećam pobjede Argentine nad Nigerijom golom Batistute. Tada sam se čudio kako Argentina na jedvite jade dobiva nekakvu Nigeriju, nesvjestan njihove veličine. Sjećam se i Turska - Južna Koreja i gola Hakana Sukura, najbržeg u povijesti SP-a i još mnogo utakmica, ali ipak ove su ostale u najdubljem sjećanju. U finalu "moji" Nijemci gube od talentirane brazilske družine u kojoj je moju simpatiju stekao zubati čupavac iz PSG-a. 

SP 2002. bilo je afirmacija moje ljubavi prema nogometu. Rukomet sam otkrio, naravno, na SP 2003. u Portugalu, a vaterpolu na EP u Kranju 2003. Međutim, to se svelo na praćenje velikih turnira na kojima igra naša reprezentacija. Veću pažnju sam jedino posvetio NBA-u tek početkom 2015. godine oduševljen igrom Warriorsa (znam, bandwagonaš). Ipak, 2002. nogomet je postao i do današnjih dana ostao prva i najveća ljubav.

Japan i Južna Koreja 2002. - afirmacija
Moji prvi kontakti s nogometom bili su vjerojatno upaljen TV tijekom utakmica koje je gledao tata. S obzirom da sam bio prebalav i sve mi je to predugo trajalo, nisam se odmah pretjerano zainteresirao za nogomet. Unatoč svemu, imam neke flasheve poput utakmice naših i nekih u žuto-crnim dresovima (Jamajka) na SP 1998., zatim gol Bokšića Jugoslaviji, gol Bokšića Belgiji 2001., kao i Hajdukova titula 2001. (tata veliki hajdukovac). Negdje za Božić 1999. ili 2000. na poklon sam od ujaka PS 1 i igricu FIFA 2000. Genijalna igrica, Joso Bulat na DM u Hrvatskoj i genijalni No. 9 u špici ...
Japan i Južna Koreja 2002. - afirmacija
Moji prvi kontakti s nogometom bili su vjerojatno upaljen TV ...

Respekt: tshabalala,

Slažem se: MatejKane, DanyX69,

gala-zg | 06/2018

Moje prvo svjetsko prvenstvo koje sam pratio je bilo ono u Njemačkoj 2006. Svjetska prventva 1998. i 2002. sam propustio ili sam jednostavno bio premali i nezainteresiran za nogomet. Međutim te 2006.  kada sam išao u osnovnu školu, svi su počeli pričati o tom nadolozećem Mundijalu. Starci su mi kupili album za sličice koji se zvao Football Fan i ja sam doslovno poludio za nogometom. Nogometaši na tim sličicama su bili prikazani u obliku karikatura i meni i ostaloj škvadri se to dopalo. Svaki dan bi nagovarao staru da mi kupi paket sličica, a sve dupliče koje bih dobio bi kasnije koristio za kokanje sa frendovima. Mislim da sam pomoću tih sličica naučio dosta toga o nogometašima i znao sam cijeli sastav Hrvatske kao i većinu repki na svjetskom.

No još više sam postao zaluđen nogometom kad mi je stari reko da idemo na tekmu Hrvatska - Japan u Nurnbergu. Samo sam čekao taj dan kad ćemo on i ja zajedno ići u Njemačku i navijati za našu repku. 

Hrvatska je bila smještena u grupi sa Brazilom, već spomenutim Japanom i Australijom. Ahh taj Brazil... reprezentacija sa fantastičnim igračima poput Ronalda, Ronaldinha, Kake, Roberta Carlosa, Dide itd. Mislio sam u sebi da ćemo ih pobijediti kao i ostale repke u grupi i možda osvojiti svjetsko, vjerojatno tako i sva djeca razmišljaju i imaju svoja ponekad nerealna očekivanja. Hrvatska je naravno izgubila od Brazila 1. tekmu ali je stvarno dobro igrala i nisam bio nimalo tužan. Sljedeća tekma je bila ona sa Japanom odnosno moj put u Nurnberg. Sjećam se da smo išli tamo sa avionom, što je ujedno bila moja 1. vožnja sa avionom zbog koje sam bio i još više uzubuđen. Taj dan smo proveli šetajući kroz grad zajedno sa ostalim navijačima, a mene nije to baš zanimalo nego odlazak na sam stadion. Navijanje na stadionu je bilo odlično iako smo stari i ja bili smješteni kod japanskih navijača, ali atmosfera je bila odlična. Također imam i sliku sa utakmice sa japanskim navijačima ali ne mogu ju naći nigdje. Na kraju smo odigrali 0:0 i Srna je fulao penal. Bio sam još uvijek optimističan jer sam znao da trebamo dobiti Australiju za prolazak. Nažalost, Australce nismo dobili i isplali sa SP-a. Reko sam si ajde nema veze, više sreće drugi put.

Ostatak svjetskog sam gledo na telki sa bakom i didom na moru i uživao u tekmama. Posebno mi se svidjela tekma Francuska - Brazil koja je završila pobjedom Francuza. Nisam mogao vjerovati kako je Zidane igrao i što je sve radio na terenu... kakav je to igrač bio. Zbog njega sam navijo za Francuze u finalu protiv Italje, ali eto sreća je ipak bila na strani Talijana, a Zidane je sa crvenim kartonom završio karijeru.

Na kraju mislim da je ovo moj najdraži Mundijal i često gledam sažetke tekmi baš iz Njemačke 2006. Sada, kao student jedva čekam SP u Rusiji i nadam se super i zanimljivim tekmama, kao i uspijehu naše repke. 

Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006.
Moje prvo svjetsko prvenstvo koje sam pratio je bilo ono u Njemačkoj 2006. Svjetska prventva 1998. i 2002. sam propustio ili sam jednostavno bio premali i nezainteresiran za nogomet. Međutim te 2006. kada sam išao u osnovnu školu, svi su počeli pričati o tom nadolozećem Mundijalu. Starci su mi kupili album za sličice koji se zvao Football Fan i ja sam doslovno poludio za nogometom. Nogometaši na tim sličicama su bili prikazani u obliku karikatura i meni i ostaloj škvadri se to dopalo. Svaki dan bi nagovarao staru da mi kupi paket sličica, a sve dupliče koje bih dobio bi ...
Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006.
Moje prvo svjetsko prvenstvo koje sam pratio je bilo ono ...

Respekt: Dado_M, ivan-cro, DanyX69, tshabalala, Losovius,

Slažem se: MatejKane,

Super za prvu analizu, mene bi samo malo više zanimalo kako je to bilo među Japancima. Razlikuje li se njihova kultura navijanja od naše? - Losovius, 11.6.18. 14:07, 0 0 0
Oni su uglavnom tihi za vrijeme tekme,a jedino su se derali nešto kad su njihovi igrači bili blizu našeg gola. Još su skandirali tipa Japan Japan! Bilo mi je fora to što su prije tekmi bili baš veseli i imali su cijelo čudo nekih japanskih privjeska - gala-zg, 11.6.18. 14:33, 0 0 0
Sjećam se da je bio jedan iza mene sa trubom i bubnjevima i stalno se derao Hej, hej. Taj je bio jedan od fanatičniji japanskih navijača definitivno. Uglavnom bio sam začuđen jer prvi put sam vidio japanca uživo haha - gala-zg, 11.6.18. 14:36, 0 0 0
ivan-cro | 06/2018

Kada me se pita o prvom sjećanju na neku nogometnu utakmicu, uvijek i bez zadrške spomenem utakmicu Ekvador-Hrvatska na Svjetskom prvenstvu 2002. Imajući tada 6 i pol godina i vjerojatno misleći da su Ekvador i ekvator istovjetni pojmovi, popratio sam tu utakmicu, u sjećam se, posve nesvakidašnjim okolnostima. Bilo je, naravno, ljeto, a ja sam se tog dana osjećao toliko slabo, bolesno i loše. Utakmica se igrala u ranim poslijepodnevnim satima i nakon ručka kojega sam jedva pojeo otišao sam u dnevni boravak upaliti televizor kako bih pogledao utakmicu. Utakmicu, sjećam se, nisam odgledao u sjedećem položaju na naslonjaču, nego upravo suprotno - cijelu sam utakmicu odgledao ležečki na sofi na kraju sobe. Možete samo zamisliti kakav je to bio pogled na televizor, na utakmicu, na zbivanja na terenu - kut gledanja sasvim sigurno nije bio dobar, bio sam daleko od televizora, bio je to prijenos kojega sam popratio zahvaljujući i vizualnoj i auditivnoj komponenti. Glava me užasno boljela, imao sam temperaturu, a stanje mi se pogoršavalo lošom igrom naše reprezentacije. Sjećam se da smo brzo htjeli završavati i organizirati napade, a u tome uopće nismo uspjevali - samo smo bezveze brzo gubili loptu koju su Ekvadorci dobro kontrolirali kada su bili s njom u posjedu. U poluvremenu loše ozračje, samo slušam što komentator govori i taj transfer negativnih emocija i očekivanja samo se prenosi na mene. Početkom drugog dijela to potvrđuje Mendes i šalje Hrvatsku kuću nakon grupne faze.

I zaista, to Svjetsko prvenstvo 2002. za mene je zasigurno ono na koje imam prvo (aktivno) sjećanje. Imam i loptu sa tog prvenstva, a i to valjda nešto govori. Ipak, zašto toliko ističem baš to Svjetsko prvenstvo? Osim što je to bilo prvo nogometno sjećanje za mene, bilo je to i prvenstvo u kojem su za Hrvatsku još uvijek igrali igrači iz brončane generacije (Prosinečki, Šuker, Soldo, Jarni, Šimić, Bokšić, Vlaović) sa dodatkom nekih novih lica (Pletikosa, braća Kovač, Rapaić...). Ne znam i ne sjećam se koliko očekivanja javnosti, medija i navijača mogu "povući" jedno dijete od 6 i pol godina da poprati Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu, ali mogu gotovo apriori reći da se nekakav pozitivan naboj osjećao. Nekakva pozitivna atmosfera zasigurno je vladala, željela se ponoviti Francuska od prije 4 godine. Obzirom da smo u reprezentaciji još uvijek imali igrače koji su za tu broncu i zaslužni, priča se "podgrijavala" upravo na tim temeljima. Ali... Šuker je imao već 34, Prosinečki 33, Soldo 34, Jarni 33, Bokšić 32. "Francuzi" su već bili na zalasku, Šuker, Prosinečki i Jarni svoje su najbolje godine imali upravo u Francuskoj, a nova lica i nisu bila toliko dobra i kvalitetna. Sjećam se, govorili su mi to svi - i dida, i tata i baka. Sportaš je najbolji do 30, već nakon 30 treba početi razmišljati o umirovljenju. U to doba to je posebice bilo tako, sada se karijera malo produžila, ali ne može se sa 33, 34 godine biti na svom vrhuncu. Upravo stoga sam i mislio kako će mnogim igračima Francuska i biti zadnje Svjetsko prvenstvo, ali ispostavilo se da smo 2002. išli sa "recikliranom" ekipom i to ,naravno, nije dobro ispalo.

Ljeti 1998. imao sam nepune 3 godine i neću lagati i pretvarati se kako imam nekakva sjećanja na to prvenstvo. Kada smo protiv Nizozemaca osvojili broncu imao sam 2 godine i 9 mjeseci. 18 godina kasnije čitajući literaturu za kolokvij iz psihologije, pročitao sam da se prva autobiografska sjećanja kod djece javljaju između 3. i 4. godine, tada dijete počinje govoriti o sebi u ja formi i zato i ima sjećanja iz svojeg života. Bilo kako bilo, malo mi je nedostajalo. Nikada nisam ni pitao roditelje (jer mi je lakše živjeti tako), ali čvrsto vjerujem da sam bio negdje u sobi kada se gledala utakmica protiv Nijemaca, Francuza, Nizozemaca. Moji roditelji nisu neki sportski tipovi, ne prate nogomet, ali znam da su mi rekli da su kod nas u stanu bili prijatelji baš na dan četvrtfinala protiv Njemačke i da se naravno pratila i gledala ta utakmica. Onoga dana te 2002. kada sam upalio televizor kako bih pogledao utakmicu protiv Ekvadora (znajući kako nam o njoj ovisi prolazak skupine), ne mogu čak ni reći da sam znao da smo prije 4 godine bili treći na svijetu. Ne mogu čak ni reći da sam znao da dobar dio te ekipe i igra protiv Ekvadora. Zaista ne znam i ne sjećam se. Ne sjećam se kada sam došao do spoznaje da smo 1998. bili treći, kao što se, npr. i ne sjećam kada sam prvi put čuo za Dražena Petrovića i njegov tragični kraj života. Takve stvari znam, ali ne znam kada sam ih naučio i mislim kako svi imam takve činjenice u memoriji. Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji za mene je bila "odgođena Francuska", "reciklirana Francuska". I dan-danas se smrznem kada znam koga sam sve tada vidio na djelu, a da nisam imao kapacitet da spoznam njihovu punu vrijednost...

Odgođena Francuska
Kada me se pita o prvom sjećanju na neku nogometnu utakmicu, uvijek i bez zadrške spomenem utakmicu Ekvador-Hrvatska na Svjetskom prvenstvu 2002. Imajući tada 6 i pol godina i vjerojatno misleći da su Ekvador i ekvator istovjetni pojmovi, popratio sam tu utakmicu, u sjećam se, posve nesvakidašnjim okolnostima. Bilo je, naravno, ljeto, a ja sam se tog dana osjećao toliko slabo, bolesno i loše. Utakmica se igrala u ranim poslijepodnevnim satima i nakon ručka kojega sam jedva pojeo otišao sam u dnevni boravak upaliti televizor kako bih pogledao utakmicu. Utakmicu, sjećam se, nisam odgledao u sjedećem položaju na naslonjaču, nego ...
Odgođena Francuska
Kada me se pita o prvom sjećanju na neku nogometnu ...

Respekt: tshabalala, Alumnus,

VickyVick | 06/2018

Moj prvi pravi Mondijal. Pod jedan, imao sam dovoljno godina da sam mogao da budem svestan koliko je ovo takmičenje važno i kakav može da bude afrodizijak, pošto sam 1986. imao svega tri godine (mada je ipak bila urezana jedna reč - Maradona). Pod dva, to je bio moj prvi Mondijal na kojem je učestvovala i moja zemlja. Doduše, ona je jadna bila već na umoru, što se moglo videti na generalci za ovaj Mondijal u Zagrebu protiv Holandije i vidno neprijateljskoj atmosferi prema momcima u plavom. Ali sam želeo da verujem da je to samo prolazna faza, ili me to toliko nije doticalo, već me je samo zanimao Mondijal.
A na njemu sam očekivao mnogo. Iako su u Italiju došle mnoge odlične ekipe, sa nikada više velikih zvezda (holandska i nemačka trojka, Maradona i kompanija, Brazil sa ekipom koja je tek stasavala za trijumf četiri godine kasnije, Engleska sa Linekerom, Gaskoinom, uvek neugodna Italija, pa još i kao domaćin...) imao sam veliko očekivanje od izabranika Ivice Osima jer je imao na raspolaganju fenomenalne igrače. U stvari, u njega sam najviše sumnjao. Posebno me selektor nervirao u prve dve utakmice sa Nemačkom i Kolumbijom, oslanjajući se previše na iskustvo, a na klupi je držao Pančeva, Jarnija, Prosinećkog, Deju, sve same asove na koje sam realno i počeo da se ložim u to vreme. Psovao sam mu sve živo i mrtvo posle debakla od Nemačke i golgote protiv Kolumbije kako mogu da mu ne igraju "Čileanci", zašto igramo tvrdo, poluzatvoreno, kada imamo ekipu kao stvorenu da letimo kao Brazilci itd. Vremenom sam počeo da shvatam da se na veliko takmičenje ne ide da bi se promovisali novi, mladi igrači i da se umire u lepoti, već da se napravi najbolji mogući rezultat.
Sastav i igra protiv Emirata me malo umirio, ali nisam bio preveliki optimista pred meč sa Špancima. Tradicionalno nam nisu ležali. Do tada smo ih jedini put pobedili u čuvenoj frankfurtskoj majstorici za Mondijal 1974. Kao što to obično biva kod mene, čak i u godinama koje su predstojale, danima pred takvu neku utakmicu hranim se pesimizmom, ne želim da se nadam, a onda veče pred veliki meč odjednom počnem da se ložim. Sećam se da sam tada rekao ocu "Mora Piksi jednom da proradi". Sam bog zna koliko sam to puta rekao, posebno posle toga (i da, jesam pred duel sa Nemcima 1998.), ali me nikada nije poslušao kao tada. Bio sam van sebe od sreće, ali i optimizma. Kako smo već dva dana znali da nas čeka aktuelni vladar planete, strašna Argentina, sa još strašnijim Maradonom, bili smo svi svesni šta nas čeka.
Međutim, raspoloženje je bilo potpuno kontra od onog sa Španijom. Bio sam uveren da su se zvezde poklopile i da, ne samo da možemo da ih bijemo, već sam bio ludački uveren. To su ti naši prelazi od očaja do euforije, ali danas shvatam da to daje i najveću draž Mondijalima.
Svi znamo šta se tada dogodilo. Ponovo sam Osimu psovao sve živo što mu je igrao Šabanadžović, što Dejo nije počeo, jer da je počeo sigurno bi bolje reagovao kod onog famoznog zicera, što su mu penale pucali Brnović i Hadžibegić, jer da nisu i Piksi bi sigurno dao gol pošto bi bila bolja karma...
Naravno, danas smatram da su to sve budalaštine. Pošteno smo se poklali sa jednim od najboljih timova tog doba, jednostavno nismo imali sreće. Na kraju smo završili među osam najboljih, plasman koji nismo dostigli još od Nemačke 1974. a posle toga više nikada. Na tom šampionatu bili smo bolje plasirani od tadašnjeg evropskog šampiona i jednog od glavnih favorita za tron Holandije, kao i najtrofejnije nacije Brazila, između ostalih. Robert Prosinečki je bio proglašen najboljim mladim igračem turnira, a Dragan Stojković uvršten u najbolji tim šampionata. Tada sam tugovao i bio ubeđen da nas je "prevaziđeni" selektor koštao svetske titule, a danas shvatam koliko je to bilo ogromno dostignuće i koliko je bio mudar čovek koji nas je vodio. Kamo sreće kada bi današnji rukovodioci bili svesni šta je potrebno da jedan selektor poseduje za učešće na Svetskom prvenstvu.

SP ITALIJA 1990.

Jugoslavija - Nemačka 1:4 (Jozić)
Jugoslavija - Kolumbija 1:0 (Jozić)
Jugoslavija - UAE 4:1 (Sušić, Pančev 2, Prosinečki)
Jugoslavija - Španija 2:1 (Stojković 2)
Jugoslavija - Argentina 0:0, penalima 2:3 (Prosinečki, Savićević)

MONDIJALSKI VREMEPLOV - ITALIJA 1990.
Moj prvi pravi Mondijal. Pod jedan, imao sam dovoljno godina da sam mogao da budem svestan koliko je ovo takmičenje važno i kakav može da bude afrodizijak, pošto sam 1986. imao svega tri godine (mada je ipak bila urezana jedna reč - Maradona). Pod dva, to je bio moj prvi Mondijal na kojem je učestvovala i moja zemlja. Doduše, ona je jadna bila već na umoru, što se moglo videti na generalci za ovaj Mondijal u Zagrebu protiv Holandije i vidno neprijateljskoj atmosferi prema momcima u plavom. Ali sam želeo da verujem da je to samo prolazna faza, ili me ...
MONDIJALSKI VREMEPLOV - ITALIJA 1990.
Moj prvi pravi Mondijal. Pod jedan, imao sam dovoljno godina ...
Zanimljiv je ovaj odmak i odnos prema Osimu... - Losovius, 11.6.18. 14:05, 0 0 0
Pedja | 06/2018

Ima nas i malo starijih i ovde😊, pa pamtimo, doduše kroz maglu SP 1978 iz Argentine i reprezentaciju Perua koji su podsećali na olivne vojnike sa onim svojim dresovima sa crvenom prugom.

1982. je prvo prvenstvo koje se baš pratilo i prvo razočaranje jer smk shvatili da nije u fudbalu sve uvek po pravilima i pošteno.Naravno, mislim na čuvenu pljačku sudihe Sorensena protiv Španije.

1986. se pamti po Hugu Sančezu, spektakularnom Asteka stadionu, najboljoj maskoti ikad, papričici Pikeu 😊 i naravno Grande Diegu.

1990. šta reći, sve znamo, spektakularni gol Omama Bijika na otvaranju i povreda Pumpida koja će nam, ispostaviće se, doći glave.Spektakularni Piksi, minijatura Ivkovića protiv Maradone i izmišljeni penal u finalu.I da ne zaboravim najjači tandem ikad, Maradona, Kanidja.("Ako je kokain droga, ja sam narkoman"😁)

1994. Najspektakularnije prvenstvo koje sam gledao.Fantastični stadioni, spektakularni potezi Stoičkova, Hadžija, Brolina i ekipe i Brazil koji se baaaaš namučio do finala.Ponizavanje Maradone sa onim izvodjenjem sa stadiona.I naravno jedan, jedini i neponovljivi Trifun Ivanov.

1998. Jedno od lošijih prvenstava.Od početka nekako kao da su Francuzi i Zidan morali uzeti.Tada SR Jugoslavija posle mučenja u grupi potpuno zasluzeno porazena od Holandije iako u zadnjim minutama.Spektakularni Ćiro sa svojim pulenima.Turam koji nikada, ni pre ni posle toga nije dao gol za repku.I u finalu čudna dešavanha sa Ronaldom.

2002.Forsiranje domaćina, Ronaldo i uzasni Oli Kan u finalu.

2006. Prvo i zasad jedino SP koje sam uživo gledao.Poraz protiv Holandije u Lajpcigu.

2010. fucking vuvuzeleeeeeeee.

2014.vrlo kvalitetan fudbal, ispadanje u grupi BiH i Hrvatske.

Ima nas starijih 😊
Ima nas i malo starijih i ovde😊, pa pamtimo, doduše kroz maglu SP 1978 iz Argentine i reprezentaciju Perua koji su podsećali na olivne vojnike sa onim svojim dresovima sa crvenom prugom. 1982. je prvo prvenstvo koje se baš pratilo i prvo razočaranje jer smk shvatili da nije u fudbalu sve uvek po pravilima i pošteno.Naravno, mislim na čuvenu pljačku sudihe Sorensena protiv Španije. 1986. se pamti po Hugu Sančezu, spektakularnom Asteka stadionu, najboljoj maskoti ikad, papričici Pikeu 😊 i naravno Grande Diegu. 1990. šta reći, sve znamo, spektakularni gol Omama Bijika na otvaranju i povreda Pumpida koja će nam, ...
Ima nas starijih 😊
Ima nas i malo starijih i ovde😊, pa pamtimo, doduše ...

Respekt: sthagon,

tshabalala | 06/2018

Još samo malo i počinje nam SP! Za točno tjedan dana otvaraju nam domaćini Rusi sa Saudijskom Arabijom na Luzhnikiu. Nadam se da će prvenstvo biti s pregršt lijepih poteza i naravno nadamo se dobrom rezultatu naše nogometne reprezentacije.






NJEMAČKA 2006.

Moje prvo i najdraže prvenstvo, i mogu reći da je od toga dana 9.6.2006. počela moja ljubav prema gledanju nogometnih utakmica. 
Otvaranje prvenstva i utakmica između Njemačke i Kostarike ostat će mi zauvijek u sjećanju i to zbog više stvari. Kao što znate ljeti se jede sladoled, i naravno Ledo uvijek organizira nagradne igre i toga ljeta moja majka je dobila na nagradnoj igri kutiju poznatog Kinga, čini mi se da je bilo oko 20 komada. Bližilo se 18sati, moj otac i ja sjedimo u kuhinji jedemo King i čekamo da Allianz Arena u Munchenu proključa i da napokon počne ludilo. Utakmica kao utakmica je za mene bila fenomenalna, Njemci su pobijedili 4:2, i jednog igrača pamtim s te utakmice, Philippa Lahma. Omaleni desni bek, koji je tu utakmicu igrao na lijevoj strani opalio s ruba 16m metara svojom desnicom i lopta je ušlo od stative u gol, toliko sam bio zadivljen da mi je King ispao. Prva utakmica sa svjetskog prvenstva koju gledam i odmah ovakav pogodak, i od toga dana meni je Lahm velik u očima te vjerojatno meni najdraži igrač uz Torresa. No, ponajviše zašto pamtim utakmicu otvaranja jest to da mi je to bila prva utakmica koju sam pogledao s ocem, vidjeli smo 6 golova, pojeli smo svak po 3 kinga i stvorila se tradicija. Svako prvenstvo bilo to SP ili Euro moj otac i ja, zajedno gledamo otvaranje sa sladoledom u ruci.

 

Što se tiče utakmice Hrvatske, u kvartu je bilo ludilo. Iznijela bi se televizija vanka i svi bi gledali utakmicu naših Vatrenih. Mlado i staro svi smo skupa bodrili naše. Bilo je to divno iskustvo.


Naravno svi znate kako je Hrvatska završila na tom prvenstvu, i naravno svi se sjećate sukoba Zidane vs Materazzi.

No meni će prvenstvo ostati upamćeno po Ivanu Kaviedesu Spidermanu 

Nevjerojatnoj ''utakmici'' Portugalac i Nizozemaca (16žutih i 4crvena)

https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Nuremberg_(2006_FIFA_World_Cup)




Također jedna od stvari koje pamtim je osmina finala između Ukrajine i Švicarske, gdje sam ostao šokiran kada je Švicarska promašila sve penale. I ujedno ispala iz turnira bez da je primila pogodak.





Inače, veliki sam ljubitelj reprezentativnog nogometa i od 2006. pa do danas znan sve grupe sa SP-a i Eura, ujedno znan vecinu rezultata i strijelaca sa tih utakmica. Takve stvari pamtim jer obožavam ovo natjecanje, nadam se da ću prvenstvo u Rusiji dugo pamtiti jer se nadam velikom rezultatu naše nogometne vrste.

MOJE PRVO PRVENSTVO
Još samo malo i počinje nam SP! Za točno tjedan dana otvaraju nam domaćini Rusi sa Saudijskom Arabijom na Luzhnikiu. Nadam se da će prvenstvo biti s pregršt lijepih poteza i naravno nadamo se dobrom rezultatu naše nogometne reprezentacije.NJEMAČKA 2006. Moje prvo i najdraže prvenstvo, i mogu reći da je od toga dana 9.6.2006. počela moja ljubav prema gledanju nogometnih utakmica. Otvaranje prvenstva i utakmica između Njemačke i Kostarike ostat će mi zauvijek u sjećanju i to zbog više stvari. Kao što znate ljeti se jede sladoled, i naravno Ledo uvijek organizira nagradne igre i toga ljeta moja majka je ...
MOJE PRVO PRVENSTVO
Još samo malo i počinje nam SP! Za točno tjedan ...
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.