zatvoreno

Surfin USA: Houston, we have a problem

  • 31.10.2018.
  • 26
  • 3

James Harden i društvo su neočekivano loše krenuli u novu NBA sezonu, od 6 prvih utakmica dobili su samo jednu. Nakon što su prošle sezone igrali konferencijsko finale, u novoj sezoni ostali su bez nekoliko važnih igrača, a ponajviše se osjeti izostanak Arize. Pokušali su dovođenjem Carmela ali to se barem zasada nije isplatilo.

Zadnja ideja čelnika Rocketsa bila je mogući trade Jimmyja Butlera nudeći 4 picka ali Minnesota je to odbila tražeći uz pickove Erica Gordona.

Vas pitamo: Može li Houston spasiti sezonu? Treba li uložiti pickove i Gordona za Butlera?

Ovo je ujedno tema za sve iz američkog sporta - ergo: Surfin USA!

Hoće li finale Zapada igrati Houston i GSW? možda, 50% 5.1 0, 1, 1, 3, 6, 6, 3, 3, 1, 1, 1
Hoće li Houston proći u playoff? slažem se 7.6 0, 0, 0, 0, 0, 2, 6, 4, 5, 7, 2
Trebaju li dati pickove i Gordona za Butlera? niti se slažem niti ne slažem 5.4 1, 0, 3, 1, 2, 4, 9, 3, 1, 0, 2
Jesu li Rocketsi najveće razočaranje ove sezone? većinom se slažem 6.5 0, 0, 1, 2, 0, 2, 7, 7, 4, 1, 2
Koliko nedostaje Trevor Ariza? mnogo, 70% 6.9 0, 0, 0, 0, 0, 4, 5, 8, 8, 0, 1

Analize (3)

baiso | 29.11.

Čak i najveći skeptici procesa izgradnje šampionske momčadi u Bostonu nisu mogli predvidjeti da će Celticsi nakon  dvadesetak odigranih utakmica biti na omjeru 11-10, tek jednu utakmicu bolji od 50:50 omjera, daleko ispod svih očekivanja koja su pred početak sezone bila itekako velika. Kako i ne bi kad se momčadi koju je tek nešto smirenije odigrana završnica sedme utakmice dijelila od velikog NBA finala nadodaju njihova dva nominalno najbolja igrača - Kyrie Irving i Gordon Hayward - ili, drugim riječima, kada se izvanrednoj obrani nadodaju dva pouzdana scorera. Realnost je ipak nešto drugačija te su se Celticsi nakon dugo vremena, vjerojatno i prvi put pod trenerskom palicom Brada Stevensa, našli u debelom underachievementu.

Tko je imalo gledao Celticse ove sezone onda mu je kristalno jasno da je ključan problem momčadi šut. I to u skoro svakoj kategoriji. Šut. Mizeran, katastrofalan. Koji je prikovao njihov napad u zadnju trećinu svih ekipa po gotovo svim relevantnim statističkim kategorijama. A predvodnici u tom, inače popularno zvanom ciglarenju su bez premca Gordon Hayward i Jaylen Brown.

Znalo se da Gordon Hayward nakon stravične ozljede koja ga je zadesila na samom otvaranju prošle sezone u Clevelandu neće odmah biti na očekivanoj all-star razini, no Hayward je ustvari miljama daleko od bilo kakve forme, čak i od razine solidnog, stabilnog startera. Potpuno poljuljanog samopouzdanja Hayward šutira mizernih 29,2% na značajnih 3,8 pokušaja za tri poena. Dodatno, u catch and shoot situacijama, koje kod Haywarda čine 84% svih pokušaja za tri, šutira još nižih 27,9%. Ako vam ni to nije dovoljno, spomenimo još kako u Haywardovu šuterskom profilu 2/3 svih pokušaja za tri čine tzv. wide open trice (kada je udaljenost protivnika  6ft. ili približno 183cm), a koje on šutira kriminalno niskih 33,3%. Iz svega navedenog je itekako vidljivo da Haywardu jednostavno nedostaje samopouzdanja. Momčad očito uspijeva kreirati visokokvalitetne šutove za Haywarda, no ovaj ih jednostavno, servirane na pladnju, ne može pogoditi. Međutim, ako ste mislili da je Hayward loš, što je tek onda Jaylen Brown. U svojoj trećoj godini Brown šutira još skromnijih 25,3% za tri poena iz igre, nijansu nijanse boljih 25,4% u catch and shoot situacijama te 17,1% u wide open tricama. Dok ovako gledamo, čak se i 29,7% u kategoriji 'otvorena trica' (na udaljenosti od 4-6 ft.) i ne čini tako loše. Uklopiti dvojicu toliko neefikasnih igrača u rotaciju postaje prava umjetnost. Škicnite malo tablicu koja pokazuje dvadeset najčešće korištenih postava od tri igrača rangiranih po razlici u poenima na 100 posjeda:

Jasno je vidljivo kako Hayward i Brown ne smiju biti skupa na parketu. Ustvari, što su i jedan, i drugi, bilo skupa ili pojedinačno, više na parketu, to je Boston manje efikasan. U prvih devet postava po efikasnosti nema ni Browna, ni Haywarda, ali ih zato ima u 9 od 10 postava u donjoj polovici tablice. Kako god da se okrene, Brown i Hayward ni pod kojim slučajem ne smiju biti zajedno na parketu. Čak štoviše, u ovom trenutku, čini se da je najbolje da jedan od njih ulazi s klupe, a da drugi pod izlikom 'ozljede', već uhodane prakse momčadi koje inače tankiraju, uopće ne igra. No, problem je baš u tome da obojica, i Hayward, i Brown, moraju igrati. Ne zato što Celticsi nemaju dovoljnu dubinu rostera, dapače, jedni su od najboljih u ligi po tom pitanju, međutim stvar je u tome što je Boston ove sezone trebao postati realni contender za naslov, a to može postati jedino s pravim Haywardom i još boljim Brownom nego u njegovoj sophomore sezoni. I može uprava Celticsa poslati Browna i Haywarda psiholozima, specijalnim trenerima ili Braci sa Srebrnjaka da gleda u njih, no ništa od toga neće pomoći. Jedini način da se oni vrate svojim starim navikama je da nastave igrati i šutirati. Toga je svjestan i Brad Stevens, zato im i daje što veću minutažu, zato i Celticsi igraju na 3,2 posjeda više nego prošle sezone. No, kako je četvrtina sezone već prošla, vremena za čekanje je sve manje, a Stevens se nalazi pred izrazito teškom odlukom: nastaviti vjerovati Brownu i Haywardu ili napraviti ozbiljne preinake koje posljedično gotovo sigurno znače i slabiji Boston u odnosu na predsezonska očekivanja.

Ne samo da forsiranjem ove dvojice pati rezultat, već pati i igra, a onda i kohezija unutar momčadi što je kulminiralo u posljednjoj utakmici pred domaćim navijačima kada je letargični Boston od Knicksa učinio ozbiljnu playoff momčad gubeći i do 20 poena razlike. Celticsi dosta osciliraju po pitanju identiteta napadačke igre. U jednoj utakmici igraju prepoznatljivi napad s puno kretanja, dok se u drugoj sve svodi na individualna 'herojstva' Irvinga i Tatuma pa se proces opet ponavlja. Loš napad dovodi do frustracija, a frustracije dovode do narušavanja kohezije. Osim toga, možda i ne bi bio problem izgubiti još koju utakmicu u zamjenu za starog Haywarda i još boljeg Browna da Boston nije izrazito domaćinska playoff momčad koja je prošle sezone bila na omjeru 11-1 kod kuće i 1-8 u gostima, čime borba za što bolji omjer u regularnoj sezoni postaje imperativ. Zato sljedećih nekoliko utakmica za Boston predstavlja prekretnicu u kojoj bi se Brad Stevens trebao odlučiti za jednu od prethodno spomenutih opcija. Zadnja utakmica protiv Pelicansa možda sugerira da je i Stevens izgubio strpljenje te da se polako odlučuje za drugu opciju koja dovodi do preinaka, prvo kadrovskih, a onda i taktičkih.

Kao što je iz tablice (gore) vidljivo, 6 od 20 najefikasnijih postava Celticsa čine postave koje tvore Marcus Smart ili Marcus Morris, stoga i ne čudi njihovo promoviranje u startere u zadnjoj utakmici. Vjerojatno ne postoji veći fan Marcusa Smarta na europskom kontinentu od mene jer upravo je on suma sumarum svega što ovi mladi Celticsi u svojoj biti i jesu – grind ekipa koja svoje pobjede ostvaruje na defanzivnoj strani parketa.

Marcus Smart je nesumnjivo First Team All Defense i definitivno ima smisla dati mu starterske minute, pogotovo što tim činom stvarate vjerojatno i najbolji obrambeni one-two punch lige Smart-Horford koji, kao što je to bio slučaj protiv Pelicansa, može efikasno zatvoriti i najopasnije momčadi iz pick and roll akcija. No, ulazak Smarta u početnu petorku zahtjeva i promjene u stilu igre. Boston je trenutno druga najbolja obrana i jedan od najgorih napada lige. Što vam je onda činiti? Smanjiti broj posjeda koliko je god moguće jer time naglašavate ulogu obrane u odnosu na napad. Prošle sezone, Boston je dvije važne pobjede protiv Rocketsa i Warriorsa, tada ekipe s najboljim omjerom u ligi, izvojevao upravo na taj način. Obje utakmice bile su zapravo prilično slične. Kao šuterski dominantne ekipe, Rocketsi i Warriorsi su navukli Boston u revolveraški obračun i/ili visoki tempo što je rezultiralo samo jednim mogućim ishodom – neskromnih dvadesetak poena rezultatskog deficita za Celticse na poluvremenu. Međutim, drugi dio je pokazao pravo lice Bostona koji je u obje utakmice uspio razbiti ritam protivnika, usporiti igru i prisiliti protivnika da se 'potuče' za svaki posjed. Za takvu igru vjerojatno i ne postoji bolji igrač od Marcusa Smarta koji će svojim prisustvom na parketu energetski i obrambeno podići momčad, a to je na trenutke poprilično letargičnom Bostonu možda i najpotrebnije. Činjenica jest da takvim stilom igre Boston ide 'suprotno od glavne struje' i trendova u ligi, no svaka ekipa igra na kartu svoje najjače prednosti, a Bostonova je upravo ta.

Marcus Morris je, vjerovali ili ne, promoviran u startera prvenstveno radi napada odnosno odličnog šuta za 3 poena. Malo tko je starijeg blizanca vidio u takvoj ulozi, no kroz cijelu prošlu i dvadesetak utakmica ove sezone pokazalo se kako je on prilično dobar napadač. Na 8,7 pokušaja za 3 poena Morris šutira izvanrednih 42,3% i ako je nešto potrebno ekipi koja je treća u ligi po broju uzetih šutova za 3, onda je to upravo ovo što donosi Morris. Čovjek se, čak i suprotno vlastitim očekivanjima, pretvorio u pouzdanog volume shootera.  Promocija Smarta i Morrisa u startere donosi i još jednu dobru stvar, a to je redukcija vremena provedenog na parketu s Terryjem Rozierom koji su zajedno jedna od najneefikasnijih trojki (16 od 20 prema tablici gore), prvenstveno zbog funkcionalnih problema koji Rozier i Morris imaju kad su zajedno na parketu.

Hoće li Smart i Morris doista biti starteri? Jesu li dani za Browna i Haywarda kao startera odbrojani? Hoće li Stevens zaigrati slow ball? Trenutno je većina tih pitanja još u zraku, a već iduća utakmica bi nam mogla donijeti odgovore na dosta pitanja. Da, i meni nije jasno koju sam onda p*čku materinu išao pisat ovo kad sam mogao pričekati još jednu utakmicu…

No svakako, riješiti situaciju oko Browna i Haywarda ključ je uspjeha sezone za Boston. A tko zna, u nekom paralelnom svijetu, možda je i ovako što moguće:

Problemi i nedaće Boston Celticsa
Čak i najveći skeptici procesa izgradnje šampionske momčadi u Bostonu nisu mogli predvidjeti da će Celticsi nakon dvadesetak odigranih utakmica biti na omjeru 11-10, tek jednu utakmicu bolji od 50:50 omjera, daleko ispod svih očekivanja koja su pred početak sezone bila itekako velika. Kako i ne bi kad se momčadi koju je tek nešto smirenije odigrana završnica sedme utakmice dijelila od velikog NBA finala nadodaju njihova dva nominalno najbolja igrača - Kyrie Irving i Gordon Hayward - ili, drugim riječima, kada se izvanrednoj obrani nadodaju dva pouzdana scorera. Realnost je ipak nešto drugačija te su se Celticsi nakon dugo vremena, ...
Problemi i nedaće Boston Celticsa
Čak i najveći skeptici procesa izgradnje šampionske momčadi u Bostonu ...

Respekt: BruceWayne,

Slažem se: BruceWayne, Fenix22,

Bateman | 25.11.

Monday Night Football između Ramsa i Chiefsa stavio je pečat na ono ka čemu je NFL stremio posljednjih nekoliko godina, a to su utakmice s većim brojem poena. Treći najveći zbroj poena u jednoj utakmici u povijesti lige, najveći u MNF-u i jedini susret ikada u kojem su obje momčadi postigle najmanje 50 poena poručili su nam da ćemo od sada pa nadalje gledati jedan drugačiji NFL, onaj prepun deep ruta, jet sweep-ova, sve pokretljivijih quarterbackova i strožih kriterija kod dosuđivanja prekršaja, te u kojem će obrane patiti kao nikada prije, a momčadi bez dobrih napada biti gotovo nemoćne.

 

Nova pravila i strožiji sudački kriteriji

Vodstvo NFL-a već godinama pokušava izaći u susret napadima momčadi, a u tome i uspijevaju zahvaljujući sve strožim kaznama za obranu. Uz sustavno postrožavanje kriterija kod prekršaja za pass interference i roughing the passer, ove sezone je uvedeno i sankcioniranje „iniciranja kontakta kacigom“,a što se već u predsezoni pokazalo kao poprilično objektivno neodrediva situacija koja će gotovo uvijek izazvati polemiku, a koja ovisi gotovo isključivo o slobodnoj procjeni suca.

Rezultat toga su popriličan broj dubioznih kazni i rezerviranost obrambenih igrača u obaranju protivnika ove sezone, što nerijetko rezultira promašenim tackle-ovima. No taj novitet u najpopularnijem američkom sportu nije stupio na snagu samo kako bi se otežao posao obrani, već prvenstveno iz zdravstvenih razloga.

2002. godine liječnici su došli do zaključka kako neki igrači američkog nogometa uslijed opetovanih udaraca u glavu razviju CTE, odnosno „kroničnu traumatičnu encefalopatiju“. Studije koje su se provodile narednih godina i tragične životne priče igrača kojima su naknadno pronađeni simptomi spomenute bolesti, svoj vrhunac su dosegle 2017., kada je Journal of the American Medical Association objavio podatak kako je od 111 preminulih igrača američkog nogometa čiji je mozak pregledan nakon smrti, njih 110 imalo CTE.

Pritisak javnosti i bivših igrača koji je nastupio bio je prevelik, a kada se tu pribrojio i pad gledanosti te najava nekih alternativnih liga američkog nogometa u SAD-u, vodstvo NFL-a je odlučilo ubiti dvije muhe jednim udarcem i sve karte baciti u napad. Ili točnije rečeno, sve dobre karte dati napadu.

High – scoring utakmice

Nakon 11 kola ovogodišnja sezona NFL-a bilježi najveći prosjek poena po utakmici u povijesti – 24.2. Do sada su samo tri sezone imale prosjek od preko 23 poena po utakmici – 1948. (23.6), 1965. (23.1) i 2013. (23.4), no nikada nismo imali tri momčadi koje igraju jedan takav atomski football kao što je to slučaj ove sezone. Ako usporedimo 2013., odnosno ne tako davnu sezonu koja je imala velik broj poena, s ovom sezonom, vidimo da su te godine Broncosi bili na vrhu sa 37.9 poena po utakmici, a prvi sljedeći pratitelji Bearsi i Patriotsi imali su 27.8. Ove sezone pak, prve tri momčadi imaju 37.8 (Saintsi), 36.7 (Chiefsi) i 35.4 (Ramsi). Dakle razlika je očigledna, a koliki je naglasak stavljen na napad najbolje će nam dokazati tablica koja nam pokazuje ranking momčadi u Total Offense-u i Total Defense-u.

Iz tablice vidimo da su Chiefsi (s omjerom 9-2) i Ramsi (s omjerom 10-1) na samom dnu lige u Total Defense-u, dok su Saintsi (trenutno najbolja momčad lige) na prosječnom 16. mjestu. Loše defenzivne brojke nisu ih stajale uspjeha, a da je napad postao mnogo važniji dio momčadi od obrane možda su i najbolji dokaz Buffalo Billsi, koji su drugi u Total Defense-u, ali i predzadnji u Total Offense-u i trenutno stoje na omjeru 3-7.

U takvoj ligi gotovo nitko ni ne spominje kako bi momčadi s dominantnom obranom mogle uzeti Superbowl, već se kao glavni favoriti spominju gore navedene ekipe. A trenutno najbolja družina lige, koja nezaustavljivo gazi sve pred sobom, su New Orleans Saintsi.

New Orleans Saints

Momčad predvođena Seanom Paytonom i Drewom Breesom, a koja radi na pogon Kamare, Ingrama i Thomasa, u dosadašnjem dijelu se istaknula kao glavni favorit za osvajanje naslova. Od pobjede nad moćnim Ramsima u trileru koji je završio 45:35 impresivnije je bilo samo razvaljivanje aktualnih prvaka Eaglesa prošlu nedjelju. Utakmica u kojoj smo vidjeli apsolutno sve što se može vidjeti od jednog napada, a u kojoj punter Saintsa nije pošteno ni zaradio svoju dnevnicu, završila je s ponižavajućih 48:7. Tom pobjedom Saintsi su zacementirali status glavnog favorita, a branitelje naslova ostavili u očaju i vrlo lako moguće bez doigravanja.

Postrožavanje sudačkog kriterija dodatno je pomoglo ionako već napadački nezaustavljivim Saintsima čiji vođa napada juriša prema prvoj MVP nagradi u svojoj karijeri, a kako bi njegova momčad bila još nepredvidljivija, Payton je odlučio zabaviti protivnike i javnost implementacijom Taysoma Hilla - quarterbacka odbačenog od strane Packersa, kojeg je pretvorio u ultimativnog utility playera. Primarno korišten kako kick returner, Hill je tijekom sezone igrao na pozicijama quarterbacka, tight enda te se pojavljivao u raznim ulogama kao dio special teamsa, a od važnijih postignuća možemo spomenuti jedan touchdown trčanjem i jedno dodavanje za touchdown.

 

Neobičan slučaj Tampa Bay Buccaneersa

Naizgled nezaustavljivi stroj ipak je zabilježio jedan poraz i to u divizijskom dvoboju protiv nikog drugog doli putujućeg cirkusa iz Tampe, predvođenog veličanstvenim „Fitzmagicom“ i vječnim potencijalom Jameisom Winstonom – Buccaneersa. Najnepredvidljivija i ujedno najzabavnija momčad lige, iznenadila je Saintse u prvoj utakmici sezone pobijedivši ih 48:40 na krilima 417 yardi i 4 TD-a Ryana Fitzpatricka. Brees je tu utakmicu također natukao 439 yardi dodavanjem uz 3 TD-a, a utakmica koja se u tom trenutku činila kao iznimka, zapravo je najavila smjer cijele sezone.

Buccaneersi, s  jednim od najboljih napada i najgorih obrana lige (oboje uzimajući u obzir ukupan broj yard-i), zapravo su nusprodukt nove ere. Momčad iz Tampe može zahvaliti svojim QB-evima što su na skromnom omjeru od 3-7, s obzirom na to da je nekoliko utakmica slobodno moglo otići u njihovu korist. Fitzpatrick i Winston gotovo bi u pravilu režirali nevjerojatne comebackove nakon ulazaka s klupe isprovociranih katastrofalnom predstavom onog drugog, a sve da bi na kraju njihova momčad ostala kratka za jedan posjed. No najbizarnija utakmica bila je ona protiv Washington Redskinsa u kojoj su imali ukupno 501 yard, a izgubili 16:3.

Iako jedna kaotična momčad kao što su Buccaneersi ne može biti predstavnik novog smjera, njihovi nastupi ipak na neki način mogu poslužiti kao dokaz da će ispodprosječne momčadi također imati nešto za reći u novoj eri, jer će u kontekstu slobodnije i olakšane igre u napadu „random“ faktor još više dolaziti do izražaja.

To pak znači da će obrambene momčadi koje će se držati starog recepta patiti, te će se morati što prije adaptirati na novonastalu situaciju. A to su najbolje na svojoj koži već sada osjetili Jacksonville Jaguarsi.

Muke po obrani

U odnosu na prošlu godinu, u prvih 11 kola ove sezone obrane dopuštaju protivničkim napadima 24.3 yarde više po utakmici, što je porast od 10 %. Najveći pad u efektivnosti obrane bilježe Cincinnati Bengalsi, koji su prošle sezone bili osma najbolja momčad lige po dopuštenim yardima, a sada dopuštaju ogromnih 295.8 yardi po utakmici, što je porast od 84.7 yarde ili 33%. Stoga ne čudi što su prije koji tjedan otpustili svog defenzivnog koordinatora. Sljedeći su Falconsi koji dopuštaju 69.8 yardi više po utakmici, a ni Saintsi koji gaze sve pred sobom nisu daleko s 55.5, što je samo još jedan dokaz koliko je napad postao važniji od obrane.

No što kada imate najbolju obranu lige, a loš napad? Ili preciznije, lošeg quarterbacka u tom novom NFL-u koji nema sentimenta prema defenzivnim momčadima? Onda prođete kao Jacksonville Jaguarsi, pa nakon 11 kola ostanete na omjeru 3-7 i praktički bez realnih šansi za doigravanje. Blake Bortles je prošle sezone plesao na rubu, ili bolje rečeno, držao se rukama dok je visio s tog ruba, a kritičare bi svaki put iznova uspijevao barem prividno demantirati trenutcima inspiracije koje su Jaguarse doveli sve do konferencijskog finala. No ove sezone sreća ga je napustila, a strožiji kriteriji kod dosuđivanja defenzivnih pass interferencea i holdinga od Jaguarsa su stvorili prosječnu momčad, čiji je omjer pak ispodprosječan.

Od prošlogodišnjih fantastičnih 169.9 dopuštenih yardi po utakmici, Jaguarsi su ove sezone spali na 210.2. To je i dalje debelo ispod prosjeka lige, ali u kontekstu njih samih gledamo rast količine dopuštenih yardi od 21%, što je peti najveći rast u cijelom NFL-u. No te brojke nisu same po sebi razlog ovogodišnjeg pada Jaguarsa, već taj teret leži na leđima napada. Jaguarsi su 26. u ligi po broju osvojenih first downova po utakmici, 28. po omjeru osvojenih first downova u odnosu na broj izvedenih akcija, te 29. po omjeru puntova u odnosu na offensive score (TD ili FG). Dodamo li tu i 28. mjesto na tablici turnovera, s marginom -0.9, te pad postotka uspješnosti konverzije izleta u red zone sa 68.97% na 47.62%, imamo pravi recept za neuspjeh u novom NFL-u.

Možda najbolji primjer momčadi čija je dominantni dio onaj defenzivni, ali koja ujedno ima i solidan napad su Chicago Bearsi, trenutno vodeća momčad u možda i najtežoj diviziji lige s omjerom 7-3 (nakon 11. kola). Predvođeni Mitchellom Trubiskym, koji je vrlo dobar, ali naizgled pomalo limitiran quarterback i prosječnim napadom, Bearsi se prvenstveno oslanjaju na obranu. Uz treće mjesto po broju dopuštenih yardi i samo 19.5 primljenih poena po utakmici, Bearsi predvode ligu u takeaway-ima (fumble i interception) po utakmici, postotku bačenih interceptiona protiv njih, te imaju najbolji turnover margin. Također, dok sam pisao ovaj tekst, momčad iz Chicaga je ostvarila pobjedu u Detroitu zahvaljujući pick six-u, postavši tako jedina momčad u NFL-u koja ima više interceptiona (20) nego dopuštenih touchdowna dodavanjem (19).

Dakle jasno je da obranama dani nisu otkucani, već da je važno da im napadački dio momčadi barem u nekoj mjeri kvalitetom bude komplementaran. Pa je tako i raspucavanje u Los Angelesu kojem smo svjedočili u ponedjeljak navečer, koliko god to apsurdno zvučalo s obzirom na rezultat, ipak otišlo na stranu bolje obrane.

Rams – Chiefs

105 poena, 1001 osvojeni yard, 56 first downa i konstantne promjene vodstva, osigurale su spektakl neviđenih razmjera koji je bio neizvjestan do posljednjih trenutaka. Momčad Andyja Reida ove sezone napokon je došla na svoje, pa se tako cijeli NFL divi Mahomesu koji je do sada zabilježio 37 touchdowna dodavanjem, dok Tyreek Hill uvjerljivo predvodi ligu po uhvaćenim dodavanjima od 20+ yardi. S druge strane, Sean McVay nastavlja sa svojim odličnim radom u Ramsima, te momčad iz LA-ja izgleda nezaustavljivo kada se lopta nađe u njihovom posjedu.

Obje momčadi obitavaju na samom dnu tablice Total Defense-a, a secondary-ji su im prepuni mana, no Ramsi su u toj utakmici ipak imali jako oružje u obrani, za razliku od Chiefsa – defenzivnu liniju. Fantastični Ndamukong Suh i još bolji Aaron Donald noćna su mora svih quarterbackova lige, a brojke koji ovaj potonji bilježi iz utakmice u utakmicu tjeraju stručnjake da čak i u ovim vremenima totalne ofenzive provlače njegovo ime kada spominju potencijalne osvajače MVP nagrade.

Prošlogodišnji „Defensive Player of the Year“ ove sezone ima 14.5 sackova, 28 QB hits i 16 tackles for loss i u svemu predvodi ligu. A uzme li se još u obzir i činjenica da ga u 72% slučajeva protivnici dupliraju, spomenuta postignuća dobivaju dodatnu težinu. Ništa drugačiju predstavu nije pružio ni u ponedjeljak, pa je tako obrana Ramsa isprovocirala pet turnovera, a OLB Samson Ebukam je postao prvi igrač otkada sackovi ulaze u statistiku koji je u jednoj utakmici imao sack, interception i višestruke touchdowne (2). No tu nije završila uloga obrane Ramsa.

Posljednja dva drivea Chiefsa, koji su u tim trenutcima lovili zaostatak od 3 poena, završili su interceptionima koje je Mahomes bacio pod pritiskom. Na taj način je utakmica kojom su dominirali napadi dobila pomalo ironičan kraj, te je postalo jasno kako će u susretu dva odlična napada obrane biti te koje će odlučivati pobjednika. Stoga bi logično bilo zaključiti da su za uspjeh potrebne modifikacije defenzivne filozofije, a ne njeno zanemarivanje.

Zaključak

Naglasak na ofenzivnu igru ide u prilog trenerima s jasnom idejom napadačkog sustava, pa samim time pojam „system quarterback“, koji se primjerice sve češće prišiva Jaredu Goffu, pomalo gubi negativne konotacije, jer sustav postaje preduvjet za uspjeh, a onda posljedično treba i odgovarajućeg QB-a koji dobro funkcionira unutar tog sustava. Goffov pocket awareness i kirurška preciznost u pogađanju svojih receivera u uskim prozorima prevelike su vrline da bi ga se degradiralo, kao što je i s druge strane Mahomesov atleticizam i talent u velikoj mjeri potpomognut sistemom Andyja Reida. Na sposobnosti Drewa Breesa ne treba trošiti riječi, pa stoga ni neću.

Jednostavno, treneri koji njeguju napadačku filozofiju proći će bolje, no to ne znači da obrane više nemaju smisla ili da defenzivni koordinatori ne mogu bitno utjecati na uspjeh momčadi. To samo znači da je obrambeni pristup potrebno modificirati, a tko odluči napustiti ustaljena razmišljanja i prilagoditi se novim vremenima bit će u velikoj prednosti. Izjava Mikea Zimmera kako nije gledao utakmicu između Ramsa i Chiefsa jer ne preferira takav stil igre, već je sada znak moguće ignorancije koja može prerasti u njegov problem, ali i problem njegove momčadi. Jer htio on to ili ne, činjenica je da se NFL kreće u novom smjeru i to nezaustavljivom brzinom. Sve je manje pocket passera, a sve više multiple threat QB-eva, što znači sve više posla za obrane koje su ionako sve više hendikepirane. Posljedično, „bend but don`t break“ filozofija donosit će sve manje uspjeha u ligi u kojoj postotak konverzije dolaska u red zone osjetno raste, a držanje protivničkog QB-a pod pritiskom što je više moguće postat će od instrumentalne važnosti.

Sviđalo se to trenerima ili ne, utakmice s velikim brojem poena budućnost su ovog sporta, te bi se svi trebali ugledati na Billa Belichicka koji je jednom prilikom na pitanje što misli o konstantnim promjenama pravila odgovorio: „Na meni je da prihvatim pravila i prilagodim momčad i svoju filozofiju njima, a ne da razmišljam sviđaju li mi se ona ili ne.“ Mudre riječi iz usta mudrog čovjeka koji zna da je besmisleno odupirati se evoluciji jer se ona ionako ne može zaustaviti.

I stoga, dobro došli u novu eru NFL-a!

Napomena: statistički podatci preuzeti s ESPN.com i Gracenote (Nielsen Company).

Dobro došli u novu eru NFL-a
Monday Night Football između Ramsa i Chiefsa stavio je pečat na ono ka čemu je NFL stremio posljednjih nekoliko godina, a to su utakmice s većim brojem poena. Treći najveći zbroj poena u jednoj utakmici u povijesti lige, najveći u MNF-u i jedini susret ikada u kojem su obje momčadi postigle najmanje 50 poena poručili su nam da ćemo od sada pa nadalje gledati jedan drugačiji NFL, onaj prepun deep ruta, jet sweep-ova, sve pokretljivijih quarterbackova i strožih kriterija kod dosuđivanja prekršaja, te u kojem će obrane patiti kao nikada prije, a momčadi bez dobrih napada biti gotovo nemoćne. Nova ...
Dobro došli u novu eru NFL-a
Monday Night Football između Ramsa i Chiefsa stavio je pečat ...

Respekt: Otaner, tshabalala, BruceWayne, Peslolus,

Slažem se: BruceWayne,

Ne pratim NFL (nikad i neću), ali kroz ovo malo što sam provrtio tekst, čini mi se da vodstvo NFL-a radi isto što i vodstvo NBA-a, a to je naglasak na napadu i broj poena posljedično zbog atraktivnosti igre prosječnom gledatelju. - Fenix22, 25.11.18. 12:34, 0 0 0
Puvlin | 10/2018

Ne znam mnogo o novinarskom poslu, osim da ga u današnje vrijeme može odrađivati čak i neobrazovana osoba, no mislim da bi pravi profesionalni novinar prije pisanja članka ozbiljno propitao stvar o kojoj piše, iz različitih kuteva je proučio sve dok nije siguran u kvalitetu informacija koje posjeduje. Zaključivati išta na temelju prve utakmice jednostavno nema smisla. A napisati analizu o momčadi za koju navijate nakon utakmice protiv ekipe iz nižeg doma, potpuna je glupost.

Gledao sam kroz zelene naočale...

Sada nakon 7 odigranih utakmica, stvari su nešto jasnije. Iako s pozitivnim omjerom (4:3) odlaze na novo gostovanje, Indiana Pacersi ne djeluju kao ekipa sposobna ozbiljno zaprijetiti vrhu istoka. 5. mjesto nekako je rezervirano za ovu ekipu, a korak više mogu ostvariti jedino uz napredak vlastite igre ili nenadanog zastoja u razvoju Procesa. Na svu sreću, ove sezone i jedno i drugo djeluje moguće,no svakako bi bilo ljepše kada bi ovisili o sebi samima.

Kontra svita, kontra sili, kontra imena?

I dok se igra znatno ubrzala, dijelom zbog promjene filozofije igre, dijelom zbog promjene pravila, Pacersi nisu niti najmanje. S paceom koji bi ih prošlih godina svrstao u gornju polovicu lige po brzini igre i broju posjeda, sada su uvjerljivo na začelju. Ali to nije sve, u doba kada sve više i više momčadi nastoji potpuno izbaciti šut s poludistance iz svoje igre, Indianini igrači rade potpuno suprotno. S udjelom trica u ukupnom broju šuteva od skromnih 26% nalaze se na 28. mjestu u ligi, podatak je to koji još zanimljivijim čini činjenica da tricu pogađaju sa 43%. No to sve djeluje više manje suhoparno. Tek kad upalite stream i pogledate njihove mečeve postane vam jasno o čemu se radi. Pacersi u današnje vrijeme kao da viču: Smrt trici, sloboda dugim dvojkama!, i nekako uspijevaju preživjeti. 

Prednosti i mane?


To puko preživljavanje na dugim dvojkama nije slučajnost. Trener McMillan zna da nema igrače koji si mogu sami kreirati šut za tri poena izuzev Evansa i Oladipa. Pa kad ova momčad naiđe na neku atletičnu kao što su Bucksi, biva totalno ponižena. Kada vam netko može brzo iskakati iz blokova i pokriti sve vanjske šuteve, morate imati igrače jake u driblingu želite li konstantno stvarati višak i omogućiti nekome šut za tricu. Jedini igrači koji to mogu konstantno raditi na rosteru su već spomenuti Oladipo i Evans koji još nisu uspjeli naći neku konstantu u igri. Kod Oladipa je najveći problem ove sezone očajna realizacija slobodnih bacanja (55%). S takvom realizacijom nije dovoljno pouzdan da konstantno traži kontakt i na čisti skill i snagu iščupa par poena preko slobodnih u trenucima kada je momčad u krizi. Pa stoga jedina opcija protiv takvih momčadi ostaje forsiranje pick and rolla na sredini i šut za dva poena s poludistance. To je bila doslovce jedina opcija Pacersa u toj utakmici. Ako ste sumnjali u Buckse pred početak sezone, evo jedan kratak savjet: nemojte!. Osim manjka atletičnosti, veliki problem predstavlja i skok. Osim u prvoj utakmici kada su razvalili Memphis u skoku, niti jednu sljedeću utakmicu nisu nadskakali protivnika. Najviše curi kada je "softić" Turner u igri, no on zaslužuje svoj članak. Skok pak najbolje funkcionira kada je u igri Domantas Sabonis. Jedan od vodećih skakača lige što se skoka u napadu tiče, čovjek je koji donosi prijekopotrebnu energiju ulaskom s klupe. Cijela ekipa bori se s nedostatkom visine i to je očito, no manjak u tome segmentu protiv većine ekipa nadoknadiv je timskim radom i pravilnim postavljanjem pod košem. Dojam je kako taj segment igre još nije dovoljno uigran u ekipi i kako nedostaje volje na trenutke. Stav pri skakanju „bude se to već nekak uzelo“ ili „bude to netko drugi“ ne smije prijeći u naviku.

Totalna suprotnost utakmici protiv Bucksa bila je ona protiv Spursa. Bila je to jedna veoma efikasna utakmica u kojoj plavo-žuti nisu mogli promašiti koš. Kada igraju protiv tromijih momčadi, Pacersi bez imalo problema dolaze do otvorenih trica koje su maestralno pogađali. A kada bi Spursi uspjeli zatvoriti šut, pravovremenim ulascima u reket su izluđivali sporu obranu Spursa. S druge strane Spursi sa svojim uigranim shemama nisu mogli doći do otvorenih pozicija jer čak i kad su se naslućivale, obrana Pacersa je svojom hitrošću i discipliniranošću sve to pokrivala i u najmanju ruku smetala šuterima. Na kraju je pobjeda uvjerljivo otišla na stranu Pacersa jer Popovi magistri jednostavno nisu mogli pratiti raznovrsnošću u napadačkom dijelu.

Već sam spomenuo kako je Pick and Roll glavno, a ovisno o matchupu i jedino oružje Pacersa. No zaista je čudno, pomalo i žalosno gledati kako velika većina tih akcija završava upravo dugim dvojkama. Koliko je to nepouzdan šut, moglo se vidjeti u zadnjoj utakmici kada ništa nije ulazilo ni za lijek. Portland je bio jednako nepotentan u toj utakmici no presudila je energija s klupe i velika utakmica Portlandovog centarskog dvojca s klupe Zacha Collinsa i Caleba Swannigana koji su sve odradili kako valja. U trenucima kada treba hvatati zaostatak, kao što su bili u ovoj utakmici, Pacersi su se i dalje oslanjali na duge dvojke, bez obzira na to što takav način igre iziskuje savršenu egzekuciju na oba kraja terena u trenucima kada umor lagano sustiže igrače.

Stoga je promjena paradigme itekako potrebna u nekim segmentima igre ukoliko se želi napraviti iskorak. Manjak talenta ovoj ekipi ne smije i ne može biti opravdanje u slučaju neuspjeha u regularnoj sezoni. Ova momčad ima visoki plafon, što se kompatibilnosti i razine momčadske igre tiče. Tek kada se on dostigne moći će i taj manjak talenta doći u pitanje, no zasad su Paceri daleko od tog trenutka. Nadam se da će taj trenutak doći, kao što se nadam da će Oladipo pogoditi dva slobodna zaredom.

Zelene naočale
Ne znam mnogo o novinarskom poslu, osim da ga u današnje vrijeme može odrađivati čak i neobrazovana osoba, no mislim da bi pravi profesionalni novinar prije pisanja članka ozbiljno propitao stvar o kojoj piše, iz različitih kuteva je proučio sve dok nije siguran u kvalitetu informacija koje posjeduje. Zaključivati išta na temelju prve utakmice jednostavno nema smisla. A napisati analizu o momčadi za koju navijate nakon utakmice protiv ekipe iz nižeg doma, potpuna je glupost. Gledao sam kroz zelene naočale... Sada nakon 7 odigranih utakmica, stvari su nešto jasnije. Iako s pozitivnim omjerom (4:3) odlaze na novo gostovanje, Indiana Pacersi ...
Zelene naočale
Ne znam mnogo o novinarskom poslu, osim da ga u ...
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.