zatvoreno

Tko je kriv za debakl?

  • 11.09.2017.
  • 50
  • 7

Hrvatska je košarkaška reprezentacija, drugi put u nizu, na Eurobasketu poražena u osmini finala. Prošli put protiv Češke, sada protiv Rusije.

Kao i onda, poraz je iznimno bolan, jer su Rusi pobijedili 101:78 te su potpuno dominirali u drugom poluvremenu. U posljednjoj četvrtini, mogli su i odmarati igrače.

Pitanje je jednostavno; tko je kriv? Kako se dogodio ovakav debakl? Što se moglo drugačije i da li se moglo s ovakvim kadrom?

Koliko je za poraz kriv Aco Petrović? djelomično mnogo, 60% 6.1 0, 1, 2, 0, 3, 11, 11, 13, 7, 1, 1
Koliko su za poraz krivi igrači? mnogo, 70% 6.9 0, 0, 1, 0, 1, 6, 7, 20, 10, 2, 3
Koliki je utjecaj imala sreća? malo, 30% 2.8 7, 4, 15, 6, 5, 12, 1, 0, 0, 0, 0
Treba li Aco Petrović podnijeti ostavku? većinom se slažem 6.6 1, 0, 2, 0, 0, 16, 8, 4, 7, 4, 8

Analize (7)

Martix | 09/2017
r1 n4 k7

Za debakl na Eurobasketu nisu krivi igrači, nije kriv Aco Petrović, nije kriv ni HKS, krivi smo mi, šira hrvatska pa i inozemna javnost. Zašto? Mi smo ti koji smo hrvatsku reprezentaciju etiketirali kao dark horse ovog natjecanja, pa i mnogih prethodnih. Mi smo ti koji smo običan poraz protiv vrlo dobre, čak i odlične Rusije, označili kao veliki neuspjeh (bez obzira na rezultat same utakmice). Zašto bismo na osnovi imena, i to budimo iskreni ne Bog zna kakvih (Šarić i Bogdanović su sjajni igrači, ali ništa više od toga) gradili mit o Hrvatskoj kao nepresušnom izvoru sjajnih INDIVIDUALACA koji će nas odvesti do nekog značajnog uspjeha, i to prije svakog velikog natjecanja. Koliko se "debakala" mora dogoditi da se konačno pomirimo sa činjenicom da smo prosječna europska momčad, sa tendencijom tu i tamo skidanja skalpa nekoj od jačih reprezentacija,i to uglavnom kad nije potrebno. Koliko ćemo živjeti na staroj slavi generacije iz ranih devedesetih, te se samo na osnovi nje nazivati košarkaškom silom. Smatra li se Mađarska nogometnom silom na slavi "lake konjice", smatra li se Rumunjska rukometnom silom zbog dominacije šezdesetih i sedamdesetih, i tako dalje. Naravno da nije uspjeh jedino mjerilo za klasifikaciju, ali je zasigurno najvažniji. 

Što nama onda zapravo treba da bi se barem približili kontinuitetu uspjeha na velikim natjecanjima (pri tome mislim na minimalno 1/4 finale)? Treba nam prije svega, reboot čitavog sistema (od javnog mnijenja do saveza). Treba nam povratak kulta reprezentacije koji smo izgubili još tamo početkom nultih. Ono što je tu problem je pitanje što bi jednog NBA "rising stara" kao što su Šarić ili Hezonja privuklo da igraju za reprezentaciju. Devedesetih je to bilo tada izraženo domoljublje, danas je to već potpuno izblijedilo. Može li to "ljepilo" uz repku biti neka osobna želja za dokazivanjem vlastite vrijednosti, kad je to već poprilično nemoguće u prejakom NBA (naravno, nije tako za sve igrače). Može li, sad lupam, eventualno osvajanje Eurobasketa biti odskočna daska za igrače koji žele (logično) u NBA ili za one koji su već tamo. Da ne duljim, prvi koraci koje trebamo napraviti su devalvacija repke i povratka njenog kulta među igrače, navijače, HKS.

Gotovo je identična situacija ovoj, ona nogometne repke, pa i rukometne.

To-Do list: 1. devalvacija
Za debakl na Eurobasketu nisu krivi igrači, nije kriv Aco Petrović, nije kriv ni HKS, krivi smo mi, šira hrvatska pa i inozemna javnost. Zašto? Mi smo ti koji smo hrvatsku reprezentaciju etiketirali kao dark horse ovog natjecanja, pa i mnogih prethodnih. Mi smo ti koji smo običan poraz protiv vrlo dobre, čak i odlične Rusije, označili kao veliki neuspjeh (bez obzira na rezultat same utakmice). Zašto bismo na osnovi imena, i to budimo iskreni ne Bog zna kakvih (Šarić i Bogdanović su sjajni igrači, ali ništa više od toga) gradili mit o Hrvatskoj kao nepresušnom izvoru sjajnih INDIVIDUALACA koji ...
To-Do list: 1. devalvacija
Za debakl na Eurobasketu nisu krivi igrači, nije kriv Aco ...

Respekt: Cirohito,

Ne slažem se: split000, Cirohito, ivan-cro, JohnSmith,

Devalvaciju sam spomenuo čisto radi nekog smanjenja velikih očekivanja, čime bi se i uklonila stigma debakla protiv, objektivno boljih ekipa od nas. Priznajem, možda sam se krivo izrazio stavljajući je na prvo mjesto "to-do liste." - Martix, 17.9.17. 4:47, 0 0 0
Slažem se s tim da živimo na staroj slavi i da imamo prevelika očekivanja, ali se nikako ne slažem s tim da HKS, igrači i Aco nisu krivi za poraz. - Cirohito, 17.9.17. 12:03, 0 0 0
Za poraz zu isključivo krivci HKS, Aco i igrači. Za debakl, koji to zapravo i nije, nisu. Mi smo ga takvim stvorili. - Martix, 17.9.17. 13:47, 0 0 0
Ono sto mi nike jasno kod poveznice izmedju "devalvacije" i kulta reprezentacije je kako mislis graditi kult reprezentacije s najavama - idemo proci skupinu kad su ti 2 protovnika amaterska.teci da je ok biti u1/8 finala ne stvara kult reprezentacije - gradim, 17.9.17. 14:15, 0 0 0
I nije problem u porazunod solidne/dobre Rusije, vec u tome sto je to 3 put da se ispada u toj fazi. I problem je u uvjerljivosti poraza, ali vise u onom prvom. Hrvatska je na eurobaskwru pobjedila Crnu goru kao najjacu momcad. - gradim, 17.9.17. 14:17, 0 0 0
arsenalfc | 09/2017

Prosječnom građaninu ove zemlje je vjerojatno već dosta priče o košarci i hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji. Eurobasket ide dalje, na kraju krajeva kao i život koji nam ne dozvoljava da plačemo za nečim što se moglo dogoditi a nije. Pogotovo ako je to nešto naša košarkaška reprezentacija. Nakon ispadanja Hrvatske sam na jednom portalu pročitao možda i najbolji opis što nam slijedi. Naime, autor toga članka je na kraju naveo kako sada napokon možemo uživati u Eurobasketu i zaista kvalitetnim reprezentacijama. Drugim riječima, ako niša drugo barem više ne trebamo gledati nešto nalik košarkaškoj igri koju su nam pružali naši reprezentativci.

Nije dugo trebalo da se ta tvrdnja pokaže točnom. Jučerašnja utakmica četvrtfinala između Latvije i Slovenije je nešto što se već dugo nije vidjelo na velikim košarkaškim natjecanjima uopće. Zaista nije pretjerivanje, jučer smo gledali košarku u pravom smislu te riječi. Bila je to atraktivna, moderna i brza košarka na obje strane terena. Možda je najbolji komentar nakon utakmice imao Bernard Jurišić koji je napisao na Facebooku da je navijao za produžetke jer nije žalio da ova utakmica završi. Uvjeren sam da nije bio jedini. Jer u premijernoj večeri Lige prvaka kada igra Barcelona s Juventusom velik broj ljudi nije mogao skinuti pogled s programa na koji prenosi košarkašku utakmicu Slovenije i Latvije.

Ono što je možda za nas najbitnije, jučerašnja utakmica nam je napokon otvorila ili nam je trebala otvoriti oči. Pokazala nam je da mladi igrači itekako mogu uzeti stvari u svoje ruke i biti nositelji u svojim reprezentacijama. Zapravo je najgora stvar jučerašnje utakmice bila da je netko morao ispasti. Prava je šteta što smo se nakon ovakve utakmice morali oprostiti od jednog dragulja europske košarke. Dončić i Porzingis su jučer igrali na razini finala Eurobasketa, a vjerojatno i iznad toga. Iako se brojkama ne može dočarati njihova jučerašnja izvedba, treba spomentuti da je Slovenac zabio 27 poena i bio najbolji strijelac svoje reprezentacije, a Latvijac se na kraju zaustavio na 34 i bio najbolji strijelac cijele utakmice. Dončić je na terenu proveo nešto više od 36 minuta, dok je Porzingis bio oko četiri minute manje. Obojica su imala jednu jedninu izgubljenu loptu. Daleko od toga nisu imali pomoć od ostalih igrača. Dončića je pratio Dragić s 26 poena, dok je Porzingisa pratio Davis Bertans s 23 poena. Bila je to utakmica u kojoj se svaki koš slavio (a bilo ih je ukupno 200), utakmica u kojoj nije nedostajalo krvi, na kraju krajeva utakmica u kojoj je na kraju skoro došlo do fizičkog obračuna. Koliko god to zvučalo kao izlizani klišej, bila je to utakmica u kojoj su suigrači međusobno ginuli jedan za drugog.

Uvjeren sam da su si nakon utakmice u svlačionici Latvijci mogli međusobno pogledati u oči. Također sam uvjeren da nitko od njihovih novinara neće sasuti paljbu po njima. Vjerojatno jučer nitko od Latvijaca nije uvrijeđeno prekinuo intervju jer mu se nisu svidjela postavljena mu pitanja. Ljudi su jučer zabili 97 poena, dva puta se vraćali iz velikog rezultatskog minusa ali na kraju ipak izgubili. A izgubili su ne zbog svoje psihološke blokade, nekvalitete ili nećeg trećeg nego zbog toga što je na drugoj strani stajala bolja reprezentacija.

Zato nas je ova utakmica mogla naučiti mnogo toga. Kao prvo, to da papir trpi svašta. Da ako sve novine i svi komentatori u Hrvastkoj pišu da je Dario Šarić apsolutni rookie of the year ne treba biti točno. Malcom Brogdon je osvojio ROY nagradu ne zato što je rođen u Atlanti a Dario u Šibeniku, nego zato što je u protekloj sezoni bio bolji od Daria. Igrao je u Buksima, momčadi koja se kroz cijelu sezonu borila za playoff u kojem je na kraju i bila. U Hrvatskoj se od tog čovjeka napravio igrač koji ne bi mogao igrati u ABA ligi. Dario će možda na kraju imati bolju karijeru od Malcoma, možda će zaraditi više novaca od njega ali u protekloj sezoni je Amerikanac bio korisniji igrač od našeg. Dario je igrač koji ima tek jednu NBA sezonu iza sebe i još je u fazi prilagodbe te se kao igrač još razvija. Međutim, pričati o Šariću kao igraču koji će potegnuti kada nitko drugi ne može ili ne želi nema smisla. Kada se stvori takva slika, tada ljudi imaju takva očekivanja. I onda se dogodi Rusija ili Srbija u Riu i svi smo jako razočarani i ljuti. I od spasitelja hrvatske košarke dobijemo igrača koji se ne usudi uputiti šut kada je sam nakon čega razina njegove nesigurnosti raste kako se bliži kraj utakmice.

Druga stvar je da vas dva kvalitetna igrača mogu dovesti daleko, kao što su doveli Sloveniju. Slovenija u Dončiću i Dragiću  ima dva igrača koji mogu u svakoj utakmici biti na 20+ poena s tim da Dragić može imati oko 7-8 asistencija po utakmici. Mi, bar za sada takva dva igrača nemamo. Imamo Bogdanovića koji je klasični scorer ali ne i razigravač što pokazuje činjenica da je na Eurobasketu u šest utakmica imao isto toliko asistencija. Zato nama treba još jedan Bogdanović da bi naša reprezentacija došla daleko na nekom natjecanju. Dakle, jedna je stvar reći da su dva kvalitetna igrača dovoljna za napraviti rezultat a druga je stvar što se naša igra bazira na Šariću i Bogdanoviću.

Luka Dončić i Kristaps Porzingis su nam jučer pokazali svu raskoš svog talenta. Oni nisu budućnost već sadašnjost Europske košarke. Godine su samo broj, netko s 32 na leđima ima šut 0/2 za 23 minute na terenu, a netko s nepunih 19 napravi ovo...

Zapravo je jako jednostavno, ili jesi ili nisi.

Ili jesi ili nisi
Prosječnom građaninu ove zemlje je vjerojatno već dosta priče o košarci i hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji. Eurobasket ide dalje, na kraju krajeva kao i život koji nam ne dozvoljava da plačemo za nečim što se moglo dogoditi a nije. Pogotovo ako je to nešto naša košarkaška reprezentacija. Nakon ispadanja Hrvatske sam na jednom portalu pročitao možda i najbolji opis što nam slijedi. Naime, autor toga članka je na kraju naveo kako sada napokon možemo uživati u Eurobasketu i zaista kvalitetnim reprezentacijama. Drugim riječima, ako niša drugo barem više ne trebamo gledati nešto nalik košarkaškoj igri koju su nam pružali naši reprezentativci. ...
Ili jesi ili nisi
Prosječnom građaninu ove zemlje je vjerojatno već dosta priče o ...

Respekt: Raul10, ivan-cro, BubyTh,

BruceWayne | 09/2017

Najbolji komentar koji se mogao čuti tijekom drugog poluvremena bio je:"barem se u završnici utakmice nećemo morati živcirati", tako i bi. 

Svi razlozi sinoćnjen poraza samo su posljedice onoga što je tinjalo zadnjih mjeseci i u trenutku kada više nismo mogli stvari stavljati pod tepih, naša svijeća se ugasila. Kako onda pronaći odgovor na pitanje kako je reprezentacija sa istim nositeljima igrala u totalno različitom zanosu nego prošle godine u Riju?
Treba biti iskren i reći kako ozračje u reprezentaciji od početka priprema, zapravo i puno prije nije bilo na istoj razini. Pretjerana kalkulacija o mogućem nastupu svih naših NBA igrača, komentiranje istih odluka po medijima od strane glavnih igrača samo su početak onoga što se kasnije pretvorilo u debakl, ponovni. Teško je sada govoriti o tome koliko je Acin ostatak na klupi reprezentacije bio dobra odluka ili nije: s jedne strane imate atmosferu iz Rija koja dugo godina nije bila bolja a s druge strane da Acina košarka ima ograničeni rok trajanja ali očito da se HKS odlučilo ići linijom manjeg otpora i opet pogriješio.

Također, treba reći da se ništa nije promijenilo o radu saveza, Radića će zamijenio Šuker, njega Vranković kojem je jedini potez bio najava kazne onima koji se nisu pojavili na pripremama i otkazali reprezentaciji. Čak ni osnivanje Stručnog savjeta HKS-a nije napravilo nikakav pomak u razvoju hrvatske košarke. Marketing ne postoji, mlađe selekcije vode i dalje nekompetentni ljudi gdje se sve svodi na improvizaciju i izolaciju, liga nam i dalje nema cilj gdje želi ići, dok Cedevita je naklonjena ULEB-u, ostali klubovi naginju FIBI i tu očito nema pomaka. Onda se možemo zapitati, čemu uopće služi taj Stručni savjet, tko u njemu daje konačne odluke, i ono što je najbitnije: odakle?
Možda u Americi, gdje je stalno sjedište Kukoča i Vrankovića, ili Rađa, koji je već pokazao kako nema potrebne kompetencije da vodi bilo što iznad terena u radu sa KK Splitom ili je to Aco Petrović- izbornik i član SS koji je navodno otišao iz Cibone zbog neslaganja sa odlukama istih onih koji je sam postavio, da ne govorimo o tome koliko je lagao fanove Cibone o fantomskom sponzoru iz Rusije, hej Rusije.

Taj isti Aco od početka nije imao ideju što želi od ove reprezntacije i kako to postići. Riječi o najlakšem scoutingu su se kao bumerang vratili u smislu scoutiranja naše neigre sa dvojcem u ulozi cijele momčadi. Obrambeno nismo izgledali ni 50% iz onog brazilskog izdanja a imali smo potencijal biti i bolji. Nitko ne može reći da je prošlogodišnja rotacija od 7-8 igrača bila bolje od ove, niti itko može reći da igrači nisu prihvatili svoje uloge.

Rusija, možda bi bila Grčka ili Litva, jedno je sigurno, naša alibi košarka jednom je morala puknuti. Išao bi toliko daleko u primjeru Bendera, da mu je bolje ostati u Americi na "individualnom" radu nego čekati u kutu za tricu ili služiti kao postavljač blokova dok njegov vršnjak Markkanen iz Finske igra zapravo, košarku. Alibi košarka svela se na dva imena i iako imali bolju pomoć nego prošle godine, rezultat je bio isti. Tu alibi košarku mi stvaramo od prvog koraka najmlađeg košarkaša, ovo što smo sinoć gledali je samo posljedica istog načina razmišljanja i načina igre u kojem sustavno griješimo već godinama. Što je najgore, od toga stvaramo mitove o nekim superposebnim sposobnostima s kojim lažemo sami sebe i prikrivamo nerad u vlastitim redovima. Najveća prevara su naše medalje iz mlađih kategorija. U gotovo svakoj od njih, postojao je generacijski igrač koji je u tom trenutku bio daleko bolji od ostalih i na čiji smo račun napravili rezultat, lažni rezultat.
Sve te tada sitnice kao što su izolacije na najboljeg i improziranje kada to neide mogle su proći na toj razini košarke, na onoj seniorskoj nikako. Ali to što su rade naše reprezentacije, rade i klubovi: dobar dio ovih igrača u jednom dijelu svoje karijere dok je bio u hrvatskim klubovima bio je lider sa svim ovlastima u ekipi(Ukić u Splitu, Bojan,Tomas i Dario u Ciboni, Pop u Zadru), sve se to samo prenijelo u reprezentaciju. To samo govori o krivom pristupu klubova kojima je glavni cilj nabijati statistiku kako bi prodali igrača nego ići strpljivo i razvojem dobili kompletnijeg igrača.

Mit nije nikakav silazak sa postolja niti su oni krivac za sve poraze u eliminacijskim utakmicama. Mit o hrvatskoj košarci se obično sastoji o krivoj predodžbi javnosti ili čak i samog izbornika o precijenosti kvalitete nekog igrača. Konkretno, slika Marka Tomasa treba biti u hodniku HKS a njegov dres sa brojem 33 umirovljen u znak poštovanja što je taj čovjek napravio sve ali sinoć smo dobili već u 1. četvrtini dobili odgovor o mitu njegove obrane, kao i o mitu naših playmakera koji u obrani nisu prepoznali nijednu akciju Rusije dok u napadu su imali jednu asistenciju više nego Shedov, da bi Ukić govorio o njemu i Mozgovu da nisu Jordan i Pippen. Naravno da nisu ali nije ni naša reprezentacija isti taj Chicago sa dva kvalitetna igrača, 10 igrača uloge i izbornikom bez uloge. U sličnom je tonu bio je i Šarić, drugi čovjek reprezentacije sa totalno različitom sadašnjom ali i budućom ulogu u svojoj Phili. Kao i ove sezone, od njega se neće očekivati da bude prvo ime ekipe, nego da pripomogne energijom, skokok, blokadom što je i uspješno radio i vjerujem, raditi će i dalje. Za njegove loše nikako ga ne smije potpuno kriviti, jer nije si on sam dao tu ulogu na terenu.

Što dalje?

U kvalifikacijama za SP 2019 u Kini ćemo u prvoj skupini igrati sa Poljskom, Nizozemskom i Italjom bez NBA te navodno igrača iz Eurolige. Sasvim je sigurno da tamo neće biti sadašnji izbornik, s njim će u mirovinu Popović, Ukić, Tomas i Žorić, dok će Simon vjerovatno uzeti predah. 

Da bi igrali bez svih njih i još naših 7 NBA igrača, morati ćemo igrati timsku košarku, nešto što smo igrali sinoć 5 minuta dok su Dario i Bojan odmarali. 

Savez, Stručni savjet ili bilo koje drugo tijelo nadležno za imenovanje izbornika mora sav novac od Jordan branda, Podravke, i ostalih izbora prihoda uložiti u 3 godina sustava do Tokija. Taj sustav se odnosi na imenovanje izbornika van kruga stalnih kandidata, po mogućnosti stranca. Dva idealna kandidata svakog navijača reprezentacije su Trinchieri i Itoudis, Talijan i Grk. Obojicu ih veže znanje hrvatskog jezika, dio života provedenih u Hrvatskoj i kvalitetna trenerska karijera. HKS im sigurno ne može platiti što mu elitni europski klubovi ali bi ih mogao kupiti dugoročnim izazovom i potencijalom koji nose naši mladi igrači. Navodno je i popularni "Trinka" bio već u nekim kombinacijama ali su odlučiti na kratkoročan rezultat, po tko zna koji put u hrv. sportu. Sada će morati glavom kroz zid, htjeli to oni ili ne.

Potencijalna poteškoća vođenje kluba i reprezentacije to zapravo i ne bi trebala biti. Gledajući primjer srbijanskog izbornika i trenera Bayerna Đorđevića, dolazimo u situaciju kako ne bi smjelo biti izgovora da trener Bamberga Trinchieri ne bude hrvatski izbornik ako to bude želio, jer treba biti realan i reći da je Itoudis preskupo ime u ovom trenutku. Budućem izborniku obavezno pridružiti nekog od domaćih mlađih trenera kao zalog za budućnost, s tim bi se mogao stvoriti dobar nasljedni red i kontinuitet na klupi. 

Igrački sigurno ćemo biti oslabljeni i ostavljeni za borbu za goli život. Otprilike bi se tako mogla nazvati naša igra bez vodećeg dvojca što će možda biti i dobro. Obrambeno opet će se naći neki "Ramljak" i to defanzivno sa novim izbornikom ne bi trebalo izgledali loše. Spomenuti Ramljak je najugodnije iznenađenje ovog ljeta i sigurno će naći svoje mjesto u reprezentaciji, kao i Babić, Planinić. Imamo sasvim solidan niz igrača koji igra u Europi i od njih bi se trebala sastaviti pristojna selekcija koja će osigurati jedno od prva tri mjesta za drugi krug. S posebnim povećalom će se promatrati razvoj Mazalina, Slavice, Kalajdžića,jer su oni trojka za onu idealan roster pojačan NBA igračima u budućnosti.

Zaključak

Svaki poraz nije poraz ako se iz njega nešto nauči i to iskoristi u drugoj utakmici. U našem slučaju, svi problemi gurani pod tepih će morati na kemijsko čiščenje i to što prije, jer kvalifikacije počinju za nešto više od dva mjeseca. Novi izbornik, novi stručni stožer i što je najvažnije, nova ideja kako će momčad timski funkcionirati i kako će se svih 12 podrediti reprezentativnom cilju. Bez takvih planova neće biti ni seniorskih rezultata a ni djece koja će htjeti igrati košarku..

Aco resetirao Rio 2016
Najbolji komentar koji se mogao čuti tijekom drugog poluvremena bio je:"barem se u završnici utakmice nećemo morati živcirati", tako i bi. Svi razlozi sinoćnjen poraza samo su posljedice onoga što je tinjalo zadnjih mjeseci i u trenutku kada više nismo mogli stvari stavljati pod tepih, naša svijeća se ugasila. Kako onda pronaći odgovor na pitanje kako je reprezentacija sa istim nositeljima igrala u totalno različitom zanosu nego prošle godine u Riju?Treba biti iskren i reći kako ozračje u reprezentaciji od početka priprema, zapravo i puno prije nije bilo na istoj razini. Pretjerana kalkulacija o mogućem nastupu svih naših NBA igrača, ...
Aco resetirao Rio 2016
Najbolji komentar koji se mogao čuti tijekom drugog poluvremena bio ...
arsenalfc | 09/2017

Završio je još jedan Eurobasket za Hrvatsku. Završilo je još jedno natjecanje na kojem je Hrvatska na prvom ozbiljnijem testu pala. Više od samog jučerašnjeg poraza zabrinjava činjenica da ova genereacija polako postaje još jedna u nizu luzerskih. Onakvih kakva je hrvatska košarka u svojoj kratkoj povijesti imala već previše. Puno previše. Priče o prokletstvu i o tome da nekakve sile rade protiv hrvatske košarke su potpuno deplasirane i promašene. Nikakav silazak s postolja prije 22 godine nemože i nema nikakvu poveznicu s današnjom generacijom. Lopta i teren nikad ne lažu i sva kvaliteta i rad će se na natjecanju prije ili kasnije vidjeti i vratiti.

Nekad si je u životu najteže priznati istinu. Istinu da vas partner više ne voli, istinu da nikad nećete završiti fakultet, istinu da niste dovoljno dobri da postanete član nekog kluba, istinu da si nikad nećete moći priuštiti auto koji ste oduvijek htjeli... Koliko ta priznanja osobi bila bolna i teška, ona su nužna da se nastavi dalje. Nužna su iz razloga da osoba situaciju u kojoj se nalazi sagleda realno i nastavi dalje živjeti u okolnostima koje su odavno već tu, samo ih ona nije do sad bila svjesna.

Od hrvaskih košarkaša, izbornika, analitičara i svih osoba manje ili više relevantnih za komentirati košarku već godinama slušamo da je ovo to ljeto, da je to ta godina. Priču o Ateni znaju valjda i vrapci na grani i svi se osjaćaju pozvanim komenirati događaj koji se zbio kada je većina naših reprezntativaca još igrala košarku na satu tjelesne kulture ili u školu još uopće nije krenula. Nakon svake pripremne utakmice se stvara nerealna euforija, priča se o fenomenalnoj atmosferi u momčadi. Prije samih turnira se od glavnih aktera slušaju izjave kako su spremni na sve i svakoga. I onda dođe eliminacijska faza...

Ono što je svima teško priznati ili ih je možda sramota reći u kameru da Hrvatska nije ništa više od dark horsea nekog prvenstva. Kada su reprezentacije kompletne, tada glavnu riječ vode reprezentacije Španjolske, Fracnuske, Srbije, Litve i Grčke. Hrvatska pripada onoj drugoj navali zajedno sa Slovencima, Latvijcima,Turcima, Talijanima, Rusima. Onda slijede one uvijek neugodne ekipe Njemačke, Gruzije, Češke i Finske. Možda sam ovdje neku reprezentaciju krivo postavio, možda sam neku izostavio ali poanta je kristalno jasna. Hrvatska već dugo nije niti je bila favorit za medalju. Hrvatska je i bila je dobra reprezentacija koja u jednoj utakmici može igrati protiv svakoga i iz drugog plana proći u samu završnicu nekog prvenstva, kao što je u Sloveniji bila polufinalist.

Zato bi bilo dobro za promjenu na neko natjecanje otiđemo bez nerealnih najava. Neka nam nit vodilja bude kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre kada smo išli sa stavom što bude, bit će. Kolika se tada vjerovalo da će se Hrvatska plasirati u Rio pokazuje činjenica da HRT nije osjećao potrebu otkupiti prava za prijenose iz Torina. Hrvatska je bez ikakvog imperativa rezultata u dva dana pobijedila Grčku i domaćina Italiju te osigurala vizu za Rio. Daleko da su to bile izvrsno odigrane utakmice, protiv Grčke se prosulo +20 razlike, a protiv Talijana se potpuno nepotrebno ušlo u produžetak uz dosta krivih odluka. Ako ćemo biti relani, onda ćemo reći da je tada prošla manje loša ekipa budući da se Talijanima dogodilo ono što se nama događa u svakoj eliminacijskoj utakmici. Međutim o tome se nije pisalo niti se to potenciralo iz dva razloga. Prvi je što je Hrvatska prošla a drugi je taj što su se naši hrabro potukli s Talijanima. Griješilo se i promašivali su se šutevi kao i jučer ali kod nijednog od naših igrača se nije vidio strah. Da smo tada izgubili, realno puno bitniju utakmicu nego ovu jučer, Bojan Bogdanović sigurno poslije ne bi izjavio da je nedostajalo krvi. Jer nije, zaista nije.

Na kraju se postavlja pitanje što dalje. Vremena za analiziranje, prebacivanje krivnje ili čega već nema jer nas za već sva i pol mjeseca očekuje početak kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Tamo neće biti NBA igrača, a velika vjerojatnost postoji da neće biti ni igrača koji igraju Euroligu. To za nas ali i ostale znači da će s dosta izmjenjenim sastavima krenuti u lov na Kinu. Iz današnje perspektive situacija ne izgleda dobro. Nad reprezentacijom je ostalo dosta upitnika a plasman u Kinu je važan ne samo zbog Svjetskog prvenstva već i zbog Olimpisjkih igara u Tokiju 2020. Jedno bez drugog ne ide i ukoliko se ne kvalificiramo na Svjetsko prvenstvo tada će nam sljedeće veliko natjecanje biti tek Eurobasket 2021. Bilo bi to par koraka unatrag u odnosu na ono što se započelo prošlo ljeto. Ali valjda je našima tako najlakše. Kad nitko od njih ništa ne očekuje, kad ih nacionalna televizija ne doživljava i kad većina navijača od njih digne ruke. Valjda im je lakše igrati kada nema priča o medalji, novim Draženima i Atenama. Valjda im je najlakše napraviti rezultat kada su dark horse turnira. Kada su, na kraju krajeva, unutar svojih realnih okvira. Valjda.

Zar je važno tko je kriv?
Završio je još jedan Eurobasket za Hrvatsku. Završilo je još jedno natjecanje na kojem je Hrvatska na prvom ozbiljnijem testu pala. Više od samog jučerašnjeg poraza zabrinjava činjenica da ova genereacija polako postaje još jedna u nizu luzerskih. Onakvih kakva je hrvatska košarka u svojoj kratkoj povijesti imala već previše. Puno previše. Priče o prokletstvu i o tome da nekakve sile rade protiv hrvatske košarke su potpuno deplasirane i promašene. Nikakav silazak s postolja prije 22 godine nemože i nema nikakvu poveznicu s današnjom generacijom. Lopta i teren nikad ne lažu i sva kvaliteta i rad će se na natjecanju ...
Zar je važno tko je kriv?
Završio je još jedan Eurobasket za Hrvatsku. Završilo je još ...

Respekt: Raul10, ivan-cro, Cirohito,

Slažem se: ivan-cro, Cirohito, GNKDZCFC,

domac277 | 09/2017

Hrvatska nakon 2 Eurobasketa, Sp i OI, ispada četvrti put zaredom na prvoj stepenici knockout faze natjecanja. Kroz sve te turnire provlače se isti problemi, nemamo playa, imamo problema sa pickom na obje strane terena, nemamo uigranih napada, heroball nije opcija. Naravno, kada imate 2 takva igrača kao što su Babo i Šiši (odnosno, ono što bi Dario tek trebao biti), logično je da ćete večinu napada vrtiti preko njih, ali ne možete baš sve.

Treba razlučiti dvije stvari koje nisu iste. Razlog zbog kojeg smo ispali s prvenstva i razlog zbog kojeg smo izgubili utakmicu od Rusije. Ta dva razloga jesu uzročno-posljedična, ali njihov povod se razlikuje. Sinoćnju utakmicu smo izgubili jer je Rusija odigrala solidnu obrani, a mi (izuzev bljeska Ramljaka), u obrani nismo pokazali ništa. Govorilo se kako će svi problemi biti riješeni ako zaustavimo Shveda, a isti nam stavi double-double učinak sa 27p i 12a. Šarić očito još ne može igrati kada je pod većim pritiskom, što govori i podatak o njegovim skokovima (pogodite koliko?). Još kad se k tome pridodaju Simon i Žorić koji se pred utakmicu zarundaju u lokalnoj birtiji, je li uopće realno da Bojan sve može sam? Nema šanse.

Zašto Aco nije krivac

Ako su Mamić, Šuker i tv serviser krivci za naše neuspjehe u nogometnoj reprezentaciji, onda u košarkaškoj treba reći da su glavni krivci gospoda Vranković i Rađa. Još pred prošli turnir (OI u Riu), Aco je doveden kao samo privremeno rješenje. I makar je rezultat bio iznad svih očekivanja, četvrtfinale OI, prvaci jedne skupine SAD, prvaci druge Hrvatska. No, treba pogledati nešto dublje osim samog rezultata. Igra je također bila nikakva, u obrani smo imali iste probleme kao što i sada imamo, također se išlo na heroball Bojana uz koji bljesak Darija, ekipa je izgledala bezidejno i ništa nije bilo dobro osim te atmosfere u svlačionici, za koju samo možemo pretpostaviti da je bila dobra.

Aco je svoj posao odradio solidno, napravio je što se napraviti dalo. On sam je svjestan svojeg plafona kao košarkaški trener, neosporno je da ima košarkaško znanje, ali Aco nije taktičar. Nema širok arsenal napada koje može naučiti dečke, niti vidjeti ikakvo drugo rješenje u obrani ili u napadu osim od do sad viđenog. Međutim, to mu je bilo dovoljno za rezultate koje ima iza sebe.

Odmah nakon OI trebalo se reagirati i dovesti nekog trenera koji bi znao iskoristiti potencijal naših dečki koji definitivno postoji. Trebao je trener koji zna postaviti igru, odraditi pravi skauting, uigrati naše akcije, prepoznati kako pravovremeno reagirati tijekom utakmice. Aco to nije, toga je svjestan on, svjestan je i Vranković, svjestan je i Rađa, te su potonja dvojica najveći krivci što nisu našli trenera koji bi to sve odradio i, vjerujem, izgledali bi bolje na ovom Eurobasketu.

Što se može zamjeriti Aci

Odustajanjem Hezonje, Žižića, Zubca i Bilana, s postojećim kadrom i ograničenim trenerom, možda se ni nije moglo više. Rezultatski. Ali mogle su se riješiti neke druge stvari. Ovo prvenstvo trebalo je biti buđenje Darija Šarića, repka je na ovom turniru trebala dobiti njega kao svog vođu, ili je barem mogla. Aco ga nije dobio. Ako već ne može taktiku napraviti, mogao je barem psihološki pomoći Dariju, uputiti ga u neke stvari i napraviti od njega lidera ove reprezentacije, ako se to uopće i može napraviti. Možda mu se može zamjeriti i što je premalo koristio Bendera, ali ajmo reći da je on trenutno još premlad za nešto više.

Druga stvar koja mu se treba zamjeriti je utakmica sa Češkom. Prije utakmice znalo se da će Hrvatska grupu završiti kao druga. Nije postojao nikakav scenarij kako bi završili na boljem, odnosno lošijem mjestu. Ta utakmica bila je potpuno nebitna, te je trebala poslužiti za isprobavanje nekakvih akcija, probati ponešto sa svakim igračem i vidjeti što se još može dobiti od njih. Ono što je napravio je dodatno izraubao već izmorenog Bogdanovića kako bi razbio Češku i time nije ništa dobio, već samo izgubio.

Što i kako dalje

Treba reći da nam je ekipa limitirana, te da mi osim Bojana Bogdanovića ustvari nemamo ništa. Nemamo pravog centra (naš napadački skok je veliki problem, donekle i defenzivni), playa nemamo već godinama, šut izvana nam je često lošija strana. Petrović je pokušao izvući maksimum, kako na OI, tako i na Eurobasketu. Naš maksimum trenutno i je ta prva stepenica knockouta, tako da možemo reći da ustvari i nismo razoćarali. 

Ako je itko očekivao kako nas Aco s ovim rosterom može odvući do medalje, taj se grdo prevario. Njemu se najmanje može staviti etiketa krivca, probao je sve i svašta, kao što smo svi vidjeli, ništa nije išlo. Igrači jesu krivci, ali trebaju novog trenera, novog izbornika. Novi trener će morati znati sve ovo do sad spomenuto, a jedna od glavnih zadaća mu moraju biti i Hezonja-Zubac-Žižić, nakon ovog prvenstva vjerojatno i Bender. Razlog je jednostavan, bi li itko dolazio na okupljanje reprezentacije gdje bi imao osjetno manju minutažu nego što ju ima u NBA ligi? Zašto doći igrati za repku da domaći mediji pojedu i popljuju, ako možeš raditi u kampu svoje momčadi s jednim Kareem Abdul-Jabbarom ili Larryem Birdom? 

Aco, hvala ti, napravio si što si mogao, ali vrijeme je za novog izbornika. Ne za ikakve Perasoviće i "DEJ AR IN BONUS GAJS" tipove, več pravog znalca. Naš stožer mora izgraditi dobre odnose sa našim sjajnim mladim igračima preko bare, obećati im minutažu i znati ih pravilno iskoristiti. Uigrati akcije, riješiti centarsku poziciju, te ublažiti nekako nedostatak playa. Dino i Stojko, vi ste na potezu.

Ispali smo jer nas Stojko je*e, a Dino Rađa
Hrvatska nakon 2 Eurobasketa, Sp i OI, ispada četvrti put zaredom na prvoj stepenici knockout faze natjecanja. Kroz sve te turnire provlače se isti problemi, nemamo playa, imamo problema sa pickom na obje strane terena, nemamo uigranih napada, heroball nije opcija. Naravno, kada imate 2 takva igrača kao što su Babo i Šiši (odnosno, ono što bi Dario tek trebao biti), logično je da ćete večinu napada vrtiti preko njih, ali ne možete baš sve. Treba razlučiti dvije stvari koje nisu iste. Razlog zbog kojeg smo ispali s prvenstva i razlog zbog kojeg smo izgubili utakmicu od Rusije. Ta dva ...
Ispali smo jer nas Stojko je*e, a Dino Rađa
Hrvatska nakon 2 Eurobasketa, Sp i OI, ispada četvrti put ...
pa ono, ekipe kao Srbija, Litva pa i Slovenija ga rješavaju sasvim pristojno, nije da je kozmički nemoguće, nemoguće je jedino ako svaki talent koji izbacimo na NBA draf odmah nazovemo novim Draženom i očekujemo Draženove brojke i work rate - Mac316, 11.9.17. 14:23, 0 1 0
Misli da bi Itoudis bio prava opcija za izbornika...zna naš jezik i mislim da je sa CSKA napravio dobar posao ovih godina...a što se PG tiće...htjeli ili ne, morati će naturalizirat nekog irača kao recimo Drapera ili Lafayetta zadnje vrijeme - tomy97, 11.9.17. 15:54, 0 0 0
Itoudis se i meni čini preskup kao što je Bruce napisao u svojoj analizi. - domac277, 11.9.17. 15:56, 0 0 0
Sve što je dobro je skupo, tako da ako želiš rezultat morati češ i keširat dobro...to ti je kao vrt...ako nisi posadio, moraš kupiti...pa ako ti je potrebno ne pitaš za cijenu! - tomy97, 11.9.17. 16:26, 0 1 0
Mac: Bender bi trebao biti taj strech 4,Zubčić je već sada "siromašna verzija", Žižić ring protector već sad na ovoj razini, Babić 3D isto slabija razina ali slažem se da tu kaskamo i to jako puno.. - BruceWayne, 11.9.17. 17:33, 0 0 0
Almost | 09/2017
r2 s2 k6

Ja nisam profesionalno u košarci tako da je suludo trošiti vrijeme na nekakve ozbilje analize sa stručnog stajališta ali sam veliki zaljubljenik vec 30 godina i nekoliko mi stvari nije jasno. 1.Play: moje skromno mišljenje je da je bolje imati i polovnog play-a nego nikakvog. Svi se bore protiv Amerikanca jer kao,nema on taj nacionalni naboj i ne može on odigrati kao domaći. Ajmo pričati o naboju,bilo kakvom naboju....nema Amerikanca ali ja nešto nalik naboju sinoć nisam vidio tako da....naboj=šuplja priča.

2.stvar i ono što me posebno iritira već godinama je nedostatak siline. pod "silina" mislim ono kad se igrač okrene prema košu i o očima mu se pojavi krv, "izvali" obruč i ponese ga doma sa sobom. U zadnjih 20 i kusur godina igrači koji su imali silinu se mogu nabrojati na prste jedne ruke a jedini takav centar je bio Mario Kasun . I sad....

Možemo mi pričati o tome da Šarić ima šut 3/14 ili o tome da je Tomasu kao našem "najboljem" obrambenom igraču neki Rus uvali 10 u par minuta ali najveći pokazatelj koji zorno pokazuje šta Hrvatska jest je akcija u kojoj Bogdanović vuče kontru i pronalazi Žorića samog pod košem i ovaj umjesto da izvali konstrukciju koša on polaže.....Teško mi je pričati o taktičkim postavkama i gdje je Aco griješio ili nije griješio ali je gola činjenica da u Hrvatskoj zasad niko nije uspio ubrizgati krv u ekipu. Realno,mi nismo tolika klasa da možemo izaći na parket i da će nekome spasti gaće od straha i neosporna činjenica je da kad smo trebali izaći "sa nožem u zubima" mi smo izašli spušenih gaća i jednostavno se prepustili momentu gdje su nas uneredili svi koji su mogli. Zaključak cijele priče je taj da mi bez play-a ne možemo....Bio to Amerikanac,Pakistanac ili bilo ko mi moramo prestati pričati nebuloze o nekakvom nedostatku nacinalnog naboja i uzeti play-a i druga ali ne manje bitna stvar je da ako se naše centre ne može natjerati da zakucavaju potjerat ih i kupiti centre koji mogu zakucati ili jednostavno uvesti kazne za igrače preko 2 m koji polože loptu.

Zakucavanje
Ja nisam profesionalno u košarci tako da je suludo trošiti vrijeme na nekakve ozbilje analize sa stručnog stajališta ali sam veliki zaljubljenik vec 30 godina i nekoliko mi stvari nije jasno. 1.Play: moje skromno mišljenje je da je bolje imati i polovnog play-a nego nikakvog. Svi se bore protiv Amerikanca jer kao,nema on taj nacionalni naboj i ne može on odigrati kao domaći. Ajmo pričati o naboju,bilo kakvom naboju....nema Amerikanca ali ja nešto nalik naboju sinoć nisam vidio tako da....naboj=šuplja priča. 2.stvar i ono što me posebno iritira već godinama je nedostatak siline. pod "silina" mislim ono kad se igrač ...
Zakucavanje
Ja nisam profesionalno u košarci tako da je suludo trošiti ...

Respekt: domac277, Mac316,

Slažem se: Cirohito, GNKDZCFC,

Ma u pravu si ti,ali pogledaj centre kojima raspolažemo. Tomić,Žorić,Planinić,Zubac....jednostavno ono šta se zove silina...ne postoji. Jedino možda Žižić donekle može to popraviti ali ta beskrvnost me iritira najviše. - Almost, 11.9.17. 12:24, 0 0 0
s neke adrenalinsko moralno strane se slažem da zakucavanje nabrjie ekipu i može povećati šanse za dobru igru. Ali, daleko od toga da je to ključno, da ovi koje si nabrojao dobivaju kvalitetne lopte za završavati napade kako god žele, bilo bi bolje - Mac316, 11.9.17. 12:25, 0 0 0
Ja ne znam kada sam uopće zadnji put i vidio taj "naboj" o kome se toliko priča... - domac277, 11.9.17. 12:26, 0 0 0
Ovo sa zakucavanjem je stilska figura. Nisam ciljao na to da je presudno to neko zakucavanje kao takvo ali je pokazatelj voljnog momenta..ta silina je bitna i za obranu i za napad....Zorićevim polaganjem sam htio naglasiti da jednostavno fali silina - Almost, 11.9.17. 12:32, 0 0 0
Slazem se, najbolji rezultat u zadnje vrijeme (Eurobasket 2013.) smo postigli s draperom na playu - GNKDZCFC, 11.9.17. 13:55, 0 0 0
Mac316 | 09/2017

Pričati je lijepa, često i korisna, ljudska navika. Možemo pričati o puno toga, sjednemo negdje i deremo po svemu od Velikog praska pa do poreza na nekretnine, možemo se dotaktnuti i sporta ako želimo. Čak i jedan zločesti Pero Skansi smije neutemeljeno i neprovjereno pričati o atmosferi u reprezentaciji, djielovi medija smiju pričati i piasti o eventualnosti da naši sportaši, nogometaši, košarkaši, skijaši, koji želite, možda nisu baš najbolji ljudi u povijesti Zemlje, kad se priča, dozvoljeno je, ako već i nije dozvoljeno, barem se prešutno tolerira (ZDS). 

Tako i naši košarkaši, smiju pričatio što žele. Smiju pričati o svojim fenomenalnim i napornim pripremama, smiju se nabrijavati, pričati da je to ta godina, da je ovo utakmica generacije, da su sprmeni, da su klapa, da je kemija nikad bolja, da je Bojan MVP, da je Dario Šarić već sad prerastao okvire NBA lige, sve je u priči dozvoljeno. No, onda dođe vrijeme da priče prestanu, vrijeme kad pobjeda od skoro 40 razlike protiv zadnje ekipe skupine u zadnjoj utakmici skupine kad rezultat više nije bitan prestane interesirati ikoga, vrijeme kad treba s riječi prijeći na djela. Možda iznenađujuće za neke, ali za većinu vjerojatno ne, naši košarkaši su na djelima puno lošiji nego na priči. Ako su pripreme bile tako sjajne kao što se priča, kako onda nema snage za pratiti ruske napadačke varijante koje nisu loše, ali su prilično predvidljive jer ovise o jednom čovjeku. Ako se tako dobro pripremalo utakmice, kako onda daleko najbolji igrač Rusa ne može biti zaustavljen niti na sekundu dok je na terenu. Ako je Bojan Bogdanović kandidat za MVPa prvenstva kako onda ne može spasiti brod koji tone, barem malo. Ako je Šarić realni rookie godine NBA lige i lavlje srce na terenu, kako mu Rusi otimaju skokove kao od šale, a on baca nereznoske lopte po košu u velikim količinama, a ništa ne ulazi. 

Realnost je pizdarija, baš pizdarija. Kad realnost nastupi onda ogoli činjenice da su hrvatski košarkaši, počevši od onih danas najboljih, talentirana skupina karijernih luzera koji zapravo nikad nisu pobijedili nikoga bitnoga kad je bilo bitno. Bojan Bogdanović je nemoguće talentirani scorer, igrač sa finim šutom i relativno širokim arsenalom oružja u napadu. No, Bogdanović je i samo to. Nije Shved, a sigurno nije ni Teodosić. Zavarava se svatko tko povezuje Bogdanovićevu NBA karijeru sa reprezentativnom jer se radi o dva svijeta. NBA je visoko profesionalizirana liga koja traži specijaliste da ih stavi pored najboljih košarkaša današnjice. Bogdanopvić je specijalist za koševe koji u ograničenom vremenu pored jakih individualaca može dati svoj obol momčadi u vidu koševa. No, čovjek nije gotovo nikakav skakač niti obramebni igrač, kad dodaje loptu bolje da ne dodaje, nikad nije razigrao niti jednog suigrača nego ih dapače treba da razigraju njega i sve to zajedn ga eliminira iz bilo kakvog razgovora da je lider. Bogdanović je odličan šuter, na ovom turniru je pokazao koliko je dobar u tome, ali to je ujedno i sve što Bogdanović je, nemoguće je do njega očekivati da bude nešto više. Sigurno da ima bolju NBA karijeru nego što je imao Shved, vjerojatno bolju nego što će imati Teodosić, ali ovi igrači imaju ono što on nema, lidersku sposobnost učiniti sve oko sebe boljima, a istovremeno preuzimati utakmice pod svoju kontrolu. 

'Rookie godine' Dario Šarić je trebao biti taj. Igrač koji će davati ritam našoj igri, mnogi su čak bili spremni tvrditi da očiti manjak kvalitetnog playmakera neće imati utjecaja jer će Šarić kreirati i razigravati momčad. Moje pitanje je - zašto bi to itko mislio? Čovjek koji nigdje u profesionalnoj karijeri nije pokazao da je lider i koji je prošle sezone iskakao u momčadi koja očito tankira i lovi čim više poraza nema dokaza da može biti lider, sve je samo priča. Dario Šarić je talentirani igrač koji tek treba biti pretvoren u specijalista za 'nešto', što će u Sixersima sigurno pokušati, ali pitanje je kako će taj eksperiment završiti. Za sada, Šarić je igrač koji će zujati terenom, raditi sve i svašta s malo koristi, a u svojoj glavi i u svojoj priči, on je već sada košarkaška veličina. Kako drugačije objasniti gotovo infantilno ponašanje Šarića nakon poraza kada napušta intervju jer se novinar drznuo pitati kako to da je ostao bez skoka u utakmici i da mu se isto dogodilo i u Riu protiv Srbije. Šarićev odlazak i izjava 'ne mogu tako pričati' samo su malo zrelija verzija 'idem te tužiti mami', a izraz Šarićevog lica sve govori - čovjek je iskreno šokiran da se netko nakon što košarkaška Hrvatska godinama pokušava od njega napraviti novog košarkaškog Mozarta usudio uputiti kritiku na njegov račun. 

O ostatku hrvatske reprezentacije ne treba previše pričati, neki su zadovoljili više, neki manje, neki uopće nisu, ali oni su manje bitni. Moguće je povući paralelu s Rusijom koja također ima dva igrača velike vrijednosti u Shvedu i Mozgovu, a okruženi su role playerima koji trebaju odraditi određenu funkciju. Razlika je što je Shved tip lidera koji će sve ostale uključiti u igru i razigrati ih te će već u prvoj polovici treće četvrtine sjesti na klupu nakon što je riješio utakmicu sa 10 asistencija, a Hrvatska zadaću da razigraju igrače mora povjeriti Roku Ukiću i Marku Popoviću koji su proveli zadnje desetljeće i pol dokazujući svima da to ne mogu. Od naših glavnih igrača, Bogdanovića i Šarića, ne može se očekivati da razigraju druge, u većini slučajeva sretni smo ako razigraju samo sebe. Za razinu eliminacijske utakmice Eurobasketa, to jednostavno nije dovoljno. 

Već su krenule poznate hrvatske priče o 'kemiji' i 'glavama', koje su, navodno, naš najveći neprijatelj. Ovdje i na ovom mjestu treba jasno i glasno reći - BULLSHIT, iliti ga konjski drek! Nismo ispali iz tko zna koje utakmice 'koja se mora dobiti' i koja je 'utakmica generacije' jer su igrači malo ludi ili onako na svoju ruku, jer se ne znamo tući ili jer igrači ne vole kartati zajedno. Izgubili smo jer nemamo kvalitetu za proći očito po svemu boljeg protivnika, daleko pripremljenijeg, sa više varijanti u igri i sa jačim i izraženijim liderom. Taman da su igrači braća koja cijeli život žive u u istoj kći i pucaju po istom košu, ovih 12 igrača i izbornik ne bi prošli ovih 12 Rusa i izbornika u barem 7 od 10 slučajeva. Jednostavno zato jer su toliko lošiji, košarkaški lošiji. Bogdanović je možda skuplji igrač od Shveda sa boljom NBA karijerom, a Šarić veći talent od bilo kojeg Rusa, ali suma pojedinačne vrijednosti u klubovima nije jednaka kao suma ukupne vrijednosti reprezentacije. Rusi su jednostavno bolji, kao što su bolji i Srbi i Litva i mnogi drugi koji su konstantno prisutni u završnicama turnira. Bolja bi vjerojatno bila i Finska ili Latvija jer su to reprezentacije koje napreduju, koje na svojim glavnim igračima stvaraju igru koja zaista čini i ostale boljima, dok smo mi u našoj bezgraničnoj samodopadnosti i življenju na davnoj prošlosti još uvijek na mrtvoj točci na kojoj smo od dana Dražena, Tonija i Dine. 

Naravno, drugačija priča bio bila da je jučer bilariječ o posljednjoj utakmici skupine nakon što smo već prošli, tu j Hrvatska najjača, ali to nije do kemije niti glave nego do hrvatskog sindroma zadovoljavanjem malim stvarima i veličanjem uspjeha koji to nisu. Kakve veze ima pobjeda nad ubogom Češkom u mrtvoj utakmici sa ičim? Kakve veze ima 38 ili koliko razlike nad njima sa ičim što slijedi? Hrvatska momčad je imala jednu ozbiljnu utakmicu u skupini koja bi mogla biti smjernica za dalje, sa Španjolskom, i izgubila ju je. NIje bitno da li je tijesno, nije bitno da li smo 'bili bolji', niti jesmo li trbali pobijediti, nacija koja slavi poraze kao da su pobjede najčešće sa porazima i završi, to vrijedi i van sportskih okvira. Naši košarkaši možda zaista jesu dobra klapa, ok zajebanti i pravi domoljubi, možda svaki od njih negdje skriva neviđeni košarkaški talent koji bi jednog Shveda ili Mozgova posramio i natjerao da razmisle o drugoj profesiji, ali kao što je veliki Christopher Nolan izrežirao da Katie Holmes kaže Christianu Baleu u njegovoj verziji Batmana - 'ne računa se ono što si duboko ispod, definira te ono što napraviš'. A hrvatska košarkaška reprezentacija je na Eurobasketu napravila apsolutno ništa. 

Pričaj mi o ljubavi...
Pričati je lijepa, često i korisna, ljudska navika. Možemo pričati o puno toga, sjednemo negdje i deremo po svemu od Velikog praska pa do poreza na nekretnine, možemo se dotaktnuti i sporta ako želimo. Čak i jedan zločesti Pero Skansi smije neutemeljeno i neprovjereno pričati o atmosferi u reprezentaciji, djielovi medija smiju pričati i piasti o eventualnosti da naši sportaši, nogometaši, košarkaši, skijaši, koji želite, možda nisu baš najbolji ljudi u povijesti Zemlje, kad se priča, dozvoljeno je, ako već i nije dozvoljeno, barem se prešutno tolerira (ZDS). Tako i naši košarkaši, smiju pričatio što žele. Smiju pričati o svojim ...
Pričaj mi o ljubavi...
Pričati je lijepa, često i korisna, ljudska navika. Možemo pričati ...
Legenda :) - JoHayes13, 11.9.17. 10:37, 0 0 0
Vrh vrhova... - Losovius, 11.9.17. 10:46, 0 0 0
Potrebno je jednom za svagda demistificirati to da naši rukometaši/košarkaši/vaterpolisti gube jer imaju neke kočnice. Kad nogometaši odigraju loše, bar se kaže da su bili za ništa. - Losovius, 11.9.17. 10:53, 0 0 0
Sve je dobro rečeno, iskreno sam vrlo razočaran šarićem, ne samo da je ponovo nestao s najvaznije utakmice, nego se i ponio pederski i nije prihvatio poraz kao frajer i ispricao se zbog loše igre, dapače on se naljutio - GNKDZCFC, 11.9.17. 11:39, 0 0 0
Očito ne može podnijeti pritisak i igrač je za utakmice u kojima nitko ništa ne očekuje, kao s Cibonom 2014., prošlo ljeto u Torinu, a i prošle sezone kad je Embiid otpao - GNKDZCFC, 11.9.17. 11:41, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.