zatvoreno

Trebamo li uzeti Amerikanca playa?

  • 13.09.2017.
  • 46
  • 5

Pozicija playmakera dugi je niz godina problem hrvatske reprezentacije. Dojam je, zapravo oduvijek...

Slovenska je reprezentacija imala sličan problem na mjestu 'četvorke' te je naturalizirala Anthonyja Randolpha, koji je nekoć i u NBA ligi imao 10+ koševa i 6+ skokova, a sada sličan učinak ima igrajući za Real Madrid.

Iako je Dino Rađa odagnao takvu mogućnost, pitanje se zapravo nameće samo od sebe. Treba li Hrvatska napraviti isto za poziciju 'jedinice'? Trebamo li jednostavno uzeti nekog Amerikanca koji odgovara našim potrebama? Bi li tada potencijalni uspjeh bio manji?

Negira li se time značaj reprezentacije ili treba iskoristiti sve mogućnosti koje nude pravila?

Treba li Hrvatska uzeri Amerikanca playmakera? niti se slažem niti ne slažem 5.3 7, 0, 1, 2, 4, 10, 6, 5, 3, 5, 3
Je li uspjeh Slovenije manji jer imaju Randolpha? malo, 30% 2.7 13, 4, 4, 7, 8, 7, 1, 0, 1, 1, 0
Je li stvar drugačija ako inozemni igrač dugo godina igra za hrvatski klub? niti se slažem niti ne slažem 5.3 4, 1, 2, 2, 1, 11, 11, 7, 5, 2, 0
Jesu li naturalizacija Amerikanaca usporediva s prisvajanjem igrača iz dijaspore? djelomično se ne slažem 4.3 5, 1, 7, 3, 5, 9, 8, 5, 2, 1, 0

Analize (5)

gradim | 15.09.
r1 n1 k2

Na početku mala kritika na postavljeno pitanje. Zašto bi play morao biti Amerikanac? Što ne bi uzeli talentiranog Uzbeka?

Nacionalna ili državna reprezentaicja

U bivšoj državi, onoj jako uspješnoj u košarci, a malo manje u nekim drugim stvarima, reprezentacije su se zvale državnima. Mom ocu i danas je oštala poštapalicu „puca kanda je iz državne reprezentacije.“ Naravno, reprezentacije nisu mogle biti nacionalne reprezentacija jer je i njima bilo jasno da se država sastoji od više nacija, koje sve gore istim plamenom, kako je to grb lijepo prikazivao.  U posebnim prigodama postojale su republičke reprezentacije, koje su se na nižim raznima natjecale među sobom.

Kad smo napustili tko zna koju „tamnicu naroda“ po redu, dobili smo i nacionalnu reprezentaciju. U hrvatskom jeziku smo ih odlučili zvati nacionalnima, iako u anglosaksonskom poimanju to „nation“ u national team zapravo znači državu, a ne naciju. Mi smo reprezentacije odlučili zvati državnim, i tako se ponašamo do prvog dana. Hrvatske reprezentacije u svim sportovima su uvijek otvorene za sve Hrvate. Uostalom, to nije stvar samo reprezentacije, svaki Hrvat na svijetu ima pravo na hrvatsko državljanstvo. Nacija se ne odnosi samo na etničke Hrvate, već se tu podrazumijeva i politička nacija koju tvore i pripadnici manjina. Zajedno govorimo o naciji i nacionalnoj reprezentaciji.

Strani igrači

Kako bi onda strani igrači mogli postati dio nacionalne reprezentacije. Po meni vrlo teško. Uopće ne bi davao sportašima državljanstva dok ga ne mogu steći po pravilima koje vrijede i za ostale( proveo x godina u Hrvatskoj, ženidbom, zaslugom u ratu..). Nema veze što Hrvatska nema playa ili lijevog beka. U protivnom se po meni potpuno gubi smisao nacionalnih reprezentacija, te ih onda možemo početi zvati „državnim klubovima“.

U košarci je ta praksa već zaista poprimila razmjere parodije s tolikim brojem Amerikanaca, od kojih neki nisu niti vidjeli državu za koju nastupaju. Rekao samo u šali, ali ideja nije loša – radije bi na euru vidio američku reprezentaciju sastavljenu od najboljih američkih igrača koji igraju u Europi. Reprezentacija bi zasigurno bila respektabilna.

Strani igrač – dijaspora

Ne slažem s paralelom između ova dva posuđivanja igrača. Kako sam rekao, reprezentacije su nacionalne i predstavljaju što jedna nacija može u određenom sportu. A ne predstavlja „kakav sustav može određeni sportski savez postaviti te kroz njega razvijati igrače“.  

Stranci za rijetke petke
Na početku mala kritika na postavljeno pitanje. Zašto bi play morao biti Amerikanac? Što ne bi uzeli talentiranog Uzbeka? Nacionalna ili državna reprezentaicja U bivšoj državi, onoj jako uspješnoj u košarci, a malo manje u nekim drugim stvarima, reprezentacije su se zvale državnima. Mom ocu i danas je oštala poštapalicu „puca kanda je iz državne reprezentacije.“ Naravno, reprezentacije nisu mogle biti nacionalne reprezentacija jer je i njima bilo jasno da se država sastoji od više nacija, koje sve gore istim plamenom, kako je to grb lijepo prikazivao. U posebnim prigodama postojale su republičke reprezentacije, koje su se na nižim raznima ...
Stranci za rijetke petke
Na početku mala kritika na postavljeno pitanje. Zašto bi play ...

Respekt: Raul10,

Ne slažem se: Cirohito,

Neslaganje zbog nerazrađene teze i nepostojanja argumenata, kao i zbog potpuno nejasnog zadnje odlomka. Ovo što si napisao moglo bi poslužiti tek kao dobar uvod u analizu. - Cirohito, 17.9.17. 12:16, 0 0 0
mogu se složiti da je nerazrađena analiza, ali ne i da je bez argumenata. U ovom slučaju i ne treba puno argumenata : Reprezentacija je nacionalna, i stavljanje igrača koji nema veze s tom nacijom, reprezentacija više ne reprezentira ništa. - gradim, 18.9.17. 0:25, 0 0 0
Essien1950 | 14.09.

Pravo pitanje po meni jel trebamo uzeti stručnjaka stranca? Očigledno je da je domaći najbolji stručnjak zauzet (Spahija) i gotovo ga je nemoguće dovesti. Kao preostala rješenja nude se "poluproizvodi" u vidu Repeše, Anzulovića i sličnih. Donekle se mogu složiti sa postavljanjem Nazora kao trenera koji je imao uspjeha u mlađim kategorijama ali isto tako je činjenica da je imao nevjerojatne ekipe pune talenta i još bitnije atletski moćne igrače koji su na fizikalije i atleticizam mogli dominirati utakmicama (Hezonja, Bender, Brzoja, Zubac...). U mlađim kategorijama to dolazi puno više do izražaja. 

Realno onoj generaciji iz Grčke bi sve osim srebra i bio neuspjeh s obzirom na koncetraciju kvalitete na svim pozicijama. Jedan Božić je već tad imao nevjerojatne tehničke sposobnosti za to godište, Zubac je fizički bio dominantan svoj konkurenciji kao i Arapović te Slavica. Slavica je na tom turniru izgledao atletski al pari sa elitnim Amerikancima (Jackson i Tatum su TOP 5 pickovi na ovogodišnjem draftu). 

Prijedlozi za strane trenere su manje više poznati s tim da je Itoudis nevjerojatno rješenje ako je uopće dostupan jer to je vjerojatno uz Saricu najbolji mladi trener u Europi. Najbolji primjeri koliko ti izbornik može povisiti plafon su Njemačka i Slovenija; zemlje koje su dovele top NBA asistente. Slovenci su stvorili sistem koji maksimalno olakšava život njihovim zvijezdama Dončiću i Dragiću. Čini se kao da Slovenci više postave blokova i više puta promjene stranu u jednom napadu nego mi u cijelim utakmicama.

Nije njima Randolph donio toliku prevagu. Pogledajte samo njegove brojke kroz skupinu. Nijednom nije išao preko 10 poena uz manje od 40 posto šuta uz prosjek oko 6 skokova (Dončić kao bek je imao više). Jedina vrhunska partija je bila protiv Latvije gdje mu je bio lagani matchup jer Latvijci na PF gotovo cijelu utakmicu koriste Bertansa i Timmu koji su više trojke i Randolph tu ima prednost u snazi i visini plus što se utakmica igrala u NBA ritmu (broj posjeda je bio znatno iznad prosjeka prvenstva) što mu svakako više odgovara.

Prevagu je dakle donio trener. Usporedimo li količinu talenta na našem i njihovom rosteru došli bi do zaključka da je to prilično slično.Dragić je razina iznad svih na našem rosteru ali Slovenija nema igrače ranga Šarić i Bojan. Dončić je vrhunski talent i još je značajno napredovao tokom ljeta ali nije ta razina. Dončić ne bi smio bit razina Bendera koji ipak ima sezonu NBA iza sebe ali ga je Aco očajno koristio. Razlog je što Hrvatska igra prastaru košarku izolacija gdje se glavnim igračima uopće ne olakšava posao. U igri sa puno više kretanja lopte i igrača bi se i Bender puno bolje snašao. 

S obzirom da je tema američki play eto da završim sa tim. Prvo Hrvatskoj ne treba od playa ništa bolje od recimo Jovića; igrača koji će odraditi obranu na višem nivou pogotov u presingu na lopti te koji će u napadu prenositi loptu i započeti napade sa prvim pick and rollom i iz njega razigravati. Puno je bitniji sistem u kojem bi taj play funkcionirao nego sam igrač. Nama dakle ni pod razno ne trebaju Wilbekin, Mike James, Larkin i slični scoreri. Nama je potreban pass first play koji će poslati pravovremeni pas Hezonji koji istrčava iz bloka (moramo imati akcije za to), poslati entry pass u post Zubcu i Žižiću i slično.

Takve igrače bi u principu trebalo biti najlakše stvoriti. Najteže je doći do krila od 2.05 koji su atletski moćni, centara sa osjećajem za igru u obrani i rješenjima za završit oko obruča. Mi to sve imamo. Zemlje sa odličnim košarkaškim programima bez problema izbacuju takve igrače. Mi to nemamo iako imamo potencijale za takvo nešto u Kalajdžiću i Mavri. Litva ima jednog Kalnietisa na poziciji i to funkcionira sasvim dobro jer imaju sistem koji sakriva njegove mane. Kalnietis je isprodprosječan euroligaški play.

Mi nemamo problema sa talentom i kreacijom na rosteru stoga nam ne trebaju bekovi kao Rice, Adams, Dixon i Boatright koje su skupile druge zemlje. Takvi tipovi bi samo uzimali loptu iz ruku Šarića, Bojana i nadamo se Hezonje i Zubca koji su svi redom kvalitetniji igrači. Jedino rješenje s kojim bi se složio ako je baš potrebno dovoditi Amerikanca je Aaron Jackson. On je tipični primjer onog što sam govorio; izvrstan dodavač, vrlo dobar obrambeni te odličan spot up šuter. S obzirom da je on otišao po puno dolara u Kinu ne vjerujem da je to ikakva opcija. Sličnog profila Amerikanca nema bar ne približno te kvalitete. 

Rješenje bi bilo rast iznutra. Pratiti razvoj domaćih igrača; Bašića, Filipovića, Kalajdžića i Mavre. Od njih dobiti prosječnu produkciju stavljajući ih u sistem koji neće puno tražiti od njih. Za to sve treba nemjerljivo bolji stručni stožer. Kokoškov recimo dobiva puno više od jednog Prepeliča nego smo mi dobili od ijednog našeg beka a Prepelič po talentu i renomeu nije ništa bolji od Ukića, Popovića i Simona. Ako su Slovenci, Nijemci i Talijani nagovorili NBA stručnjake da provedu ljeto sa reprezentacijom zašto ne bi mogli i mi. Sigurno bi nekom još nedovoljno etabiliranom NBA stručnjaku bilo zanimljivo voditi reprezentaciju koja po talentu može do medalje na predstojećim svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama.

Da nabacam nekoliko potencijalnih kandidata za kraj. Charles Lee iz Hawksa koji igraju modernu košarku gdje visoki igrači imaju veliku ulogu u izgradnji napada (Šarić i Bender bi mogli glumiti Horforda i Millsapa), Micah Shrewsberry i Jay Larrañaga iz Celticsa koji također igraju sličnu košarku. Ovo su samo primjeri po uzoru na Kokoškova i Fleminga; mladi sjajni stručnjaci koji još nisu u potpunosti afirmirani i kojima bi ovakva reprezentacija došla kao sjajna "reklama".

Nije problem play nego izbornik
Pravo pitanje po meni jel trebamo uzeti stručnjaka stranca? Očigledno je da je domaći najbolji stručnjak zauzet (Spahija) i gotovo ga je nemoguće dovesti. Kao preostala rješenja nude se "poluproizvodi" u vidu Repeše, Anzulovića i sličnih. Donekle se mogu složiti sa postavljanjem Nazora kao trenera koji je imao uspjeha u mlađim kategorijama ali isto tako je činjenica da je imao nevjerojatne ekipe pune talenta i još bitnije atletski moćne igrače koji su na fizikalije i atleticizam mogli dominirati utakmicama (Hezonja, Bender, Brzoja, Zubac...). U mlađim kategorijama to dolazi puno više do izražaja. Realno onoj generaciji iz Grčke bi sve osim ...
Nije problem play nego izbornik
Pravo pitanje po meni jel trebamo uzeti stručnjaka stranca? Očigledno ...

Respekt: Losovius, faz34,

Slažem se: faz34,

Ne slažem se: Martix, ivan-cro, Cirohito, Mac316,

teško mi je razumjeti da netko gleda Šarića na ovom prvenstvu kako se muči s loptom i kako ga prosječni braniči bez problema isključe iz igre, a onda brani tezu da nam ne treba play osim za obranu jer će Šarić sve organizirati u napadu - Mac316, 15.9.17. 7:32, 0 0 0
Nigdje nisam napisao da Saric organizira. Triba stvorit sustav u kojem ce njegove vrline kao sekundarnog kreatora I razigravaca sa high I low posta doc do izrazaja. Mislis li da bi Kokoskov da je izbornik Hrvatske igrao run and gun kosarku kao sa Slo - Essien1950, 15.9.17. 13:38, 0 0 0
Kokoskov je asistent u klubu koji igra na najmanji broj posjeda u ligi jer takav sistem izvlaci najbolje iz njihovog ljudstva.James je rjesenje za underdog ekipe a ne za nekoh ko cilja na medalju. Sutirat trice iz driblinga pa dokle te to dovede - Essien1950, 15.9.17. 13:41, 0 0 0
faz34 | 14.09.

Slovenci su uz veliki obol Anthonya Randolpha ušli u polufinale Eurobasketa, Makedonci su svoje povijesno 4. mjesto ostvarili nošeni Bo McCallebom, Rusi svoj naslov košem J.R. Holdena, a i mi smo došli do najvećeg uspjeha generacije (4.mjesto EP u Sloveniji) uz solidan doprinos Drapera. Čak i velesile kao Španjolska na prethodnim natjecanjima su imale naturalizirane igrače (Ibaka, Mirotić), ali i zemlje poput Kosova (Doellman iz Barcelone) pa se postavlja pitanje zašto je Hrvatska odustala od tog koncepta i trebali mu se vratiti?

Prednosti naturalizarong playa

Hrvatska je već godinama u iznimnom deficitu na poziciji playa. Za iduću veliku smotru ne nazire se rješenje problema, štoviše vjerovatnije je da ćemo čak imati i više problema nego dosad. Ukić i Popović su završili svoje reprezentativne karijere, a od igrača koji su sad bili u krugu reprezentacije imamo Stipčevića i Mavru. Stipčević je igrač kojemu je maksimum solidan klub iz Eurocupa i ima sličan problem kao i Popović (šuter u tijelu playa). Mavra je odigrao svoju prvu ozbiljnu seniorsku sezonu (ABA liga, Karpoš Sokoli) i bio solidan što mu je donijelo poziv u seniorsku reprezentaciju i ACB ligu (Joventut). Iako je još relativno mlad (23 godine) po dosad prikazanom teško da možemo pričati o nekom vrhunskom playu koji će nositi igru reprezentacije u idućim godinama nego u najboljem slučaju solidnom backupu. Od mlađih igrača dosta se spominje splitski duo Filipović-Kalajžić za koji je još rano išta prognozirati, ali teško da će od njih izrasti barem euroligaški igrač (iako Kalajžić pokazuje zanimljiv defenzivni potencijal). Ako nam je jasno da playa nemamo i da je jako teško očekivati da ćemo ga u skorije vrijeme stvoriti logično rješene bi bilo natuarlizacija.

Kod naturaliziranog igrača je prednost da ga ne moraš čekati da stasa u igrača nego uzimaš gotov proizvod. Također možeš uzeti točno određen tip igrača koji ti nedostaje i koji se dobro uklapa u sustav i kadar. Takvi igrači nemaju ni pritisak javnosti ni velikih utakmica jer je to njima realno običan one month contract. Europske ekipe često naturaliziraju motorične, brze igrače koji su suprotnost većini europskih bekova i samim time velika koncepcijska prednost (Jeter za Ukrajinu je jako dobar primjer toga).

Nedostatci

Mnoge zemlje koje već dulje vrijeme koriste ovaj koncept iskusile su na svojoj koži kako on ima i brojne nedostatke. Prvi nedostatak je iznimna nepouzdanost i nepredvidost takvih igrača. Njima je natjecanje kao Eurobasket samo jedan usputni turnir preko ljeta za koji su plaćeni pa zato često dolaze nespremni na pripreme, a s obzirom da imaju potpisan ugovor savezu se ne isplati potjerati ih. Imamo primjere kvalitetnih igrača kao što su Rice, A.J. Slaughter pa čak i Randolph na početku turnira da djeluju iznimno nezainteresirano i da daju 50-60% svojih realnih mogućnosti. Obično imaju problema s aklimatizcijom u neku ekipu pogotovo kada je riječ o tome da su dodani u reprezentaciju koja stasa godinama (Pullen u Gruziji). A kao najekstremniji slučaj nepredvidosti imamo nepojavljivanje DeAndrea Kanea u kamp Mađarske bez ikakvog razloga. Naravno javlja se problem novca i toga koliko bi naš savez bio spreman platiti Amerikanca. Dosad smo uzimali igrače koji su više-manje ranga backupa u jakom Euroligaškom klubu, a to i nije razina koja bi nam donijela značajan rezultatski napredak (iako je značajan igrački napredak s obzirom što dosad imamo).

Kompatibilnost i potencijalni kandidati 

Kao najkorisniji igrači pokazali su se oni koji su već imali iskustva igranja u toj zemlji i samim time njihova prilagodba lakše prolazi. To su igrači kao Jamar Wilson (Finska), J.R. Holden (Rusija), Jeter (Ukrajina), Ibaka i Mirotić (Španjolska)... Njima je u startu lakše jer poznaju određeni dio suigrača, osnove jezike, košakaški sustav neke zemlje itd. Takvog igrača trenutno Hrvatska nema na raspologanju jer jedini koji koliko-toliko zadovoljavaja kvalitetom je Pierre Jackson, ali je tip igrača koji voli privatizirati utakmicu i kao takav nije dobar za ekipu koja već ima jasnu primarnu napadačku opciju (Bogdanović). Kao sjajno rješenje se nametao David Stockton zbog svojeg stila igre (pass first guard) i hrvatskog podrijetla (majka), ali nažalost nije pokazao nikakav kvalitet za vrijeme svog boravka u Cedeviti. 

Od ostalih imena prije par godina se kroz medije provlačilo ime Malcolma Delaneya. On bi bio pun pogodak i kvalitetom bi sigurno bio u top 10 playeva na ovom prvenstvu, ali nažalost po nas od prošle sezone je u NBA i kao takav je nedostupan za našu reprezentaciju. Dobar dodatak bi bio i Brad Wanamaker iz Darussafake, ali pitanje je koliko bi savez bio spreman platiti za njegove usluge.

Realnost je ipak drukčija...

Prema svim informacijama koje dobivamo iz saveza, ali i iz same momčadi Hrvatska nema nikakvu namjeru dovoditi naturalizirane igrače. Ukoliko na iduće veliko natjecanje dođemo kompletni (Zubac, Hezonja, Šarić, Žižić, Bogdanović, Bender) opet ćemo imati iste probleme u igri i moglo bi se dogoditi da potratimo još jednu talentiranu generaciju jer će njenom igru dirigirati netko nedorastao tome. Nažalost moramo si priznati da nemamo količinu talenta kao Srbija, Grčka i Litva koje mogu bez stranaca. Dok se radom i odnosom prema košarci pogotvo u mlađim uzrastima ne približimo tim zemljama nemamo razloga za stavljati se u društvo s njima nego da se ipak priklonimo lakšem rješenju koje bi nam moglo donijeti kratkoročan uspjeh.

Naturalizacija, nažalost jedina opcija
Slovenci su uz veliki obol Anthonya Randolpha ušli u polufinale Eurobasketa, Makedonci su svoje povijesno 4. mjesto ostvarili nošeni Bo McCallebom, Rusi svoj naslov košem J.R. Holdena, a i mi smo došli do najvećeg uspjeha generacije (4.mjesto EP u Sloveniji) uz solidan doprinos Drapera. Čak i velesile kao Španjolska na prethodnim natjecanjima su imale naturalizirane igrače (Ibaka, Mirotić), ali i zemlje poput Kosova (Doellman iz Barcelone) pa se postavlja pitanje zašto je Hrvatska odustala od tog koncepta i trebali mu se vratiti? Prednosti naturalizarong playa Hrvatska je već godinama u iznimnom deficitu na poziciji playa. Za iduću veliku smotru ne ...
Naturalizacija, nažalost jedina opcija
Slovenci su uz veliki obol Anthonya Randolpha ušli u polufinale ...
Kada bi kupili Amera, kakvu bi poruku poslali svim onim budućim playmakerima koji kreću igrati košarku a i sadašnjim talentima za to. Riješenje je "kupiti" adekvatnog trenera u HKS-u koji će složiti kvalitetan program za razvoj playeva.. - BruceWayne, 14.9.17. 19:43, 0 0 0
U vezi Stocktona stvar je jasna, on se činio da bi mogao biti rješenje, ali on je ispod razine neke ozbiljne košarke. Naturalizacija je jedina opcija trenutno i kratkoročno jer nemamo na vidiku nikakvo drugo rješenje. - faz34, 14.9.17. 20:03, 0 0 0
Naravno da je jedino dugoročno rješenje popraviti rad u mlađim kategorijama jer sigurno nije slučajno kako baš na tehnički i taktički najtežoj poziciji ne možemo naći rješenje, ali za 1-2 prvenstva bi se moglo isplatiti naturalizirati solidnog playa - faz34, 14.9.17. 20:07, 0 0 0
Slijedeće veliko natjecanje je za dvije godine, ako se do tada neisprofilira netko od potencijalnih playeva, najbolje da ugasimo cijelu košarku.. - BruceWayne, 14.9.17. 21:21, 0 0 0
slažem se, privremeno jedino smisla ima naći playa na tržištu jer svojeg nemamo. Pitanje ostaje kako osigurati da barem dugoročno dobijemo nekog jer već 20 godina to ne uspijevamo - Mac316, 15.9.17. 7:36, 0 0 0
baiso | 14.09.

Kao što mi, zagriženi navijači Hajduka vrlo dobro znamo, ne postoji tema vezana uz sport koju ne možemo povezati s dragim nam i voljenim klubom, pa tako ni ova tema nije iznimka. Prije nekoliko mjeseci jedan je novinar na svojem facebook profilu napisao kako 'socios model' u usporedbi s vlasništvom 'jednog gazde' možda i nije najbolji način na koji se može voditi klub, no najbolji je za Hajduk pritom aludirajući na nerealnost ove druge spomenute opcije. Jednako je tako i s naturaliziranjem stranca na deficitarnoj nam poziciji playmakera. Nije idealna opcija, no zar nam nešto drugo i preostaje?

Na riječi „hrvatska košarka“ bude se vrlo često loša sjećanja dok nam se po glavi motaju razne Rusije, Češke, Senegali, Bosne i Hercegovine koje lagano prelaze u probleme pick and rolla i obrane da bi na kraju konačni zaključak bio gotovo uvijek isti – Hrvatska odavno nema kvalitetnog playmakera.

Kada govorimo o potrazi za sportskim talentima u voljenoj nam zemlji, onda se nekako svi fokusiramo na brojčano stanje konstatirajući kako je nas Hrvata ipak samo četiri i kusur milijuna pa kako iz tako malenog bazena izvući talent koji će jednoga dana biti vrhunski playmaker?! Rekao bih kako je to jedna od onih vječitih laži u sportu kojoj nećemo samo vjerovati već ćemo je i prihvatiti kao svojevrsni aksiom, nešto što je samo po sebi istinito i samim time nepotrebno dokazivanja, poput onog da su penali lutrija.

Čak i ne trebamo ići daleko da bismo dokazali kako je tih četiri i kusur milijuna sasvim dovoljno da se kroz 20 godina izrodi jedan talent za kojim godinama vapimo. Dovoljno je zaviriti u susjednu nam Sloveniju gdje su se u tih 20 godina našla čak dva vrhunska igrača NBA kalibra upravo na poziciji koja je nama toliko deficitarna (svi znate o kome pričam pa ih ne treba posebno spominjati), ili pak u malo nam dalju Litvu. Obje su zemlje s pola milijuna pa do 2 milijuna manje življa to uspjele, no ne i mi. I nije neka 'kvantna fizika' otkriti zašto je tome tako. Čak štoviše, vrlo je lako opisivo u jednoj, no dobro, dvije riječi: „nedostaje sustav“, ta univerzalna sintagma kojom možemo opisati svaki problem u svakom sportu kojim se mi Hrvati bavimo, a dotiče se izravno nadležnih krovnih sportskih institucija u državi koji su sve samo ne ono što bi trebali predstavljati – sustav.

I tako u nedostatku istog u svakom nam sportu nedostaje nešto, a nije da talenta nema. Već u desetljećima možemo brojiti kad smo u nogometu zadnji put imali pravog lijevog beka ili pravog playmakera u košarci dok istovremeno vodimo burne rasprave oko komplementarnosti Modrića i Rakitića u veznom redu ili minutaže Bendera, Šarića, Perića i Rudeža na poziciji četvorke u košarkaškom nam timu (naravno da se ova četvorica vjerojatno nikad neće istovremeno naći na popisu, no ovo je čisto radi poante) što samo pokazuje da talent postoji, ali se ne usmjeruje nego pušta da poprilično slobodno raste, a sve kao produkt nedostatka sustava. Primjera ima koliko hoćete pa se tako recimo ni ne treba čuditi što u Dinamu poniču igrači koji su svi redom sjajni individue s nedostatkom uklopljenosti u određeni sustav igre.

Sve u svemu, teško je očekivati da ćemo playmakera dobiti ako u HKS-u još nisu napravili kalup za izradu istog. Zbog svega navedenog, apsolutno i bez pogovora košarkaški savez mora početi slati molbe u nadi da će upecati jednog barem za europske prilike kvalitetnog playmakera. Međutim, kao i uvijek, postoji 'neka caka', a to su u ovom slučaju prevelika očekivanja od bilo kojeg dovedenog stranog igrača. Možda je to do pozicije, ali mnogo je vjerojatnije da je do nas samih. Pogledajte samo koliko Roko Ukić trpi pljuvanja jer je nesretnik, ovako star i izrauban, i dalje najbolje što na toj poziciji možemo dobiti. Pljuvanja po Ukiću rezultat su prevelikih očekivanja od njega, a u konačnici i od pozicije koju igra. To isto čeka i svakog idućeg igrača koji odluči uzeti putovnicu Lijepe naše kako bi bio ono što nam tako kronično nedostaje.

Taj igrač može biti i netko iz NBA lige koji nikada nije zaigrao za odabranu vrstu SAD-a, onaj koji bi za smotre poput Eurobasketa bio top, top igrač. Da, Hrvatska može imati i takvog igrača, ali samo ako se taj isti poput Kristapsa Porzingisa uhvati za neku Hrvat'cu instagramušu te se toliko ludo zaljubi da joj stavi prsten na ruku nakon čega se još više, poput Napoleona, zaljubi u nas Hrvate i našu obalu, i more, i turizam, i sve...  Šanse za to su ravne šansama da se neki unuk ili praunuk Georgea Mikana i Johna Stocktona koji je i sasvim slučajno playmaker odluči igrati za prastaru mu domovinu.

Dakle, vraćamo se onome što je već spomenuto. Maksimalno što Hrvatska može dobiti jest „za europske prilike“ dobar playmaker koji nije nikakva dominantna figura na terenu, nego onaj koji zna „how to stay in yo lane“ tip igrača. Uostalom, to je upravo i sam Anthony Randolph. Zasad smo imali dva takva igrača, Dontaye Drapera i Olivera Lafayettea. Jedan je sasvim solidno odigrao rolu koja se od njega tražila, drugi nije pa se odmah po defaultu počelo govoriti o neisplativosti uzimanja Amerikanca u našu reprezentaciju. No, kao što je već spomenuto, nama ništa drugo ni ne preostaje nego da se od prvenstva do prvenstva krpamo s takvim igračima. Uostalom, gore od sadašnje situacije ni ne može biti. Dovođenjem stranog igrača u reprezentaciju neće se riješiti ni najmanji problem koji hrvatska košarka (čitaj Hrvatski košarkaški savez) ima. Ono nam samo u trenutku može biti od pomoći, i to ako taj isti igrač odigra jako dobar turnir što je, kako se dosad pokazalo, jako upitno.

Sve dok se s organizacijskog aspekta stvari ne pokrenu, neće biti ni kvalitetnog 'domaćeg' playa, niti će biti uigranih akcija, dobrih izbornika, prepoznatljivog stila košarke. Ma neće ni biti kulta reprezentacije, a to je nešto za čime čeznemo već desetljećima. 

Dok nema mačke, HKS miševi kolo vode...
Kao što mi, zagriženi navijači Hajduka vrlo dobro znamo, ne postoji tema vezana uz sport koju ne možemo povezati s dragim nam i voljenim klubom, pa tako ni ova tema nije iznimka. Prije nekoliko mjeseci jedan je novinar na svojem facebook profilu napisao kako 'socios model' u usporedbi s vlasništvom 'jednog gazde' možda i nije najbolji način na koji se može voditi klub, no najbolji je za Hajduk pritom aludirajući na nerealnost ove druge spomenute opcije. Jednako je tako i s naturaliziranjem stranca na deficitarnoj nam poziciji playmakera. Nije idealna opcija, no zar nam nešto drugo i preostaje? Na riječi ...
Dok nema mačke, HKS miševi kolo vode...
Kao što mi, zagriženi navijači Hajduka vrlo dobro znamo, ne ...
JohnSmith | 12.09.

Nakon prilično šokantnog i veoma razočaravajućeg poraza od Rusije zadnjih dana dosta slušam kako se hrvatska reprezentacija nalazi u teškoj situaciji. Nikako se nemogu složiti s time te smatram kako je   količina talenta koju imamo na raspolaganju tolika da uz samo par pravih poteza možemo postati košarkaška velesila već u Tokiu 2020. Naglašavam da se i sasvim lako može dogoditi da čelnici u savezu ipak nađu način da to zajebu.

Prvi koraci su se već dogodili s oproštajima Krunoslava Simona,Roka Ukića i Marka Popovića od reprezentacije. Ja im baš ništa ne zamjeram a tvrdim da je Roko Leni Ukić da su ga zaobišle ozljede mogao imati karijeru top5 playa u Europi. Često u prošlosti nije bilo ni sreće ni dovoljno pameti u nekim situacijama i to je definitivno obilježilo ovu generaciju (Simon,Ukić,Tomas,Tomić,Žorić,Popović i u manjoj mjeri Rozić i Barač).

Sljedeći korak bi trebao biti imenovanje Ante Nazora za izbornika. Bio je već prije izbornik u mlađim selekcijama a najveći mu je uspjeh ono srebro na SP-u u19 2015. kada su našu momčad predvođenu Ivicom Zubcem u finalu pobijedili Amerikanci predvođeni 3. I 4. pickovima na ovogodišnjem draftu Tatumom i Jacksonom. Luka Božić je u zadnjoj sekundi promašio slobodno bacanje kojim je Hrvatska mogla pobijediti te je utakmica otišla u produžetke u kojima je Hrvatska ostala bez snage i Amerikanci su pobijedili.

Nazor je mladi stručnjak koji je kroz godine rada u Zadru stvorio mnoge igrače a najviše se to vidjelo u radu s centrima. Poznaje većinu naših igrača i sve mlađe te bi baš on trebao biti ključ budućnosti hrvatske reprezentacije. Zašto je to važno? Zato što je od krucijalne važnosti da Zubac,Žižić i Hezonja dođu opet igrat za reprezentaciju, bar na olimpijade i svjetska prvenstva.

Hezonja bi trebao preuzet Simonovu ulogu a Zubac i Žižić one od Planinića i Žorića. Na svim visokim pozicijama imat ćemo NBA igrače što će sigurno pomoći u najvećoj taktičkoj mani hrvatske reprezentacije,branjenju pick and rolla, a s Bogdanovićem i Hezonjom na bekovskim pozicijama jedino ostaje pitanje playmakera.

Tu imamo dvije opcije: 1. Uvjeriti nekog euroligaškog playa da Hrvatska može osvojiti medalju u Tokiu 2020. i da se od njega niti neće očekivati da bude najbolji igrač. Ovako na brzinu sam pogledao koji bi igrači bili dobri za to. Shane Larkin,Mike James ili Scottie Wilbekin su moji izbori ovako na brzinu ali puno toga se može promijeniti do Svjetskog prvenstva u Kini 2019. na kojem bi već trebali imati tog playmakera. Ja ne vidim zašto bi nas toga trebalo biti sram. Dino Rađa je protiv takve ideje ali bi ga pitao bi li se sad rađe mjenjao sa Slovenijom koja je dovela Randolpha iz Real Madrida a nije im ni najbolji igrač nego je tu čisto da zatvori rupu koju su imali na centru. 2.Ovo je puno vjerojatnija opcija ali ne nužno i gora. Dominik Mavra odigrao je vrlo dobro u  ABA ligi prošle sezone te mu je to donijelo angažman u prilično respektabilnom Joventutu u najjačoj ligi u Europi. Ako on nastavi s napretkom nebi imao ništa protiv toga da i on bude taj play za budućnost a postoji i mogućnost da Badžim ili Filipović još iskoče u međuvremenu.

Slažem se s mišljenjem da smo od Rusije ispali zato što jednostavno trenutno nismo dovoljno dobri. Ali mislim da ćemo biti,vrlo skoro.

Perspektiva
Nakon prilično šokantnog i veoma razočaravajućeg poraza od Rusije zadnjih dana dosta slušam kako se hrvatska reprezentacija nalazi u teškoj situaciji. Nikako se nemogu složiti s time te smatram kako je količina talenta koju imamo na raspolaganju tolika da uz samo par pravih poteza možemo postati košarkaška velesila već u Tokiu 2020. Naglašavam da se i sasvim lako može dogoditi da čelnici u savezu ipak nađu način da to zajebu. Prvi koraci su se već dogodili s oproštajima Krunoslava Simona,Roka Ukića i Marka Popovića od reprezentacije. Ja im baš ništa ne zamjeram a tvrdim da je Roko Leni Ukić da ...
Perspektiva
Nakon prilično šokantnog i veoma razočaravajućeg poraza od Rusije zadnjih ...
Zapravo mi je ovo super analiza koja je ostala nedorečena. DA bi bila top topova trebalo bi mi ovo: zašto baš Nazor, što bi on mogao što drugi ne mogu? Što će ta generacija imati zašto će biti drugačije? Koji je idealan play Amer i zašto baš taj... - Losovius, 13.9.17. 15:10, 0 0 0
Zapravo, ova tema o playu Ameru je vrijedna i posebne tribine... - Losovius, 13.9.17. 15:10, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.