zatvoreno

Tribina hipoteza

  • 11.10.2017.
  • 36
  • 3

U sportu se svakodnevno događaju zanimljive stvari, ali one sve nisu dobile svoju zasebnu temu na Tribini, stoga izlazi još jedna Tribina Hipoteza...

Čeka nas uzbudljiv vikend pun derbija kao što su milanski derbi, francuski između Monaca i Lyona, u Španjolskoj Atletico- Barcelona, na Otoku Liverpool- Man.United. Domaći derbi kola biti na Maksimiru, gdje će Dinamo dočekati Osijek. 

Za sve teme o kojima želite pisati, a da jednostavno nemate adektvatno mjesto među ostalim temama analizirajte u novoj Tribini Hipotezi.

Ocijenite veznjake HNL-a
Josip Mišić - razina igrača top igrač prve lige 4.8 0, 0, 0, 3, 6, 21, 6, 0, 0, 0, 0
Filip Bradarić - razina igrača top igrač prve lige 5.5 0, 0, 0, 1, 1, 14, 20, 0, 0, 0, 0
Josip Radošević - razina igrača top igrač prve lige 5.0 0, 0, 1, 1, 7, 16, 11, 0, 0, 0, 0
Hamza Barry - razina igrača dobar igrač prve lige 4.4 0, 0, 0, 4, 16, 14, 2, 0, 0, 0, 0
Domagoj Antolić - razina igrača dobar igrač prve lige 3.7 0, 1, 1, 12, 17, 4, 1, 0, 0, 0, 0
Tongo Doumbia - razina igrača top igrač prve lige 4.5 0, 0, 1, 5, 10, 14, 6, 0, 0, 0, 0
Arijan Ademi - razina igrača top igrač prve lige 4.6 0, 0, 2, 3, 10, 13, 7, 1, 0, 0, 0
Haris Hajradinović - razina igrača dobar igrač prve lige 3.8 0, 0, 2, 9, 18, 7, 0, 0, 0, 0, 0
Robert Mudražija - razina igrača dobar igrač prve lige 4.1 0, 0, 1, 4, 22, 8, 1, 0, 0, 0, 0
Lovro Majer - razina igrača top igrač prve lige 4.9 0, 0, 0, 4, 10, 10, 11, 1, 0, 0, 0
Luka Ivanušec - razina igrača top igrač prve lige 4.6 0, 0, 0, 5, 12, 13, 6, 0, 0, 0, 0
Ivan Šunjić - razina igrača dobar igrač prve lige 4.0 0, 0, 0, 8, 22, 4, 2, 0, 0, 0, 0

Analize (3)

konjokradica | 10/2017

Nakon dvotjedne, većini ljubitelja dobrog nogometa mrske reprezentativne pauze, vraćamo se klupskim prvenstvima. Među ostalim zanimljivim dvobojima, sutra se na Anfieldu u 13:30 po našem vremenu igra najveći derbi engleskog nogometa između Liverpoola i Manchester Uniteda. U ovoj ću analizi prikazati nedavne trendove te dvije ekipe te pokušati napraviti pregled i analizirati kako bi sutra mogle izgledati njihovi planovi igre.

Krenut ću s pregledom statističkih podataka u najvažnijim ofenzivnim i defanzivnim kategorijama kod obje ekipe.

Liverpool

Redsi u dosadašnjih sedam odigranih kola Premierlige imaju 3 pobjede, 3 remija i jedan poraz te se nalaze na sedmom mjestu ljestvice s 12 bodova. Pritom su zabili 13 golova (1.9 po utakmici), a primili 12 (1.7 po utakmici) od čega 5 od Manchester Cityja. Prosječan posjed lopte im je 55.8%, imaju 549 dodavanja po utakmici (80.7% točnosti), 19.6 udaraca u gol (6.9 u okvir) i 15.3 driblinga (11.4, odnosno 75% uspješnih). Imaju ukupno 15.3 ključna dodavanja po utakmici, od čega 2.4 čine duge lopte. Možemo primijetiti da Liverpool ove sezone ima vrlo slabu konverziju - od 137 upućenih udaraca zabili su samo 13 golova, što je manje od 10%. Razlog tome je djelomično i tendencija da vrlo često pucaju izvan šesnaesterca (7.9 od ukupno 19.6 udaraca je izvan kaznenog prostora, odnosno 40% nasuprot 29% kod Uniteda). 80% njihovih udaraca dolazi iz otvorene igre, 17% iz prekida i samo 2% iz kontre. Preostalih <1% je jedanaesterac protiv Watforda u prvom kolu.

Što se tiče obrambene statistike, imaju 23.4 tacklea po utakmici (16.3, tj. 70% uspješnih), 10.6 presječenih lopti, 18.7 očišćenih lopti, a na njihov je gol pucano u prosjeku 8.4 puta po utakmici. Imaju ukupno 33 zračna duela po utakmici s uspješnošću od 51%.

Manchester United

Crveni vragovi u dosadašnjem tijeku prvenstva imaju 6 pobjeda i jedan remi te dijele prvo mjesto sa svojim gradskim rivalima Manchester Cityjem s 19 bodova. Zabili su 21 gol (3 po utakmici), a primili samo 2 (0.3 po utakmici). Prosječan posjed lopte im je 54.8%, imaju 533 dodavanja po utakmici (85% točnosti), 17.3 udaraca po golu (6.6 u okvir) i 20.6 driblinga (12.7, odnosno 62% uspješnih). Imaju 12 ključnih dodavanja (2 duga i 10 kratkih) po utakmici. 68% udaraca Uniteda dolazi iz otvorene igre i 29% iz prekida, ostatak su jedanaesterci. Zanimljivo je da uopće nemaju udarce iz kontre (izvor: WhoScored/Opta).

U defanzivnim kategorijama imaju 13.5 uspješnih od 20.6 ukupnih tackleova (66%), 11.7 presječenih i 21.1 očišćenih lopti te primaju 8.9 udaraca na svoj gol po utakmici. Imaju 30.3 zračna duela po utakmici, od čega dobivaju 57%.

Sažetak

Gledajući samo statistiku, izgleda nevjerojatno da postoji ovolika razlika u bodovnom stanju između dvije ekipe. Liverpool ima u prosjeku više udaraca na gol od Uniteda, veći posjed lopte, veći postotak udaraca iz otvorene igre, veći postotak uspješnih driblinga i više tackleova (i ukupno i u postotku uspješnosti) te primaju manje udaraca na svoj gol. United je bolji po broju ukupnih driblinga, očišćenim i presječenim loptama te naravno, u zračnim duelima.

Zaključak ovih podataka je da je stil Liverpoola fokusiran na kombinatoriku i posjed lopte, no da u trenucima kad im ne ide i kad nemaju uvjerljivo vodstvo gube strpljenje i počinju često pucati izvana, što je jedan od uzroka slabe konverzije. Drugi uzrok je loša forma Roberta Firmina i Daniela Sturridgea zbog čega teret realizacije pada na krilne igrače (Mane i Salah) i Coutinha koji unatoč tome što je najbolji vanjski šuter u ligi, istovremeno na takve poteze troši puno lopti. Obrambeno, iako ne primaju puno udaraca na gol, zbog gubitaka koncentracije, grešaka u pozicioniranju i čitanju igre i neprisiljenih pogrešaka primaju vrlo mekane golove.

United s druge strane igra s vrlo malo rizika. U obrani su svi postavljeni u niski 4-5-1 blok s Matićem i (u odsustvu Pogbe) Fellainijem kao čistačima. U napadu igraju prilično jednostavno i direktno, računajući na sposobnost stvaranja viška driblingom koju imaju Mkhitaryan, Rashford i Martial. Posjed lopte od 54.8% koji trenutno imaju je vjerojatno prenapuhan s obzirom na profil protivnika s kojima su dosad igrali koji im ga je uglavnom prepuštao - očekujem da će do kraja sezone pasti za barem 2-3%.

Dovođenje Lukakua se pokazalo kao pun pogodak jer je riješilo glavni prošlosezonski problem Uniteda - konverziju. No, treba istaknuti da je United dosad igrao samo protiv slabijih ekipa i onih koje su trenutno u lošoj formi (West Ham, Swansea, Leicester, Stoke, Everton, Southampton, Crystal Palace - nitko od njih ne nalazi se iznad 12. mjesta!). Pritom su prilično ovisni o Lukakuovim golovima. U tom je kontekstu važno reći i da Lukaku već godinama slovi kao flat track bully, odnosno igrač za male utakmice koji rijetko zabija jačim protivnicima. Tek nam ostaje za vidjeti hoće li se taj opis pokazati istinitim.

Kako će izgledati sutrašnja utakmica?

Liverpool

Liverpoolu će velik problem predstavljati ozljeda njihovog najvažnijeg igrača Sadia Manea tijekom kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Time se pridružuje Adamu Lallani i Nathanielu Clyneu u Liverpoolovoj bolnici. Umjesto Manea će na lijevom krilu vjerojatno igrati Coutinho, dok će njegovu poziciju u veznom redu popuniti Emre Can u paru s Ginijem Wijnaldumom. Na desnom beku očekujem vidjeti Joea Gomeza koji je defanzivno odgovorniji i pouzdaniji od Alexander-Arnolda. Lijevog beka će vjerojatno igrati Moreno. Klopp neće odustati od svojih 4-3-3, no vjerojatno će igrati nešto kontroliranije s nižim pressingom od uobičajenog. Ključni zadatak bit će odsjeći dotok lopte do Henrika Mkhytaryana koji je ove sezone uz Matića, unatoč golovima Lukakua i sjajnoj formi Martiala, najbolji igrač Uniteda. Problem bi pritom mogao biti povratak Andera Herrere u momčad Uniteda koji će znatno više sudjelovati u distribuciji lopte od Fellainija. Ukoliko prednja linija Redsa presingom odsječe dotok lopte prema prednjoj četvorki svojih najvećih rivala, vjerojatno će uspjeti dobrim dijelom neutralizirati njihov napad.

Puno veće pitanje ostaje hoće li probiti Unitedovu obranu. Očekujem dominaciju Liverpoola u pogledu posjeda lopte i dubok blok Uniteda te tešku i tvrdu utakmicu s malo pravih prilika u kojemu će puno toga ovisiti o realizaciji. S obzirom na izostanak Manea i nisku konverziju Firmina i Salaha, ključna će biti kreacija Coutinha i overlapping Morena na lijevoj strani jer to u kombinaciji s povratnim loptama u sredinu predstavlja najbolju šansu za probijanje Mourinhovog busa. Igranje fizički dominantnog Emrea Cana u prvoj postavi će biti vrlo korisno s obzirom na teške bitke koje će se događati u sredini terena.

Očekivana formacija: 4-3-3

Manchester United

Bit će zanimljivo vidjeti kako će se United postaviti na ovoj utakmici s obzirom na to da se ove sezone nisu susreli s ekipom koja ima dominantan posjed lopte (osim Southamptona koji ipak nije u istom kvalitativnom rangu kao Liverpool). Mourinho je poznat po tome da derbi utakmice u gostima protiv jakih suparnika postavlja vrlo defanzivno. Prošle je sezone protiv Liverpoola igrao nekakvu varijantu 4-5-1 koja je više ličila na 6-3-1 s krilima koju su igrali bekove.  S obzirom na to, očekujem da ovu utakmicu neće započeti Juan Mata iako je u dosadašnjem tijeku prvenstva bio standardan prvotimac. Na desnom krilu zbog većih trkačkih kapaciteta i bolje obrambene igre očekujem Rashforda, a možda čak i Lingarda. Također, zbog izostanka Fellainija će igrati vrlo vjerojatno Ander Herrera koji je prošle sezone bio najbolji igrač Uniteda.

U napadačkom dijelu Mourinho neće pokazati pretjerane ambicije ni rizik. U napadu uglavnom neće sudjelovati više od 4 prednja igrača, uz povremene izlete Valencie i Herrere. Uglavnom će pokušati zaprijetiti iz kontre, oslanjajući se na kreaciju svog armenskog čarobnjaka i okomitost svojih krila koji će pokušati progurati loptu do Lukakua. Prošle ga je sezone protiv Evertona Dejan Lovren, (kojemu je, za razliku pozicioniranja, čitanja igre i igranja u visokoj liniji, markiranje 1 na 1 najjača strana igre), oba puta strpao u džep i time Bluese učinio potpuno bezopasnima. Ukoliko uspije ponoviti taj zadatak, Unitedov će se napad svesti na trenutke individualne inspiracije Mkhitaryana i Martiala. No nije ni to bezopasno s obzirom na obrambenu slabost Liverpoolovih bekova.

Očekivana formacija: 4-2-3-1

Prognoza:

- Dominacija Liverpoola u posjedu lopte

- Jalov posjed lopte Liverpoola, malo stvorenih prilika

- Bunker Manchester Uniteda, malo stvorenih prilika

- Žuti karton Emrea Cana

- Živčani Klopp, mahanje rukama, svađanje sa sucima

- Mourinho u svojoj uobičajenoj trollerskoj pozi, mjestimično svađanje sa sucima

- Vodstvo Liverpoola

- Gol Uniteda iz prekida ili nakon prodora preko boka/centaršuta u sredinu

- Gol Coutinha iz slobodnjaka s 27 metara

Rezultat: 2:1

Najveći derbi engleskog nogometa: pregled i prognoze
Nakon dvotjedne, većini ljubitelja dobrog nogometa mrske reprezentativne pauze, vraćamo se klupskim prvenstvima. Među ostalim zanimljivim dvobojima, sutra se na Anfieldu u 13:30 po našem vremenu igra najveći derbi engleskog nogometa između Liverpoola i Manchester Uniteda. U ovoj ću analizi prikazati nedavne trendove te dvije ekipe te pokušati napraviti pregled i analizirati kako bi sutra mogle izgledati njihovi planovi igre. Krenut ću s pregledom statističkih podataka u najvažnijim ofenzivnim i defanzivnim kategorijama kod obje ekipe. Liverpool Redsi u dosadašnjih sedam odigranih kola Premierlige imaju 3 pobjede, 3 remija i jedan poraz te se nalaze na sedmom mjestu ljestvice s 12 ...
Najveći derbi engleskog nogometa: pregled i prognoze
Nakon dvotjedne, većini ljubitelja dobrog nogometa mrske reprezentativne pauze, vraćamo ...
ivan-cro | 10/2017

Oni rođeni prije pada Berlinskog zida, dobro su upoznati sa činjenicom kako je jugoslavensko skijanje u potpunosti ovisilo o uspjesima slovenskih skijaša. Navijalo se za Petroviča, Košira, Franka i ostale. Pamti se srebrna medalja Jure Franka sa Zimskih Olimpijskih Igara iz Sarajeva, pamti se skandiranje navijača: „Volimo Jureka više od bureka!" Srećom i izrazitom fanatičnošću Ante Kostelića, Hrvatska je jedina nealpska zemlja bivše Jugoslavije koja može reći kako njezina skijaška povijest nije isključivo vezana uz jugoslavensko, tj. slovensko skijanje.

Povijest hrvatskog skijanja u slobodnoj Hrvatskoj vraća nas u razdoblje Vedrana Pavleka, Renata Gašpara i Thomasa Loedlera, Austrijanca koji je nastupao pod hrvatskom zastavom. Upravo je Loedleru, u veleslalomu, pošlo za rukom jednom uzeti bodove Svjetskog kupa - i to 6. siječnja (!) 1998. godine, u austrijskom Saalbach-Hinterglemmu, na utrci na kojoj je zauzeo završno 26. mjesto i 5 veleslalomskih bodova. Time je postao prvi skijaš u hrvatskoj povijesti s bodovima u utrkama Svjetskog Kupa. Vedran Pavlek je nekoliko puta bio među 30 na Svjetskim prvenstvima i Olimpijskim Igrama, a najbolji rezultat u Svjetskom Kupu ostvario je u Kranjskoj Gori zauzevši 34. poziciju. Situacija u hrvatskom skijanju nije bila toliko loša 80-ih godina, Ski Klub Zagreb bio je treći klub bivše Jugoslavije, ali početkom rata sve je palo na niske grane, poglavito što se tiče financija i logistike. Naši su reprezentativci tada trenirali sa Slovencima, bili su sebi i treneri, i serviseri i menadžeri. Obzirom na takve tadašnje uvjete rezultati Pavleka, Loedlera i Gašpara sasvim su prihvatljivi.

Tada se pojavio Ante Kostelić i sve je preokrenuo za 180 stupnjeva. Ponavljati se i pisati o uspjesima koje su Kostelići postigli bilo bi glupo i bespotrebno, uostalom za potrebe ovog teksta to nije ni potrebno. Ipak, treba skrenuti pažnju na jedan detalj - tri tjedna prije početka Olimpijskih Igara 2002., dakle prije nego što su mu djeca osvojila ijednu olimpijsku medalju, Ante Kostelić je rekao i ovo: ‘To što smo mi prošli nikad nije ispričano i to nitko ne zna, a i da ispričam što smo sve radili, nitko mi ne bi vjerovao. Jer, kako kaže jedan moj prijatelj, moja priča izgleda kao da je priča Münchausen, samo kaj se to nama stvarno dogodilo. Iz sadašnje perspektive to bi bila demagogija i zato je ne volim pričati. Ljudi ne vole istinite i obične priče, ljudi vole gospodare prstenova.“ Činjenica je ipak, da je cjelokupni pogon napravljen zbog obitelji KostelićKostelići su svojom pojavom i svojim rezultatima Hrvatski skijaški Savez dignuli sa amaterske na profesionalnu razinu, entuzijazam se pojavio, krenulo se čak sa nečim do tada nezamislivim – utrkom Svjetskog Skijaškog Kupa na Sljemenu!

 

Obzirom kako ulazimo u period hrvatskog skijanja nakon Kostelića, s pravom si postavljamo sljedeće pitanje – ima li hrvatsko skijanje nakon Kostelića budućnost? U redu, Kostelić je iz nekog razloga i dalje na popisu A reprezentacije, ali mišljenja sam kako je to samo zato da nastupi još jednom na Igrama i da se tada konačno oprosti. Odmah na početku treba reći kako su Kostelići u periodu od 2001. do 2013. osiguravali ogromne priljeve novaca u sam Savez. Računica je bila jednostavna – sa rezultatima je dolazio povećan interes medija, sa povećanim interesom medija dolazili su bogatiji sponzorski ugovori koji su bili generator prihoda skijaškog Saveza. Zadnjih nekoliko godina sponzora je manje (nema zapaženih rezultata Kostelića koji bi svojim rezultatima generirao sponzorsku podršku), a u posljednje vrijeme Kostelić je ostao bez svog službenog, privatnog sponzora. Trenutni službeni sponzori Hrvatskog Skijaškog Saveza su HEP, Croatia – Full of life, Biobaza i Analiza – instalacije i građevinski inženjering. Trenutno imamo 7 A reprezentativaca (6 skijaša i 1 skijašica) i pazite sad – 5 trenerskih grupa. Skoro da svaki skijaš ima svoju trenersku grupu. To je neodrživo, tu „curi“ lova, pogotovo sada kada je situacija sa sponzorima takva kakva je – treba kopirati Švicarce, Slovence i Austrijance koji imaju jednu ekipu sa 10 skijaša. Obzirom da su prihodi Saveza iz godine u godinu sve manji, ukinuta je i C reprezentacija. Na zadnja 4 kadetska Topolina Tiriel-Luka Abramović bio je 8., 3., 5. i ove godine 4. Uz to, dvostruki je pobjednik Pokala Loka, pobjednik La Scare u Val disereu, dvostruki pobjednik Zagreb Children FIS-a,  dva puta drugi na Pinochiju u Abetoneu,  peterostruki  je ukupni pobjednik CroSkiKupa sa 70 pobjeda i unatoč svim tim rezultatima, ovo je ljeto donesena odluka kako za njega Savez nema novca i kako je najbolje da potraži drugu reprezentaciju pod kojom će nastupati. Nije Luka jedini hrvatski kadet kojemu se to dogodilo, slična situacija događa se već nekoliko godina, kadetska reprezentacija je ukinuta, proračunske rupe su prevelike. Slično se dogodilo i Saši Tršinski, mediji su vrištali o tome kako imamo „novu Janicu“, a Saša je doslovno izbačena iz reprezentacije, iako praktično nije dobila pravu priliku u utrkama Svjetskog Kupa.

Trenutno financijsko stanje u Savezu posljedica je nerazmišljanja o tome što donosi sutra u vremenima kada je novac tekao u potocima, a vrhunac je bilo razdoblje prije desetak godina. 2006. Hrvatski Skijaški Savez svrstavao se u najsnažnije Saveze svijeta, sa također izuzetno kvalitetnom reprezentacijom. Čak su neki Austrijanci i Slovenci koji nisu dobili priliku nastupa za svoje reprezentacije, zvali naš Savez i raspitivali se za naše državljanstvo – toliko je bila idilična situacija. U sezoni 2005./2006. imali smo tri skijašice u TOP 15 slaloma, bili smo treća reprezentacija po osvojenom broju bodova u poretku ženskog slaloma, a gledajući sve discipline i obje selekcije – po broju osvojenih bodova bili smo četvrta reprezentacija svijeta! Na tom valu i Svjetski Skijaški Kup došao je u Zagreb. Ipak, teško se oteti dojmu kako se, u tim zlatnim vremenima, i nije razmišljalo o tome što će i kako biti poslije Kostelića. A govorim to zato što hrvatsko skijanje, čak i za vrijeme Kostelića, nisu činili samo Kostelići. Bogomdani su uspjesi Ane Jelušić, Nike Fleiss, Natka Zrnčića-Dima, a u novije vrijeme i Filipa Zubčića. Stvar je u tome što Savez nije mario za ostale – njima je bilo samo bitno da im rezultati Kostelića donesu što više novaca. A to je šteta jer je Fleiss mogla biti još i bolja da je imala kvalitetnu trenersku struku uz sebe, a Anu Jelušić astma i nije trebala tako rano zaustaviti u karijeri – ali adekvatne podrške i nije bilo. Kostelići su obiteljski projekt, a Jelušić i Fleiss produkt i projekt  ipak kakvog-takvog sustava i šteta je da Savez nije iskoristio tadašnju svoju financijsku i resursnu snagu jer skijaše poput Kostelića više nećemo imati, a Fleiss i Jelušić ipak su realnije za naše skijaške okolnosti. Ostaje istina da nismo iskoristili potencijale koje smo dobili iz ere Kostelića, utrka na Sljemenu lijepa je priča i nje ću se uvijek sjećati sa iznimnom toplinom u srcu, ali ona bez Kostelića gubi svoju svrhu i postaje bespotreban trošak, bez obzira što većinu troškova pokrivaju sponzori. Eru Kostelića Savez je trebao iskoristiti tako da posloži stvari na dovoljnoj razini kako bi mogli izbacivati talente poput Jelušić i Fleiss, a oni to nisu napravili već su se samo, što doslovno što figurativno, samozadovoljavali nad rezultatima Ivice i Janice.

Kada me pitate kakva je budućnost hrvatskog skijanja, reći ću kako kvalitetnih imena ne nedostaje. Leona Popović je za naše pojmove dobra skijašica, prošle sezone osvajala je bodove u Svjetskom Kupu, Filip Zubčić dokazao se u veleslalomu, Zrnčić-Dim može još par sezona biti u gornjem domu alpske kombinacije, Samuel i Elias Kolega perspektivni su skijaši koje će od sada trenirati Ante Kostelić, Istok Rodeš već je osvajao bodove u Svjetskom Kupu, juniorski je svjetski prvak u slalomu, Matej Vidović čini vrh u slalomu Europskog Kupa, Ida Štimac još je jedno ime koje svojim talentom pijeni pozornost, ali situacija u Savezu nije dobra i pitanje je kako će se to odraziti na rad s mladima. Obzirom na geografski potencijal naše zemlje, skijaški talenti kod nas su i dalje nevjerojatni, ali postoji velika opasnost da se izgube u sustavu Saveza koji je iz sezone u sezonu sve slabiji. Situacija u hrvatskom skijanju nakon Kostelića bit će sigurno bolja nego što je bila u vrijeme Pavleka, Loedlera i Gašpara, a koliko bolja – to ostaje pitanje…

Samozadovoljavanje Hrvatskog Skijaškog Saveza - što nakon Kostelića?
Oni rođeni prije pada Berlinskog zida, dobro su upoznati sa činjenicom kako je jugoslavensko skijanje u potpunosti ovisilo o uspjesima slovenskih skijaša. Navijalo se za Petroviča, Košira, Franka i ostale. Pamti se srebrna medalja Jure Franka sa Zimskih Olimpijskih Igara iz Sarajeva, pamti se skandiranje navijača: „Volimo Jureka više od bureka!" Srećom i izrazitom fanatičnošću Ante Kostelića, Hrvatska je jedina nealpska zemlja bivše Jugoslavije koja može reći kako njezina skijaška povijest nije isključivo vezana uz jugoslavensko, tj. slovensko skijanje. Povijest hrvatskog skijanja u slobodnoj Hrvatskoj vraća nas u razdoblje Vedrana Pavleka, Renata Gašpara i Thomasa Loedlera, Austrijanca koji je nastupao ...
Samozadovoljavanje Hrvatskog Skijaškog Saveza - što nakon Kostelića?
Oni rođeni prije pada Berlinskog zida, dobro su upoznati sa ...
Kakva ubojica od teksta stari moj. Svaka čast. Kad se sjetim koliko novaca je ulupano u Sofiju Novoselić kao nekakvu skijašku nadu, mogli smo nahraniti Afriku naredne tri godine i izgraditi dva skijališta uz odgovarajuće toplice. Ali jbg... - RayRay, 12.10.17. 23:54, 1 0 0
Drop24 | 10/2017

Svjetski tenis prema mnogima doživio je svoje najslavnije dane od početka open ere. Velika četvorka dominirala je ovim sportom zadnjih  10 + godina. U tome su prednjačili Roger Federer s 19 GS naslova, Rafael Nadal sa 16, te Novak Đoković s 12 titula. Veliku četvorku kompletira Andy Murray koji, iako u usporedbi sa spomenutom trojkom ima skromna 3 GS naslova, apsolutno opravdano pripada toj skupini. Premda je prosječni teniski fan u 1990.-tima imao priliku pratiti nadmetanja najuspješnijih igrača tog perioda(koji nesumnjivo spadaju u TOP10 svih vremena), Petea Samprasa i Andre Agassija, to razdoblje  bilo je  bogato skupinama specijalista za pojedine podloge koje, iako svaka za sebe kao da su predstavljale određenu nedodirljivu kastu,  redovito bi iznjedrile GS pobjednika na tim podlogama.

Ono što me osobno kopka jest dojam da se na Tribini nedovoljno preispituje pozadina velike četvorke i njihove dominacije. Može se reći kako u javnosti egzistira generalni konsenzus kako je riječ o najjačoj konkurenciji ikad. No kako onda objasniti činjenicu da su određeni višestruki GS osvajači iz ranijeg razdoblja open ere  imali toliko izražene amplitude u igri i rezultatima na GS turnirima? Kako je moguće da Sampras 1995. kao drugi nositelj izgubi u prvom kolu od Gilberta Schallera, a iste godine uvjerljivo osvoji Wimbledon samo mjesec i pol poslije? Kako je moguće da je isti taj Sampras prag četvrtfinala u Parizu probio samo jednom u karijeri(i to zasluženo protiv Bruguere 1996. čime si je značajno otvorio ždrijeb do polufinala i uvjerljivog poraza protiv Kafelnikova)? Kako je moguće da je od čitave plejade vrhunskih igrača u devedesetima samo Andre Agassi osvojio sva 4 GS turnira? Kako objasniti činjenicu da brojni velikani svjetskog tenisa nisu uspijevali kompletirati career grand slam i to poglavito radi Wimbledona i Roland Garrosa? Teza o usmjerenosti  i odgoju igrača za igru na jednoj ili više sličnih podloga koje odgovaraju njihovom skillsetu mi je nedovoljan, iako valjan dokaz. Mišljenja sam kako je ovoj temi potrebna dodatna interpretacija.

Na prijelazu u novo tisućljeće pojavila se vidljiva promjena u tenisu kao igri. Svaki Hrvat  zna finaliste Wimbledona 2001. To su dakako bili Ivanišević i Rafter. Bio je to trijumf servis volej igre, ali ujedno i posljednje finale takvog tipa. Samo godinu poslije, i to upravo u All England Clubu, potpuni antiklimaks. U finalu su dva baselinera i dijametralno suprotna igrača od njih dvojice, Hewitt i Nalbandian. Od te godine nadalje, trava je počela ćelaviti isključivo iza osnovne linije, za razliku od duge tradicije njenog nestajanja  u rasponu od 1-2 metra oko mreže. Iako su pojedini majstori serve&volley stila kao Henman i Ančić nastavili sa solidnim rezultatima u Wimbledonu, postajalo je sve jasnije kako je tenis ušao u novu eru. U drugom tjednu sve su češći bili mečevi s dužim izmjenama, a kulminacija baseline igre na svetoj travi Wimbledona vjerojatno je bio možda i najbolji meč open ere, finale 2008. između Federera i Nadala.

Treba napomenuti kako je turnir 2001. prešao na novu vrstu travnate podloge (koja je trebala omogućiti  dulje trajanje i smanjiti  trošenje podloge) tako da je možda i to bio intervenirajući faktor koji je značajno utjecao na usporavanje trave. Trava je vidno usporila najviše u drugom tjednu turnira što se ogleda i u rezultatima Nadala kao kralja zemlje. Nemoguće je previdjeti Rafina mučenja u prvom tjednu Wimbledona protiv igrača kao što su Kendrick, Haase i Petzschner. Kontra zdravog razuma jest da Rafi u top formi veće probleme u istoj godini predstavljaju Haase(koji je blago rečeno teški prosjek od igrača) i Petzschner(solidan igrač meke ruke koju je najbolje koristio u parovima te je i uzeo s Melzerom Wimbledon 2010. ali nikad ozbiljan igrač u singlu) nego Tomaš Berdych na vrhuncu karijere i u formi života koji prije finala dobiva Federera i Đokovića. Rosola mu neću zamjeriti zato što je čovjek odigrao meč života kao rijetko koji autsajder protiv izrazitog favorita ikad na GS pozornici.

S druge strane, Roland Garros kao kruna zemljane sezone još u devedesetima bio je rezerviran za zemljane specijaliste i taktičare koji su temeljili igru na polaganom građenju poena bez obzira na duljinu trajanja izmjena. U tom desetljeću Phillipe Chatrier uzdignutih ruku su posljednju nedjelju u turniru napuštali Courier, Bruguera, Muster, Kafeljnikov, Kuerten, Moya i Agassi. Izraziti serveri, i igrači koji su težili brzom završavanju poena najčešće nisu prolazili  dobro. Međutim, to se promijenilo. Tijekom narednih godina nerijetko su u samoj završnici bili agresivni i napadački orijentirani igrači kao Verkerk, Davydenko, Soderling, Ljubičić i njima slični. Federer , koji bi prema igračkim karakteristikama u devedesetima bio igrač koji dominira uglavnom na tvrdoj podlozi uz poneki trofej na travi, od 2005. postao je gotovo redoviti finalist na Roland Garrosu te u periodu od 2005.-2010. nosi titulu drugog najboljeg zemljaša tog perioda.

Koliko god krovne teniske organizacije i čelni ljudi tih GS turnira češće negiraju nego potvrđuju takve tvrdnje, njihove podloge se od početka novog milenija po brzini sve više približavaju jedna drugoj. Michael Llodra, kao jedan od posljednjih izdanaka travnate škole tenisa, izjavio je da su centralni teren i jedinica na RG kad je suh i sunčan dan brže od centralnog terena u Wimbledonu. Vjerojatno se radi o  pretjerivanju i potisnutim frustracijama čiji je izvor žaljenje što se nije rodio desetak godina ranije, ali ima i istine u tome. Tenis je izgubio  raznovrsnost te se počeo razvijati u smjeru uniformnosti podloga i stila igre. Prema brojnim navodima teniske struke i samih igrača, promijenila se težina lopti i postava žica na reketima što je vjerojatno dalo doprinos takvom razvoju događaja. Ukorak s tim promjenama, dogodile su se i promjene u fizičkoj pripremi te je tenis u pogledu izdržljivosti i agilnosti postao fizički sport kao nikad prije.

Upravo prethodni odlomak je srž ove priče. Đoković i Murray se ovdje nameću kao posljedica ovakvih trendova. Murray je od samih početaka davao naznake fizičkog tenisa , koji će uz nesporni talent i čitanje igre , zapravo biti njegovo sredstvo dominacije nad  protivnikom. Bez obzira na kilavljenje nakon izgubljenog poena i pomalo teški hod, Murray je u segmentu kretanja i fizikale u samom vrhu. Đoković mi se na početku karijere činio ponešto agresivnijim. Ipak, simptomatično je da je pojava novog Noleta početkom 2011. bila i početak njegove dominantne ere. Novi Nole postao je  Noleminator,  fizički monstrum koji, u energetskom smislu, u drugom tjednu GS više ne izgleda kao Domagoj Duvnjak u valjda svakom polufinalu koje je repka odigrala zadnjih 5-6 godina. Taj Nole je bez problema izdržavao maratonske mečeve s najjačim protivnicima ( za razliku od brojnih predaja u periodu od početka karijere do kraja 2010. čiji je uzrok navodno njegov već poznati problem s glutenom) te je njegovo pomalo anoreksično tijelo postalo prototip tijela modernog tenisača.

Iako ne osporavam neupitnu kvalitetu tih igrača, velikoj četvorci je uvelike u prilog išao već navedeni splet okolnosti. Svjestan sam da je teško kvantificirati i potvrditi tezu o uniformnosti podloga te tezu o korelaciji između uniformnosti podloga i egzistiranja velike četvorke te iz tog razloga ova analiza nije išla u tom smjeru. Međutim, očito je da se u današnje vrijeme tenis uglavnom svodi na maratonske izmjene u kojima je izdržljivost postala u najmanju ruku jednako bitna kao i talent za samu igru. Ono što je neupitno jest i činjenica da su prašinari i tratinaši prošlost, te u vrhu više nema igrača koji su dominantni isključivo na jednoj podlozi.

Rekao bih kako su Federer i Nadal značajno profitirali od usporenja i ubrzanja trave i zemlje, u smislu da im je taj trend u jednoj mjeri povećao šansu za osvajanje Fedu Pariza, a Rafi SW19.  Đoković i Murray , kao polovica velike četvorke čiji high peak počinje ipak nešto kasnije, dolaze na vrh u trenutku kad je prijelaz iz raznovrsnosti u uniformnost podloga već dovršen. Samim time, smatram kako im je naglasak na fizičku pripremu pogodovao u jednakoj mjeri kao i ujednačenost podloga. Također, nemam namjeru obezvrijediti nivo igre i pobjednički mentalitet koji je svaki od njih pokazivao na terenu. Uniformnost podloga ne smatram kao prednost velike četvorke u odnosu na ostatak njihove generacije, već u odnosu na legende prošlih vremena. Gubitak raznovrsnosti podloga iz prošlosti ne znači da se danas tenis igra na istoj podlozi svaki tjedan. Estrella Burgos će i dalje doći pokupiti iznos za poraz u 1. kolu svih GS-ova koji nisu RG. Querrey, Struff, Karlović i slični krkani će i dalje  gubiti u ranoj fazi RG od raznih pimplera koji su se rodili na zemlji.  Ono što je bitno naglasiti kako dominacija velike četvorke nije produkt isključivo njihove superiorne igre već i tendencije smanjenja razlike između brzine podloga. 

Velika četvorka i tendencija ujednačavanja podloga
Svjetski tenis prema mnogima doživio je svoje najslavnije dane od početka open ere. Velika četvorka dominirala je ovim sportom zadnjih 10 + godina. U tome su prednjačili Roger Federer s 19 GS naslova, Rafael Nadal sa 16, te Novak Đoković s 12 titula. Veliku četvorku kompletira Andy Murray koji, iako u usporedbi sa spomenutom trojkom ima skromna 3 GS naslova, apsolutno opravdano pripada toj skupini. Premda je prosječni teniski fan u 1990.-tima imao priliku pratiti nadmetanja najuspješnijih igrača tog perioda(koji nesumnjivo spadaju u TOP10 svih vremena), Petea Samprasa i Andre Agassija, to razdoblje bilo je bogato skupinama specijalista za pojedine ...
Velika četvorka i tendencija ujednačavanja podloga
Svjetski tenis prema mnogima doživio je svoje najslavnije dane od ...
Odlična analiza, no čim sam vidio da spominješ amplitude u igri smučilo mi se jer sam se sjetio Brune Amplitude Kovačevića. - Cirohito, 12.10.17. 18:55, 0 1 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.