zatvoreno

Tribina hipoteza

  • 28.10.2017.
  • 10

U sportu se svakodnevno događaju zanimljive stvari, ali one sve nisu dobile svoju zasebnu temu na Tribini, stoga izlazi još jedna Tribina Hipoteza...

Vikend zanimljivih utakmica, nastavak europskih natjecanja i smjene trenera, sve to i još mnoge druge stvari čekaju nas u skorijoj budućnosti. 

Za sve ostale teme o kojima želite pisati, a da jednostavno nemate adekvatno mjesto među ostalim temama analizirajte u novoj Tribini Hipotezi.

Analize (10)

maci97 | 11/2017

Ovog sasvim običnog ponedjeljka odigralo se sasvim obično četvrto kolo sasvim obične košarkaške Premijer lige (ili A-1 ili prve lige ili hrvatskog košarkaškog prvenstva, kako je kome milo nazvati ju). Sastali su se domaćin koji dijeli epitet najlošije ekipe s omjerom 0-4 i gost iz gornjeg doma tablice koji je uz 3 pobjede skupio samo jedan poraz i to onaj opravdani, u gostima od Cedevite. I ostala bi to još jedna nebitna utakmica u nepreglednom nizu visoko polariziranog prvoligaškog društva, možda bi kakvom realnom promatraču zapelo za oko da je favorizirani gost s ekipom domaćina u poluraspadu 30 minuta igrao egal (čak i gubio dobar dio utakmice) da bi tek na kraju prelomila širina rostera te je gost na kraju otišao doma s pobjedom od 11 razlike, 78-89.

Jedini je problem što je domaćin ekipa KK Jazine-Arnabasi, gost je KK Zadar, mjesto odigravanja je dvorana u Jazinama, a Zadar i njegovi žitelji su narod koji obožava patetiku. Odjednom su svi zadarski problemi pali u drugi plan te prepustili mjesta reflektora veličanstvenom povratku velikana u hram košarke. Obrana više ne šteka, dugovanja ne postoje, treneru Nagliću se ne trese klupa, klub ne vode sumnjivi ljudi još sumnjivije pozadine i šefova. Sve je to nebitno jer se Zadar vraća u Jazine! Tako je još jedna u najmanju ruku sramotna predstava igrača Zadra zbog koje bi se u svakoj drugoj situaciji tražio otkaz treneru predstavljena kao prava košarkaška fešta u gradu kojem su "oni tamo" selidbom u veliku modernu dvoranu uzeli nešto iskonsko, svjetski poznatu zadarsku atmosferu i romantiku.

Nije cilj ovog teksta omalovažavati nasljeđe i uspomene za koje nas veže stara dvorana niti na ikoji nađčin dovoditi u pitanje ljubav većine zadrana prema svom klubu. Dapače, ljubav je tolika da se događa svojevrsni paradoks, nekakva parcijalna lobotomija te se stvari ne sagledavaju realno. Odjednom zaboravljamo da su i Jazine zjapile poluprazne 90% vremena, da bi se napunile samo na derbijima i europskim utakmicama, da bi se na finalima prodao broj karata koji dvostruko nadmašuje kapacitet dvorane pa bi ljudi ostajali vani, da smo se umjesto sanitarnim čvorovima služili obližnjim parkom i parkingom, da je Zadar svojih famoznih "10 razlike u startu" stjecao isključivo zbog neljudskih uvjeta nesnosne vručine pomiješane s dimom baklji i cigareta kao u nekakvoj sauni.

Pokazali smo više puta i u novoj Krešinoj dvorani da znamo i možemo napraviti atmosferu kakvu osim u Zadru možeš naći samo još u Ateni i Istanbulu. Ponašamo se kao da je strmoglavi pad nekad košarkaški avangardnog diva vezan za selidbu iz lošije dvorane u bolju. Apsurd. Najava ove utakmice obilovala je video uratcima nastalima na finalima 2005 i 2008 uz poneki stariji kada samo klicali igračko/trenersko/direktorskoj legendi kluba dok je po upravi uz slaganje ekipe ordinirao i u drugim vodama zbog kojih danas tražimo da ga se kazneno goni. Politika se danas tjera iz kluba (ili samo njezine marionete) dok se nekad iste te političare dočekivalo kao spasitelje.

Nije Krešina dvorana kriva što je zadnji zadarski trofej osvojen baš u posljednjoj utakmici u Jazinama i što će se ovog proljeća navršiti 10 godina otkad su Todor Gečevski Aco Petrović uz palicu sportskog direktora Pina Giergie podigli trofej prvaka Hrvatske pred prepunim hramom košarke. Krivi smo mi koji smo tada kao Jeruzalemci dočekivali heroje maslinovim i palminim grančicama a znali smo da su heroji kao i nebrojeno puta prije i nakon zapravo ekipa složena izvan realnih okvira kluba i popraćena raznim financijskim malverzacijama. Znali smo da će nam se to nekad obiti o glavu, samo nas nije bilo briga. I kao tada, danas opet glavu zabijamo u pijesak zbog dvije skinute FIBA-ine blokade i zbog jedne utakmice u trošnoj dvorani kojoj prokišnjava krov.

Svi mi želimo ozdravljenje kluba, jedino je pitanje da li smo spremni na sve što to ozdravljenje nosi. Po uzoru na sportske prijatelje iz Splita s kojima si međusobno čestitamo rođendane želimo svoju verziju "duge ceste" osim što bi htjeli da naša duga cesta bude dosta kraća, bezbolnija i bez godina odricanja slavljenja lažnih heroja.

Nije kriva dvorana što Zadar 10 godina gladuje za uspjehom. Nije kriva ni politika, ni trener, ni igrači. Vrijeme je da pogledamo u oči pravom krivcu koji je dopustio ovakvo stanje u klubu, vrijeme je da se pogledamo u ogledalo.

Nije do dvorane, do naroda je
Ovog sasvim običnog ponedjeljka odigralo se sasvim obično četvrto kolo sasvim obične košarkaške Premijer lige (ili A-1 ili prve lige ili hrvatskog košarkaškog prvenstva, kako je kome milo nazvati ju). Sastali su se domaćin koji dijeli epitet najlošije ekipe s omjerom 0-4 i gost iz gornjeg doma tablice koji je uz 3 pobjede skupio samo jedan poraz i to onaj opravdani, u gostima od Cedevite. I ostala bi to još jedna nebitna utakmica u nepreglednom nizu visoko polariziranog prvoligaškog društva, možda bi kakvom realnom promatraču zapelo za oko da je favorizirani gost s ekipom domaćina u poluraspadu 30 minuta igrao ...
Nije do dvorane, do naroda je
Ovog sasvim običnog ponedjeljka odigralo se sasvim obično četvrto kolo ...
Iako nisam nikako emotivno vezan uz grad i mene pomalo boli kad vidim na što je spao KK Zadar. Super tekst! - Losovius, 7.11.17. 15:34, 0 0 0
rodgthegoat | 11/2017

Jose Mourinho nas je opet pocastio svojim specijalitetom. Gostovanje kod odlicne momcadi znaci da ce United igrati onoliko ziheraski koliko je matematicki moguce, a kada protivnik postigne i vise nego zasluzen pogodak u igru ce ubaciti Fellainia i nogometom iz 30-ih godina pokusati izjednaciti. Znam da Unitedu fali Pogba, ali imati skup takvih indivudalaca pogotovo u ofanzivnom dijelu i niti ne probati igrati je sramotno. U 3 sa velikim protivnicima ove sezone (Liverpool, Tottenham, Chelsea) Man Utd je 6 puta pucao u okvir gola. Ekipa sa Lukakuom, Rashfordom, Martialom, Matom, Mkhitaryanom to si stvarno ne smije dozvoliti. U ovoj zadnjoj utakmici u Londonu najbolje se vidio potpuni nedostatak ideje i bilo kakvog smisljenog automatizma kojim bi se lopta donijela do individulaca naprijed. Gotovo cijela ofenzivna strategija Mourinha se bazira na fizickoj snazi i moci Lukakua, ali ta igra ima veliki feler jer najblizi Unitedov igrac Lukakuu u trenutku kada on prima loptu okruzen najmanje dvojicom igraca je Rashford koji je udaljen 30 metara. Naravno da igras koliko ti protivnik dopusti, a Conte je konacno dobio odlicnog Bakayoka uz vec standardnog Kantea u sredini koji su jednostavno oduzeli bilo kakve koridore kojima lopta moze mirno i po zemlji doci do Mkhitaryana i Lukakua, ali United nije imao nikakav plan B. Sve se svelo na ubacaje konvertiranoga lijevoga beka Younga koje je obrana Chelsea bez vecih problema rjesavala. Veliki problem Uniteda ove godine je to sto su Herrera i Matic totalno izvan forme. U nekim trenucima jucer bilo je smijesno vidjeti Hazarda kako odbija Maticeve nasrtaje kao da ga napada kadet od 16 godina. Matic i Herrera bi trebali biti kohezivni faktor koji spaja obranu i napad Uniteda, ali su jednostavno previse orijenitirani na obranu.

Kljucna rijec u Mourinhovoj filozofiji nogometa je rizik, odnosno njegov pokusaj da ga svede na minimum, a takav nogomet u danasnje doba je i negledljiv i neefikasan. Drugi klub iz Manchestera ove godine uziva divljenje svih zaljubljenika u nogomet i to s punim pravom. Nacin na koji izlaze iz obrane u napad, kretnje svih igraca i dojam da se u svakom trenutku sve na terenu zna, kao i brutalna razina talenta samo su neke od stvari koje razlikuju ova dva trenera i kluba. No obratite pozornost na Cityevu igru u zadnjoj liniji. Cesto puta protivnik izade u visoki presing kao sto smo vidjeli protiv Napolia i Arsenala no panike u igri dvojca Stones i Otamendi nema. Da se vratim na rizik u igri oni ga preuzimaju zato jer moraju. Najmanje jedna lopta u izlasku mora biti rizicna, mora sjeci protivnicke linije ili se mora odigrati na brzinu iz prve sa vlastitih 16 metara. Pep i City to znaju i svjesno preuzimaju taj rizik kako bi zadrzali kontrolu lopte i samim time utakmice. U zadnjoj utakmici protiv Arsenala, koji isto pokusava gajiti igru kratkih paseva jedini gol Arsenala je pao nakon sto je dubinska lopta iz zadnje linije dosla do Iwobija, a De Bruyne je bio na par centimetara od toga da je presjece. Ta jedna lopta koja je mogla dovesti do matne situacije na drugoj strani je potpuno otvorila teren Iwobiju i par sekundi poslije Lacazete je smanjio na 2-1.  Takav rizik Mourinho odbija preuzeti i zbog toga dobivamo zdrave doze Matica, Fellainia, Jonesa i Smallinga koji jednostavno nemaju potrebnu dozu talenta kako bi iz nicega stvorili nesto, odnosno iz svoje zadnje linije mogli loptu u nekoliko sekundi i paseva dovesti do svojih suigraca naprijed koji imaju i previse talenta da bi ih se trosilo na jurnjavu za protivnickim branicima cijelu utakmicu.

Ovdje ne mislim umanjivati Joseove uspjehe ili tvrditi da nije dobar trener, ali usporedivati Portugalca sa Guardiolom je blasfemicno kako bi rekao jedan americki „poznavatelj“ sporta. Oba su treneri koji trose velike svote novaca kako bi osvojili sve trofeje koji im se svake godine nude. Razlika je sto jedan to radi na krajnje pragmatican i cak bi rekao laksi nacin jer sa tom razinom talenta United ce se prosetati kroz 70% klubova u prvenstvu bez ikakve igre, dok drugi toliko inzisira na tome da je njegov nacin igre i shvacanja nogometa ispravan da zeli i uspijeva promijeniti navike igraca pa tako vezni igraci postaju bekovi, stoperi se dodaju medusobno na vlastitih pet metara, a golman odigrava lopte kojih se ne bi posramio niti jedan vezni igrac nase prve lige.

U zakljucku zelim reci da mislim da je Mourinho dobar trener, ali da je miljama daleko od svjetske kreme odnosno odabranih nekoliko trenera koji ogromno utjecu na igru svoje ekipe i to forsirajuci nogomet koji privlaci publiku i neutralne gledatelje prisiljava da navijaju za njihove ekipe.

Crveno Plavi grad
Jose Mourinho nas je opet pocastio svojim specijalitetom. Gostovanje kod odlicne momcadi znaci da ce United igrati onoliko ziheraski koliko je matematicki moguce, a kada protivnik postigne i vise nego zasluzen pogodak u igru ce ubaciti Fellainia i nogometom iz 30-ih godina pokusati izjednaciti. Znam da Unitedu fali Pogba, ali imati skup takvih indivudalaca pogotovo u ofanzivnom dijelu i niti ne probati igrati je sramotno. U 3 sa velikim protivnicima ove sezone (Liverpool, Tottenham, Chelsea) Man Utd je 6 puta pucao u okvir gola. Ekipa sa Lukakuom, Rashfordom, Martialom, Matom, Mkhitaryanom to si stvarno ne smije dozvoliti. U ovoj zadnjoj ...
Crveno Plavi grad
Jose Mourinho nas je opet pocastio svojim specijalitetom. Gostovanje kod ...

Respekt: BruceWayne, Losovius,

Slažem se: peropex,

Da ima koji taktički graf, onda bi mi analiza bila super... - Losovius, 7.11.17. 15:34, 0 0 0
Stvarno ih ne znam raditi.. jos - rodgthegoat, 7.11.17. 16:18, 0 0 0
ivan-cro | 11/2017

Znao je West Ham da ih očekuje težak posao u dvoboju s Liverpoolom. Znao je to i Slaven Bilić. Nedvojbeno je, da uz sve podbačaje koji su tako tipični za Liverpool, ta momčad ima kvalitetu – prvenstveno u ofenzivnom dijelu momčadi. „Vaditi se“ na Liverpoolu, nije nimalo zahvalan posao, ali to tako biva – momčad vam primi gol od Crystal Palacea za 2:2 u 97. minuti utakmice, izgubite dva dragocjena boda, ali morate ići dalje. Raspored je neumoljiv i West Hamu je dodijelio Kloppov Liverpool. West Ham doživio je još jednu rezultatsku katastrofu, a slijedom toga zaista ironično zvuči nepobitna činjenica da su prvih 20 minuta utakmice sasvim dobro izgledali. Dobro su stajali otraga i bili su manje-više konkretni  u izlascima prema naprijed, imali su čak i vratnicu u 9. minuti utakmice. Ne treba sada upasti u zamke onih priča kako bi utakmica sigurno otišla u jednom drugačijem smjeru da je West Ham tada poveo, ali činjenica je da im do prvog gola Liverpool nije ozbiljnije zaprijetio. Barem ne iz igre…

Liverpool je izašao u očekivanom sastavu i u očekivanih 4-3-3. Najveća opasnost je, naravno, bila utjelovljena u ofenzivnom tercetu Mane, Firmino i Salah. Bekovi su u ovom sustavu dobili određenu dozu taktičke slobode za izlaske prema naprijed, a napadači su bili zaduženi za širenje obrane West Hama.

West Ham, je prema grafičkim prikazima prije utakmice, izašao u 3-4-3, iako je to izgledalo kao 3-5-2 jer Lanzini nije bio napadač, nego tipična „desetka“ u srednjem redu. Potpuno je jasno zašto se Bilić 4-3-3 formaciji suprotstavio 3-5-2 formacijom. Htio je ostvariti brojčanu prednost na sredini budući da je West Ham nominalno imao 2 igrača više u sredini, ali i u tom sustavu potkrale su mu se dvije velike pogreške. Središnji vezni igrači nisu uspijevali zaustaviti protivničke protunapade, a igra sa samo trojicom u obrani značila je puno prostora u napadu za Salaha i Manea

Već sam bio spomenuo odgovorno i taktički disciplinirano pozicioniranje „Čekičara“ u obrani (prvih 20 minuta). Liverpool kroz igru nije uspijevao zaprijetiti. I onda se dogodi ovo:

West Ham ima korner i onda slijedi kontra Liverpoola. Mane, Firmino i Salah pretrče cijelu obranu West Hama, Liverpool se nađe u situaciji 2 na 1 i gol je neminovnost. Pogledajte ovu trojicu „Čekičara“ označenu pravokutnikom – obratite pozornost na to koliko su zaostali za napadačima Liverpoola. Zaključak: Previše je „Čekičara“ otišlo u napad i nije bilo dovoljno „osigurača“ na centru. A oni koji su i ostali kao  „osigurači“ bili su pretrčani od strane Liverpoolovih brzih napadača – tako se protiv Liverpoola ne smije igrati.

Druga situacija (slika ispod) pokazuje način na koji je West Ham došao do pogotka. Vidi se koliko West Ham ima slobodnog prostora na lijevoj strani obrane Liverpoola. Lanzini dijagonalom pronalazi Fernandesa, a  on potom osvaja prazan prostor na lijevoj strani obrane Liverpoola. Vidimo nekoordiniranost obrane Liverpoola – između njih se ne bi mogla povući jedna jasna linija, Moreno previše pozornosti obraća na špicu West Hama, a Fernandes iza njegovih leđa ima toliko slobodnog prostora…

Sljedeća situacija (slika ispod) prikazuje stanje na terenu nakon što West Ham gubi loptu na sredini terena. Puno previše individualnih grešaka za West Ham u sredini terena, nije bilo gustoće u sredini i propala je ideja brojčane nadmoći „Čekičara“ u sredini terena. Pogledajte sredinu – razbijena je, nema naznaka bilo kakve linije, propusna je, a kada Liverpool dođe na polovicu West Hama, trojka u obrani je nemoćna jer takav sustav znači puno prostora za Liverpool na krilnim pozicijama. Situacija 3 na 3 gdje se vidi kako Ogbonna ne pazi na Firmina, ne brani prostor, nego samo gleda loptu.

Sljedeća situacija (slika ispod) opet prikazuje kako West Ham ima puno prostora na desnoj strani svojega napada, tj. na lijevoj strani obrane Liverpoola. Lanzini je opet pozicioniran kao pravi razigravač sredine terena, ali nema nikoga u sredini s kime bi mogao povezati redove „Čekičara“. Jedina opcija su mu dijagonale prema krilima, a Fernandes je često bio slobodan i nečuvan.

Sljedeća situacija (slika ispod) događa se nakon nove izgubljene lopte West Hama – sredina ne postoji, obrana ne stoji u liniji, stoji u nekom međuprostoru, sva trojica igrača orijentirana su na igrača s loptom, a Chamberlain se zavlači iza leđa obrane West Hama. Igrač s loptom napada velik dio neobranjenog prostora i gol West Hama je u opasnosti. Jednostavno, West Ham nije uspio "umrtviti" igru, spustiti tempo, a njihove individualne greške u sredini samo su facilitirale snage Liverpoola.

Sljedeća situacija (slika ispod) prikazuje manjkavosti igranja sa 3 igrača u zadnjoj liniji protiv Liverpoola. Obrambeni igrači West Hama pozicionirani su u sredini obrane, a puno je prostora na krilnim pozicijama. Liverpool i koristi brzinu i hitrost svojih napadača – dodatno širi obranu West Hama i napada prostore uz out linije. Također, ovdje i vidimo kako nekakav obrambeni raspored West Hama postoji – problem je opet u tome što su svi orijentirani na igrača s loptom (Firmino), a Mane i Salah opet stvaraju višak u ovoj situaciji. A riječ je, naravno o 3 na 3 situaciji…

Zaključak:

Pokazalo se na kraju kako je ovo bila posljednja utakmica Slavena Bilića na klupi West Hama. Šteta zbog rezultatskog potopa protiv Liverpoola jer je West Ham u prvih 20 minuta izgledao zaista vrlo dobro, ali taktičke pogreške u kombinaciji s individualnim greškama dovele su do ovog poraza. Protiv Liverpoola se teško braniti - zadnja linija mora imati dubinu ili mora postojati savršena koordiniranost linija koja garantira gustoću. To u ovoj utakmici od "Čekičara" nismo vidjeli, pojačanja se i nisu pokazali kao pogoci, momčad djeluje razbijeno i tek će se vidjeti kako će se novi trener nositi sa izazovima koji pred njega budu postavljeni. Bilić je legenda kluba i to mu se nikada neće zaboraviti, sezona 2015./2016. bila je maestralna, ali Slaven više nije mogao...

Bye, Slaven!
Znao je West Ham da ih očekuje težak posao u dvoboju s Liverpoolom. Znao je to i Slaven Bilić. Nedvojbeno je, da uz sve podbačaje koji su tako tipični za Liverpool, ta momčad ima kvalitetu – prvenstveno u ofenzivnom dijelu momčadi. „Vaditi se“ na Liverpoolu, nije nimalo zahvalan posao, ali to tako biva – momčad vam primi gol od Crystal Palacea za 2:2 u 97. minuti utakmice, izgubite dva dragocjena boda, ali morate ići dalje. Raspored je neumoljiv i West Hamu je dodijelio Kloppov Liverpool. West Ham doživio je još jednu rezultatsku katastrofu, a slijedom toga zaista ironično zvuči nepobitna ...
Bye, Slaven!
Znao je West Ham da ih očekuje težak posao u ...
Evo, zaista nemam nikakve predodžbe oko toga, Engleska sada po meni nije realna opcija. Volio bih ga vidjeti u nekom srednje jakom klubu njemačke BundesLige. - ivan-cro, 6.11.17. 17:16, 0 0 0
Nažalost, očekivano. Osim ovoga što si naveo, dodao bih i to da je Slaven uvijek bio igračima više prijatelj nego trener i mislim da ga je to u određenim trenucima koštalo, igrači to i nesvijesno iskorištavaju i ne shvaćaju ga uvijek ozbiljno. - Cirohito, 6.11.17. 21:39, 0 0 0
Mislim, ta njegova prijateljska narav je meni odlična, to je i jedan od razloga što mi je drag, pored toga što nije bahat i što je normalan i odmjeren. Ali, treba sve s mjerom, pa tako i taj prijateljski odnos s igračima. - Cirohito, 6.11.17. 21:43, 0 0 0
Teoretski bi me zanimalo što bi bilo kada bi Slaven promijenio ili doveo još neke druge ljude u stožer. Koliko mi je poznato, on od početka trenerske karijere radi sa manje-više istom ekipom ljudi. - Cirohito, 6.11.17. 21:46, 0 0 0
Govorim to jer je uvijek dobro imati u stožeru ljude čiji se pogled na nogomet djelomično razlikuje jer onda svaki pojedinac vidi ono što ostali u stožeru ne vide u toj situaciji. Na taj način je moguće sagledati istu situaciju iz više aspekata. - Cirohito, 6.11.17. 21:55, 0 0 0
ilmambanegro | 11/2017

Evo nešto Kaki i interpretativnoj kategoriji u kojoj je naoko najgori. Dok se na pojavi tema evo da uglavim ovdje da mi se ne kiseli na kompu.

Glavne točke Kakine karijere su Joe i Los pokrili u videu i stvarno neću nepotrebno (i redundantno) ulaziti u mjerljive elemente koji su u njemu spomenuti.

Međutim, kad dolazimo do posebnosti teza u videu je bila da je Kaka pre-efikasan kako bi bio poseban. Iako se ono što želim reći može podvući pod tu tezu ono što vrijedi za njega može se napisati i za druge velikane, a to je da zato što Kaka nije imao „signature move“ ili nekoliko njih većina publike ga je smatrala i smatra puno dostižnijim i ljudskijim od ostalih svemiraca koji su obilježili nogomet.

Signature move

Mislim da je suvišno pričati o čemu se radi ovdje, ali za potrebe teze navest ću neke od njih (i grupe jelte).

Zidane je imao „La Roulette“ kojim se rješavao protivnika i za koji se činilo da ga jedino on može izvesti baš kako treba i praktički instinktivno.

Ronaldinho je imao čitav arsenal driblinga koje je naučio osim treningom i driblajući svog psa (ovo se čak i ne šalim) gdje se činilo da lopta radi neprirodne stvari kad se odbija od njegovih nogu pod gotovo nestvarnim kutevima. Uzmimo samo za primjer guranje kroz noge ili pored igrača fintom iz gležnja.

Ronaldo (onaj prvi, za neke jedini pravi) je imao koloplet fizičkih osobina (iako je meni jedan od najimpresivnijih trenutaka njegov gol Turskoj iz koraka – koliko god došao nakon primea i s onom smiješnom frizurom J), ali njegov bicikl u trku je bio čudo nad čudima.

Ronaldo (ovaj aktualni) je fizička zvijer s impresivnom tehnikom koja izgleda toliko nestvarno dok sprinta, dribla, puca slobodnjake i diže se na udarac glavom da gotovo ulazi u kategoriju superjunaka koje je Los spominjao u kontekstu Antetokounmpa.

Messi, što reći. Brzina, nestvarna kontrola tijela (finta tijelom), vođenje lopte van ovog svijeta, slobodnjaci, osjećaj za prostor. Svi skillovi gotovo na 10/10. Rapsodija u pokretu.

Svi navedeni i neki manje eksponirani (čak i Denilson recimo u nekim trenucima) su u mnogo trenutaka s loptom radili ono što obični smrtnici ne mogu ni pokušati reproducirati. Jednostavno je trebalo stati i diviti se. Baciti sve taktičke udžbenike u smeće kad je stvaranje viška i individualna kvaliteta u pitanju.

Pitanje je zašto Kaka nema to „nešto“? Ili još bolje, zašto se čini da on to nema?

Dohvatljivost ili iluzija?

Gledajući Kaku kako (no pun intended) igra rijetko (ako ikad) se viđalo išta i približno slično gore navedenome.

Nije bilo nestvarnih aspekata u njegovoj igri. Kaka nije vrtio pedale na biciklu kao da se sprema za Tour de France. Nije okretao suparnike na ruletu k'o malu kuglicu u kasinu. Nije izvodio majstorije koje prkose fizici. Ili zapravo, bar naoko nije.

Ovo neki način ide ruku pod ruku s njemu svojstvenom skromnošću i van terena koja je spomenuta u podcastu.

Njegov cilj nije bio impresionirati (ne kažem da je drugima bio, ali njegov izrazito nije), njegov cilj je bila čista ekonomija pokreta. Čistoća igre kakvu se zapravo rijetko viđa.

Nije tu bilo nestvarnih pokreta, zapravo (na vrhuncu pogotovo) nije bilo gotovo nijednog suvišnog pokreta.

I tu dolazimo do Losove učinkovitosti. Jednostavno, u što manje pokreta, bez svemirske finte doći do željenog cilja.

Učinkovitost koja plijeni. Ali ne zaluđuje mase. Umjesto driblinga i sombrera pa gola iz voleja (ok, pretjerujem) protiv Hrvatske u Njemačkoj, samo šut (lijevom nogom usput budi rečeno) gotovo iz koraka i gol. Nema suvišnih pokreta. Naklon publike i stručnjaka je tu, ali nema zadivljenosti kao Zidaneom protiv Leverkusena ili Jamesom protiv Urugvaja.

Sve izgleda kao “just another day at the office“, sve je tako lako i dohvatljivo. Gledatelj gotovo da može zamisliti sebe kako to izvodi jednom u 10 do 15 pokušaja.

Ali umjetnost je u tome što to jednostavno nije tako. Od pregleda igre, minimalnih linija kretanja pa do gotovo svakog aspekta igre. Jednostavno jednostavna rješenja ogoljena do kosti.

I u tome je posebnost, ona tiha i nenametljiva posebnost.

Najbolji primjer toga je onaj potez u jednom od videa koji su bili u podcastu. Izolirajmo trenutak kad Kaka s Beckhamom na ramenu dotrčava od Evre koji kreće očistiti loptu i zamrznimo kadar.

Pokraj dva igrača, svakim s jedne strane i nigdje oko njega slobodnog prostora.

Većina (čak i vrhunskih) pojedinaca to bi rješavala na kompleksan način ili svojom fizičkom silom.

Kaka bira najjednostavnije rješenje. Lagani dodir glavom.

Rezultat nakon odmrzavanja kadra? Bezvremenska sedmica i vrhunska trojka valjaju se u kolopletu udova na patosu (ovo mi je toliko divan izraz – patos jelte - da ga moram uglaviti), a Kaka izlazi sam pred golmana s čitavim šesnaestercem prostora kojeg je stvorio iz sendviča u kojem nije bilo ni milimetra.

Završnica je samo kruna, ali nije bitno kako se lopta zavaljala u mreži (a bilo je jednostavno, bez komplikacija, tako dohvatljivo i ljudski).

Just another day at the office.

Tako jednostavno, efikasno, dohvatljivo i zapravo nepravedno.

Kaka - Iluzija dohvatljivosti
Evo nešto Kaki i interpretativnoj kategoriji u kojoj je naoko najgori. Dok se na pojavi tema evo da uglavim ovdje da mi se ne kiseli na kompu. Glavne točke Kakine karijere su Joe i Los pokrili u videu i stvarno neću nepotrebno (i redundantno) ulaziti u mjerljive elemente koji su u njemu spomenuti. Međutim, kad dolazimo do posebnosti teza u videu je bila da je Kaka pre-efikasan kako bi bio poseban. Iako se ono što želim reći može podvući pod tu tezu ono što vrijedi za njega može se napisati i za druge velikane, a to je da zato što ...
Kaka - Iluzija dohvatljivosti
Evo nešto Kaki i interpretativnoj kategoriji u kojoj je naoko ...

Respekt: konjokradica, Cirohito, BruceWayne, ivan-cro,

Slažem se: Cirohito,

ivan-cro | 10/2017

Od svijeta profesionalnog tenisa oprostila se velika Švicarka Martina Hingis. Kaže, po posljednji put. I vjerovat ćemo ti Martina, obzirom na godine (37) zaista je teško očekivati neki ponovni povratak u svijet vrhunskog tenisa. Martina Hingis dio je veličanstvene švicarske garde – zajedno sa Federerom i Wawrinkom postigla je nemjerljiv utjecaj na tenis. Bilo je još velikih tenisača iz drugih zemalja, ali danas u svijetu tenisa vlada gotovo sveopći konsenzus – Švicarska je zemlja koja je najviše utjecala na povijest tenisa. O Federeru se ne treba ništa govoriti, najveći je u povijesti tenisa, Wawrinka je jedan čudan tenisač koji je sposoban izgubiti od nekog prosječnog tenisača, a onda pobijediti Đokovića na njegovom vrhuncu na Grand Slam razini, a Hingis je sve zadivila svojim poglavito uspješnim nastupima u parovima, a ne treba zanemariti niti njezine pojedinačne nastupe. Osvojila je toliko toga u tolikoj ranoj fazi karijere i u toliko kratkom vremenu i to jednostavno plijeni pozornost. Po mnogima spada u TOP 10 igračica svih vremena u singlu, a što se tiče parova, odnosi tijesnu pobjedu najbolje svih vremena ispred Martine Navratilove (Navratilova 80,5 % pobjeda, Hingis 81,77%). Hingis je i igračica koja je ostavila dubok trag u srcima naše teniske javnosti obzirom da je osvojila Australian Open u paru s našom Mirjanom Lučić, dodatno izgubivši u finalu Roland Garrosa od naše Ive Majoli. Naša ju je publika nedavno mogla uživo vidjeti na dijelu – na egzibiciju protiv Majoli povodom 20. obljetnice tog velikog Roland Garros finala 1997. godine. Koliko je zaista velika Martina Hingis?

High peak (9/10)

Termin high peaka odnosi se na sam vrhunac karijere, na one sezone u kojima je sportaš bio na samom svojem vrhuncu. Obzirom na specifičnosti njezine karijere, za Martinu možemo reći kako je imala dva razdoblja high peaka.  Za Martinu Hingis prvo se razdoblje  high peaka nedvojbeno odnosi na razdoblje 1997. – 2000. 1997. osvojila je tri Grand Slam titule (AO, Wimbledon i US Open). Za nju je prava šteta što te sezone nije uspjela u kompletiranju Grand Slama obzirom da ju je u finalu Roland Garrosa pobijedila naša Iva Majoli. Nije joj pošlo za rukom da osvoji sve Grand Slam turnire prije svoje 17. godine, a to joj je bila neka intimna želja. Ne samo da nije kompletirala Grand Slam prije svoje 17. godine, ostaje činjenica da nikada nije osvojila Roland Garros u pojedinačnoj konkurenciji, ali to ne umanjuje njezina postignuća u karijeri. Osim ta tri Grand Slam naslova, te 1997. osvojila je i Sydney, Tokio, Pariz, Miami, Hilton Head, Stanford, San Diego, Filderstadt i Philadelphiju. 1998. kompletirala je Grand Slam osvojivši sva 4 Grand Slam turnira u parovima. Australian Open osvojila je s Mirjanom Lučić, a ostale tri titule s Novotnom. Također, 1998. godine osvojila je Australian Open u singlu dodavši time još 5 osvojenih turnira. 1999. osvojila je 7 turnira i igrala još 6 finala, treći put zaredom osvaja Australian Open, pobjeđuje na završnom Mastersu turniru u parovima sa još jednom ikonom svjetskog tenisa, Ruskinjom Annom Kournikovom. 2000. godine ostvaruje omjer pobjeda i poraza 77-10 , čime u jednoj sezoni ima 20 pobjeda više nego itko ikada do tada. Drugo razdoblje high peaka period je između 2015. i 2017. tijekom kojeg je osvojila 4 Grand Slama naslova u paru, srebrnu medalju na Igrama 2016.  u paru s Timeom Bacsinszky i  6 Grand Slam naslova u mješovitim parovima.

Široki peak (9/10)

Široki peak odnosi se na pitanje koliko je sportaš dugo ostao najbolji ili barem među najboljima. Obzirom na to da se dvaput vraćala u svijet tenisa, možemo reći i kako će joj široki peak biti specifičan. Dominirala je u sezonama 1997. – 2000 i u sezonama 2015.-2017. Bez obzira na ozlijede i na njezin period izbivanja iz tenisa kojega moramo uključiti, sljedeća činjenica je impozantna -  prvi put je zasjela na prvo mjesto WTA liste parova 1998. godine, a prva na listi parova je i sada, na kraju 2017. godine. Široki peak joj se dosta poklapa sa high peakom jer kada nije bila najbolja, bila je jednostavno u mirovini. Ipak, u kontekstu širokog peaka treba spomenuti godine 2006. i 2007. 2006. je osvojila Rim i Kolkatu kao i mješovite parove na Australian Openu, a 2007. je igrala četvrtfinale Australije.

Trofeji (9,5/10)

Martina Hingis  ima osvojena 43 WTA turnira i 2 ITF turnira (singl). U paru ima 64 WTA turnira i 1 ITF turnir. U pojedinačnoj konkurenciji ima 5 osvojenih Grand Slam turnira. U parovima ima osvojenih čak 13 Grand Slam naslova, u mješovitim parovima ima osvojenih 7 Grand Slam naslova, ima srebro s Olimpijskih Igara u paru, osvojila je Hopman Cup 2001. sa Federerom. Šteta što ima malo previše izgubljenih Grand Slam finala u singlu (7), ali nije li možda prebahato reći kako joj nedostaje još pokoji Grand Slam naslov u singlu? Bila je 209 tjedana prva na WTA listi u singlu, a to govori samo za sebe.

Posebnost (10/10)

Po čemu je posebna? Kako je promijenila tenis? Je li istina da nakon nje više ništa neće biti isto? Najmlađa Grand Slam pobjednica svih vremena (15 godina i 9 mjeseci, Wimbledon 1996. u paru), 1998. postaje tek treća igračica u povijesti koja u isto vrijeme drži broj 1 i u pojedinačnoj konkurenciji i u parovima. Osim što je postala posebna po svojim „najmlađa ikad“ rekordima, njezina posebnost tu ne staje. Maksimalno je popularizirala igru parova – kategoriju koja se nikada nije mogla mjeriti sa singlom, bez obzira na svoju atraktivnost. Imala je jednostavno izniman osjećaj za igru parova – razumijevala je koncept izgradnje poena, znala je kad treba izaći na mrežu, a kada ostati otraga, njezina igra na mreži bila je nevjerojatna. Slabijeg servisa, ali superiornog backhanda sa kojim se i branila i napadala. Odlično je pokrivala prostor osnovne linije i tamo je uspostavljala kontrolu unutar same izmjene. Uspješna i u singlu i u paru – jedinstvena igračica, nakon njezinog odlaska popularnost ženskih parova sigurno će dramatično pasti, svojim je rezultatima i karakteristikama koje posjeduje u igri, uvelike utjecala na povijest tenisa. Kako je igrala parove, najbolje se vidi na ovom linku: https://www.youtube.com/watch?v=O7_L-OWpjq8

Popularnost (8/10)

Je li veća od tenisa? Koliko je obožavana? Ovu kategoriju najteže je ocijeniti. Imala je ona svojih negativnih strana (kokain, obiteljsko nasilje nad mužem), ali ako ovo stavimo po strani i gledamo isključivo njezin doprinos tenisu, popularnost joj teško možemo oduzeti. Zbog nje se kupovala karta, posebice kada su u pitanju bili parovi. Prema posjetiteljima stranice, whopopular.com Hingis se nalazi na 3. mjestu najpopularnijih sportaša iz Švicarske, iza nedodirljivih Federera i Ammanna. Na ljestvici popularnosti svih sportaša zauzela je 382. mjesto, nalazi se u društvu Asafe Powella. Za usporedbu, prema toj je ljestvici Ivica Kostelić 375., a Ivanišević 367.

Martina, rastanci su bolni. Ti to najbolje znaš!
Od svijeta profesionalnog tenisa oprostila se velika Švicarka Martina Hingis. Kaže, po posljednji put. I vjerovat ćemo ti Martina, obzirom na godine (37) zaista je teško očekivati neki ponovni povratak u svijet vrhunskog tenisa. Martina Hingis dio je veličanstvene švicarske garde – zajedno sa Federerom i Wawrinkom postigla je nemjerljiv utjecaj na tenis. Bilo je još velikih tenisača iz drugih zemalja, ali danas u svijetu tenisa vlada gotovo sveopći konsenzus – Švicarska je zemlja koja je najviše utjecala na povijest tenisa. O Federeru se ne treba ništa govoriti, najveći je u povijesti tenisa, Wawrinka je jedan čudan tenisač koji je ...
Martina, rastanci su bolni. Ti to najbolje znaš!
Od svijeta profesionalnog tenisa oprostila se velika Švicarka Martina Hingis. ...
Samo jedna molba za urednike. Jel možete napraviti manji razmak između podnaslova high peak i početka tog ulomka? Lupite samo jednom backspace, to mi je promaklo. Hvala! - ivan-cro, 31.10.17. 14:18, 0 0 0
wolfy31 | 10/2017

Već je svima poznato ime Luke Dončića. Čak i onima koji pretjerano ne prate košarku. A ovoj golobradi Slovenac napunio je 18 godina tek prije osam mjeseci. Takva lakoća igranja, nevjerojatna košarkaška inteligencija rijetko se viđaju. A opet ću ponoviti – tek mu je 18!

2015. godine pokazao je da je ispred svog vremena, kada je, zajedno sa suigračima iz madridskog Reala osvojio juniorsku Euroligu. Naravno, proglašen je za najboljeg igrača tog turnira. Nakon toga je Pablo Laso zaključio kako bi mu ovaj mladić mogao pomoći u seniorskoj momčadi Reala, pa mu je prije dvije sezone dao prvu priliku.

Iskusni španjolski stručnjak nije morao dugi čekati kako bi se uvjerio da je napravio pravi potez. A Luka je posebno briljirao lani, kad je, uz Llulla i Randolpha, redovno najviše pokazao u kraljevskoj momčadi. Nisu to bili samo neki atraktivni potezi, već je četiri puta proglašen za najboljeg igrača kola Eurolige (po dvaput u regularnom dijelu te doigravanju).

Znao je uzeti loptu u svoje ruke tijekom odlučujućih trenutaka utakmica, gdje je još više dokazao o kakvom se igraču radi. Bio je najveća pomoć Dragiču u prvom, povijesnom penjanju Slovenije na europski košarkaški tron. A takvo ljeto nije ga umorilo.

Laso na početku ove sezone ne može računati na svoju prvu violinu, već spomenutog Llulla. Ali Dončić je odmah preuzeo ulogu vođe. Bez obzira što je njegova momčad ostala bez usluga bitnih Kuzmića, a posebno Randolpha, mladi Slovenac ponaša se poput najvećih košarkaških dirigenata. Njegov Real je, uz Olympiakos, jedina momčad bez poraza u prva četiri kola Eurolige. A u posljednja dva kola, Dončić je proglašen najboljim igračem tog natjecanja.

Ali to nije ono američko medijsko forsiranje Lonza Balla, već je Dončić to itekako zaslužio. Upravo zato se često i spominje kao mogući prvi izbor na sljedećem draftu. A Ameri su nakon Bargnanija vrlo oprezni po tom pitanju.

Koliko je zapravo košarkaški dobar najbolje je prikazati kroz brojke. FIBA je nagradu za najboljeg mladog igrača dodjeljivala od 2005. do 2014. godine, a kroz tih deset godina provuklo se šest laureata. Zisis, Rubio, Rudy, Vesely, Valančiunas i naš Dario. Impresivna ekipa za usporedbu.

Zisis je s 18 godina bio u euroligaškom AEK-u. Rubio s Joventutom osvojio ULEB Kup (današnji Eurokup), MVP tog istog natjecanja, iste godine, Rudy Fernandez, s 18 je dobivao minute na kapaljku u euroligaškom Joventutu. Vesely je ispao sa Slovanom iz NLB (ABA) lige, nakon čega prelazi u Partizan, Valančiunas je bio u procesu prelaska u Lietuvos, dok je Šarić osvojio juniorsku Euroligu sa Zagrebom.

E, sad, brojke (*Vesely i Valančiunas s po 19 godina, ostali s po 18*):

Igrač    Sezona     Klub      Natjecanje   MPG    PPG    RBG    APG    SPG   BPG   

Zisis     '01./'02.   AEK       Euroliga       14,2    4,5     0,9     1,1      0,4    4,5   

Rudy    '02./'03. Joventut    ULEB Kup     4,5     0,5     1,5     0,0      0,0    0,0    

Rubio   '07./'08. Joventut    ULEB Kup     21      7,6     2,7     4,5      2,4    0,1 

Vesely  '08./'09. Partizan     Euroliga      19,9    4,8     3,4     0,4      0,5    0,3

Valanč.  '10./'11. Lietuvos    Euroliga      15,4    7,7     5,8     0,2      0,2    0,7

Šarić      '11./'12. Zagreb     Euroliga      15,0    2,0     4,5     0,5      0,3    0,3

Dončić    '16./17. Real         Euroliga       19,9    7,8     4,5     4,2     0,9    0,2

Dončić    '17./'18. Real        Euroliga       26,5    20,5   5,0     3,0      1,0    0,5  

* Zisis je 2005. osvojio zlato na EP, nije izabran na draftu, u NBA se nikad nije zaputio

* Rudy je igrao u NBA, imao kratku ali solidnu karijeru, nije dosegao status zvijezde, iako se to od njega možda moglo očekivati; s reprezentacijom napravio čuda, osvojeno sve osim zlata na OI

* Rubio dva zlata na EP, vrlo dobra karijera u NBA, uvijek blizu double-double prosjeka, još ima mjesta za napredak

*Vesely je vratio košarku u Češku, u NBA se samo zaputio, a novu transformaciju doživio pod Obradovićevom palicom

*Valančiunas je dominirao u mlađim kategorijama, sa seniorima stigao do europske bronce dvaput, u NBA-u vrlo cijenjen

*Šarić se barem djelomično dokazao u Europi, imao vrlo dobru rookie NBA sezonu, treba još pokazati puni potencijal

Gledajući sve ove podatke, nije teško zaključiti kako je Dončiću samo nebo granicu. Sa samo 18 godina iza sebe hara Euroligom, a ne bi bilo čudno ni da je osvoji ove sezone. A onda je gotovo siguran pick drafta 2018. Ili su Ameri glupi, pa možda i ne bude...

Dončić: Košarkaško čudo
Već je svima poznato ime Luke Dončića. Čak i onima koji pretjerano ne prate košarku. A ovoj golobradi Slovenac napunio je 18 godina tek prije osam mjeseci. Takva lakoća igranja, nevjerojatna košarkaška inteligencija rijetko se viđaju. A opet ću ponoviti – tek mu je 18! 2015. godine pokazao je da je ispred svog vremena, kada je, zajedno sa suigračima iz madridskog Reala osvojio juniorsku Euroligu. Naravno, proglašen je za najboljeg igrača tog turnira. Nakon toga je Pablo Laso zaključio kako bi mu ovaj mladić mogao pomoći u seniorskoj momčadi Reala, pa mu je prije dvije sezone dao prvu priliku. Iskusni ...
Dončić: Košarkaško čudo
Već je svima poznato ime Luke Dončića. Čak i onima ...

Respekt: BruceWayne, Gazi24, marko_marcus, domac277,

Slažem se: Gazi24,

Gotovo siguran PRVI pick drafta si htio napisati? Je li najrealniji kandidat za MVP Eurolige? - domac277, 29.10.17. 15:17, 0 0 0
naravno, lapsus calami :) Po ovome što je dosad pokazao, najrealniji kandidat je, ali je i pitanje kakva će mu statistika biti kad se vrati Llull. Sigurno je da neće moći održati ovakve brojke kakve ima na startu Eurolige. - wolfy31, 29.10.17. 15:43, 0 0 0
pravi | 10/2017

Iako sam već jednom pisao o Zrinjskom iz Mostara, nije bilo reakcije. Sada pišem ponovno budući da su neki nakov videa o perspektivi hrvatske „velike četvorke“ iskazali želju da netko nešto kaže i o bh. ligi. Ne pratim druge klubove osim Zrinjskog, pa će moja analiza biti dosta ograničena, ali probleme koje ima bh. prvak imaju i svi ostali klubovi.

Najprije, dobre strane. HŠK Zrinjski Mostar je aktualni prvak BiH te se smatra najorganiziranijim klubom u ligi. To nije samo mišljenje pobornika Plemića, već i sami protivnici (i igrači i treneri) to vrlo često potvrđuju. Razlog je, naravno, Uprava. Uprava ima jedan cilj – biti najbolji. Uprava se sastoji od poduzetnika i političara koji nisu tu radi novca jer oni novca imaju. Oni su tu vođeni ljubavlju da svima pokažu što Hrvati mogu. Naime, Zrinjski za Hrvate u BiH nije samo klub koji svi vole. To je simbol hrvatstva. Simbol otpora prema Bošnjacima. Kao primjer izdvajam završnicu prošlosezonskog prvenstva kada je Zrinjski u zadnjem kolu „uzeo“ titulu Željezničaru, a cijeli je stadion pjevao: „Bit će Željo k**ac šampion!“ To je, ajmo reći, nekakav naš dišpet ili inat.

Bosansko-hercegovačka liga je iznimno neizvjesna. Tome najbolji svjedoči činjenica da je od osnutka lige (2002. g.) čak sedam ekipa osvojilo naslov prvaka. Nitko taj uspjeh nije ponovio triput zaredom. Najviše trofeja imaju Zrinjski (5) i Željezničar (3). Prošle sezone zadnje je kolo odlučivalo o naslovu prvaka koji su mogle postati čak tri ekipe (Zrinjski, Željezničar i Sarajevo).

Problemi su brojni. Najprije, sama je kvaliteta igre miljama daleko od one u hrvatskoj ligi. Za to su dobrim dijelom zaslužni i travnjaci koji su u većini slučajeva na rubu regularnosti. A pogotovo kad padne kiša ili snijeg koji u Bosni nisu rijetkost. Također, jedan od golemih problema predstavlja manjak stručnog sportskog novinarstva. Dok se bošnjački i hrvatski novinari svađaju je li u Mostaru letio dron sa zastavom Herceg-Bosne ili sa zastavom tzv. Herceg-Bosne, nitko ne zna prokomentirati utakmicu u kojoj su domaćini neočekivano poraženi od Sarajeva s rezultatom 1:3. Da stvar bude gora, ako kojim slučajem ne živite u Mostaru (tj. preselili ste se u Njemačku) ne možete pogledati utakmicu na internetu jer streama nema, kao što nema ni snimke utakmice na YouTubeu. Kad se to usporedi s Hrvatskom... U Slobodnoj izađe deset članaka o jednoj utakmici Hajduka, na YouTubeu možete pogledati sažetak, cijelu utakmicu, komentar taktike Joška Jeličića te komentar suđenja Matea Beusana. Ogromna, ogromna razlika.

No, po meni najveći problem predstavlja omladinski pogon. Jeste li ikad čuli „Ima jedan mali u bh. ligi. Igra odlično, bit će veliki igrač.“ Naravno da niste. Treneri su nekompetentni obavljati taj posao, a ni infrastruktura im ne pomaže. Stadion Zrinjskog ima jedan pomoćni teren za sve kategorije Omladinske škole. Jedan. A djece ima mnogo. U kadetima se počinje s onom „para vrti gdje burgija neće“. Guraju se tatini sinovi, a oni najtalentiraniji propadaju ako nemaju para. Znam toliko dobrih mladih igrača koji su prestali igrati jer se nisu htjeli boriti protiv vjetrenjača. Zvonimir Kožulj je svoju borbu dobio tako što je kao junior otišao u Široki Brijeg. Bosansko-hercegovački klubovi nikad se neće pomaknuti s mrtve točke dok ne pokrenu omladinski pogon. Nikad neće proći dva pretkola europskih kvalifikacija. Nisam uspoređivao ovu ligu s ligama petice. Uspoređivao sam je sa susjednim HNL-om. I pogledajte kako je ogromna razlika. Razlika koja se može smanjiti samo stvaranjem novih mladih igrača. Nažalost, BiH je država u kojoj ništa ne funkcionira kako treba, pa tako ni nogomet.

Postoji li perspektiva za bosansko-hercegovačku ligu?
Iako sam već jednom pisao o Zrinjskom iz Mostara, nije bilo reakcije. Sada pišem ponovno budući da su neki nakov videa o perspektivi hrvatske „velike četvorke“ iskazali želju da netko nešto kaže i o bh. ligi. Ne pratim druge klubove osim Zrinjskog, pa će moja analiza biti dosta ograničena, ali probleme koje ima bh. prvak imaju i svi ostali klubovi. Najprije, dobre strane. HŠK Zrinjski Mostar je aktualni prvak BiH te se smatra najorganiziranijim klubom u ligi. To nije samo mišljenje pobornika Plemića, već i sami protivnici (i igrači i treneri) to vrlo često potvrđuju. Razlog je, naravno, Uprava. Uprava ...
Postoji li perspektiva za bosansko-hercegovačku ligu?
Iako sam već jednom pisao o Zrinjskom iz Mostara, nije ...
Rekao bi da se BIH nogomet u budućnosti sažeo u zadnjoj rečenici. - BruceWayne, 28.10.17. 22:08, 0 1 0
Ima čak Sarajevo par dobrih igrača, kapetan im ima 21 godinu (IIRC), Hadžić dosta igra, Veladžić isto izgleda ok, a ima i klinac u Guardianovoj listi, Rijad Sadiku, ima 17 godina. Nažalost oni su samo prosječni u usporedbi s hrvatskim igračima. - niksi, 29.10.17. 19:23, 0 0 0
thommys2211 | 10/2017

Ovog vikenda pred nama je otvaranje nove skijaške sezone u austrijskom Söldenu. Standardna utrka krajem listopada na glečeru svake je godine prvi test skijašicama i skijašima u Svjetskom skijaškom kupu. Na početku prošle sezone, svi su se mogli složiti da će Hirscher biti ukupni pobjednik, međutim, kako je sezona tekla, Hirscheru nije bilo baš tako lako kao što se na početku činilo. Bilo je utrka koje su malo zakomplicirale stvari te je sezona postala napetija. Ipak, na kraju je Hirscher uspio osvojiti Veliki kristalni globus. No, ove godine postavlja se isto pitanje: hoće li Marcel uspjeti obraniti titulu i u ovoj sezoni, te može li itko nakon 6 godinu u nizu prekinuti njegovu dominaciju? Na ovo pitanje osim Hirschera, kladionice kao odgovor nude Pinturaulta, Kristoffersena i Jansruda kao kandidate za osvajanje Velikog kristalnog globusa, s tim malo veće šanse su na strani Hirschera i Pinturaulta, dok malo manje šansi imaju Kristoffersen i Jansrud. To je i logično jer su prošle sezone ti skijaši popunili prva četiri mjesta u ukupnom poretku.

Počevši sa Hirscherom, zna se da propušta otvaranje  zbog ozljede gležnja koju je zadobio sredinom kolovoza na jednom od prvih treninga, a dosad nikad nije bio teže ozlijeđen. Do povratka na snježne staze morat će pričekati najmanje 3 mjeseca pa se njegov povratak u „bijeli cirkus“ može očekivati krajem studenog u američkom Beaver Creeku. Time propušta 1 veleslalom (Sölden), 1 slalom (Levi), 1 spust (Lake Louis) te 1 super G (Lake Louise). Uzevši u obzir da je Hirscher najbolji u slalomu i veleslalomu, u te dvije discipline gubi najviše bodova, dok u super G-u i spustu najmanje. Gledajući rezultate iz prošle sezone, Hirscher je pobijedio u sveukupno 6 utrka (2 slaloma i 4 veleslaloma) dok je kao 2. i 3. završio 10 puta ( 5 slaloma, 4 veleslaloma te 1 alpska kombinacija). U super G-u najbolji rezultat mu je bilo 13. mjesto iz Val d'Isera.  Brojke su impresivne, ali za ono što ga treba brinuti jest to da su ga prošle sezone pobjeđivali i Pinturault i Kristoffersen, i to ne s malom prednosti. Pogotovo Kristoffersen koji je pokazao da može biti bolji od njega i kad bi Hirscher dao sve od sebe, što je kod njega izazivalo velike frustracije. S druge strane, ono što ide njemu u korist je, naravno kiks ostalih konkurenata, ali također raspodjela bodova, odnosno rasipanje bodova između njegovih konkurenata. I to na način da Hirscher pobjeđuje, a Kristoffersen i Pinturault se izmjenjuju na ostalim pozicijama ili ne završe utrku. Takav sustav raspodjele bodova najviše ide u korist Hirscheru, te to je jedini način na koji bi Hirscher mogao obraniti Veliki kristalni globus. Međutim, s obzirom na ozljedu, ostaje nam vidjeti kako će Hirscher skijati, te da li će moći dati svoj maksimum jer ukoliko neće, teško da će pobijediti i Pinturaulta i Kristoffersena. Nadalje, ove sezone se u veljači održavaju zimske Olimpijske igre, a u tom natjecanju Hirscher ima samo 1 medalju - srebro u slalomu iz Sochija. Iz toga je vrlo jasno da će ići u lov na zlato. Bilo kako bilo, Hirscher je prošle sezone u ukupnom poretku sa osvojenih 1599 bodova bio bolji od drugoplasiranog Jansruda za 675 bodova, tako da propuštanje par utrka ne bi trebalo naškoditi ovom austrijskom skijašu u obrani Veliko kristalnog globusa i po sedmi put zaredom.

Slijedeći kandidat za osvajanje Velikog kristalnog globusa je Alexis Pinturault, francuski skijaš koji već nekoliko sezona najavljuje osvajanje globusa, ali nikako da mu to pođe za rukom. Prošlu je sezonu otvorio pobjedom u Söldenu, a osim te, ostvario je još dvije pobjede u veleslalomu i jednu u alpskoj kombinaciji, dok je 2. bio samo jednom (City event Stockholm), a 3. je bio u veleslalomu (Val d’Isere). Međutim, ono što je prošle sezone pokazao je bilo odlično otvaranje sezone kada je skijao nevjerojatno dobro, te je u nekoliko navrata bio bolji od Hirschera. Tada je svima dokazao da se može boriti s njim. Ali prvi problemi su počeli kada nije završio super G u Val’Iseru, i par dana kasnije u slalomu kada nije završio drugu vožnju nakon odličnog plasmana u prvoj vožnji. Nakon toga više nije ostvarivao dobre rezultate u slalomu te se izvana dobio dojam kao da je psihički pao. Nije se više usudio toliko riskirati, izgubio je to samopouzdanje koje je imao na početku sezone i nije više tako dobro skijao. U čemu je onda on bolji od Hirschera? Prvenstveno u alpskoj kombinaciji, te u super G-u. Međutim, Hirscher puno veću razliku u bodovima može napraviti u slalomu, nego Pinturault u super G-u. Što onda treba Alexisu da bude broj 1? Mora psihički ojačati/stabilizirati da bi manje ispadao, te samim time trebao bi poboljšati rezultate u slalomu svakako, a u super G-u koliko može. Njegov super G prošle sezone bio je uglavnom oko 10. mjesta što je za tehničara poprilično dobar rezultat. Što se njegovih nastupa na olimpijskim igrama tiče, ima jednu broncu iz Sochija, dok slalom i kombinaciju nije završio. To dovodi do zaključka da bi i on ove sezone morao napasti zlato, u kombinaciji svakako, a u veleslalomu isto. Valja napomenuti da se ovog ljeta odvojio se od francuskog saveza te je počeo trenirati samostalno sa svojim timom, što znači da se naveliko sprema za 1. mjesto u ukupnom poretku.

Mladi Norvežanin Henrik Kristoffersen još je 2014. godine dao naslutiti da će postati odličan skijaš kada je u Schladmingu ostvario svoju prvu pobjedu u Svjetskom skijaškom kupu kao jedan od mlađih skijaša. Danas, jedan je od glavnih kandidata za globus u slalomu sigurno, dok ima dobre šanse i u veleslalomu. 2016. je uspio osvojiti Mali kristalni globus u slalomu, dok je prošle sezone bio 2. iza Hirschera. Prošle sezone Henrik je nastupao samo u tehničkim disciplinama te od njih 20, nije završio 3 - slalomi u Kitzbühelu i Kranjskoj gori (slalom u Leviju nije nastupao zbog problema sa savezom). Od 10 slaloma, pobijedio je u njih 5, jednom je bio 3., jednom 25., dok ostale nije završio. Ono što se je vidjelo jest da može s lakoćom pobijediti Hirschera i to u više navrata. Koliko god da se Hirscher trudio, Henrik je uspio biti još bolji. To dovodi do zaključka da Hirscher više nije bio jednu razinu iznad ostalih slalomaša, kao što je to bio slučaj prijašnjih sezona, već smo imali prilike vidjeti i Henrika na takvoj razini. Međutim, s obzirom na prošlu sezonu, Henrik je pao u veleslalomu. U prosjeku je u toj disciplini utrke završavao na 7. mjestu, te je samo jednom bio na postolju kao trećeplasirani, dok je sezonu prije bio 4 puta na postolju, a četvrti je bio tri puta. Ono što Henrik mora poboljšati u odnosu na prošlu sezonu je definitivno veleslalom, dok u slalomu ne smije ispadati iz utrke. Što se njegovih nastupa na olimpijskim igrama tiče, iz Sochija ima brončanu medalju u slalomu, te 10. u veleslalomu. S obzirom na odlične slalomske rezultate u zadnjih par sezona, on je uz Hirschera glavni favorit za zlatnu medalju u toj disciplini.

Kjetil Jansrud je sa svoje 32 godine najstariji skijaš u ovom odabranom društvu te je jedini predstavnik iz brzih disciplina. Upravo to je njegova najjača strana u odnosu na preostala tri skijaša. Gledajući prošlu sezonu, u brzim disciplinama je na postolju bio 7 puta, od čega je ostvario 5 pobjeda. Od tehničkih disciplina, veleslalom nije završio 3 puta, dok je ostale utrke bio na između 22. i 25. mjesta. Ono što iskače je 3. mjesto u paralel-veleslalomu u Alta Badiji. Na kraju sezone bio je drugi sa osvojenih 924 bodova, 675 boda iza prvog Hirschera. Ono što bi on ove sezone trebao popraviti su rezultati u brzim disciplinama, pogotovu u spustu, ali i u veleslalomu, ako želi Veliki kristalni globus. Njegova najveća prednost su brze discipline, i ukoliko se dogodi raspodjela bodova u tehničkim disciplinama (na način da Hirscher, Pinturault i Kristoffersen jedan drugome uzimaju bodove), Jansrud jedino dominacijom u brzim disciplinama može do globusa.  Nadalje, što se tiče njegovih nastupa na olimpijskim igrama, iz Vancouvera ima srebro u veleslalomu, a iz Sochija zlato u super G-u te broncu u spustu. Ovdje se nalazi njegova prednost u odnosu na preostala tri skijaša. Naime, on jedini ima zlatnu medalju sa olimpijskih igara, što znači da se može u potpunosti posvetiti Svjetskom kupu. Međutim, i dalje je jedan od glavnih favorita za zlatnu medalju u super G-u.

Kao što je u uvodu rečeno, ovaj vikend počinje sezona bez Hirschera te nam ostaje za vidjeti kako će se situacija razvijati do kraja sezone. U svakom slučaju, bit će vrlo zanimljivo vidjeti Hirschera i njegov način skijanja kada će se vratiti na bijele staze. Iz svega priloženog, čeka nas jedna od najzanimljivijih sezona unazad nekoliko godina.

Može li netko ove sezone zaustaviti Hirscherovu dominaciju?
Ovog vikenda pred nama je otvaranje nove skijaške sezone u austrijskom Söldenu. Standardna utrka krajem listopada na glečeru svake je godine prvi test skijašicama i skijašima u Svjetskom skijaškom kupu. Na početku prošle sezone, svi su se mogli složiti da će Hirscher biti ukupni pobjednik, međutim, kako je sezona tekla, Hirscheru nije bilo baš tako lako kao što se na početku činilo. Bilo je utrka koje su malo zakomplicirale stvari te je sezona postala napetija. Ipak, na kraju je Hirscher uspio osvojiti Veliki kristalni globus. No, ove godine postavlja se isto pitanje: hoće li Marcel uspjeti obraniti titulu i u ...
Može li netko ove sezone zaustaviti Hirscherovu dominaciju?
Ovog vikenda pred nama je otvaranje nove skijaške sezone u ...
ivan-cro | 10/2017

Dočekali smo konačno i najveći test naše ženske nogometne reprezentacije u ovom kvalifikacijskom ciklusu. Suprotstaviti se europskim doprvakinjama sigurno nije bio lagan posao, utakmica je od nas zahtijevala puno taktičke odgovornosti i fleksibilnosti, ali obrasci igre pokazuju da se naš stožer, zajedno sa igračicama, kvalitetno pripremio za utakmicu. Završilo je 0:4, ali dva smo gola primili praktički u sudačkoj nadoknadi, što je pak rezultat nekih faktora na koje naše nogometašice baš i ne mogu direktno utjecati, stoga ih nekako i ne računam. Rezultat nije ni bio primaran, bilo je primarno vidjeti kako ćemo se ponašati u odrađivanju onih osnovnih elemenata nogometne igre protiv jednog takvog jakog protivnika. Utakmica protiv jakog protivnika generira dodatno iskustvo, ekipa se polako uigrava, postoji trend rasta u samoj igri, a sljedeće utakmice protiv Ukrajine i Mađarske u Hrvatskoj ponudit će pravi odgovor na pitanje gdje smo trenutno u odnosu na ostale ekipe iz naše grupe.

Obzirom na naš trenutni kadar i na zahtjeve protivnika, u utakmicu smo krenuli u očekivanom rasporedu – defenzivna varijanta 3-5-2 koja se može čitati i kao 5-3-2. Bilo je jasno što smo željeli postići takvom formacijom – glavna tendencija nam je bila duplirati danske bokove. Prethodna činjenica povlači za sobom sljedeću činjenicu – u sredini se nismo mogli toliko oslanjati na gustoću i brojnost nego isključivo na pravilno pokrivanje pojedine igračice i samu obranu prostora, morali smo paziti da ne ispadnemo u sredini, ključno je bilo držati linije i paziti na ulaske Dankinja u međuprostore između naše vezne i zadnje linije. U globalu gledano, sasvim solidno smo držali raspored u tih 5-3-2, Dankinje nas nisu probijale na sustav i strukturu nego na čistu individualnu kvalitetu. Koliko god da smo se sustavom fokusirali na dupliranje bokova, danski bekovi su izrazito ofenzivni i Danska bi na tom segmentu terena ostvarivala najveću prednost kako god da smo se bili postavili. Obzirom na visoko postavljenu zadnju liniju Danske, kao i na činjenicu da su danski stoperi bili ti koji su u fazi prve distribucije ulazili u sredinu, došlo je do toga da smo u sredini bili ne samo kvalitativno nego i brojčano inferiorni. U fazi obrane bojali smo se izaći u neki viši presing obzirom kako je tada postojala opasnost da ispadnemo iz rasporeda i da nam se raspadnu linije – to je jednostavno tako, dogodi se jedno ispadanje, a ostala ispadanja samo su „domino efekt“.

Pritiskom na zadnju liniju nismo puno postigli jer smo u tom segmentu djelovali previše individualno – Conjar je sama pritiskala u prvom dijelu, Šundov se povlačila prema srednjem redu. Pokazalo se ipak da se pritiskom može nešto napraviti – Landeka je pritisnula, oduzela loptu i krenula sama na golmanicu Danske u 90. minuti… Ponešto taktičke „neodgovornosti“ bilo je baš na bokovima – tamo su vrlo često to bili dvoboji 2 na 2 koje su Dankinje rješavale svojom individualnom klasom – problem je u tome što nije preporučljivo nakon prolaska igračice ostati gore, mora se trčati za igračicom koja je izašla kao pobjednica iz te situacije. Upravo stoga, Dankinje su nam nekoliko puta u svakom dijelu propisno probile bok i imale su puno vremena za centaršut za Nadim, a to je problem kada se zna koliko je spomenuta jaka u igri glavom. Spona Jelenčić-Žigić vrlo dobro je funkcionirala, lijepo su surađivale, a vrijedi posebno istaknuti doprinos Jelenčić u obje faze igre. Ponovno je kapetanica Landeka bila faktor stabilnosti u veznom redu, dobro se rješavala lopte pod pritiskom, vrlo dobro se gradila i zadržavala loptu, izlazila je naprijed i bila okomita. Srećom, imala je pomoć Maltašić koja je odradila dobar dio posla u sredini – dobro se zonski kretala, zadržavala je loptu, bila je solidna u duelima, dovoljno agresivna – ona i Landeka nam daju garanciju da ćemo protiv slabijih ekipa od Danske moći pronaći balans i kontrolu u sredini terena. Imali smo i nekoliko dobrih izlazaka naprijed (Nevrkla, Horvat), ali nismo uspijevali dovoljno dugo zadržati loptu u svojem posjedu. Nedostajao je i zadnji pas, ali on uvijek nedostaje slabijoj ekipi u meču protiv jače – pod velikim ste pritiskom i to zadnje dodavanje odigravate na slijepo.

Drugo poluvrijeme počinjemo zamjenom Conjar za Andrlić, a to je značilo i promjenu formacije u uvjetno rečenih 4-4-2. U takvom smo rasporedu djelovali čvršće i taktički koordiniranije, Andrlić je promijenila ritam svojim dobrim postavljanjem i pravocrtnom brzinom. Rekao sam već – zanimalo nas je prvenstveno ponašanje u odrađivanju osnovnih elemenata nogometne igre protiv jednog takvog protivnika. Moramo time biti zadovoljni – dobro smo držali linije, nije bilo ispadanja iz sustava, pokazali smo taktičku prilagodljivost promjenom formacije u drugom dijelu, u drugom smo dijelu u nekih 15-20 minuta uspostavili posjed i kontrolu na sredini, bili smo tehnički potkovaniji s loptom u nogama, nisu nam Dankinje stvarale takav pritisak… Prva dva gola Danske plod su inspiracije Harder, kada Vam sa 25 metara zabije odbijancem od prečke, sve taktike padaju u vodu. Treći i četvrti gol posljedice su nečega drugoga – skoro smo cijelo poluvrijeme odolijevali napadima Danske, a kada se samo branite, tada se i više energetski trošite. Osim toga, Dankinje nisu igrale utakmicu sa Švedskom, a mi smo u razmaku od nekoliko dana igrali dvije utakmice. Kada uz sve to dodate činjenicu da se naš ženski nogomet tek podigao sa amaterske na poluprofesionalnu razinu, pad koncentracije u zadnjim minutama nimalo ne čudi. A četvrti gol smo i primili jer smo išli po počasni pogodak…

Kako je to izgledalo grafički? ( napad - 2. poluvrijeme)

Kao što se i vidi na grafu, zadnja linija je stajala dobro, u pitanju nije niti pretjerana dubina niti pretjerana plitkoća. Stajali smo relativno duboko, što je potpuno primjereno obzirom na profil protivnica i same utakmice. Nevrkla i Horvat sasvim solidne u obrambenim zadaćama, nekoliko puta su reagirale izbijanjem lopte u kritičnim situacijama, dobre su bile u oduzetim loptama, pokretačice naših izlazaka prema naprijed. Bekovi posebno dobri prema naprijed, naročito Jelenčić. Dujmenović je predstavljala nekakvu sponu između obrane i veznog reda, vidi se na grafu kako smo bili jači na lijevoj strani, na desnoj je strani izostala kombinatorika, ali u tome nas je onemogućio protivnik. Andrlić dobra u svojim prodorima po boku i ulascima u sredinu.

Obrana (2. poluvrijeme)

Na grafu se vidi da smo imali problema u branjenju na bočnim pozicijama. Koliko toga je uzrokovano kvalitetom Nielsen i Roddik, a koliko smo si problema sami sebi stvorili, teško je pitanje, ali trenutno nije ni bitno. Landeka je u sredini radila dobar pritisak na igračicu s loptom, Maltašić se dobro kretala zonalno, solidna u duelu. Andrlić također dobra i u obrani, igračica prvog bloka na našem boku. Ponavljam, šteta što naša napadačka linije nije više izlazila na dansku zadnju liniju, to bi vjerojatno malo promijenilo i koncept naše obrambene postave. Šundov se povlačila prema sredini, ali obrambeno je teško reći (barem golim okom) što smo iz toga dobili.

Iz Zaprešića lansirane u nogometnu orbitu
Dočekali smo konačno i najveći test naše ženske nogometne reprezentacije u ovom kvalifikacijskom ciklusu. Suprotstaviti se europskim doprvakinjama sigurno nije bio lagan posao, utakmica je od nas zahtijevala puno taktičke odgovornosti i fleksibilnosti, ali obrasci igre pokazuju da se naš stožer, zajedno sa igračicama, kvalitetno pripremio za utakmicu. Završilo je 0:4, ali dva smo gola primili praktički u sudačkoj nadoknadi, što je pak rezultat nekih faktora na koje naše nogometašice baš i ne mogu direktno utjecati, stoga ih nekako i ne računam. Rezultat nije ni bio primaran, bilo je primarno vidjeti kako ćemo se ponašati u odrađivanju onih osnovnih elemenata ...
Iz Zaprešića lansirane u nogometnu orbitu
Dočekali smo konačno i najveći test naše ženske nogometne reprezentacije ...

Respekt: Cirohito, GNKDZCFC, BruceWayne, domac277,

Slažem se: Cirohito,

Respect. Da nisam ovo pročitao ne bih gotovo ništa znao o ženskoj repki, nitko nigdje ne tipka o tome. Ovaj taktički graf mi je malo čudan jer sam navikao na one Losove zvijerke. - domac277, 28.10.17. 13:26, 0 0 0
Pretpostavljam da misliš na radijuse kretanja. Oni su, jasno, manji nego u muškom nogometu. Ako se čini da je premalo kombinatorike, a premalo praznine između limija, to je zato štp smo izgubili. :) - ivan-cro, 28.10.17. 13:45, 1 0 0
rodgthegoat | 10/2017
r5 s2 n1 k1

Sport je emocija. Ona cista,djetinjasta i naivna emocija koja te tjera na stadion po kisi i snijegu. Ona koja te natjera da alarm na mobitelu navijes u 2 ujutro jer  tamo neki sixersi igraju prvu od 82 utakmice. Emocija  zbog koje ti je cijeli tjedan bolji ako tvoj klub pobijedi u derbiju najveceg rivala. Ona zbog koje zena ludi svaku nedjelju jer djecu treba uspavati, ali Wentz se pretvara u fransiznog quaterbacka pred mojim ocima i to ne smijem propustiti. Tu i takvu emociju nam je drustvo iz maksimirske oduzelo, cijelo vrijeme okrivljavajuci nas da smo rusilacki element bez kojega bi svima bilo bolje.

Zagrebacko sam dijete i godinama sam hodocastio na utakmice dinama. Prvenstvo,  kup, prijateljske u maksimiru ili vani nije bilo bitno. Isao sam jer sam uvijek imao osjecaj da sam dio necega vecega od sebe i nikada se nisam vracao sa utakmica misleci da sam izgubio vrijeme. Poraze sam shvacao tragicno, ali sada bi vratio to vrijeme i dao bi da plavi izgube svaku utakmicu u sezoni samo da mogu povratiti bilo kakav osjecaj prema klubu iz maksimirske 127. Vise i novine ne mogu citati i preskacem prve stranice gdje su vijesti o dinamu i karikaturama koje ga vode.

Bojim se da je borba za dinamo izgubljena jer smo izgubili mlade snage. Danasnji klinci gledaju real i barcu, ne bi prepoznali Soudania na ulici, a covjek je jedan od najboljih stranaca koji su ikada tu igrali. Kapetan dinama Antolic moze mirno prosetati subotom po trgu bez da ga itko i dva puta pogleda,  a kamoli pita autogram.  Gospodin Z. M je tisucama djece oduzeo priliku da upoznaju radost kakvu sam ja osjecao kada bi isao u Koprivnicu ili na domacu utakmicu sa Varteksom. Ne ulazim u njegove motive niti me zanimaju pretjerano, ali covjek kojemu je u redu igrati bez publike, bez navijaca, bez kibica koji sa istoka vec tradicionalno pljuckaju na svakoga igraca koji nije odigrao savrsenu utakmicu. Maksimir je postao grad duhova gdje neka elitna skupina u kutu broji svoje novce, drzi prodike cijelom narodu putem streamova i koji su sami sebi svrhom. Najgore od svega je sto Zagreb suti. Ne mislim da je ovo najveci problem u zemlji i da bi nam svima bilo bolje kada bi vratili dinamo, ali nekada je postajala kriticna masa ljudi koja je i u situacijama gorim od ove borila se za ime i bodrila svoj klub bilo gdje i bilo kada. Ti su ljudi sada ostarili, osnovali obitelji i ne pojavljuju se vise, ali zasluzili su novu generaciju, zasluzili su da netko ustane i kaze da to tako vise ne ide. Ako zbog nicega drugoga onda zato jer su vratili ime koje smo svi zeljeli.  Takvi ljudi su trebali biti klinci poput mene i meni slicnih, ali nema nas. Nema zato jer je emocija ubijena. Nema jer je bolji nogomet na SK ili Areni, a i doma je toplije.  Izgubili smo emociju i osjecaj pripadnosti i samim time bojim se da smo izgubili DINAMO

Vratit cemo Dinamo..ili?
Sport je emocija. Ona cista,djetinjasta i naivna emocija koja te tjera na stadion po kisi i snijegu. Ona koja te natjera da alarm na mobitelu navijes u 2 ujutro jer tamo neki sixersi igraju prvu od 82 utakmice. Emocija zbog koje ti je cijeli tjedan bolji ako tvoj klub pobijedi u derbiju najveceg rivala. Ona zbog koje zena ludi svaku nedjelju jer djecu treba uspavati, ali Wentz se pretvara u fransiznog quaterbacka pred mojim ocima i to ne smijem propustiti. Tu i takvu emociju nam je drustvo iz maksimirske oduzelo, cijelo vrijeme okrivljavajuci nas da smo rusilacki element bez kojega ...
Vratit cemo Dinamo..ili?
Sport je emocija. Ona cista,djetinjasta i naivna emocija koja te ...

Respekt: BruceWayne, Emeritus7, Cirohito, pravi, ivan-cro,

Slažem se: Emeritus7, Cirohito,

Ne slažem se: gradim,

Povratak Dinama je sve bliže, samo pitanje je koliko će navijači imati volje ga vraćati gdje je sada, jer nakon odlaska Corleoneovih pitanje hoće li Dinamo biti uopće u prvoj ligi.. - BruceWayne, 6.11.17. 14:47, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.