zatvoreno

Tribina hipoteza

  • 04.12.2017.
  • 44
  • 5

Još jednom, otvorena tema za testiranje hipoteza koje nisu našle svoju posebnu temu...

Dakle, Tribina hipoteza!

Ocijenimo trenere u HNL-u:
Mario Cvitanović - razina trenera prvoligaški trener 3.4 1, 0, 5, 15, 19, 4, 0, 0, 0, 0, 0
Željko Kopić - razina trenera top prvoligaški trener 4.8 0, 0, 0, 3, 13, 25, 1, 0, 0, 0, 2
Matjaž Kek - razina trenera top prvoligaški trener 5.2 1, 0, 0, 0, 5, 20, 17, 0, 1, 0, 0
Zoran Zekić - razina trenera dobar prvoligaški trener 4.0 1, 0, 0, 6, 27, 10, 0, 0, 0, 0, 0
Tomislav Ivković - razina trenera dobar prvoligaški trener 3.5 1, 0, 2, 16, 21, 4, 0, 0, 0, 0, 0
Darko Raić-Sudar - razina trenera prvoligaški trener 3.0 1, 0, 8, 24, 10, 1, 0, 0, 0, 0, 0
Samir Toplak - razina trenera dobar prvoligaški trener 4.0 0, 0, 2, 9, 24, 7, 1, 0, 0, 0, 1
Mladen Bartolović - razina trenera prvoligaški trener 3.1 1, 0, 9, 21, 11, 2, 0, 0, 0, 0, 0
Mario Tokić - razina trenera prvoligaški trener 2.6 2, 3, 16, 14, 8, 1, 0, 0, 0, 0, 0
Iñaki Alonso - razina trenera prvoligaški trener 2.8 2, 2, 10, 19, 11, 0, 0, 0, 0, 0, 0

Analize (5)

Sherpa | 12/2017

Koliko puta ste čuli krilaticu kako se 'politika ne bi smjela miješati u sport'? No te se stalno događa, i to ne samo kod nas nego diljem svijeta. Štoviše, sport se često koristi za promoviranje države, od organizacijskih sposobnosti pa sve do promoviranja kulture. Kao jedan od velikih igrača pokazala se Rusija koja je dobila mnoga velika sportska natjecanja u a zadnjih par godina. Atletsko prvenstvo svijeta u Moskvi 2013, Zimske Olimpijske igre Sochi 2014, iste godine krenula je utrka Formule 1 u tom gradu, a kao kruna dolazi Svjetsko prvenstvo u nogometu dogodine. Zato je poprilično odjeknula vijest da će Rusiji, najvećoj zemlji svijeta, biti 'zabranjen' nastup na Zimskim Olimpijskim igrama u PyeongChangu 2018. godine. Opravdan razlog ili političko podmetanje?

Odgovor na to pitanje nećemo dobiti, pošto nitko od nas nije upoznat sa zakulisnim igrama, ali možemo dati analizu koja stavlja pojedine argumente na vagu.

Svi žele biti sjajni na igrama kada su domaćini, skupiti što više medalja, pogotovo zato što imaju pravo nastupiti u svim natjecanjima, bez obzira da li su njihovi sportaši ostvarili normu. Sochi 2014 je završio, a Rusija je bila na krovu svijeta. Prva po medaljama. Uspjeh nacije, najjača sila na tim Olimpijskim igrama. Skoro 4 godine kasnije na istoj toj tablici su tek peti – od tada pa do danas oduzete su im 4 zlate medalje, 6 srebrnih i jedna brončana. Jedna ili dvije mogu biti slučajnost, ali 11? Kopanje i pomoć zviždača ustvrdilo je kako je 'preko 1000 ruskih natjecatelja u različitim sportovima sudjelovalo u zataškavanju dopinga'. Rezultat? Zabrana nastupa u Olimpijskim igrama Rio 2016. Ali ne potpuna, krovni savezi svakog pojedinog sporta su dobili pravo odluke o tome hoće li dozvoliti nastup ili ne. Atletika i dizanje utega, dva sporta s najviše oduzetih medalja u povijesti, nisu. U konačnici je ipak oko 70% sportaša nastupilo na OI.

U povijesti OI oduzeto je 146 medalja (47 zlata, 51 srebro i 48 bronca), preko trećine tih medalja oduzeto je Rusiji i Sovjetskom Savez (Rusija je pravni nasljednik), čak njih 50!!! To ukazuje na količinu, dok podatak kako je Sydney 2000 zadnja olimpijada (bilo ljetna ili zimska) na kojoj im nije uzeta niti jedna medalja daje snažne indikacije na učestalost, pa čak i organiziranost dopinga. Ne pomaže niti što su iduće tri zemlje po broju oduzetih medalja također bivše članice Sovjetskog Saveza, dok top 5 dovršava SAD (ili je treći, ako gledamo zlata kao najvrijednija). To je trenutna brojka, uz nova anti-doping pravila gdje se i godinama nakon natjecanja mogu ponovo testirati rezultati (ove godine su otkriveni neki dopinzi iz Pekinga 2008) broj bi mogao narasti. Treba napomenuti kako sve medalje nisu oduzete zbog dopinga, bilo je pokoja zbog 'nepoštivanja' pravila, no poznato nam je da Rusija vodi i u broju sportaša optuženih za doping na OI – njih 109.

Druga strana medalje uvijek ima političke konotacije, te puno moralno sivog i pravno upitnog područja. Za PyeongChangu 2018 je odlučeno kako ruski sportaši neće moći nastupati pod svojom zastavom, niti himnom, te da ako žele mogu nastupati pod neutralnom zastavom ako se za to odluče i dokažu kako nisu do sada imali problema s dopingom. Kako je politički vrh kazao da neće braniti nastup svojim sportašima, mnogi će se odlučiti zanastup. No ostaje jako puno pitanja koja nemaju jasan odgovor i prilično su arbitrarna.

Prvo od njih je vezano uz to što je odluka donesena oko 65 dana prije početka natjecanja. Za događaj gdje se 7 godina ranije bira domaćin, kao i kvote, donijeti odluku u zadnji tren djeluje prilično amaterski. Isto tako ne ostavlja optuženom vremena za žalbu, pogotovo što će zadnjih dana svi biti 'zauzeti završnim pripremama za igre'. Isto tako postavlja se pitanja zašto je uopće donesena odluka. Ako je država optužena za Sochi doping, a je pošto su kažnjeni za Rio, zašto odmah nije izrečena kazna za nekoliko budućih natjecanja. Zar će Rusija prije svakoga biti na optuženičkoj klupi? Neki će kazati kako su i lani imali doping. Točno. Imali su, pao je jedan boksač koji je osvojio medalju i veslački tim prije natjecanja. No to nije brojka koja ukazuje na kontinuiranost, to mogu biti dva izolirana incidenta. Mogli bi čak kazati da su kaznom uklonili ogroman dio problema.


Što se mijenja? Zapravo skoro ništa sa sportske strane, Rusija i dalje može poslati svoje kvote, samo što neće moći nastupiti pod zastavom i himnom. To je u svakom slučaju politička poruka. Sve je isto, samo nećemo vaša obilježja isticati, a u konačnici ćemo te medalje pripisati vama pošto su ih osvojili vaši sportaši. Adekvatna kazna? Što je s ljudskom stranom? S presumpcijom nevinosti? Sada će svaki od sportaša iz te zemlje morati dokazati kako nije imao problema s dopingom te kako je redovito pristupao doping testovima. To ih stavlja u malo drugačiji položaj od svih drugih koji nastupaju. Što će se dogoditi ako je imao problema s dopingom te pošteno odradio kaznu? Hoće li dobiti zabranu nastupa te samim time dvostruku kaznu?

Točnog odgovora nema. Politika je sigurno imala svoje prste u svemu ovome, ali negirati postojanje dopinga bilo bi suludo. Neću ulaziti u to tretiraju li se druge zemlje na bolji ili lošiji način. Kao što sam na početku kazao, nemamo kompletan uvid u zakulisne igre. A njih uvijek ima. I to od onih koji stalno tvrde kako se 'politika ne bi smjela miješati u sport'

Zbrana nastupa Rusiji na ZOI 2018 - Politika ili doping?
Koliko puta ste čuli krilaticu kako se 'politika ne bi smjela miješati u sport'? No te se stalno događa, i to ne samo kod nas nego diljem svijeta. Štoviše, sport se često koristi za promoviranje države, od organizacijskih sposobnosti pa sve do promoviranja kulture. Kao jedan od velikih igrača pokazala se Rusija koja je dobila mnoga velika sportska natjecanja u a zadnjih par godina. Atletsko prvenstvo svijeta u Moskvi 2013, Zimske Olimpijske igre Sochi 2014, iste godine krenula je utrka Formule 1 u tom gradu, a kao kruna dolazi Svjetsko prvenstvo u nogometu dogodine. Zato je poprilično odjeknula vijest da ...
Zbrana nastupa Rusiji na ZOI 2018 - Politika ili doping?
Koliko puta ste čuli krilaticu kako se 'politika ne bi ...
wolfy31 | 12/2017

Još od šezdesetih godina prošlog stoljeća, Jugoslavija je pripadala svjetskom vrhu košarke. U uspjesima su uvijek dobrano sudjelovali i hrvatski igrači. Od Petričevića, Đerđe i Ćosića, do Kukoča, Petrovića i Rađe.

Od ove posljednje trojice krenuli smo i osnutkom naše države. Logično da su i očekivanja bila velika, pa je recimo bronca na velikom natjecanju bila neuspjeh. Tako nam je baš bronca iz Atena '95 ostala kao posljednja medalja. Čovječe, više od 22 godine prošle su od toga.

U međuvremenu, Toni i Dino su prerano zaključili svoje reprezentativne karijere. Razlozi su drugačiji, ali eto. Ostali smo bez njih, kad su nam bili užasno potrebni. I nakon njih je bilo velikih talenata, ali koji nisu ispunili puni potencijal.

Tako smo na Eurobasketu 2001. izgubili od domaćina Turske gore nego što je nogometna reprezentacija izgubila nekoliko godina poslije. 2005. smo, nažalost, bili predmet najvećeg lopova u povijesti košarke. Više puta nam se dogodila Srbija, od koje očito imamo nekakve komplekse. Najbliže medalji bili smo 2013. Bojan nas je sam doveo do četvrtog mjesta.

A, nakon toga? Od ljeta do ljeta živimo u nadi. Prvi ja. Priznajem. Ali na kraju svakog ljeta popijemo šamarčinu koja nas spusti na zemlju. Zašto? Zato što uzdižemo svoje igrače. Od Šarića smo napravili novog Kukoča. Čast Dariju, koji je brutalan igrač, ali igrač kalibra Kukoč nikad neće biti. Od Hezonje smo napravili superjunaka. Uz to, mlađi igrači odlučili su da im reprezentacija ne treba. Pisao sam već u prošloj analizi koliko im je to pomoglo ove sezone.

Tvrdoglavost samih igrača, ali i upletenost raznih managera uništavaju našu košarku koja je već dovoljno uništena. Ista stvar je i s nedovoljno stručnim ljudima. Ne mislim tu Radića, koji je desecima godina sputavao rast hrvatske košarke, već i na Rađu. I njemu čast na igračkoj karijeri. TOP 5 hrvatskih igrača ikad. Drugi najbolji centar u povijesti naše zemlje. Odmah iza Kreše. Ali, ovo što radi nakon te igračke karijere je smiješno.

Splitu je finanicijski izrazito pomogao, ali taj isti klub je u njegovom mandatu kao predsjednika zamalo postao drugoligaš. Za trenera tog istog kluba je doveo čovjeka koji se solidno uklapa, stručnog Skelina. A, onda, pored dva "talenta" na bekovima dovede stranca. A prije toga je cijelo ljeto držao predavanja kako naši igrači trebaju imati prednosti ispred stranaca.

Dogodio se i taj Eurobasket. Dogodila se Rusija. Pokazalo se da imamo premalo kvalitetnih igrača da bi napravili rezultat. Polako izlazi na površinu i priča kako nije bilo kemije, ali pustimo sad to. Prošlo je. Ono što me brine je trenutna reprezentacija.

Prva stvar, za izbornika se treba uzeti najbolja moguća opcija. Ukoliko su ovi euroligaški treneri zauzeti, treba uzeti najbolje raspoložive. Nazor je možda bio i najbolja opcija. Ako ništa, Repeša traži angažman, čak je i Zula bio slobodan. A Rađa se odluči na Skelina. Zašto? Jer je taj isti Skelin trener Splita.

A onda kreće cirkus... Taj "stručnjak" odlučio se "pomladiti" reprezentaciju, koja broji tek četiri igrača mlađa od 25 godina. Uz to, Šakić s 29 godina nije star, ali Žorić, Tomas i Ukić s 32, odnosno 33 jesu. Da se razumijemo, pozicija razigravača je najbitnija, a uz sve probleme koji su stigli s ovim kvalifikacijama, Ukić je bio raspoloživ. Što god mislili o njemu, on je naš najboljim play. Već duže vrijeme.

Ostatak selekcije je pomalo smiješan. Mišljenja sam da bih složio puno kvalitetniju momčad. S razlogom su stigli porazi od Nizozemske i Italije. Da se razumijemo, Italija je kvalitetna reprezentacija za ovu vrstu natjecanja. Ali, recimo, jedan Perić koji je bio najbolji igrač njihovog prvenstva nije dobio poziv u našu reprezentaciju.

Ali, ne bi to bilo toliko loše da se radi samo o tom svjetskom prvenstvu. Nekako bi i izgurali. No, to svjetsko veže odlazak na OI, pa bi sljedeće natjecanja na koje bi mogli ići bio onaj Eurobasket 2021.

Istina, Šarić će biti u najboljim igračkim godinama, ali Babo će tad već dobrano zagristi u tridesete. Budući da je "rođeni vođa", ne znam hoće li Šarić biti spreman preuzeti tu ulogu. 

Druga stvar je što se svi ovi mlađi igrači, koji su svjetski talenti (samo ne koliko ih naša javnost uzdiže), neće imati priliku dokazati u nacionalnom dresu. I ono što je bitnije, uigrati.

Gube se četiri godine generacije koja u svojim redovima ima Bogdanovića, Šarića, Hezonju, Zupca, Žižića, nekog stranca na playu jer ga sami ne možemo proizvesti te nemali broj role player igrača, koji mogu pomoći na svoj način. U ovom trenutku tu mislim na Simona, Rudeža...

Odlazak na ovo SP je, dakle, pod muss. Iako je većina medija dosad šutjela, danas sam pročitao tekst jednog bivšeg kolege. Neki dan je isto napravio jedan priznati košarkaški kolumnist. I to je ono što mora biti svakodnevnica. Kritika na rad Rađe i Saveza, bez obzira što su to naše košarkaške legende. Jer, ukoliko se ovakav cirkus nastavi, doći ćemo do novog početka kraja hrvatske košarke. Zato, Dino, hvala tebi na svemu što si dao hrvatskoj košarci, ali njoj u čast, makni se iz iste. Hvala.

Novi početak kraja hrvatske košarke
Još od šezdesetih godina prošlog stoljeća, Jugoslavija je pripadala svjetskom vrhu košarke. U uspjesima su uvijek dobrano sudjelovali i hrvatski igrači. Od Petričevića, Đerđe i Ćosića, do Kukoča, Petrovića i Rađe. Od ove posljednje trojice krenuli smo i osnutkom naše države. Logično da su i očekivanja bila velika, pa je recimo bronca na velikom natjecanju bila neuspjeh. Tako nam je baš bronca iz Atena '95 ostala kao posljednja medalja. Čovječe, više od 22 godine prošle su od toga. U međuvremenu, Toni i Dino su prerano zaključili svoje reprezentativne karijere. Razlozi su drugačiji, ali eto. Ostali smo bez njih, kad su ...
Novi početak kraja hrvatske košarke
Još od šezdesetih godina prošlog stoljeća, Jugoslavija je pripadala svjetskom ...
...to apsurdna tvrdnja za igrača koji se, po izbornikovom priznanju, potpuno izolirao od momčadi na zadnjem eurobasketu, kako onda ne znamo hoće li biti spreman? Nadalje, 'koji su svjetski talenti (samo ne koliko ih naša javnost uzdiže)' isto nije... - Mac316, 6.12.17. 13:08, 0 0 0
Trebalo je ići u navodnike. Još jedan stvar koju mediji vežu uz Šarića. - wolfy31, 6.12.17. 13:08, 0 0 0
...jasna tvrdnja, ako je netko svjetski talent, dakle ponajbolji na svijetu, kako onda može biti da ga javnost previše uzdiže, koga će ako ne takvog? Jedino je ostalo nerečeno koji su to 'svjetski' talenti koje imamo, Hezonja, Bender, Žižić, Zubac? - Mac316, 6.12.17. 13:09, 0 0 0
Russell Westbrook je svjetski talent. - wolfy31, 6.12.17. 13:10, 0 0 0
Pa da, MVP NBA lige vjerojatno je svjetski talent, ne znam gdje su po toj skali onda otpaci s ruba klupa poput Hezonje, Zupca i Žižića? - Mac316, 6.12.17. 13:14, 0 0 0
Sherpa | 12/2017

Leksikografski zavod Miroslav Krleža definira sport (ili šport kako oni preferiraju) kao: 'skupni pojam za tjelovježbene aktivnosti u kojima dominira natjecateljski duh; njegovanje tjelesnih svojstava i sposobnosti, njihovo provjeravanje i unaprjeđivanje putem igre, borbe i natjecanja. Šport je raširena i popularna društvena pojava, sastavni dio kulture suvremenoga društva'.

Neka nam to bude početna točka od koje ćemo krenuti gledati treba li esport smatrati sportom. Uz veliki naglasak na to da je ovo trenutna definicija. Percepcija antičkog sporta se često veže za Grčku te njihove sportove, gdje se najčešće spominju hrvanje i pojedine atletske discipline. Periodu kada je sport često bio dijelom održavanja forme vojnika, individualnog karaktera. Već u Rimu dolazi do tranzicije kada uz 'kruha i igara' sport postaje ponajprije zabava za mase, tipa gladijatorstvo i sve drugo vezano uz koloseume. Latinska riječ 'ludus' je tada označavala zaigranost i uključivala je skoro sve oblike zabave. Od tada pa do danas sport je doživio mnoge preinake, dobili smo lopte (nogomet, rukomet), rekvizite (tenis, kriket), stolove (stolni tenis, snooker), vozila (biciklizam, oktanski sport). One vezane uz vodu, kao i one vezane uz snijeg. Iz toga se da zaključiti kako percepcija pojma sport nije bila ista tijekom godina, razvijala se i rasla, ovisno o tome što su narodi smatrali prikladnima u tom periodu i području (pošto imam spotrove koji su popularni samo u određenim dijelovima svijeta). Potezanje konopa i bacanje potkova ostalo je u prošlosti, danas se nove generacije okreću virtualnim dvobojima. Da li je to samo po sebi dovoljno za proširenje definicije?

Idemo pogledati što definicija sadržava – 'tjelovježbene aktivnosti u kojima dominira natjecateljski duh'. Koliko tjelovježbe zapravo esport donosi? Jedno gledanje kaže 'kako klikanje po mišu i tipkovnici ne može biti sport' i sasvim je validno kao točka gledanja. Kada gledamo globalno, mnogi igraju samo zbog zabave i ne nazivaju svoju aktivnost sportom (niti rekreativnim sportom). Zato je velika razlika između običnog igranja i esporta. U ovu drugu kategoriju spada onaj elitni postotak u pojedinoj igri koji je do kraja iskoristio drugi dio definicije, koji se često zaboravlja – natjecateljski duh. To je civilizacijska stvar, od kada je svijeta i vijeka ljudi se trude nadmašiti vlastite granice, ili barem biti bolji od susjeda. No koliko tjelovježbe ima u profesionalnih igrača? Oni sjede i tipkaju na isti način, no postoji itekako velika koordinacija između onoga što vide i poteza ruke. Um mora biti bistar kako bi se donijela ispravna reakcija, a ruka spremna da to odradi. Postoje vježbe za ruke, baš kao i ozlijede iste. Dovoljno fizičkog da bude sport? Streličarstvo ili streljaštvo funkcioniraju na sličnom principu. Ne traže toliku fizičku spremu koliko totalno određeni set vještina.

Nastavak definicije kaže – 'njegovanje tjelesnih svojstava i sposobnosti, njihovo provjeravanje i unaprjeđivanje putem igre, borbe i natjecanja'. Točno određeni set vještina se njeguje, a kada govorimo u unaprjeđivanju vlastite igre tu je stvar prilično jasna. Što više vremena provedete radeći nešto to postajete bolji. Primijetit ćete to i sami ako ste ikada igrali neku kompetitivnu igru dulje vrijeme, na kraju ste bili osjetno bolji nego u startu. Gornja slika pokazuje kako postoji razlika u brzini reakciji ovisna o kvaliteti igrača. Zadnja kategorija, u koju spadaju mnogi elitni igrači, je svega tri tisućinke brža u svojoj reakciji od onih koji su na korak do. Možda vam se čini kao zanemarivo, no od onih u najnižoj ligi su brži svega 39 tisućinki. To pokazuje koliko je teško skinuti samo jednu jedinu tisućinku, a kamo li njih nekoliko. Usporedbe radi Damir Martin je izgubio zlato za svega pet tisućinki.

'Šport je raširena i popularna društvena pojava, sastavni dio kulture suvremenoga društva'. Ovo je dio gdje esport nema puno argumenata protiv. Video igre su već godinama sastavni dio društva (pop kulture), a o popularnosti esporta govore brojke. Ove godine Intel Extreme Masters Katowice 2017 u dva tjedna posjetilo je 170 tisuća ljudi, dok je brojka onih koji su gledali od doma premašila 46 milijuna unikatnih gledatelja. I to sve uz 35% rasta u odnosu na godinu prije. Do ovog trenutka to je najgledaniji događaj u povijesti esporta, premda možda neće biti još dugo, čeka se da Riot Games objavi službene brojke za svoj ovogodišnji World turnir, po nekim (optimističnim) najavama ta brojka bi mogla biti i oko 60 milijuna unikatnih gledatelja. Izdanje iz 2016. godine skupilo je 43 milijuna. To je još daleko od brojki koje postiže nogomet, ali prelazi neke jake igrače.

Vidjeli smo kako se najviše koplja lomi oko fizičkog aspekta, te da li je umni dio nadoknađuje to kako bi se esport moglo nazvati sportom. Najbolja lokacija gdje se može potražiti odgovor na to je 8x8 crno bijela ploča. Dobrodošli u svijet šaha. Sporta. Pardon… olimpijskog sporta! Šah nikada nije bio dio olimpijskog programa, ali je priznat kao olimpijski sport. Dva su glavna razloga tome, nije pretjerano atraktivan za gledanje te bi dodatno opteretio ionako pune olimpijske kapacitete. Oni imaju svoju olimpijadu, premda nije isključeno da će jednog dana biti dio 'pravog' programa. Kada se gledaju koji su razlozi zašto je šah sport, govori se o njegovoj povijesti, kompetitivnosti, globalnoj rasprostranjenosti, uređenosti, ELO ratingu, mentalnoj snazi, ali i fizičkoj pripremi koja je potrebna kako bi igrači ostali mentalno snažni. Oni koji nikada nisu pratili šah nemaju pojma koliko je fizička priprema važna, to je dio koji se itekako zaboravlja. I koji je dio treninga igrača, neki vole odigrati nogomet, neki teretanu, neki trčati. Izbori su razni, no sve to je potrebno kako bi bili u top formi. Mnogi esport igrači su kazali kako im je redovita tjelovježba i redovit način ishrane pomogao u tome da postanu bolji u igri, premda je uzorak i dalje nedovoljan kako bi imali neku konkretnu znanstvenu studiju. Baš kao što mentalni sport treba fizičku aktivnost, tako i fizički sport treba metalnu komponentnu u obliku taktike i analiza. Ta mreža iz godine u godinu postaje sve isprepletenija – sve više se pokazuje kako jedno bez drugoga ne može.

Baron de Coubertin je imao ideju kada je pokrenuo Olimpijske igre, ideja se fokusirala na amatersko bavljenje sportom. Kako su godine prolazile tako je profit kazao svoje, te danas imamo potpuno drugačiju sliku. Nogomet ima neke limitacije, barem muški, ženski nema. Dok je boks godinama odolijevao profesionalcima. Kapaciteti se iz godine u godinu šire, traže se novi sportovi koji bi mogli donijeti još medijskog tržišta. Išli su toliko daleko da su htjeli izbaciti hrvanje, jedan od pojmova na Olimpijskim igrama, zato što nije dovoljno atraktivno. Uz takav način razmišljanja prilično je jasno kako esport od samog starta dobro stoji. No i tu ima još jako puno pitanja koje treba odgovoriti prije nego se krene dalje. Jedno od njih je oko vlasništva. Svaka igra koja je postala sport ima svog vlasnika, ne krovnu organizaciju – vlasnika. To je prilično velika razlika i još uvijek velika prepreka koju treba nekako zaobići.

Isto tako se postavlja pitanje da li je svaka igra koja ima kompetitivnu scenu ujedno esport. Odgovor je ne, iako ćete vidjeti kako neki igre koje tek trebaju izaći nazivaju 'budućim' esportom. To tako ne funkcionira – mora postojati zajednica igrača koja igra kako bi došli do kritične mase dovoljne da to postane esport. Gdje je granica? Teško je kazati, ali ispunjena dvorana ili tisuće koje gledaju preko streama su prilično dobar znak. Još jedno pitanje koje se postavlja je to da li sve što je kompetitivno treba nositi naziv sporta. Također validno pitanje. Baron de Coubertin je osvojio zlatnu medalju u književnosti pa nitko danas književnost ne naziva sportom. Granica treba postojati, samo treba znati gdje je povući.

Zašto je po meni esport sport? Kompetitivan je i zabavan, ima sjajne navijače, nema sudačkih grešaka, prepun je emocija i priča. Panenkin  penal ili Maradonina ruka? Esport ima xpeke backdoor (LoL), ili Evo moment #37 (SF), ili The Play (Dota 2)… to su svaki od njih, u različitim igrama, no jedno im je zajedničko – trebalo je biti hladne glave perfektno izvesti to dok ti od navale adrenalina srce pumpa preko stotinu puta u minuti, gdje znaš da jedna sitna pogreška znači poraz. Esport traži odricanja, treninge od dvanaest sati na dan, živjeti u istoj kući s timskim kolegama, ali isto tako dopušta svakome da zakorači u njega, ne diskriminira ni po pitanju spola, vjere ili dobi. Ako ste dobri možete daleko dospjeti, usto svaki trenutni esport traži i nešto drugačiji set vještina. Financijska strana postaje sve bolja, zato i ne čudi što je preko 100 sportskih klubova diljem svijeta uložilo novce u razvoj esport tima u nekoj igri.

Jednom je postavljeno pitanje zašto esport nije na televiziji. Odgovor je bio prilično jednostavan – zato što im ne treba. Uz streaming platforme kao Twitch imaju gledanost veću nego što bi imali na televiziji. Nova generacija ima i nove načine praćenja stvari. Slična stvar je s esportom na Olimpijskim igrama – više one trebaju esport nego što esport treba njih. Možete se prepirati da li je esport sport, to je na vama. Ili možete sjesti i probati odgledati neko natjecanje, pošto ih je sve više i ostat će tu još dugo dugo vremena. Osim toga, nitko ne kaže da esport isključuje ono što danas nazivamo sport. Do sada žive jedni uz druge pa isto tako mogu i u budućnosti.

Da li je esport sport?
Leksikografski zavod Miroslav Krleža definira sport (ili šport kako oni preferiraju) kao: 'skupni pojam za tjelovježbene aktivnosti u kojima dominira natjecateljski duh; njegovanje tjelesnih svojstava i sposobnosti, njihovo provjeravanje i unaprjeđivanje putem igre, borbe i natjecanja. Šport je raširena i popularna društvena pojava, sastavni dio kulture suvremenoga društva'. Neka nam to bude početna točka od koje ćemo krenuti gledati treba li esport smatrati sportom. Uz veliki naglasak na to da je ovo trenutna definicija. Percepcija antičkog sporta se često veže za Grčku te njihove sportove, gdje se najčešće spominju hrvanje i pojedine atletske discipline. Periodu kada je sport često bio ...
Da li je esport sport?
Leksikografski zavod Miroslav Krleža definira sport (ili šport kako oni ...
Lijep i lomirljiv zavrestak teksta se jednako moze postaviti i na nacin, do aad su esport i sport zivjeli jedni uz druge, bez povezivanja, zasto da ih sad povezujemo? - gradim, 8.12.17. 11:29, 0 0 0
Možemo, premda nikada nisam rekao bez povezivanja. Štoviše, danas ih povezuje kapital. Mnogi sportski klubovi (od Schalkea 04 do PSGa pa preko NBA timova) su uložili u stvaranje svog ogranka i time im dali itekakvu podršku. - Sherpa, 8.12.17. 12:22, 0 0 0
Imam jedan problem. Sport moze biti rekreativan i natjecateljski. Natjecateljski se dijeli na amaterski i vrhunski (profesionalni). Nema.sumnje da je nogomet sport i kad ga igras na skolskom igralistu, kao i kad ga igra CR7. Ako je esport sport kad - gradim, 9.12.17. 10:51, 0 0 0
Ga igra Cloud9 pred 50 000 ljudi, i brzina reakcije, fizicke pripreme i sva ta odricanja.. znaci li to da.je rekreativan sport kad ja upalim i odigram partiju World of tanks? - gradim, 9.12.17. 10:53, 0 0 0
u teoriji, da, bio bi rekrativni sport, ni nitko ga ne zove tako. Niti oni imaju status sportaša. - Sherpa, 10.12.17. 22:19, 0 0 0
Slavkob | 12/2017

Prije svega Nijemac, poznavatelj i pobornik njemačke škole i filozofije nogometa, počasni Bavarac te oduvijek napadač u duši, Jupp je kao profesionalni nogometaš cijelu karijeru proveo u Njemačkoj. U svojoj petnaestogošnjoj karijeri prvotno je igrao za klub iz rodnog grada, Borussiju Monchengladbach(1963-1967), nakon čega su usljedile samo tri godine u Hannoveru(1967-1970), da bi se zadnjih 8 godina karijere vratio u Borussiju u kojoj je u ukupno preko tristo utakmica zabio više od dvjesto golova i tako postao legenda kluba. Po omjeru golova i utakmica vidljivo je da je bio napadač, ali malo je poznato da je za svoje vrijeme bio svjetska klasa. Svoju epohu sa Borussijom okrunio je titulom prvaka Kupa UEFA u sezoni 78/79. Sa Zapadnom Njemačkom je osvojio Svjetsko prvenstvo 1974., te Europsko prvenstvo 1972. kada je sa šest suigrača iz reprezentacije bio članom UEFA-ine momčadi prvenstva. Ipak, ne spominje se toliko često kao igračka veličina najviše zbog peha što je u praktički isto vrijeme igrao veliki Gerd Muller, njemački rekorder sa 68 golova u 62 nastupa za reprezentaciju i 365 golova u 427 utakmica u Bundesligi. Muller je tako svojevremeno harajući na svjetskom i europskom pozornicom držao Heynckesa na klupi, pa ne čudi da Jupp ne dobiva toliko hvalospjeva za svoje igračke dane, iako je bez sumnje bio u vrhu svjetskog nogometa.


Ipak, kada danas kažemo ili čujemo Jupp Heynckes, prvo na što nas asocira to ime je trenerska, menadžerska veličina. Jupp je svoju veliku trenersku karijeru započeo upravo nakon umirovljenja u svojoj Borussiji iz Monchengladbacha, da bi se nakon nje otisnuo na poslovne avanture po Njemačkoj, Španjolskoj i Portugalu. Trenirao je tako klubove poput Athletic Bilbaa, Eintrachta iz Frankfurta, Tenerifa, Benfice, Schalkea ali i Real Madrida i Bayerna u kojima je ostvario najveće uspjehe. Nerijetko se, kao što je i danas slučaj, vraćao dva-tri puta tamo gdje je radio odličan posao, i gdje su ga cijenili. Sa Realom iz Madrida osvojio je ligu prvaka u sezoni 1997/98, kao i španjolski kup, s Bayernom je tri puta osvajao ligu - 1988/89, 1989/90 i ono najpoznatije i najnovije osvajanje trostruke krune u sezoni 2012/13, nakon čega se zasluženo umirovio.

Mnogi danas smatraju da je to bila svojevoljna mirovina, ali zaboravljaju da je ta odluka pala nakon objave Bayernove uprave, negdje oko Božićnih praznika 2012., kako sljedeće sezone na klupu sjeda Pep Guardiola. Jedno od najvećih menadžerskih imena u svijetu je tada bilo nezaposleno, ili bolje reći na odmoru. Iako je Pep bez sumnje jedan od najizvrsnijih trenerskih umova, što dokazuje i trenutno sa igrama Cityja, ovaj potez Bayernove uprave mogao bi se okarakterizirati kao jedan veliki šamar u lice za Juppa, koji je upravo hvatao i slagao posljednje konce kod vođenja Bayerna. Imao je zanimljivu ekipu, momke od kojih je napravio trostruke prvake možda zbog zadnje trenerske sezone u karijeri, ili možda čak iz inata prema upravi kako bi ti isti vidjeli od koga dižu ruke. Bilo kako bilo, Heynckes je otišao sa stilom a njegov Bayern je, uz tri krune, igrao najatraktivniji i najbolji, diskutabilno i najljepši, takozvani „atomski“ nogomet.

Iako su igrački i bili možda među najboljim na svijetu, Bayern je za vrijeme zadnje vladavine Heynckesa bio prava momčad, škvadra koja je na terenu pokazivala ono najbolje što može pokazati. Jupp je iz svih njih izvlačio maksimum a njegov stil igre i napadačka filozofija dan danas su mnogima u svijetu primjer savršenog nogometa. Okomitost lopte, konkretne akcije po stranama sa ofanzivnim bočnim igračima, ali i presing na loptu u fazi obrane krasili su igru momčadi iz Munchena. Dok su Alaba (kojeg je sam Heynckes otkrio i ubacio ga iz mlade momčadi u prvu s 18 godina) i Ribery, odnosno Lahm i Robben probijali strane i nabacivali, dva Maria Gomez i Mandžukić nezaustavljivo su trpali protivničke mreže. Okosnicu sredine činili su Kroos, Schweinsteiger i Luiz Gustavo a obranu su držali, uz Boatenga, Holger Badstuber i iskusni belgijanac Daniel Van Buyten. O tome tko je bio na golu ne treba ni govoriti.

Bayern je gazio i mlio sve redom, a Juppova napadačka duša, njemački mentalitet, poznavanje cjelokupne situacije u klubu i jasna vizija vođenja momčadi iznjedrili su rezultat. Osvojili su ligu s 25 bodova prednosti ispred Dortmunda uz gol razliku +80, prošetali se njemačkim kupom a u ligi prvaka su razbili Barceloninu tiki-taku ukupnim rezultatom 7-0. Upravo zbog toga zvuči nevjerojatno da su ga Bayernovi čelnici naprosto protjerali a kao zamjenu doveli svojevrsnog izumitelja te iste tiki-take. Pep kad je došao prekrižio je mnoge do tada značajne prvotimce kao Maria Mandžukića, Maria Gomeza i Luiza Gustava, a ponukan ozljedama pokušao je od Alabe, ponajboljeg ljevog bočnog u svijetu, napraviti stopera. Iako je Guardiola kao Heynckes nastavio dominirati domaćim prvenstvom i kupom, nije uspio ponoviti europski uspjeh svog prethodnika i osvojiti tu famoznu trostruku krunu, a filozofija igre koju je gurao jednostavno jednostavno nije bila prirodna za bavarski klub.

Pep je u bavarski klub pokušao uvesti svoju perspektivu nogometne igre, htio je preslikati onaj stil koji je imao u Barci, fokusirajući se na posjed lopte, strpljivost u izgradnji napada i „pletenje mreže“ oko protivničkog šesnaesterca. Bočni igrači su tako prestali biti toliko važni u napadačkom smislu kao oni koji će uputiti ključan pas ili centaršut. Pod Pepom su Alaba i Lahm, a kasnije Bernat i Kimmich više dobili ulogu podrške napadu te su se podredili izgradnji igre. Koliko je Guardiola cijenio njihove playmakerske sposobnosti, posebno kod Phillipa Lahma, vidljivo je u tome da su Alaba i Lahm znali često biti postavljeni na poziciju centralnog veznjaka. Iako bi se i Guardiolin nogomet mogao okarakterizirati kao „napadački“, najbitnija razlika od Heynckesovog je upravo u okomitosti igre. Okomiti napadački nogomet kakav je Jupp igrao s Bayernom, za razliku od Pepovog, nije se temeljio na posjedu i kratkim dodavanjima u kojima mora sudjelovati cijela ekipa od golmana do napadača, već na okomitim loptama prema naprijed iz kojih se u što kraćem roku treba izroditi prilika. I premda će uvijek postojati ova dva „tabora“ nogometnog promišljanja kod navijača i simpatizera diljem svijeta, mišljenja sam kako je Juppov nogomet za bavarski klub ipak bio za nijansu bolji, a u današnjem nogometu upravo te nijanse odlučuju o tome jesi li najbolji u Europi.

Katalonskom stručnjaku se ipak mora priznati kako je u klub doveo nekolicinu igrača svjetske klase kao što su Lewandowski, Vidal i Xabi Alonso, te je kupio mlada krila Douglasa Costu i Kingsleya Comana koji su trebali uskoro zamijeniti sada već starije i istrošenije Robbena i Riberyja. Može se stoga reći kako je Pep gledao na budućnost a cijeli njegov projekt u Muchenu imao je glavu i rep. Ipak, nakon svoje treće sezone Guardiola je otišao u Manchester City a Bayern je umjesto njega doveo istinskog stručnjaka svjetskog renomea i nedavnog prvaka Europe s Realom, Carla Ancelottija.

Ancelotti je se prošle sezone prošetao ligom ali kako i ne bi kad bavarski klub doslovno drži monopol nad ligom a najveći „rival“, Borussija iz Dortmunda kao da se pomirila s vječnim drugim mjestom. U ligi prvaka su ispali od budućeg osvjača, Reala, a mnogi će reći kako je Bayern bio bolji sve do kontroverznog crvenog kartona Vidala. Ipak, vidjelo se da se Carlito u godinu i par mjeseci nije do kraja snašao u novom klubu. Iako je pobornik sličnog nogometa kao Jupp, igračima nije uspio prenijeti igru kakve se sijećamo iz Reala i Chelseja. Nije uspio do kraja doprijeti do igrača te u momčadi punoj zvijezda nije uspio uspostaviti potrebnu ravnotežu. Talijanski stručnjak nije se proslavio ni na tržištu. Iako je imao pogodaka kao što je Corentin Tolisso, a s Hummelsom i Jamesom nije mogao promašiti, doveo je senzaciju s Eura i „nadu godine“, Renata Sanchesa iz Benfice kojem prošle sezone nije dao dovoljnu minutažu da se pokaže, da bi ga ovo ljeto posudio Swanseaju, a Douglasa Costu, koji je trebao naslijediti Robbena na desnom krilu, pustio je u Juventus. Početkom ove sezone rezultat je patio a govorilo se i o bojkotu prvotimaca protiv trenera. Klub je tresla kriza i bilo je očito da je potrebno osvježenje, netko tko zna kako klub funkcionira, netko domaći tko će znati posložiti stvari i vratiti Bayern u vrh svjetskog nogometa.

Taj netko bio je upravo Jupp Heynckes, koji se na iznenađenje cijelog nogometnog svijeta vratio iz mirovine u svoj klub i na svoje mjesto. Iako je, činilo se, nenadano prekinuo mirovinu i preuzeo vodstvo momčadi, Jupp je odmah posložio stvari u svlačionici i na terenu. Alaba je ponovno onaj stari lijevi bek koji je više kraj protivničkog šesnaesterca nego kraj svog, a slično je i na drugoj strani s Kimmichem. Robben i ovog puta Coman beskompromisno probijaju strane, a Lewa neumjerno trpa. Sve je baš kao nekada. Svoj na svome, ćaća se vraća iliti ćaća se vratio i u 11 utakmica što je vodio bavarski klub ostvario 10 pobjeda uključujući izbacivanje RB Leipziga na jedanaesterce u kupu. Iako su se „poskliznuli“ u predzadnjem kolu protiv, ironično upravo Juppove Borussije Monchengladbach, Bayern već izgleda kao onaj stari, a donedavni penzioner kreće po nove trofeje. Bayern je trebao Juppa, Jupp nije trebao Bayern ali je vrativši se pokazao klasu i onaj njemački gard vječnog pobjednika.

Koliko je Jupp bio potreban Bayernu?
Prije svega Nijemac, poznavatelj i pobornik njemačke škole i filozofije nogometa, počasni Bavarac te oduvijek napadač u duši, Jupp je kao profesionalni nogometaš cijelu karijeru proveo u Njemačkoj. U svojoj petnaestogošnjoj karijeri prvotno je igrao za klub iz rodnog grada, Borussiju Monchengladbach(1963-1967), nakon čega su usljedile samo tri godine u Hannoveru(1967-1970), da bi se zadnjih 8 godina karijere vratio u Borussiju u kojoj je u ukupno preko tristo utakmica zabio više od dvjesto golova i tako postao legenda kluba. Po omjeru golova i utakmica vidljivo je da je bio napadač, ali malo je poznato da je za svoje vrijeme bio ...
Koliko je Jupp bio potreban Bayernu?
Prije svega Nijemac, poznavatelj i pobornik njemačke škole i filozofije ...
Onog dana kada su najavili Pepa ja sam počeo navijati da Bayern osvoji sve što može te sezone, što na kraju i je. Otpisani trener je postavio letvicu toliko visoko da je Pep nije uspio dosegnuti. Bez da je mijenjao DNA ekipe. - Sherpa, 5.12.17. 10:44, 0 0 0
BruceWayne | 11/2017

U najjačem dvoboju četvrtfinala nogometnog kupa Osijek je ugostio Hajduk. Posebnu draž ove utakmice ponudio je susret istih protivnika prije 4 dana na Poljudu kada je Hajduk u sudačkoj nadoknadi izvukao bod, i tako vratio Osijeku za poraz u Gradskom vrtu također u sudačkoj nadoknadi. Određeni mediji pokušavali su podgrijati atmosferu pričom o spašavanju sezone u oba tabora, ali ta priča nije imala previše smisla ozbirom na to da i jedna i druga ekipa igraju u skladu sa svojim trenutnim mogućnostima. Ipak, pobjeda i prolazak u polufinale kupa značila bi nastavak nade u jedini mogući trofej ove sezone, jer u prvenstu nijedna ekipa nema previše šanse za naslov.

Domaćini su u susret ušli bez nekoliko vrlo važnih igrača. Osim odluke Zekića da u kupu brani Antolović, nije mogao računati ni na Bočkaja, Bobana, Šoršu i Baraća, što je ponovno donijelo određene rotacije. Pošto je već dovoljan uzorak, može se zaključiti kako Osijek nikako ne uspjeva stabilizirati prvih 11, što zbog ozljeda, loše forme vodećih igrača ali i Zekićevih taktičkih zamisli. Hjaduk je u Osijek došao sa puno većim imperativom prolaska ozbirom na stanje u klubu i oko njega. Navijači nikako nisu bili zadovoljni vodstvom kluba, ni rezultatima i igrama koju je momčad pružala za vrijeme vladavine Cariila. Stoga je ispred novog trenera Kopića stavljen veliki izazov, posebno kada se zna da je upravo Gradski vrt bio koban zadnje dvije sezone za Slaven Belupo kojeg je tada vodio.

Plan igre Osijeka bio je jasan: maksimalno iskoristiti potencijal za krilima da bi se stvorio višak i potreban prostor za napad. Već su poznati osječki problem sa posjedom i distribucijom na postavljenu obranu, ovakav način igre bio je sasvim logičan. Bočkaja je lijevo mijenjao Barišić, što ne bi trebalo smanjiti utjecaj te strane, dok je dvojac Grezda-Grgić možda i najraspoloženiji dio Osijek u zadnjih par utakmice. Jambor i Šimunec dobili su jednu od svojih posljednih prilika za ostanak u Osijeku.

Problem u osječkoj ekipi o kojem se malo priča je jako loša forma ključnih igrača iz prošle sezone. Zekić je probao vratiti Ejupija "posudbom" u B ekipu, ali ni sinoć Makedonac nije imao svoju večer. Iako je i dalje najbolji strijelac ekipe sa 6 golova, samo je 2 pogotka postigao u ligi. Možda upravo u tome leži dio problema zato Osijek ima toliko problema u "manjim" utakmicama, jer zaboravlja se da Osijek ni prošle sezone nije lako pobijeđivao u utakmicama kada je bio favorit, ali je imao rasploženog Ejupija i Lopu koji su riješavali tjesne utakmice i donosili bodove.  Gledajući samo brojke, Ejupi i Lopa su prošle sezone zabil i 24, i dodali još 9 asistencija. Lopa ove godine je u 20 utakmice samo jednom asistirao. 

Hajduk ima obrnut problem od Osijeka, oni nemaju individualne kvalitete, ali imaju puno izraženiju ideju i viziju u igri. Hajduku je dogodio problem da su ostali bez dva igrača oko kojih su se vrtili napadi i oko kojih su ovisili ostali suigrači. Uvijek kada bi Vlašić stvorio višak ili Futasz primirio loptu, otvorio bi se dodatan prostor za Ercega, Barrya ili Radoševića. Hajduk u trenutnom sastavu takve igrače nema, a postojeći nisu dovoljno kvalitetni da uskoče i preuzmu njihove uloge. 
Za razliku od Osijeka, Hajduk ipak u svakoj liniji ima po jednog igrača na kojem može temeljiti posjed. Od Borje u obrani, preko Savvasa, do Barrya kao glavnog playmakera, ali nema igrača koji može stvoriti višak, nema dovoljno ljudi u završnici i nema centralnu točku napada. Ovaj Hajduk je sasvim solidna ekipa koja bi uz prava pojačanja mogla biti tek ono navijači očekuju. Povratkom Futasza, dovođenjem boljeg desnog krila i oba bočna igrača koja bi više donosila napadu, Hajduk bi mogao već nagodinu napasti naslov. Do tada, Kopić ima zadatak iz ove ekipe izvući maksimum, što mu i nije novina ozbirom na prijašnji posao u Belupu.

Kao što možemo vidjeti na slici, ponavlja se osječki problem iz utakmice u utakmicu. Obrana i dalje stoji preblizu golmana, a idući igrač(Hajradinović) je udaljen oko 30-40 metara(centar terena). Takva obrana omogućava Hajduku da sa više igrača napravi kvalitetan pritisak i natjera Škorića da izbije loptu daleko od gola. Ako bi lopta došla do Barišića, tu je Tudor u drugoj liniji presinga. 

U prvih desetak minuta, Osijek je imao 5-6 situacija gdje su napravili lošu odluku na terenu, i tome je prednjačio Jambor koji je sa ovom utakmicom istaknuo kandidaturu za povratak u Belgiju već ove zime. 
Za razliku od Jambora, Barišić je odigrao vrlo dobru, možda i ponajbolju otkako se oporavio od ozljede. Stalno je tražio prostor, ali suigrači ga nisu razumjeli. U ovoj akciji Jambor je pokušavao preko desne strane iako je bio okružen već četvoricom protivnika i nije primjetio nadolazećeg Barišića.

Osijek kroz cijelu utakmicu nije iskoristio prednosti trokuta Barišić-Lopa-Hajdradinović te postavljanje Saida na desnu stranu, ali su ipak napravili nekoliko vrlo izglednih prilika, od čega u najboljo Ejupi nije uspio pospremiti ubacivanje Barišića. 

Na suprotnoj strani intencija bila je osigurati što bolje uvjete za izolaciju Grezde prema Memolli. Iz ove situacije, Memolla je ostao previsoko i bez pomoći, Grezda je to iskoristio iz drugog pokušaja i općenito bio najbolji igrač Osijeka u ovoj utakmici.

Ova situacija pokazuje koliko je Osijek tranzicijska ekipa. Duga lopta na Ejupija, vrhunski lopta Hajradinovića za Grezdu koji nije imao dovoljno koncentracije zabiti. Osijek je iz tri poteza stigao iz svog šesnaesterca u protivnički, ali nije uspio zabiti.

Zato jeste Hajduk, golom iz slične akcije. Ohandza je primio dugu loptu Borje, Erceg je ostao na širokom prostoru sa Škorićem, dok je Said napado prvu, Ohandza je iskoristio loše kretanje Jambora i doveo Hajduk u vodstvo. Iz jedine prilike i greške Jambora Hajduk je poveo, dok Osijek svoju priliku nije iskoristio.

Zekić više nije imao što čekati i svoju prvotnu ideju doveo je još veću razinu uvođenjem Marića umjesto Lope. Sa Lopom, Osijek je izgubio jednog igrača na posjed, ali kako su morali juriti rezultat i imaju naviku igrati preko krila sa puno ubačaja, uvođenje Marića sasvim je logično i oprdavano.

Osim Barišića, elitna ubacivanja za HNL ima i Hajradinović. Nerijetke su situacije da je Osijek imao 6 igrača na skoku, i jedno od brojnih ubacivanja donijelo je izjednačenje Osijeku. 
Nakon izjednačenja, priča iz prvog poluvremena se ponovila i u drugom. Osijek je napadao, tražio vodstvo, ali primio gol iz prekida, iako je kao i u prvom dijelu mogao povesti. Do kraja utakmice, Hajduk je još uspio potvrditi prolazak u polufinale, a Osijek nije pronašao načina kako da ponovno dođe do izjednačenog rezultata.

Hajduk ima perspektivu

Na sreću svih koje zanima spitski klub, zimska stanka je vrlo blizu. Razmak od dva mjeseca donijeti će dovoljno vremena da navijači probaju izgladiti sve što im smeta u radu kluba. S druge strane, Kopić će dobiti dovoljno vremena pripremiti momčad po svojim ideja a uprava će dobiti dovoljno prostora dovesti 2-3 potrebna igrača ili možda uvesti neke nove klince u sustav kako bi naredne sezone mogli pomoći klubu da napadne naslov, ili ove kup.

Polufinale će osim Dinama, moći donijeti pobjednike iz dvoboja Inter/Rijeka te Rudeš/Lokomotiva, a treba napomenuti kako je HNS promjenio pravilo, pa u polufinalu neće biti uzvratne utakmice. 

Zekiću još pola godine za napredak

Predsjednik NK Osijek imao je vrlo nespretnu izjavu o napadu na naslov prvaka i mogao bi osjetiti loše raspoloženje navijača ako na proljeće i dalje Zekić ne bude pronašao načina kako pobijediti slabije protivnike. 
Ova utakmica dala je negativan odgovor u vezi Jambora kao zadnjeg veznog i sve je očitije kako Osijek neće uspjeti riješiti taj problem bez novog pojačanja. Uz tog zadnjeg veznog, Osijeku je još potreban lijevi stoper i desni bočni. Uz tih nekoliko pojačanja, ne treba isključiti dolazak još ponekog igrača ako bude odlazaka glavnih igrača.

Pošto je Zekić potpisao trogodišnji ugovor, teško je očekivati da će ga klub otpustiti čak i ako igrači ne pokažu napredak u napadačkom dijelu igre, ozbirom na kredite koje je dobio pobjedama u Europi. Dosta igrača u rosteru ima velikog prostora za napredak a na njemu je da pronađe odgovarajući formulu kako vratiti nositelje iz prošle sezone na prošlogodnje brojke, ali mora znati da mu već određeni dio navijača gleda u leđa i potajno traži zamjenu. 

Poslije ove utakmice, ostati će žal za propuštenom prilikom, jer je Osijek imao terensku inicijativu, i izgubio na "svoj" način- preko kontre i prekida. Jedini nada kako ova da ova sezona postane bolja nego prošla je napredak u napadačkom dijelu, gdje bi se uz nekoliko pojačanja i dovoljno vremena moglo unaprijediti igru. Zimska stanka je zato vrlo važna i u kontekstu sljedeće sezone, zbog mogućeg napada na skupine u Europi i već najavljivani napad na naslov prvaka.

Osijek "osječki" izgubio priiku za osvajanje kupa
U najjačem dvoboju četvrtfinala nogometnog kupa Osijek je ugostio Hajduk. Posebnu draž ove utakmice ponudio je susret istih protivnika prije 4 dana na Poljudu kada je Hajduk u sudačkoj nadoknadi izvukao bod, i tako vratio Osijeku za poraz u Gradskom vrtu također u sudačkoj nadoknadi. Određeni mediji pokušavali su podgrijati atmosferu pričom o spašavanju sezone u oba tabora, ali ta priča nije imala previše smisla ozbirom na to da i jedna i druga ekipa igraju u skladu sa svojim trenutnim mogućnostima. Ipak, pobjeda i prolazak u polufinale kupa značila bi nastavak nade u jedini mogući trofej ove sezone, jer u ...
Osijek "osječki" izgubio priiku za osvajanje kupa
U najjačem dvoboju četvrtfinala nogometnog kupa Osijek je ugostio Hajduk. ...

Respekt: Cirohito, KhazadDoom, Mrkov, Losovius, danijel_os,

Slažem se: Cirohito,

Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.