zatvoreno

Tribina hipoteza

  • 25.01.2018.
  • 43
  • 5

Za sve hipoteze koje zaslužuju biti napisane, a nemaju svoju temu - Tribina hipoteza...

Ocijenite svjetske napadače:
Robert Lewandowski - razina igrača stožerni igrač top kluba 8.3 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 5, 18, 20, 0
Harry Kane - razina igrača jedan od najboljih na svijetu 8.7 0, 0, 0, 0, 0, 0, 1, 1, 14, 19, 8
Mauro Icardi - razina igrača stožerni igrač top kluba 7.9 0, 0, 0, 0, 0, 0, 3, 9, 23, 7, 1
Romelu Lukaku - razina igrača top klub lige petice 7.5 0, 0, 0, 0, 0, 0, 4, 19, 16, 4, 0
Alexandre Lacazette - razina igrača top klub lige petice 7.1 0, 0, 0, 0, 1, 0, 6, 25, 9, 2, 0
Karim Benzema - razina igrača top klub lige petice 6.5 1, 0, 1, 0, 2, 1, 14, 14, 7, 3, 0
Luis Suarez - razina igrača stožerni igrač top kluba 8.3 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 6, 18, 18, 1
Sergio Agüero - razina igrača stožerni igrač top kluba 8.2 0, 0, 0, 0, 0, 0, 1, 3, 25, 13, 1
Pierre-Emerick Aubameyang - razina igrača stožerni igrač top kluba 7.6 0, 0, 0, 0, 0, 0, 6, 14, 18, 3, 2
Gonzalo Higuain - razina igrača stožerni igrač top kluba 7.6 0, 0, 0, 0, 0, 1, 3, 14, 19, 6, 0
Edin Džeko - razina igrača top klub lige petice 6.9 0, 0, 0, 1, 0, 0, 9, 25, 6, 2, 0
Roberto Firmino - razina igrača top klub lige petice 7.3 0, 0, 0, 0, 0, 1, 7, 16, 18, 0, 1
Edison Cavani - razina igrača stožerni igrač top kluba 7.9 0, 0, 0, 0, 0, 0, 2, 8, 26, 7, 0
Radamel Falcao - razina igrača top klub lige petice 7.2 0, 0, 0, 0, 0, 0, 8, 20, 13, 2, 0
Alvaro Morata - razina igrača top klub lige petice 7.1 1, 0, 0, 1, 0, 0, 4, 19, 17, 1, 0
Diego Costa - razina igrača top klub lige petice 7.5 0, 0, 0, 0, 0, 1, 5, 13, 20, 4, 0

Analize (5)

Jerlekan | 11.02.

Kada je prije 40 godina Sacchi odlučio objesiti cipele o klin i ozbiljno krenuti u trenerski posao nije se mogao ni nadati da će temelji njegove filozofije živjeti i danas. Ne samo da žive, već na tim temeljima Napoli igra najljepši nogomet u Serie A i s bodom prednosti pred Juventusom drži vrh tablice. 

Sacchijeve ideje su bile radikalne za to vrijeme. Vjerovao je da je moguće igrati presing u 4-4-2 formaciji, da je moguće u svim fazama igre zadržati bazičnu formaciju i da je uz pomoć bekova moguće nadbrojati svaku ekipu i preuzeti kontrolu na terenu. 



- "Kad sam započinjao svoju karijeru sav fokus je bio na defanzivnoj fazi igre. Imali smo sweepera i man-markere. Napadačka faze je svedena na individualnu kvalitetu pojedinca i kreativnost desetke." - Sacchi za Inverting the Pyramid.

Najistaknutije obilježje njegovih ekipa bila je visoko podignuta defanzivna linija i visoki presing. To mu je omogućavalo da događanja na terenu umjeri u srednju trećinu terenu, a da u isto vrijeme, razmak između njegov najisturenijeg i najpovučenijeg napadača nikad ne bude veći od 25 metara. 



- "Imalo smo djelomični presing koji je bio više u svrhu dispozicioniranja protivnika, totalni presing za osvajanje lopte i lažni presing koji je samo tako izgledao, ali nam je zapravo dozvoljavao da uhvatimo zraka i odmorimo se za ono pravo." - podcrtava Sacchi. 

Sve to o čemu je Sacchi govorio Jonathanu Wilsonu dok je ovaj pisao Inverting the Pyramid, danas ima Napoli, samo modificirano vremenu u kojem postoji. Sarrijev Napoli je, bez sumnje, potomak Sacchijeve filozofije. 

Napoli je jedna od malo ekipa u Serie A (uz Juventus možda i jedina) koja može promijeniti tri ili više formacije za vrijeme utakmice bez da im to poremeti ritam, dapače, te promjene formacija je zapravo ono što stvara ritam u njihovoj igri i pretvara ga u prednost. Glavna formacija, ona od koje sve kreće, je ortodoksni 4-3-3 sa ustaljenih 10 igrača uz minimalne rotacije u veznom redu. U obrani se taj 4-3-3 transformira u 4-5-1, a u napadu dosta često u 4-4-2 zbog prebrojavanja protivničkih igrača u sredini. 



*screenshot preuzet s Googlea

Iznad se nalazi screenshot situacije u kojoj se Jorginho spušta po loptu između dva stopera i tom kretnjom navlači igrače Cagliarija bliže svome golu što znači da dva veznjaka Napolija ostaju potpuno nečuvana, a to Napoliju omogućava da jednim preciznim pasom razbije presing i u napad krene s brojčanom prednošću. Dva stopera stoje široko da se ponude kao riješenja za dodavanje, ali i da također privuku igrače Cagliarija prema naprijed. 



Ovdje je vrlo važno spomenuti Jorginha o kojem se ne govori dovoljno, a riječ je o jednom od najboljih dodavača lopte, ne samo u Serie A, već u Europi. Njegov pregled igre i osjećaj za prostor koji mu dozvoljavaju da se nerijetko nađe nečuvan na četrdesetak metara od protivničkog gola čine ga posebnim veznim igrače, čovjekom za čije sus e državljanstvo tukli Italija i Brazil. 

Još jedan vrlo važan detalj njihove igre, ako ne i najvažniji, je ranije spomenuto zadržavanje formacije koje je bilo karakteristično za Sacchijeve ekipe. Napolijevi igrači su kolektiv koji se kreće u cjelini, kretnja svakog igrača praćena je kretnjom drugog igrača, a to im omogućava da u svakom trenutku imaju nekoliko formiranih trokuta (vidjeti graf ispod) koji neodoljivo podsjećaju na Barceloninu tiki-taku, ali ipak poštuju neke druge zakonitosti. 

Zbog navedenih trokuta protivnici Napolija imaju jako težak zadatak kontrirati njihovom presingu, čim protivnici krenu na jedno igrača, drugi ostaje slobodan i ako nema greške u strukturi, a najčešće je nema, dobiva loptu i omogućava ekipi da brojčano nadmoćnija krene u napad. Jako ih je teško pritisnuti jer su sposobni naizgled benignim dodavanjima rasteretiti dio terena na kojem je protivnik izvršio pritisak i na drugom dijelu, iza leđa protivničkih igrača koji idu u presing, stvarati priliku. 

Iznad vidimo situaciju iz sinoćnje utakmice Napolija i Lazija u kojoj je Napoli navukao osam igrača Lazija na jednu stranu i onda s nekoliko kraćih dodavanja rasteretio presing u koji je Lazio došao s čak četvoricom igrača i samim time omogućio pas za beka koji dolazi u overlap sa gotovo 40 metara praznog prostora ispred sebe. Mario Rui je iskoristio situaciju koja mu je stvorena i nakon sprinta zabio treći Napolijev gol. 

Također, Napoli je sinoć (kao i uvijek) sjajno koristio činjenicu da protivnički igrači mogu pokrivati ili loptu ili igrača, nikako oboje. Ovdje vidimo primjer u kojem Allan vraća loptu u sredinu, a Mertens, koji se izvukao prema pozicije veznjaka odmah odigrava na bok i upošljava Callejona. U takvoj situaciji, kada preopterete protivničku stranu svojim igračima, Napoli jednostavno ima previše igrača koje protivnik ne može pokriti i pitanje samo trenutka kada će se dogoditi nešto poput ovakvog pasa koje će Callejona ili bilo kog drugog izbaciti u izglendu priliku za udarac ili centaršut. 

Odlika Napolijevog presinga je i u tome što su sposobni anticipirati protivničke poteze pa puno češće pritišču koridore kroz koje bi moglo ići dodavanje nego igrača s loptom. Jer igrač s loptom koji nema kome dodati tu loptu zapravo nije opasan. 

Na slici iznad se po kretnjama igrača savršeno jasno može zaključiti da svaki ima svoju zadaću i da svaki zna točno kamo ide i što pokriva, a glavni fokus su upravo one rupe kroz koje bi igrač Lazija mogao potražiti izlaz iz ovog visokog presinga s koim ga je susreo Napoli. 

Osim presinga na zonu i presinga na igrača Napoli gotovo u svakom trenutku kad je to moguće prakticira i presing na zadnju liniju protivnika, a najčešće to rade kao na slici iznad, s dva napadača od kojih jedan ide na igrača s loptom, a drugi prema njegovoj najbližoj i najizglednijoj opciji za pas pod pritiskom kako bi isto smanjio vrijeme koje ima za reakciju i potencijalno ga natjerao na pogrešno dodavanje ili mu, u idealnom slučaju, oduzeo loptu. 

Cijela svrha njihovog presinga, koji jako podsjeća na Liverpoolov, ali s puno manje agresivnosti i s puno više strukture, je oduzimanje lopte kako bi se ond au napad krenulo sa već nekoliko puta spomenutom, brojčanom prednošću ili da se barem protivničke braniče uhvati van njihovih pozicija pa da se pokuša jednom loptom kroz obranu pronaći nekog iz napadačkog trozuba.

Spomenuta situacija vidljiva je na slici iznad, četiri igrača okupila su se oko veznjaka Napolija kako bi mu oduzeli loptu, ali je njemu ipak ostalo dovoljno prostora da dodavanjem pronađe Insignea koji je nakon sjajnog primanja za svega nekoliko centimetara promašio vrata Lazija. Obrana Lazija ovdje ne stoji kako bi trebala, jedan igrač je ostao preduboko i omogućio Insigneu da utrči bez straha od zaleđa, a vezni igrač koji je trebao doći u pomoć kasni i uopće ne sudjeluje u obrani ovog napada. 

Najvažnija figura Napolijeva napada je Dries Mertens kojeg su zapravo slučajno otkrili u 28 godini života. Njegov posao je da igra moderniju i kompletniju verziju onoga što smo, dok se taj naziv nije počeo paušalno koristiti za sve napadače koji sudjeluju u igri, zvali lažnom devetkom. Spušta se u vezni red i stvara višak, a samim te stvara prostor za svoje suigrače. Naravno, njegov doprinos jasno se očituje i u golovima, ove sezone ih je već zabio 19, uz 12 asistencija. 

Dok je Mertens zapravo napadač koji kreira i svojevrsna nadogradnja na Sacchijeve temelje, a Jorginho profinjeni regista koji uz sebe ima vjernog Allana koji sjajno ispunjava sve zadaće tipičnog box to box veznjaka, jednu od najvažnijih uloga u igri Napolija ima Marek Hamšik. Hamšik je ono što mnogi vole zvati "agresivnim ofanzivnim veznim", ali nerijetko i polušpica zbog očitog razloga, Napoli ne igra s klasičnim napadačem. To je još jedna sličnost s ranije spomenutim Liverpoolom u kojem Firmino igra centralnog napadača, ali je također i izrazito bitan za samu izgradnju napada. Kada se svemu nabrojenom dodaju bokovi koji idu u overlap kad god je to moguće i tako prebrojavaju protivnika, ubojita krila u vidu Insignea i Callejona čije su sposobnosti maksimalno optimizirane u ovom sustavu i Pepe Reina, čovjek od kojeg nerijetko kreću Napolijevi napadi, dobiva se jedna kohezivna cjelina koja može bez straha istrčati na megdan bilo kojem protivniku i igrati svoj nogomet. 

Sva je prilika da će Napoli u sezonama koje dolaze doživjeti pad, što zbog toga što sada već imaju nekoliko vremešnih igrača koje će teško zamijeniti bez da naruše koheziju momčadi koja je presudna za stil igre koji igraju, što zbog činjenice da su i dalje financijski tek četvrti ili peti klub Italije pa je samo pitanjae vremena kada će se naći neka zvijezda koja neće biti strpljiva i puna ljubavi prema Napulju kao Hamšik ili Insigne već će otići u klub koji ih može platiti. Usprkos tome, moramo uživati u Napoliju dok možemo jer jedno je sigurno, njihove utakmice su uvijek u najmanju ruku atraktivne i zabavne. 

A ne vjerujem da bi bilo što osim ekipe koje generira atraktivan i zabavan nogomet bilo dostojno nositi naziv potomka Sacchijeve filozofije. 



Sarrijev Napoli je potomak Sacchijeve filozofije!
Kada je prije 40 godina Sacchi odlučio objesiti cipele o klin i ozbiljno krenuti u trenerski posao nije se mogao ni nadati da će temelji njegove filozofije živjeti i danas. Ne samo da žive, već na tim temeljima Napoli igra najljepši nogomet u Serie A i s bodom prednosti pred Juventusom drži vrh tablice. Sacchijeve ideje su bile radikalne za to vrijeme. Vjerovao je da je moguće igrati presing u 4-4-2 formaciji, da je moguće u svim fazama igre zadržati bazičnu formaciju i da je uz pomoć bekova moguće nadbrojati svaku ekipu i preuzeti kontrolu na terenu. - "Kad sam ...
Sarrijev Napoli je potomak Sacchijeve filozofije!
Kada je prije 40 godina Sacchi odlučio objesiti cipele o ...

Respekt: Dado_M, baiso, HAJDUK2012, Lepakis, Jezda,

Slažem se: Jezda,

Biscione94 | 01.02.

Nakon subotnje pobjede protiv Real Sociedada od 4-2 odlučio sam napisati nešto o klubu koji promatram već dugi niz godina. Nakon svake sezone koju završe iznad očekivanja, pokušavam sebi racionalno objasniti jednu stvar: kako to rade? Pa klub su iz malog grada od 50 000 ljudi, iza sebe nemaju nekog superbogatog naftaša ni Kineza, treneri i najbolji igrači im redovno odlaze! Pa unatoč svemu navedenom, smatram da im se u javnosti ne posvećuje dovoljno prostora. Pisalo se prečesto o Monchijevim čarobnim transferima, Napolijevom šampanjskom nogometu, Athleticovoj klupskoj politici...Čast svim navedenim i ostalim koji u današnjem surovom svijetu gdje novac ipak igra glavnu ulogu uspijevaju ugrabiti svoj dio kolača na nogometnoj pozornici, ali mislim da je španjolski Villarreal ipak priča za sebe.

Kakvu momčad imaju na raspolaganju?

Ovo su igrači koji su pojačali sastav žute podmornice ove sezone:

Kao što je vidljivo iz priloženog, klub su koji se ne razbacuje novcem prilikom dovođenja pojačanja. Treba istaknuti da su prodajom Bakambua, Musacchia, Soldada i Jonathana dos Santosa klupsku blagajnu napunili sa preko 60 milijuna eura, te nastavili trend dobrog poslovanja. Upravo to je jedan od razloga njihovih dobrih rezultata:održavanje kontinuiteta momčadi. Nisu momčad koja će nakon dobre sezone rasprodati glavne igrače te onda razbijati glavu pronalaženjem jeftinih, a opet kvalitetnih zamjena. Musacchio je zamijenjen Semedom, na ljeto je došao iskusni Bacca te mladi Roger Martinez koji bi mogao biti ugodno iznenađenje u budućnosti. Krajem prijelaznog roka došao je i veteran Javi Fuego, poznat iz dana dok je igrao u Valenciji. Mladi Pablo Fornals je doveden za relativno pristojan iznos iz Malage. Prvi stijelac momčadi u dosadašnjem dijelu sezone Cedric Bakambu tijekom zimskog prijelaznog roka je otišao u Kinu, no momčad ne bi trebala puno izgubiti na kvaliteti njegovim odlaskom, budući da ima nekoliko kvalitetnih opcija u napadu, što se vidilo u spomenutoj utakmici protiv Sociedada. Također, mnogo se očekuje i od Pabla Fornalsa, koji trenutno ima zabilježenih 3 gola i 7 asistencija.

Villarreal je u više prigoda na klupi imao izvrsna trenerska imena. Prvi primjer je Manuel Pellegrini, Čileanac koji je nakon Žute podmornice bio na klupi, između ostalog, Reala i Manchester Cityja. Tu je bio i Valverde, današnji strateg Barcelone, kao i Marcelino Garcia Toral iz Valencije. Marcelino je zapravo zaslužan za ponovni uzlet Villarreala nakon što su jedno vrijeme boravili u drugoj ligi. Otišao je radi neslaganja s upravom, a mnogi su ostali u čudu kada je nakon njega na klupu došao Fran Escriba, bivši trener Getafea koji je dobio otkaz kad je klub bio u zoni ispadanja. Escriba je u protekloj sezoni slijedio ostavštinu Marcelina te nije pretjerano eksperimentirao, što je rezultiralo 5. mjestom te plasmanom u Europa ligu. U ovoj sezoni nakon 6 kola klub je zabilježio 3 poraza, a posebno je bolan bio onaj od 4-0 protiv novopečenog prvoligaša Getafea, što je rezultiralo otkazom Escribi. Na mjesto glavnog trenera postavljen je Javier Calleja, bivši igrač kluba te dotadašnji trener B momčadi. Nakon njegovog dolaska, klub je doživio samo 2 poraza(od Barcelone i Seville) te je uspio pobijediti Real na Santiago Bernabeu.

Kako igraju?

Villarreal je ekipa koja se još od Pellegrinijeva doba držala klasične 4-4-2 formacije. Istu je gotovo uvijek primjenjivao i Marcelino, kao i nasljednik mu Escriba, koji se, kako je spomenuto, nije pretjerano upuštao u taktičke inovacije, već je smatrao da ne treba mijenjati momčad koja igra dobro. No, njegova taktika postala te nedostatak inovativnosti postali su lako čitljivi protivnicima te je nakon ozljede kapetana Brune Soriana, sredina postala ozbiljan problem Žute podmornice. Calleja je po svom dolasku odlučio malo izmijeniti taktiku. Evo kako je to izgledalo protiv Real Sociedada:

Prebacio se, dakle, s klasične 4-4-2 na 4-3-1-2 s rombom u sredini. Na taj način je primjetio da može najbolje iskoristiti dobru sredinu, najjače oružje ekipe, te maksimalno iskoristiti karakteristike igrača koji su mu na raspolaganju. Konstantne ozljede kapetana Brune Soriana stvarale su ogromne glavobolje momčadi. On je bio glavni kreator na sredini terena, njegova smirenost pri dodavanjima dugi niz godina je vodila momčad. Srećom, tu se pojavio mladi Rodrigo Hernandez koji mu je za sada više nego pristojna zamjena. Odlikuju ga precizna dodavanja te on sa svojim povratkom nazad po loptu služi kao razigravač od kojeg počinje većina napada žute podmornice. On šalje loptu bekovima, koji se ne boje izaći visoko naprijed prilikom napada. Njegove dobre partije natjerale su nedavno upravu da mu da novi ugovor do 2022. Castillejo je više krilni igrač nego igrač sredine, tako da često odlazi u stranu terena i na taj način je za sada upisao 6 asistencija. Ovom promjenom formacije najviše je profitirao Pablo Fornals, novopridošlica iz Malage. U prvih 6 kola igrao je više na krilu te upisao samo jednu asistenciju. Dolaskom Calleja, koji ga je postavio na njegovu prirodnu poziciju, iza napadača, postigao je 3 gola i 6 asistencija te se polako pretvara u jednog od ključnih igrača momčadi. Definitivno igrač na kojeg treba obratiti pozornost u budućnosti.

Carlos Bacca već polako zaboravlja milansku noćnu moru te se ponovno vraća u formu u kakvoj je bio kad je vodio Sevillu do Europa lige. Nije više onaj klasični poacher, sada često pomaže u distribuciji lopte, pa uz 6 postignutih golova sada ima i 4 asistencije.

Kakva im je perspektiva?

Villarreal je za mene jedan od primjera da se u nogometu ipak može preživjeti bez ogromnih ulaganja. Ponekad, sve što je potrebno je vjera u svoj omladinski pogon, pametno investiranje novca koji imaš na raspolaganju te održavanje kontinuiteta u momčadi do mjere do koje im to prilike dopuštaju. Dug je put do kraja sezone te još uvijek je teško donijeti sud o mogućnostima i perspektivi ove momčadi, no ako nastave ovako, imati će priliku još mnogo puta raditi ono što su do sada tako dobro radili:šokirati jače i bogatije od sebe. Do kraja prvenstva je još 18 kola, a u Europi ih čekaju dvije teške utakmice protiv Lyona, gdje su Francuzi ipak favoriti. No, oni su više puta pokazali da uživaju u ulozi outsidera, malog provincijskog kluba od kojeg se puno ne očekuje. Na njima je sada da pokušaju dokazati svima suprotno.

"Žuta podmornica" nastavlja uspješnu plovidbu
Nakon subotnje pobjede protiv Real Sociedada od 4-2 odlučio sam napisati nešto o klubu koji promatram već dugi niz godina. Nakon svake sezone koju završe iznad očekivanja, pokušavam sebi racionalno objasniti jednu stvar: kako to rade? Pa klub su iz malog grada od 50 000 ljudi, iza sebe nemaju nekog superbogatog naftaša ni Kineza, treneri i najbolji igrači im redovno odlaze! Pa unatoč svemu navedenom, smatram da im se u javnosti ne posvećuje dovoljno prostora. Pisalo se prečesto o Monchijevim čarobnim transferima, Napolijevom šampanjskom nogometu, Athleticovoj klupskoj politici...Čast svim navedenim i ostalim koji u današnjem surovom svijetu gdje novac ipak ...
"Žuta podmornica" nastavlja uspješnu plovidbu
Nakon subotnje pobjede protiv Real Sociedada od 4-2 odlučio sam ...
BruceWayne | 31.01.

Predvečer zadnjeg dana zimskog prijelaznog roka zadnja je prilika da klubovi popune rupe za nastavak sezone. Obično tu prednjače engleski klubovi, koji iz paničnih razloga često pretplate igrače koje bi na ljeto platili manje. Postoji i obrnut primjer, kada klubovi pristanu dovesti određenog igrača za nižu cijenu iako već imaju takav tip u svom rosteru, ali ga zbog niže cijene pristanu potpisati ili da konkurencija ga ne dovede u svoje redove. Primjera za oba slučaja ali dovoljno, uz zajedničku činjenicu: engleski klubovi si to mogu priuštiti. Stoga iz ne čudi financijska usporedba West Hama sa Sevillom, Brightona sa Lazijem ili Burnleya sa Bayerom. Financijska moć koja je nastala spojem globalizacije i engleske nogometne kulture danas donosi osjetnu prednost klubovima iz Engleske nad ostatkom Europe. To se najbolje pregledava kada se uspoređuju niže lige. Klub kada napravi promociju u elitni razred ima proporcijalne šanse ostati u ligi sa grafom ispod. Za razliku od Italije i Francuske, čiji klubovi nemaju financijsku podršku za borbu sa elitom, klubovi koji dolaze iz Championshipa pa i Bundeslige 2 to imaju.

Sve veći financijski kolač od TV prava svake godine sve više približava klubove iz Championshipa onim najboljim. Ona je danas bespredmetno jedna od najzanimljivijih liga na svijetu. Puni stadioni nude dozu tradicije, 46 rundi dovoljno prava na pogrešku, a u moru izjednačenosti uvijek može isplivati neki Huddersfield, ali i potonuti neki underachiever sa gomilom veterana i visokim rashodima za plaće kao što je bio QPR prije par godina. Usprkos dugoj sezoni, velikom broju utakmice i prava na pogrešku, većina klubova obično ziheraški ulaže u dva tipa igrača: one koji su bili ponajbolji prošlih sezone i za njih plate ozbiljnu cifru ili veteranski tip igrača koji će navijačima ponuditi lažni dašak Premiershipa a on izblijedi čim se ukaže prvi sat biologije.

Jedni od rijetkih ekipa koji se nisu odlučiti slijediti navedena dva tipa, trenutno je vodeća ekipa u ligi. Priča o usponu Vukova sa Molieuxa nije nešto novo u modernom nogometu. Nakon nekoliko neuspješnih sezona, čestih izmjena trenera, pada u treću ligu, pojavila se kineska kompanija Fosun čiji se široki interesi nižu od farmacije, bankarska, građevine  i 2016. nogometa kada su preuzeli Wolverhampton. Zaplet cijele priče je indirektni ulazak Jorge Mendesa u klub, nakon što je prije toga svojim „savjetovanjem“ skoro uništio Valenciju. Zbog ukidanja „treće opcije“, kao i raskidanje veza sa Valencijom i njenim vlasnikom Limom, portugalski „super-agent“ pronašao je sve više rastuće tržište za plasirati svoje igrače. Kineski vlasnici, što se može primijetiti na nekim drugim primjerima, nogomet često nije u prvom planu, stoga suradnja između njih i Mendes izgleda kao win-win situacija. Vlasnici nalaze i ulažu novac, a Mendes nalazi igrače, najčešće u imeniku svog mobilnog uređaja.

No prvi rezultati nisu sugerirali uspjeh, jer su Vukovi prošlu sezonu završili na razočaravajućem 15.mjestu. Uz pomoć Mendesovih savjeta i utjecaja, vlasnici su odlučiti na drugi način pojačati klub. Njihov priča bila je privući mlade talentirane igrače kojima će pružiti afirmaciju i kasnije ih moći skuplje prodati u elitne klubove Premiershipa kada prerastu Wolverhampton. Loša sezona nije zaustavila kineska ulaganja, nego su dodali gas i doveli najskupljeg igrača u povijesti Championshipa, što je ujedno možda i iznenađujući transfer cijelog ljeta. Portov kapetan Ruben Neves, kome se predviđao puni bolji klub od tada ispodprosječnog drugoligaša, pristigao je za 18 miliona funti. Za Nevesa se najviše zanimao dvojac Liverpool-Chelsea, ali poučen primjerom Renata Sancheza nije htio preskakati stepenice, iako je dolazak u Wolverhampton riskantan sam po sebi zbog promjene nogometne kulture i način igre. Uz njega, pristigli su Cavaliero i Jota, dva ponajbolja igrača u portugalskim osvajanjima nižih reprezentativnih kategorija, kao i Francuz Bolly iz Porta, Španjolac Mir iz Valencije, Brazilac Bonitini, većina pod ugorom sa istim agentom kao Cristiano Ronaldo.

Ukupno je do sada iz Portugala stiglo 12 nogometaša, zajedno sa trenerom Espirito-Santom, koji je upravo ono što je trebalo Mendesu. Osim što se već poznaju iz Valencije, bivši portugalski vratar trenerski se afirmirao u Rio Aveu, gdje je osvojio portugalski kup i zaslužio transfer na Mestallu. Ono što je Mendesu još važnije, promovirao je neke danas poznate igrače kao što su Ederson, Oblak ili F.Augusto.

Espirito Santo taktički je nastavio svoju priču iz Valencije ponovno koristeći 3-4-3, što u Championshipu tada bio raritet. Zadnjeg veznog Coadya pretvorio je u centralnog stopera, ključeve sredine terena očekivao predao u ruke Nevesa i sve karte bacio na individualni kvalitet terceta Jota-Cavaliero-Bonatini. I to, barem sada donosi rezultat.

Osim standarnih 3-4-3, ekipa se brani u 5-4-1, gdje se wing-bekovi spuštaju u obranu, a njihove pozicije brane krilni, što omogućava razvijanje najveće snage Vukova ove sezone: brzu tranziciju i izuzetno opasan kontra-napad. Dugim loptama, u čemu prednjače Neves sa 7,4/11 i Coady 5,8/8,4 uspješnih šire napad prema out liniji kako bi uposlili bočne igrače ili napadački trojac. Cavaliero, Jota i Helder Costa individualno su među najkvalitetnijim igračima lige, stoga im je nužan širok prostor kako bi mogli stvoriti prednost. Cavaliero na desnoj strani ima naviku igrati niz out liniju, pri čemu mu prostor otvara bočni Doherty sa svojim ulascima u sredinu. Za razliku od lijeve strane, gdje najbolji asistent lige bočni Douglas voli igrati niz liniju a Jota ulaziti u sredinu. Zajedničko objema stranama u upošljavanje Bonatinija u sredini, ili povratna lopta za nekog od suprotnih krila, konkretno 42% napada sa desne strane i 34% sa lijeve.

Uz sve to, Wolverhampton najviše zabija golova iz prekida u cijeloj ligi, što ponekad zna zamaskirati loš dan ili nekonzistentnost nekog od mladih Portugalaca. Ipak, napadački trojac je do sada u sezoni zabio 30 golova i asistirao 15 puta što je konkretan odgovor na pitanje je li Nuno E.Santo pronašao odgovarajući sustav igre koji bi najviše istaknuo individualnu kvalitetu. Sam pogled na ljestvicu sugerira isto, prvo mjesto nakon 29 kola, najbolji napad lige sa 51 zabijenih i najbolja obrana sa 22 primljena. Nakon više godina lutanja i čekaonica Championshipa, izgleda da su Vukovi pronašli put do elitnog razreda engleskog nogometa.

Kineski vlasnici i njihov „savjetnik“ Jorge Mendes pronašli su formulu nakon zadovoljiti sve strane u poslu. Navijači će nakon više godina imati priliku ponovno ugostiti one najbolje na svom Molieuxu, Kinezi će uspješno razvijati svoj biznis, a Mendes plasirati svoje klijente i podcrtati svoje ime na listi najutjecajnijih nogometnih djelatnika na svijetu. Elitni razred ponuditi će nove izazove, ali i novih stotinjak miliona funti za nove Portugalce, a tko zna, možda bi u onim najluđim snovima u kombinacijama mogao biti najpoznatiji Mendesov klijent, koji nikada nije skrivao želju za povratkom na Otok. U svakom slučaju, Vukovi su svoju zimu nedavno dobili, a Premiership dolazi na ljeto.

Premiership is coming
Predvečer zadnjeg dana zimskog prijelaznog roka zadnja je prilika da klubovi popune rupe za nastavak sezone. Obično tu prednjače engleski klubovi, koji iz paničnih razloga često pretplate igrače koje bi na ljeto platili manje. Postoji i obrnut primjer, kada klubovi pristanu dovesti određenog igrača za nižu cijenu iako već imaju takav tip u svom rosteru, ali ga zbog niže cijene pristanu potpisati ili da konkurencija ga ne dovede u svoje redove. Primjera za oba slučaja ali dovoljno, uz zajedničku činjenicu: engleski klubovi si to mogu priuštiti. Stoga iz ne čudi financijska usporedba West Hama sa Sevillom, Brightona sa Lazijem ili ...
Premiership is coming
Predvečer zadnjeg dana zimskog prijelaznog roka zadnja je prilika da ...
nisam pretjerani obožavatelj toga da se pusti Mendesa da ti dovede svojih 15 igrača u klub, ali me veseli što ce u prvu ligu uci momcad koja ne bi trebala bit topovsko meso kao Middlesbrough, Norwich i slicne ekipe koje su ulazile u premiership... - Biscione94, 1.2.18. 0:57, 0 0 0
po meni jedina stvar koja nedostaje premiershipu da se potpuno odvoji po snazi od ostalih liga je jos koji klub koji moze konkurirati za EL,parirati velikoj šestorci, a trenutno to nisu ni Lei, Burnley ni Everton, tako da njih za par sezona vidim tu - Biscione94, 1.2.18. 0:59, 0 0 0
Složio bi se da neće jer mislim da ovaj puta Mendes ima dobar plan. Čak ne bi me začudilo da budu veliki overachiever u idućoj sezoni, jer će doći sigurno još pokoja klasa pogotovo u obranu - BruceWayne, 1.2.18. 14:22, 0 0 0
Dugoročno nemam baš neko ovjerenje da će biti oni 7. jer će prvom prilikom otići Jota, Neves za velike novce a tako će teško držati korak sa Evertonom, Leicesterom, Southamptonom i sl.. - BruceWayne, 1.2.18. 14:23, 0 0 0
istina, ali ako budu pametno ulagali bez nekih radikalnih izmjena sastava, vrlo je moguće...također, vlasnik Aston Ville ima ambiciozan plan(iako ne djeluje tako na prvu zbog problema s FFP) pa bi volio te 2 ekipe vidit u top 10 za par sezona... - Biscione94, 1.2.18. 16:02, 0 0 0
Borussianerr | 25.01.
n2 k3

Jučer je Hrvatska unatoč euforiji ispala s europskog rukometnog prvenstva. Opet. Moglo bi se sada pričati o izborniku, o igračima, umoru, francuskoj veličini i snazi, lošoj političkoj i društvenoj klimu i uvjetima za sportaše, ali sve to nije tema ove analize. Jer unatoč izborniku, igračima, umoru, francuskoj veličini i snazi, politici i društvu, Hrvatska je ipak i u svjetskim medijima slovila za jednog od favorita prvenstva, a i sama igra reprezentacije je to pokazivala češće nego su mnogi od nas voljni priznati sada nakon ovog bolnog poraza. Ono što je nas zaista izbacilo je naša psiha i strah. Dečki su izašli na teren igrati utakmicu koju je se mora pobijediti. Podcrtani muss ispred imena najveće momčadi svjetskog rukometa. Ali sve to ne izgleda kao problem u medijima, Norveška je pala, Hrvatska igra dobro, a i publika će biti uz Kauboje. Sad ili nikad je bio stav velike večine ljudi kojima je ta utakmica išta značila. U Areni se iz 10000 grla ori himna, a oni stoje dolje s rukama na srcima i pjesmom na usnama, očiju uprtih u zastavu. 15 minuta kasnije, Cindrić je već izgubio 3 lopte, a i dalje je vjerojatno bio najbolji u našim redovima. Igra puca po šavovima zbog pritiska. Još jednom se trebalo biti hladne glave i još jednom gorki poraz, već u prvom poluvremenu. Namjerno govorim da ovo nije prvi takav razvoj događaja, što me dovodi i do poante ove analize: Hrvati (ne uvijek), ali često nisu sposobni se nositi s pritiskom. Kada ostvarimo svoj potencijal i postane potrebno zapesti preko nekih granica da bi se ostvarilo "ono više" o čemu se mašta, tada se slamamo pod pritiskom. 

Počet ću kronološki s nekoliko primjera. Prvo bih spomenuo nekoliko primjera kada to nije bilo tako, a zajednički nazivnik svim takvim događajima je bilo vrijeme. Kasnih devedesetih, Hrvatski su sportaši u onim najpraćenijim sportovima ostvarivali najveće rezultate. A razlog tomu je što su nakon domovinskoga rata, svi koji nisu Hrvati bili naši protivnici, a ta borba se najviše iskazivala kroz sport. Cijeli jedan narod duboko patriotski nastrojen navija za svojih 11 (ili 7) legionara, koji će još jednom pobijediti hrvatske neprijatelje i osvjetliti obraz naciji. Taj duh je živio i u tim sportašima. Možda se to kroz prvenstvo 1998 najbolje vidjelo/osjetilo. Ta momčad nije bila mnogo bolja od naše današnje reprezentacije, ali tada stanje muss (da se tako izrazim) nije bilo problem jer su svi vjerovali u srce i hrabrost te je euforija jednostavno nadvladavala sav strah. Slična je priča i s rukometašima (po mom skromnom mišljenju, generacija iz 1996 se ne može mjeriti s generacijom Balića i Metličića koja je medalje osvajala jednostavno zato što je bila dovoljno kvalitetna za to, ali to je nekako izoliran slučaj)

Koje desetljeće kasnije, Hrvatska sa svojom mladom generacijom nogometaša odlazi u Austriju igrati europsko nogometno prvenstvo. Modrić, Ćorluka i društvo, predvođeni pravim Vatrenim bez prevelikog pritiska pobjeđuju Austrijance te ruše velike Njemce, znajući da ih još čeka utakmica s Poljskom pa ovu se i ne mora pobijediti. S tom iznenađujućom pobjedom nad Die Mannschaftom, Hrvatska pada u euforiju, dominantno pobjeđuje Poljake i odjednom sanja o finalu. Samo utakmicu kasnije (koju se moralo dobiti, nije bilo popravnog) Hrvatska završava pod hladnim tušem i gubi od Turske. 

Samo godinu dana kasnije, Hrvatski rukometaši stoje u finalu svjetskog prvenstva nasuprot svojim velikim rivalima, pred svojom publikom. Tu se utakmicu moralo dobiti, svi su u to vjerovali. Pa smo izgubili. Izgubili smo u utakmici koju se moralo dobiti. 

Te godine smo se i pokušali kvalificirati za svjetsko prvenstvo u J. Africi. Moralo se preskočiti Engleze, ali umjesto toga smo dobili školicu nogometa. Nitko nas nikad nije rastočio kao Englezi tada. 5-1... Još jednom se moralo pobijediti. 

2014. se moralo pobijediti Meksiko kako bi se prošla skupina pa se nije.

Još jedan nogometni primjer je i vrlo nedavna utkamica s Portugalom, koje se, vjerujem, svi sjećaju. Opet je ta utakmica bila ona koju se moralo dobiti, a ne Španjolce samo koji dan prije.

Kao primjer se može navesti Marin Čilić u više od jednog slučaja.

I sada ovaj poraz od Francuza.

Primjera vjerojatno ima još, ali mislim da se i iz napisanog vidi što želim reći. Više no jednom su nas koštali naši kompleksi i gubili smo MUSS utakmice, one koje se mora pobijediti. Protiv toga iskreno ne znam kako se boriti. To je nešto što je očito ugrađeno u nas. Da se razumijemo, to nije opravdanje, ali je definitivno uzorak. Svejedno, za tako malu zemlju smo sportska velesila i svaku medalju i uspjeh imamo pravo slaviti kao da je zlato. Vrijeme je da se s time pomirimo i prestanemo osjećati poraze kao tako gorke rane. Na kraju krajeva, sve je to samo igra

Što je to 'Rvatima u glavi?
Jučer je Hrvatska unatoč euforiji ispala s europskog rukometnog prvenstva. Opet. Moglo bi se sada pričati o izborniku, o igračima, umoru, francuskoj veličini i snazi, lošoj političkoj i društvenoj klimu i uvjetima za sportaše, ali sve to nije tema ove analize. Jer unatoč izborniku, igračima, umoru, francuskoj veličini i snazi, politici i društvu, Hrvatska je ipak i u svjetskim medijima slovila za jednog od favorita prvenstva, a i sama igra reprezentacije je to pokazivala češće nego su mnogi od nas voljni priznati sada nakon ovog bolnog poraza. Ono što je nas zaista izbacilo je naša psiha i strah. Dečki su ...
Što je to 'Rvatima u glavi?
Jučer je Hrvatska unatoč euforiji ispala s europskog rukometnog prvenstva. ...

Ne slažem se: BoskoBalaban, draxy,

96' rukometna repka na OI nije imala usporedbu s nekim prije, 98' nogometna repka nije imala usporedbu s nikim prije. Sve današnje uspoređujemo s prošlim stvarima, Petrović u košarci, ivanišević u tenisu... - Sherpa, 25.1.18. 15:11, 0 0 0
Ne znam cemu ono izbacivanje "H" na pocetku, ali dobro. Mogao si, onako usput, navesti par primjera gdje su hrvatske reprezentacije pobjedjivali utakmice "pod muss". Uzeti barem u obzir ove Norvezane, koji su isto pali u utakmicu bez popravnog. - gradim, 26.1.18. 15:42, 0 0 0
Pa pogleati koliko se utakmica pod muss igra s protivnicima nase kvalitete i jacim od nase. Rukometasi su na ovom euru izgubili 2 utakmice. 1 je poraz bio pod muss, a drugi nije. Od dve utakmice bez popravnog, jedna je dobivena.Ne vidim neko od - gradim, 26.1.18. 15:45, 1 1 0
vstru97 | 23.01.

Gledam Marina otpočetka karijere, otkad je isplivao 2005 pobijedivši Van der Merwea u finalu juniorskog Roland Garrosa, pa do današnje velike pobjede protiv Nadala. Pogledao sam jako puno njegovih mečeva, možda i previše, toliko da sam zapravo prilično otupio na njegove oscilacije, i više se ne derem i ne razbijam stvari po kući kad promaši lagani forhend kao na 5:5 u tajbrejku. I takav zen koji sad imam, ostavlja mi nešto prostora za detaljniju taktičku analizu.

A Čilić je ovaj meč odigrao možda čak i taktički najzrelije u karijeri.

Prvi preduvjet za pobijedit Nadala je ne dat mu da igra. I čim sam vidio s kojim intenzitetom je Čilić ušao u meč, vrlo sam precizno mogao odrediti u kojem smjeru će meč ići. Drugi preduvjet je biti čvrst i agresivan na bekendu, što je Čiliću kroz karijeru znalo pridavati probleme, poglavito zbog toga što bi na bekend došao nepripremljen ili bi kasnio pola koraka, što je dovoljno da bekend bude mrvicu kraći, a to igrači kao Nadal riješavaju s pola snage. Također, protiv Nadala je nužno igrati bez bekend slajsa. Bekend slajs protiv Nadala je, parafrazirajući uspješnog bjelovarskog poduzetnika, kao da si "nabiješ onaj vreli žarač u guzu, i onda ga onako, malo, zakovrčiš". Mislim da je Marin samo dvaput odigrao bekend slajs na ovom meču i oba je poena izgubio. Kod Nadala ne vrijedi ona, "miksaj igru", nego vrijedi ona, "ubij boga u njemu". Rafa je kao velika bijela psina, može namirisati krv sa velike udaljenosti, i čim ti malo ustukneš od game plana, ili imaš probleme s izvedbom istoga, Rafa će to znati iskoristiti.

Riješili smo preduvjete, krenimo na uvjete. Prvi uvjet je, ne biste vjerovali, dobra igra. Sve što je Marin isplanirao na taktičkom planu ne bi imalo veze da to nije ovako dobro igrao, da nije ovako osjećao lopticu i ovako se dobro kretao. Posebno me razveselio retern, koji je bio fenomenalan. Retern kod Čilića zna patit, zna radit jako glupe greške iz reterna, zbog čega mu samopouzdanje pada, a onda je jako teško pobijediti prvog tenisača svijeta. I s fh i s bh je slao bombe Rafi pod noge nakon čega bi uslijedio lagani završetak poena. Posebno se isticala i fh paralela, koja je danas bila besprijekorna i Rafi je bila neriješiva enigma.

Ali bio je tu i jedan bonus. Taj bonus zazivam već jako, jako dugo. Nisam još spomenuo servis iako je bio dobar, jer ovakav bi servis Čiliću trebao biti realnost na svakom meču. Servis mu ovaj put nije dobio meč, ali taktičke varijacije na servisu su umnogome pokazale koje su Nadalove mane iskoristive. Rafa je još uvijek brz, ali nije više u naponu snage, kreće se sporije nego prije 5 god, a to otvara nove mogućnosti. A jedna od tih je iskoristiti to što Nadal stoji na primanju servisa otprilike kod Sydney Opera Housea, (koje su znamenitosti u Melbourneu, bogati?!) i na prednost strani servirati slajs na bekend, te doći naprijed i oduzeti Rafi vrijeme reakcije. Imao ti volej Michaela Llodre ili Pabla Andujara, svejedno je, jer Rafa jednostavno ne može više stizati ono što je stizao sa 25 god.

Taktički vrlo zrelo i disciplinirano odigran meč praćen sjajnom izvedbom. Tennis at its finest. E, da, veliko hvala i Evi što je pustila zvijer iz kaveza.

Kako je Marin našao istinu?
Gledam Marina otpočetka karijere, otkad je isplivao 2005 pobijedivši Van der Merwea u finalu juniorskog Roland Garrosa, pa do današnje velike pobjede protiv Nadala. Pogledao sam jako puno njegovih mečeva, možda i previše, toliko da sam zapravo prilično otupio na njegove oscilacije, i više se ne derem i ne razbijam stvari po kući kad promaši lagani forhend kao na 5:5 u tajbrejku. I takav zen koji sad imam, ostavlja mi nešto prostora za detaljniju taktičku analizu. A Čilić je ovaj meč odigrao možda čak i taktički najzrelije u karijeri. Prvi preduvjet za pobijedit Nadala je ne dat mu da igra. ...
Kako je Marin našao istinu?
Gledam Marina otpočetka karijere, otkad je isplivao 2005 pobijedivši Van ...

Respekt: BruceWayne, BoskoBalaban, Sherpa, ivan-cro, Puvlin,

Slažem se: Puvlin,

Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.