aktivno

Tribina hipoteza

  • 07.11.2018.
  • 24
  • 7

Za sve teze koje nemaju svoju temu...

Tribina hipoteza!

Manchester City F.C. - razina ekipe favorit lige prvaka 9.0 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 2, 21, 1
Chelsea F.C. - razina ekipe druga faza lige prvaka 7.9 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 3, 20, 1, 0
Liverpool F.C. - razina ekipe druga faza lige prvaka 8.3 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 1, 14, 9, 0
Tottenham Hotspur F.C. - razina ekipe druga faza lige prvaka 7.7 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 8, 16, 0, 0
Arsenal F.C. - razina ekipe prosjek lige prvaka 7.5 0, 0, 0, 0, 0, 0, 2, 9, 13, 0, 0
Manchester United F.C. - razina ekipe prosjek lige prvaka 7.5 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 13, 11, 0, 0
FC Barcelona - razina ekipe favorit lige prvaka 8.9 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 3, 20, 1
Real Madrid CF - razina ekipe druga faza lige prvaka 8.3 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 1, 16, 6, 1
Atletico Madrid - razina ekipe druga faza lige prvaka 8.0 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 1, 22, 1, 0
FC Sevilla - razina ekipe prosjek lige prvaka 7.2 0, 0, 0, 0, 0, 0, 1, 17, 6, 0, 0
Juventus F.C. - razina ekipe favorit lige prvaka 9.1 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 1, 20, 3
F.C. Internazionale Milano - razina ekipe druga faza lige prvaka 7.8 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 5, 19, 0, 0
SSC Napoli - razina ekipe druga faza lige prvaka 7.7 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 8, 16, 0, 0
A.C. Milan - razina ekipe prosjek lige prvaka 6.6 0, 0, 0, 0, 0, 1, 7, 16, 0, 0, 0
Borussia Dortmund - razina ekipe druga faza lige prvaka 8.0 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 1, 23, 0, 0
FC Bayern München - razina ekipe druga faza lige prvaka 8.1 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 1, 20, 3, 0
Paris Saint-Germain FC - razina ekipe druga faza lige prvaka 8.4 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 15, 8, 1
Olympique Lyonnais - razina ekipe prosjek lige prvaka 6.9 0, 0, 0, 0, 0, 0, 4, 18, 2, 0, 0
Olympique de Marseille - razina ekipe prosjek lige prvaka 6.7 0, 0, 0, 0, 0, 1, 6, 17, 0, 0, 0
AS Monaco - razina ekipe prosjek liga petice 5.7 0, 1, 0, 0, 2, 4, 12, 5, 0, 0, 0

Analize (7)

D_Rade | 13.11.

Hrvatska je u nogometnom svijetu prepoznata kao zemlja velikih talenata. Mladi igrači relativno se brzo etabliraju na našem podneblju i još brže odlaze u inozemstvo s velikim očekivanjima, kako klubova tako i njih samih. Nerijetko su transferi popraćeni i vrlo ozbiljnim iznosima, što bi trebalo motivirati domaće klubove za razvoj mladih igrača. Moglo bi se stoga zaključiti kako je HNL zapravo razvojna liga, a opstanak i napredak klubova temelji se na etabliranju i prodaji talentiranih igrača. Potaknut takvim razmišljanjem, koje je možda i pogrešno, odlučio sam provesti analizu situacije na našim travnjacima, odnosno detaljnije otkriti profil igrača po klubovima HNL-a.
            Analiza je provedena na temelju podataka o vremenu koje su svi igrači u klubovima 1. HNL proveli na terenu. U analizu su uključene isključivo prvenstvene utakmice zaključno s 14. kolom, a analizirana je dob i nacionalnost igrača u odnosu na vrijeme provedeno na terenu. Navedeni podatci potrebni za analizu preuzeti su sa stranica Transfermarkta.
Napomena: U podatcima o vremenu (minutaži) sa stranica Transfermarkta nisu ubrojana vremena sudačke nadoknade utakmica stoga ona nisu razmatrana ni u analizi. Dob igrača uzeta u obzir odnosi se na dob igrača u godinama na datum pisanja analize, a ne na dob igrača u trenutku odigravanja utakmica. Također, za igrače s dvojnim državljanstvom uzeto je u obzir samo prvo navedeno državljanstvo.

Prosječna starost/mladost

Za potrebe ove analize najprije je izračunata prosječna starost igrača svake pojedine momčadi u ovisnosti o minutama provedenim na terenu. Iako je moguće promatrati i podatke o prosječnoj starosti momčadi prema broju nastupa igrača, ovi podatci daju nešto jasniju sliku o trenutnom stanju na terenu. Navedeni su rezultati prikazani u sljedećem dijagramu.

            Prosječna starost igrača koji su ove sezone zabilježili nastupe u HNL-u približno je 24,3 godine. Vidljivo je da su momčadi Hajduka, Intera i Osijeka zapravo ogledni primjeri prosjeka lige. Zanimljivo je da su tek tri momčadi u prosjeku starije od 25 godina, iako je i Dinamo vrlo blizu, među kojima je najstarija Gorica s prosjekom od 26 godina. Najmlađe su pak momčadi Rudeša i Istre koje s tek nešto više od 22 godine starosti značajno odskaču od ostatka lige.

Dobni profil

            Iz pregleda prosječne starosti momčadi moguće je izvući određene zaključke o dobnom profilu igrača pojedinih klubove, no ostaje nejasan udio u kojem se igrači pojedinih dobnih skupina pojavljuju u momčadi, odnosno bilježe vrijeme na terenu. Analizom minutaže i izračunom udjela prema dobi razjašnjava se stvarni profil igračkog kadra. Izračunati su udjeli minutaže igrača svih dobi u ukupnoj minutaži klubova u postotcima, a na dijagramima su prikazane tri specifične dobne skupine. Kao specifične skupine uzeti su u obzir igrači do 21 godine starosti, zatim do 23 te igrači s 30 ili više godina starosti.

            Bilo je vidljivo je već iz prethodnog dijagrama da momčadi Istre i Rudeša spadaju na vrh najmlađih momčadi lige, a sada je jasno i zašto. Jedine su to dvije momčadi čiji najmlađi igrači bilježe više od 40 % ukupnog vremena provedenog na terenu, s time da je u Rudešu gotovo 50 % minutaže raspodjeljeno između U21 igrača. U ostatku lige mladići do 21 godine imaju minutažu nižu od 20 %, s iznimkom Lokomotive koja je blizu 30 %. Najmanje prilike mladi igrači dobivaju u momčadi Rijeke, s udjelom od tek 6,54 % u ukupnoj minutaži. Gorica i Slaven Belupo, s obzirom na najveću prosječnu starost očekivano su najbliže Rijeci u ovom segmentu.

            Kada se uzmu u obzir i igrači između 21 i 23 godine, stanje nije značajno promjenjeno. I dalje su vodeći Rudeš i Istra s vrlo visokim udjelima mladih igrača, dok je na sasvim drugom kraju spektra Rijeka. Osijek također ne bilježi značajniji rast pa je tako treća momčad s najmanjim udjelom U23 igrača iza Slaven Belupa i Rijeke s 30,02 %. Zanimljivo je da je kod Osijeka čak 65,3 % ukupnih minuta raspoređeno između igrača starih 24-27 godina. Dinamo i Hajduk u oba su segmenta prilično izjednačeni. U tim klubovima nešto više od trećine ukupnog vremena rezervirano je za igrače do 23 godine starosti.

            Kao posljednja specifična skupina odabrani su igrači s 30 i više godina starosti kako bi se utvrdilo u kojoj se mjeri momčadi HNL-a oslanjaju na iskusne igrače. Vidljivo je da stariji igrači generalno nemaju preveliki udio u ukupnoj minutaži klubova. Slaven Belupo jedini je klub koji im dozvoljava više od 20 % ukupne minutaže. U čak polovici klubova lige moglo bi se reći da igrači iznad 30 godina imaju gotovo zanemarivu minutažu. Zanimljivo, u momčadi Osijeka niti jedan 30+ igrač u dosadašnjem dijelu prvenstva nije zabilježio nastup,  a vrlo blizu toga su i Istra, Rudeš te Hajduk.

Udio domaćih igrača

Posljednji segment ove analize pregled je udjela minutaže hrvatskih igrača u ukupnoj minutaži klubova HNL-a iz čega se jasno može razaznati politika klubova u slaganju igračkog kadra i trenerskim preferencijama. Kao i u dosadašnjem dijelu analize, rezultati su prikazani u dijagramu.

            Odmah po pogledu na dijagram moguće je klubove podijeliti na dvije kategorije. Polovina lige nalazi se iznad 60 % prema udjelu domaćih igrača u ukupnoj minutaži. Na vrhu je Lokomotiva s nešto više od 70 %, a unutar 2 % slijede i Slaven Belupo te Osijek. Ispod 50 % našla se druga polovica klubova, među kojima su Dinamo, Hajduk, Gorica, Rijeka te Istra. Istra je ujedno i klub s najmanjim udjelom domaćih igrača (35,51 %), a u dosadašnjem dijelu prvenstva čak 18 stranaca zabilježilo je nastupe. Hajduk i Rijeka također ruše prosjek lige u ovom segmentu velikim udjelom stranaca u momčadi.

Zaključak

Preostalo je još evaluirati dobivene rezultate i izvući određene zaključke iz analize.
Uzevši u obzir nisku prosječnu starost momčadi HNL-a i udjele mladih igrača u minutaži može se zaključiti da je liga pogodna za razvoj mladih talenata, iako takva politika nije ravnomjerno raspoređena po svim sredinama. Rijeka je primjerice klub koji je najlošiji u pogledu razvoja mladih domaćih igrača. Dijelom je to zbog korištenja najužeg kadra od svih momčadi, kao i značajnog broja stranaca s važnim ulogama u momčadi. Jedan od glavnih razloga davanja prednosti mladim igračima zasigurno je nedostatak kvalitetnih iskusnijih igrača, što potvrđuje činjenica da se klubovi koji se oslanjaju na mlade igrače, poput Rudeša, Istre i Intera, uglavnom nalaze na dnu tablice. Lokomotiva je iznimka u tom pogledu upravo zbog kvalitete kojom raspolažu. Uravnotežna momčad svakako pridonosi uspjehu, kao što je to vidljivo iz primjera Gorice, gdje podjednake šanse dobivaju igrači svih dobnih kategorija bili domaći ili stranci. Također i Osijeka, gdje je težište momčadi na igračima u najboljim igračkim godinama.

Analiza minutaže igrača HNL-a ovisno o dobi i nacionalnosti
Hrvatska je u nogometnom svijetu prepoznata kao zemlja velikih talenata. Mladi igrači relativno se brzo etabliraju na našem podneblju i još brže odlaze u inozemstvo s velikim očekivanjima, kako klubova tako i njih samih. Nerijetko su transferi popraćeni i vrlo ozbiljnim iznosima, što bi trebalo motivirati domaće klubove za razvoj mladih igrača. Moglo bi se stoga zaključiti kako je HNL zapravo razvojna liga, a opstanak i napredak klubova temelji se na etabliranju i prodaji talentiranih igrača. Potaknut takvim razmišljanjem, koje je možda i pogrešno, odlučio sam provesti analizu situacije na našim travnjacima, odnosno detaljnije otkriti profil igrača po klubovima HNL-a. ...
Analiza minutaže igrača HNL-a ovisno o dobi i nacionalnosti
Hrvatska je u nogometnom svijetu prepoznata kao zemlja velikih talenata. ...
marerakarera | 12.11.

Kultne reči rok pesme ''Bulevar slomljenih snova'' od grupe Green Day perfektno oslikavaju trenutno stanje fudbalskog kluba Crvena Zvezda - što po statusu u sopstvenoj ligi, što po poziciji u širem regionu (jedino se Dinamo tu nešto pita). Na stranu to što mi je ovaj bend jedan od omiljenih u skorijoj istoriji, stihovi su lepo iskazali moju malenkost. Kao Grobar, ionako sam u protivničkoj teritoriji s obzirom da na novonaseljenoj lokaciji 99.999% ljudi su vatreni Zvezdaši. Potrošiti takve pare (sedam soma bato, sedam soma!) nikad nije lako uraditi. Ali, avaj. Klub koji je prošao kroz faze Voronjina, Končeskija, Hodžsona i ostale divne gospode je konačno postao jak - najjači u zadnjih 30 godina. A kad će mi se ukazati šansa da odletim na Ostrvo? Nema, dok me svi sabotiraju i protiv mene lobiraju, navijanje za vatrenog rivala je moralo da me zadovolji. I bogami, ne beše tako loše...

NAPOMENA: Ovo će potrajati. Možda i u dva dela...

1.) KAKO JE ZVEZDA SRUŠILA LIVERPUL?

Bez ikakve rasprave, ovo je jedna od najvećih pobeda kluba od 1991. pa možda i u celokupnoj istoriji. Istorija možda pati od dalekovidosti, ali i u najboljim danima i sa velikim generacijama '71, '78 i '91, retko kad je padao klub takvog renomea i sa statusom vicešampiona Evrope. Generacije Partizana iz '66, '89 i tako dalje nisu imale ovakve partije. Najbliže su stigli protiv Reala 2003. sa onim jebenim zicerom Saše Ilića (o dotičnom nećemo sad).

Liverpul je došao u vrlo jakom sastavu, ali ne i najjačem. Problemi na sredini terena su očigledni. Fabinjo pati od loše forme i umora, Keita je vukao povredu, Hendersona nema ni u protokolu i u ovoj utakmici je bio očigledan nedostatak povređenog Okslejd-Čemberlena i velikog diplomate i prometeja mira i stabilnosti, koji je ostao kući jer eto, nije baš imao želju da ga neko pogodi flašom, petardom ili omanjim delom stolice. Na stranu da stavimo status južne pokrajine, atmosfera je bila odlična. Ne postoji bolji motivator za navijače od Liverpula, ali nakon turobnih epizoda na Enfildu i pogotovo u Parizu, bilo je teško očekivati bilo šta osim možda potencijalno časnog poraza. Igranje Matipa je bilo niotkud, Staridža ne baš jer je u svakom startu u LŠ dao gol. A s obzirom na horor u Liverpulu, nije izgledalo kao da će biti potrebe za najjači sastav. Svaki put kad su navijači Liverpula pokušali da naprave buku, ućutali smo ih. Bila je bespogovorna podrška Zvezdi, a čak ni nije bilo političkih i šovinističkih parola koje ''krase'' utakmice voljene mi reprezentacije. Uplašili su se atmosfere Englezi prvih 10 minuta (Matip je izgubio loptu dvaput na svojoj polovini, krilima je bežala lopta, šutevi su išli na parking, itd.) i niko ne može to da ospori. Diskutabilan žuti Marinu nakon prvog starta, dobra inicijativa u prvih 15 minuta i promašen zicer Staridža je raspalilo publiku. 

Pet promena je izvršeno u odnosu na meč u Engleskoj (4:0) - vratio se Milan Rodić, reprezentativac Srbije na mesto levog beka. S obzirom da je imao mesiju i prebrzog Mohameda Salaha, može se reći da je odlično odigrao jer Salah do 71.minuta i pogođene stative nije imao konkretan šut u okvir gola igrača Zvezde. Uz pomoć Slavoljuba Srnića (najpotcenjenijeg igrača Zvezde) koji je trčao kao lav u odbrani, Mane nije bio nikakva opasnost u kaznenom prostoru. Kapiten Vujadin Savić je ponovo pokazao da ne igra na ime oca i da je sasvim zasluženo dobio traku, visok, pouzdan štoper koji se toliko poboljšao sa loptom u nogama. Definitvno je jedna loša strana Liverpula ta što nisu imali dostupnog kreativca u sredini terena ali i da su imali, prava zamena za Kutinja nije stigla, i to bi moglo da im oteža borbu za titulu, koja je i dalje aktivna. Bez poraza su u ligi i mnogo bolje igraju u odbrani,a  2001. 2005. i 2006. su osvajali titule upravo sa dozom oportunizma i organizacije u odbrani. Dolazak Van Dajka im je mnogo pomogao, na terenu je bio najbolji igrač Liverpula i nije bio kriv ni za jedan od dva pomenuta gola, štaviše sve lopte koje je mogao da pokupi je pokupio. Veznjak Dušan Jovančić je stvorio preko pola ofanzivnih prilika u dosadašnjem toku takmičenja kroz svoju limitiranu minutažu, do te mere da bi i slep čovek video da on mora da igra. Njegova visina je bila noćna mora za nizak vezni red Liverpula, a njegove duge noge i neprestana želja mu je pomogla da se izvuče iz udvajanja i divno prenese loptu na suprotnu polovinu terena.

Ipak, dvojica su iskočila - Marko Marin i Milan Pavkov. Boaći je odigrao jednu od najgorih utakmica u istoriji Zvezdinih napadača protiv protiv Klopove čete, do te mere da sam mislio da se Pešić utripovao da je i dalje Noć Veštica i da je Ganjanin negde u ostavi, zaključan sa izrazitim deficitom tečnosti. Pavkov je postao kultni heroj svojom igrom protiv Salcurga kad je krvario za stub srpstva nakon duela sa Marinom Pongračićem (nebitno što je Haidara bio zaslužan za to - prevaziđena ratna propaganda se neće sama prodati!). Postigao je 23 gola za Radnički prošle godine, i iskazao da je svestran napadač sa velikom skočnošću i snagom. Marin je imao totalnu kontrolu lopte u napadu i izolovao Aleksander-Arnolda koji je već duže vreme u lošoj formi. Pojeo ga je smirenošću i lucidnošću, pogotovo na svojoj polovini terena, u kontinuitetu upućivao odlične kornere i izvlačio se iz pritiska. Po postavci je igrao u sredini ali je to mesto pripalo Benu, zvanično najboljem strelcu takmičenja (u obzir se naravno uzimaju i kvalfiikacije). Iskustvo i neosporni talenat je presudilo i pomoglo mu da iskoristi šok vicešampiona Evrope.

Neću ulaziti u dublju analizu jer ko je gledao video BW-a može tačno da razume kako se sve odvijalo - loša komunikacija štopera na prvom golu, hrabra postava Zvezde uz razvijeniju poziciju bekova, jurenje drugih lopti i pravovremeno kretanje ka njima, isto tako i besomučno trčanje krilinih igrača, trenutak inspiracije talentovanog napadača, izvesno doza sreće i odlična publika, uz nedostatak kreativnosti veznog reda Liverpula i potcenjivačkog odnosa je posebno zakuvala ''grupu smrti''. Delirijum nakon prvog gola je bio strašan (još veći jer sam imao neki bizaran osećaj da će biti gol, dount esk mi vaj), ali nakon drugog sam slikao semafor i sve, gledao u neverici i naglas govorio ''ma ovo se ne dešava, ovo je san, sutra je apokalipsa, makar trajalo 5 minuta ovo pamtim zauvek''.

Evo kako sam se lepo čuo sa prijateljem iz Engleske koji je bio na stadionu:

Dostojanstvo u pobedi je za luzere, a ko gubi, ima pravo da se ljuti. Dobra taktika bila je to, barem te noći. Nakon utakmice, kad sam stigao kući i za razliku od Napolija nisam otišao na utakmicu sa skoro praznim telefonom i jurio na autoputu poslednji bus kući bez prebijene pare, još mi se nije sve sleglo, posebno poruke podrške iz celog sveta. 

2) KAKVE SU ŠANSE ZA EVROPU?

Jasna je računica - Zvezda ima aktivnu šansu za jedno (a možda i dva) evropska takmičenja u poslednjem kolu, štagod da se desi u sledećem kolu. To je neverovatno čudo s obzirom na ostale ekipe koje su na papiru i po iskustvu daleko bolje izgledale pre ovog kola. Najbolja je četvrtoplasirana ekipa i samo zbog gol-razlike nema preterano realnu šansu za naredni krug LŠ. Ali drugo po redu takmičenje je itekako moguće, a sama činjenica da je to stvarnost, u ovakvoj grupi, je gigantski uspeh crveno-belih. Monako, Šahtjor, Jang Bojs, mučeni Plzen, itd. imaju goru gol razliku; svi spomenuti imaju manje bodova, a Zvezda je egal u bodovima sa Klub Brižom, Totenhemom, Benfikom, Galatasarajem, CSKA, ima više od Hofenhajma, skoro kao Valensija. Bod protiv Napolija je imperativ. Nažalost, otpisani treći pre ove grupe su ozbiljno zagorčali život PSŽ-u tokom njihova dva susreta sa Anćelotizmom, i naterali su Liverpul da odigra najgoru utakmicu sezone. Ali, ako je moglo sa Liverpulom, ne vidim zašto ne sa Napolijem. Imaju sporiju odbranu, nešto veći srednji red, ali nikako opasnije napadače. Publika će biti vruća ali na to su navikli igrači. Kadrovski problemi su druga stvar - desni bek Filip Stojković je iznet na nosilima, Jovančić, Srnić i drugi vuku povrede. Najverovatnije će svi biti spremni za Italijane ali tu se vidi nedostatak zamena u rosteru.

Zvezda mora pametno i inteligentno odigrati, jako i beskompromisno kao sa Liverpulom i uz malo sreće, može biti nagrađena delom ili celim plenom. Potencijalno treće mesto bi je vuklo u mesto nositelja za R32, gde osim verovatno Lajpciga i Lacija su ekipe s kojim Zvezda može da igra: Cirih, Fenerbahče, Betis, Rendžers, Krasnodar, Dinamo Kijev (osveta za 2000!), PAOK, itd... e sad, postoji i  mogućnost da ne budu nositelji ili ne prođu uopšte. Sve pre bez Evrope i ubuduće bez Evrope ćemo prodiskutovati u drugom (i trećem?) delu, ali sa mesta nenositelja, jedino Genk i Astana pružaju dobar par. Ostala imena su Arsenal, Salcburg, Leverkuzen. Zenit. raspucani Frankfurt, Čelzi, Sevilja... nimalo lako i poprilično zajebano. Ali prvo na Napoli. Hrabro uz stav i veru Milojevića i taktiku - sve se može, to smo i videli.

PART TWO COMING SOON...

"I walk a lonely road, the only one that I have ever known..." - PART 1
Kultne reči rok pesme ''Bulevar slomljenih snova'' od grupe Green Day perfektno oslikavaju trenutno stanje fudbalskog kluba Crvena Zvezda - što po statusu u sopstvenoj ligi, što po poziciji u širem regionu (jedino se Dinamo tu nešto pita). Na stranu to što mi je ovaj bend jedan od omiljenih u skorijoj istoriji, stihovi su lepo iskazali moju malenkost. Kao Grobar, ionako sam u protivničkoj teritoriji s obzirom da na novonaseljenoj lokaciji 99.999% ljudi su vatreni Zvezdaši. Potrošiti takve pare (sedam soma bato, sedam soma!) nikad nije lako uraditi. Ali, avaj. Klub koji je prošao kroz faze Voronjina, Končeskija, Hodžsona i ...
"I walk a lonely road, the only one that I have ever known..." - PART 1
Kultne reči rok pesme ''Bulevar slomljenih snova'' od grupe Green ...

Respekt: BruceWayne,

Slažem se: BruceWayne,

Luca1010 | 12.11.

Ovogodišnja La Liga jednostavno ne posustaje sa iznenađenjima i uzbudljivošću. Od Atleticovog lošeg starta, Realovih kikseva, borbe Betisa i Valencije da se maknu s donjeg dijela tablice, do Alavesovog overachievmenta. Ovog vikenda La Liga nam je servirala još jedno.

Nakon sjajne forme Barce u iznimno bitnim utakmicama, gdje su potvrdili prolazak grupne faze Lige prvaka u dvomeču protiv Intera, te dominantih predstava još tamo protiv Seville i Reala, Barca se prošli vikend pošteno namučila u gostima kod Rayo Vallecana gdje je inače bila vrlo raspoložena. Međutim, za ovu utakmicu s Betisom očekivao se povratak Lea Messija. Sad kada je Barcelona pokazala da itekako može igrati bez Lea, da Valverde ima ideju i strukturu, da su igrači poput Rakitića, Suareza, Busquetsa, Albe, Lengleta, Arthura itd. u uzlaznom brijegu forme i da su odlučili napraviti iskorak zbog Leovog izostanka, očekivalo se (ili barem sam ja očekivao) da će Messi biti "ono nešto" što će ovakvu Valverdeovu Barcu dići još na jedan veći level.

Betis se ove sezone, barem do zadnjih tjedan-dva, prilično mučio. Neočekivano, najveći problem bila je realizacija, područje u kojem su prošle godine briljirali kao 4. ekipa s najviše pogodaka u prvenstvu. Setien se očito odlučio fokusirati na igru u obrani koja je, naravno, bila najveći prošlogodišnji problem, a kako sezona odmiče i Betis polako pronalazi pucačku formu, ova odluka će se pokazati kao pun pogodak.

U prvih desetak minuta utakmice Messi i društvo su već stvorili nekoliko šansi, no od starta su se nadzirali problemi. Betis je smireno držao posjed u svojoj trećini i iznosio loptu karakteristično za njih, okomitim dodavanjima u prostor. Barca je, kao i obično, odgovorila visokim pressingom i to je ono gdje nailazimo na najveće probleme u Barcinoj jučerašnjoj igri.

Svi već znamo način igre Lea Messija - maksimalno odmaranje u obrani. U redu, igrač koji toliko viška stvara u napadu i kreira nevjerojatan brojih izgledih situacija na sve moguće načine ima pravo odmarati u obrani i sačuvati svoje mogučnosti, kako kratkoroćno (za kraj utakmica), tako i dugoročno (za dugovjećnost karijere). Međutim, kada osim Messija u napadu imate Luisa Suareza, koji odradi 2-3 istrčavanja prema golmanu, pa odmara, već ste na dva igrača manje u obrani. Treći napadač je uglavnom Coutinho ili Dembele, u jucerašnjem slučaju Malcom, koji očito ne mogu sami držati prvu liniju pressinga (nitko ne može sam), a nisu ni mentalno, niti fizički močni igrači da bi obavljali i približno slične poslove.

Ono što je krasilo Barcinu igru u ovih nekoliko utakmica koje su fantastično odigrali je upravo taj visoki pressing. Rafinha i Coutinho su pritiskali bekove, Suarez stopere, a iza njih su dolazili veznjaci s Albom i Robertom. Takva struktura protiv Betisa nije postojala. Nakon izgubljene lopte Messi i Suarez ne bi ni potrčali, a Busquets, Rakitić i Arthur bi ostali previsoko, na 30-ak metara od protivnikovih vrata pokušavajući odigrati taj pressing i gotovo svaki put su ispali i Betis je imao kontru 4v3, 3v2 ... Prva dva gola Betisa su došla točno iz takvih situacija.



Na ovim slikama možemo vidjeti situaciju prije prvog gola. Nakon kornera Messi i Suarez su totalno izvan pozicije, Pique se sporo vraća u obranu, Rakitić je već dodavanjem prije ispao, a Busquets i Arthur ispadaju jednostavnim dodavanjem prema Carvalhu i pressing je izigran, Betis ima puno prostora na sredini terena za kontru. Ono što je još fascinantnije je donja slika 7 sekundi poslije gornje, gdje je Firpo od svog 16-erca uspio pretrčati pola terena bez da ga itko isprati što puno govori i o karakteru s kojim je Barcelona ušla u ovu utakmicu.



Druga situacija je u 34. minuti kada pada drugi gol. Suarez i Malcom su iza lopte, Rakitić je previsoko, Lenglet je totalno izvan pozicije, Busquets umjesto gledanja iza leđa i uočavanja prostora koji ostavlja pokušava pokriti dodavanje prema Carvalhu koje je Messi trebao pokriti. Dodavanje prolazi i Betis ima 4v3 situaciju na sredini terena i 20ak metara prostora između Barcinih linija. I onda opet, nekoliko sekundi kasnije Barcina veza fizički nema nikakve šanse nadoknaditi prostor kojeg su ostavili, dok se Betisovom napadu pridružuje još 2 igrača i postižu pogodak za 0-2.



Ovo su situacije koje neke ekipe ne bi iskoristile. Često se događa da ovakvi Barcini "polu-pokušaji" presinga svejedno rade jer ekipe manje kvalitete i manjeg strpljenja od Betisa žele samo što prije maknuti loptu od svog gola ili nabiti loptu na izoliranog napadača. Međutim, Setienova ekipa ima sjajne dodavače kako u veznom redu, tako i u obrani, koji su otporni na pritisak. To je ustvari i glavna karakteristika Setienovih ekipa. Setien je u ovoj utakmici naglasak stavio na situacije poslije Barceloninih prekida kada su stoperi daleko izvan pozicije i iz njih je Betis najlakše izlazio prema naprijed stvarajući opasne šanse.
Carvalho i Lo Celso su odigrali sjajne utakmice.

Drugo poluvrijeme je s Barcina strane bilo koliko toliko bolje, barem od 45. do 65. minute. Arthura je na poluvremenu zamjenio Vidal koji je je digao razinu agresivnosti, a ostali igrači su shvatili da je krajnje vrijeme da "krenu igrati". Međutim, takav intenzitet nakon gola za 1-2 nije dugo izdržao. Betis je uspio nekoliko puta izaći i stvoriti prilike, a da ter Stegen nije napravio onu pogrešku, možda bi se Barca i uspila izvući, no nakon te greške sve je bilo jasno, moral je bio na nuli.

Zaključak

Povratkom Messija koji je ponovo u napadačkom dijelu briljirao Barca je dobila igrača manje u obrani i izgubila je obrambenu strukturu. Busquets i Rakitić ne mogu to pratiti, a ekipa kao što je Betis iskorištava tako ostavljen prostor duž cijelog terena. I tako dolazim do najtežeg pitanja, a to je kako riješiti ovaj problem jer, naravno, Messi mora igrati. Prošle godine je to funkcioniralo u 4-4-2 formaciji gdje bi se sadašnji treći napadač spuštao pomoći obrani, ali takva obrana ne bi igrala izrazito visoki presing, nego bi se postavila u dvostruki blok i smanjila prostor između linija, ali se Valverde ove godine očito odlučio na 4-3-3 i sumnjam da se planira vratiti. Prava šteta je što nakon sjajne igre u oba smjera  tokom zadnjih mjesec dana, Barci se umjesto dizanja igre na novu razinu povratkom Messija, javljaju problemi koji su tu od početka sezone, ali već i nekoliko godina.

Messi se vratio... s problemima
Ovogodišnja La Liga jednostavno ne posustaje sa iznenađenjima i uzbudljivošću. Od Atleticovog lošeg starta, Realovih kikseva, borbe Betisa i Valencije da se maknu s donjeg dijela tablice, do Alavesovog overachievmenta. Ovog vikenda La Liga nam je servirala još jedno.Nakon sjajne forme Barce u iznimno bitnim utakmicama, gdje su potvrdili prolazak grupne faze Lige prvaka u dvomeču protiv Intera, te dominantih predstava još tamo protiv Seville i Reala, Barca se prošli vikend pošteno namučila u gostima kod Rayo Vallecana gdje je inače bila vrlo raspoložena. Međutim, za ovu utakmicu s Betisom očekivao se povratak Lea Messija. Sad kada je Barcelona pokazala ...
Messi se vratio... s problemima
Ovogodišnja La Liga jednostavno ne posustaje sa iznenađenjima i uzbudljivošću. ...

Respekt: BruceWayne, Dado_M, Bateman,

Slažem se: BruceWayne, Bateman,

Barcelona ne može igrati sa 3 čovjeka manje u fazi obrane. Nijedna ekipa to ne može. Rješenje za to ne postoji osim njihovog angažmana, barem u ključnim utakmicama LP. - Fenix22, 12.11.18. 22:31, 0 0 0
limano | 09.11.

Ima nešto u tom broju 10. Desetka! Desetka je neko za kog bi se u narodu reklo da je - majstor. Tako jednostavna definicija broja, koja govori sve što trebate znati o pero lahkom plesaču s loptom. 

Narod voli desetke. Sigurno da su nam svima zanimljive taktičke postavke, 4-3-3,
4-4-fucking-2, overlap, underlap, otvaranje halfspacea, overload krila, ali iznad svega, svi čekamo taj trenutak koji nijedan statistički alat ne može ponuditi, taj potez koji fotografija, slika i tekst ne mogu dočarati, potez koji ostaje za vječnost svim njegovim svjedocima sa sigurnošču da ga niko nikada neće ponoviti na taj, u vrijeme utisnuti, mitski način. Baš takve poteze nam nude desetke.

Bio to lokalni klinac s urođenom koordinacijom i niskim težištem ili tamo neki Ronaldinho, nije bitno. Gledati kako igrač - u punom smislu te riječi - uzima loptu na centru, obrće jednog brzim trzajom lopte nadesno, podiže loptu i pretrčava drugog i šalje dijagonalu slobodnom beku je nekad sasvim dovoljno, jer je to nepredvidivost koju nosi nogomet, nenadmašna lakoća kretanja i koordinacije, mogućnost da jedan čovjek zaustavi vrijeme - šta nam još to može ponudit? 

Ne bih se složio sa sve češćim konstantacijama da desetke izumiru, iako im je život višestruko otežan. Uvijek će postojati Payet, Dybala, Isco, ne nužno igrači elitnog prvog razreda, ali uvijek oni koje od kojih srce brže zakuca. Činjenica da samo jedan igrač na najvećem nivou ima potpunu slobodu u igri dovoljno govori o stanju nogometa. Naravno, taj jedan je Messi, dečko koji danas igra isti nogomet kao što je igrao i prije 20 godina po prašnjavim terenima Rosarija. 

Mislio sam da za to imam nekog šlifa
I zaboravio riječi rahmetli babe Atifa
U rijetkim trenutcima kad je ovaj bio trijezan
Sine, veli, ko igra za raju i zanemaruje taktiku
Završit će karijeru u nižerazrednom "Vratniku"
Hajd reko...

Volio bih ovaj kratki tekst potkrijepiti nekim statistikama, brojkama i informacijama, ali to bi uništilo esenciju svega napisanog, te samo još jednom želim odati počast svim igračima brzog uma i još brže noge i zahvaliti im se na trenucima za vječnost.

Majstor
Ima nešto u tom broju 10. Desetka! Desetka je neko za kog bi se u narodu reklo da je - majstor. Tako jednostavna definicija broja, koja govori sve što trebate znati o pero lahkom plesaču s loptom. Narod voli desetke. Sigurno da su nam svima zanimljive taktičke postavke, 4-3-3, 4-4-fucking-2, overlap, underlap, otvaranje halfspacea, overload krila, ali iznad svega, svi čekamo taj trenutak koji nijedan statistički alat ne može ponuditi, taj potez koji fotografija, slika i tekst ne mogu dočarati, potez koji ostaje za vječnost svim njegovim svjedocima sa sigurnošču da ga niko nikada neće ponoviti na taj, u vrijeme ...
Majstor
Ima nešto u tom broju 10. Desetka! Desetka je neko ...

Respekt: Puvlin, BruceWayne, Fenix22,

baiso | 06.11.

Magični realizam je s razlogom rođen u Kolumbiji!“. Tako u jednoj od epizoda fantastičnog serijala Narcos narator spominje kulturno-književni pravac koji je ubrzo zahvatio i čitavu Južnu Ameriku, a koji je uvelike i simbol kulture naroda Latinske Amerike koji kreiraju jedinstven spoj raznobojnog, raskošno-kićastog folklora s jedne i, pokvarenog i ciničnog svijeta s druge strane. Šarenilo fuzije tradicionalne domorodačke kulture s kršćanskim tradicijama nametnutih od kolonijalnih vlasti s jedne i turobnost višegodišnje borbe vojnih, paravojnih i inih za vlast praćena gospodarskim katastrofama u vidu inflacije s druge strane. Šareno obojani slumovi na silu prikrivaju tmurnu stvarnost surove egzistencije naroda Južne Amerike. Šarenilo bezbroj transparenata, kišobrana, onih karakterističnih dugih krpa i svega ostalog što spada u magičan folklor južnoameričkih navijača s jedne i povezanost s mafijom, ubojstva i bogaćenje na štetu vlastitog kluba tih istih navijača s druge strane. I konačno,  goles y gambetas, atraktivnost koja je glavni trademark južnoameričke nogometne kulture s jedne i teška nogometna dekadencija u koju je južnoamerički nogomet zapao s druge strane.

Nije doista čudno da se južnoamerički umjetnici nisu zadovoljili pišući samo o realističkim temama. Ubačeni elementi magičnog nisu unijeti samo kako bi dočarali neki događaj ili uljepšali ukupnu naraciju, oni su ubačeni jer predstavljaju neutaživu želju južnoameričkih naroda za sanjarenjem. A bome se čini da ti latinosi u nogometnom smislu ponekad i previše sanjare: od percepcije Lionela Messija kao svemogućeg 'mesije' koji je sam po sebi dovoljan da se osvoji Mundial do bielsističkog shvaćanja nogometa u kojem se namjerno zanemaruju neka fundamentalna pravila nogometne igre što rezultira katastrofama poput nastupa Argentine na zadnjem Svjetskom prvenstvu.

Sve je to južnoamerički nogomet. Kaos, neorganiziranost i ludilo, ali ludilo kojim se možete vrlo lako zaraziti ako vas imalo zanima i ono što se događa na tribinama. Možda nigdje drugdje u svijetu se ta silna energija navijača ne prelijeva na igru u tolikoj mjeri kao u Južnoj Americi, to za samu igru dakako nije nimalo dobro, ali je upravo zbog toga takav stil nogometa i pokupio simpatije određene grupe ljudi. Kada bi prosječnog obožavatelja nogometne igre pitali kako bi volio da njegova momčad igra, siguran sam da bi u velikom broju slučajeva odgovor činile riječi 'okomito' i 'srčano', onako 'na glavu'. E, pa upravo tako se i igra u Latinskoj Americi – srlja se u napad, forsira se duel igra, napucavaju se lopte, za strpljivu izgradnju napada nema vremena. Sve to rezultira kroničnim nedostatkom klasične 'osmice' poput naših Rakitića i Modrića, Kroosa i inih majstora udaranja lopte. Ako pogledate rostere svih latinskoameričkih reprezentacija, bit će vam još jasnije.

Nogometa je to kultura koja ne odgaja veznjake koji će svojim dodavanjima diktirati tempo igre jer takvo što ni ne postoji. Ono što postoji jesu kreativne 'šestice' (koji u Urugvaju i Argentini u klasičnom numeriranju najčešće nosi broj 5) poput Lucasa Biglie, Leandra Paredesa ili Fernanda Gaga i napadački veznjaci, klasični „AMF-ovi“, dok je između njih velika 'kreativna rupa' koju ispunjavaju nimalo plemeniti veznjaci čija je primarna zadaća destrukcija protivničke igre, najčešće svim raspoloživim sredstvima. Tek što stupe na europsko nogometno tlo neki se od tih napadačkih veznjaka uspiju prebaciti na poziciju 'osmice' poput Coutinha ili Evera Banege.

Ako netko pati zbog takvog stila nogometa onda su to definitivno krila – nositelji atraktivnosti u igri južnoameričkih ekipa. Biti igrač sklon driblinzima i atraktivnim potezima u nekom južnoameričkom klubu izrazito je opasna stvar, zato je za većinu kreativnih igrača najbolje da se, ukoliko išta vrijede, čim prije prodaju u neki europski klub i spase sebe i svoje zdravlje od grubih nasrtaja i eventualnih povreda. Pa ipak, neki se od takvih igrača usprkos tome što talentom mogu bez problema zaigrati u Europi ne odlučuju na takav potez. Gonzalo „Pity“ Martinez, glavna zvijezda River Platea i lijevo krilo, upravo je jedan od takvih igrača. Naravno, južnoamerički klubovi financijski su dovoljno snažni da zadrže takve igrače i to je prije svega primarni razlog zašto se ne događa totalni egzodus talenata, no ostati 'zauvijek' u južnoameričkom nogometu kao krilo i glavni igrač svoje momčadi znači da su ti se šanse za povredu stostruko uvećale. Zadnji Superclassico igran na La Bomboneri najzorniji je primjer toga.

Iznenađujuće dobar nogomet igrao se prvih 30 minuta. Bez puno duela i grubosti, a s puno dodavanja i zapravo, u takvom okruženju, solidno odigranih akcija. U takvom nogometu se upravo Riverov Gonzalo Martinez najbolje snašao i bio daleko najbolji igrač, a svoju je dobru igru okrunio pogotkom nakon spektakularnog voleja. Međutim, zna se što u južnoameričkom derbiju slijedi kada gostujući igrač, a još i k tome najljućeg rivala, bude tako dominantan – ozljeda. Wilmar Barrios, kolumbijski destruktivac, sustigao je Gonzala Martineza nakon jednog sjajnog driblinga i opalio ga po nogama. Kolumbijski je reprezentativac za to dobio žuti, a Pity je zbog ozljede morao napustiti teren. Od tog trenutka nadalje, vratio se derbi u svoju normalu. Grubosti, simuliranja, razgovori sa sucem. Nogometa više nije bilo jer nije bilo Martineza, najboljeg igrača na terenu. To je rizik u koji se igrači poput njega upuštaju. To je sudbina koja u južnoameričkom nogometu čeka igrače takvog kova. U nogometu kojeg je nagrizla dekadencija takvi igrači gube, a dobivaju oni koje nitko ne voli, a koji se najbolje mogu opisati jednim zanimanjem – mesar. Ako ti 'mesari' posjeduju moć samokontrole, a još su k tome tehnički i taktički na pristojnoj razini, europski će klubovi biti zainteresirani, no koliko god igranje u nogometno 'civiliziranijem' okruženju imalo utjecaja, odrastanje u južnoameričkoj nogometnoj kulturi zauvijek će ostati usječeno u igračev 'genetski kod' pa je samim time i lakše shvatiti, iako nikako ne opravdati, gnusni čin Nicolasa Otamendija koji bezrazložno iz neposredne blizine napucava ležećeg Ivana Rakitića.

Kada je argentinski arbitar Nestor Pitana određen za glavnog suca finala Svjetskog prvenstva, mnogi su ostali u šoku. Primarno zbog toga što je europsko finale pa je moguće da i sam sudac bude Europljanin. Drugi je razlog općenita percepcija europskih sudaca kao najboljih na svijetu. I možda je to točno, no postavljanje južnoameričkog suca kao djelitelja pravde u možda i najvećoj utakmici na svijetu ne bi smjela čuditi. Ustvari, upravo bi od tamo trebali dolaziti najbolji suci jer njihov je posao daleko najteži. U kaosu jedne utakmice južnoameričkih momčadi gotovo je nemoguće odrediti ispravan kriterij. Strogi kriterij rezultirat će višestrukim isključenjima, dok će blagi kriterij rezultirati neprimjerenim grubostima. Suditi u okruženju u kojem igrači nastoje maksimalno izbjegavati pravila istovremeno simulirajući i igrajući izuzetno grubo, u kojem pred utakmicu morate popiti dosta vode jer ćete više tekućine izgubiti pričajući s igračima nego trčeći po terenu jasno ukazuje kako južnoamerički suci itekako zasluže svoju plaću. Kako ti suci većinom nisu dorasli zadatku, događaju se brojne pogreške koje samo dodatno oslobađaju kaos u ionako kaotičnom okruženju.

Prvi, dakle povijesni Superclassico u finalu najvažnijeg južnoameričkog klupskog natjecanja Cope Libertadores znači da se najveći derbi poklopio s najprestižnijim natjecanjem. To je kao da u finalu Lige prvaka gledamo Barcelonu i Real Madrid. No, s jednom bitnom razlikom. Barca i Real predstavljaju najbolje što nogomet može ponuditi, dok Boca i River predstavljaju sukus svega što južnoamerički nogomet može ponuditi, ne nužno i najboljeg.

Boca protiv Rivera nije najbolje, ali je sve što južnoamerički nogomet nudi
„Magični realizam je s razlogom rođen u Kolumbiji!“. Tako u jednoj od epizoda fantastičnog serijala Narcos narator spominje kulturno-književni pravac koji je ubrzo zahvatio i čitavu Južnu Ameriku, a koji je uvelike i simbol kulture naroda Latinske Amerike koji kreiraju jedinstven spoj raznobojnog, raskošno-kićastog folklora s jedne i, pokvarenog i ciničnog svijeta s druge strane. Šarenilo fuzije tradicionalne domorodačke kulture s kršćanskim tradicijama nametnutih od kolonijalnih vlasti s jedne i turobnost višegodišnje borbe vojnih, paravojnih i inih za vlast praćena gospodarskim katastrofama u vidu inflacije s druge strane. Šareno obojani slumovi na silu prikrivaju tmurnu stvarnost surove egzistencije naroda Južne ...
Boca protiv Rivera nije najbolje, ali je sve što južnoamerički nogomet nudi
„Magični realizam je s razlogom rođen u Kolumbiji!“. Tako u ...
Tekst ima sve. Svaka teza odrađena bez premca. - Fenix22, 6.11.18. 15:02, 0 0 0
RealMadrid7 | 03.11.

Danas od 18:30 sve će oči biti uprte na londonski Emirates, gdje će Arsenal u derbiju 11. kola Premier lige ugostiti Liverpool. Ne radi se samo o derbiju kola, nego svakako o jednoj od najvećih utakmica engleskog nogometa uopće, ali i o utakmici koja bi mogla otkriti brojne dileme vezane za ove dvije ekipe.

 ARSENAL

Domaćini današnjeg susreta u velikom su naletu, iako početak sezone, barem rezultatski, ne bi dao tako naslutiti. Nakon Sir Alexa, otišao je drugi najdugovječniji trener engleske Premier lige, Arsene Wenger, a njegovo mjesto zauzeo dotadašnji trener PSG-a, Unai Emery. Tako su navijači Arsenala, uz dužno poštovanje Francuzu, dobili ono što su htjeli napuštajući tribine prije kraja utakmica prošle sezone, izgubivši strpljenje u očekivanju velikih stvari, koje traje još od 2005. godine.

Emery je, pak, došao nakon osvajanja francuskg prvenstva, ali ono zbog čega je doveden, a to je Liga prvaka, ostalo je neostvareno, ispadanjem već u 1/8 finala. Naslijediti tako dugovječnog trenra, s toliko uspjeha nije bilo lako, a još manje kad je pogledao raspored utakmica, pa vidio najprije goropadni City u prvom i novi, Sarrijev Chelsea u drugom kolu.

I da, obje utakmice Arsenal je izgubio. No, dok je protiv Guardioline mašinerije izgledalo kao da ne bi za 10 godina napravili nekakvu ozbiljniju pomutnju i došli do bodova, protiv Cehelseaja je priča bila posve drugačija, barem u prvom poluvremenu. Emeryjev rukopis bio je jasno vidljiv, širiti igru, otvarati prostor za Bellerina na desnom boku, a onda španjolčevim prizemnim povratnim loptama tražiti Aubameyanga i Lacazetta. Ta je taktika uspijevala, Arsenal je stvorio 3, 4 šanse kakve se moraju zabiti, ali napadači nisu imali koncentracije u završnici, iako su zabili i bez tih promašaja 2 pogotka. Ono što nije dobro za Emeryjevu ekipu u tom pogledu, svakako je ozljeda i izostanak Bellerina za današnji ogled.

Nakon što su krenuli s nulom nakon dva kola, Emery je uspio zadržat mir, jer je tek početak, a protivnici su ozbiljni. Reakcija igrača nakon toga bila je sjajna i pokazatelj da to nikoga nije uzdrmalo. Sedam pobjeda u nizu i remi u zadnjem kolu protiv Palacea, pokazali su da je Arsenal tu. Zlobnici će reći, protivnici nisu bili sam vrh, što realno i nisu, a unatoč tome, opet su četvrti. Da, Arsenal čeka derbi na četvrtom mjestu, ali ga čeka dijeleći drugo mjesto najefikasnijih ekipa sa 24 pogotka, koliko ima i Chelsea, dok je više zabio samo City i to 27, ali iz puno više prilika. Dok je Arsenal u okvir pucao 57 puta za 24 pogotka, Cityju je trebalo za 3 pogotka više čak 81 šut u okvir gola. No, ono što je, kako se čini ostalo po starom, pitanje je obrane. Arsenal je nakon 10 kola ove sezone na istom broju primljenih pogodaka kao lani, ukupno 13, a zabio je 5 golova više nego u isto vrijeme prošle sezone. I dva skrivljena penala protiv Palacea pokazatelj su još uvijek nepotpune odgovornosti u obrani pa i razloga zašto ne mogu napraviti puno protiv "velikih". No, pobijedi li Arsenal danas, tko im može reći da nisu ozbiljan konkurent za naslov tek tako. 

LIVERPOOL

Jurgen Klopp je, s druge strane, od Liverpoola napravio mašineriju. Ono što se dovodilo i uigravalo u njegovom stilu eksplodiralo je lani finalom LP-a, a sada jednostavno mora biti kulminacija, osvajanje naslova prvaka. Ako ga navijači topnika čekaju dugo, bolje je i ne komentirati koliki je vijek čekanja navijača redsa. 

Kada je došao u Liverpool, Klopp jenakon nekoliko utakmica izjavio da njegova momčad, parafrazirat ću, nema snage trčati koliko treba. Za njegov agresivan stil nogometa, okomitim brzim napadima, igračima koji bodu poput osica, a bez loptaigraju presing, jednostavno to nije bilo to. A onda je doveo igrače kao da je mene pitao. S jedne strane podcijeni Salah, s druge Sadio Mane, čije partije u Southamptonu je napokon netko primijetio na pravoj razini, da ga dovede u veliki klub. Stvorila se osovina koja je prošle sezone rušila sve pred sobom. Međutim, nedostajao je balans, dijelom u sredini terena, dijelom u obrani. Doveo je Alisona na gol umjesto Kariusa, čije su ga greške koštale možda i pehara u LP-u, a doveden je i zid u obliku nizozemskog doktora obrane van Dijka. U sredini terena rupe je pokrio sjajni Keita, a sve se isplativijim pokazujei dolazak Shaqirija (jer treba pratiti ono što radi City koji može sastavit dvije prve ekipe). 

Sve se pokazuje kao da je Liverpool novim akvizicijama dobio ono što je Klopp u njima tražio. Zabili su 20, a primili samo 4 gola u 10 kola. Samo je vodeći City primio manje i to samo za 1. Iako su postigli četiri gola manje od Arsenala, Redsi su s 20 postignutih pogodaka nadmašili lanjski broj golova u istom razdoblju, kad su u 10 utakmica zabili 17 golova. Istovremeno, lani je Kloppova momčad dopustila da se čak 16 lopti zakoprca u njihovoj mreži, a sada, opet ćemo ponoviti, samo 4 u jednakom broju utakmica.

Ono što može biti zanimljivo vezano jeuz način na koji će Klopp postaviti igru, jer je vidljivo da u derbijima, i protiv Cityja i protiv Chelseaja, unatoč povremenom izletu u poznati stil i ritam, Nijemac ipak pristupa opreznije. Uostalom utakmice su i završila 1:1 i 0:0.

MEĐUSOBNI DVOBOJI

Od 2010. godine, Arsenal i Liverpool sastali su se 17 puta. Obje momčadi su slavile po 5 puta, dok je 7 utakmica završilo neodlučeno. Ukupno je postignut 61 pogodak. Samo jedna utakmica završila je bez pogodaka i to još tamo 2015. godine. 

U istom razdoblju na Emiratesu su odigrali 9 utakmica. U tri utakmice slavio je Arsenal, dva puta bolji je bio Liverpool, a u četiri dvobojanije bilo pobjednika. Inače, u tih 9 utakmica, pao je čak 31 pogodak, što je više od 3 po utakmici. Od toga je Arsenal zabo 17, a Liverpool 14. U zadanja 2 ogleda na ovom stadionu palo je 13 golova. Liverpool je u kolovozu 2016. pobijedio 4:3, a u posljednjem dvoboju u Londonu, što im je ujedno i zadnji međusobni okršaj, odigrali su još jednu ljepoticu, bilo je 3:3

Strijelci

Aubameyang je prvi strijelac lige sa 7 pogodaka za Arsenal, Mane ima 6, odnosno Salah 5 za Liverpool, što se ove sezone tiče. Kada, pak, govorimo o njihovim duelima, u posljednje vrijeme strahovito je učinkovit čovjek iz sjene, Bobi Firmino, koji je iznimno učinkovit protiv Arsenala. Zabio im je 5 puta uz jednu asistenciju. Mane je zabio 3, a Salah 2 pogotka uz jednu asistenciju. Kod Arsenala više ni nema igrača koji su bili posebice raspoloženi protiv Liverpoola, jer su ga napustili. Od prisutnih, 2 pogotka i asistenciju ima Ozil, a navijači topnika se nadaju da će i Auba nastaviti trpati. 

ZAKLJUČAK

Ako je suditi po svemu navedenom i do sada viđenom od ove dvije ekipe, opet možemo očekivati pregršt šansi i pogodaka. Liverpool zabija 2, a Arsenal i više od 2 po utakmici. Na Emiratesu su jako efikasni u međusobnim duelima i trbalo bi biti pogodaka. Međutim, Liverpool je poboljšao obranu i pitanje je kako će se danas postaviti, jer u derbijima ove sezone, vidjelo se i protiv Chelseaja i Cityja, mogu ubosti, mogu igrati agresivno, ali Klopp kao da u jačim utakmicama ima sigurniji i oprezniji pristup, s jednom konsolidiranom i strpljivom momčadskom obramebnom igrom iza lopte. S druge strane, Arsenal nakon remija s Palaceom težit će ne izgubiti od velikog protivnika.

Unatoč važnosti utakmice, činjenici da poraz baca Arsenal znatno dalje od ovoga gdje je sada, dok ga pobjeda dovodi na bod od vodećih, a Liverpool porazom otvara vrata za bijeg Cityju, vjerujemo da će se igrati otvoreno, jer ni jedna od ovih ekipa nije obrambena, kao što im nisu ni treneri.  

 

Premier liga- Derbi kola
Danas od 18:30 sve će oči biti uprte na londonski Emirates, gdje će Arsenal u derbiju 11. kola Premier lige ugostiti Liverpool. Ne radi se samo o derbiju kola, nego svakako o jednoj od najvećih utakmica engleskog nogometa uopće, ali i o utakmici koja bi mogla otkriti brojne dileme vezane za ove dvije ekipe. ARSENAL Domaćini današnjeg susreta u velikom su naletu, iako početak sezone, barem rezultatski, ne bi dao tako naslutiti. Nakon Sir Alexa, otišao je drugi najdugovječniji trener engleske Premier lige, Arsene Wenger, a njegovo mjesto zauzeo dotadašnji trener PSG-a, Unai Emery. Tako su navijači Arsenala, uz dužno ...
Premier liga- Derbi kola
Danas od 18:30 sve će oči biti uprte na londonski ...

Respekt: Fenix22, BruceWayne,

Slažem se: BruceWayne,

Bateman | 01.11.

Prije otprilike mjesec dana Cardiff i Burnley susreli su se u sklopu sedmog kola engleske Premier lige. Utakmica koja nije privukla vjerojatno nikoga tko nije navijač spomenutih klubova, nakon završetka se pretvorila u glavnu temu na Otoku. Razlog tome nije bio rezultat, dobra predstava ili neki drugi nogometni razlog, već količina vremena u kojem je lopta bila u igri. Naime, navijači su u Cardiffu tog popodneva vidjeli samo 42 minute i 2 sekunde efektivne igre, što je najmanje još od 2013., kada su se susreli Aston Villa i Stoke (a tko drugi). A jedan od najzaslužnijih za taj „podvig“ bio je domaći kapetan Sean Morrison koji je sam potrošio više od osam minuta samo za potrebe izvođenja auta.

Nije ni čudo stoga što je IFAB (International Football Association Board), nezavisno tijelo zaduženo za donošenje Pravila nogometne igre, najavio da će se na sljedećem sastanku između ostalog raspravljati o dvije promjene koje se tiču vremena - mogućnost da igrač koji izlazi iz igre učini to na bilo kojem dijelu terena, te zabrana obavljanja zamjena u sudačkoj nadoknadi. Prvi prijedlog se čini razuman, te je u nekoj inačici već stupio na snagu ne toliko davno, a riječ je o mogućnosti da ozlijeđeni igrač smije napustiti teren na bilo kojem dijelu kako bi ušla njegova zamjena. Drugi se prijedlog pak čini previše ekstreman i gotovo sigurno neće biti usvojen, iako temelj za njega postoji.

Taktičke zamjene

IFAB je došao do zaključka kako se u Premier ligi postotak zamjena obavljenih u sudačkoj nadoknadi (90. minuta +) od sezone 2011/12 do sezone 2017/18 podigao s 21.3% na 24.3%, dosegnuvši praktički četvrtinu svih zamjena. Pretpostavivši da prosječna nadoknada u Premier ligi iznosi 6 minuta (podaci uzeti sa Statsbomba koji je najdetaljnije izanalizirao ovu problematiku), dolazimo do podatka da se praktički 25% svih zamjena obavlja specifično u posljednjih 6% vremena. A kako statistički podatak ne vrijedi gotovo ništa bez konteksta, potrebno je objašnjenje što je točno problem u spomenutom podatku. Naravno, u pitanju je sudac, odnosno njegova procjena kod produljenja već određene sudačke nadoknade.

Kada glavni sudac utakmice kaže svom kolegi pokraj klupe koliko će iznositi nadoknada, broj koji četvrti sudac pokaže određuje najkraće vrijeme koje će se još igrati te je nakon isteka tog vremena glavni sudac ovlašten po vlastitoj procjeni dodatno produžiti igru bez javnog objašnjenja. Nepisano pravilo glasi da se za svaku zamjenu i pogodak vrijeme produžava za 30 sekundi, ali takvi primjeri su rijetkost. Ono što većinom gledamo jest konačni zvižduk suca čim istekne određeno vrijeme, bez obzira na to što su u tom vremenu možda bile izvršene tri zamjene od koje je svaka oduzela i više od trideset sekundi efektivne igre. Također, zadržavanja lopte pri izvođenju kornera, gol-auta ili slobodnih udaraca gotovo nikada se ne nadoknade, a vrijeme koje to zadržavanje oduzme kada se tome pribroji i eventualno pokazivanje žutog kartona igraču te njegovo daljnje prigovaranje, nerijetko oduzmu i blizu minute. Ako na to sve još dodamo i „ozljede“ igrača, dolazimo do situacije u kojoj momčad koja gubi često ni ne uspije organizirati pošteni napad.

„Čista“ igra

Iz tih razloga IFAB je prošle godine raspravljao i o još jednom prijedlogu, a to je skraćivanje utakmice na 60 minuta (2 x 30), ali s tim da bi se vrijeme zaustavljalo svaki put kada bi lopta bila „mrtva“. Kod tog koncepta postoji nekoliko problema. Prvi je taj na koji način bi se reguliralo vrijeme koje igrač ima za izvođenje prekida. U postojećem konceptu u kojem vrijeme bez prestanka teče, igrač biva kažnjen kada pretjera s odugovlačenjem jer na taj način oduzima vrijeme za igru. S obzirom na to da se suci ne drže slijepo Pravila nogometne igre, pa sukladno tome primjerice ne dosuđuju indirektne udarce kada vratar drži loptu u ruci više od predviđenih 6 sekundi (a što je slučaj gotovo uvijek), zaustavljanje vremena ne bi imalo smisla bez neke vrste „futsalskog“ odbrojavanja. Jer kada bi vrijeme stajalo, protivnička momčad ne bi radila pritisak na izvođača koji im ne oduzima vrijeme, a suci bi imali još teži posao procijeniti kada je igrač pretjerao. No to bi za sobom potencijalno povuklo neke probleme kod taktičke prilagodbe prekidima, odnosno pristup njima bi se morao poprilično izmijeniti.

Drugi problem je pitanje što kada sat otkuca 60:00? Da li bi se vrijeme zaustavilo bez obzira gdje se lopta nalazi, kao u hokeju ili rukometu? Da li se isto takvo pravilo može uopće primijeniti u nogometu koji je nemjerljivo sporiji i s nemjerljivo duljim terenom, te u kojem u konačnici pada nemjerljivo manje pogodaka?

Ovdje moram reći da primjer za gore navedeni koncept postoji, a iskusio sam ga i sam igrajući sveučilišni nogomet u SAD-u. Jedina razlika bila je u tome što je utakmica i dalje trajala 90 minuta (2 x 45) umjesto IFAB-ovih predloženih 60. Moram priznati da je bilo izuzetno čudno odjednom izgubiti mogućnost „krađe“ koje sekunde u situaciji kada vodiš, a koja je dio nogometnog folklora i ona draž koja raspiruje strasti, dok se na sirenu koja bi se začula svaki put po isteku 90. minute, bez obzira gdje se lopta nalazi, ne bih naviknuo vjerojatno nikada. No moj osobni dojam je isključivo to, te se treba promatrati kao relativna stvar.

Da li količina efektivne igre korelira s uspješnosti momčadi?

Pa da se onda vratimo na objektivne stvari. Istraživanja su pokazala da prosječno vrijeme efektivne igre u posljednjih desetak sezona utakmica Premier lige iznosi oko 54 minute. Svake sezone bi se dogodilo par utakmica u kojima bi količina efektivne igre iznosila između 40 i 45 minuta, kao i par onih koje bi otišle čak i do 66 minuta. Očekivano, u ovoj prvoj kategoriji gotovo uvijek bi jedan od sudionika bio Stoke City, dok su u ovu drugu kategoriju ulazile momčadi kao što su, Liverpool, Manchester United, Arsenal, Chelsea i ostatak elite.

Tijekom godina rađene su razne statističke analize kojima je cilj bio vidjeti da li se količina efektivne igre može povezati s uspješnosti momčadi, ali čvrstog dokaza nije bilo. Možda najlogičnija premisa bila je istražiti postoji li korelacija između posjeda lopte i količine efektivne igre, ali istraživanja u posljednjih nekoliko sezona ni u tom slučaju nisu našle poveznicu.

Ponukan time, odlučio sam i sam napraviti analizu protekle sezone Premier lige i došao do istih zaključaka:

  1. Pozicija na tablici nije u korelaciji s prosječnom količinom efektivne igre u utakmicama u kojima ta momčad sudjeluje, kao što je vidljivo na tablici ispod. Odnosno može se naći poveznica ako gledamo najboljih šest momčadi, ali ostatak tablice nam govori da je razlog tome njihova iznadprosječna kvaliteta više nego količina efektivne igre kao takva. Naime, momčadi su poredane s obzirom na redoslijed kojim su završile prošlu sezonu, gledano s lijeva na desno, pa tako možemo vidjeti da tri momčadi s najmanjom količinom efektivne igre okupiraju 7.,8. i 13. mjesto na tablici. Uzmemo li u obzir da se na 7. mjestu nalaze možda i najveći overachieveri prošle sezone – Burnley, možemo zaključiti kako se količina efektivne igre može zapravo pripisati taktici koju određena momčad njeguje i ničem više. U prilog tome ide i podatak da su dvije momčadi koje su ispale iz najelitnijeg razreda imale iznadprosječnu količinu efektivne igre.
  2. Posjed lopte pojedinih momčadi ni u sezoni 2017/18 ne korelira s njihovom količinom efektivne igre. Poveznica se ponovno može naći kod šest najboljih momčadi, ali kao i u prijašnjoj tablici, to se može objasniti kroz njihovu iznadprosječnu kvalitetu. Ono što je zanimljivo jest to da na drugom kraju grafa nemamo nijednu momčad koja negativno „dominira“ u oba segmenta. Pa tako možemo vidjeti da WBA ima već spomenutu iznadprosječnu količinu efektivne igre uz najniži postotak posjeda, dok West Ham ima osjetno najnižu količinu efektivne igre uz samo malo ispodprosječni postotak posjeda. Također, na grafu imamo i dvije izražene anomalije: Brighton ima neobično visoku količinu efektivne igre s obzirom na nisku količinu posjeda, dok je Burnley blizu dna u oba segmenta, a kao što smo već rekli zauzeli su visoko 7. mjesto.

Spomenuti podaci nam dokazuju kako zapravo nema niti jedne relevantne poveznice između količine efektivne igre, posjeda i konačnog mjesta na tablici pojedine momčadi, a to se može objasniti time da jedna momčad ne može sama utjecati na količinu efektivne igre u pojedinačnoj utakmici. Razlog tome je što primjerice Stoke, koji je gotovo uvijek jedan od sudionika susreta s ekstremno malom količinom efektivne igre, ne može značajno smanjiti vrijeme koje npr. Liverpool provodi s loptom u nogama, te sve što mogu učiniti jest zadržavati vrijeme kod svojih prekida i eventualno se izležavati po terenu. Jer Liverpool će i dalje brže izvoditi prekide i manje provocirati prekršaje, kao što će ih manje i raditi. A upravo zbog te minimalne razlike koja se stvara u takvim utakmicama ide se „u prilog“ velikim momčadima kada gube na način da sudačka nadoknada većinom bude izdašnija (sjetite se samo „Fergie time-a“). Iz tog razloga problem premale količine efektivne igre nastaje praktički samo kada se susretnu dvije momčadi koje njeguju stil igre koji se oslanja na mnogo prekida i sporo izvođenje istih, te se ne može reći da su takve utakmice pravilo.

Manja količina efektivne igre = lošija utakmica?

„Količina efektivne igre utječe na kvalitetu utakmice, odnosno što je dulje lopta u igri, to je utakmica kvalitetnija.“, izjava je koja zvuči nepogrešivo logično. No postoji način kako dokazati da to ne mora uvijek biti točno, a za njega ćemo se obratiti dobroj staroj Opta-i. U sezoni 2016/17 Swansea je ugostio Crystal Palace te su te dvije momčadi odigrale jedan od najuzbudljivijih i najluđih susreta posljednjih godina, a koji je u konačnici završio 5:4 u korist domaćina zahvaljujući preokretu u sudačkoj nadoknadi. Dakle vidjeli smo devet golova u utakmici koja je trajala 100 minuta. Pitate se koliko je od toga bilo efektivne igre? Odgovor glasi: 44 minute. Iznadprosječne količine prekršaja i kornera te proslave pogodaka potrošili su toliku količinu vremena da je i 10 minuta nadoknade bilo premalo, ali nitko se nije žalio poslije utakmice kako nije bio zabavljen.

A kako bi potkrijepili zaključak iz prošlog odlomka kako jedna momčad ne može značajno utjecati na količinu efektivnog vremena u pojedinoj utakmici, spomenut ću kako su samo par tjedana prije spomenute utakmice, Swansea i Manchester United odigrali susret u kojem je lopta u igri bila 64 minute.

Dakle jasno je da količina efektivne igre ne mora biti odrednica kvalitete utakmice, ako utakmicu gledamo kao neovisni entitet, odnosno ne uzimajući u obzir generalnu kvalitetu momčadi koje sudjeluju te "objektivnu" kvalitetu prikazane igre. Razlog iz kojeg u ovom slučaju te stvari stavljam u drugi plan jest taj što je upravo segment svake utakmice pojedinačno ono što IFAB ustvari brine. A kako znamo da je to tako?

Magični broj 56

Iako je Premier liga ta koja se najviše spominje u kontekstu prekratke efektivne igre, istraživanje Statsbomba pokazalo je da to nije istina, već da je u potpunosti u skladu s ostatkom liga petice. U periodu od 2010. do 2017. prosjek efektivne igre u Seriji A iznosio je 56 minuta, u Bundesligi i Ligue 1 55 minuta, dok se u La Ligi igralo najmanje – 54 minute. No ono što je zanimljivo jest razlog zbog kojeg su brojke iznimno slične.

Naime, prosječna količina sudačke nadoknade kroz spomenuti period u Bundesligi je iznosila 3 minute, u La Ligi i Ligue 1 4 minute, u Seriji A 5 minuta, a u Premier ligi  - 6 minuta. Dakle evidentno je da sve elitne lige „naštimavaju“ vrijeme efektivne igre na brojku od 56 minuta (a u tome su i uspjele posljednjih sezona), dok jedino La Liga malo kaska. Također, važno je naglasiti da spomenuta sudačka nadoknada ne znači broj koji četvrti sudac pokaže na semaforu, već stvarna količina vremena koja protekne od 90:00 do trenutka kada sudac odsvira kraj. Kao dokaz „naštimavanja“ vremena poslužit će naputak koji su dobili njemački suci prošle sezone, a u kojem im je rečeno da posebno obrate pozornost na vrijeme unutar sudačke nadoknade koje se potroši na razno razne stvari koje zaustavljaju igru te dodatno produlje utakmicu po vlastitom nahođenju. Pa su tako prošlosezonske utakmice Bundeslige u prosjeku bile nadoknađivane 4 minute.

Zanimljivo je također da Premier liga prednjači po duljini nadoknade u prvom poluvremenu, pa tako iz tablice ispod možemo vidjeti da je između sezona 2012/13 i 2016/17 bez nadoknade završavalo niti 1% prvih poluvremena na Otoku, dok u se u drugim elitnim ligama taj postotak kretao između 30% i 50%. Minuta nadoknade se manje-više u svim ligama određivala u istom postotku, dok je kod dvije minute Engleska ponovno iskakala. Naime, engleski suci određivali su dvije minute nadoknade u nešto manje od 40% slučajeva, dok se u ostalim ligama ta brojka kretala između 13% i 22%. Kod većih nadoknada Premier liga je također prednjačila.

Jasno je, dakle, da lige u suradnji sa sudačkom organizacijom konstantno rade na balansiranju efektivnog vremena igre te da „magični broj“ iznosi 56 minuta. S obzirom na to da je IFAB predlagao 60 minuta efektivne igre, čini se da nema potrebe za tako ekstremnim mijenjanjem pravila zbog četiri minute.

Također moram spomenuti i još jednu činjenicu koja, uvjetno rečeno, dokazuje da IFAB od starta nije ni očekivao da će se količina efektivne igre približiti stvarnom trajanju utakmice, a to je Pravilo 7. nogometne igre. Ono se tiče događaja koji se trebaju uzeti u obzir kod nadoknade vremena, a u njemu se nigdje ne spominje količina vremena koja otpada na izvođenje prekida, osim u slučajevima očiglednog odugovlačenja.

Uzevši sve u obzir jasno je da IFAB želi utjecati na trajanje svake utakmice „ponaosob“, jer prosječno trajanje efektivne igre svih utakmica je vrlo blizu onoga čemu zakonodavci teže. Bez obzira na to, njihov prijedlog je i dalje valjan, no dojam je da se željeni efekt može dobiti i mnogo manje ekstremnim putevima.

Nadoknada nadoknade

Zabrane zamjena u sudačkoj nadoknadi dovela bi do neizbježnih komplikacija na ovaj ili onaj način, te je upitno koliko bi se postigao željeni cilj. Ako bi se dozvolile zamjene samo ozlijeđenih igrača, bilo bi vrlo jednostavno odglumiti ozljedu svakome tko treba izaći iz igre, a ako bi se pak uvela apsolutna zabrana, viđali bi još više vremena utrošenog na „ozlijeđene“ igrače koji bi ucjenjivali činjenicom da moraju nekako doći sebi jer ih nitko ne može zamijeniti.

Vrlo jednostavno, ono što se treba promijeniti jest pristup sudaca. Odnosno, na snazi treba biti velikodušna nadoknada svake izmjene, izležavanja i zadržavanja vremena unutar već određene sudačke nadoknade, te strože sankcioniranje predugog izvođenja prekida općenito. Možda nisu svi gledali osam minuta Seana Morrisona u Cardiffu, ali svi se dobro sjećaju Jonasa Knudsena, danskog lijevog beka koji je protiv Hrvatske nerijetko trošio i po minutu dok bi s jednog kraja terena dotrčao na drugi kako bi izveo aut. Izvođenje auta jednostavno nije predviđeno da potroši vremena koliko i izvođenje slobodnog udarca, te bi suci trebali biti ti koji će držati potrošnju vremena pod strožijom kontrolom. Jer iako već spomenutim Pravilom 7. nije određeno da se nadoknadi vrijeme potrošeno primjerice na izvođenje auta, logično je zaključiti da nije predviđeno ni to da će igrač trčati po cijelom terenu i izvoditi sve ubačaje sa strane.

Zaključak

Mijenjanje trajanja utakmice i uvođenje zaustavljanja vremena bio bi ekstreman potez i svojevrsni udarac na same temelje nogometa. Jer trajanje utakmice i koncept nezaustavljanja vremena jedne su od odrednica nogometne taktike, kao što je uostalom i definirano od strane UEFA-e. Na nogometnoj akademiji jedna od prvih stvari koje se nauče jest da su sudac, navijači, stadion, teren, vrijeme, pa čak i vremenski uvjeti sve taktički instrumenti, odnosno varijable koje se mogu na određene načine „iskoristiti“. Pa se tako primjerice konstantne provokacije Diega Coste mogu okarakterizirati kao taktičko sredstvo (koliko god ono nesportsko bilo), za razliku od Suarezovih izljeva bijesa koji su bili isključivo i samo to.

No kao i u svemu, potrebno je naći mjeru i ne pretjerivati, pa tako ni momčadi ne bi smjele iskorištavati koncept nezaustavljanja vremena u nogometu, a oni koji bi to trebali držati pod kontrolom su suci. Njihova je prva i zadnja, te su oni jedini zaduženi za reguliranje onoga što se smije a što ne smije na terenu. Stoga naputci za strožije sankcioniranje ponašanja koja nisu u skladu s duhom igre te odriješene ruke kod produljivanja nadoknade, stvari su koje se čine dovoljne za utjecati na situacije koja muče IFAB, ali i nogometnu javnost.

Problematika količine efektivne igre u nogometnoj utakmici
Prije otprilike mjesec dana Cardiff i Burnley susreli su se u sklopu sedmog kola engleske Premier lige. Utakmica koja nije privukla vjerojatno nikoga tko nije navijač spomenutih klubova, nakon završetka se pretvorila u glavnu temu na Otoku. Razlog tome nije bio rezultat, dobra predstava ili neki drugi nogometni razlog, već količina vremena u kojem je lopta bila u igri. Naime, navijači su u Cardiffu tog popodneva vidjeli samo 42 minute i 2 sekunde efektivne igre, što je najmanje još od 2013., kada su se susreli Aston Villa i Stoke (a tko drugi). A jedan od najzaslužnijih za taj „podvig“ bio ...
Problematika količine efektivne igre u nogometnoj utakmici
Prije otprilike mjesec dana Cardiff i Burnley susreli su se ...
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.