zatvoreno

Tribina hipoteza

  • 19.04.2019.
  • 23
  • 5

Nova hipoteza za sve teme koje nemaju vlastitu Tribinu.

Ocijenimo najbolje europske klubove
FC Barcelona - razina ekipe favorit lige prvaka 9.0 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 1, 22, 0
Real Madrid CF - razina ekipe druga faza lige prvaka 7.8 0, 0, 0, 0, 0, 0, 1, 4, 17, 1, 0
Atletico Madrid - razina ekipe druga faza lige prvaka 7.8 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 4, 19, 0, 0
Manchester City F.C. - razina ekipe favorit lige prvaka 8.7 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 8, 14, 1
Liverpool F.C. - razina ekipe favorit lige prvaka 8.7 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 7, 16, 0
Tottenham Hotspur F.C. - razina ekipe druga faza lige prvaka 7.9 0, 0, 0, 0, 1, 0, 0, 0, 21, 1, 0
Manchester United F.C. - razina ekipe prosjek lige prvaka 7.2 0, 0, 0, 0, 0, 1, 1, 14, 7, 0, 0
Chelsea F.C. - razina ekipe prosjek lige prvaka 7.1 0, 0, 0, 0, 0, 0, 3, 14, 6, 0, 0
Arsenal F.C. - razina ekipe prosjek lige prvaka 7.0 0, 0, 0, 0, 0, 1, 3, 15, 4, 0, 0
FC Bayern München - razina ekipe druga faza lige prvaka 7.9 0, 0, 0, 0, 0, 0, 1, 1, 20, 1, 0
Borussia Dortmund - razina ekipe prosjek lige prvaka 7.3 0, 0, 0, 0, 0, 0, 2, 12, 9, 0, 0
Juventus F.C. - razina ekipe druga faza lige prvaka 8.3 0, 0, 0, 0, 0, 0, 1, 0, 13, 9, 0
SSC Napoli - razina ekipe prosjek lige prvaka 6.9 0, 0, 0, 0, 0, 1, 2, 19, 1, 0, 0
F.C. Internazionale Milano - razina ekipe prosjek liga petice 6.5 0, 0, 0, 0, 1, 1, 7, 14, 0, 0, 0
A.C. Milan - razina ekipe prosjek liga petice 6.3 0, 0, 0, 1, 0, 1, 10, 11, 0, 0, 0
Paris Saint-Germain FC - razina ekipe druga faza lige prvaka 7.9 0, 0, 0, 0, 0, 0, 2, 3, 14, 4, 0
AFC Ajax Amsterdam - razina ekipe druga faza lige prvaka 7.6 0, 0, 0, 0, 0, 0, 1, 7, 15, 0, 0

Analize (5)

RealMadrid7 | 05/2019

Sinoć je na Emiratesu odigrana prva polufinalna utakmica Europa lige u kojoj  je Arsenal ugostio Valenciju. Iako u ne baš zavidnoj formi, Topnici su, uz Chelsea dobili priliku spasiti čast engleskih klubova u prvim utakmicama polufinala europskih natjecanja nakon što su Tottenham i Liverpool u prethodne dvije večeri pali bez postignutog gola u Ligi prvaka.

Valencia je bolje otvorila susret u Londonu i u prvih desetak minuta stvorila dvije velike prigode, a drugu su, nakon kornera i pretvorili u vodstvo. Međutim, od tog pogotka tek dobivamo prave obrise utakmice. Igralo se jako čvrsto i s jedne  i s druge strane. Iz organizirane igre na postavljenu obranu ni jedna ni druga ekipa nisu mogle pronaći put do protivničkog gola. U takvoj igri gdje se čekao neki pogrešan pas, ukradena lopta ili trenutak nepažnje u kojoj bi se otvorio veći koridor za brzu akciju na nepostavljenu obranu, Arsenal se bolje snašao. Emery je odlučio od prve minute poslati na teren Mesuta Ozila. Umjesto na krilu, Nijemac je utakmicu počeo iza dvije špice i to se pokazalo punim pogotkom. S obzirom na opisani način igre, nije tu bilo nekog fascinantnog poteza, ali Ozil je zajedno s Aubameyangom i Lacazetteom radio visoki presing na zadnju liniju gostiju i pogotovo u prvom dijelu bio iznimno pokretljiv. Imao je 93% točnosti dodavanja, 2/2uspješna starta, 4/5 dobivenih duela. Ni jednom nije izgubio loptu. Ne sliči na Ozila iz većeg dijela ove sezone.

Upravo zahvaljujući suradnji ovog trojca Arsenal je najprije došao do izjednačujućeg gola Lacazettea, a potom i do potpunog preokreta čiji je autor opet bio francuski napadač, nakon potpuno izgubljene reakcije Roncaglie. Međutim, u toj akciji preko lijeve strane Arsenala, igrači Valencije izgledali su obrambeno potpuno nezainteresirano, pa su iz jednog potpuno bezazlenog napada dobili gol. Gosti do kraja prvog dijela nisu uspjeli napraviti ništa značajno pa se na odmor otišlo s prednošću Topnika od 2:1

Drugo poluvrijeme bilo je jednako čvrsto, ništa se značajno nije promijenilo. Doduše, Arsenal je imao veći posjed, lakše je dolazio u prigode, a u dva je navrata Lacazette mogao zabiti i treći pa i četvrti pogodak. Valencia je manje-više ostala na onome što je napravila u prvih 15-ak minuta što se tiče ozbiljnih prilika. Trudili su se ponajviše međusobno si nešto iskreirati Guedes i Rodrigo, ali to su bile situacije iz kojih se ništa pretjerano opasno nije urodilo. Ono što je potrebno istaknuti je činjenica da je Arsenal odlično uspio zaustaviti gostujućeg kapetana Pareja. Ovaj je imao dosta dodira s loptom, ali su domaći igrači prema njemu bili jako agresivni, često ulazeći u prekršaje u nastojanju da mu po dvojica ili čak trojica presingom uzmu loptu. Tako je Parejo samo jednom uspio doći do prostora zahvaljujući propustu Torreire koji je zamijenio Gendouzija u 58. minuti i odigrao jedan ključni pas u vjerojatno najboljoj i jedinoj pravoj akciji Valencije rema naprijed u drugom poluvremenu. Za drugog asistenta Šišmiša i čovjeka koji u prosjeku ima 2.4 ključna pasa po utakmici u španjolskom prvenstvu, što ga stavlja odmah iza Messija, premalo. Naposljetku, kada se već činilo da će Arsenal s minimalnom prednošću na Mestallu, ali i Valencia s golom u gostima kao zalihom, zadržati dobru šansu za preokret kući, Aubameyang je nokautirao Marcelinovu momčad i zabio za konačnih 3:1 u 91. minuti.

Utakmica u kojoj će statistika pokazati, osim većeg posjeda Arsenala, jednu dosta izjednačenu borbu u svim ostalim segmentima igre, ipak ne može pokazati ono što se moglo vidjeti prostim okom, a to je činjenica da je Arsenal izgledao bolje i da Valencia, nakon vodstva, ni u jednom trenutku nije izgledala kao ekipa koja može ugroziti Arsenal. S druge strane, nespretnost Lacazettea i sjajna obrana Neta u drugoj njegovoj situaciji, spriječili su možda i potpuni potop Marcelina i njegove ekipe. S 2-1 teško bi bilo otpisat Šišmiše, ali s trećim golom Arsenal je došao na prag finala.

Emery, čini se, nema namjeru stati s dominacijom u Europskoj ligi.

Unai Emery liga
Sinoć je na Emiratesu odigrana prva polufinalna utakmica Europa lige u kojoj je Arsenal ugostio Valenciju. Iako u ne baš zavidnoj formi, Topnici su, uz Chelsea dobili priliku spasiti čast engleskih klubova u prvim utakmicama polufinala europskih natjecanja nakon što su Tottenham i Liverpool u prethodne dvije večeri pali bez postignutog gola u Ligi prvaka. Valencia je bolje otvorila susret u Londonu i u prvih desetak minuta stvorila dvije velike prigode, a drugu su, nakon kornera i pretvorili u vodstvo. Međutim, od tog pogotka tek dobivamo prave obrise utakmice. Igralo se jako čvrsto i s jedne i s druge strane. ...
Unai Emery liga
Sinoć je na Emiratesu odigrana prva polufinalna utakmica Europa lige ...
Bateman | 04/2019

Četiri kola prije kraja Borussia Dortmund za Bayernom je zaostajala jedan bod, te se imala razloga nadati da ipak može uzeti naslov prvaka Njemačke. Prva prepreka im je bio Schalke, ljuti rival koji nije imao dobru sezonu i koji se našao malo iznad zone ispadanja. Ruhrski derbi od davnina je susret od posebne važnosti za navijače obiju momčadi i kao i u svim derbijima, trenutna forma u većini slučajeva nije igrala presudnu ulogu. No ipak, s obzirom na to da je Borussia igrala kod kuće, te da su u posljednjih osam međusobnih utakmica samo jednom bili poraženi, a kod kuće zadnji put u listopadu 2012., imali su svako pravo nadati se pobjedi.

I stvari su krenule u tom smjeru jer je već u 14. minuti Gotze postigao pogodak, nakon fantastične asistencije Sancha. Kada bismo tom vodećem pogotku pridodali i činjenicu da je Schalke prije ove utakmice zabio samo 32 pogotka u prvenstvu, mogli smo već tada ugasiti utakmicu i upisati tri boda domaćinima. No nakon samo četiri minute Schalke je izjednačio, doduše uz veliku dozu sreće. Juliana Weigla je lopta pogodila u ruku, a sudac Zwayer je dosudio najstrožu kaznu. Dojam je bio da Weigl nikako nije mogao izmaknuti ruku u koju ga je lopta pogodila iz velike blizine, ali VAR nije imao milosti, te je Caligiuri poravnao rezultat.

U 28. minuti uslijedio je novi šok za domaćine nakon što je Sane pogodio za vodstvo Schalkea. Caligiuri je izveo udarac iz kuta, a unatoč odličnom skoku gostujućeg braniča, najveći dio krivice ide na leđa Borussijine obrane, s obzirom na to da su u trenutku Saneovog skoka čak četvorica domaćih igrača bili oko njega, a gotovo da se nitko nije ni potrudio ući u zračni duel s njim. Ali to i ne bi trebalo toliko čuditi kada uzmemo u obzir da je Borussia ove sezone primila čak 30 posto svojih golova iz prekida, što je najviše u cijeloj ligi.

Uz to, mučili su se stvoriti šanse, ponajviše zbog discipliniranog pristupa Schalkeovih igrača, odnosno sudjelovanja svih 10 igrača u fazi obrane. Branili su se u srednjem i niskom bloku te uz pomoć Embola i Burgstallera raditi pritisak na vezne igrače, a svoje prilike tražili su iz kontre i prekida. Na žalost po domaćine, obrana je njihov uvjerljivo najslabiji dio momčadi i u pravilu im se ne piše dobro kada napad zakaže. Početkom drugog poluvremena Borussia je krenula po izjednačujući pogodak, a vremena je bilo dovoljno čak i za preokret. Ali onda je uslijedilo pet minuta iz noćne more koje su sažele cijelu Borussijinu sezonu i ostavile ih najvjerojatnije bez naslova. U 60. minuti Reus je dobio izravni crveni karton nakon neopreznog prekršaja iz kojeg je Caligiuri fantastično pogodio za 3:1, dok je u 65. Weigl također isključen zbog ružnog starta na istom igraču.

I samo tako, Dortmund je ostao bez realnih šansi za naslov izgubivši od najljućih rivala kod kuće i to na spektakularno bizaran način. Kasnije su prvo smanjili rezultat te nakon toga primiti i četvrti gol, ali utakmica je bila gotova u 65. minuti. Tako blizu, a tako daleko – mogla bi biti konstatacija koja najbolje opisuje Borussijinu sezonu. Jer iako su igrali možda i najbolji nogomet u Bundesligi, nikada nisu djelovali kao da mogu otići do kraja, a ispadanje iz Lige prvaka od Tottenhama bez ispaljenog metka i nedavno poniženje od strane Bayerna pokazali su koliko su daleko od europske elite.

Ne bi bilo sasvim točno reći da je Borussia izgubila prvenstvo protiv Schalkea jer je Bayern ušao u završnicu s bodom prednosti, a usto nitko zapravo nije ni vjerovao da klub iz Dortmunda može ostvariti takav podvig. Bez obzira na nekoliko vrhunskih igrača predvođenih fantastičnim Jadonom Sanchom, kadar im ipak nije dovoljno širok, a ni dovoljno kvalitetan. Učestale rotacije na bekovskim i stoperskim pozicijama, te neiskustvo igrača koji su pokrivali te pozicije (osim Piszczeka koji je ostavio dojam kako su najbolji dani iza njega), glavni su razlozi zašto Borussia nikada nije izgledala kao favorit za naslov. Također, mora se i spomenuti vratara Burkija koji je ove sezone pružao predstave koje su daleko od onih na temelju kojih je zaradio transfer u Dortmund i nije bio na razini potrebnoj klubu koji se bori za naslov. S druge strane terena, Paco Alcacer je nezaustavljivo punio mreže prije Nove godine, da bi nakon nje postigao samo pet golova u ukupno 13 utakmica u kojima je nastupio, a iako je Gotze odrađivao dobar posao kao „lažna devetka“, Borussiji je nerijetko nedostajalo kvalitete u završnici. Stoga nije čudno što je cijela njihova sezona i borba za prvo mjesto bila prožeta sumnjom, i to u sezoni u kojoj Bayern prolazi kroz teški period.

Ovaj ruhrski derbi Borussia je jednostavno morala dobiti kako god zna i umije i nije smjela dopustiti da je stvari na koje ne može utjecati poremete. Njeni igrači si nisu smjeli dopustiti loše branjenje kornera, niti 2 crvena kartona u razmaku od pet minuta, od kojih je jedan bio apsolutno nepotreban i direktno doveo do pogotka koji je riješio utakmicu. Nisu uspjeli izdržati, a Bayern, koji se i sam cijelu sezonu muči s pronalaskom forme, ovu će situaciju gotovo sigurno znati iskoristiti.

Kako ostati bez prvenstva u pet minuta
Četiri kola prije kraja Borussia Dortmund za Bayernom je zaostajala jedan bod, te se imala razloga nadati da ipak može uzeti naslov prvaka Njemačke. Prva prepreka im je bio Schalke, ljuti rival koji nije imao dobru sezonu i koji se našao malo iznad zone ispadanja. Ruhrski derbi od davnina je susret od posebne važnosti za navijače obiju momčadi i kao i u svim derbijima, trenutna forma u većini slučajeva nije igrala presudnu ulogu. No ipak, s obzirom na to da je Borussia igrala kod kuće, te da su u posljednjih osam međusobnih utakmica samo jednom bili poraženi, a kod kuće ...
Kako ostati bez prvenstva u pet minuta
Četiri kola prije kraja Borussia Dortmund za Bayernom je zaostajala ...
Bateman | 04/2019

Engleska „velika šestorka“ svake godine se sve više odvaja od ostatka lige, ali unatoč tome, lagani protivnici u Premier ligi gotovo da ne postoje. Ovaj vikend su Tottenham, Manchester United, Arsenal i Chelsea - sve momčadi koje se bore za preostala dva mjesta koja vode u Ligu prvaka sljedeće sezone, prosule bodove i tako ostavile borbu otvorenom do samoga kraja prvenstva.

Tottenhamov poraz od Manchester Cityja koji se bori za naslov i nije došao kao iznenađenje, ali Unitedova katastrofa na Goodisonu Parku na kojem su izgubili 4:0, Arsenalov domaći poraz od Crystal Palacea i Chelseajevih 2:2 s Burnleyjem kod kuće, rezultati su koji su u najmanju ruku bili neočekivani.

S druge strane, ti isti klubovi došli su do četvrtfinala europskih natjecanja u kojima su sudjelovali, a četvorica od njih su prošli i u polufinala. Arsenal izgleda kao favorit za osvajanje Europske lige, Chelsea također ima dobre šanse proći u finale, a Tottenham i Liverpool čekaju polufinalne susrete Lige prvaka. U tom polufinalu bi se vrlo lako moguće našao i City da ih je ždrijeb pomazio, dok je United jedina momčad koja je očekivano i zasluženo ispala, a ne smijemo zaboraviti da su oni na svom putu izbacili moćni PSG. Stoga bi logično bilo zaključiti da s obzirom na nesrazmjerno veću količinu kapitala koja se slijeva u Premier ligu u odnosu na ostatak elitnih liga, ova sezone izgleda kao najava dominacije engleskih klubova Europom, te se postavlja pitanje hoće li ostatak elite biti u stanju pratiti je.

Money, money, money...

Novac od televizijskih prava s kojim se ne može mjeriti ni jedna druga liga osigurale su astronomsku potrošnju klubova koja raste iz godine u godinu. Možda i najbolji primjer financijske moći engleskih klubova je Fulham, povratnik u Premier ligu u vlasništvu pakistansko-američkog milijardera Shahida Khana koji je ove sezone na pojačanja potrošio ogromnih 100 milijuna funti, dok od prodaje nisu zaradili gotovo ništa. To bi se čak i moglo opravdati željom kluba koji se tek vratio u elitno društvo da okupi momčad sposobnu i zadržati taj status, no ove godine Fulham se ekspresno vratio u Championship, a samo za usporedbu jedine momčadi koje su ušle u veći minus ove sezone su Chelsea, Liverpool, Juventus i PSG.

U tablici ispod možemo vidjeti potrošnju po ligama unatrag dvadeset godina, odnosno od sezone 1999./2000. koja je uzeta kao početna točka iz razloga što tek od tada imamo detaljnije podatke o potrošnji svih liga, a spomenuti period je dovoljan kako bi se pokazala razlika između Premier lige i ostatka elite. Također, s obzirom na to da je postojao period u kojem je portugalska liga preskočila francusku na petom mjestu UEFA-inog poretka, u obzir su uzete obje lige.

Platne liste kao odrednica uspjeha

Iz tablice je jasno da Premier liga, koja se ionako već godinama smatra najelitnijom destinacijom za igrače, sve više odmiče od ostatka Europe te naizgled postaje sve više sama sebi dovoljna. No ipak, Liga prvaka je i dalje najveći europski trofej kojeg svatko želi osvojiti, a pogotovo strani treneri i vlasnici klubova kojih je engleski nogomet prepun. Nitko od velike šestorke na klupi nema Engleza, dok se Levy ističe kao jedini domaći vlasnik. „Ušati“ pokal posebno imponira šeicima koji Ligu prvaka gledaju kao nenadmašni prestiž, ali u Ligi prvaka konkurencija je jača nego ikad te se tamo i dalje moraju boriti s velikanima iz Italije, Španjolske, Njemačke i Francuske (čitaj: PSG-om), velikanima koji raspolažu gotovo jednakim sredstvima. Kuper i Szymanski u svojoj knjizi Soccernomics zaključili su kako uspjeh nogometnih klubova više korelira s visinom njihove platne liste nego s količinom novca potrošenog na transfere, stoga bi tu trebao ležati odgovor zašto će Real, Barcelona, Juventus, Bayern i PSG i ostali i dalje imati što za reći na europskoj sceni.

* Ovdje ću ubaciti jedan podatak koji ide u prilog zaključku spomenutog dvojca, a on glasi kako Fulham ove sezone, unatoč ogromnoj potrošnji na tržištu, bilježi tek 14. po visini platnu listu u Premier ligi.

Prosječna plaća na razini cijele Premier lige ove sezone iznosi 3 milijuna funti, dok se u La ligi kao prvoj pratilji ta brojka kreće oko 2.2 milijuna. U Serie A prosječna primanja igrača su 1.5 milijuna funti, u Bundesligi 1.4, a u Ligue 1 milijun funti. No ako pogledamo klubove pojedinačno, dolazimo do sljedećeg poretka: na vrhu je Barcelona, zatim slijede Real i dva Manchesterska kluba, a iza njih redom PSG, Bayern, Juventus, Chelsea, Liverpool, te Arsenal koji zaključuje top 10. Dakle, dolazimo do zaključka kako pojedinačno gledano najbolji klubovi iz ostalih liga petice troše jednako, a neki čak i više od engleskih, te da sukladno tome neće izgubiti svoj status na europskoj sceni, bez obzira na nezadrživi rast Premier lige kao kolektiva.

No bez obzira na kvalitetu i financijsku moć kontinentalnih velikana, ostali klubovi u njihovim ligama ih već duže vrijeme ne prate, te susreti koje igraju u domaćem prvenstvu većinom ne budu ni približno kompetitivni kao oni koje gledamo na Otoku. A to onda ne ispunjava njihov financijski potencijal i posljedično ostavlja traga na njihovim europskim nastupima, jer prije meča za pojas prvaka nije dovoljno samo imati sparing partnera, već moraš iskusiti i stvarnu borbu.

Englesko otkrivanje Europske lige

Summa summarum svega je ovogodišnja situacija koja izgleda kao nagovještaj onoga kako će stvari izgledati od sada pa nadalje - Engleska će biti glavna sila u Ligi prvaka, a dojam je da bi mogli dominirati i Europskom ligom jer računica je poprilično jednostavna. Šest je velikih klubova u engleskoj, a mjesta u Ligi prvaka je samo četiri. Ono dodatno, peto, donosi osvajanje Europske lige. Najjači klubovi iz Italije, Španjolske, Njemačke, Francuske, pa čak i Portugala u pravilu će prolaziti skupine Lige prvaka, što znači da se neće naći u ždrijebu Europske lige, ostavljajući engleske klubove kao jedinu pravu elitu u tom natjecanju. Uzmemo li za primjer ovu sezonu, vidimo da bez obzira na dobru formu i odlične ovosezonske predstave Valencije i Eintrachta, Arsenal i Chelsea ipak u susrete ulaze kao favoriti, a pobjeda Topnika nad Napolijem od ukupnih 3:0 vrijedna je spomena.

Istina je da je otočkim navijačima uvijek bilo važnije domaće prvenstvo od europskih natjecanja, a pogotovo od Europske lige koju su treneri i vodstva klubova koristili kao poligon za uigravanje pričuvnih igrača. Dodamo li tu i primjerice antagonizam Cityjevih navijača prema UEFA-i i slabu posjećenost utakmica grupne faze Lige prvaka zbog čega je njihov stadion dobio nadimak „Emptyhad“, dobivamo potpunu sliku kakvo ozračje je vladalo (a još uvijek i vlada u nekoj mjeri) u Engleskoj. No u posljednje vrijeme situacija se promijenila. Odnosno, navijači su ostali manje-više isti, ali se klima u operativnim sektorima klubova zaokrenula na način da se ni Europska liga više ne odbacuje kao nevažna. Razloga za to su dva – strani treneri koji dolaze iz okruženja u kojima se to natjecanje cijeni mnogo više nego u Engleskoj, te činjenica da osvajač Europske lige osigurava nastup u Ligi prvaka sljedeće sezone. Tako smo vidjeli kako je Mourinho sezonu 2016./17. podredio osvajanju Europske lige, uvidjevši da su mu veće šansa na taj način doći do najelitnijeg klupskog natjecanja, u čemu je i uspio, dok je godinu ranije Jurgen Klopp odveo Liverpool do finala u kojem su poraženi od Seville Unaija Emeryja. Prošle sezone je Arsenal stigao do polufinala, dok ove imaju šansu otići do kraja, a nije isključeno ni da ćemo vidjeti englesko finale.

Topnicima je nasušno potreban nastup u Ligi prvaka nakon što su prošle sezone ostali bez njega, a pridodamo li tu i Španjolčevu naklonost prema Europskoj ligi, nameće se logičnim da im se taj put čini čak i lakši nego onaj kroz prvenstvo. To je pogotovo slučaj nakon novog poraza koji su doživjeli u srijedu navečer od Wolverhampton Wanderersa i koji im je dodatno smanjio šanse za hvatanje četvrtog mjesta. Usto, trofej je trofej, a kada ti on uz prestiž osigura i pozivnicu za Ligu prvaka, odnosno „ček“ koji pozivnica sa sobom nosi, naravno da ćeš se potruditi doći do njega.

Teško dostižna prednost

Raspodjela novaca dobivenih od TV prava mnogo se pravednije sprovodi u Premier ligi nego igdje drugo, a s obzirom na glamur koji liga sa sobom donosi, čak i utakmica posljednjeg i pretposljednjeg kluba na tablici nerijetko izaziva globalni interes. Iz tog razloga sve su češći vapaji udruženja najmoćnijih klubova Europe za osnivanjem Superlige, ali premierligaši su očekivano suzdržani po tom pitanju jer im odgovara ono kako su sada stvari postavljene i još uvijek ne vide potrebu za tim. Čak su se i oštro usprotivili prijedlogu UEFA-a o odigravanju utakmica Lige prvaka vikendima, pokušavajući tako održati tradiciju njihove nogometne kulture i ne udaljavati se dodatno od navijačke baze.

No oni su trenutno jedini koji su u poziciji da si mogu to priuštiti, dok su ostale lige prisiljene snalaziti se kako znaju i umiju. Talijani već godinama igraju svoj Superkup izvan granica domovine, dok su Španjolci otišli korak dalje pa pokušavaju organizirati odigravanje prvenstvenih utakmica u SAD-u. Bundesliga se oslanja na zavidnu popunjenost stadiona i impresivne navijače, ali ne mogu pobjeći od činjenice da nemaju toliki globalni reach i da već opasno zaostaju za Engleskom, Italijom i Španjolskom. I to u tolikoj mjeri da se sve više mladih igrača iz Engleske odlučuje iskoristiti upravo njemačku ligu kao odskočnu dasku, što može poslužiti kao neka vrst indikatora razlike u kvaliteti.

Jednostavno, Premier liga je posljednjih godina uspjela zauzeti pole position i teško je vidjeti kako bi ga ikada izgubila. Stoga je logično pretpostaviti da Europu očekuje dominacija engleskih klubova koji možda neće nužno osvajati europske naslove na redovnoj bazi, ali zasigurno će u završne faze natjecanja dolaziti s najvećim brojem momčadi. Brexit bi potencijalno mogao uzrokovati probleme za engleske klubove, ali s obzirom na to da je jako teško zamisliti njegovu „No-deal“ varijantu, to je malo vjerojatno. Također, postoji mogućnost da porast kvalitete svih momčadi uz ogroman broj utakmica i zgusnut raspored ostavi traga na onim najboljima, pa će sukladno tome upravljačka tijela lige u skorijoj budućnosti vjerojatno biti prislijena napraviti neke promjene u rasporedu ili čak i u sustavu kup natjecanja kako se to ne bi dogodilo. No, bilo kako bilo, nogomet kojim premierligaši pomalo uspostavljaju dominaciju je kvalitetan i uzbudljiv, a to bi trebalo biti dovoljno da je prihvatimo.

Britanska invazija ozbiljno prijeti kontinentalnoj Europi, ostaje samo pitanje hoće li u svom naletu progutati samu sebe.

Britanska invazija
Engleska „velika šestorka“ svake godine se sve više odvaja od ostatka lige, ali unatoč tome, lagani protivnici u Premier ligi gotovo da ne postoje. Ovaj vikend su Tottenham, Manchester United, Arsenal i Chelsea - sve momčadi koje se bore za preostala dva mjesta koja vode u Ligu prvaka sljedeće sezone, prosule bodove i tako ostavile borbu otvorenom do samoga kraja prvenstva. Tottenhamov poraz od Manchester Cityja koji se bori za naslov i nije došao kao iznenađenje, ali Unitedova katastrofa na Goodisonu Parku na kojem su izgubili 4:0, Arsenalov domaći poraz od Crystal Palacea i Chelseajevih 2:2 s Burnleyjem kod kuće, ...
Britanska invazija
Engleska „velika šestorka“ svake godine se sve više odvaja od ...
Super tekst. Osim svega ovog sto si rekao, jos su ukrcali i beskonacno love u razvoj mlađih kategorija, pa bi trebala i teza - "većina najboljih igrača su stranci" kroz godine odumirat, što im se ćesto zna (ne)opravdano prigovorit. - Luca1010, 25.4.19. 1:26, 0 0 0
Da, mogao sam i to ubaciti u ovaj dio o sve većem odlasku mladih igrača u Njemačku, pa napomenuti i ulaganja u PL International Cup itd., jer je i to posljedica kapitala kojim raspolažu. - Bateman, 25.4.19. 8:39, 0 0 0
Ali tu se postavlja pitanje koliko će velika šestorka koja iz sezone u sezonu mora loviti instant uspjeh imati strpljenja. Čini mi se da ćemo imati više slučajeva tipa Sancho, nego što će glavni igrači ekipa postati Englezi. - Bateman, 25.4.19. 8:47, 0 0 0
Možda će Chelsea sada biti prisiljen na snalaženje sa svojim igračima (i vjerojatno bez Hazarda), pa im se možda i svidi. - Bateman, 25.4.19. 8:50, 0 0 0
Jasno, teško će ih moći baš oni razvijati - Luca1010, 25.4.19. 11:28, 0 0 0
RealMadrid7 | 04/2019

Engleska Premier liga nudi nam ludu završnicu i neriješene borbe na gotovo svim dijelovima tablice. Ne znamo prvaka, ne znamo kojim od smjerova će putnici u europska natjecanja, a na začelju još uvijek nije 100% sigurno tko će s 18-e pozicije napustiti elitni razred engleskog nogometa, iako je nakon današnjeg poraza od Liverpoola, Cardiff najbliži takvom raspletu. I dok su glavni klubovi iz Londona očekivano pri samom vrhu, u borbi za Ligu prvaka,  zbog čega je sva pažnja usmjerena na njih, njihov puno manji i neugledniji susjed sa Selhurst Parka drži se relativno visoko, na 12. poziciji.

I ove sezone primarni cilj Crystal Palacea bio je održati se u prvoj ligi. Vođeni najstarijim trenerom u natjecanju, 71-godišnjim Royom Hodgsonom, crveno-plavi su taj status osigurali i sad mirno mogu ući u samu završnicu prvenstva.  Poznato je da Hodgsonove ekipe ne igraju Bog zna kako atraktivan nogomet, kao i to da je među onim trenerima koji su zaduženi za spašavanje slabijih klubova od ispadanja iz najvišeg ranga, ali upravo takva taktika donijela im je sigurnost pozicije i miran kraj prvenstva. Naime, statistički gledano Palace je trenutno 12. momčad lige po postignutim golovima (43), a dijeli 10. mjesto po broju primljenih golova s Manchester Unitedom (48). Ako pogledamo tako, mjesto na kojem se nalaze definitivno odgovara ovim podacima. Međutim, obrana i defanzivnaigra je ključan faktor jer od svih klubova koji su iza njih, samo je Newcastle primio manje, ali i zabio manje, dok su samo dvije ekipe koje su primile više golova ispred njih, Watford (8.) i West Ham (11). Zanimljivo je da 12. mjesto Palacea točno odgovara njihovoj vrijednosti prve postave jer su i po tome 12. (178 milijuna) među premierligašima. Ako bi Watford koji je po tome znatno niže u poretku (115.5 mil.) i Fulham koji je iznad (186 mil) zamijenili, dobili bi da su ispred njih po vrijednosti sve one ekipe koje su i na tablici ispred, možda ne sve baš tim redosljedom.

Ako sve ovo pogledamo, sve izgleda poprilično čisto i jasno. Hodgson izvlači iz momčadi točno onoliko koliko ta momčad može. Možda bi mogli igrati i nešto ofenzivnije jer to daje naslutiti prednji dio ekipe u kojem postoje individualci poput Zahe, iskusni Townsend i Benteke, te za pojmove Palacea dosta kvalitetni Batshuayia. No, onda Hodgson ne bi bio Hodgson i možda ne bi iz njih izvlačio ono što izvlači ovim tipom igre. A to mu omogućuju čvrsti srednjaci i iskusni stoperi, praćeni dobrim vratarima i briljantnim bekom kao što je Wan Bissaka. Po broju odigranih pasova Palace je 14. sa 14 054 pasa, dakle samo je 6 ekipa slabije, ali su i zadnji koji prelaze broju od 14 000. 

No, sada slijedi ono najzanimljivije, a to je čudesna razlika između domaćeg i gostujućeg terena kod Palacea. Ono što je većini ekipa prednost, a to je domaći teren, da se pita Palace, vjerojatno bi ga zamijenili za gostujuće utakmice cijele sezone. Naime, po nastupima i osvojenim bodovima na Selhurstu, sastav Roya Hodgsona je debelo u zoni za ispadanje, na pretposljednjem 19. mjestu. Sa zabijenih 14, a primljenih 20 golova, crveno-plavi su ostvarili svega 16 bodova na svom stadionu u 17 utakmica. Samo Huddersfield ima lošiji učinak. Oni su uzeli tek 8 bodova na svom terenu. Nevjerojatan podatak koji prati navedeni je da je Palace kući zabio samo 14 golova i opet je samo Huddersfield zabio manje, njih 9. Nije pohvalno ni na jednoj razini s obzirom da Huddersfield ima ukupno tek 14 bodova u sezoni i 20 postignutih golova. Činjenica koja donekle osvježava bizarnost nastupa na domaćem terenu za Palace je ta da su primili svega 20 golova. Manje su kući primili samo trenutne sile i velikani, Liverpool, Chelsea City, Tottenham i Arsenal.


U gostima, s druge strane, Crystal Palaceu je danas bila 18. utakmica. Očito je da je broj golova u njihovim utakmicama puno veći na strani nego kod kuće. Kući su zabili i primili ukupno 34 gola, a u gostima su sami zabili 29, dok se njihova mreža tresla 28 puta. Osim što im je u gostima, za razliku od domaćeg terena i gol razlika pozitivna, na strani je Hodgsonova momčad osvojila čak 10 bodova više, njih 26. I dok bi po domaćim utakmicama bili u žestokoj borbi za ostanak, gledajući samo gostujuće nastupe, Palace bi bio u borbi za Europu, jer se nalazi na izrazito visokom 6. mjestu, sa samo 2 boda manje od 5. Chelseaja. Zanimljivo je da uz sve to, Crystal Palace ima pozitivnu gol razliku na stranom terenu, s čim se u Premier ligi mogu pohvaliti još samo Liverpool, City, Tottenham i Manchester United.


Na kraju cijele priče, kada bacimo pogled na stanje po tablicama u ligama petice, dobit ćemo jasnu sliku toga da postoje klubovi koji su osvojili veći broj bodova na gostujućim terenima od Palacea, ali ne postoji momčad koja ima toliki nesrazmjer uspjeha kući i u gostima, a pogotovo da u tom uspjehu prevagu nose nastupi na gostujućim terenima. Tek je španjolska Girona jednako uspješna ili možda čak uspješnija, jer je po bodovima kući posljednja sa samo 12 bodova, a u gostima su na nevjerojatnom 5. mjestu s ostvarena 22 boda. Doduše, Girona ima još priliku to i prestići jer je odigrala 2 utakmice manje u gostima, a ima 4 boda manje d Palacea u tom segmentu, ali ukupno Palace ima 8 bodova više (42-34) i u svom je prvenstvu 4 mjesta bolje plasirana od Girone. Osim toga, Palace zabija i prima više od Girone u gostima, ai gol razlika im je +1, a Gironi -1.

Do sada je u ligama petice više bodova u gostima od Palacea osvojilo 17 klubova, ali pazite kojih: Liverpool, City, Tottenham, Utd, Chelsea, Barcelona, Atletico Madrid, Real Madrid, Bayern, Leipzig, Borussia, Pariz, Lille, Juventus, Napoli, Inter i Atalanta. Kao što možete primijetiti, svi ti klubovi su među prva tri ili prvih šest ekipa u svojim prvenstvima. 

Palace ima još jednu gostujuću utakmicu i ta je za dva kola kod Cardiffa. Opuštenom igrom, jer im ne treba, a ako Cardiff već nekako u sljedećem kolu izgubi izglede za ostanak u ligi, ovu brojku mogu i povećati, ali teško da mogu prema dolje.

Što bi bilo da je Palace kući što je i u gostima? Da je baba muško...

Kući druga liga, u gostima Europa
Engleska Premier liga nudi nam ludu završnicu i neriješene borbe na gotovo svim dijelovima tablice. Ne znamo prvaka, ne znamo kojim od smjerova će putnici u europska natjecanja, a na začelju još uvijek nije 100% sigurno tko će s 18-e pozicije napustiti elitni razred engleskog nogometa, iako je nakon današnjeg poraza od Liverpoola, Cardiff najbliži takvom raspletu. I dok su glavni klubovi iz Londona očekivano pri samom vrhu, u borbi za Ligu prvaka, zbog čega je sva pažnja usmjerena na njih, njihov puno manji i neugledniji susjed sa Selhurst Parka drži se relativno visoko, na 12. poziciji. I ove sezone ...
Kući druga liga, u gostima Europa
Engleska Premier liga nudi nam ludu završnicu i neriješene borbe ...
Odlična analiza jako zanimljivog podatka. Svaka čast za ideju. - Bateman, 22.4.19. 19:04, 0 0 0
Hvala. - RealMadrid7, 23.4.19. 16:05, 0 0 0
Wingback_3 | 04/2019

Talijanska nogometna liga nama svima poznatija pod imenom Serie A osnovana je prije nešto više od osamdeset godina. Najveći uspjeh je zabilježila devesedestih godina kad je bila najbolja liga u Europi i kao takva je dala čak dvadeset i šest finalista u europskim klupskim natjecanjima. Danas tek u pet najboljih liga svijeta ali i takva danas je vrlo dobra.

Većina mladih nogometaša na početku karijere ima želju otisnuti se u nekom od klubova lige petice i napraviti što uspješniju karijeru. Takav put k uspjehu zahtijeva puno odricanja, rada,truda i naravno neizostavnu sportsku sreću. Uz sve to  primorani su napustiti manje sredine i započeti svoj nogometni put s već nepunih petnaestak godina. Često možemo vidjeti kako veliki europski klubovi dovode igrače iz Južne Amerike,Afrike ili Istočne Europe za velike milionske transfere i mladi igrači postaju "vruća i tražena roba".

Talijanski nogometni savez je za svoje mlade talente osigurao posebnu nogometnu ligu, nazvanu Primavera. U kojoj imaju pravo nastupa svi igrači u radoblju od 16 do 21 godine starosti. Primarni cilj lige za mlade je razvoj igrača za svoje prve ekipe i priprema mladog igrača za budućnost. Postoje Primavera 1 i 2, odnosno prva i druga liga koje zajedno broje 39 klubova.

Gledajući zapisnike iz Primavere gotovo da ne postoji klub u kojem nema Hrvata ili su bili u posljednje dvije godine. Hrvatski klubovi sve teže mogu zadržati mladog igrača koji pod utjecajem roditelja i menadžera vrlo lako napuštaju Hrvatsku i odlaze u susjednu nam Italiju u želji da pronađu što kraći i jednostavniji put do Serie A. 

Hrvatski klubovi dobivaju mizerne naknade za ravoj, talijanski jeftine mlade talente, igrač vrhunske uvijete uz "naoružanje" lažnim samopuzdanjem i prije svega sretne roditelje i nogometne agencije. Prvenstveno se radi o igračima iz Dalmacije kojima je otvoren put prema Italiji. Svaki takav transfer bude redovito popraćen velikom medijskom hajkom u kojima se igračima predviđa velika i bogata karijera a klubovima "nabija" na nos kako su olako ispustili velikog talenta.

Nakon nekoliko mjeseci kad prođe afirmacija igrači se većinom pokažu kao prava kupovina za Talijane. Gotovo svaki mladić se dokaže u najboljem svijetlu i postane nezamjenjiva karika. Takav uspjeh donosi novu dozu medijske pažnje i hvalospjeva i od mlađahnog dječaka se napravi mega zvijezda. Što igrač naravno iz mjeseca u mjesec opravdava i što je stariji postaje uspješniji. Tako imamo primjere Karla Butića i Ivana Prtajina koji postanu prvi strijelci Primavera. I sve izgleda poput bajke igrač se "razvija" željenim putem, roditelji su sretni a menadžeri trljaju ruke od novca koji im treba usljediti.

Na njihovu žalost zaboravili su kako su bajke ipak nestvarne i da savršenstvo ne postoji a bajka s napunjenom dvadeset i prvom godinom igrača postaje drama jer igrač više nema pravo nastupa u Primaveri. Igrač je do svoje dvadeset i prve godine upisao gotovo sve nastupe u Primaveri i vrijeme je za priključak prvoj ekipi. Tu nastaju problemi jer su kao nagradu za dobre nastupe dobili tek nekoliko treninga sa seniorskom ekipom i slobodne papire a u najboljem slučaju posudbu u talijanske niželigaše u kojima ih klub ne vidi kao budućnost.

A ovo su samo neki od Hrvata koji su potrazi za blagom skrenuli prema groblju i tako svoju karijeru doveli u nezgodnu sitaciju.

Hajduk je napustio Andrija Balić i sreću pokušao pronaći u Udineseu u kojem je upisao svega nekoliko minuta u prvoj ekipu i zaradio posudbu u Fortunu Sittard kojoj i ne ide baš najbolje u Nizozemskoj ligi.
Njegov mlađi kolega Josip Maganjić još čeka svoje minute u Fiorentininoj prvoj ekipi, a do se razvija u juniorskoj ekipi.
Franjo Prce je sreću potražio kao igrač Lazia, a trenutno nastupa za klub iz ciparske lige Omonia Nikosia.
Lorenzo Šimić je na posudbi u Sampdori ali uglavnom utakmice prati s klupe.
Zadarsko zaleđe talijanskim zamjenili su Karlo Butić koji je u Interu i Torinu igrao odlično i bio redoviti strijelac, ali ipak trenutno sa dvadeset i jednom godinom nalazi se na posudbi u trećeligašu Arezzo u kojem nemam odigrane minute.
Ivan Prtajin je bio velika nada Udinesea, s 22 gola u 31 utakmici za mladu ekipu izgledao je nezaustavljivo. Trenutno se sa svojih dvadeset i dvije godine nalazi u drugoj ekipi Hajduka. Martin Erlić nekadašnji stoper Parme i Sassoula trenutno se nalazi u Spezi, u kojoj utakmice uglavnom posmatra a klupe ili tribine.
Stipe Perica svoju karijeru pokušava oživjeti u Turskom prvoligašu Kasimpasa SK.
Antu Ćorića ne ide baš u Romi u kojoj je dobio minimalan broj prilika ili nije opće u kombinaciji.
Marko Pajač svoje minute u Caglariu dobiva na kapaljku.
Adrian Šemper je na posudbi u Chievo Veroni ali ne može se pohvaliti s niti jednim nastupom.

Koliko nam se susjedna Italija pokazala kao dobar razvojni put za mladog igrača procjenite sami.




Groblje mladih Hrvatskih igrača
Talijanska nogometna liga nama svima poznatija pod imenom Serie A osnovana je prije nešto više od osamdeset godina. Najveći uspjeh je zabilježila devesedestih godina kad je bila najbolja liga u Europi i kao takva je dala čak dvadeset i šest finalista u europskim klupskim natjecanjima. Danas tek u pet najboljih liga svijeta ali i takva danas je vrlo dobra. Većina mladih nogometaša na početku karijere ima želju otisnuti se u nekom od klubova lige petice i napraviti što uspješniju karijeru. Takav put k uspjehu zahtijeva puno odricanja, rada,truda i naravno neizostavnu sportsku sreću. Uz sve to primorani su napustiti manje ...
Groblje mladih Hrvatskih igrača
Talijanska nogometna liga nama svima poznatija pod imenom Serie A ...
Da istina , ima ih vjerovatno još minimalno desetak. - Wingback_3, 20.4.19. 15:07, 0 0 0
U Serie A općenito mlađi igrači rijetko dobiju priliku igrati regularno. Nije to problem samo s hrvatskim nogometašima, čak i mladi talijanski igači teško dobiju priliku. - mysthios63, 21.4.19. 13:56, 0 0 0
Naravno, problem je u sustavu ne u nacionalnosti igraca. - Wingback_3, 21.4.19. 14:49, 0 0 0
Pa ne bih čak rekao niti da je problem u sustavu koliko u stilu igre kojeg gaje talijanski klubovi. Tamo se igra više taktički za što su stariji igrači svakako pripremljeniji. - mysthios63, 21.4.19. 20:33, 0 0 0
Ispravak,Marko Pajač je u Empoliu,na posudbi iz Cagliaria. - Dado_M, 24.4.19. 1:07, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.