zatvoreno

Tribina Hipoteza... za sve stvari koje nemaju svoju temu

  • 28.06.2017.
  • 27
  • 4

Ponovno otvaramo Tribina Hipotezu za sve teme koje još nisu dobile svoju zasebnu. Svakako treba istaknuti da će Europsko prvenstvo U21, te Kup Konfederacija doći do svog kraja ovaj tjedan. Osim toga, idući tjedan započinje najpoznatiji, a možda i najpriznatiji Grand Slam sezone - Wimbledon!

Osim toga, brdo transfera ili potencijalnih transfera kola medijima, stoga tema za razne priče i analize sigurno ima...

Ocijenimo trenere hrvatskih prvoligaša:
Matjaž Kek - razina trenera trener za ligu petice 6.1 0, 0, 0, 0, 0, 3, 18, 6, 0, 0, 0
Ivaylo Petev - razina trenera top prvoligaški trener 4.6 0, 0, 0, 1, 12, 11, 3, 0, 0, 0, 0
Joan Carrillo - razina trenera top prvoligaški trener 5.0 0, 0, 0, 2, 4, 13, 7, 1, 0, 0, 0
Zoran Zekić - razina trenera dobar prvoligaški trener 4.0 0, 0, 0, 6, 15, 6, 0, 0, 0, 0, 0
Željko Kopić - razina trenera top prvoligaški trener 4.5 0, 1, 0, 2, 9, 13, 1, 0, 1, 0, 0
Mario Tokić - razina trenera prvoligaški trener 3.2 0, 0, 4, 14, 8, 1, 0, 0, 0, 0, 0
Samir Toplak - razina trenera dobar prvoligaški trener 3.6 0, 0, 3, 9, 12, 3, 0, 0, 0, 0, 0
Darko Raić-Sudar - razina trenera prvoligaški trener 2.8 0, 1, 6, 18, 2, 0, 0, 0, 0, 0, 0
Mladen Bartolović - razina trenera prvoligaški trener 2.7 0, 1, 9, 13, 4, 0, 0, 0, 0, 0, 0
Iñaki Alonso - razina trenera prvoligaški trener 3.4 0, 1, 3, 11, 8, 4, 0, 0, 0, 0, 0
Ocijenimo hrvatske prvoligaše:
HNK Rijeka - razina ekipe prosjek liga petice 5.8 0, 0, 0, 0, 0, 9, 15, 3, 0, 0, 0
GNK Dinamo Zagreb - razina ekipe prosjek liga petice 5.5 0, 0, 0, 0, 0, 15, 11, 0, 1, 0, 0
HNK Hajduk Split - razina ekipe top ekipa prve lige 4.5 0, 0, 0, 1, 12, 13, 1, 0, 0, 0, 0
NK Osijek - razina ekipe dobra ekipa prve lige 4.3 0, 0, 0, 2, 16, 9, 0, 0, 0, 0, 0
NK Slaven Belupo - razina ekipe dobra ekipa prve lige 3.6 0, 0, 1, 9, 17, 0, 0, 0, 0, 0, 0
NK Lokomotiva - razina ekipe prva liga 3.3 1, 0, 0, 15, 11, 0, 0, 0, 0, 0, 0
NK Inter Zaprešić - razina ekipe prva liga 2.6 0, 1, 9, 17, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0
NK Istra 1961 - razina ekipe prva liga 2.5 0, 0, 13, 14, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0
HNK Cibalia - razina ekipe dno prve lige 1.7 0, 10, 14, 3, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0
NK Rudeš - razina ekipe dno prve lige 1.7 0, 10, 14, 3, 0, 0, 0, 0, 0, 0, 0

Analize (4)

DDR16 | 07/2017

  Krajem travnja ove godine AS Roma je svojim novim sportskim direktorom i službeno imenovala Ramona Rodrigueza Verdeja poznatijem pod nadimkom Monchi. Transfer guru o kojem je, vjerujem, većina čitala nekako je kroz silne intervjue koje je odrađivao prije i poslije dolaska u Rim dao do znanja koji su glavni razlozi za dolazak u Romu odnosno odlazak iz svoje Seville. Osim onih očitih kao npr. jak interes Rome i zasićenosti od 29-ogodišnjeg rada na istom mjestu rekao je i dosta zanimljivu stvar ako uzmemo u obzir aktualna događanja u Romi. Bez namjere da uvrijedi svoj bivši klub, rekao je da je Romin budžet dvostruko veći od Sevillinog i da bi više volio raditi bez primoranosti na prodavanje najboljih igrača ekipe i s većim ambicijama kluba. Dodao je i da mu je dosta gledanja u planinu čiji vrh uvijek okupiraju dva kluba, jasna je aluzija na Barcelonu i Real Madrid. Dakle, Monchijev apetit je porastao, ali i dalje je u njemu ostalo dovoljno avanturizma, želje za dokazivanjem i FM duha da odabere Romu ispred zainteresiranih velikih igrača poput Reala s kojim je službeno bio u kontaktu i PSG-a. 


                                                ODLASCI
 Situacija u klubu koju je Monchiju ostavio prethodnik Walter Sabatini jasno je ukazivala da će Monchijevi planovi za početak biti nešto drukčiji. Slično kao i Sabatinijev sadašnji klub Inter, Roma je do 30.06. morala poravnati račune i ispeglati knjige jer Financial Fair Play i UEFA ne praštaju dugove, 40 milijuna € bilo je potrebno za tako nešto i morali su biti stečeni isključivo prodajom igrača. Uz to, kralj posudbi uz obvezu otkupa, direttore Sabatini obvezao se ovo ljeto otkupiti nekolicinu igrača (Peres, Jesus, Fazio, Perotti i Rui) i za to je bilo potrebno izdvojiti 38.7 milijuna €. Prvi koji je određen za rješenje financijske zavrzlame bio je Salah za kojega je Liverpool platio 42 mil. € odmah uz moguće bonuse do 8 mil. Sljedeći je trebao biti Manolas koji je gotovo sve dogovorio sa Zenitom, ali u posljednji čas transfer je otkazan. Osobno volim vjerovati u to da su Monchi i novi trener Eusebio Di Francesco shvatili da im Manolas više vrijedi tj. da je bolji igrač pa su se odlučili za prodaju njegovog stoperskog partnera Rüdigera koji bi u sljedećih 48 sati trebao kompletirati transfer u Chelsea za 40-ak milijuna eura. Osim njih, još jedna velika prodaja dogodila se u vidu odlaska Paredesa koji je na kraju ipak sam završio u Zenitu za 23+4 milijuna eura. Blizu odlaska je i Mario Rui koji će se vratiti pod pasku Sarrija u Napoli za iznos od 10 mil. Osim ostavštine FFP-a i otkupa, Sabatini je nasljedniku ostavio za riješiti i 40-ak igrača pod ugovorom s Romom na posudbama diljem svijeta i koji će sigurno biti kakav-takav izvor zarade. Od ozbiljnih imena, a ujedno i promašaja poput Doumbije, Iturbea itd. do mladih produkata najbolje omladinske škole u Italiji koji se dokazuju izvan Rome i onih koji su tek iz nje izašli, a već bivaju prodani. 5 milijuna € će Roma utržiti od prodaje Frattesija, 18-ogodišnjaka iz Romine Primavere koji tako po već iskušanom (lošem) poslu odlazi u Sassuolo, a Roma zadržava pravo reotkupa po cijeni od 10 mil. 

                                                    DOLASCI
 U međuvremenu, Monchi je i kupovao. Prvi je došao iskusni meksički stoper Hector Moreno iz PSV-a za 5 mil. €. Nakon njega 22-ogodišnji desni bek prvaka Nizozemske Feyenoorda Rick Karsdorp koji je danas obavio rutinsku operaciju koljena koju je odložio za ljeto upravo zbog Feyenoordove šampionske utrke, plaćen je 14+5 mil. €. Lorenzo Pellegrini vraćen je u Trigoriju nakon 2 godine odsudstva i stasanja u Sassuolu, 10 mil. za reotkup ugovora igrača koji vjerojatno nije trebao ni odlaziti. Kako god, unatoč odlasku Il Capitana koji će se po najavama uključiti u rad kluba kao team manager, Roma i dalje ima trojicu Romana i romaniste u ekipi. Najnovije pojačanje je dosadašnji kapetan Lyona Maxime Gonalons. Nije loše spomenuti da je Monchi za ukupno 10 mil. € našao dvojicu igrača visoke kvalitete (Moreno i Gonalons) koji su jasno potplaćeni zbog ugovora koji su im isticali za godinu dana. Osobno, sumnjam da na tržištu ima boljih za taj novac. Najveća pojačanja po svemu sudeći bit će ostanci Nainggolana i Manolasa.

                     
                                             MOGUĆI DOLASCI
 U svakom slučaju, Monchi je ovaj nezahvalni dio posla odradio. Prodajama (velikim) bi trebao biti kraj, direktor će na raspolaganju za nova pojačanja imati ostatak novca od prodaja koji ne ode u pokrivanje dugova, novac od Lige Prvaka (60m), novac od TV prava (70m) te 55m koje je predsjednik Pallotta isposlovao od banke Goldman Sachs. Iznosi su preuzeti iz talijanskih medija, ostaje vjerovati njihovoj upućenosti. Taj novac trebao bi biti iskorišten za daljnje popunjavanje slagalice. U veznoj liniji dolascima Pellegrinija i Gonalonsa može se reći i da je napravljen napredak bez obzira na prodaju Paredesa. Iako još uvijek ostaje dojam da nema nijednoga playmakera pa i fantaziste. Tog playmakera Monchi je tražio u vjerojatno svome najdražem tržištu uz Južnu Ameriku, u Francuskoj. Tečno priča francuski pa i ne čudi da dosta navodnih meta dolazi od tamo, sa Serijem iz Nice je navodno već sve bilo dogovoreno, ali problem su visoka potraživanja kluba. Malo po malo sve mu draža postaje i nizozemska Eredivisie odakle je već doveo Karsdorpa i Morena, a potrebni fantazista mogao bi biti Ajaxov Ziyech. Defanziva odlaskom Rüdigera gubi dosta, Nijemac s korijenima iz Sierra Leonea nerijetko je pokrivao i poziciju beka pa se njegov odlazak odlučio neutralizirati dovođenjem Karsdorpa i Morena. Najavljuje se dolazak još jednog ozbiljnog imena za stopersku poziciju, Nacho Fernandez i Lemos iz Las Palmasa su glavni kandidati. Potreban je i još jedan lijevi bek jer Emerson je u posljednjoj utakmici prošle sezone postao 6. (šesti !!!) igrač u Romi koji je potrgao prednji križni ligament koljena, prije njega to su bili Strootman (2x, 3 operacije), Florenzi (2x), Mario Rui, Ponce i Rüdiger. U igri je dosta pravih lijevih bekova, no možda bi Darmian bio najbolje rješenje. U napadu će Salaha biti teško nadoknaditi, tu se Monchi opet okrenuo k Francuskoj te se u zadnje vrijeme ističe ime Lucasa Moure, a mogući su i Thauvin te Ghezzal koji bi došao besplatno. Traži se i zamjena za Džeku, bilo je priče o Dolbergu, ali za sada su realnije opcije talentirani mladići iz kluba poput Tumminella, Poncea ili Sadiqa. 
  
  Sve u svemu, Roma se po pitanju novca ne može usporediti s ostalim pretendentima na tron Serie A, ali očigledno ima prostora za manevriranje. Iako sam ga napisao, teško ćemo gledati ovaj scenarij u kojem bi se svaka Romina rupa trebala perfektno zakrpati, no o tome ćemo suditi za dva mjeseca kada prijelazni rok završi. Romanistima i Monchiju ostaje nada da on više neće morati objašnjavati kako ovaj biznis nije o prodavanju igrača već o postizanju rezultata ili kako nije problem prodati igrača, već je problem loše kupovati što je izjavio nedavno na press-konferenciji u Romi. Na toj konferenciji, Monchi je izjavio i neke rečenice koje mu već sada nabijaju na nos. "Roma nije supermarket" i "Rudiger 100% ostaje igrač Rome", a trojica velikih su već otišla uključujući i tog Rudigera koji je u avionu za London. (P)Ostaje li Roma supermarket i je li Pallota doveo Monchija u klub radi profita ili rezultata tj. trofeja sigurno nećemo vidjeti poslije ovog prijelaznog roka. Za rezultate i evaluaciju Monchijevog rada treba vremena, za sad je prerano govoriti o takvim stvarima. 

Monchijevo uvodno manevriranje
Krajem travnja ove godine AS Roma je svojim novim sportskim direktorom i službeno imenovala Ramona Rodrigueza Verdeja poznatijem pod nadimkom Monchi. Transfer guru o kojem je, vjerujem, većina čitala nekako je kroz silne intervjue koje je odrađivao prije i poslije dolaska u Rim dao do znanja koji su glavni razlozi za dolazak u Romu odnosno odlazak iz svoje Seville. Osim onih očitih kao npr. jak interes Rome i zasićenosti od 29-ogodišnjeg rada na istom mjestu rekao je i dosta zanimljivu stvar ako uzmemo u obzir aktualna događanja u Romi. Bez namjere da uvrijedi svoj bivši klub, rekao je da je ...
Monchijevo uvodno manevriranje
Krajem travnja ove godine AS Roma je svojim novim sportskim ...

Respekt: JoHayes13, kocunar,

IstraSport | 06/2017

Pri kraju smo UEFA U21 Europskog Prvenstva. Pisati o Saulu Niguezu, Danieleu Ruganiju, Maxu Arnoldu, Jordanu Pickfordu ili Marcu Asensiu, nema smisla – tko ih ne poznaje, ne prati suviše lige petice. Donosim nekakvu četvorku koja ne plijeni toliko medijske pažnje, a mogla bi ih javnost ubrzo upoznati, ako ništa, u smislu da postanu standardni članovi prvih momčadi ozbiljnih klubova.

LORENZO PELLEGRINI

Dijete Rome izgleda da se vraća u svoje dvorište, gdje su ga kao devetogodišnjaka doveli roditelji, usprkos tome što je na početku karijere imao ne baš bezazlenih srčanih problema. Iako je i u prošloj sezoni uperio svjetla reflektora prema sebi, na ovom je EURO-u pokazao da mu nije mjesto u Sassuolu.

Sezonu je okončao sa 36 nastupa, osam golova i sedam asistencija, što dovoljno govori koliko ovaj srednji veznjak sudjeluje u završnici. Osvaja više lopti od Radje Nainggolana, koji bi iz Rome mogao otići, ali su tehnikalije nešto što mora dignuti na višu razinu. Samo 75% točnih dodavanja nije dovoljno za vrhunskog igrača.

Ipak, visina (186 cm) mu daje snagu u skoku, a osjećaj za prostor dovodi ga u veći broj prigoda u odnosu na ostale veznjake. Zasad je nebrušeni dijamant, ali nema dvojbe da je dijamant.

MILAN ŠKRINIAR

I on je prije dva dana ostvario veliki transfer, drugi u tri godine. Inter ga je kupio od Sampdorie za 18 milijuna eura pa je priča o njemu kao „tajnovitom“ talentu podosta labava.

Ukratko, kada na 187 centimetara dodate nogometnu inteligenciju i tehničku potkovanost, dobijete vrhunskog stopera. Statistički, bio je u prošloj sezoni pri samom vrhu, a u dresu Slovačke na ovom EURO-u izgledao je jako dobro, pa je Inter transfer maksimalno požurivao. Od prvih je dana svoje nogometne karijere prozivan velikim talentom, a sezona pred njim novi je početak. Sretno Milanu u Interu!

BERO MATUŠ

Kudikamo manje poznat igrač od prve dvojice, ali veoma zanimljiv. Dijete Trenčina sa kojim je dvaput osvojio i ligu i kup, od prošlog ljeta član je turskog Trabzonspora. Bio je to šok za slovačke poznavaoce prigoda, jer je svojedobno Bero bio na meti engleskih velikana čiji su skauti bili prisutni na više Trenčinovih utakmica…

Predviđali su transfer za pamćenje, na kraju je turski klub inkasirao samo 2.5 milijuna eura za njega, ali to „samo“ se mijenja kada se zna da je Trenčin osim njega, najviše odjednom uprihodovao 500 000 eura, i to prije šest godina.

U Turskoj se nije previše snašao, iako je dojam ne svojom krivicom. Naime, kada je igrao u veznoj liniji, u centrali, igrao je jako dobro, ali na njegovu žalost, najveći je broj utakmica odigrao na krilu, desnom, gdje se nije isticao. Mana mu je zadržavanje lopte, kada to pokušava, u pravilu je gubi, dok s druge strane, kada svoju igru pojednostavni i igra sa malo dodira, pravi je moderan veznjak kojem tada nedostaje samo skok igra za vrhunsku razinu. Biti će zanimljivo vidjeti kako će se razvijati njegova karijera.

IURI MEDEIROS

Sportingova škola jedna je od najboljih u Portugalu, a Iuri je jedan od posljednjih „izdanaka“ koji na sebe skreće pažnju. Nije uspio nametnuti se u Lavovima, pa je već tri sezone na posudbama, i to u Arouci, Moreirenseu te Boavisti gdje je sve zajedno postigao 21 gol u 82 utakmice.

Nije to neka statistika hvalevrijedna, ali ne zaboravimo da govorimo o portugalskoj ligi, a da su sve to momčadi koje su se borile za ostanak u ligi, osim Boaviste koja se tek ove godine popela u sredinu ljestvice, a Medeiros je sa sedam golova bio najbolji strijelac momčadi. Kada dodamo da je bio Boavistin i najbolji asistent, onda je jasno da govorimo o igraču koji ih je „podignuo“.

Dojam je da bi ga Sporting ove sezone mogao zadržati u svojim redovima – pa da vidimo koliko ovaj brzonogi mladić može napraviti na svom desnom krilu.

Zapamtimo ovu četvorku!
Pri kraju smo UEFA U21 Europskog Prvenstva. Pisati o Saulu Niguezu, Danieleu Ruganiju, Maxu Arnoldu, Jordanu Pickfordu ili Marcu Asensiu, nema smisla – tko ih ne poznaje, ne prati suviše lige petice. Donosim nekakvu četvorku koja ne plijeni toliko medijske pažnje, a mogla bi ih javnost ubrzo upoznati, ako ništa, u smislu da postanu standardni članovi prvih momčadi ozbiljnih klubova. LORENZO PELLEGRINI Dijete Rome izgleda da se vraća u svoje dvorište, gdje su ga kao devetogodišnjaka doveli roditelji, usprkos tome što je na početku karijere imao ne baš bezazlenih srčanih problema. Iako je i u prošloj sezoni uperio svjetla reflektora ...
Zapamtimo ovu četvorku!
Pri kraju smo UEFA U21 Europskog Prvenstva. Pisati o Saulu ...
Dobar izbor. Trebao bih i ja nešto slično kad sam već pogledao 90% utakmica na prvenstvu. P.S. Iznenadila me anketa, očekivao sam da se u prosjeku više gleda ovaj turnir, a i da ga se gleda prije nego Kup konf. jer su utakmice bile kvalitetnije. - DDR16, 30.6.17. 11:51, 0 0 0
Iako sam prvo mislio da je Skrinar mlađa verzija Ranochie, mislim da će biti jako dobro pojačanje za Inter. Pelegrini je već par godina vrlo solidan u ligi, zamjena za De Rossija.. - BruceWayne, 30.6.17. 13:04, 0 0 0
Pellegrini je odličan igrač, a bome mi se i Škriniar svidio iako također nisam imao neko mišljenje o njemu gledajući Samp ove sezone. Kod Engleza mi je Ward-Prowse bio dobar, a kod Švaba je Toljan potvrdio dobru formu iz Hoffenheima - Leader, 30.6.17. 13:35, 0 0 0
arsenalfc | 06/2017

„Oni koji se imalo misle o dolasku u reprezentaciju, ne trebaju ni dolaziti“. 

Ovom rečenicom je Bojan Bogdanović odgovorio na pitanje o tome što misli o otkazima u reprezentaciji. Rečenica je to koja veseli mnoge navijače jer im govori da će nacionalni dres ove jeseni nositi samo oni koji to istinski žele. Da se izrazim izlizanom frazom, na Eurobasket 2017 će ići samo oni koji to zasluže krvavim radom tijekom ljeta, pritom se odričući svog slobodnog vremena između sezona.  Nažalost, ova Bojanova izjava dugoročno može imati negativne posljedice na reprezentaciju. Jer medalja uvijek ima dvije strane...

Prvi koji je javno rekao da neće nastupati za reprezentaciju ovog ljeta je košarkaš Orlando Magica Mario Hezonja. Drugi igrač koji je otkazao, za kojeg se smatralo da će biti bitan član reprezentacije, jest Ante Toni Žižić, igrač turske Darussafake. Ljudi 'ko ljudi ili Hrvati 'ko Hrvati su odmah sasuli drvlje i kamenje na ova dva mlada momka, još uvijek izrazito perspektivna i samim time do kraja nedefinirana igrača. 

Otkad je Mario Hezonja kročio na parket znalo se da će postati potencijal za velike stvari. U Hrvatskoj su počele priče o jednom malom iz Dubrovnika koji ima nevjerojatne atletske sposobnosti. Već kao trinaestogodišnji dječak Mario je upisao debitantski nastup u seniorskoj ekipi Dubrovnika i to ni manje ni više nego protiv zagrebačke Cibone. Na kadetskom prvenstvu u Češkoj je bio proglašen najkorisnijim igračem, a iste godine je sudjelovao na Jordan Brand Classicu, utakmici u kojoj igraju najperspektivniji mladi košarkaši na svijetu. Nakon što je i na toj utakmici oduševio strane stručnjake svojim atleticizmom i skočnošću, iste godine je osvojio juniorsku Euroligu zajedno sa Šarićem. Na kraju su obojica bila proglašena u najbolju petorku toga turnira.

U Hrvatskoj je te godine (riječ je o 2011.) nastala prava mala histerija o Hezonji i Šariću i već su tada počele usporedbe ova dva, na kraju će se uspostaviti, nimalo slična košarkaša. Međutim, Šarić je sljedeće sezone presjedio na klupi seniorske ekipe Zagreba, a Hezonji se dogodila još gora stvar. Naime, nakon loma noge, dijagnosticirana mu je mononukleoza i ta sezona je za njega bila izgubljena. Nije nevažno napomenuti da je Mario tada imao sedamnaest godina i da se još razvijao fizički, ali i kao osoba. Ipak, nakon cijele propuštene sezone nastupao je na Svjetskom prvenstvu do 17 godina gdje je Hrvatska završila na trećem mjestu a Mario je ponovno bio izabran u najbolju petroku prvenstva. To ljeto odlazi na tri godine u Barcelonu, a nakon toga u Orlando Magic kao peti izbor drafta.

Za Hrvatsku je na nekom seniorskom natjecanju debitirao 2014. na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Pod vodstvom izbornika Repeše se tamo nije naigrao, međutim to se opravdalo činjenicom da mu je to bilo prvo natjecanje odnosno skupljanje iskustva. Na Eurobasketu koji je djelomično bio održan u Hrvatskoj, Hezonja je turnir započeo u početnoj petorci, a pod vodstvo Ace Petrovića prošlog ljeta je bio bitan član u rotaciji. Ipak, nakon svakog natjecanja je ostao dojam da Hezonja nije dao svoj maksimum. Počela se preispitivati njegova kvaliteta, počele su se izmišljati svakave priče o problematičnom karakteru i općenito je Mario u tri godine od spasitelja hrvatske košarke došao do titule izdajnika i arogantnog igrača koji kvari atmosferu u ekipi. Samo što to baš i nije tako. Jer medalja uvijek ima dvije strane...

Sjetimo se samo četvrtfinalne utakmice na prošlogodišnjim Olimpijskim igrama protiv Srbije kada nas je Hezonja svojim šutevima vratio u utakmicu nakon katastrofalno odigrane treće četvrtine. Sada se sjetimo Marijeve izjave od prije koju godinu kada je jasno i ozbiljno rekao da on može igrati na poziciji organizatora igre. A sada se pokušajmo sjetiti utakmice u kojoj je Mario zaista igrao na toj poziciji. Toga se nažalost nećemo sjetiti, jer takve utakmice nije bilo. U spomenutoj utakmici protiv Srbije Hezonja je poludio i uzeo stvari, odnosno loptu, u svoje ruke i doveo Hrvatsku u priliku da pobjedi u utakmici u kojoj je bila u debelom zaostatku. 

U svim ostalim utakmicama je Hezonja ćoškario u kutu terena i čekao loptu da puca tricu. Zadnja tri ljeta je proveo u reprezentaciji i niti jedan od tri izbornika ga nije znao koristiti na pravi način. Fizički moćnog igrača, izrazito jakog u tranziciji s dobrim pregledom igre i osjećajem za prostor, igrača koji može igrati 1 na 1 licem i leđima prema košu niti jedan izbornik nije iskoristio na pravi način. Na sve ovo se nadovezala njegova igračka stagnacija u Orlandu i Mario se našao u situaciju da bira između reprezentacije ili vlastitog napretka. Mario je odabrao ljeto provesti u Americi radeći na nedostacima, koje je usput budi rečeno trebao ispraviti još kada je bio u Hrvatskoj. Odnosno, trebali su ga na ispravljanje tih nedostataka uputiti i objasniti treneri koji su provodili s njim ljeta u mlađim kategorijama. Ali nisu, medalje su se sakupljale i to je bilo jedino bitno.

Hrvatska košarkaška javnost je svašta doživljavala od svojih igrača tijekom posljednjih dva desetljeća i zato je djelomično razumljivo razočaranje kada neki reprezentativac odluči ne igrati na nekom natjecanju. Bilo je tu otkaza dan prije priprema, bilo je otkaza SMS porukama ili preko e-mailova, bilo je čak situacija da se igrač jednostavno nije pojavio na pripremama prvi dan, a neki su preskočili reprezentativno ljeto kako bi se spremili za NBA ligu, ali iduće sezone u kojoj na kraju nikad nisu zaigrali.

Međutim, Hezonjina situacija nije nimalo slična niti jednoj navedenoj. Javio je dosta ranije da se na njega ne računa, do sad je igrao već za Hrvatsku i niti jednom svojom izjavom nije rekao da više nikad neće igrati. Hezonja je košarkaš od 22 godine kojem se karijera ne razvija u željenom smjeru i prijeko mu je potrebno individualno ljeto da radi na sebi. Koliko god sad to čudno zvučalo, ovaj otkaz dugoročno može biti koristan za reprezentaciju. Uzmimo samo za primjer reprezentativca Srbije Nikolu Jokića koji je otkazao Eurobasket 2015. zbog rada na svojim nedostacima, da bi samo godinu dana kasnije bio jedan od ključnih igrača Srbije koja je postala olimpijski viceprvak.

Ovdje mi nije cilj kritizirati Bogdanovića, već nasuprot, respektiram ga kao trenutno najboljeg hrvatskog košarkaša. Međutim, on bi se kao vođa ove reprezentacije trebao staviti u kožu suigrača i pokušati razumijeti njihovu situaciju.  Također bi kao vođa trebao gledati dugoročnu korist reprezentacije. Jer će se ovi momci sigurno pojaviti na nekoj sljedećoj reprezentativnoj akciji, a tada će se ove riječi ponovno staviti pod povećalo i nitko neće moći izbrisati ono što je rekao.

Naravno da u reprezetntaciji trebaju igrati oni koji to žele, ali nemojmo si lagati, kvaliteta ipak treba biti najjači adut svih reprezentativaca. Uz svo dužno poštovanje, Luka Babić nikad neće imati kvalitetu kao što ima Mario Hezonja i to nikakva Lukina želja i motivacija neće promjeniti. Isto kao što Roko Leni Ukić nikad za reprezentaciju neće biti bitan kao što je Dario Šarić. I zato nikome ne trebaju ove izjave, već  se treba gledati malo šira slika. Jer medalja uvijek ima dvije strane...

Druga strana medalje
„Oni koji se imalo misle o dolasku u reprezentaciju, ne trebaju ni dolaziti“. Ovom rečenicom je Bojan Bogdanović odgovorio na pitanje o tome što misli o otkazima u reprezentaciji. Rečenica je to koja veseli mnoge navijače jer im govori da će nacionalni dres ove jeseni nositi samo oni koji to istinski žele. Da se izrazim izlizanom frazom, na Eurobasket 2017 će ići samo oni koji to zasluže krvavim radom tijekom ljeta, pritom se odričući svog slobodnog vremena između sezona. Nažalost, ova Bojanova izjava dugoročno može imati negativne posljedice na reprezentaciju. Jer medalja uvijek ima dvije strane... Prvi koji je javno ...
Druga strana medalje
„Oni koji se imalo misle o dolasku u reprezentaciju, ne ...

Respekt: Wizard, pravi, JoHayes13, sthagon,

Odlična analiza, iako sam negdje to već čitao. Tko god malo prati, shvaća postupak Hezonje. A svi ovi koji "gutaju" debilne naslove, oni to nikad ni neće shvatiti... - IstraSport, 28.6.17. 9:33, 0 0 0
lakrdija | 06/2017

Gledajući po tko zna koji put Marina Čilića kako gubi dobiven meč i nakon fantastične igre kroz cijeli turnir kako mora priznati poraz, kroz glavu prođe razmišljanje kako hrvatski sportaši redovito odrade odlično natjecanje te onda u finalu "zapnu" i osvoje "samo" srebro. To može biti subjektivan dojam autora ovog teksta ali u razgovoru sa mnogim sportskim zaljubljenicima oko sebe, dolazimo do sličnog zaključka.

Takav dojam nas je nagnao na provjeru teze kako naši sportaši redovito gube borbu za zlatno odličje te poslije pričamo o srebru "zlatnog sjaja". Za neku temeljitu provjeru trebalo bi uzeti u obzir sve sportove i sportaše koji su nastupali na velikim natjecanjima prezentirajući "Lijepu našu" od njezinog osnutka pa do danas, što nije jednostavan niti kratak posao. Bilo bi nepravedno nekoga izostaviti u toj analizi jer se kao sportaši nemamo pravo dijeliti na velike i male. Svako zlato je istog sjaja, zar ne?!

U kratkoj analizi koju smo radili čisto da provjerimo odnose u toj tezi, koristili smo isključivo muške reprezentacije četiri sporta u kojima smo redovito na "velikoj sceni" te su se osvajale medalje. Rukomet, košarka, vaterpolo i tenis su sportovi koje smo odabrali, a natjecanja koja smo uzeli u obzir su Olimpijske igre, Svjetska prvenstva, Europska prvenstva te smo tu pridodali i Mediteranske igre da bi dobili što širu perspektivu. Mediteranske igre same po sebi nisu neko pretjerano mjerilo uspješnosti, posebice jer momčadi nastupaju u kojekakvim rezervnim sastavima, ali smo ih pridodali kao međunarodno odličje. 

U analizu smo ubacili i single-finala ATP turnira naših šestorice najuspješnijih tenisača od 1991. godine. Koristili smo podatke Gorana Ivaniševića, Marina Čilića, Ivana Ljubičića, Ive Karlovića, Marija Ančića i Borne Čorića te kad smo sve objedinili, došli smo do određenih zaključaka. 

Rukomet i vaterpolo su naši najtrofejniji sportovi i kao takvi, donijeli su nam i najviše medalja, odnosno, u ovom slučaju - podataka. Rukometna reprezentacija je u 13 finala na spomenutim natjecanjima pobjedila samo pet puta. Vaterpolisti su kroz povijest samostalne Hrvatske nastupali 11 puta u finalnoj utakmici te slavili samo 4 puta.

Košarkaši su igrali samo jedno veliko finale koje svi pamtimo te pored "Dream Team-a" nisu mogli uzeti ništa više negoli srebro. Na Mediteranskim igrama su igrali dva finala i učinak je polovičan. Teniska reprezentacija je dva puta igrala finale Davis Cupa i također ima jednu pobjedu te jedan poraz. Tu nismo brojali medalje sa Olimpijskih igara kao niti pojedinačne medalje sa olimpijskog turnira. 

Kod ATP finala koja su igrali naših šest tenisača, najbolji "score" ima Marin Čilić te je on jedini u "plusu" sa pobjedama omjerom 17-12. Goran Ivanišević je 22 puta slavio, a 27 puta gubio finala ATP turnira dok je popularni "Ljubo" skupio 10 titula od 22 igrana finala. Ivo Karlović je još itekako aktivan te je skupio pozamašnu kolekciju trofeja sa ATP terena. Osam puta je slavio te deset puta izgubio. Mario Ančić se zaustavio na tri osvojena naslova od 11 odigranih finala dok je Borna Čorić za sada "dignuo" jednu titulu te su mu još dvije izmakle. 

Kada sve to stavimo u jednu veliku "kašu" dobijemo podatak da su ove nabrojane reprezentacije te tenisači odigrali 161 finale od čega su 73 puta slavili, a 88 puta teren napustili pognute glave što čini nekih 45% uspješnosti. Donekle možemo potvrditi da nas dojam nije prevario kada smo osjećali da smo više finala izgubili, međutim razlika i nije toliko velika koliko smo očekivali. Kada u obzir uzmemo i parametre koji sigurno mogu biti prošireni sa još jako puno sportaša i natjecanja, možemo reći da se radi o očekivanom omjeru. 

Jesmo li zbog tih "samo" 45% pobjeda - luzeri?

Jesu li hrvatski sportaši "luzeri" kada su velika finala u pitanju?
Gledajući po tko zna koji put Marina Čilića kako gubi dobiven meč i nakon fantastične igre kroz cijeli turnir kako mora priznati poraz, kroz glavu prođe razmišljanje kako hrvatski sportaši redovito odrade odlično natjecanje te onda u finalu "zapnu" i osvoje "samo" srebro. To može biti subjektivan dojam autora ovog teksta ali u razgovoru sa mnogim sportskim zaljubljenicima oko sebe, dolazimo do sličnog zaključka. Takav dojam nas je nagnao na provjeru teze kako naši sportaši redovito gube borbu za zlatno odličje te poslije pričamo o srebru "zlatnog sjaja". Za neku temeljitu provjeru trebalo bi uzeti u obzir sve sportove i ...
Jesu li hrvatski sportaši "luzeri" kada su velika finala u pitanju?
Gledajući po tko zna koji put Marina Čilića kako gubi ...
Prvo pitanje: jesi li gledao meč? Drugo: jesi li zaista gledao meč? Kako možeš reći da je izgubio dobiveni meč kada mu Lopez nije pružio priliku da mu u druga 2 seta oduzme servis koliko je dobro igrao. - Puvlin, 29.6.17. 15:44, 0 0 0
Kako je meč u 3 seta, 2 tie-breaka u kojima su protivnici međusobno ravnopravni, odlično serviraju i igraju fantastično, ali prije svega RAVNOPRAVNI, ravan dobivenome meču? Ajde da je Lopez loš igrač, ali on je jedan od boljih igrača na travi... - Puvlin, 29.6.17. 15:46, 0 0 0
...pa ovaj poraz usporediti s onim Karlovićevim protiv Monfils u Washingtonu je nebuloza. Usput, tie-break 3. seta može komotno biti proglašen top 3 tie-breakom sezone koliko su ga dobro odigrali i Lopez i Čilić. - Puvlin, 29.6.17. 15:48, 0 0 0
Treće pitanje: zar se protivnike ništa ne pita, već smo mi toliko superiorni da svojom milošću odlučujemo hoćemo li dobiti ili prepustiti meč... - Puvlin, 29.6.17. 15:49, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.