zatvoreno

Utakmica 5. kola Lige prvaka: PSG - Liverpool 2-1

  • 28.11.2018.
  • 20
  • 2

Nakon ove večeri, još je samo jedno kolo preostalo u grupnoj fazi Lige prvaka ove sezone. Neki putnici za osminu finala se već znaju, dok će neki prolazak skupine tražiti za dva tjedna.

Ipak, utakmica koja je obilježila proteklih dva dana je susret PSG-a i Liverpoola, ovaj puta na Parku Prinčeva. Podsjetimo se, na Anfiledu Liverpool je slavio kasnim golom Firmina. 
Ova utakmica bila je posebno zanimljiva jer konkurent u skupini Napoli također računa na prolazak skupine.

Iako su u prvoj utakmici pokazali određene probleme, PSG je pokazao puno bolju igru te zasluženo slavio protiv Liverpoola 2-1 golovima Bernata i Neymara, strijelac za Liverpool bio je Milner iz kaznenog udarca. 

Redsi u zadnjem kolu čekaju Napoli i za prolazak skupine potrebna im je pobjeda od dva gola razlike, dok će PSG u goste Crvenoj zvezdi koja je u ovom kolu poražena u Napulju.

Svi rezultati 5. kola

Izvor: SofaScore

Što Vi mislite? Tko će proći iz ove skupine? Je li Klopp u problemima? Što treba napraviti da Liverpool bude konkurenciji?

PSG - Liverpool - atmosfera vrlo dobra 7.7 0, 0, 0, 0, 0, 0, 2, 6, 9, 3, 0
PSG - Liverpool - kvaliteta suđenja solidna 5.5 0, 0, 1, 1, 2, 7, 3, 5, 0, 1, 0
PSG - Liverpool - razina utakmice dobra 7.3 0, 0, 0, 0, 0, 0, 1, 14, 4, 1, 0
Hoće li PSG proći skupinu? slažem se 8.2 0, 0, 0, 0, 0, 0, 1, 7, 4, 4, 4
Hoće li Liverpool proći skupinu? prije da nego ne, 65% 5.7 0, 0, 0, 1, 2, 7, 5, 4, 0, 1, 0
Je li nedostatak kreacije najveći problem Liverpoola? većinom se slažem 6.8 0, 0, 0, 0, 2, 1, 5, 7, 3, 1, 1

Analize (2)

Bateman | 30.11.

Pobjednički pogodak u sudačkoj nadoknadi utakmice protiv Young Boysa s kojim je United osigurao prolazak skupine Lige prvaka, još je jednom u prvi plan gurnuo Marouanea Fellainija. Dobro, možda je u prvom planu ponovno bila Unitedova nemoć, ali Belgijac je bio glavni razlog Unitedova pobjede. Ili je to možda bio De Gea i njegova vanserijska obrana? Uglavnom, ovaj tekst je o Fellainiju – najneimpresivnijem igraču odluke.

Igrač koji je možda najpoznatiji po svojoj „Sideshow Bob“ frizuri, na veliku je scenu stupio nakon što je igrajući za Standard Liege zaradio status najboljeg box-to-box veznjaka belgijske lige. David Moyes je bio taj koji je uspio privući Fellainija i dovesti ga u Everton, a Belgijac marokanskog porijekla odmah je u startu upoznao englesku javnost sa svojom naravi, sakupivši čak 10 žutih kartona u prvih 17 utakmica. Nakon razgovora s tadašnjim sudačkim šefom Keithom Hackettom ipak se primirio, te je u narednih 16 utakmica sakupio samo 3, postigavši također devet pogodaka.

U sezoni 2008/09, nakon što su se Evertonu ozlijedili svi napadači, Moyes je gurnuo Fellainija bliže protivničkom golu, odmah iza leđa Tima Cahilla, što se pokazalo kao dobra odluka, jer se Fellaini bez problema snašao na toj poziciji. Kasnije ga je škotski strateg vratio malo natrag, ali Fellaini je i dalje igrao dobro u fazi napada, a posebno se istaknuo u svojoj posljednjoj sezoni s Toffeesima, u kojoj je postigao 12 pogodaka. U rujnu 2013. Moyes ga je doveo sa sobom u Manchester United za nešto više od 30 milijuna eura, a odluka je bila žestoko kritizirana jer je transfer bio okarakteriziran kao „panic buy“. To vrlo vjerojatno i jest bila istina, pogotovo ako se uzme u obzir da takav tip igrača i nije baš bio potreban Unitedu. Pa tako možemo na heatmap-ovima vidjeti kako je Fellaini imao dosta limitiraniju ulogu u Unitedu nego što je to bio slučaj pod istim trenerom u Evertonu.

Može se reći da tu svotu, koja je tada još uvijek bila značajna, Fellaini čak ni do sada nije opravdao. No ipak, dok je veliki broj igrača koji su još i skuplje bili plaćeni do sada već napustilo Old Trafford, Fellaini je još uvijek respektabilan dio Mourinhove momčadi. Poprilično beskrupulozan, ali rijetko zlonamjeran, Fellaini je na terenu utjelovljenje destruktivnog veznjaka, a njegovih 582 prekršaja u premierligaškoj karijeri, treći je najveći broj otkada se ta statistika vodi. Bez posebno zavidne tehnike, playmakerskih kvaliteta i zadivljujuće nogometne inteligencije, Fellaini iz mase iskače ponajviše na račun defenzivnih brojki (i frizure, naravno), te je upravo zbog toga njegov doprinos u napadu neobična pojava.

U sezoni 2010/11 Fellaini je bio drugi igrač lige po broju tackleova i prvi po broju oduzetih lopti (190), a od sezone 2006/07, odnosno od kada se vodi detaljna statistika u Premier ligi, Fellaini drži 7. po broju dobivenih zračnih duela i 20. broju uspješnih tackleova. No mora se reći mu je postotak dobivenih zračnih duela 61.31% što se i ne čini mnogo za igrača visokog 1.94 m, a pridodamo li tu i postotak dobivenih duela od oko 50%, dolazimo do zaključka kako Belgijac ipak nije difference maker u jednoj elitnoj momčadi.

U vremenima najveće krize Uniteda, on je bio jedan od igrača koje su navijači vidjeli kao najveće krivce za loše predstave, no Fellaini nije igrao toliko loše koliko je jednostavno od početka kvalitetom bio nekomplementaran onome na što su navijači Uniteda naviknuli. Jer on je zapravo igrač koji će se uvijek utopiti u sivilo momčadi i rijetko iskočiti, te odaje dojam da Manchester United ipak nadilazi njegove mogućnosti. No zahvaljujući periodu tranzicije u kojem se momčad s Old Trafforda još uvijek nalazi, Fellaini drži glavu pognutu i igra kako najbolje zna. I ne samo to, on ujedno i zabija vrlo važne pogotke.

2015. Belgijac je postigao pogodak za vodstvo 2:1 u utakmici protiv gradskih rivala, a koja je završila 4:2 i ujedno bila prva Unitedova pobjeda nad Cityem od 2012. Pogodak je postigao glavom na ubačaj Younga, kao i kasnije te sezone kada je pogodio mrežu Crystal Palacea za pobjedu i praktički potvrdu četvrtog mjesta koje je Unitedu donijelo Ligu prvaka.

2016. U polufinalu FA kupa na Wembleyu pomogao je svojoj momčadi izboriti finale pogotkom u maniri vrhunskih golgetrera, a godinu dana kasnije zabio je gol za 2:0 pred sam kraj prve polufinalne utakmice Liga kupa, a koji se u uzvratu pokazao kao vrlo važan s obzirom na to da je Hull kod kuće pobijedio 2:1.

Zatim idemo u uzvratnu utakmicu polufinala Europske lige iste te godine, a u kojoj Fellaini dovodi United u vodstvo gotovo identičnim pogotkom kao i u većini gore navedenih slučajeva – glavom na drugu vratnicu nakon ubačaja, te pomaže svojoj momčadi izbaciti Celtu.

Svibanj 2018. – pogodak u sudačkoj nadoknadi za pobjedu nad Arsenalom, glavom na drugu vratnicu.

Rujan 2018. – pogodak u sudačkoj nadoknadi za produžetke u kup utakmici protiv Derbyja, glavom na drugu vratnicu.

I konačno, studeni 2018. i pobjednički pogodak u sudačkoj nadoknadi za potvrdu prolaska skupine Lige prvaka i izbjegavanje škakljive situacije u posljednjem kolu.

Bilo bi netočno reći da je Fellaini „joker s klupe“ jer ulasci s klupe ne uvjetuju njegove pogotke, kao što se i ne može reći da je on neka vrst neprepoznatog golgetera jer su se Van Gaalovi i Mourinhovi eksperimenti te vrste pokazali dosta neuspješnima. Ne može se ni tvrditi da Fellaini ima ono nešto, jer... jer jednostavno nema. Pa što onda ima taj Fellaini da gotovo u kontinuitetu postiže važne pogotke za svoju momčad?

Za početak, ima jedan karakter koji gotovo pa garantirano donosi uspjeh u današnjem nogometu, a to je neka vrst „profesionalne poniznosti“, ako je mogu tako nazvati. Tu ne pričam o poniznosti a la N`Golo Kante, koja prelazi granice travnjaka, već o jednoj specifičnoj „do your job“ viziji sebe u kontekstu momčadi. Koliko god malo igrao, na kojim god pozicijama igrao, Fellaini nikada nije izražavao svoje nezadovoljstvo u javnosti i kritizirao trenere. Također, bez obzira na oštre startove koje ponekad vidimo od njega, nikada se nisu čule zamjerke na njegovu disciplinu van terena. Bilo da igra od početka ili ulazi s klupe , uvijek daje 100 posto od sebe i djeluje kao pravi profesionalac, radeći ono za što je plaćen i ne zamarajući se s drugim stvarima.

Druga stvar je dobro pozicioniranje i snalažljivost unutar protivničkog šesnaesterca, koje ga nerijetko dovode u prilike kod prekida i ubačaja. Pridodamo li tu njegovu visinu i skok koji često bude na rubu prekršaja, postaje jasno zašto je postigao toliku količinu pogodaka glavom. Naime, od 68 pogodaka koja je postigao u svojoj klupskoj karijeri, čak 27 ih je zabio glavom. Također, u 15 slučajeva njegovi pogotci su direktno donijeli njegovoj momčadi bod(ove) ili prolaz/produžetke kada su u pitanju bila kup natjecanja, a u tablici ispod može se detaljno vidjeti u kojim minutama su ti golovi padali i na koji način. Uzmemo li u obzir tu i pogotke tipa onih spomenutih gore, koji su indirektno utjecali na konačni ishod, ali bez obzira na to bili izuzetno važni, lik Marouanea Fellainija zadobiva pomalo intrigantne obrise. Naravno da u tome djelomičnu ulogu igra i pad koncentracije protivničkih obrana, pogotovo kada je u pitanju završnica utakmice, ali i dalje netko mora to znati iskoristiti.

Fellaini je zapravo posljednje sredstvo napada, ono koje koristitš u očaju kada ništa drugo ne ide, a takvih situacija je od odlaska Sir Alexa Fergusona s klupe Crvenih vragova bilo mnogo. Pa se tako jedan prosječan igrač koji bi, bez obzira na dobre igre u dresu Evertona, realno trebao imati mjesta tek na klupi elitne momčadi, nerijetko nameće kao spasitelj. I za to mu definitivno treba odati priznanje, bez obzira na to što mu je mjesto u Manchester Unitedu osigurano na račun loših igara momčadi i poprilično limitiranog kadra.

Ali njega za to nije briga, a nije ni navijače kada ih baci u ekstazu u sudačkoj nadoknadi i barem nakratko poništi sve ono što je bilo loše u proteklih 90 minuta. Za ovaj United i za Mourinha, Fellaini je ultimativni Wild card – igrač koji ti ne garantira ništa, ali koji je dovoljno nepredvidljiv da ti se u trenutcima bezidejnosti i očaja isplati uložiti na njega.

Marouanne Fellaini - ultimativni Wild card
Pobjednički pogodak u sudačkoj nadoknadi utakmice protiv Young Boysa s kojim je United osigurao prolazak skupine Lige prvaka, još je jednom u prvi plan gurnuo Marouanea Fellainija. Dobro, možda je u prvom planu ponovno bila Unitedova nemoć, ali Belgijac je bio glavni razlog Unitedova pobjede. Ili je to možda bio De Gea i njegova vanserijska obrana? Uglavnom, ovaj tekst je o Fellainiju – najneimpresivnijem igraču odluke. Igrač koji je možda najpoznatiji po svojoj „Sideshow Bob“ frizuri, na veliku je scenu stupio nakon što je igrajući za Standard Liege zaradio status najboljeg box-to-box veznjaka belgijske lige. David Moyes je bio taj ...
Marouanne Fellaini - ultimativni Wild card
Pobjednički pogodak u sudačkoj nadoknadi utakmice protiv Young Boysa s ...

Respekt: Dado_M, BruceWayne,

Slažem se: Fenix22, BruceWayne,

BruceWayne | 29.11.

Poslije razočaravajuće sezone okrunjene još jednim preranim ispadanjem u Ligi prvaka, čelnici PSG-a su odlučili izaći iz vožnje koja je zapala u kružni tok istovjetnih rezultata. Unay Emery je tim potezom završio kao autostoper, a volan skupocjenog automobila s pariškim registracijama idućih nekoliko godina trebao bi voziti Thomas Tuchel. U očima svojih poslodavaca, Tuchel nije samo predvodnik do Svetog grala, već kohezijski faktor koji bi sva prethodna ulaganja trebao pretvoriti u smislenu cjelinu. On je vlasnik ideje, hodajući marketinški jumbo plakat s ciljem pretvaranja PSG-a u najmoderniju svjetsku momčad, što bi uz osvajanje Lige prvaka kompletiralo njihovu dominaciju u današnjim nogometom.

PSG je tražio ambicioznog stručnjaka, Tuchel mjesto gdje neće morati voditi ratove s tržišnim pozicioniranjem kada mu najbolji igrač zabije nekoliko golova nego je očekivano. Znajući da ga na novom poslu neće čekati takve brige, počeo je projekt koji bi po njegovim riječima "trebao srušiti sve granice". Da se on može smatrati prije dugoročnim nego kratkoročnim zorno je pokazala gostovanje na Anfieldu. Iako je izostanak Verrattija prilično dobar izgovor, zapravo to razmjerno nije učinilo toliko razliku koliko nedostatak vremena za slaganje odgovora ozbiljnoj ekipi, koja je međuostalom prije samo par mjeseci bila finalist istog natjecanja.

Kao svaki progresivni trener, Tuchel ne želi zaobići blagodati posjeda kao temeljnog dijela moderne igre. Preduvjet da bi posjed bio uspješno korišten pri razvijanju daljnjih planova, nužna je njegova kontrola. Kao što je živom biću potrebno srce da bi nesmetano obavljao različite funkcije, tako je za obnavljanje razvijanje posjeda potreban igrač koji će biti srce momčadi, sigurna točka B od točka A do C.
Ono što je u dortmundsko vrijeme bio Julian Weigl, postao je Marco Verratti u PSG-u. Kada katarski milijuni nisu uspjeli privući Ivana Rakitića, Verratti je ostao Tuchelova jedina opcija i njegov izostanak ubrzo jedan od prvih problema. To se najbolje vidjelo kada su njegovu ulogu preuzeli Rabiot, Marquinhos i Di Maria - pariški posjed je patio, izostanak dinamike i konkretne kreacije bio je glazba za uši Jurgena Kloppa i njegovog srednjeg bloka na terenu.
Tu nisu stali Tuchelovi problemi u toj utakmici, no ovo je bio onaj koji je najlakše riješio.

Zarobljeni u faza prve i druge distribucije, od povratka Verrattija u sastav najviše su profitirali oni najvrijedniji u pariškim redovima. Iako je PSG nominalno krenuo u 4-2-3-1(kasnije 3-3-1-3) formaciji, čekao se prvi pozicijski napad koji je ubrzo otkrio kako će to zaista izgledati na terenu. Tuchel nije napustio ideju pozicijske asimetrije, spuštanje Marquinhosa među stopere je mehanizam korišten otprije, no tek s povratkom Verrattija dobilo je potvrdu svoje važnosti. Pariški sastav, kao i primjerice Tottenham imali su problem kako nadjačati prvu liniju Liverpoolovog presinga, jer dva stopera nemaju pozicijsku snagu istovremeno napadati tri dijela terena koliko prva linija može braniti. Međutim, suradnja Verrattija i Marquinhosa po vertikali je akcija na koju je Liverpool morao imati reakciju. Proizvod toga je ključan za cijeli tok utakmice, na svaki odgovor Liverpoola PSG je posljedično imao opciju više.

Ukoliko bi Liverpool krenuo u visoki presing, prebacivanjem loptu prema Verrattiju stvorio bi se domino efekt u gostujućim redovima: jedna od osmica ili Henderson morali bi iskočiti a upravo se to čekalo kako bi se pokrenuo pariški stroj. Tuchel je vodeći Dortmund koristio sličnu postavu, najbliže okarakteriziranu 3-2-1-4 u izgradnji napada jer su prvih 6 igrača kreirali situaciju za prednjih 4. Asimetrija je dolazila do izražaja onda kada je protivnički bočni igrač doveden u dilemu izaći na Bernata kao lijevog wing-beka odnosno Di Mariju kao desno krilo ili striktno markirati napadački trojac vjerujući u moć brojčane superiornosti zadnje linije.

Međutim, Klopp je bio nadjačan u trenutku kada nije bilo dovoljno svim snagama braniti centralni koridor, to su bile situacije gdje je kvaliteta iznošenja lopte pobijedila potragu za presing okidačima,  reakciju Liverpoolovog prednjeg trojca na zatvaranje dodavanje prema "otpušnim ventilima" na boku, Kehlerom i Bernatom. Zbog opcije u prvoj fazi distribucije, Verratti je doveden u situaciju da kreira prostor Neymaru u povoljnoj situaciji kako bi se ostvario primarni cilj, dovođenje PSG-a u zadnju trećinu s igračem više u odnosu na protivničku obranu. Ako se jedan od njih zove Neymar ili Mbappe, to je onda kraj priče - Tuchel je brzo pronašao odgovor kako do toga doći.

Taj, nogomet iz budućnosti došao je u pravo vrijeme ne bi li Jurgena Kloppa upozorio da svoju momčad iz 2017. mora što prije prilagoditi zahtjevima nadolazeće 2019. godine. Kloppovih 4-3-3 s tri vrhunska presing igrača, odnosno Hendersonom, Milnerom i Wijnaldum je ponajbolja opcija kada treba ispuniti zahtjeve branjenja kroz blok i traženje okidača za presing, no kada treba napadati vrlo brzo biva pročitana i Liverpool se nađe u problemu. Ukoliko kao sinoć nema Arnolda koji dodavanjem nudi više opciju više u probijanju bloka ili napadanjem desne aut linije, Liverpool ostane na praktički jednom igraču koji na svojim leđima mora iznijeti kreaciju svoje ekipe. Firmino je branjen vrlo usko koristenjem usluga Marquinhosa u sredini te Kehlera na boku.

Izostanak A.Arnolda ponudio je priliku PSG-u za lakšu transformaciju u obrambeni blok jer ni Gomez niti Milner nisu bili preveliko opterećenje za Neymara u fazi obrane. Štoviše, Tuchel je postavljanjem obrambeno najodgovornijeg Di Marije na desni bok osigurao sustavno funkcioniranje obrane braneći Liverpoolovu jaču lijevu stranu. To je bio preduvjet za proizvodnju kvalitetnih kontranapada, a razlika između prve i druge utakmice vidjela se kroz broj oduzetih lopti. Iako su u obje utakmice imali po 21 pokušaj, PSG je u sinoć imao čak 7 lopti više a posebno impresivno izgleda podatak da je svaki igrač iz dva bloka imao najmanje jednu. Suviše dobro za predvidljive pokušaje s druge strane.

Redsi imaju nekoliko očitih problema, oni se prezentiraju kroz manjak individualnog talenta, odnosno nepredvidljivosti kroz kreaciju u drugoj trećini. Vrlo indikativan podatak gdje Klopp treba mijenjati je Wijnaldumovih 21/51 dodavanja prema naprijed, a njegova uloga trebala bi predstavljati spajanje sredine i napada. U rješevanju tog problema ne pomaže niti manjak opcija iz zadnjeg reda u probijanju bloka a to direktno dovodi do teze o Salahovoj lošijoj sezoni, no zapravo pravo je pitanje koliko je njegova krivnja u tome.

Ideja Redsa u napadu je prilično jednostavna: dovesti Salaha ili Manea u poziciju gdje bi oni individualnom kvalitetom završavati utakmice. Za to im je potrebna dubina i igrač koji može poslati kvalitetno dodavanje, no kada to izostane, ponavlja se isti prikaz dijelova terena gdje Liverpool gubi najviše posjeda a Firmino zaključi utakmicu 1/8 duela u nemoći da sam stvori razliku na terenu. S obzirom da Liverpool nije dominantna ekipa u napadačkom skoku, to ju ograničava na isključivo dubinske i i povratne lopte ukoliko stvore višak na krilo. Najbolje se vidjelo protiv Zvezde na Marakani, gdje su domaći igrači imali čak 45 izbijenih lopti a sličan primjer je T.Silva na jučerašnjoj utakmici(11).

To dovodi do zaključka kako je Liverpool pročitan te Klopp treba vrlo brzo mijenjati jer neće moći svaku utakmicu dobili na silinu ili manjak koncentracije protivničke obrane kao što je to bilo za vikend protiv Watforda. Prvenstveno, jedan od trojca u sredini trebao bi biti zamijenjen Keitom ili Shaqurijem a formacija preoblikovana u 4-2-3-1 ili 4-4-2 jer Liverpolov u ovoj postavci nema svog "Verrattija", kao što ga Tuchel nije imao u prvoj utakmici.

Prva prilika za to će biti još jedno finale za Liverpool, samo ovaj puta nagrada neće biti trofej, nego "samo" prolazak skupine. U utakmici gdje Redsi neće imati što za izgubiti, Klopp će imati savršenu priliku ostvariti svoju ekipu u krugu onih najbolji, kako rezultatski, tako i kroz nadogradnju samog sebe.
Prilično sličan rasplet dogodio se na suprotnoj strani; Tuchel je nakon slabe predstave na Anfieldu pokazao izniman napredak u nešto više od 2 mjeseca. Međutim, to je samo početak jednog divnog prijateljstva između katarsko-njemačke koalicije u uredu te brazilsko-francuske na terenu. Koliko će ona biti uspješna, reći će ostvarivanje njenog krajnjeg dometa i jedini pariški cilj - rušenje svih nogometnih granica.

Početak jednog divnog prijateljstva
Poslije razočaravajuće sezone okrunjene još jednim preranim ispadanjem u Ligi prvaka, čelnici PSG-a su odlučili izaći iz vožnje koja je zapala u kružni tok istovjetnih rezultata. Unay Emery je tim potezom završio kao autostoper, a volan skupocjenog automobila s pariškim registracijama idućih nekoliko godina trebao bi voziti Thomas Tuchel. U očima svojih poslodavaca, Tuchel nije samo predvodnik do Svetog grala, već kohezijski faktor koji bi sva prethodna ulaganja trebao pretvoriti u smislenu cjelinu. On je vlasnik ideje, hodajući marketinški jumbo plakat s ciljem pretvaranja PSG-a u najmoderniju svjetsku momčad, što bi uz osvajanje Lige prvaka kompletiralo njihovu dominaciju u današnjim ...
Početak jednog divnog prijateljstva
Poslije razočaravajuće sezone okrunjene još jednim preranim ispadanjem u Ligi ...

Respekt: ktm686, Dado_M, Bateman, Fenix22,

Slažem se: Bateman,

Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.