Alumnus

Reputacija
3
Bodova
62
Analiza
6
Ocjena
105
Anketa
77
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

01/2018
Koga najviše volimo hejtati?

U hrvatskom (i ne samo tom) javnom i jezičnom prostoru postoje brojni primjeri u kojima se identičan pojam u različitim situacijama i od strane različitih pojedinaca i grupa razumijeva na različite načine. Možda je najspretniji takav primjer pojam "nacionalizam" koji se na polju ideološke ljevice obično izjednačava sa šovinizmom, ksenofobijom i fašizmom, dok prešavši na stranu desno od centra isti pojam dobiva konotacije domoljublja i povišene svijesti o folklornom i historijskom naslijeđu određene zajednice.* Iz te semiotičke zbrke nastaje svojevrsna komunikacijska napetost i jaz koji onda u kontekstu nedostane kulture dijaloga dovodi do posvemašnje zagušenosti hrvatskog društvenog prostora obiljem uvreda i paušalnih (pr)ocjenjivanja bez prave težnje da se uistinu shvati pozicija suprotne strane i iz tog konteksta vrednuju njezini argumenti.

* Složenu narav nacionalizma kao političkog i društvenog fenomena koji ima svoj začetak u 17. st., a doživljava puni procvat u 19. st. kada postaje temeljem preobrazbe feudalnih društava u liberalne demokracije, ovom prilikom ostavljam bez daljnje eksplikacije, premda ne sumnjam da gđica Semiotika i ovdje upliće prste.

Pojam "hejtanje", dakle, također neće imati jednak odjek na svakome mjestu i u svakoj konkretnoj situaciji. Nekada će ga se doživljavati kao "klasični" govor mržnje, nekada kao umjetničku slobodu, nekada kao ironiju i satiru, nekada kao benignu slikovitost u izražavanju. Imajući u vidu da je "hejtanje", "pljucanje" ili kao god već okrstili izražavanje o nekoj osobi/grupi koje sadrži pogrdne riječi, umanjivanje ili čak nijekanje ikakve vrijednosti istoga, u međuvremenu u Hrvatskoj postalo osnovicom solidnog gospodarskog prosperiteta i (barem djelomičnog) društvenog ugleda za one koji ga spretno znaju plasirati (npr. Matija Babić, Ante Tomić ili Velimir Bujanec), pisanje o hrvatskim športašima koji su mete "hejtanja" mora uzeti u obzir svu spomenutu slojevitost. Pa kao što će većina čitatelja ovog uratka imati problema da sve tri osobe spomenute u zagradi promatra na identičan način jer su im - sukladno vlastitim ideološkim nagnućima - neki od njih "junaci", a drugi "hulje", tako je i s popisom športaša koje volimo "hejtati" - sve je to prilično subjektivno i podložno širokom spektru vlastitih vrednosnih sita. Tek imajući sve navedno u vidu, može se iznijeti teza o tomu koji su osnovni uzroci "hejta" hrvatskih športaša i na osnovi nje iznijeti nekakvu gradaciju.

Spomenute uzroke bi se u najgrubljoj varijatni moglo svesti na dva: iznevjerena očekivanja i osobne crte, odnosno ono što bi se nazvalo javnom slikom. Treba imati na umu da se i jedno i drugo također odvija na dvije razine: onoj športskoj, ali i onoj izvan te uže sfere životnog odabira osoba ponuđenih u anketi, kao i drugih kojih ću se dotaknuti u nastavku teksta. Dakako, te dvije razine ne mogu biti do kraja razlučene, ali ih se ipak unekoliko može jasno razabrati. Također, u oba slučaja, izgradnji očekivanja i javne slike o pojedincu, veliku važnost igraju mediji i javni govor koji se zahvaljujući društvenim mrežama izrazito brzo može raširiti duž socijalne horizontale. Pri tome se ne smije iz vida ispustiti sklonost krajnjoj subjektivnosti i pretjerivanju u postavljanju tih očekivanja (pa je svaki mladi nogometaš "novi Boban"), odnosno javne slike (športaši su tobože izrazito odgovorne osobe s izrazitim osjećajem za širu društvenu zajednicu).

Promotrimo li petoricu ponuđenih, lako će se uočiti da je u dva slučaja prilično jasno da "hejt" izazivaju prvenstveno u športskom kontekstu. Radi se o Marku Kopljaru i Anti Tomiću. Obojica izazivaju određeni odijum zbog toga što šira javnost drži da ne ispunjavaju očekivanja (i pripisane im mogućnosti). Za obojicu postoji uvjerenje da imaju fizičke i druge predispozicije da donesu hrvatskim reprezentativnim selekcijama rezultate veće od ostvarenih i postoji uvjerenje da oni u tome ne uspijevaju. Tumačenja su, razumije se, različita, ali se i ona kreću u okvirima tipičnog hrvatskog narativa o "mudima" ili "krvi i znoju prolivenima za sveti dres". U društvu koje je i u bivšoj državi i 90-ih, a i još uvijek je sklono u športašima gledati društvene ambasadore u svijetu, a velika natjecanja promatrati u kontekstu globalnih zavjera pokvarenih i bogatih "velikih" protiv "pravdoljubivih" i "malih" Hrvata, Kopljar i Tomić svojom bezmudošću iznevjeravaju ustaljeno mišljenje prosječnog Hrvata kako u svakome od nas čuči neki Nikola Šubić Zrinjski, Rade Končar ili Blago Zadro spreman na najveću žrtvu za dom i domovinu. 

Kod Marina Čilića je situacija već nešto slojevitija. Nedostatak "muda" je definitivno stvar koja se i njemu najviše zamjera. Uvjerenje da bi da opsuje, razbije reket, posvađa se sucem i nazove ga majmunom, općenito da pokaže ikakvo postojanje krvi i sličnost s Goranom Ivaniševićem on pobijedio Đokovića dvoznamenkasti broj puta, a ne obrnuto ili da bi on bio prvi do Federera i Nadala vjerojatno će ga pratiti do kraja karijere. Ipak, kod Čilića se ne može izostaviti i njegovo regionalno porijeklo. Kako je više puta, ali samo djelomično u šali, rečeno: kada pobjeđuje je Hrvat, ali kada gubi je Hercegovac. A pogrdni govor o Hercegovcima je jedna od onih semiotičkih začkoljica gdje je za neke riječ o ironiziranju, a za druge o govoru mržnje. Na koju stranu preteže tezulja hejtanja, ovom prilikom se ne bih usuđivao odrediti, ali teško je poreciva činjenica da mnogi Čilića hejtatju već i jer je Međugorac, a ne Međimurac.

O Luki Modriću i susljedno Dejanu Lovrenu, mora se govoriti u kontekstu neispunjenih očekivanja. Međutim, teško da se ijednomu od njih osporavaju športska dostignuća. O Lovrenu se u tom kontekstu nema što pretjerano reći. Njegove nastupe u Liverpoolu se može ocjenjivati kao više ili manje (ne)uspješne, ali nitko mu nikada neće moći - kao što bi se to moglo uraditi Ćorluki - prigovoriti da je mogao/trebao ostvariti više i igrati na većoj pozornici. Ma koliko da je većina hrvatskih medija izazivala hejta prema Modriću neprestanim nagađanjima hoće li u Real, Barcelonu ili na Mars, ma koliko da sve iritira inzistiranje na - u ozbiljnim statističkim izračunima nepostojećim - predasistencijama, ma koliko da su njegove partije u reprezentativnom dresu do ovog posljednjeg - zapravo vrlo sumornog - kvalifikacijskog ciklusa bile ispod razine očekivanja, ono gdje je Modrić iznevjerio nade prosječnog Hrvata nije bio ovaj ili onaj stadion, nego osječka sudnica. Hrvatska javnost više od svega željela je da Modrić strpa Mamića u zatvor. Kada se "nije sjetio" postao je što je postao. Isto - uz određene nijanse - vrijedi i za Lovrena. Na terenu su oni svoje više-manje napravili. Iznevjerili su nas u sudnici. 

Kao najbolji primjeri izazivanja hejta i na i izvan športske arene mogu poslužiti obitelji Kostelić i Vlašić. Blanki se, dok je još bila na vrhuncu forme i susljedno popularnosti, na leđa stavljao teret rušenja svjetskog rekorda i osvajanje zlatne olimpijske medalje. Pa iako nikada nije uspjela u tome, veći joj je hejt donijela konstantna i široka (ili možda samo medijski predimenzionirana?) lepeza izlika za nedosezanje rezultatskog maksimuma: od hrane u hotelu, smjera padanja kiše, zategnutosti vezica na tenisicama do kemijskog sastava terena i boje letvice. Kako su biologija i ozljede činile svoje, fokus se prebacivao na njezine izvanatletske aktivnosti.  Kod brata i sestre Kostelić hejt također nisu izazivala iznevjerena očekivanja: neosvajanje sljemenske utrke, Janičino - iz kuta hrvatske javnosti prerano - povlačenje ili Ivičin neuspjeh da osvoji olimpijsko zlato. No i na vrhuncu slave i uspjeha, mnogima je ipak smetao javni nastup u kojemu se zrcalilo mnogo toga što je zapravo više utjelovljivao otac Ante - skijanje to smo mi. Kostelići su - tipično hrvatski - bili skloni dvostrukim kriterijima pa su redovito omalovažavali svjetska prvenstva pričama kako je to, za razliku od svjetskog kupa, "samo jedna utrka", dok im ta ista okolnost nije smetala prilikom olimpijskih igara, iako je i ovdje bila samo jedna trka. Priča o ovim dvjema obiteljima ne bi bila potpuna bez Joška Vlašića. Iako je vjerojatno bio i neopravdano zaobiđen u izborima za naj-trenera pa su više vrijedile one medalje (među/kontinentalne ili olimpijske) koje su u godini izbora osvajali Kostelići i Vlašić i njegova kći su također izazivali dosta hejta svojim nastupom: Atletika to sam ja.

Ženske članice obitelji negativno su promatrane i zbog svog djelovanja izvan terena. Mnogima nije najbolje sjelo Vlašićkino pronalaženje religioznosti, pa su to iskoristili kao povod da se hejterski izraze o njoj. Tako je jedna njezina osobna crta, premda nije ni na koji način vezana za Blanku Vlašić atletičarku, postala dovoljnom da jedan dio javnosti prema njoj počne gajiti hejt. Janica je, pak, svojim stupanjem u izvršnu politiku također morala proći lekciju da ono za sobom povlači određena očekivanja i s njihovim (ne)ispunjavanjem usko povezan emocionalni naboj.

Jednom je slična tema već bila postavljena na Tribini. Njezina je teza bila da su već spomenuti Ivanišević i neprežaljeni Dražen Petrović zapravo jedini športaši čija zvijezda nikada nije potamnila i koji i danas uživaju gotovo unisono odobravanje, odnosno kritike kojih su realno gledano trezvene i najneutralnije. Njima bi se možda mogao dodati i Zvonimir Boban. Osobno na obzoru ne vidim niti jednog drugog športaša koji je ili bi mogao izbjeći hrvatski "hejt." A on ne treba biti nešto zabrinjavajuće jer odgovara duhu vremena koje ne dozovljava heroje bez mane. Jedino ne bismo trebali smetnuti s uma da je on - jednako kao i Modrićeve predasistencije - najčešće prilično neobjektivan. Nije stoga neobično da se idealiziranje i hejtanje najčešće međusobno jako približavaju baš kao krajevi konjske potkove.

Potkova
U hrvatskom (i ne samo tom) javnom i jezičnom prostoru postoje brojni primjeri u kojima se identičan pojam u različitim situacijama i od strane različitih pojedinaca i grupa razumijeva na različite načine. Možda je najspretniji takav primjer pojam "nacionalizam" koji se na polju ideološke ljevice obično izjednačava sa šovinizmom, ksenofobijom i fašizmom, dok prešavši na stranu desno od centra isti pojam dobiva konotacije domoljublja i povišene svijesti o folklornom i historijskom naslijeđu određene zajednice.* Iz te semiotičke zbrke nastaje svojevrsna komunikacijska napetost i jaz koji onda u kontekstu nedostane kulture dijaloga dovodi do posvemašnje zagušenosti hrvatskog društvenog prostora obiljem uvreda ...
Potkova
U hrvatskom (i ne samo tom) javnom i jezičnom prostoru ...
11/2016
Thomas Muller: Ne razumijem smisao igranja protiv San Marina. Heroj ili zločinac?

Thomas Müller osobno, a i nogometno zaleđe iz kojega dolazi spadaju u onu sferu nogometa koju je lako "mrziti." Što zbog bremena povijesnog naslijeđa, što zbog percepcije da igraju rudarski nogomet, bez mašte, vica i ljepote u igri te da redovito nezasluženo dolaze u završnicu i ostvaruju impozantne reziltate, Nijemci baš nisu bili obljubljeni od šire i neutralne nogometne javnosti. Tek u posljednjih nekoliko ciklusa od SP-a u Južnoj Africi naovamo, kada su na trenutke plijenili okomitom igrom i suvremenim taktičkim pristupom taj se dojam o "nemaštovitim" Nijemcima, k tome i "srećkovićima" unekoliko promijenio.

Müller se po mnogočemu uklapa u gore opisanu shemu. Oni aspekti igre u kojima je on neosporno kvalitetan prosječnom gledatelju (a on je onaj od kojeg ide najveća zarada) nisu vidljivi i uz športske medije kakvi su hrvatski (a takvi sigurno nisu iznimka) Müller se doista može doimati izrazito precijenjenim igračem koji eto ima sreću da je Nijemac, k tome i Bavarac pa dobiva prilike kakve dobiva. Također, Müllerova pojava je iznimno daleko od nekakve uglađenosti PR-a. Sa svojim često nabusitim stavom izrečenim na pitoresknom bavarskom narječju (u nekakvoj njemačkoj stereotipnoj galeriji Bavarci bi bili hilbilijevski redneci na kvadrat) vrlo vjerojatno nije simpatičan ni brojnim Nijemcima, a kamo li da bi bio izvan onih krugova koji zbog navijačkih simpatija bilo prema klubu, bilo reprezentaciji imaju u startu veći stupanj simpatije i prema Mülleru takvom kakav je.

Zbog svega toga nije neobično kako je jetki komentar kojim je Alan Gasperoni popratio Müllerove opaske naišao na simpatije šire, odnosno neutralne nogometne javnosti, čak iako je jedna od točaka u sebi sadržavala pomalo politički nekorektnu uvredu o Mülleru kao "bjeločarapašu u sandalama" - drugim riječima seljačini s kojom ni ne bi trebalo govoriti ili ga doživljavati relevantnim.

Od svih športova, nogomet bi se sigurno mogao okarakterizirati kao najvećim simbolom ravnopravnosti. Vjerojatno nije samo floskula izjava prema kojoj nogomet ima popularnost koliku ima baš zbog toga što ga svi možemo igrati i što se svi razumijemo u njega i to u tolikoj mjeri da zapravo zaboravljamo da postoji veoma maleni broj ljudi koji ga uistinu vrlo dobro igra (na bilo kojoj od razina), a isto tako vjerojatno još i manji broj koji ga uistinu dobro razumije. U društvu s nešto oko 4 milijuna nogometnih izbornika (i uvijek onim jedinim neznalicom na trenerskoj stolici!) kakvo je naše - taj dojam o nogometu u kojemu bi svi trebali biti ravnopravni dobiva na dodatnom značenju.

Navijačka supkultura stvorena oko nogometa također svjedoči o toj isprepletenosti. Premda mi nije namjera tvrditi da ljubitelji drugih športova svoje klubove vole manje ili gledaju više kroz prizmu sporedne zabave, ipak je jasno da samo nogomet može potaknuti emocije koje potom vode u vid organiziranja kakav su grupe ultrasa, a koje potom generacijski nadrastaju svoje osnivače i postaju makar medijski nezaobilaznim čimbenikom, a često i u faktičnom donošenju odluka u pojedinim klubovima, te napokon počinju (stvarno ili subjektivno) nadrastati športske okvire - dovoljno se ovdje sjetiti 13. svibnja 1990. kao datuma početka rata, pitanja imena maksimirskog kluba kao lakmus papira demokracije 90-ih, odnosno suvremenog sukoba na liniji vrhuška HNS-a><više manje sve navijačke skupine i inicijative, a koju se često promatra i kao borbu za općenito šire društvene promjene, a ponajprije za (prilično maglovito definiranu) ravnopravnost. 

U svemu tomu, zajedničkim nazivnikom ostaje vid nogometa kao igre i okruženja koje je tu "radi navijača" i "trebalo bi pripadati navijačima" čak i kad ovi nisu organizirani u nekakvu skupinu i nogomet im doista nije ništa više od najvažnije sporedne stvari na svijetu. U takvoj slici izuzetno je bitan kontekst i kada u njemu imamo njemačkog redneka Müllera i "mali i srčani" San Marino (čija je nedavna proslava zgoditka postignutog u gostima nakon dugo vremena ponovno podsjetila kako je "nogomet igra radosti") jasno je da će simpatije pobrati rapski pobratimi sa sjevera Apenina. 

No, poimanje nogometa je kod široke javnosti sve samo ne racionalno i dosljedno. Da npr. Buffon nakon skorašnje utakmice protiv zagrebačkog Dinama dâ izjave na tragu Müllerovih, opći dojam bi se stubokom promijenio. Maksimirski klub se, naime, nikako ne može podvesti pod epitet "simpatičan", a dosljedan raskorak između očekivanja dosezanja mitskog proljeća u Europi (što se na drugoj razini još uvijek percipira kao "povratak na stare staze" i predstavlja zasebnu temu) i konstantnih podbačaja ne samo na terenu, nego i u krajnje tmurnoj i otužnoj atmosferi, čak i one koji nastoje lučiti emocije prema klubu od onih prema ljudima u klubu sve više uvjerava u to da se vrijeme nepovratno promijenilo i da klubovima poput Dinama u "ozbiljnom" nogometu više nema mjesta.

Kada se suštinski zagrebe ispod površine, lako je uvidjeti da je Müller rekao samo ono što već vrlo velik broj nogometne javnosti osjeća - a to je da je sazrelo vrijeme da se stanje "jednaki i jednakiji" i formalno sankcionira davanjem dodatnih privilegija, prava i povlastica jednakijima. 

Dok se olako razbacujemo parolama "Against modern football" prizivajući "dobra, stara vremena" kada se igralo "za čast", "iz ljubavi prema lokalnoj zajednici" i "na ponos navijača", vrlo lako zaboravljamo da još uvijek postoji čitav niz liga i natjecanja u kojima se ovaj nostalgični model može naći i pratiti. No, valjda je lakše pljuvati po raznim "Müllerima", izrugivati se C. Ronaldu da je "Kristina", zgražati se nad ciframa koje su klubovi isplatili za Ibrahimovića, iznosu poreza koji su utajili kojekakvi "Neymari" i nagađati koga će Suarez idućeg ugristi, a pri tom sve češće koristiti zamjenicu "mi" kada se govori o Realu, Bayernu, Barceloni, Juventusu ili nekom drugom klubu čije se navijačke podružnice sve češće osnivaju i u zrmljama duge navijačke tradicije kao što je i Lijepa Naša. 

Kako je više puta pisano, nogomet je davno prestao ovisiti o ljudima koji su spremni platiti ulaznicu ili čak i kartu za vlak i autobus, nego su važnijima postali oni koji su spremni platiti za ovaj ili onaj pretplatni paket ovog ili onog TV-providera. A takvi su u sve većoj mjeri željni gledati neki "El Classico" što je moguće češće, takvima je SP ili EP bez neke "Italije", "Argentine" ili "Španjolske" s "Finskom", "Bolivijom" ili "Slovačkom" na njihovom mjestu nezanimljivo i neatraktivno.

Zasebnu temu zahtijevalo bi pitanje jesu li uređenje FIFA-e i UEFA-e u kojima glas nekakvog "Butana", "Gvajane" i "San Marina" vrijedi jednako kao onaj "Brazila", "Engleske" i "Njemačke" do neke mjere spriječile i raniju pojavu ideja o superligi ili izbacivanju malih iz kvalifikacija ili su, pak, samo pojačale dojam o bespredmetnosti širenja nogometnih prvenstava na egzotične lokacije pri čemu su često mjesta oduzimana reprezentacijama iz kvote UEFA-e (ili klubovima iz "petice"). Zanimljiv slučaj predstavlja ovogodišnji prošireni EP gdje su visoko dogurale ekipe poput Walesa ili Islanda kojima se ne može osporiti nezasluženost plasmana. Na drugoj strani, cjelokupni dojam prvenstva ga smješta vrlo daleko od titule najboljeg ili najatraktivnijeg. U svemu tomu, nekako je nezamijećeno prošla činjenica kako su se na jednoj strani ždrijeba našle velesile (Italija, Njemačka, Španjolska, Engleska, Francuska) i da smo imali seriju "sudara titana" koju je "pokvario" Island izbacivanjem Engleza, ali koja usprkos tom naboju nije ostala zapamćena kao indikativan primjer kakav bismo spektakl imali kada bi imali natjecanje sastavljeno samo od jednakijih. Osobnog sam dojma da čak ni francuski trijumf u finalu ne bi previše promijenio na bljedunjavosti tog dojma.

Reći da se nogomet nalazi na prekretnici kada će doći do rascjepa na dvije rezultatski i natjecateljski nepremostive strane je stoga pretjerano. Uopće je pitanje je li nogomet ikada i bio natjecanje jednakih i ravnopravnih. Müllerovu izjavu stoga valja promatrati u kontekstu toga da je očigledno sazrela situacija da i javno mnijenje na formalnoj razini prihvati ono što je već odavno prihvatilo i na neki način pokazalo da zapravo želi - da nogomet postane igra elite u kojemu će biti zajamčeni spektakl i stalno sudaranje najboljih. (Druga je, naravno, tema bi li nekakva superliga ili superSP/superEP to doista i postigli i koliko bi dugo to zadržali.)

Kako je rečeno, promjene neće biti tako skore. I u klupskom i u reprezentativnom pogledu UEFA i FIFA će određenim ustupcima velikima s jedne, a širenjem formata s druge strane nastojati održati kakvu-takvu iluziju ravnopravnog sudjelovanja, a zapravo nastojati namaknuti novac potreban da zadrži velike. Upitno je koliko će to smanjiti raskorak i vjerojatno će u idućih 20-ak godina doći do drastičnog loma gdje će jednakiji s nekoliko tržišno potencijalnih igrača (SAD, Japan, Kina, možda i Indija) i formalno postati svijet za sebe. U kojemu onda suprotno Gasperoniju neće "San Marino" pomagati "Njemačkoj" da zaradi novac tako što će se zajedno natjecati, nego će joj plaćati da mu se smiluje i poigra s njim. 

Svi smo mi Thomas Müller, makar i ne znali
Thomas Müller osobno, a i nogometno zaleđe iz kojega dolazi spadaju u onu sferu nogometa koju je lako "mrziti." Što zbog bremena povijesnog naslijeđa, što zbog percepcije da igraju rudarski nogomet, bez mašte, vica i ljepote u igri te da redovito nezasluženo dolaze u završnicu i ostvaruju impozantne reziltate, Nijemci baš nisu bili obljubljeni od šire i neutralne nogometne javnosti. Tek u posljednjih nekoliko ciklusa od SP-a u Južnoj Africi naovamo, kada su na trenutke plijenili okomitom igrom i suvremenim taktičkim pristupom taj se dojam o "nemaštovitim" Nijemcima, k tome i "srećkovićima" unekoliko promijenio. Müller se po mnogočemu uklapa u ...
Svi smo mi Thomas Müller, makar i ne znali
Thomas Müller osobno, a i nogometno zaleđe iz kojega dolazi ...
Ja bih cak rekao da su tu reprezentativan i klupski nogomet dvije razlicite dimenzije istog problema, a u kojem buducnost reprezentativnog nogometa ne izgleda bas svijetlo. Reprezentativni nogomet ne moze potpuno pratiti evoluciju i vjerojatno ce - cehtunger, 21.11.16. 18:15, 0 0 0
po kvaliteti sve vise zaostajati, tako da moguce da su "dobra" prvenstva stvar proslosti koja se nece vise ponoviti - cehtunger, 21.11.16. 18:16, 0 1 0
Dobra analiza, iako ideš u stvari preširoko. Mislim da je cijela priča oko globalizacije nogomet već ispričana... - Losovius, 22.11.16. 15:22, 0 0 0
@ Losovius - neosporno je priča o globalizaciji davno ispričana. Zanimljivo je, ipak, kako će globaliziranje tržišta (=publike) dovesti do deglobaliziranja proizvoda (=izvjesno osnivanje superlige) kada će više njih gledati malobrojnu elitu. - Alumnus, 22.11.16. 19:20, 0 0 0
09/2016
Trebaju li i hrvatski sportaši iskoristiti himnu kao metodu društvenog angažmana?

Društveni angažman športaša pogotovo danas spada u izraženu sferu medijskih očekivanja. Postalo je uobičajeno da se nogometaši, tenisači, atletičari ili skijaši (svi oba spola/roda ili koji je već danas politički korektan termin) naslikavaju po sirotištima, bolnicama, siromašnim četvrtima gradova pogođenim siromaštvom i kriminalom, zajednicama liječenih narkomana, izbjegličkim ili azilantskim kampovima, područjima pogođenim poplavom, tajfunom, potresom, požarom ili kojom već prirodnom nepogodom. Uvijek je tu pri ruci i lopta, dres, reket ili neki drugi artikl, ponekad i neki skupi aparat ili što slično, makar ček na više ili manje pozamašan novčani iznos, te neizostavna poruka: "Šport je i meni pomogao da nadvladam...." (problem dopisati po potrebi).

No, je li humanitarni angažman ujedno i društveni angažman? Jest, premda je postao dio folklora. Nesporan je, pak, po tomu što spada u domenu djelovanja gdje nema prijepora oko toga je li neki od problema na koje se ukazuje doista problem ili samo nečija uobrazilja. 

I ovakav humanitarni karakter ima svoje korijene na Zapadu, konkretnije u SAD-u. Ne pamtimo (premda nije isključeno da ih je bilo) da je npr. neki britanski športaš  60-ih ili 70-ih odbio stajati na "God save the Queen" iz protesta što su kraljičini husari po Belfastu pucali po sjevernoirskim katolicima. Lennon ili McCartney su, s druge strane, obojica 70-ih objavili pjesme proirskog sadržaja, a Lennon je zbog britanske politike u Vijetnamu i vratio MBE odlikovanje dobiveno 1965. Nije zabilježeno je li Raymond Kopa odbio ustati na Marseljezu jer se nije slagao s ratnom politikom u Alžiru ili nedovoljnim angažmanom Francuske u suzbijanju komunizma u Poljskoj, domovini Kopinih predaka. Napokon, Francova Španjolska je poslužila kao utočište Kocisu ili Puskasu koji su bježali pred sovjetskim tenkovima u Budimpešti, a premda je režim prema Baskima ili Kataloncima bio sve samo ne blag, nije poznat ili se ne spominje bijeg niti jednog igrača iz Bilba ili Barcelone pa susljedne poruke o diktaturi.

Premda je, dakako, riječ o pukoj skici povijesnog i sociološkog razvoja ipak se može reći da se društveni angažman športaša u Europi uglavnom kretao smjerom humanitarnog karaktera, dok je onaj u SAD-u bio usmjeren ka složenijim društvenim problemima, mada i ovdje dominira zapravo jedan - pitanje rasizma. 

Rasizam, pak, spada u one društvene probleme oko kojih postoji opći konsenzus na javnoj razini da se radi o nedopustivom i neprihvatljivom stavu i ponašanju koje treba suzbijati što dakako ne povlači za sobom i tvrdnju da problem realno ne postoji i da mnogi nisu licemjerni. (Ne identičan, ali ilustrativan primjer je diskurs Zorana Milanovića kojemu se "fućka za ZDS", ali njegova stranka ne propušta priliku optuživati političke protivnike za fašizaciju društva.) Da Colin Kapernick kleči nezadovoljan time što primjerice u njegovoj saveznoj državi svi kongresnici dolaze iz republikanske stranke njegovi motivi bi se sasvim drugačije (pr)ocijenjivali. Ono što ovom prilikom valja (pr)ocijeniti je uporaba simbola.

Osim što postoji razlika u naravi društvenog angažmana športaša u SAD-u i Europi, postoji i razlika u odnosu prema simbolima. U Europi himna ili zastava mimo najosnovnijeg ceremonijala znače vrlo malo. Čak ni u Hrvatskoj Željka Markić ili Ladislav Iličić ne predlažu da djeca svako jutro polažu prisegu zastavi ili zborno pjevaju himnu. Dapače, u Hrvatskoj se društveni "angažman" putem ova dva simbola provodi ili uriniranjem po zastavi i njezinim sječenjem u komadiće ili liričkom travestijom himne gdje je teško utvrditi je li cilj skrenuti pažnju na neki društveni problem ili samo se narugati, odnosno isprovocirati nekoga. Slično je i u Europi. Nije sad da su Englezi, Šveđani, Grci ili čak i Nijemci apsolutno neosjetljivi na svoje nacionalne simbole. Ali odnos prema njima je više kao prema božićnim ukrasima koji stoje prašnjavi na prašnjavom tavanu ili u nekom zabitom kutku šupe dok ne zatrebaju za onu dvotjednu prigodu nakon čega sve kreće iznova. U SAD-u je stvar kudikamo drugačija. Možda holivudske zvijezde "furaju" neki globalizam, društvo bez granica i slično ili kritiziraju neke aspekte američke politike, ali gotovo svaki će se redatelj, scenarist, glumac ili glazbenik radije odlučiti na izrugivanje bilo kojemu vjerskom simbolu, nego li da mu lik - kao primjerice Frljićev - iz vagine ili anusa vadi američku zastavu.

Napokon, i sam korijen simbola je drugačiji. Zastava i himna SAD-a su nastale s jasnim ciljem i nakanom da proslave Home of the brave, Land of the free i upravo ih takva simbolika čini adekvatnima za propitkivanje jesu li SAD svima "dom" i jesu li doista svi "slobodni." Europske himne i zastave - uz rijetke iznimke - svoje korijene imaju u pokušaju pridavanja povijesne patine kao simbola vječite opstojnosti, duge tradicije i prava na svjetlu budućnost, odnosno nastoje proslaviti ili vladarske obitelji ili ljepote pejzaža i (nikad pobliže definiranu) vrlinu predaka. Hrašće kojim bura vije bi teško bilo korisno čak i kao podloga za neku kampanju "zelenih", a kamo li za ukazivanje na neki složeni društveni problem.

Nije, dakle, sporno da u Hrvatskoj postoje društveni problemi na koje bi športaši mogli (trebali) reagirati, ali jesu li nacionalni simboli baš pogodno sredstvo? Ili kako bi to izgledalo? 

Himna se u odnosu na američku na športskim borilištima intonira u relativno rijetkim prilikama. Češća je na košarkaškim ili hokejaškim događajima, a i to upravo kao kopija američkog stila. No, domaće košarkaško natjecanje ima problem relativno niske posjećenosti i nikakve zastupljenosti na TV-u, a da bi odbijanje stajanja na taktove Lijepe Naše recimo Luke Babića imalo ikakav neposredan odjek. Od hokejaša Medveščaka to očekivati bi predstavljalo komediju jednaku onoj kada su Ibanez ili Wilson posjetili prosvjednike u Savskoj zabrinuti za dignitet Domovinskog rata.

Nogometaši, pak, za to imaju kudikamo manje prostora. Da npr. Luka Modrić prilikom sljedeće domaće kvalifikacijske utakmice sjedne ili slično - to bi možda imalo nekakav odjek, ali bi se do iduće prigode dojam uvelike stišao, jednako kao što se nakon hajke i poziva na linč sada nitko i ne dotiče bakljaša s Eura.

Napokon, u Europi, pa tako i u Hrvatskoj kudikamo su popularnije metode nasilja prema simbolima. U Hrvatskoj se protivničkoj himni zviždi i huče, pale i trgaju protivničke zastave, čak i kada "drugih" nema na tribinama. Kada bi Modrić sjeo, polovica bi strogo osudila njegov čin jer "himna je himna", dok bi druga polovica zaključila da "to nije dovoljno." Očekivalo bi se da se Modrić na sljedećoj utakmici zaleti prema nekoj navijačkoj tribini skine neku hrvatsku zastavu i onda je potrga, istrlja njome genitalije ili gazi po njoj - što ponovno ne bi naišlo na uniosno prihvaćanje. 

Konačno, u Hrvatskoj za razliku od Amerikanaca nismo toliko egocentrični. Možda bi Dejan Lovren želivši skrenuti pažnju na nedostatan povratak Hrvata u Kraljevu Sutjesku sjeo prilikom intoniranja bosanskohercegovačke himne. No, tada bi doživio sveopće osude onih koji bi podržali da sjedne na Lijepu Našu.

Koliko su, pak, nacionalni simboli osjetljivo pitanje, svjedoči upravo primjer SAD-a. Nakon prošlogodišnjeg masakra koji je u jednoj crnačkoj crkvi u Južnoj Karolini počinio bijeli supremasist na dnevni je red ponovno postavljeno pitanje ratne zastave južnačke Konfederacije i njezinog isticanja u pojedinim južnjačkim državama. Ovu se zastavu promatra kao simbol rasizma, robovlasništva i nejednakosti. E-bay, amazon i brojni drugi su obustavili njezinu prodaju, a uklonjena je čak i ispred središta Južne Karoline gdje se vijorila posljednjih 60-ak godina. Na drugoj strani, svi su "zaboravljali" da je robovlasništvo kudikamo dulje trajalo dok je zastava SAD-a bila (i ostala) ova aktualna, te da je čak i Unija ropstvo ukinula najprije 1863., ali samo za područja koja su još bila pod kontrolom Juga, te konačno tek 1865. kada je rat završio pobjedom Sjevera.

Pa ipak, u SAD-u postoji kudikamo širi konsenzus oko prihvaćanja nacionalnih simbola i upravo stoga njihovo korištenje za ukazivanje na društvene probleme predstavlja medij kojim će oni doći u žižu javnog interesa. U Hrvatskoj, gdje se  u velikom dijelu društva (i to čak onom po vlastitom sudu senzibilnijem za društvene probleme) isticanje zastave smatra nečim nazadnim i nadiđenim, nekakva gesta sa zastavom ili himnom bi skrenula u dobro poznate i besplodne priče tko je gdje bio 1941., a gdje 1991. i jesmo li fašisti ili boljševici, dok bi realan problem ostao izvan žiže.

Napokon, društvene se probleme iz domaće medijske perspektive mahom ocjenjuje s lijevog svjetonazorskog polazišta: rasizam, prava homoseksualaca ili izbjeglice. Diskriminacija npr. Hrvata u Vojvodini, loš položaj u nekim dijelovima BiH ili davanje podrške dignitetu Domovinskog rata - sve kad se za isto ne bi nakačile persone poput Klema, Mamića ili Bujanca - bile bi dočekane na nož, kao nepotrebno politikanstvo "u zemlji gdje penzioneri kopaju po kontejnerima."

Čak smo i u dvostrukim standarima daleko od Amerike.

Simboli nam nisu isti
Društveni angažman športaša pogotovo danas spada u izraženu sferu medijskih očekivanja. Postalo je uobičajeno da se nogometaši, tenisači, atletičari ili skijaši (svi oba spola/roda ili koji je već danas politički korektan termin) naslikavaju po sirotištima, bolnicama, siromašnim četvrtima gradova pogođenim siromaštvom i kriminalom, zajednicama liječenih narkomana, izbjegličkim ili azilantskim kampovima, područjima pogođenim poplavom, tajfunom, potresom, požarom ili kojom već prirodnom nepogodom. Uvijek je tu pri ruci i lopta, dres, reket ili neki drugi artikl, ponekad i neki skupi aparat ili što slično, makar ček na više ili manje pozamašan novčani iznos, te neizostavna poruka: "Šport je i meni pomogao da ...
Simboli nam nisu isti
Društveni angažman športaša pogotovo danas spada u izraženu sferu medijskih ...

Respekt: Gogo7, cehtunger, draxy, Losovius,

Slažem se: draxy,

Jedno je "Vukovar, Vukovar", a drugo recimo pitanje branitelja - koje se u "sjevernim i zapadnim dijelovima" (ako ćemo karikirati) doživljava ili kao osobe lažnog statusa s ogromnim novčanim primanjima ili kao ekipu koja je u kolovozu 1995. po ličkim - Alumnus, 9.9.16. 12:41, 0 0 0
...i dalmatinskim zaseocima ubijala stare Srbe, palila i pljačkala kuće i stalno snuje o državnom udaru i fašizaciji Hrvatske. Isto tako, često se priča o ratu kao dogovorenom ili čak i izazvanom s naše strane. Tako da je to pitanje "digniteta" isto. - Alumnus, 9.9.16. 12:43, 0 0 0
..tako složena i vrlo rastezljiva stvar (ne želim ni ja tvrditi da su svi bili cvećke ili da nema lažnih itd.). Ali, o tomu što jest ili nije društveni angažman bismo mogli napisati sijaset ovakvih analiza. Zanima me više tvoj osvrt na korištenje... - Alumnus, 9.9.16. 12:44, 0 0 0
...himne ili zastave u tu svrhu, što po meni ne bi imalo isti simbolični učinak kakav ima u SAD-u. - Alumnus, 9.9.16. 12:45, 0 0 0
Istina je ovo što si napisao o doživljavanju himne, iako su kod nas slobode pritom prilično manje. U Americi se može zapaliti u znak protesta zastava, kod nas je to krivično djelo. Ali ne mogu sve što mislim napisati kroz komentar...ostaje za analizu - Losovius, 9.9.16. 12:47, 1 0 0
01/2016
Tribina hipoteza; o stvarima koje nemaju svoju temu...

Jedan od "kamena zaglavnih" poimanja športa u Hrvata predstavlja vjerovanje u neiscrpnost domaćih mladih talenata. Što god da se dogodi, kakva god da situacija pogodi neki savez ili klub, za budućnost se ne trebamo birnuti jer je Hrvatska nepresušno vrelo mladih talenata. Kolika je vjera u prirodnu i bogomdanu talentiranost našeg naroda najbolje svjedoči i činjenica da je pomlađivanje oslonac na mlade snage najčešće rješenje na koje široka javnost poziva kada osjeti da neki naš kolektiv podbacuje, a jednako tako  svaki onaj ambiciozni pojedinac koji se želi domoći nekakvog utjecaja može računati da će pozivanjem na mladost skupiti mnogo populustičkih poena.

Nije li na kraju krajeva jedan od najčešćih vapaja Dinamovih navijača taj da su domaći dečeci zakinuti nauštrb skupih i preplaćenih stranaca (ili ranije dotepenaca), premda su navodno i bolji i motiviraniji od njih? Nisu li bili tići  onaj sveti gral koji će (odnosno bi trebao) Hajduk vratiti u vremena gdje je bio u svojim najslavnijim danima? 

Paradoksalno, kada neki od naših saveza započne s pomlađivanjem, kao što je to slučaj u rukometu (na stranu sad kudikamo složeniji kontekst u kojemu se to događa, ali i u kojemu široka javnost isto dočekuje s neodobravanjem) onda obično to ne bude dočekano kao vrhunaravno rješenje, ali usprkos tomu, izvjesno je da će rješenje svakog gordijskog čvora u očima javnosti uvijek biti oslonac na mlade - osvajače toliko medalja.

Tekst bi na ovoj točci mogao krenuti u dva smjera. Prvi bi bio analiza uspjeha u mladim kategorijama i pokušaj da se raščlani dokazuje li to da su mladi Hrvati (i građani Ove Zemlje) talentiraniji od primjerice mladih Talijana, Kamerunaca, Čileanaca ili Korejaca, te susljedno propitkivanje zbog čega onda većina tog talenta nestane dok ne dođe u fazu svog zenita. Na ovo bi se mogao nasloniti i pokušaj da se objasni zbog čega u svim športovima na kraju prevladaju "mračne snage" koje sustavno "uništavaju" i "odbijaju kapitalizirati" taj silni potencijal koji, navodno, imamo. 

Premda je iz ironičnog tona kojim su prošarani dosadašnji retci već jasno da njihov autor ne vjeruje previše u priču o bogomdanom talentu i da nije pristaša pomlađivanja, ovom me prilikom ipak ponajviše zanima drugi smjer u kom bi ova analiza mogla ići: a kakva je budućnost tog (uzmimo za ovu priliku) neograničenog talenta? 

Dok se mediji najvećim dijelom sprdaju s idejom osnivanja novog ministarstva koje bi bilo, između ostalog, posvećeno i demografskoj obnovi, neosporno je da još nemamo prave analize demografskog pustošenja kroz koje kao društvo trenutačno prolazimo. Povremeno se dodijeli prostor nekom demografu koji ukaže na mračne prognoze koje bi nas mogle zadesiti, povremeno se priča o tomu da bismo trebali postati useljeničkom zemljom (ali ne i kako da to postignemo), ali o konrketnim posljedicama koje nas očekuju u skoroj budućnosti govori se malo ili nimalo. O budućnosti športa, moram priznati, da nikada nisam čuo niti jednu analizu (kamo li ekspertizu) u svjetlu demogeafskih trendova.

Neosporna je činjenica, dakle, da se rađa sve manje djece - potencijalnih budućih športaša. K tome, u emigraciju uglavnom i odlaze osobe u fertilnoj dobi, često već i s djecom (malom ili školske dobi) što dovodi do nedvosmislenog zaključka kako će po tom pitanju stvari biti još kudikamo gore. Opadanje nataliteta nije nekakva novost. Ono se događa još od 60-ih godina prošlog stoljeća, ali je sve donedavno bilo nadoknađivano doseljavanjem (mnogima omraženih) Hrvata iz Bosne i (mnogima posebno omražene) Hercegovine. Međutim, taj je demografski bazen već dobrim dijelom iscrpljen, a danas se i većina bh Hrvata odlučuje na direktnu migraciju prema nekoj od zapadnoeuropskih zemalja, tako da ni s te strane ne možemo očekivati nekakav značajniji priljev - kamo li takav da bi nas, kao što je to bilo do sada, održao na nekakvoj više ili manje pozitivnoj nuli. 

To da će Hrvatska postati zemlja privlačna migrantima i da će nam selekcije u neko skoro vrijeme sličiti na njemačke ili francuske u startu možemo prekrižiti. Čak i da postanemo hot spot o kojemu je govorio premijer u odlasku, migranti koji će ovdje boraviti protiv svoje volje, čekajući na priliku da odu u Njemačku ili neku drugu žuđenu destinaciju, sigurno neće uključivati svoju djecu u športske kolektive sve kad bi i zapeli dovoljno dugo da ta djeca potencijalno stasaju u velike talente. Također, prethodna aludiranja na animozitet koji brojni stanovnici RH gaje prema (štogod tko mislio nama ipak srodnim i bliskim) bh Hrvatima, kao i odium koji brojni gaje prema (ponovno vrlo nam bliskim i srodnim) Srbima ili Bošnjacima pokazuje da smo usprkos svemu društvo opterećno ksenofobijom. Da, Dadi Prši nitko nije spočitavao srpsko porijeklo, ali Pršo tijekom svoje karijere u kockastom dresu nije zapao u nemilost naših navijača. Milan Badelj je preko noći od domaćeg dečka iz Gajnica, postao Srbin čim navijači nisu bili zadovoljni njegovim partijama. Na kraju krajeva, samo korištenje riječi Srbin u kontekstu uvrede (Mamiću Srbine! je l') zorno svjedoči o hrvatskom mentalitetu. Na svakog "Dudua" dolazi jedan "Sammir". A, da ironično zaključim, ti stranci ionako nemaju urođeni hrvatski športski talent.

Nije potrebno pdosjećati da su se mnogi nekadašnji "rasadnici" ugasili. Kada je zagrebačka škola košarke posljednji put izbacila nekog vaterpolista? Pa čak i košarkaša? Gdje su osječki nasljednici "Šukera" i "Cvitanovića"? O padu brojnih športova u Splitu nije ptorebno posebno podsjećati. I premda je neosporno da za sve te slučajeve uzroke možemo tražiti u komercijalizaciji, neodgovornim ambicijama pojedinih klubova i njihovom monopoliziranju (Cibona, RK Zagreb...), činjenica je da danas za revitalizaciju svega navedenog uz neizostavni novac, sve više nedostaje i baza. Teško je očekivati da će osječka škola nogometa izbacivati nove napadače, kada je upravo Slavonija najviše pogođena iseljavanjem. 

Na ovo se nadovezuje i čimbenik iz mentaliteta da neuspjesima u određenom športu pada i interes mladih za njegovo treniranje. Sa smanjenim omladinskim bazenom, neki športovi koji su rezultatski već dugo na marginama, poput primjerice odbojke, vrlo teško mogu računati da će na osnovi talenta graditi ikakvu budućnost možda uopće. Posvemašnje propadanje vaterpola u Zagrebu i Splitu, a riječ je o športu gdje još uvijek jesmo u nekakvom vrhu (ma kako on suštinski malen bio) pokazuje da ni rezultat nije dovoljan.

Mogućim rezultatskim padom u primjerice i nogometu, a zatim, u svjetlu gospodarstvenih poteškoća i amaterizaciji, smanjit će se interes i za time. Prema nekim podacima, udio potomaka useljenika u francuskim ili njemačkim selekcijama uvelike nadmašuje njihov udio u ukupnom stanovništvu, dobrim dijelom i zbog toga što se domicilnom stanovništvu teže odlučiti potražiti životnu egzistenciju u športu - djelatnosti gdje je ona zapravo najnesigurnija. 

Ukratko premda se ne može govoriti o tomu da hrvatski kolektivni športovi nemaju budućnost, činjenica je da nam se baza doslovce svakodnenvo smanjuje i da je negativni ishod vjerojatniji i bližni nego li to mislimo.

To bi naizgled otvaralo mogućnost da se afirmiraju pojedinačni športovi. Ovaj bi aspekt zahtijevao posebnu analizu, jer se na neki način ne uklapa u mantru o "neiscrpnom talentu." Činjenica je da se može nabrojati određeni broj uspješnih pojedinaca (Ivanišević, Kostelići, Vlašićka, Perkovićka, Primorac), ali je teško ocijeniti je li taj broj pratio taj naš famozni urođeni talent. (Nekako se čini da ukupna brojka ipak zaostaje). Zbog svega navedenoga u dijelu o kolektivnim športovima, demografska gibanja će sigurno utjecati na to da će se pažnja posvećivati pojedinačnom športu. No, ovdje prijete gospodarske poteškoće. Dok FIFA još uvijek koliko toliko štiti male saveze, pa se pozivom u neku selekciju nadarenog mladca može zauvijek zavezati za istu (čega, pak, nema u rukometu), u pojedinačnim športovima takve zaštitne stavke nema. A roditeljima nekog nadarenog pojedinca (Mirna Jukić!) će se uvijek nuditi prilika da promijene prebivalište, dobivanjem zaposlenja unekoliko skinu pritisak s djeteta da o njemu ovisi egzistencija cijele obitelji, a uza sve to mu omoguće bolje uvjete za natjecateljski napredak. Promjena putovnice je vrlo mala cijena za to.

Šport možda neće biti najvećim, niti najvažnijim gubitnikom nepovoljnih demografskih gibanja. Međutim, moga bi biti jednim od prvih. Rješenja za taj problem suštinski i ne postoje. Niti će Hrvatska u dogledno vrijeme postati gospodarskom velesilom koja bi privlačila useljenike sa raznih strana svijeta, niti će doći do promjene kuluturoloških obrazaca pa da će mladi i fertilni Hrvati (i građani Ove Zemlje) odjednom postati uvjereni da je najveća vrijednost u životu šesteročlana obitelj. 

Nad izvjesnim rezultatskim padom koji nam slijedi možda i najmanje treba plakati. Više bi trebalo sažalijevati buduće umirovljenike kojima neće tko imati uplaćivati mirovine ili buduće bolesnike koje neće imati tko njegovati. Ali medalje ili nastupi na nekom natjecanju ipak bude jače emocije nego li gradnja neke bolnice ili tvornice.

Iz nekih športova (košarka, odbojka, rukomet?...) uspjehe više nećemo ponoviti, a u drugima (nogomet) bismo možda trebali redefinirati pojam uspjeha dok još imamo mogućnost za kakav-takav. 

Budućnost, pak, sigurno nećemo moći graditi na talentu jer ga je svakim danom sve manje. Fizički i doslovce.

Vrelo koje presušuje
Jedan od "kamena zaglavnih" poimanja športa u Hrvata predstavlja vjerovanje u neiscrpnost domaćih mladih talenata. Što god da se dogodi, kakva god da situacija pogodi neki savez ili klub, za budućnost se ne trebamo birnuti jer je Hrvatska nepresušno vrelo mladih talenata. Kolika je vjera u prirodnu i bogomdanu talentiranost našeg naroda najbolje svjedoči i činjenica da je pomlađivanje i oslonac na mlade snage najčešće rješenje na koje široka javnost poziva kada osjeti da neki naš kolektiv podbacuje, a jednako tako svaki onaj ambiciozni pojedinac koji se želi domoći nekakvog utjecaja može računati da će pozivanjem na mladost skupiti mnogo ...
Vrelo koje presušuje
Jedan od "kamena zaglavnih" poimanja športa u Hrvata predstavlja vjerovanje ...
@ Los. Da, kada postaviš tako stvari, vidim da se tekst može tumačiti i na kudikamo općenitijoj razini nego li mi je bila namjera ili osobno dojam. Samo sam htio skrenuti pažnju da se negativne demografske trendove u športu uopće ne spominje niti... - Alumnus, 14.1.16. 14:27, 0 0 0
...problematizira. Također, nakana mi je bila iznijeti zaključak da će to dovesti do odumiranja nekih športova, a također i do smanjenje komptetitivnosti u ostalim. No, vidim da si u pravu i da bih trebao nešto od toga produbiti. Obzirom na vrijeme.. - Alumnus, 14.1.16. 14:29, 0 0 0
...ne garantiram, ali ću se potruditi. S tim da tekst mogu objaviti i u "Hipotezama", da ne bi ispalo da sâm tražim otvaranje nove tribine. (Što bi bilo osobito nezgodno ne budem li u mogućnosti stići napisati nešto fokusiranije :) ). - Alumnus, 14.1.16. 14:31, 0 0 0
Umjesto priče o bogomdanom talentu, puno bi bolje bilo pokušati identificirati koje sve prednosti postoje i što to točno znači. Ali nekako ne očekujem taj film na programu. A tvoj pesimizam o utjecaju demogarfije na buduće sportske rezultate - psellus, 14.1.16. 14:32, 0 0 0
dijelim, i pisao sam nešto o tome prije nekoliko godina. http://www.tribina.hr/topics/slug/hoce-li-uskoro-biti-novih-sukera-bobana-i-modrica/ - psellus, 14.1.16. 14:33, 1 0 0
10/2015
Može li Hrvatska izgraditi barem djelić 'engleske' sportske kulture?

Razlozi nepostojanja športske kulture na "engleski način" (ili postojanja autohtone "hrvatske športske kulture" drugačije u odnosu na englesku) su raznoliki i slojeviti, te se manifestiraju na različite načine u različitim okolnostima. Ipak, navedeno nepostojanje svoj glavni uzrok ima u prošlosti, odnosno nepostojanju suglasja oko nekih ključnih pitanja. 

Šport je, kao uostalom i umjetnost ili neki drugi vidovi kulture, ogledalo društva u kojemu opostoji. Na toj su razini razlike između "Engleske" (navodnici jer ovdje Engleska simoblizira svaku zemlju koja ne pati od problema posjećenosti športskih borilišta) i Hrvatske vrlo lako uočljive. Fenomen navijanja spada u one pomalo iracionalne sfere ljudske aktivnosti gdje se pojedinac u većoj ili manjoj mjeri nastoji identificirati s nekim kolektivom koji ima svoje simbole, junake, ali i protivnike baš kao što je slučaj i s političkom ili vjerskom mobilizacijom. Kolika je realna korist koju netko ima od pohađanja stadiona ili dvorana ili od puke činjenice da kolektiv koji je njegov navijački odabir ostvaruje nekakve uspjehe, suštinski je neizmjerljivo.

Podjela na "kruh" i "igre", gdje se u stereotipima obično "igre" podmeću onima siromašnima da ne bi pitali zbog čega nemaju "kruha" (ili imaju samo "kruh", a ne i primjerice meso) zapravo suštinski pokazuje da šport nije nešto bez čega ljudi biološki ne bi mogli opstati, ali da je izuzetno bitan dio njihovog karaktera i emocionalnih stanja. Usporedbe s vjerovanjem u nekakvu političku ideologiju (recimo zauzimanje za "ljudska prava") ili religiju ponovno se nameću same od sebe. Pojedinac subjektivno vjeruje da je sam dio nekakvog šireg pokreta koji će dovesti do nekakvih suštinskih promjena (naravno, nabolje).

Nije neobično da navijačke skupine sebe nastoje što više udaljiti od položaja "običnih" gledatelja u smislu konzumenata ponude, dok samima sebi pripisuju značajnu ili presudnu ulogu ("dvanaesti igrač", "čuvari nečije časti" i sl.) i što vrlo rado i vrlo lako takvu svoju ulogu nastoje vršiti i izvan športske arene. Otuda čvrsto uvjerenje da je "rat započeo 13. svibnja u Maksimiru" (kao da ranije nije bilo sukoba između hrvatskih i srpskih navijačkih skupina ili kao da animozitet nije i ranije bio uvjetovan nacionalnim nesuglasicama) ili pitanje imena maksimirskog kluba kao lakmus papira (ne)postojanja demokracije. Napokon, i današnji sukobi između organiziranih navijačkih skupina i vodstva HNS-a u diskursu imaju velik broj prilično nenogometnih tema: od pitanja koprupcije, sprege politike i športa do prepucavanja oko toga tko jest, a tko nije "pravi" Hrvat.

Sva slična neslaganja postoje i u "Engleskoj", no upadljivu razliku čini pitanje posjeta. Primjerice, vlasnik Cardiff Cityja (treba li naglašavati "dotepenac" i tajkun sumnjivog porijekla imovine) je promijenio i klupske boje i grb, neprestano poziva i na promjenu imena kluba koji pak želi pretvoriti u nekakav svevelški, pa čak i svekeltski simbol, a sve to uz veliko protivljenje navijača koji prema njemu gaje duboki animozitet, no sve to nije utjecalo na to da se klub kao takav nađe pod bojkotom i da igra pred (polu)praznim gledalištem. S druge bi se strane pomalo nategnuto i ironično, ali ipak suštinski točno moglo reći da se BBB-i veći dio svoje organizirane povijesti (od '86.) nalaze u bojkotu kluba koji je navodno smisao njihovog postojanja. Međutim, organizirane navijačke skupine čine samo glasniji, ali nikako ne i brojniji dio športskih gledatelja (koji su također navijači na svoj način). A u Hrvatskoj oni također izostaju s javnih športskih priredaba. 

Ostavivši po strani materijalna pitanja (od plaća do nekomfornih stadiona) koja se često potežu kao opravdanje, treba ukazati na nikad riješeno pitanje identiteta reprezentacije (u ostatku teksta ću se baviti samo nogometom, premda teze, uz izmijenjena imena mogu vrijediti i za ostale športove). Naime, već samo postojanje sintagme "Mamićeva reprezentacija" s kojom se onda oni koji su protiv Mamića ne mogu identificirati, za sobom otvara upravo to pitanje: čija je ona? 

Formalan bi odgovor uvijek glasio da bi ona trebala biti "naša" to jest pripadati svima "nama" jer predstavlja sve "nas" i iza nje, kao 12. igrač stojimo "Mi." No, kako je onda hrvatska nogometna reprezentacija od "naše" postala "Mamićevom" i je li onda jučer bila "Tuđmanova", "Mikšina" ili "Markovićeva", odnosno hoće li sutra biti "Bobanova", "Jovanovićeva" ili "Viskovićeva"? Očigledno, ovaj kolektivni "Mi/Nas/Naš" nije nikada bio dovoljno jasno usuglašen. Uzroke tomu treba, kako sam već ranije istaknuo, potražiti u prošlosti. 

Kao jedan od primjera može poslužiti navijačko opredijeljenje autora ovih redaka u prvih 10-ak godina njegovog života. Tada su, naime, "naši" u diskursu većine njegovih kolega, a svih medija nosili plavo-bijelo-crvenu kombinaciju i prvo su se nazivali fudbalerima, a tek zatim nogometašima. Međutim, u mom kućanstvu gdje je dominirao, naravno, otac, bivši politički zatvorenik i nekadašnji gastarbajter, pod "našima" su se podrazumijevali Nijemci. Susret ovih dviju reprezentacija na SP-u u Italiji '90. u svjetlu već uznapredovalih tenzija i događaja 13. svibnja, te pobjeda Nijemaca 4:1 do danas predstavljaju jedno od meni dražih i ugodnijih navijačkih sjećanja.

Upravo su, dakle, iskustva prethodne države i epohe umnogome odredila i odnos šire javnosti danas prema brojnim pitanjima osobito simboličkog karaktera. Naime, promjenom državnog okvira, nismo i napustili mentalno naslijeđe. Kao primjeri mogu poslužiti nastojanje dijela vojnih zaslužnika da se održe kao zasebna klasa nedodirljivog statusa po primjeru bivših pripadnika NOB-a ili inzistiranje na isticanju državnih simbola (ranije zvijezde petokrake, danas hrvatskog grba) i na nebitnim mjestima poput registarskih pločica. To što se radi o suprotstavljenim simbolima, ne znači da suštinski prema državi i društvu nemaju isti odnos ili istu ulogu.

Ista je sudbina i nogometne reprezentacije: ona je navodni športski ambasador ili simbol borbe za nekakav povijesni cilj, odnosno promatra je se kao nekakvog reprezenta Države, a ne nogometa koji se ondje igra. Takav odnos, ako već ne forsiran, a onda je barem unekoliko dirigiran od strane medija u bliskom odnosu s državnim ili političkim aparatima, dobrim je dijelom naslijeđen od bivše države. Međutim, usprkos tomu što načelno danas ne bi trebalo biti dvojbe oko pripadnosti reprezentacije, ipak je i baza uvelike zadržala odnos prema reprezentaciji kakav je vladao u jugoslavenskom periodu. Politički gledano, u društvu u kojemu ne postoji svijest o političkom (i svakom inom) pluralizmu, reprezentacija - uvijek smatrana bliskom HDZ-u ili "desnim" političkim opcijama - (pre)lako je gubila pristalice među onima koji se nisu identificirali s tom opcijom.

Drugi je aspekt onaj koji bi se mogao nazvati "privatnim". Od ranih 90-ih se, nekad slabijim, nekad jačim intenzitetom vode rasprave oko toga jesu li igrači ovog ili onog kluba ili iz ove ili one regije (ne)dovoljno (pre)zastupljeni što onda posljedično utječe na odnos klupskih navijača (u najširem smislu) prema nacionalnoj selekciji. Sve to dobro podsjeća na bivšu državu kada se kao problematičan znao potezati nacionalni sastav. Dakako, teško je realno ocjenjivati je li onda (kao uostalom i danas) postojala svjesna majorizacija u nečiju korist i na nečiju štetu, i nije nakana ovog teksta donositi zaključke o toj sferi ovog pitanja, ali činjenica je da je subjektivan osjećaj zanemarenosti jednako prisutan danas, kao i onda. Dapače, iz hajdučkog navijačkog korpusa se to i često i otvoreno navodi direktnim povezivanjem Dinama s C. Zvezdom, odnosno izjednačavanja Zagreba s Beogradom. Takav je subjektivan doživljaj znao naći svoje odraze i ranije. Mnogi se vjerojatno sjećaju da su kvalifikacijski susreti u proljeće '97. protiv Slovenije i Danske u Splitu, osim rezultatskim podbačajima, bili zasijenjeni i nemilim scenama sukoba između pristaša različitih klubova, zviždanjem dijela publike Dinamovim igračima (neovisno o tomu što su nosili reprezentativni dres) i učestalim izvikivanjima podrške klubu, a ne reprezentaciji.

Moglo bi se, dakle, sažeti da su navijačka opredjeljenja prema klubovima uvijek bila „engleskija“ jer je – osobito u slučaju Hajduka – identifikacija uvijek bila izraženo jasna. Hajduk je uvijek imao jasno definirano mjesto u navijačkom imaginariju i neupitan povijesni kontekst, tako da u njemu svoje mjesto imaju i naizgled nespojive stvari poput odlaska igrača u partizane i današnjih desničarskih nazora značajnog dijela organiziranih navijača. Odnos navijača prema maksimirskom klubu, pak, zrcali nejasna i nekonzistentna povijesna tumačenja nogometnih klubova u Zagrebu.

 Športska (ne)kultura u Hrvatskoj je zapravo samo nastavak odnosa koji je ovdje postojao prema reprezentativnim selekcijama u ranijem periodu. Tek su značajniji rezultatski iskoraci uspijevali na neko vrijeme potisnuti u stranu nedovoljno izgrađen osjećaj vlastitosti. Osjećaj da reprezentacija konstantno igra ispod realnih rezultatskih mogućnosti je izuzetno bitan čimbenik u današnjem sivilu koje vlada oko iste. 

Odnos prema reprezentaciji je, prema tomu, jednim svojim znantim dijelom uvjetovan upravo nesposobnošću da se razluči privatno od javnog. Pa kao što kao društvo ne znamo gdje počinje Država, a prestaje Domovina (i obratno), takav nam je i odnos prema nogometu - naslijeđen iz ranijeg perioda. Identifikacija s njome je uvijek imala neki jače ili slabije izražen "ali." Puki pad vladajuće garniture tu neće mnogo toga promijeniti.

Kontinuirani problem identificiranja
Razlozi nepostojanja športske kulture na "engleski način" (ili postojanja autohtone "hrvatske športske kulture" drugačije u odnosu na englesku) su raznoliki i slojeviti, te se manifestiraju na različite načine u različitim okolnostima. Ipak, navedeno nepostojanje svoj glavni uzrok ima u prošlosti, odnosno nepostojanju suglasja oko nekih ključnih pitanja. Šport je, kao uostalom i umjetnost ili neki drugi vidovi kulture, ogledalo društva u kojemu opostoji. Na toj su razini razlike između "Engleske" (navodnici jer ovdje Engleska simoblizira svaku zemlju koja ne pati od problema posjećenosti športskih borilišta) i Hrvatske vrlo lako uočljive. Fenomen navijanja spada u one pomalo iracionalne sfere ljudske aktivnosti ...
Kontinuirani problem identificiranja
Razlozi nepostojanja športske kulture na "engleski način" (ili postojanja autohtone ...
Jako dobra analiza. Iako je u nekim momentima za moj ukus previše filozofska, na kraju jako dobro pogađa bit svega. Mi nemamo kulturu sportskog navijanja jer nam se kultura sastoji od vječne borbe protiv nečega/nekoga, a ne za nekoga/nešto. - MMaarrkkoo, 18.10.15. 21:39, 0 0 0
Tu su najbolji primjeri upravo BBB i Torcida - koji kao da gube smisao ako nemaju vječnog neprijatelja u "strukturama". BBB se bore protiv vodstva Dinama praktički od '91. naovamo - uz par godina pauze. Torcida se bori protiv "centra moći" - sada HNS - MMaarrkkoo, 18.10.15. 21:42, 0 0 0
S druge strane, treba uzeti za primjer Medveščak - koji već godinama bilježi daleko veći prosjek gledatelja po utakmici od bilo kojeg drugog kluba u HR - a nastupa u ligama u kojima nema niti jednog "prirodnog neprijatelja" Zagrebu ili Hrvatskoj. - MMaarrkkoo, 18.10.15. 21:44, 0 0 0
Šport i razočarenje,dvije imaginarne riječi od kojih dobijem obilan napad na probavni trakt. - Lwave, 19.10.15. 16:36, 0 0 0
E Lave, jesi navukao "Grammar Nazi" uniformu... :D - MMaarrkkoo, 19.10.15. 17:43, 0 0 0
09/2015
Ima li Ante Čačić šanse biti išta više od privremenog rješenja?

Teško je prvu analizu na ovom portalu započeti ovakvim naslovom bez toga da se odmah u prvoj rečenici naglasi da je primarni cilj ove analize ukazati na njezinu dvosmislenost. Da ne bude nikakve dvojbe, autor ovih redaka drži da treneri poput Ante Čačića ne bi nikada trebali imati mjesta na klupi takve skupine igrača kakvu posjeduje aktualna hrvatska nogometna reprezentacija. Kada bih imao nekakvog utjecaja ili kada bi itko slušao moj glas, onda bi isti išao u prilog odabira nekog stranca. Međutim, nažalost, ovdje ne govorimo o sređenom nogometnom savezu i uređenim nogometnim odnosima, nego o situaciji kakvu imamo. A za tu i takvu situaciju je kudikamo bolje da je izbornikom postao Čačić, nego li bilo tko drugi od kandidata čija su se imena vrtjela bilo po medijima, bilo po glavama navijačke javnosti.

Izborom Ante Čačića svoju najnižu točku je dosegla spirala nezadovoljstva trenutačnim stanjem hrvatskog nogometa uopće, pa tako i reprezentacije. Razlozi za nezadovoljstvo su brojni i takvi da ih ne treba posebno elaboritiati. Međutim, jasno je da čak i da je Zdravko Mamić iza rešetaka, da u GNK Dinamu sjedi garnitura Marić-Šimić-Šokota-Bišćan, da je predjesdnik HNS-a Zvonimir Boban, hrvatski predstavnik u LP Hajduk, a da je Lokomotiva u trećoj županijskoj ligi, izbor Ante Čačića bi svejedno izazivao negativne komentare - glavnu konstantu odnosa prema reprezentaciji suštinski predstavlja (subjektivan) osjećaj navijačkog puka da je klupa ona najslabija karika koja uporno sprečava reprezentaciju da osttvari svoj puni potencijal.

Problem osobe koja će imati ulogu reprezentativnog izbornika prisutan je od samih početaka suvremene inkarnacije hrvatske reprezentacije. Oni koji su tada pratili reprezentaciju sjetit će se da se pokojni Dražan Jerković češće žalio na to da je smijenjen u zakulisnim igrama, jednako kao i njegovi nasljednici Stanko Poklepović i Vlatko Marković. Također, svi se vjerojatno sjećaju kako je nogometna javnost od 1994. i imenovanja Miroslava Ćire Blaževića uvijek bila polarizirana oko pitanja bi li Tomislav Ivić ipak ostvario veće uspjehe. To je osobito bilo izraženo jer Ćiro nikada nije briljirao u onom najdugotrajnijem dijelu reprezentativnih obveza - kvalifikacijama, tako da je bilo sasvim dovoljno vremena da se ova pitanja neprestano artikuliraju. K tome, do SP-a u Francuskoj, najvećom pobjedom hrvatskog nogometa za mnoge je ipak bila ona nad Italijom u Palermu, kada je na klupi sjedio Ivić. Mnogi su tada govorili da je Ćiro u Engleskoj '96. namjerno protiv Portugala izveo rezervnu postavu s ciljem da izbjegne Talijane, premda su se onda ondje neočekivano ukazali Česi. 

Ako je, pak, publika i bila podijeljena po pitanju toga bismo li s Ivićem bili uspješniji, kudikamo je veće slaganje postojalo oko toga da Ćiru na tom mjestu dobrim dijelom drži politika, odnosno blizak odnos s prvim hrvatskim predsjednikom. Ćiro je čak i u Francuskoj za mnoge bio i ostao "pederom". "Da je uveo Prosinečkog ranije, Hrvatska bi pobijedila Francuze i osvojila SP" rečenica je koju je svatko vjerojatno nebrojeno puta makar čuo, ako već nije i sam pomislio. U konačnici Ćiro je preživio i neuspješne kvalifikacije za EP 2000., a presudila mu je podrška generalima koje je umirovio drugi hrvatski predsjednik koja se poklopila s domaćim remijem protiv Škotske.

Mirko Jozić već svojom pojavom i nastupom nije izazivao pretjerane kontroverze, a imao je i kakvu-takvu inozmenu reputaciju (Čile '87. i rad u Colo Colu), ali nije izazivao ni neko unisono odobravanje. Malo tko je, ako je uopće itko zazivao njegov ostanak na klupi. 

Premda je utjecaj zagrebačkih novinara na javnost, makar po količini prisutnosti, znatan, Otta Barića nije prihvaćala čak ni zagrebačka publika koja je njegovom radu u Austriji zlurado pretpostavljala sklonost ka farbanju kose i žaljenju da mu "fale dva igrača." Brzo su ga se odrekli i zg-novinari zgađeni činjenicom da je igranje u nekoj od njemačkogovornih liga bila primarna preporuka za ulazak na reprezentativni popis, ali još više činjenicom da je Barić uporno zaobilazio Niku Kranjčara - tadašnju neospornu ikonu zagrebačkih opinion makera. 

Da stalna na tom svijetu samo mijena jest, osjetio je Barićev nasljednik Zlatko Cico Kranjčar kojemu su posebno zagrebački opinion makeri, pa čak i oni koji izrazito vole štrukle iz Esplanade koje će mama Elvira kasnije Niki redovito nositi u London, zamjerali upravo forsiranje Nike Kranjčara, čiji je put u London vodio preko Splita. Mlađi Kranjčar je i sam osjetio kako je to biti heroj - kada se suprotstavio Mamiću, pa zločinac - kada je odabao "krivi" klub za nastavak karijere. Isti ti koji slavili metu Nikinog bunta, podilazili su toj istoj meti prozivajući Cicu zbog čega u Njemačku nije vodio Eduarda - igrača koji bi ondje ionako bio primarno dodavač bočica. 

Razdoblje od 2006.-2008. je vjerojatno najskladnije razdoblje (što ne znači i apsolutno skladno!) u povijesti hrvatskog reprezentativnog nogometa uopće. Hrvatska je dvostrukim trijumfom nad Englezima suvereno promarširala kroz kvalifikacije, a potom u Austriji napokon prošla skupinu. Ipak, grozan kvalifikacijski ciklus nakon toga na površinu je izvukao neka pitanja s kojima se Slaven Bilić zapravo trebao suočiti još 2006. poput onoga o (ne)dostatnosti ranijeg trenerskog iskustva i tomu koliko je zapravo (ne)uspješan bio ciklus s mladom reprezentacijom obilježen uvjerljiivim porazom protiv Srba. Nakon što je preživio neuspjeh i dobio priliku odvesti reprezentaciju i na EP 2012. Bilić je uvelike izgubio pozitivnu reputaciju koja ga je dotada pratila - javnost ga je počela prvenstveno doživljavati kao Mamićevog čovjeka čijoj je (stvarnoj ili navodnoj) zaštiti dugovao svoj izbornički položaj.

O Štimcu i Kovaču je proteklih tjedana dosta toga rečeno, pa ne bih podsjećao na okolnosti njihovog izbora, nego na nešto drugo. Sviđalo se to nekomu ili ne, obojica su na neki način predstavljali ono što velik dio javnosti traži od hrvatskog izbornika. Neosporno elokventni Štimac je koristeći poziciju glavnog sukomentatora na javnoj dalekovidnici u znatnoj mjeri predstavljao glas javnosti sve nesklonije Biliću kojemu se nakon 2008. počela spočitavati predefanzivna i preoprezna igra. Štimac je savršeno pogađao u žicu prosječnog hrvatskog zaljubljenika u nogomet kojemu je rješenje većine problema redovito napadačka igra ("jer Hrvatska ionako ne zna drugačije"). Istoj je toj nogometnoj javnosti, ipak, smetalo ono što je (opravdano) smatrala Štimčevim samoreklamiranjem, tako da je djelomično i zlurado dočekala njegova spoticanja u pokušajima implementiranja onoga što je kao sukomentator najavljivao. 

Od Kovača se, s druge strane, očekivalo uvođenje "reda, rada i discipline", ali je već porazom protiv Meksika proigrao velik dio (budimo iskreni ne baš velikog) kredita koji je imao. Premda je velik dio negativnog dojma koji javnost ima u ovom ciklusu usmjeren prema (stvarnom ili navodnom) nezalaganju i nezainteresiranosti (stvarno ili navodno) samodopadnih igrača, nakon utakmice protiv Norveške, Kovaču je najviše zamjereno upravo prozivanje igrača za nezalaganje. 

Zanemarimo li Jerkovića, Poklepovića, Markovića i Ivića koji nisu ni imali dovoljno vremena i utakmica, svim je izbornicima zajedničko to što bi se za svakog moglo reći i doista se govorilo da je rezultatski podbacio. Hrvatski su navijači u istoj mjeri uvijek vjerni u kojoj su i uvijek nezadovoljni. 

Što tu može promijeniti Ante Čačić? Ama baš ništa. Pa ipak, upravo je sretna okolnost što je izbornikom on, a ne netko drugi. Jer, ne zaboravimo, usprkos svom izlivanju žuči, neosporna je činjenica da bi i Vulić i Štimac i Ćiro i Poklepović i Katalinić, a vjerojatno i Kranjčar, Bjelica ili Dalić prihvatili Mami... ovaj Šukerov poziv i preuzeli reprezentaciju. Čak i da se savez financijski isprsio pa doveo i Kloppa, nakon prvog kiksa (što bi u kontekstu očekivanja vjerojano bila i mršava pobjeda nad Bugarima od npr. 2:1) u našoj bi se javnosti započelo govoriti o Kloppu kao običnom plaćeniku i naglašavati Jozakovu zlehudu ulogu na klupi. Iz tog je razloga najbolje da je potrošen ionako nepopularan izbor, kojemu se ionako neće priznati čak ni da nekim čudom pohara Francusku kao Ćiro 1998. Kako se među maloprije spomenutim imenima (npr. Bjelica ili Dalić) vjerojatno krije jedan od budućih izbornika, možda nakon Mamićevog pada, dobro je da se nije već sada kompromitirao. Ali i opominjuće.

Još jedna stvar koja se nedovoljno ističe je curenje informacija. Premda je vrhuška nastojala odigrati igrokaz (ili doista dobila košaricu od Prosinečkog), ipak su vjerojatno iz njezinih redova prema medijima konstantno curile potvrde da je jedinim kandidatom upravo Čačić. To nažalost ukazuje da će biti dovoljno onih koji će biti spremni u pravom trenutku okrenuti kapute i sačuvati svoj položaj i očigledno štetatn utjecaj koji imaju.

Tko se danas sjeća da je i Mamić nekoć bio "heroj" kada je "zločincem" bio Zlatko Canjuga. Tada se, naime, nije gledalo što bi moglo biti kasnije. Ali to je već za jednu drugu temu.

Čačić je gotovo idealan izbor
Teško je prvu analizu na ovom portalu započeti ovakvim naslovom bez toga da se odmah u prvoj rečenici naglasi da je primarni cilj ove analize ukazati na njezinu dvosmislenost. Da ne bude nikakve dvojbe, autor ovih redaka drži da treneri poput Ante Čačića ne bi nikada trebali imati mjesta na klupi takve skupine igrača kakvu posjeduje aktualna hrvatska nogometna reprezentacija. Kada bih imao nekakvog utjecaja ili kada bi itko slušao moj glas, onda bi isti išao u prilog odabira nekog stranca. Međutim, nažalost, ovdje ne govorimo o sređenom nogometnom savezu i uređenim nogometnim odnosima, nego o situaciji kakvu imamo. A ...
Čačić je gotovo idealan izbor
Teško je prvu analizu na ovom portalu započeti ovakvim naslovom ...

Respekt: Losovius, Leader, vrbaZG, DAJO22, Topsi,

Slažem se: Agent007, vrbaZG, DAJO22,

Ne slažem se: Losovius,

Naravno da se Blaževića nije voljelo kad je reprezentacija poslije 96' igrala negledljivo loš nogomet. Jozić je bio dobar, ali nije imao volje za više, dok je za vrijeme Barića reprezentacija igrala toliko loše da su nas Slovenci nadigrali u dvije - Losovius, 23.9.15. 10:52, 0 0 0
utakmice. I Bilić je imao sličnih perioda. DAkle, u tri četiri perioda kada se igralo dobro ili solidno, izbornici su uživali poprilično povjerenje. I vani je tako, stoga nas ne vidim kao neku endemičnu naciju u tom pogledu... - Losovius, 23.9.15. 10:53, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.