Bateman

Kritikom do uspjeha
Reputacija
7
Bodova
274
Analiza
56
Ocjena
166
Anketa
148
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

25.05.
Tribina hipoteza

Ne postoji nogometna utakmica u kojoj ne posvjedočimo nekolicini žustrih rasprava igrača sa sucem u vezi njegove odluke, a koje nerijetko završe žutim kartonom za tog igrača. Te situacije za sobom povlače pitanje smisla takvog ponašanja kada je jasno da sudac neće promijeniti svoju odluku niti će igrač postići išta dobro za sebe i za svoju momčad. Spektar i jačina emocija kroz koje svaki igrač prođe tijekom 90 minuta na terenu teško su shvatljivi prosječnoj osobi, ali rasplet u kojem sudac uvažava mišljenje igrača koji agresivno protestira protiv njegove odluke gotovo da je neviđen. S obzirom na to da je nekada lakše reći ono što ti je na duši i zaraditi „samo“ žuti karton nego držati nakupljeno nezadovoljstvo u sebi teško je zamisliti da će se prigovaranja sucu ikada iskorijeniti sustavom kažnjavanja koji je snazi, stoga je IFAB prije nekoliko godina predložio zanimljiv koncept nazvan Sin Bin, ili u doslovnom i istovremeno nespretnom prijevodu – ograđeni prostor za grijeh? Uglavnom, nezahvalno je prevoditi jedan takav izraz, a „kazneni prostor“ je previše suhoparan naziv koji ubija draž originalnog, te sam siguran da ste svi upoznati s engleskim jezikom u dovoljnoj mjeri da bi shvatili na što se cilja.

Revolucionaran koncept

Koncept je sljedeći: u slučaju da igrač počini prekršaj prigovaranja sucu ili nesportskim ponašanjem pokuša iznuditi prekršaj (simuliranje) dobiva kaznu u trajanju od 10 minuta. Tijekom tih 10 minuta njegova momčad igra s igračem manje, a on je prisiljen stajati izvan terena (gdje se ima pravo zagrijavati). Nakon isteka kazne, dozvoljeno mu je vratiti se u igru, a u slučaju da tijekom utakmice ponovi isti prekršaj, biva isključen iz utakmice, ali njegova momčad ima pravo uvesti zamjenu nakon 10 minuta (osim ako sve zamjene nisu već obavljene). A cijela ideja kreće od pretpostavke da će s vremenom činjenica da prigovorom trenutačno i direktno dovodiš svoju momčad u nepovoljan položaj dovesti do toga da će igrači shvatiti kako to zaista nema smisla, jer će omjer onoga što mogu izgubiti i onoga što mogu dobiti postati još neisplativiji.

Od važnijih sportova inačica Sin Bina već otprije postoji u rukometu, hokeju, vaterpolu i ragbiju, koji ujedno ima i najsličniji koncept onom nogometnom, iako se u svim nabrojanim sportovima takve kazne dobivaju i zbog običnih prekršaja, za razliku od ideje IFAB-a. A od prošle sezone eksperimentalna implementacija tog pravila uvedena je i u 31 ligu pod ingerencijom engleskog nogometnog saveza (amaterske lige, ženske lige i lige mlađih uzrasta), dok će od sljedeće sezone pravilo biti uvedeno u sve muške lige od sedmog nogometnog razreda naniže te za sve ženske od petog nogometnog razreda naniže.

Inicijalni uspjeh eksperimenta

Donošenje takve odluke pretpostavlja da je eksperiment uspio, a to potvrđuju i brojke koje kažu kako su se kazne za prigovaranje sucu smanjile za 38% u prosjeku promatrano kroz sve obuhvaćene lige, dok su 72% igrača, 77% trenera i 84% sudaca koji su sudjelovali u tim ligama izjavili da žele nastaviti igrati s tim pravilom. Na tu temu se oglasio i Neale Barry, šef sudaca FA-a, koji je rekao kako će Sin Bin gotovo sigurno u budućnosti biti implementiran na najvišoj razini. No, koliko god to pravilo lijepo zvučalo, postoje ogromne prepreke za njegovo implementiranje na elitnu razinu.

Temeljite promjene i potencijalno bizarne situacije

Prva je očigledna, a ona je logična pretpostavka da bi, barem u početnom periodu, na utakmici viđali po nekoliko takvih privremenih isključenja, što bi imalo ogroman utjecaj na ishod utakmice i što bi uostalom utjecalo i na taktički pristup momčadi. Druga važna prepreka je bizarno pravilo koje se implementira u slučaju da vratar bude kažnjen za prigovor, a koje kaže da u tom slučaju igrač koji se u tom trenutku nalazi na terenu mora stati na gol dok vratar ne odsluži desetominutnu kaznu. Ali ni to nije vrhunac svega, naime, kada istekne deset minuta kazne vratar smije ući u igru, ali u ulozi igrača te se tek po prvom prekidu smije ponovno zamijeniti s igračem na golu i zauzeti svoju osnovnu poziciju. Samo za usporedbu, u hokeju na ledu svaku kaznu koju vratar dobije (minor, major ili misconduct) odslužuje netko od igrača koji se u tom trenutku nalazi na ledu, a ne vratar.

Dakle, problem Sin Bina je njegova manifestacija koja je gotovo nespojiva s pojmom elitnog nogometa. Utakmica u kojoj bi imali primjerice po dvije kazne sa svake strane izmijenila bi se do prepoznatljivosti, jer bi momčadi bile prisiljene taktički se prilagođavati situacijama u kojima imaju deset minuta za iskoristiti igrača više ili se obraniti s igračem manje, te bi to uskoro dovelo do koncepta sličnog hokejaškom powerplayu u kojem bi takve situacije postale zasebni taktički segmenti. Ali ne samo to, zamislite primjerice da gledate El Clasico i Ter Stegen prigovori sucu zbog dosuđenog jedanaesterca za Real, a on ga pošalje na hlađenje dok Rakitić oblači golmanski dres i rukavice te narednih deset minuta stoji na golu. Ili da primjerice gledate polufinale Lige prvaka u kojem u svakom trenutku igrači, ali i mi pred malim ekranima moramo znati ovu tablicu kako bi mogli pratiti što se događa i kome prijeti koja opasnost:

Kada se stvari postave na taj način, implementacija Sin Bina djeluje nezamislivo. Nogomet je igra u kojoj vrijeme teče bez zaustavljanja i u kojoj ne postoje leteće izmjene kao primjerice u hokeju ili rukometu, te u kojoj su zamjene regulirane puno nefleksibilnijim pravilima u odnosu na ragbi, pa bi sukladno tome momčadi bile prisiljene prilagođavati se novonastaloj situaciji na terenu s onim igračima koji se u tom trenutku nalaze u igri. To je važno naglasiti iz razloga što u hokeju postoje posebno sastavljene powerplay i penalty kill formacije koje uvježbavaju takve situacije, kao što je to slučaj i u rukometu u kojem sve više momčadi u situaciji s igračem manje igraju bez vratara. Nogomet si takve stvari ne bi mogao priuštiti i stoga bi taktička priprema za takve situacije, koliko god ona bila dobro izvedena, ipak bila improvizacija koja bi mogla pojačati random faktor, a elitni nogomet sve više teži smanjivanju istoga.

Za Sin Bin je prerano

Zaključak svega jest taj da je Sin Bin jedno poprilično ekstremno pravilo koje će se teško uvesti na najvišim razinama, barem u bliskoj budućnosti, jer njegovi su nedostatci jednostavno preveliki. Svi težimo fair playu i brojke nam kazuju kako je velika većina onih koji su pravilo osjetili na svojoj koži zapravo zadovoljna njime, ali na razini na kojoj su ulozi nemjerljivo veći zasigurno će naići na veliki otpor. Najmoćniji klubovi teško će pristati dati toliku moć sucima u ruke, ali ne samo to, tu se također pojavljuje i pitanje pritiska na njih. Pravilo je osmišljeno kako bi se smanjio pritisak na djelitelje pravde i ono funkcionira u „vikend ligama“ gdje ulozi, osim želje za pobjedom aktera utakmice, gotovo da i ne postoje. Ali kada je nagrada trofej Lige prvaka i silni milijuni koji dolaze s njim, može se postaviti teza da će suci osjećati još veći pritisak pri kažnjavanju igrača.

Uvijek treba težiti pozitivnim promjenama i moderniziranju sporta kako bi on pratio evoluciju društva i bio u skladu s duhom vremena u kojem se nalazimo, ali postoje neke stvari koje bi sportove izmijenilo do neprepoznatljivosti, a Sin Bin je jedna od njih. Možda ćemo kroz godine mijenjanjem svijesti igrača i trenera, te polaganom tranzicijom putem pooštrenih pravila doći do točke u kojoj će se Sin Bin moći implementirati na sve razine, ali za sada samo razmišljanje njegovom uvođenju u elitni nogomet izgleda kao ekstrem.

Sin Bin
Ne postoji nogometna utakmica u kojoj ne posvjedočimo nekolicini žustrih rasprava igrača sa sucem u vezi njegove odluke, a koje nerijetko završe žutim kartonom za tog igrača. Te situacije za sobom povlače pitanje smisla takvog ponašanja kada je jasno da sudac neće promijeniti svoju odluku niti će igrač postići išta dobro za sebe i za svoju momčad. Spektar i jačina emocija kroz koje svaki igrač prođe tijekom 90 minuta na terenu teško su shvatljivi prosječnoj osobi, ali rasplet u kojem sudac uvažava mišljenje igrača koji agresivno protestira protiv njegove odluke gotovo da je neviđen. S obzirom na to da je ...
Sin Bin
Ne postoji nogometna utakmica u kojoj ne posvjedočimo nekolicini žustrih ...

Respekt: Snoop, GNKDZCFC, Luca1010, tshabalala,

Slažem se: Luca1010, tshabalala,

U nas je civilno društvo na niskim razinama i u dogledno vrijeme se ovo neće dogoditi. - Fenix22, 26.5.19. 12:45, 0 0 0
Jasno, ali što kada bi u primjerice četvrtfinalu LP Realu isključilo 3 igrača zbog prigovora? Nastao bi toliki skandal da bi se sutradan osnovala Superliga. Teško da bi klupski čelnici stali na stranu suca i popljuvali svoje igrače u toj situaciji. - Bateman, 26.5.19. 14:00, 0 0 0
Ovo je problem veći od seniora. Seže još od od najnižih kategorija. Isto tako, zamisli situaciju gdje tri igrača Reala izađu na 10 minuti zbog prigovaranja. Misliš da odmah sutra ne bi bila osnovana Superliga? - Fenix22, 26.5.19. 21:15, 0 0 0
Što se tiče Superlige, ja da sam UEFA bi skupa nacionalnim savezima (ponudio bi im određene ustupke) suspendira klubove i zabranio im registraciju novih igrača. Jer UEFA je mafija, to jest organizirani kriminal, pa nek pokažu kako su organizirani. - Fenix22, 26.5.19. 21:19, 0 0 0
Sigurno da bi, zato kažem da bi trebalo pronaći neki model sustavnog postrožavanja kazni. - Bateman, 26.5.19. 23:09, 0 0 0
17.05.
Tribina hipoteza

Kada je Michael Laudrup 2012. naslijedio Brendana Rodgersa na klupi Swanseaja, doveo je nekoliko pojačanja u vrijednosti od oko ukupno 17-ak milijuna funti. Među važnijima su bili Chico Flores, Michu - one-season wonder koji je te sezone proglašen najboljom kupovinom, te Ki Sung-yong i Pablo Hernandez – obojica plaćeni po 6.3 milijuna funti, što je tada bio klupski rekord.

Od ovog potonjeg se mnogo očekivalo, pogotovo kada se uzme u obzir da je na jug Walesa došao kao standardni prvotimac Valencije koji je do tada zabilježio i četiri nastupa u dresu furije. Hernandez je bio neizostavna karika Laudrupove momčadi, ali sa strane nekoliko izvrsnih predstava koje su do današnjeg dana ostale zapamćene u glavama navijača, nikada nije pokazao svu raskoš svog talenta. Često nezainteresiran, dekoncentriran i odsutan mislima, na terenu je izgledao kao demo verzija samoga sebe, teaser za film koji se nikada nije prikazao. Glavni razlozi tome su bili oni već toliko puta spominjani kada su pitanju igrači iz južnijih krajeva - jezična barijera i neprestano loše vrijeme, a ni španjolska kolonija koja je prodefilirala Libertyjem tijekom te dvije godine nije puno pomogla.

Odlazak s Otoka i povratak

Nakon nešto više od godine i pol provedenih na jugu Walesa Michael Laudrup dobio je otkaz, a na ljeto 2014. odlučio je prihvatiti lukrativnu ponudu katarske Lekhwiyae i tamo nastaviti svoju karijeru. Za njim je otišao i Chico Flores, Michu je posuđen Napoliju, a od ostatka španjolske družine samo su Jordi Amat i starosjedioc Angel Rangel ostali u momčadi. Kako se već duže vrijeme pričalo o španjolskom klanu u svlačionici Swanseaja koji nije u dobrim odnosima s ostatkom momčadi, Hernandez je procijenio da je i njemu bolje otići. Također se odlučio za Katar, samo ne za isti klub, već za Al-Arabi. Žena i sin ga nisu pratili već su se vratili u domovinu, a Hernandez je nakon pola godine provedene u Kataru i pola u Emiratima, odlučio da bez obzira na dobru zaradu Bliski istok nije za njega te se vratio u Španjolsku, točnije u Rayo Vallecano.

Tamo je odigrao ukupno 30 utakmica u kojima je postigao tri pogotka i zabilježio četiri asistencije, ali kako su te sezone ispali iz Primere, u ljeto 2016. na nagovor bivšeg trenera Garyja Monka odlučio se vratiti na Otok, ovoga puta u Leeds United. Zahvaljujući dobrim predstavama u prvom dijelu sezone, klub mu je u dva navrata odlučio produljiti ugovor, a on se odužio odličnim predstavama koje su mu naredne sezone donijele titulu igrača godine Leeds Uniteda. Hernandez je sada igrao sa smiješkom na licu i napokon izgledao kao onaj igrač koji je mogao i trebao biti, no ipak, nakon što je na klupu došao Marcelo Bielsa, pojavile su se sumnje kako će Španjolac odgovoriti na zahtjeve argentinskog „luđaka“.

Život pod Bielsom

Odgovorio je s 12 pogodaka i 12 asistencija u regularnom dijelu sezone, što znači da je direktno sudjelovao u trećini pogodaka svoje momčadi. Također je kreirao 16 velikih prilika za svoje suigrače, što je dodatno pridonijelo njegovom izboru u momčad sezone Championshipa, te mu također osiguralo nagradu za najboljeg igrača Leedsa drugu sezonu zaredom. Najvažniji igrač „usnulog diva“ koji je ove sezone bio odlučan vratiti se u elitno društvo djelovao je spektakularno, toliko da je Bielsa rekao za njega kako je on jedan od najboljih krilnih igrača koje je ikada vidio i proglasio ga kompletnim igračem kojeg se nema više što naučiti. Dobroj tehnici pridodao je i sposobnost prepoznavanja situacija i pronalaženje prostora, a Bielsina fluidna filozofija osigurala mu je da u ulozi wide playmakera bude slobodan napuštati svoju poziciju, što je oslobodilo sav onaj potencijal koji je do tada skrivao. Dok je većinu svojih asistencija poslao sa svoje nominalne pozicije, pogotke je postizao većinom udarcima nakon ulaska s lijeve strane i završavajući akcije koje je sam i započeo, te je bio najvažniji kotačić Bielsine momčadi.

No na Hernandezovu žalost „usnuli div“ ipak nije uspio izboriti nastup u Premier League sljedeće sezone, nakon što su u playoffu ispali od Lampardovog Derby Countyja. Veliki dio sezone Leeds je obitavao na samom vrhu Championshipa, a to je bio slučaj sve do 36. kola kada su se nalazili na drugom mjestu koje direktno vodi u viši rang. Nakon toga je nastupio strmoglavi pad i stvorio se dojam da se Leedsu dogodilo ono što je u javnosti poznato kao „Bielsin efekt“, odnosno zamor koji se javlja kod Bielsinih momčadi kako se sezona približava kraju, pa su tako u zadnjih 10 kola sakupili samo 13 bodova i pali na 3. mjesto. No, bez obzira na to što predrasude u većini slučajeva imaju uporište u stvarnosti, ovoga puta to nije bio ispravan zaključak.

Prokletstvo usnulog diva

Prava istina je ta da je Leeds u tih 10 kola uputio 215 udarac na gol, od čega 53 u okvir gola i pritom zabilježio xG (expected goals) rate od 22.28. Preračunato u prosjek, brojke su iznosile 21.5 udarac, 5.3 u okvir i xG od 2.3 po utakmici – sve unutar dotadašnjeg prosjeka. Obrambeno gledano, također nisu odskakali previše od prosjeka, jer su u tom periodu primali 1.2 pogotka po utakmici, za razliku od dotadašnjih 1.06, a ako izuzmemo pušteni gol Aston Villi, prosjek se spušta na 1.1. Ono gdje su igrači Leedsa zakazali bila je konverzija šansi. U tih 10 kola postigli su samo 13 pogodaka, odnosno 40% manje od očekivanog broja. Ako uzmemo u obzir i kako su imali veći broj udaraca na gol i xG rate i od Norwicha i od Sheffield Uniteda, dolazimo do zaključka kako im je jednostavno nedostajalo koncentracije pred golom, a ne energije. Doduše, istina je da su u završnici sezone imali podužu listu ozljeda zbog kojih su im navijači dodijelili nadimak Injury United FC, a što se može djelomično pripisati Bielsinim trenažnim metodama. Ali kada znamo da problem nije bio u produkciji prilika, već u njihovoj realizaciji, teško je to proglasiti najvažnijim razlogom njihovog pada.

Na kraju su morali u doigravanje u kojem su, nakon dobre prve utakmice u kojoj su ostvarili minimalnu pobjedu, kod kuće odigrali jednu poprilično nezrelu utakmicu koja ih je stajala šanse za promociju. Loša utakmica vratara Casille i obrane općenito, nepotrebni prekršaji (prvo Cooperov za najstrožu kaznu, a kasnije Berarrdijev za drugi žuti), te izostanci Adama Forshawa i najboljeg strijelca Kemara Roofea, pomogli su Derbyju okrenuti rezultat u njihovu korist unatoč činjenici da je Leeds do pred sam kraj prvog poluvremena druge utakmice imao ukupno vodstvo od 2:0. Samo za usporedbu, od 24 utakmice u kojima je poveo ove sezone, Leeds je u njih 22 pobijedio, a samo jednu izgubio.

Pronalazak sreće

Hernandez je nedavno napunio 34 godine ali još godinu dana ima ugovor s Leedsom, stoga ako momčad ostane na okupu, a Bielsa na klupi, novi napad na elitni razred engleskog nogometa ne bi smio izostati. No, da više i ne zaigra u Premier League, to neće biti smak svijeta za njega, jer dokazao je i sebi i drugima da može biti ono što obećava. Nakon kratkih epizoda na Bliskom istoku i u rodnoj Španjolskoj shvatio je da želi još jednom pokušati u Engleskoj, te je odlučio dati sve od sebe i iskupiti se za indolentnost iz perioda provedenog u Swanseaju. Došao je u najkvalitetniju drugu ligu i općenito jednu od kvalitetnijih na svijetu, odlučan da ovoga puta pokaže što zna i umije, a spomenute nagrade samo su potvrdile kako je u tome i uspio. Pablo Hernandez nije ispisao nekakvu bajku ili hollywoodski „tale of the underdog“, on je jednostavno proživio realističnu životnu priču o ljudskom sazrijevanju ispričanu kroz jednu poprilično običnu karijeru.

No to ne znači da je zbog toga imao lakši put ili da njegova priča nije vrijedna prepričavanja. Zasigurno nije bilo jednostavno vratiti se u zemlju u kojoj je proveo poprilično trnovit period svoje karijere, i to u niži razred, ali Hernandez je bio siguran da to želi. Dočekalo ga je isto ružno vrijeme i isti strani jezik, ali razlika je bila u tome što je sada on bio drugačiji, bio je zreliji. Shvatio je da njegova karijera neće trajati još dugo i da treba uživati u njoj. Dobio je drugu priliku za uspjeti na Otoku i iskoristio ju je na najbolji mogući način, a hoće li dobiti drugu priliku i za nastupiti u elitnom razredu engleskog nogometa, ostaje za vidjeti. Možda će se naći koji premierligaš iz donjeg dijela tablice koji će biti zainteresiran za jednog od najboljih igrača Championshipa, bez obzira na njegove godine. Ali za Hernandeza bi više smisla imalo ostati u Leedsu u kojem je obožavan i s njim još jednom pokušati dohvatiti Premier League. Uostalom, i sam je nedavno rekao kako mu je dolazak u Leeds najbolja odluka karijere.

Pablo Hernandez nije igrač kojeg će javnost posebno pamtiti nakon što se udalji s nogometnih travnjaka, ali je primjer čovjeka koji se izborio za drugu šansu, odlučan da je ovoga puta zaista i iskoristi. Nije želio nastaviti voditi financijski unosan, ali poprilično bezdušan život na Bliskom i Dalekom istoku ili u Sjevernoj Americi, već se vratio onome zbog čega je i počeo igrati nogomet. Pronašao je svoju sreću prije nego je bilo prekasno i na tome mu treba skinuti kapu.

Sazrijevanje Pabla Hernandeza
Kada je Michael Laudrup 2012. naslijedio Brendana Rodgersa na klupi Swanseaja, doveo je nekoliko pojačanja u vrijednosti od oko ukupno 17-ak milijuna funti. Među važnijima su bili Chico Flores, Michu - one-season wonder koji je te sezone proglašen najboljom kupovinom, te Ki Sung-yong i Pablo Hernandez – obojica plaćeni po 6.3 milijuna funti, što je tada bio klupski rekord. Od ovog potonjeg se mnogo očekivalo, pogotovo kada se uzme u obzir da je na jug Walesa došao kao standardni prvotimac Valencije koji je do tada zabilježio i četiri nastupa u dresu furije. Hernandez je bio neizostavna karika Laudrupove momčadi, ali ...
Sazrijevanje Pabla Hernandeza
Kada je Michael Laudrup 2012. naslijedio Brendana Rodgersa na klupi ...
Sjajan tekst. Bravo. - RealMadrid7, 17.5.19. 17:22, 0 0 0
Hvala. - Bateman, 18.5.19. 10:31, 0 0 0
09.05.
Liga prvaka: analiza polufinala:

Tottenham je u posljednjih 20-ak dana prošao kroz poprilično kaotično razdoblje. Nakon dramatičnog dvomeča protiv Manchester Cityja, u prvoj utakmici polufinala Lige prvaka izgubili su kod kuće od Ajaxa, bez suspendiranog Sona i ozlijeđenog Kanea, dok je Vertonghen bio prisiljen izaći u 39. minuti, također zbog ozljede. Za vikend su, pak, pružili predstavu koja se najbolje može opisati kao kolektivno pomračenje uma, upisavši poraz od Bournemoutha u utakmici u kojoj su skrivili nekoliko nedosuđenih jedanaesteraca i zaradili dva crvena kartona (i mogli još barem jedan). A ako uzmemo u obzir da je jednoga zaradio Son, napravivši potez nekarakterističan za njega, a drugog Foyth samo minutu nakon što je ušao u igru, te da su bez boda ostali duboko u sudačkoj nadoknadi, utakmica je ostavila poprilično bizaran dojam. No kaotične situacije već u pravilu kucaju na vrata Spursa iz sezone u sezonu, i dok bi proteklih sezona Pochettinova družina bivala uvučena u vrtlog, ove godine odlučili su stisnuti zube i isplivati iz njega.

Minimalni zaostatak iz prve utakmice nije se činio nemogućim za dostići, ali kada je u 5. minuti utakmice De Ligt pogodio za vodstvo, situacija se promijenila. Visokim presingom Ajax nije dao Tottenhamu da iznese loptu iz svoje trećine, a Pochettinova 4-4-2 formacija sa široko postavljenim Allijem i Eriksenom, te Lucasom i Sonom u napadu, nije nudila potrebna rješenja. Nemogućnost iznošenja lopte i Ajaxov agresivni presing igrači Tottenhama pokušali su riješiti driblinzima, pa su tako imali 44 pokušaja od čega 23 uspješna, dok je Ajax imao 8/12. Jedino su tako mogli probiti srednji blok domaćina i s dovoljnim brojem igrača doći u posljednju trećinu, no i dalje nisu uspijevali stvoriti šansu, a kada je Ziyech pogodio u 35., Tottenham se činio mrtav.

Pochettino je na poluvremenu shvatio da nema više što čekati te je odlučio povući jedini logičan potez i poslati svoju momčad na sve ili ništa. Izvadio je Wanyamu i uveo Llorentea, koji je trebao služiti kao target man, odnosno iskontrolirati loptu upućenu u zadnju trećinu i proslijediti je suigračima, što je na kraju i bilo ključno kod Tottenhamovog pobjedničkog pogotka. Uz to, gosti su implementirali mnogo fluidniju filozofiju i preuzeli mnogo više rizika, što im je omogućilo nepredvidljivost i lakše dolaženje do šansi.

Na svijetu postoje dvije vrste ljudi - oni koji u kriznoj situaciji zablokiraju i oni koji u sebi pronađu snagu za koju nisu ni znali da je imaju, a upravo se ovo drugo dogodilo Spursima u drugom dijelu. Sva ona nemoć iz oba prva poluvremena polufinalnog dvoboja nestala je, a na terenu se ukazala momčad koja je izgledala mnogo drugačije od dobrog starog Tottenhama koji se do sada vladao po prvom principu.

Rezultat svega bila je neka vrst kontroliranog kaosa, u kojem su prilike prštale na obje strane. Tottenham je pokazao napadačku kvalitetu s kojom se obrana Ajaxa mučila, dok za problem zvan Llorente Blind nije imao rješenja. Ali i domaćini su u svom stilu nastavili tražiti nove pogotke, pa su tako do kraja imali još nekoliko dobrih prilika koje ipak nisu uspjeli iskoristiti. Ipak, igrač koji se u tom nastalom kaosu najbolje snašao bio je Lucas Moura, koji je odigrao možda i najbolju utakmicu u karijeri. Dobro je poznato kako je brzina njegovo najjače oružje, što se pokazalo i sinoć, no samo to ne bi bilo dovoljno u utakmici u kojoj mladi lavovi amsterdamskog kluba nisu ostavljali previše prostora protivnicima. Potrebno je bilo iskontrolirati loptu u punoj brzini s igračem na leđima i pospremiti je iza leđa Onane, i to dva puta – jednom u 55. minuti i jednom duboko u sudačkoj nadoknadi, dok je drugi pogodak remek-djelo za sebe. 9/16 dobivenih duela, 4/6 driblinga i 5 udaraca na gol, brojke su koje su samo upotpunile njegovu pravovremenost i prostorno razumijevanje koje je odvelo Tottenham u finale.

Bez obzira na estetski nenadmašan nogomet koji je Ajax pokazao ove sezone, po ulasku u sudačku nadoknadu teško je bilo reći da bi Tottenhamov prolaz bio nezaslužen, samo je bilo preostalo za vidjeti hoće li u Madrid najuzbudljivija momčad Lige prvaka ili Pochettinovi „luzeri“. Na kraju je sudbina odlučila će to biti Spursi i da ćemo baš u Madridu dobiti prvog ne-španjolskog osvajača Lige prvaka još od 2013. Pobjednik će biti momčad iz Premier League, lige čiji su klubovi ove sezone odlučili ne zadovoljavati se s onim što im se pruži, već tražiti više.

Pochettino je dvaput ove sezone nadišao stigmu koja (zasluženo) svih ovih godina prati njegovu momčad, a suze nakon utakmice najbolje su pokazale koliko je argentinski majstor svih ovih godina patio za nekim opipljivim uspjehom, bez obzira na izjave kako trofeji nisu mjerilo uspjeha. Omogućio si je priliku zaigrati u finalu najelitnijeg europskog klupskog natjecanja, a kako god ta utakmica završila, s nula potrošenih ičega u zadnjih godinu dana, njegovi Spursi su već nadišli očekivanja. Ajax je tijekom ovih 180 minuta pokazao bolji, dotjeraniji nogomet, ali u nemilosrdnom svijetu u kojem živimo stvari se većinom ne svode na to tko je bolji, već tko je gladniji. A Pochettino i njegovi luzeri ove sezone su jako gladni.

Glad i suze Mauricia Pochettina
Tottenham je u posljednjih 20-ak dana prošao kroz poprilično kaotično razdoblje. Nakon dramatičnog dvomeča protiv Manchester Cityja, u prvoj utakmici polufinala Lige prvaka izgubili su kod kuće od Ajaxa, bez suspendiranog Sona i ozlijeđenog Kanea, dok je Vertonghen bio prisiljen izaći u 39. minuti, također zbog ozljede. Za vikend su, pak, pružili predstavu koja se najbolje može opisati kao kolektivno pomračenje uma, upisavši poraz od Bournemoutha u utakmici u kojoj su skrivili nekoliko nedosuđenih jedanaesteraca i zaradili dva crvena kartona (i mogli još barem jedan). A ako uzmemo u obzir da je jednoga zaradio Son, napravivši potez nekarakterističan za njega, ...
Glad i suze Mauricia Pochettina
Tottenham je u posljednjih 20-ak dana prošao kroz poprilično kaotično ...
01.05.
Liga prvaka: analiza polufinala:

Nakon rušenja dvaju europskih divova Ajax je stigao u London u goste Tottenhamu. Domaćini su bili oslabljeni za ozlijeđenog Kanea i suspendiranog Sona, ali činjenica da igraju na svom terenu i da su ove sezone pokazali jako dobar nogomet, davao im je laganu prednost. No momčad Erika ten Haga nije bila impresionirana time te je od samog početka utakmice odlučila nametnuti svoju igru.

Ajax je krenuo izuzetno agresivno, a nagrada im je došla već u 15. minuti, kada je van de Beek hladnokrvno pospremio loptu u mrežu nakon odlične akcije i ne baš sjajne reakcije Rosea. Ajaxova dominacija u tom periodu najbolje se očitovala u 66% posjeda i 172 dodavanja (Tottenham je u tom trenutku imao 70), od kojih je 58 bilo u napadačkoj trećini. U 24. minuti stvorili su još jednu sjajnu priliku, a protagonist je ponovno bio van de Beek koji je prvo svojom kretnjom odvukao Trippiera i tako otvorio prostor na lijevom krilu za Tagliafica, a potom ušao iza leđa protivničke obrane gdje je iz prve dobio loptu od Tadića i pucao, no Lloris je dobro reagirao.

Zahvaljujući dobrom visokom presingu gostiju, Tottenham nije mogao razviti igru, pa su dugim loptama tražili Llorentea i u manjoj mjeri Lucasa, a njih dvojica su do kraja utakmice zajedno sakupili 60 duela, od kojih su u njih 29 izašli kao pobjednici. No iz toga se u većini slučajeva ne bi izrodilo ništa, već su domaćini ipak najopasniji bili iz prekida, ponajprije zahvaljujući dobrom tajmingu i visoko postavljenoj obrani Ajaxa. Llorente i Alderweireld su se nekoliko puta našli u situaciji iz koje su pucali glavom, ali ti pokušaji nisu bili posebno opasni. A da nesreća za domaćine bude još veća, nakon jednog od tih prekida ozlijedio se Vertonghen, kojega je Onana nokautirao u svom izlasku. Sissoko ga je zamijenio, a Tottenham je nakon toga prešao u formaciju s četvoricom u obrani.

U drugom poluvremenu Tottenham je preuzeo konce igre, ali i dalje nisu mogli ozbiljnije zaprijetiti gostujućem golu. Ajax se branio strpljivo i disciplinirano, ali ne ostavljajući protivniku ni prostora ni vremena. Znali su da je 1:0 u gostima ogroman rezultat, pogotovo u polufinalu Lige prvaka i željeli su prvenstveno zadržati vodstvo. Izostanak Sona kod domaćina bio je očit, a Llorente se pokazao nedovoljno kvalitetnim za napraviti nešto značajno, te se Tottenham u nijednom periodu utakmice nije činio kao momčad koja može utakmicu okrenuti u svoju korist. Usprkos Tottenhamovoj dominaciji u drugom poluvremenu, na kraju je Ajax bio taj koji je stvorio najbolju šansu, ali je sreća ipak odlučila barem malo pomaziti Spurse pa je tako udarac Neresa završio na vratnici i učinio rezultat osjetno manje dramatičnim za domaćine.

Nisam jedan od onih koji smatraju da postoji ispravan način igranja nogometa i kvalitetnu obranu cijenim koliko i kvalitetan napad. Ali onome što je Ajax prikazao ove sezone, zaključno s prvim poluvremenom utakmice protiv Tottenhama, gotovo je nemoguće pronaći mane i ne diviti se. Kada bi mi netko danas došao i pitao me kako treba izgledati dobar nogomet, zasigurno bih mu pokazao prvih pola sata ove utakmice, ali ono gdje je Ajax večeras pokazao kako su ozbiljna momčad zrela za finale Lige prvaka bilo je drugo poluvrijeme. Staloženim i discipliniranim čuvanjem rezultata, tijekom kojeg se nisu u potpunosti uvukli u niski blok i tamo čekali protivnika, pokazali su zrelost, a problem obrambenih prekida u drugom poluvremenu nije bio toliko izražen jer se Onana priviknuo na situaciju pa je bio aktivniji i sigurniji u izlascima, kamuflirajući na taj način mane svoje obrane.

Nakon odlične predstave u Londonu, Ajax će u Amsterdamu pokušati obraniti stečenu prednost, a iako će se Tottenhamu vratiti Son, ten Hagova momčad u uzvrat ulazi kao favorit, i to sasvim zasluženo. Jer ne samo da nisu podbacili, već su i dokazali kako su zrela momčad koja zna kako zadržati prednost pod pritiskom.

Ajax je položio ispit zrelosti
Nakon rušenja dvaju europskih divova Ajax je stigao u London u goste Tottenhamu. Domaćini su bili oslabljeni za ozlijeđenog Kanea i suspendiranog Sona, ali činjenica da igraju na svom terenu i da su ove sezone pokazali jako dobar nogomet, davao im je laganu prednost. No momčad Erika ten Haga nije bila impresionirana time te je od samog početka utakmice odlučila nametnuti svoju igru. Ajax je krenuo izuzetno agresivno, a nagrada im je došla već u 15. minuti, kada je van de Beek hladnokrvno pospremio loptu u mrežu nakon odlične akcije i ne baš sjajne reakcije Rosea. Ajaxova dominacija u tom ...
Ajax je položio ispit zrelosti
Nakon rušenja dvaju europskih divova Ajax je stigao u London ...
Dečki koji spavaju u trokutu a kad se probude odrade presing na prvog čovjeka kojeg ugledaju. Fantastičan nogomet igraju. - Wingback_3, 1.5.19. 11:22, 0 0 0
28.04.
Tribina hipoteza

Četiri kola prije kraja Borussia Dortmund za Bayernom je zaostajala jedan bod, te se imala razloga nadati da ipak može uzeti naslov prvaka Njemačke. Prva prepreka im je bio Schalke, ljuti rival koji nije imao dobru sezonu i koji se našao malo iznad zone ispadanja. Ruhrski derbi od davnina je susret od posebne važnosti za navijače obiju momčadi i kao i u svim derbijima, trenutna forma u većini slučajeva nije igrala presudnu ulogu. No ipak, s obzirom na to da je Borussia igrala kod kuće, te da su u posljednjih osam međusobnih utakmica samo jednom bili poraženi, a kod kuće zadnji put u listopadu 2012., imali su svako pravo nadati se pobjedi.

I stvari su krenule u tom smjeru jer je već u 14. minuti Gotze postigao pogodak, nakon fantastične asistencije Sancha. Kada bismo tom vodećem pogotku pridodali i činjenicu da je Schalke prije ove utakmice zabio samo 32 pogotka u prvenstvu, mogli smo već tada ugasiti utakmicu i upisati tri boda domaćinima. No nakon samo četiri minute Schalke je izjednačio, doduše uz veliku dozu sreće. Juliana Weigla je lopta pogodila u ruku, a sudac Zwayer je dosudio najstrožu kaznu. Dojam je bio da Weigl nikako nije mogao izmaknuti ruku u koju ga je lopta pogodila iz velike blizine, ali VAR nije imao milosti, te je Caligiuri poravnao rezultat.

U 28. minuti uslijedio je novi šok za domaćine nakon što je Sane pogodio za vodstvo Schalkea. Caligiuri je izveo udarac iz kuta, a unatoč odličnom skoku gostujućeg braniča, najveći dio krivice ide na leđa Borussijine obrane, s obzirom na to da su u trenutku Saneovog skoka čak četvorica domaćih igrača bili oko njega, a gotovo da se nitko nije ni potrudio ući u zračni duel s njim. Ali to i ne bi trebalo toliko čuditi kada uzmemo u obzir da je Borussia ove sezone primila čak 30 posto svojih golova iz prekida, što je najviše u cijeloj ligi.

Uz to, mučili su se stvoriti šanse, ponajviše zbog discipliniranog pristupa Schalkeovih igrača, odnosno sudjelovanja svih 10 igrača u fazi obrane. Branili su se u srednjem i niskom bloku te uz pomoć Embola i Burgstallera raditi pritisak na vezne igrače, a svoje prilike tražili su iz kontre i prekida. Na žalost po domaćine, obrana je njihov uvjerljivo najslabiji dio momčadi i u pravilu im se ne piše dobro kada napad zakaže. Početkom drugog poluvremena Borussia je krenula po izjednačujući pogodak, a vremena je bilo dovoljno čak i za preokret. Ali onda je uslijedilo pet minuta iz noćne more koje su sažele cijelu Borussijinu sezonu i ostavile ih najvjerojatnije bez naslova. U 60. minuti Reus je dobio izravni crveni karton nakon neopreznog prekršaja iz kojeg je Caligiuri fantastično pogodio za 3:1, dok je u 65. Weigl također isključen zbog ružnog starta na istom igraču.

I samo tako, Dortmund je ostao bez realnih šansi za naslov izgubivši od najljućih rivala kod kuće i to na spektakularno bizaran način. Kasnije su prvo smanjili rezultat te nakon toga primiti i četvrti gol, ali utakmica je bila gotova u 65. minuti. Tako blizu, a tako daleko – mogla bi biti konstatacija koja najbolje opisuje Borussijinu sezonu. Jer iako su igrali možda i najbolji nogomet u Bundesligi, nikada nisu djelovali kao da mogu otići do kraja, a ispadanje iz Lige prvaka od Tottenhama bez ispaljenog metka i nedavno poniženje od strane Bayerna pokazali su koliko su daleko od europske elite.

Ne bi bilo sasvim točno reći da je Borussia izgubila prvenstvo protiv Schalkea jer je Bayern ušao u završnicu s bodom prednosti, a usto nitko zapravo nije ni vjerovao da klub iz Dortmunda može ostvariti takav podvig. Bez obzira na nekoliko vrhunskih igrača predvođenih fantastičnim Jadonom Sanchom, kadar im ipak nije dovoljno širok, a ni dovoljno kvalitetan. Učestale rotacije na bekovskim i stoperskim pozicijama, te neiskustvo igrača koji su pokrivali te pozicije (osim Piszczeka koji je ostavio dojam kako su najbolji dani iza njega), glavni su razlozi zašto Borussia nikada nije izgledala kao favorit za naslov. Također, mora se i spomenuti vratara Burkija koji je ove sezone pružao predstave koje su daleko od onih na temelju kojih je zaradio transfer u Dortmund i nije bio na razini potrebnoj klubu koji se bori za naslov. S druge strane terena, Paco Alcacer je nezaustavljivo punio mreže prije Nove godine, da bi nakon nje postigao samo pet golova u ukupno 13 utakmica u kojima je nastupio, a iako je Gotze odrađivao dobar posao kao „lažna devetka“, Borussiji je nerijetko nedostajalo kvalitete u završnici. Stoga nije čudno što je cijela njihova sezona i borba za prvo mjesto bila prožeta sumnjom, i to u sezoni u kojoj Bayern prolazi kroz teški period.

Ovaj ruhrski derbi Borussia je jednostavno morala dobiti kako god zna i umije i nije smjela dopustiti da je stvari na koje ne može utjecati poremete. Njeni igrači si nisu smjeli dopustiti loše branjenje kornera, niti 2 crvena kartona u razmaku od pet minuta, od kojih je jedan bio apsolutno nepotreban i direktno doveo do pogotka koji je riješio utakmicu. Nisu uspjeli izdržati, a Bayern, koji se i sam cijelu sezonu muči s pronalaskom forme, ovu će situaciju gotovo sigurno znati iskoristiti.

Kako ostati bez prvenstva u pet minuta
Četiri kola prije kraja Borussia Dortmund za Bayernom je zaostajala jedan bod, te se imala razloga nadati da ipak može uzeti naslov prvaka Njemačke. Prva prepreka im je bio Schalke, ljuti rival koji nije imao dobru sezonu i koji se našao malo iznad zone ispadanja. Ruhrski derbi od davnina je susret od posebne važnosti za navijače obiju momčadi i kao i u svim derbijima, trenutna forma u većini slučajeva nije igrala presudnu ulogu. No ipak, s obzirom na to da je Borussia igrala kod kuće, te da su u posljednjih osam međusobnih utakmica samo jednom bili poraženi, a kod kuće ...
Kako ostati bez prvenstva u pet minuta
Četiri kola prije kraja Borussia Dortmund za Bayernom je zaostajala ...
04/2019
Tribina hipoteza

Engleska „velika šestorka“ svake godine se sve više odvaja od ostatka lige, ali unatoč tome, lagani protivnici u Premier ligi gotovo da ne postoje. Ovaj vikend su Tottenham, Manchester United, Arsenal i Chelsea - sve momčadi koje se bore za preostala dva mjesta koja vode u Ligu prvaka sljedeće sezone, prosule bodove i tako ostavile borbu otvorenom do samoga kraja prvenstva.

Tottenhamov poraz od Manchester Cityja koji se bori za naslov i nije došao kao iznenađenje, ali Unitedova katastrofa na Goodisonu Parku na kojem su izgubili 4:0, Arsenalov domaći poraz od Crystal Palacea i Chelseajevih 2:2 s Burnleyjem kod kuće, rezultati su koji su u najmanju ruku bili neočekivani.

S druge strane, ti isti klubovi došli su do četvrtfinala europskih natjecanja u kojima su sudjelovali, a četvorica od njih su prošli i u polufinala. Arsenal izgleda kao favorit za osvajanje Europske lige, Chelsea također ima dobre šanse proći u finale, a Tottenham i Liverpool čekaju polufinalne susrete Lige prvaka. U tom polufinalu bi se vrlo lako moguće našao i City da ih je ždrijeb pomazio, dok je United jedina momčad koja je očekivano i zasluženo ispala, a ne smijemo zaboraviti da su oni na svom putu izbacili moćni PSG. Stoga bi logično bilo zaključiti da s obzirom na nesrazmjerno veću količinu kapitala koja se slijeva u Premier ligu u odnosu na ostatak elitnih liga, ova sezone izgleda kao najava dominacije engleskih klubova Europom, te se postavlja pitanje hoće li ostatak elite biti u stanju pratiti je.

Money, money, money...

Novac od televizijskih prava s kojim se ne može mjeriti ni jedna druga liga osigurale su astronomsku potrošnju klubova koja raste iz godine u godinu. Možda i najbolji primjer financijske moći engleskih klubova je Fulham, povratnik u Premier ligu u vlasništvu pakistansko-američkog milijardera Shahida Khana koji je ove sezone na pojačanja potrošio ogromnih 100 milijuna funti, dok od prodaje nisu zaradili gotovo ništa. To bi se čak i moglo opravdati željom kluba koji se tek vratio u elitno društvo da okupi momčad sposobnu i zadržati taj status, no ove godine Fulham se ekspresno vratio u Championship, a samo za usporedbu jedine momčadi koje su ušle u veći minus ove sezone su Chelsea, Liverpool, Juventus i PSG.

U tablici ispod možemo vidjeti potrošnju po ligama unatrag dvadeset godina, odnosno od sezone 1999./2000. koja je uzeta kao početna točka iz razloga što tek od tada imamo detaljnije podatke o potrošnji svih liga, a spomenuti period je dovoljan kako bi se pokazala razlika između Premier lige i ostatka elite. Također, s obzirom na to da je postojao period u kojem je portugalska liga preskočila francusku na petom mjestu UEFA-inog poretka, u obzir su uzete obje lige.

Platne liste kao odrednica uspjeha

Iz tablice je jasno da Premier liga, koja se ionako već godinama smatra najelitnijom destinacijom za igrače, sve više odmiče od ostatka Europe te naizgled postaje sve više sama sebi dovoljna. No ipak, Liga prvaka je i dalje najveći europski trofej kojeg svatko želi osvojiti, a pogotovo strani treneri i vlasnici klubova kojih je engleski nogomet prepun. Nitko od velike šestorke na klupi nema Engleza, dok se Levy ističe kao jedini domaći vlasnik. „Ušati“ pokal posebno imponira šeicima koji Ligu prvaka gledaju kao nenadmašni prestiž, ali u Ligi prvaka konkurencija je jača nego ikad te se tamo i dalje moraju boriti s velikanima iz Italije, Španjolske, Njemačke i Francuske (čitaj: PSG-om), velikanima koji raspolažu gotovo jednakim sredstvima. Kuper i Szymanski u svojoj knjizi Soccernomics zaključili su kako uspjeh nogometnih klubova više korelira s visinom njihove platne liste nego s količinom novca potrošenog na transfere, stoga bi tu trebao ležati odgovor zašto će Real, Barcelona, Juventus, Bayern i PSG i ostali i dalje imati što za reći na europskoj sceni.

* Ovdje ću ubaciti jedan podatak koji ide u prilog zaključku spomenutog dvojca, a on glasi kako Fulham ove sezone, unatoč ogromnoj potrošnji na tržištu, bilježi tek 14. po visini platnu listu u Premier ligi.

Prosječna plaća na razini cijele Premier lige ove sezone iznosi 3 milijuna funti, dok se u La ligi kao prvoj pratilji ta brojka kreće oko 2.2 milijuna. U Serie A prosječna primanja igrača su 1.5 milijuna funti, u Bundesligi 1.4, a u Ligue 1 milijun funti. No ako pogledamo klubove pojedinačno, dolazimo do sljedećeg poretka: na vrhu je Barcelona, zatim slijede Real i dva Manchesterska kluba, a iza njih redom PSG, Bayern, Juventus, Chelsea, Liverpool, te Arsenal koji zaključuje top 10. Dakle, dolazimo do zaključka kako pojedinačno gledano najbolji klubovi iz ostalih liga petice troše jednako, a neki čak i više od engleskih, te da sukladno tome neće izgubiti svoj status na europskoj sceni, bez obzira na nezadrživi rast Premier lige kao kolektiva.

No bez obzira na kvalitetu i financijsku moć kontinentalnih velikana, ostali klubovi u njihovim ligama ih već duže vrijeme ne prate, te susreti koje igraju u domaćem prvenstvu većinom ne budu ni približno kompetitivni kao oni koje gledamo na Otoku. A to onda ne ispunjava njihov financijski potencijal i posljedično ostavlja traga na njihovim europskim nastupima, jer prije meča za pojas prvaka nije dovoljno samo imati sparing partnera, već moraš iskusiti i stvarnu borbu.

Englesko otkrivanje Europske lige

Summa summarum svega je ovogodišnja situacija koja izgleda kao nagovještaj onoga kako će stvari izgledati od sada pa nadalje - Engleska će biti glavna sila u Ligi prvaka, a dojam je da bi mogli dominirati i Europskom ligom jer računica je poprilično jednostavna. Šest je velikih klubova u engleskoj, a mjesta u Ligi prvaka je samo četiri. Ono dodatno, peto, donosi osvajanje Europske lige. Najjači klubovi iz Italije, Španjolske, Njemačke, Francuske, pa čak i Portugala u pravilu će prolaziti skupine Lige prvaka, što znači da se neće naći u ždrijebu Europske lige, ostavljajući engleske klubove kao jedinu pravu elitu u tom natjecanju. Uzmemo li za primjer ovu sezonu, vidimo da bez obzira na dobru formu i odlične ovosezonske predstave Valencije i Eintrachta, Arsenal i Chelsea ipak u susrete ulaze kao favoriti, a pobjeda Topnika nad Napolijem od ukupnih 3:0 vrijedna je spomena.

Istina je da je otočkim navijačima uvijek bilo važnije domaće prvenstvo od europskih natjecanja, a pogotovo od Europske lige koju su treneri i vodstva klubova koristili kao poligon za uigravanje pričuvnih igrača. Dodamo li tu i primjerice antagonizam Cityjevih navijača prema UEFA-i i slabu posjećenost utakmica grupne faze Lige prvaka zbog čega je njihov stadion dobio nadimak „Emptyhad“, dobivamo potpunu sliku kakvo ozračje je vladalo (a još uvijek i vlada u nekoj mjeri) u Engleskoj. No u posljednje vrijeme situacija se promijenila. Odnosno, navijači su ostali manje-više isti, ali se klima u operativnim sektorima klubova zaokrenula na način da se ni Europska liga više ne odbacuje kao nevažna. Razloga za to su dva – strani treneri koji dolaze iz okruženja u kojima se to natjecanje cijeni mnogo više nego u Engleskoj, te činjenica da osvajač Europske lige osigurava nastup u Ligi prvaka sljedeće sezone. Tako smo vidjeli kako je Mourinho sezonu 2016./17. podredio osvajanju Europske lige, uvidjevši da su mu veće šansa na taj način doći do najelitnijeg klupskog natjecanja, u čemu je i uspio, dok je godinu ranije Jurgen Klopp odveo Liverpool do finala u kojem su poraženi od Seville Unaija Emeryja. Prošle sezone je Arsenal stigao do polufinala, dok ove imaju šansu otići do kraja, a nije isključeno ni da ćemo vidjeti englesko finale.

Topnicima je nasušno potreban nastup u Ligi prvaka nakon što su prošle sezone ostali bez njega, a pridodamo li tu i Španjolčevu naklonost prema Europskoj ligi, nameće se logičnim da im se taj put čini čak i lakši nego onaj kroz prvenstvo. To je pogotovo slučaj nakon novog poraza koji su doživjeli u srijedu navečer od Wolverhampton Wanderersa i koji im je dodatno smanjio šanse za hvatanje četvrtog mjesta. Usto, trofej je trofej, a kada ti on uz prestiž osigura i pozivnicu za Ligu prvaka, odnosno „ček“ koji pozivnica sa sobom nosi, naravno da ćeš se potruditi doći do njega.

Teško dostižna prednost

Raspodjela novaca dobivenih od TV prava mnogo se pravednije sprovodi u Premier ligi nego igdje drugo, a s obzirom na glamur koji liga sa sobom donosi, čak i utakmica posljednjeg i pretposljednjeg kluba na tablici nerijetko izaziva globalni interes. Iz tog razloga sve su češći vapaji udruženja najmoćnijih klubova Europe za osnivanjem Superlige, ali premierligaši su očekivano suzdržani po tom pitanju jer im odgovara ono kako su sada stvari postavljene i još uvijek ne vide potrebu za tim. Čak su se i oštro usprotivili prijedlogu UEFA-a o odigravanju utakmica Lige prvaka vikendima, pokušavajući tako održati tradiciju njihove nogometne kulture i ne udaljavati se dodatno od navijačke baze.

No oni su trenutno jedini koji su u poziciji da si mogu to priuštiti, dok su ostale lige prisiljene snalaziti se kako znaju i umiju. Talijani već godinama igraju svoj Superkup izvan granica domovine, dok su Španjolci otišli korak dalje pa pokušavaju organizirati odigravanje prvenstvenih utakmica u SAD-u. Bundesliga se oslanja na zavidnu popunjenost stadiona i impresivne navijače, ali ne mogu pobjeći od činjenice da nemaju toliki globalni reach i da već opasno zaostaju za Engleskom, Italijom i Španjolskom. I to u tolikoj mjeri da se sve više mladih igrača iz Engleske odlučuje iskoristiti upravo njemačku ligu kao odskočnu dasku, što može poslužiti kao neka vrst indikatora razlike u kvaliteti.

Jednostavno, Premier liga je posljednjih godina uspjela zauzeti pole position i teško je vidjeti kako bi ga ikada izgubila. Stoga je logično pretpostaviti da Europu očekuje dominacija engleskih klubova koji možda neće nužno osvajati europske naslove na redovnoj bazi, ali zasigurno će u završne faze natjecanja dolaziti s najvećim brojem momčadi. Brexit bi potencijalno mogao uzrokovati probleme za engleske klubove, ali s obzirom na to da je jako teško zamisliti njegovu „No-deal“ varijantu, to je malo vjerojatno. Također, postoji mogućnost da porast kvalitete svih momčadi uz ogroman broj utakmica i zgusnut raspored ostavi traga na onim najboljima, pa će sukladno tome upravljačka tijela lige u skorijoj budućnosti vjerojatno biti prislijena napraviti neke promjene u rasporedu ili čak i u sustavu kup natjecanja kako se to ne bi dogodilo. No, bilo kako bilo, nogomet kojim premierligaši pomalo uspostavljaju dominaciju je kvalitetan i uzbudljiv, a to bi trebalo biti dovoljno da je prihvatimo.

Britanska invazija ozbiljno prijeti kontinentalnoj Europi, ostaje samo pitanje hoće li u svom naletu progutati samu sebe.

Britanska invazija
Engleska „velika šestorka“ svake godine se sve više odvaja od ostatka lige, ali unatoč tome, lagani protivnici u Premier ligi gotovo da ne postoje. Ovaj vikend su Tottenham, Manchester United, Arsenal i Chelsea - sve momčadi koje se bore za preostala dva mjesta koja vode u Ligu prvaka sljedeće sezone, prosule bodove i tako ostavile borbu otvorenom do samoga kraja prvenstva. Tottenhamov poraz od Manchester Cityja koji se bori za naslov i nije došao kao iznenađenje, ali Unitedova katastrofa na Goodisonu Parku na kojem su izgubili 4:0, Arsenalov domaći poraz od Crystal Palacea i Chelseajevih 2:2 s Burnleyjem kod kuće, ...
Britanska invazija
Engleska „velika šestorka“ svake godine se sve više odvaja od ...
Super tekst. Osim svega ovog sto si rekao, jos su ukrcali i beskonacno love u razvoj mlađih kategorija, pa bi trebala i teza - "većina najboljih igrača su stranci" kroz godine odumirat, što im se ćesto zna (ne)opravdano prigovorit. - Luca1010, 25.4.19. 1:26, 0 0 0
Da, mogao sam i to ubaciti u ovaj dio o sve većem odlasku mladih igrača u Njemačku, pa napomenuti i ulaganja u PL International Cup itd., jer je i to posljedica kapitala kojim raspolažu. - Bateman, 25.4.19. 8:39, 0 0 0
Ali tu se postavlja pitanje koliko će velika šestorka koja iz sezone u sezonu mora loviti instant uspjeh imati strpljenja. Čini mi se da ćemo imati više slučajeva tipa Sancho, nego što će glavni igrači ekipa postati Englezi. - Bateman, 25.4.19. 8:47, 0 0 0
Možda će Chelsea sada biti prisiljen na snalaženje sa svojim igračima (i vjerojatno bez Hazarda), pa im se možda i svidi. - Bateman, 25.4.19. 8:50, 0 0 0
Jasno, teško će ih moći baš oni razvijati - Luca1010, 25.4.19. 11:28, 0 0 0
04/2019
Liga prvaka: Barcelona, Tottenham, Ajax i Liverpool su u polufinalu

Ako je prva utakmica u Londonu između Tottenhama i Manchester Cityja bila pragmatični boksački meč kakve smo većinom gledali za vrijeme vladavine braće Kličko, ona sinoćnja je bila Rocky Balboa vs Ivan Drago – nestvarna trash makljaža. 3:2 u 21. minuti učinilo mi se nikad viđenim, a tweet Garyja Linekera mi je prvi potvrdio da se pet golova u prvih 21 minutu utakmice zaista nikada prije nije vidjelo u Ligi prvaka. Brutalno šamaranje u kojoj su se obrane trudile biti manje loše od protivničkih osiguralo nam je najuzbudljiviju utakmicu sezone i dvoboj o kojem će se još dugo pričati.

Guardiola je izveo svoju momčad u istoj formaciji kao i u prvoj utakmici, a što se tiče važnijih promjena, nedovoljno spremni Fernandinho ostao je na klupi, dok je svoje mjesto u početnoj jedanaestorki pronašao Kevin De Bruyne. Odmah valja spomenuti da je Belgijac bio i ponajbolji igrač domaćina, a njegove kretnje mogle su poslužiti kao ogledni primjerak svakom veznom igraču. Pochettino je pak postavio svoju momčad u 4-4-2 s uskim rombom u sredini koji je omogućio Cityju prostor po bokovima, nešto što nisu imali u prvoj utakmici, a oni su to iskoristili na najbolji mogući način, te prva dva pogotka postigli na identičan način, dok je i treći bio na istu shemu.

Takva formacija također je Pochettinu osigurala brojčanu prednost u napadačkoj tranziciji, te je i on profitirao odmah u ranoj fazi utakmice, iako uz veliku pomoć Aymerica Laportea, koji je odigrao katastrofalnu utakmicu. Nakon početnog kaosa, utakmica se malo primirila, a stvari su krenule nizbrdo za goste u 41. minuti kada je Sissoko zbog ozljede bio primoran napustiti igru. Argentinski stručnjak je tada pokazao veliku dozu hrabrosti, uvevši u igru Llorentea i postavivši svoju momčad u 4-4-2 flat koji im je trebao osigurati kompaktnost linija nakon gubitka važnog igrača sredine terena.

Dojam kako je utakmica napokon ušla u nekakve okvire koje se mogu definirati dobili smo tek početkom drugog poluvremena, kada se Pochettino odlučio braniti znajući da je psihološka prednost na njegovoj strani, ponajviše iz razloga što mu je za prolaz bio dovoljan i poraz od jednog pogotka razlike. No City je u tim trenucima nanjušio krv i počeo nezadrživo napadati, a nakon De Bruyneovog fanstastičnog spuštanja u međuprostor i pravovremenog dodavanja za Aguera, domaćini su zagazili jednom nogom u polufinale. Tottenham nije uspijevao zadržati loptu, jer se vezni red na čelu s indisponiranim Allijem jednostavno nije mogao nositi sa Cityjevim, a prilike za kontru i polukontru otvarale su se iznimno rijetko.

Ali da Pochettino nije Llorentea uzalud uveo u igru, Španjolac je pokazao u 75. minuti, kada je nakon udarca iz kuta ugurao loptu u gol i ponovno donio prednost svojoj momčadi. Guardiola je odgovorio uvođenjem Sanea u 84. minuti, ali ta je odluka ponovno došla prekasno. Saneova brzina i sposobnost u situacijama 1 na 1 zasigurno bi dobro došla u utakmici u kojoj se obrana Spursa nije proslavila, ali Guardiola se još jednom odlučio osloniti na pragmatizam nakon dostizanja prednosti, što mu se ponovno obilo o glavu.

Katalonac je tako i ove sezone ostao bez polufinala Lige prvaka, što znači još jedan ogromni neuspjeh za njega i plavi dio Manchestera. Istina je da je City iz taktičke perspektive bio bolja momčad u ovoj utakmici, te da je njihov plan u napadu funkcionirao, ali obrana je jednako važan dio momčadi, a ona večeras nije bila na potrebnoj razini. Nije ni Tottenhamova, ali je njihova to barem bila u prvoj utakmici u kojoj su stekli prednost koja je iz matematičke perspektive djelovala zanemarivo, ali koja je u retrospektivi ipak bila značajna.

Naposljetku, Tottenham ne bi bio Tottenham da Eriksen u četvrtoj minuti sudačke nadoknade nije odigrao samoubilačko dodavanje, ali nogometnim bogovima je prekipjelo iz godine u godinu svjedočiti istim stvarima, te su im odlučili stati na kraj „pogurnuvši“ Aguera u zaleđe i na taj način osigurali Tottenhamu prolaz u polufinale.

A tamo nas čekaju dva spektakularna susreta koja ujedno obećavaju iznimno kvalitetan nogomet.

Trash makljaža
Ako je prva utakmica u Londonu između Tottenhama i Manchester Cityja bila pragmatični boksački meč kakve smo većinom gledali za vrijeme vladavine braće Kličko, ona sinoćnja je bila Rocky Balboa vs Ivan Drago – nestvarna trash makljaža. 3:2 u 21. minuti učinilo mi se nikad viđenim, a tweet Garyja Linekera mi je prvi potvrdio da se pet golova u prvih 21 minutu utakmice zaista nikada prije nije vidjelo u Ligi prvaka. Brutalno šamaranje u kojoj su se obrane trudile biti manje loše od protivničkih osiguralo nam je najuzbudljiviju utakmicu sezone i dvoboj o kojem će se još dugo pričati. Guardiola ...
Trash makljaža
Ako je prva utakmica u Londonu između Tottenhama i Manchester ...
04/2019
Tribina hipoteza

Bez obzira na činjenicu da je talijansko prvenstvo već odavno praktički okončano, susret Juventusa i Milana je uvijek važan događaj, a ništa drugačije nije bilo ni ovoga puta. Allegri je htio izaći kao pobjednik, bez obzira na to što ga u srijedu čeka važnija utakmica, odnosno susret četvrtfinala Lige prvaka protiv Ajaxa, a to je dokazao i načinom na koji je vodio utakmicu. Gattuso je utakmici pristupio u već klasičnoj 4-3-3 formaciji, dok je domaći strateg izveo svoju momčad u izuzetno fludinoj verziji 3-5-2.

Na samom početku utakmice Juventus je implementirao visoki presing s agresivnim pristupom na svaki protivnikov „heavy touch“, što je Milanu stvaralo probleme kod iznošenja lopte. Ipak, gosti su se ubrzo konsolidirali i počeli stvarati probleme Juventusu po njihovoj lijevoj strani. Alex Sandro je prvenstveno trebao pomagati stoperima Bonucciju i Ruganiju, dok je Spinnazzola trebao djelovati po lijevoj strani, što je značilo da će Brazilac biti ograničen u izlascima prema naprijed i morati biti defenzivnije orijentiran. Problem je bio u tome što je Brazilca igra vukla prema naprijed, te je gušio Spinnazzolu koji je bio prisiljen stati poprilično visoko. To je pak stvaralo poteškoće Juventusu u obrambenoj tranziciji, a Milan je to pokušao iskoristiti ulascima u prostor koji se otvarao iza Sandrovih leđa.

Tako je u posljednjih petnaestak minuta prvog poluvremena i na samom početku drugog Milan uspijevao dolaziti pred protivnička vrata, a nakon što Sandrovo blokiranje centaršuta rukom nije okarakterizirano kao jedanaestarc, Bonucci je pogreškom osigurao Piateku da dovede rossonere u vodstvo. Juventus je otišao na odmor s minimalnim zaostatkom, ali iako nisu uspijevali probiti Milanovu obranu, bilo je teško zamisliti kako će gosti uspjeti zadržati vodstvo.

U 59. minuti Bonucci je jednim dugim dodavanjem „otključao“ gostujuću obranu i pronašao Dybalu kojeg je Musacchio faulirao za najstrožu kaznu. Na taj način Bonucci se djelomično iskupio i još jednom demonstrirao kvalitetu koja je u današnje vrijeme gotovo „izgubljena umjetnost“, a na koju se Juventus redovito oslanja, a to su duge lopte iz zadnje linije. A kao pokazatelj da to nisu pusta napucavanja, već smislena dodavanja je statistika koja nam otkriva kako je Bonucci imao 9/14 točnih dugih lopti na utakmici.

Argentinac je sam i izjednačio rezultat, a Allegri se ubrzo odlučio na poteze s kojima je jasno dao do znanja da ide po sva tri boda. Pjanić je zamijenio nevidljivog Spinnazzolu i donio nasušno potrebnu dozu kreativnosti, dok je Kean umjesto Dybale trebao donijeti energiju za završnicu. Ubrzo je na terenu postojala samo jedna momčad, a sve što smo vidjeli od Milana bili su pokušaji Piateka koji se sam morao hrvati s Juventusovim braničima. Svoj posao Poljak je odrađivao dobro, ali ipak nije mogao sam, a Gattusova družina bila je zbijena u svoj šesnaesterac toliko da smo u jednom trenutku svjedočili situaciji u kojoj se u otvorenoj igri 9 igrača Juventusa našlo unutar Milanovih 30 metara.

Stoga nije bilo iznenađujuće kada su u 84. minuti domaćini došli u vodstvo. Odlično postavljanje Juventusovih igrača omogućilo je Pjaniću čitanje Calabrijinog dodavanja i njegovo presijecanje, te asistenciju Keanu kojega je Rodriguez loše pokrio i time mu omogućio da se ponovno prometne u igrača odluke.

Na taj način Juventus je po tko zna koji put potvrdio kako je kvalitetom miljama iznad ostatka talijanske družine i da može pobjeđivati i s izmiješanom postavom i kada ne igra najbolje, a Allegri kako je majstor prilagodbe. Mandžukićevu još jednu u nizu all-around predstava ne treba posebno ni naglašavati, a kao zaključak utakmice nameće se da je ovo bio samo još jedan u nizu rutinski odrađenih poslova za Juventus, dok Milanu nedostaje i kvalitete i mehanizama u igri kako bi im se približili.

Apsolutizam
Bez obzira na činjenicu da je talijansko prvenstvo već odavno praktički okončano, susret Juventusa i Milana je uvijek važan događaj, a ništa drugačije nije bilo ni ovoga puta. Allegri je htio izaći kao pobjednik, bez obzira na to što ga u srijedu čeka važnija utakmica, odnosno susret četvrtfinala Lige prvaka protiv Ajaxa, a to je dokazao i načinom na koji je vodio utakmicu. Gattuso je utakmici pristupio u već klasičnoj 4-3-3 formaciji, dok je domaći strateg izveo svoju momčad u izuzetno fludinoj verziji 3-5-2. Na samom početku utakmice Juventus je implementirao visoki presing s agresivnim pristupom na svaki protivnikov „heavy ...
Apsolutizam
Bez obzira na činjenicu da je talijansko prvenstvo već odavno ...
03/2019
Što smo naučiti nakon Azerbajdžana?

Hrvatska je teškom mukom uspjela osvojiti tri boda na startu kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Apsolutna dominacija kroz brojke na kraju je potkrijepljena konačnim rezultatom, ali stvarno stanje je bilo daleko od idealnoga. Azerbejdžan se logično odlučio braniti u dubokom bloku i čekati svoje šanse kroz kontre, što im je u velikoj mjeri i uspjelo. Svoj jedini pogodak postigli su baš iz takve situacije, te su stvorili još dvije odlične prilike, koje su ujedno bile i najbolje na utakmici.

Onu prvu iz 13. minute, koja je došla nakon loših reakcija Brekala i Vide, svaki prosječni napadač bi pospremio u mrežu barem devet puta iz deset pokušaja, a kod gostujućeg pogotka Ćaleta-Car je bio prepasivan i vjerojatno bi u bekovskoj kretnji udario u reklame iza gola da se Sheydaev nije odlučio na udarac. Brekalo se očekivano mučio na neprirodnoj poziciji, iako se u drugom poluvremenu malo oslobodio i imao par ulazaka s krilne pozicije, ali tome je dobrano kumovala apsolutna dominacija hrvatske reprezentacije koja mu je osigurala veći prostor za rizik. Borna Barišić je s druge strane odigrao dobru utakmicu; uputio je 11 centaršuteva, od čega su tri bila uspješna (Hrvatska ih je ukupno imala 7), imao je 32 točna dodavanja (94.1%), 5/6 uspješnih duela i 3/3 uspješna driblinga.

Jurčevićev plan bio je zatvoriti sredinu terena, i natjerati Hrvatski da svoje prilike traži preko bočnih pozicija. Bio je svjestan da je to cijena koju mora platiti, ali su njegovi igrači te situacije kontrolirali na način da su prisiljavali bekove da budu ti koji će završiti na krilnoj poziciji s loptom u nogama, te su u većini slučajeva dobro reagirali na ubačaje. S obzirom na to da Hrvatskoj već poslovično u takvim situacijama manjka sistemskih rješenja, to je dovelo do ogromne količine centaršuteva koje je Hrvatska uputila u protivnički šesnaesterac (40), a iako je njih samo sedam završilo na glavama hrvatskih nogometaša, bilo je logično da barem jedan pronađe put do protivničke mreže. Tako je i bilo krajem prvog poluvremena, kada je Barišić nakon kornera pospremio loptu između tri igrača i vratara. Ta situacija je izgledala pomalo bizarno i pitanje je kako bi se odvila da Jurčević nije odlučio postaviti jednog igrača da čuva drugu vratnicu, vjerojatno iz nostalgije za nekim drugim vremenima kada se to smatralo dobrom idejom.

Na kraju se ukazao Andrej Kramarić koji je okrunio hrvatsku „dominaciju“ lijepim pogotkom i kupio mir, ali Dalić ima mnogo razloga za zabrinutost. Istina je da je obrana desetkovana, ali čak i takva, mora djelovati puno bolje od onoga kako je danas izgledala. Jačina kvalifikacijske skupine pretpostavlja da će Hrvatska u većini utakmica biti suočena sa sličnim pristupom od strane protivnika, te će se susretati s istim problemima. Dalićevi izabranici večeras su uspjeli te probleme nadići i pobijediti, ali bez da su stvorili pravu priliku. A uzme li se u obzir i to da bi iole bolja momčad večeras postigla barem dva pogotka, tri boda u džepu su praktički jedino s čime bi Dalić trebao biti zadovoljan.

S obzirom na protivnike koji Hrvatsku čekaju ove godine, hrvatski izbornik si može priuštiti određene eksperimente, ali konačno uspostavljanje jasne ideje bi trebao biti imperativ. Jer improvizacija ne može donositi uspjehe unedogled.

Čaša napola prazna
Hrvatska je teškom mukom uspjela osvojiti tri boda na startu kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Apsolutna dominacija kroz brojke na kraju je potkrijepljena konačnim rezultatom, ali stvarno stanje je bilo daleko od idealnoga. Azerbejdžan se logično odlučio braniti u dubokom bloku i čekati svoje šanse kroz kontre, što im je u velikoj mjeri i uspjelo. Svoj jedini pogodak postigli su baš iz takve situacije, te su stvorili još dvije odlične prilike, koje su ujedno bile i najbolje na utakmici. Onu prvu iz 13. minute, koja je došla nakon loših reakcija Brekala i Vide, svaki prosječni napadač bi pospremio u mrežu barem ...
Čaša napola prazna
Hrvatska je teškom mukom uspjela osvojiti tri boda na startu ...
Postavlja se jedno logično pitanje, a to je čemu aktivacija pretpoziva Bartolcu koji je bio jedini "pravi" desni bek, ako ga nisi namjeravao uvrstit u početnih 11. Ok, taktička zamisao Dalića, ali onda nije bilo potrebe Bartolca zvat. - Fenix22, 22.3.19. 9:34, 0 0 0
Ne bih sada ulazio u procjene je li mu Dalić trebao aktivirati pretpoziv, ali slažem se da nema nikakvog smisla da Brekalo igra umjesto njega, osim u slučaju da Dalić stvarno ima ideju od Brekala napraviti beka. - Bateman, 22.3.19. 14:46, 0 0 0
Pravdanje toga taktičkom zamisli mi nema smisla, jer sve reprezentacije će se u kvalifikacijama braniti protiv nas, pa po tome možeš svaku utakmicu stavljati Brekala na desnog beka da ti donese nešto u fazi napada. - Bateman, 22.3.19. 14:48, 0 0 0
Bartolec je solidan ofenzivno, sigurno bolji od Vrsaljka što u tom segmentu nije ništa specijalno. Uglavnom, Brekalo se neće koristit na beku dugoročno kao ni Jedvaj. Zato u odsustva Vrsaljka, treba forsirat Bartolca ili drugog prirodnog desnog be - Fenix22, 22.3.19. 16:40, 0 0 0
Slažem se, ne treba nam novi slučaj Pranjić. - Bateman, 22.3.19. 17:03, 0 0 0
03/2019
Ždrijeb četvrtfinala: tko prolazi dalje?

Nakon što su izvučeni parovi četvrtfinala Lige prvaka jedna stvar je jasna svima – Liverpool je prošao najbolje i izvukao najslabijeg protivnika. Također bi potencijalno trebao imati i lakši put do finala, jer se Manchester United i Barcelona čine kao bolji matchup za njih nego ekipe koje se nalaze u drugom dijelu ždrijeba. A taj drugi dio ždrijeba trebao bi u polufinalu ponuditi susret dviju momčadi koje su možda i najizraženiji favoriti za osvajanje. Također se mora naglasiti da kladionice svim favoritima daju najmanje 80 posto šansi za prolazak, što se čini pomalo nerealno, pogotovo nakon iznenađenja kojima smo svjedočili u protekla dva tjedna.

 

Ajax – Juventus

Susret dvije totalno suprotne nogometne filozofije vrlo vjerojatno će ovisiti samo o jednoj momčadi – Juventusu. Ajax ove sezone igra odličan nogomet i ima izuzetno kvalitetne pojedince u svojoj momčadi, ali Juventus je jednostavno Juventus. Poigravanje s Realom koji čak ni u svojim najboljim danima nije imao obrambenu stabilnost je jedno, ali dolazak na megdan Allegriju koji je ove sezone taktiku još više prilagodio tome da otiđe do kraja u Ligi prvaka, bit će nešto sasvim drugo. Iskustvo će definitivno biti na strani Juventusa i bianconeri će zasigurno pronaći način kako igrati protiv Ajaxa, a ako im obrana bude na razini tijekom svih 180 minuta, a Ronaldo barem 90, Nizozemci će jako teško do prolaska.

Prognoza šansi: 30% - 70%

Šanse prema kladionicama: 18% - 82%

 

Liverpool – Porto    

Kod ovog para je sve jasno. Liverpool je jedan od favorita za finale od samog početka sezone i unatoč padu forme i gubitku vodeće pozicije u Premier ligi, protiv Bayerna su dokazali da ih je i dalje jako teško zaustaviti. Salah možda nije na prošlosezonskoj razini, ali zato je tu Mane, što je dovoljno da Redsi ostanu napadački moćni. Da je u pitanju jedna utakmica Portove šanse bile bi malo veće, ali u dvije će teško parirati Kloppovoj momčadi. 18 posto šansi je možda čak i previše za portugalski klub, s obzirom na to da ni individualno, a niti taktički ne mogu parirati Liverpoolu.

Prognoza šansi: 85% - 15%

Šanse prema kladionicama: 82% - 18%

 

Tottenham – Manchester City

City ulazi u engleski dvoboj kao favorit za osvajanje (barem sudeći po kladionicama), ali to ne mora značiti da će ovaj dvoboj biti jednosmjerna ulica. Obveze u domaćem prvenstvu u kojem će se za naslov boriti do samog kraja zasigurno će odigrati svoju ulogu, iako ni Tottenham neće biti bezbrižan. Za njih je prvo mjesto realno nedostižno, ali zahvaljujući nizu loših rezultata neće se moći opustiti, jer bi u protivnom mogli ostati čak i bez mjesta u top 4. A s obzirom na njihov mentalitet koji je sve samo ne pobjednički, gotovo je sigurno da će im prioritet biti domaće prvenstvo i osiguravanje Lige prvaka sljedeće sezone. Ipak, pijetlovi su dovoljno kvalitetni i uigrani da ih se ne smije otpisati, pogotovo ako Pochettino bude imao sve igrače na raspolaganju. Ono što je zanimljivo jest činjenica da kladionice Tottenhamu daju manje šanse nego Portu, što je u najmanju ruku diskutabilno.

Prognoza šansi: 35% - 65%

Šanse prema kladionicama: 14% - 86%

 

Barcelona – Manchester United

Susret koji bi ne tako davno bio glavna poslastica za ljubitelje nogometa, danas ne iskače toliko od ostalih parova. Valverdeova Barcelona igra poprilično pragmatičan nogomet kojem uzbudljivu notu donosi samo Leo Messi koji ne posustaje u iskazivanju svog raskošnog talenta, a Solskjaerov United lebdi na krilima pozitivne atmosfere i motivacije igrača, još uvijek bez nekog posebnog identiteta. Gledajući kvalitetu momčadi Barcelona se nameće kao jasan favorit, ali ne treba zaboraviti da su Crveni vragovi izbacili PSG i da bi se sličan scenarij vrlo lako mogao dogoditi Barceloni. United je pokazao da zna iskoristiti prilike koje im se pruže, pa bi u slučaju da Messi ne bude posebno raspoložen ili da ga norveški strateg uspije adekvatno ograničiti mogao imati šanse za prolaz, a sam dvoboj bi trebao biti mnogo neizvjesniji nego što se to na prvu čini. Barcelona ostaje favorit, ali šanse koje im kladionica daje ipak se čine kao precjenjivanje.

Prognoza šansi: 60% - 40%

Šanse prema kladionicama: 80% - 20%

 

Englezima se silni milijuni utrošeni proteklih godina napokon isplaćuju, pa tako još uvijek imaju sva četiri predstavnika u Ligi prvaka, uz dva u Europskoj ligi. Ždrijeb najeltitnijeg europskog natjecanja im je osigurao situaciju u kojoj će gotovo sigurno dvije njihove momčadi proći u polufinale, a ni treća nije bez šansi, dok će Bundesliga biti bez svojih predstavnika među najboljih osam. Juventus je preokretom protiv Atletica pokazao da ih nikada ne treba otpisati, pogotovo dok imaju Ronalda koji je kao i uvijek najbolji kada je to najpotrebnije, Liverpool je još jednom potvrdio kvalitetu i zrelost, dok će se Barcelona tek u četvrtfinalu susresti s prvim pravim ispitom. Kada bi se gledala situacija izvan konteksta City bi vjerojatno prvi favorit za osvajanje, no uzmemo li u obzir da je Juventus praktički već osvojio prvenstvo i može se u potpunosti fokusirati na Ligu prvaka, čini se da bi Talijani mogli imati čak i bolje šanse. Tu su još dakako Barcelona i Liverpool, a kakva iznenađenja viđamo posljednjih godina, ne treba sa sigurnošću otpisati ni autsajdere. Jer ipak je ovo nogomet, a u njemu je sve moguće. 

Imaju li autsajderi šanse?
Nakon što su izvučeni parovi četvrtfinala Lige prvaka jedna stvar je jasna svima – Liverpool je prošao najbolje i izvukao najslabijeg protivnika. Također bi potencijalno trebao imati i lakši put do finala, jer se Manchester United i Barcelona čine kao bolji matchup za njih nego ekipe koje se nalaze u drugom dijelu ždrijeba. A taj drugi dio ždrijeba trebao bi u polufinalu ponuditi susret dviju momčadi koje su možda i najizraženiji favoriti za osvajanje. Također se mora naglasiti da kladionice svim favoritima daju najmanje 80 posto šansi za prolazak, što se čini pomalo nerealno, pogotovo nakon iznenađenja kojima smo svjedočili ...
Imaju li autsajderi šanse?
Nakon što su izvučeni parovi četvrtfinala Lige prvaka jedna stvar ...
Tottenham s maksimalnim pristupom i neozlijeđenim kadrom po meni ima 40 posto šanse za prolaz. Fernandinho će opet bit problem ako bude igrao. Da imaju Jorginha, bili bi mi glavni favorit za LP. - Fenix22, 16.3.19. 13:28, 0 0 0
Prva utakmica protiv Schalkea je pokazala njihove slabosti. Sačekat u 5-4-1 formaciju i ostavljat izolacije za Sona protiv Zinchenka preko tranzicije. - Fenix22, 16.3.19. 13:31, 0 0 0
Ma sigurno, o prvoj utakmici na Old Traffordu ne treba ni trošiti riječi, ali ne mislin da ih Barcelona može tako izdominirati. Ali mogu se složiti s korekcijom od 5% za oba spomenuta susreta. - Bateman, 16.3.19. 14:08, 0 0 0
Možda si malo previše šanse dao Man Unitedu, ostalo ok. - BruceWayne, 16.3.19. 15:22, 0 0 0
Da, moguće da jesam malo, ali smatram da su im daleko veće od 20%. - Bateman, 16.3.19. 15:45, 0 0 0
03/2019
Tko je najviše pokazao u osmini finala?

Ajax je prošlog tjedna izbacio Real na Bernabeuu, a Manchester United PSG na Parku prinčeva. Oba ishoda bila su iznenađujuća, kao što je to bio slučaj i sa sinoćnjim prolaskom Juventusa. Ipak, Ajaxov i Unitedov trijumf pratio je isti uzorak tijekom svih 180 minuta; Ajax je u obje utakmice apsolutno dominirao, a United se branio i iskorištavao prilike koje mu je protivnik pružio. Ukupan rezultat je također pratio spomenuti narativ; Ajax je prošao s ukupnih 5:3, a United zahvaljujući jedanaestercu u sudačkoj nadoknadi. Dvoboj između Juventusa i Atletica je, pak, donio dvije međusobno različite utakmice.

Juventus je u prvoj utakmici uvjerljivo dominirao u posjedu, broju dodavanja i postotku točnih dodavanja, ali Atletico je za to vrijeme stvorio tri velike prilike, zabio dva pogotka i još jedan koji je mogao i vjerojatno trebao biti priznat, dok su bianconeri u svim tim segmentima ubilježili nulu. Manjak rizika Allegriju se u toj utakmici nije isplatio, jer je Atleticu bilo nemoguće ozbiljnije zaprijetiti „iz sigurne udaljenosti“, a Cholove su trupe čekale svoje prilike koje su naposljetku i dočekale. Usko postavljenim veznim redom dali su si mogućnost visokog presinga u kojem su se stoperi mogli podignuti sve do centra, bez straha da će lopta proći kroz sredinu i da će oni biti ostavljeni sami u situaciji 2 na 2 ili 3 na 2, dok su bekovi markirali protivnička krila. Dybala na desnom krilu nije nudio širinu, već je češće ulazio u sredinu, čime si je Atletico mogao priuštiti agresivniji pristup u obrani. Griezmann bi markirao Pjanića i na taj način prisilio Juventusove stopere da vode igru, a visoki presing protiv kojeg Juventus tradicionalno ima problema funkcionirao je gotovo savršeno. Taj presing je u drugoj utakmici izostao, a na njihovu nesreću Allegri je shvatio gdje je pogriješio i znao je kako te pogreške ispraviti.

Za početak, Cancelo je zamijenio De Sciglia i zabilježio 5/5 oduzetih lopti, 9/16 uspješnih duela, 2/3 uspješna driblinga, uz asistenciju i 4 ključna dodavanja. Na drugoj bočnoj poziciji je također došlo do promjene, pa je tako Alexa Sandra zamijenio Leonardo Spinazzola kojemu je to bio debi u Ligi prvaka. Gledajući kroz brojke Talijan nije odigrao bogznakakvu utakmicu, ali je ostavio jako dobar dojam, postavljajući se odlično i tako nudeći rješenje svojim suigračima na lijevoj strani na kojoj je Ronaldo već po običaju imao apsolutnu slobodu kretanja. No najveći Allegrijev pogodak bio je postavljanje Bernardeschija umjesto Dybale na poziciju desnog krila. Bernardeschi je nudio prodornost po boku, ali ujedno i kvalitetne ulaske u sredinu, imao je 3/4 uspješna ubačaja od čega je jedan prethodio pogotku, 9 osvojenih duela i bio je 5 puta fauliran, od čega jednom za presudni jedanaesterac.

Uz kadrovske promjene, Allegri je ujedno odlučio promijeniti i pristup, odnosno fokusirati se na igru preko bokova, gdje je Atletico trebao biti najslabiji, bilo to kroz dribling prema šesnaestercu i povratnu loptu, bilo kroz ubačaje. Iako smo vidjeli nekoliko dobrih ulazaka s krilnih pozicija Juventusovih igrača, za očekivati je bilo da će takve situacije biti iznimka, a ne pravilo, te da će ubačaji ipak biti glavno oružje bianconera. Stoga su ih ispalili ukupno 38, od čega 11 uspješnih, a da oni ne budu uzaludni pobrinuo se, tko drugi nego Cristiano Ronaldo. Portugalac je još jednom pokazao da je najbolji kada je to najpotrebnije i nebeskim skokovima zapečatio je Atleticovu sudbinu.

Nogomet je prije svega momčadski sport, ali određena ovisnost o individualcu je neizbježna, jer i taj individualac je naposljetku dio momčadi. Kada bi bilo drugačije, cijene nogometaša bi se razlikovale za par milijuna, a ne za 50, 100 ili čak 200. Stoga prolaz Juventusa nije nezaslužen zbog toga što (vrlo vjerojatno) ne bi došao bez Ronaldove pomoći, isto kao što prolaz Atletica ne bi bio nezaslužen da je primjerice Oblak došao do lopte prije nego što je ona prešla crtu ili da je jednom u životu uspio pogoditi stranu kod jedanaesterca. Atletico je u prvoj utakmici imao puno bolje prilike nego što ih je Juventus stvorio tijekom svih 180 minuta, ali nogomet nije tako jednostavan. Često se zna reći kako je momčad jaka onoliko koliko i njena najslabija karika, ali što kada nitko ne pokušava razbiti taj lanac? Što kada Simeone pristupi utakmici na gotovo isti način kao i u Madridu i praktički se preda u ruke sudbini, ili točnije rečeno, nada se da se Ronaldo neće ukazati? Tada momčad postaje jaka koliko i njena najjača karika.

Juventus je od povratka u Serie A nakon afere Calciopolli prerastao u jednu od najvećih marketinških mašinerija, a uprava na čelu s Andreom Agnellijem počela je voditi klub ugledajući se na franšize u američkim sportovima. Tako su izmijenili grb izbacivši tradicionalne motive i pretvorivši ga jednostavno u stilizirano slovo „J“, prodali prava na imenovanje stadiona Allianz-u, te na njemu odlučili održavati pre-game light show kojeg se ne bi posramile ni američke sportske organizacije. A točku na i stavili su dovođenjem Cristiana Ronalda, najmoćnijeg branda u svijetu nogometa. Taj potez se Agnelliju već odavno financijski isplatio, a od sinoć smo dobili naznaku da bi mogao i rezultatski. Zahvaljujući jasnoj viziji vodećih ljudi torinske momčadi, Juventus je nedodirljiv u domaćem prvenstvu koje je daleko od nekvalitetnog i osma titula za redom koju će gotovo sigurno osvojiti nije zanemariv uspjeh, ali to će sve ostati nedorečeno dok se u Torino ne vrati pokal najelitnijeg europskog natjecanja. A sinoćnja utakmica vrlo lako bi mogla biti prekretnica, jer Juventus je pobijedio na isti način na koji već godinama pobjeđuje u Serie A, što u konkretno njihovom slučaju nije negativna stvar.

Allegri u prvoj utakmici nije želio riskirati i to mu se obilo o glavu. Ista stvar se dogodila Simeoneu u drugoj utakmici, a kao razlika se pokazao jedanaesterac dosuđen pred sam kraj utakmice. Ta nijansa koja je odlučila pobjednika zapravo je poslužila kao epitom cijelog dvoboja – Allegri je imao Ronalda, Simeone nije. I to je ono što je odlučilo dvoboj dvije momčadi, a ne tko ima veća muda, čiji su navijači bolji, tko je ostavio srce na terenu i slične sporedne stvari. Ovih 180 minuta najbolje bi bilo usporediti s partijom pokera u kojoj je Simeone imao jaču ruku na flopu, ali kako su se redali turn i river, njegova je sigurnost sve više blijedjela. Možemo zamisliti kako je Cholo imao dva kralja u ruci i još dva na stolu, dok su preostale tri karte na stolu bili asevi. Četvrtog asa je imao Allegri koji je do tada dizao uloge nadajući se kako će Simeone odustati ili kako će mu se sreća osmjehnuti. Simeone u početku nije htio ići all in prihvaćajući Allegrijevu igru, dok mu se kod turna javila sumnja da bi Allegri mogao imati dva asa u ruci ali nije imalo smisla da odustane. Kada je dočekao kartu na riveru bio je uložio već gotovo sve što je imao i kada se i treći as ukazao na stolu bilo mu je jasno da je propustio svoju priliku i da Allegri ima samo jednog asa, ali da je on vrijedan pobjede. Možemo pričati o tome je li Argentinac trebao agresivnije pristupiti u nekoj fazi, odnosno odigrati otvorenije i pokušati postići pogodak, pa i po cijenu toga da ih primi više i visi o koncu do zadnjeg trenutka, ali lako je biti general poslije bitke.

Allegri je utakmici pristupio kao profesionalni pokeraš, znajući svoje izglede i procijenivši value na koji mu se isplati igrati, dok je Simeone kao pravi underdog odigrao strpljiv poker, ali ipak amaterski. A profesionalci većinom bolje prođu.

Pokeraški dvoboj u Torinu
Ajax je prošlog tjedna izbacio Real na Bernabeuu, a Manchester United PSG na Parku prinčeva. Oba ishoda bila su iznenađujuća, kao što je to bio slučaj i sa sinoćnjim prolaskom Juventusa. Ipak, Ajaxov i Unitedov trijumf pratio je isti uzorak tijekom svih 180 minuta; Ajax je u obje utakmice apsolutno dominirao, a United se branio i iskorištavao prilike koje mu je protivnik pružio. Ukupan rezultat je također pratio spomenuti narativ; Ajax je prošao s ukupnih 5:3, a United zahvaljujući jedanaestercu u sudačkoj nadoknadi. Dvoboj između Juventusa i Atletica je, pak, donio dvije međusobno različite utakmice. Juventus je u prvoj utakmici ...
Pokeraški dvoboj u Torinu
Ajax je prošlog tjedna izbacio Real na Bernabeuu, a Manchester ...
03/2019
Koji je engleski klub idealan fit za Jadona Sancha?

U sezoni 2016/17 skoro 70 posto svih igrača koji su nastupili u Premier ligi bili su stranci, a CIES je došao do zaključka kako su primjerice Arsenal, Manchester City i Chelsea domaćim igračima povjerili  redom 23, 17 i 16 posto ukupnih minuta. Naravno, razlog tome su silni milijuni koji se slijevaju u Premier ligu i činjenica da momčadi masovno troše novac na strane dokazane igrače, dok one iz svojih mlađih selekcija godinama šalju u nižerazredne momčadi ili u inozemne lige niže kvalitete, te im eventualno daju priliku kada se oni već dobrano dokažu. U Njemačkoj je pak drugačija situacija, jer tamo domaći igrači dobivaju gotovo polovicu ukupne minutaže, što automatski znači više prilika za mlade talente.

Obzirom da je život po premierligaškim pravilima funkcioniranja postao izuzetno nepovoljan za nadolazeće mlade nade, nekolicini njih je prekipjelo pa su svoju sreću odlučili potražiti upravo u Bundesligi. Tako ove sezone u najjačem razredu njemačkog nogometa nastupa šest igrača s Otoka, što je više nego u proteklih 37 sezona zajedno. A onaj o kojem se najviše priča i za kojeg se već sada počinju boriti najjači klubovi iz njegove domovine, ali i drugi europski velikani, je Jadon Sancho.

Osamnaestogodišnjak koji je nogometne vještine naučio na ulicama Kennigtona, a prve korake napravio u mlađim selekcijama Watforda, nije htio pristati na uvjete razvoja koje mu je pružao Manchester City, već je svoj prvi profesionalni ugovor odlučio potpisati s Borussijom Dortmund. To se od starta činilo kao dobar potez, jer za razliku od posudbe u nekom engleskom niželigašu ili mrvicama u Guardiolinoj momčadi, u Dortmundu je dobio sedmicu na dresu i priliku za iskazati se. Vidjevši kako se proveo Sancho, njegov prijatelj iz dječačkih dana Reiss Nelson, inače igrač Arsenala, odlučio se i sam iskušati u Bundesligi, točnije u Hoffenheimu u kojem ove sezone ima 17 nastupa i 6 postignutih pogodaka. A isti put su u posljednje dvije sezone odabrali i Reece Oxford, Ademola Lookman, Ryan Kent (sada u Rangersima), Kaylen Hinds i Mandela Egbo. No ipak, najveću pažnju javnosti zaokupirao je Sancho, trenutno najvruća roba na europskom tržištu.

Njegova priča je jako slična onima južnoameričkih nogometaša koji su cijelo djetinjstvo proveli na ulici igrajući se loptom. No za razliku od malo ranijih vremena kada drugi izvor zabave za djecu gotovo da i nije postojao, Sancho je rođen 2000. godine, te je  svoje djetinjstvo proživio u vrijeme u kojem su igrače konzole, kompjutori i razno razne tehnološke spravice već dobrano zavladale svijetom. Njega te stvari nisu zanimale, a za nagradu je dobio fantastičnu tehniku, razvijenu igračku inteligenciju i što je možda najvažnije, radost igranja i iskrenu ljubav prema nogometu. To se možda najbolje vidi iz njegovih driblinga, koji nisu oni klasični koje viđamo od svakodnevnog profesionalnog nogometaša, već više podsjećaju na nešto što viđamo na freestyle ntajecanjima ili na futsal terenima, a specijalnost mu je dribling koji bi se na engleskom zvao faint. A to ga, uz urođenu brzinu i agilnost, čini jako nepredvidljivim i izuzetno teškim za zaustaviti.

Kada ostane na širokom prostoru, rijetko koji branič se može nositi s njim, a već spomenuta snalažljivost u driblingu osigurava mu to da u svakom svom približavanju šesnaestercu unese totalnu pomutnju u protivničku obranu, što za posljedicu otvara prostor za njegove suigrače. No nije to Sanchova jedina vrlina, on ujedno svojim spuštanjima u međuprostor odvlači svog čuvara u situaciji kada bočni igrač krene u napad, uzurpirajući tako kompaktnost protivničke obrambene linije. A uz njegove već spomenute kvalitete, Borussia u takvim situacijama stvara dvostruku opasnost i prislijava protivnika na biraju između dva zla – izaći na Sancha i ostaviti prostor bočnom igraču ili pustiti Sancha i tako si stvoriti potencijalno čak i veći problem.

Stoga nije čudno što redovito kreira velike šanse i što njegov posjed rezultira iznadprosječnim brojem pogodaka i udaraca na gol, što možemo vidjeti iz Understatovog grafa. U Bundesligi Sancho ove sezone ima 8 pogodaka, 10 asistencija i 9 kreiranih velikih prilika, uz 85 posto točnih dodavanja, što znači da je imao direktan utjecaj u skoro trećini svih pogodaka svoje momčadi, a uz to osvaja i otprilike 5 duela po utakmici (51 %) i zabilježava 3 uspješna driblinga (65 %).

U šesnaestini finala Lige prvaka Tottenham je nadigrao Borussiu i prošao s ukupnih 4:0, no Sancho se svejedno iskazao. U prvoj utakmici, u kojoj je dominacija Tottenhama bila očigledna, Sancho je imao 3/4 uspješna driblinga, 6/9 osvojenih duela i ubačaj za najizgledniju šansu njegove momčadi, dok je u drugoj zabilježio 92 posto točnih dodavanja uz četiri ključna. Bio je dobro postavljen i pravovremen u svakom napadu, te je svojim kretnjama po običaju dovodio svoju momčad u prilike, a činjenica da se Borussia oprostila od Lige prvaka bez ispaljenog metka ni najmanjim dijelom ne ide njemu na dušu.

Ali nitko nije savršen, pa tako ni Sancho. U fazi obrane većinom nije ažuran koliko bi trebao biti, te ga se često može vidjeti kako u maniri Lea Messija nezainteresirano šetucka daleko od središta zbivanja, dok u napadačkoj tranziciji na trenutke zna djelovati pomalo indolentno. Takve stvari mogu negativno utjecati na njegov status u elitnoj momčadi, ali s obzirom na to koliko je moćan u napadačkoj trećini, s loptom u nogama i bez nje, teško je zamisliti da bi ga neka momčad odbila dovesti zbog manjka obavezne igre. Pogotovo kada je ta mana zapravo neizbježni nusprodukt njegovih vrlina, jer na ulicama na kojima je naučio driblati, kreirati šanse i zabijati golove, nije se mogao naučiti obrambenoj disciplini.

Sancho je buduća zvijezda engleske reprezentacije i kao takav, logično je da je baš on preuzeo nadimak „the next big thing“. No za razliku od Aarona Lennona, Kierona Dyera, Thea Walcotta, Rossa Barkleyja i ostalih koje je taj epitet pratio na početku seniorske karijere, Sancho je krenuo okolnim putem, ne pristavši na udobnost doma i čekanje prilike u poznatoj atmosferi, već se otisnuo na kontinent u zemlju u kojoj je do 2017. igrao samo 21 igrač s Otoka (UK i Irska). Ali to mu nije otegnuta okolnost, dapače, Sancho je zahvaljujući dobrim predstavama u dresu Borussije u sezonu i pol došao do toga da je Manchester United već ozbiljno zagrizao za njega, a cijena od preko 100 milijuna eura, koliko je navodno Borussija procijenila mladog Engleza nije otjerala Woodwarda i družinu već je plan za prikupljanje potrebnih sredstava već krenuo u izradu. Gotovo sa sigurnošću se može reći da nakon sezone i pol igranja u drugom razredu engleskog nogometa ili povremenih ulazaka s klupe Citizensa ne bi zaradio takav status.

A upravo bi Manchester United i bio vjerojatno najbolji fit za njega, pogotovo ako Ole Gunnar Solskjaer ostane na klupi i iduće sezone. Jer za razliku od primjerice PSG-a koji se po običaju spominje kao jedan od najzainteresiranijih stranki, a u kojem bi bio osuđen iz tjedna u tjedan igrati poprilično nekompetitivnu ligu, te u kojem bi glavnu ulogu morao dijeliti s Mbappeom (naravno, pod uvjetom da Neymar napusti klub), u Unitedu bi imao šanse prometnuti se u glavnu zvijezdu. Alexis Sanchez je preveliki financijski teret za klub, pogotovo kada se uzme u obzir da u dresu kluba s Old Trafforda nije pokazao gotovo ništa, a niti izgleda kao da bi mogao, te se Sancho čini kao idealan čovjek za preuzeti teret velike sedmice na svoja leđa. Istina je da bi u Premier ligi naišao na mnogo čvršće i beskrupuloznije obrane nego u što je to slučaj u Njemačkoj, ali s obzirom da je odrastao u takvoj nogometnoj kulturi, ne bi mu trebalo mnogo da se na to navikne. Također, Solskjaer se pokazao kao trener koji ne voli previše gušiti igračku slobodu rigidnim taktičkim zahtjevima (pogledajte samo transformaciju Pogbe), što bi bilo od instrumentalne važnosti kako bi Sancho mogao pokazati svu raskoš svog talenta. U idealnom smislu, možda bi za Sancha bilo najbolje kada bi barem još jednu sezonu proveo u dresu momčadi iz Dortmunda, ali nogomet je kao i svaki drugi biznis – treba ugrabiti priliku čim se pruži, jer ti se možda drugi put neće ukazati. United bi se lako mogao okrenuti Dybali, za kojeg je po nekim izvorima također pokazao interes, što bi onda bila šteta za Sancha jer situacija u kojoj se trenutno nalaze Crveni vragovi je kao stvorena za dolazak Dortmundove sedmice.

Ono što je sigurno jest da je Sancho spreman za elitni nogomet i može se uklopiti u gotovo svaki sustav koji pretjerano ne ograničava njegovu slobodu i radost igranja. On je nova engleska zvijezda i igrač za kojeg će se licitirati astronomske cifre u nadolazećem prijelaznom roku, pogotovo u njegovoj domovini koju čeka neizvjesnost oko Brexita i koja ionako sve više shvaća važnost imanja domaćih igrača u momčadi. Stoga bi Jadonu Sanchu bilo pomalo netočno prišiti nadimak „next big thing“, jer on je već sada „big thing“.

Hakler iz Kenningtona
U sezoni 2016/17 skoro 70 posto svih igrača koji su nastupili u Premier ligi bili su stranci, a CIES je došao do zaključka kako su primjerice Arsenal, Manchester City i Chelsea domaćim igračima povjerili redom 23, 17 i 16 posto ukupnih minuta. Naravno, razlog tome su silni milijuni koji se slijevaju u Premier ligu i činjenica da momčadi masovno troše novac na strane dokazane igrače, dok one iz svojih mlađih selekcija godinama šalju u nižerazredne momčadi ili u inozemne lige niže kvalitete, te im eventualno daju priliku kada se oni već dobrano dokažu. U Njemačkoj je pak drugačija situacija, jer ...
Hakler iz Kenningtona
U sezoni 2016/17 skoro 70 posto svih igrača koji su ...
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.