Bateman

Kritikom do uspjeha
Reputacija
6
Bodova
236
Analiza
25
Ocjena
56
Anketa
53
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

prije 22 sata
Treba li Bayern otpustiti Kovača?

Dojam je da je Bayern izgubio onu kolektivnu igru s kojom je pokorio Europu, ponajviše zbog Robbena, Riberyja i Mullera koji su fokusirani prvenstveno na sebe a tek onda na momčad. Od jednog od najboljih igrača na svijetu, za kojeg se nije moglo specificirati da li je vezni igrač ili napadač, a koji je postizao ogroman broj pogodaka uopće ih ne tražeći, Nijemac se pretvorio u igrača koji gleda kako se postaviti što bliže golu i koji ne razmišlja što je najbolje za momčad. A kao potvrda toga mogu nam poslužiti i njegove igre u dresu nacionalne vrste s kojom bilježi povijesne neuspjehe. U utakmicama protiv Ajaxa i Mönchengladbacha Muller se našao u situaciji u kojoj bi nogometno logičan potez gotovo sigurno doveo do pogotka, ali se odlučio za udarac iz praktički nemoguće pozicije. U oba slučaja rezultat je bio aktivan, a pogodak Bavarcima izuzetno potreban.

Još jedan problem Bayerna ove sezone jest loša obrana, a ponajviše Mats Hummels koji ponekad izgleda kao slučajan prolaznik koji ne želi smetati protivniku, a ne kao jedan od ponajboljih stopera na svijetu. Njegov govor tijela je neshvatljivo nonšalantan, a njegove reakcije kod pogodaka Mönchengladbacha izgledala su kao sabotiranje trenera i suigrača. Kod drugog pogotka nije imao volje blokirati udarac, dok se kod trećeg jedva uspio izmaknuti gostujućem napadaču. Dojam prate i brojke, koje nam kazuju da je tijekom karijere Hummels imao u prosjeku 4.3 clearances po utakmici, dok ih ove sezone ima 2.8.

Ono što se Kovaču također zamjera jesu česte rotacije, pogotovo kada se uzme u obzir da je tek početak sezone. Dojam je da se Kovač jednostavno zaigrao dobivši u ruke skupu i moćnu igračku, a zaboravio da se danas nikoga ne može pobijediti na račun mismatcha na papiru. Učestale rotacije poremete balans u svakoj momčadi, a pogotovo je to slučaj kada se momčad nije još sasvim naviknula na trenera i njegove zahtjeve. Stoga zapravo nije ni čudno što je Bayern upao u krizu u kojoj već četvrtu utakmicu zaredom ne znaju za pobjedu, a već više od 220 ligaških minuta nisu postigli pogodak. Također, na vidjelo su izašle priče kako igračima smeta Kovačev pristup, odnosno pretjerani zahtjevi van terena. Situacija se zapravo čini slična onoj iz vremena kada je bio na kormilu Hrvatske reprezentacije, a kritike igrača usmjerene prema njegovom inzistiranju na biciklističkim treninzima nakon utakmice došle su kao potvrda da se Kovač nije promijenio.

I tu smo se zavrtjeli u krug i došli do njegovog najvećeg problema, a to je neprilagodljivost. Kao što smo već rekli na početku, nisu svi sustavi i kolektivi podložni istom pristupu. Disciplina je potrebna kako bi se uspostavila hijerarhija i kako bi svi igrači izvršavali zadatke koje im „gazda“ postavi. Ipak, voljni moment u nogometu moćna je stvar i ne može se očekivati od nezadovoljnog igrača da svoje zadatke obavlja motivirano, jer je to jednostavno protivno ljudskoj prirodi. Stoga se mora pronaći pravi način za uspostavu discipline.

Igrači Eintrachta nisu se bunili protiv biciklističkih treninga i sličnih zahtjeva hrvatskog stratega zato što su bili svjesni svojih limita i imali su povjerenje u Kovača da on izvlači ono najbolje iz njih, a što im je jedina šansa da ostvare rezultat koji je objektivno van njihovih mogućnosti. Igrači Bayerna su pak stava da čak ni Bayern nije njihov limit, a većina njih je i u pravu. Lewandowski je već godinama jedan od najtraženijih napadača Europe, Hummels i Boateng su izuzetno cijenjeni stoperi koji mogu birati klub u kojem će igrati, Thiago to također može, dok su Robben i Ribery igrači koji iza sebe imaju toliko iskustva i uspjeha da ih nitko ne može razuvjeriti da su već odavno prošli svoj vrhunac.

U takvoj skupini trener koji dođe s već zacrtanim pristupom jednostavno ne može isfunkcionirati. Čak ni Guardiola nije to uspio i mnogi igrači su mu zamjerali manjak prisne komunikacije, pa je tako Ribery za njega rekao da je „dosadan“ i „da puno priča“, a Muller je u polu-šali izjavio kako je Katalonac bio previše zaokupljen razmišljanjem kako da pomakne igrača unutar formacije metar ulijevo ili metar udesno. Ancelotti je imao bolji pristup ali se također previše oslanjao na već spomenute senatore, a njegova ideja nogometa od starta nije bila kompatibilna s bavarskom filozofijom. Autokratski nastrojeni Van Gaal jest stigao do finala Lige prvaka, ali više na račun individualne kvalitete pojedinaca i njihovog trenutka inspiracije, dok su u finalu bili rutinski poraženi od Mourinhovog Intera.

Bilo bi nepravedno, a i poprilično neutemeljeno Kovača prozvati trenerom za male momčadi, ali ako ne želi da mu se ta etiketa nalijepi mora ubrzo promijeniti svoj pristup. Rigidni pristup igračima nikada ne urodi plodom u elitnom klubu, a lov na europski vrh na leđima Robbena i Riberyja u startu je osuđen na propast. Kovač ima veliku sreću da je praktički utjelovljenje onoga što Bayern traži. Njemački odgoj, dugogodišnje iskustvo igranja na vrhunskoj razini tijekom kojeg je branio i boje bavarskog kluba, kapetanska traka Hrvatske, te naposljetku dokazivanje u Bundesligi u ulozi trenera, uspjesi su koje bi svaki trener htio imati u svom životopisu. Stoga bi bila šteta da mu ovakva prilika ode u vjetar zato što se ne želi prilagoditi okruženju.

Već je pokazao da je spreman nogometnu filozofiju prilagoditi tipu igrača koje ima u momčadi, pa smo vidjeli kako je drastično smanjio prosječnu duljinu dodavanja i u velikoj mjeri odustao od direktnog nogometa, što je i logično. Presing na zadnju liniju ne predstavlja problem praktički nijednoj njemačkoj momčadi, pa tako ni Bayernu, a obrana bi se trebala vratiti u formu s vremenom. Kovaču stoga preostaje maknuti oslonac s Robbena i Riberyja, a onda i sa Mullera, te olabaviti pristup izvan terena. Ako to učini rezultati bi se uskoro trebali popraviti, a s vremenom bi i igra trebala dobiti jasne obrise.

Bayern je elitni klub koji na svom rosteru ima igrače sposobne za najveće podvige i sezona je daleko od izgubljene. Dapače, još nije praktički ni počela. U domaćem prvenstvu su apsolutni favoriti bez obzira na Borussiju Dortmund koja obećava, dok u Ligi prvaka nemaju prezahtjevnu skupinu. Kovač ima načina za preokrenuti stvari u svoju korist, ima sredstava za eventualno pojačati momčad u zimskom prijelaznom roku i što je danas vrlo važno, posjeduje imidž koji se uklapa u Bayernovu filozofiju. Sam je kovač svoje sudbine, samo je pitanje hoće li uvidjeti greške i ispraviti ih prije negoli bude prekasno.

Neprilagođen - 2. dio
Dojam je da je Bayern izgubio onu kolektivnu igru s kojom je pokorio Europu, ponajviše zbog Robbena, Riberyja i Mullera koji su fokusirani prvenstveno na sebe a tek onda na momčad. Od jednog od najboljih igrača na svijetu, za kojeg se nije moglo specificirati da li je vezni igrač ili napadač, a koji je postizao ogroman broj pogodaka uopće ih ne tražeći, Nijemac se pretvorio u igrača koji gleda kako se postaviti što bliže golu i koji ne razmišlja što je najbolje za momčad. A kao potvrda toga mogu nam poslužiti i njegove igre u dresu nacionalne vrste s kojom ...
Neprilagođen - 2. dio
Dojam je da je Bayern izgubio onu kolektivnu igru s ...

Respekt: BruceWayne, GNKDZCFC,

Slažem se: BruceWayne, GNKDZCFC,

Svaka čast, odlično.. - BruceWayne, 18.10.18. 14:16, 0 0 0
prije 22 sata
Treba li Bayern otpustiti Kovača?

Niko Kovač je, nakon zavidne igračke karijere, svoje prve trenerske korake napravio u Salzburgu, kao trener druge momčadi Red Bull-a. Nakon dvije godine promoviran je u asistenta prve momčadi čiji je trener u to vrijeme bio nizozemski stručnjak Ricardo Moniz. Kada je klub nakon njegove ostavke posao glavnog trenera ponudio Rogeru Schmidtu, Niko Kovač je otišao. Nedugo zatim dobio je zadatak voditi Hrvatsku U-21 nacionalnu vrstu, s kojom je postigao zavidne rezultate, a koji su mu pomogli da dođe do klupe A vrste nakon otkaza Igoru Štimcu.

Tu je lik Nike Kovača kao trenera po prvi puta došao do očiju šire javnosti, a bivši kapetan Hrvatske reprezentacije ostavio je dojam staloženog trenera koji svom zadatku pristupa odgovorno i pragmatično, te koji od igrača zahtijeva disciplinu na svim poljima. Ipak, igrači nisu najbolje odgovorili na njegov stil i mnogi su smatrali da je upravo njegov pristup bio najveći razlog neuspjeha na Svjetskom prvenstvu u Brazilu te općenito loših igara reprezentacije. Sve je kulminiralo Kovačevim otkazom u rujnu 2015. nakon poraza od Norveške.

Problem Kovačeve ideje man managementa bio je u tome što je ona bila nemoguća za implementirati u Hrvatsku nacionalnu vrstu. Ali ne samo u Hrvatsku, takav pristup je teško implementirati u bilo koju nacionalnu vrstu, odnosno u kontekst povremenog okupljanja vrhunskih nogometaša kojima reprezentacija predstavlja posebno zadovoljstvo i čije predstavljanje još uvijek pruža drugačiji osjećaj nego klupski profesionalizam. Tu disciplina van terena jako teško prolazi. Može polučiti uspjeh u nacionalnim vrstama lošije kvalitete ili u nekim totalitarističkim državama, ali u elitnim reprezentacijama situacija je drugačija. U takvim reprezentacijama izbornik mora zaraditi povjerenje igrača, a to se ne postiže strogim pravilima i zahtjevima.

Nakon neuspjeha s Hrvatskom, Kovač je dobio priliku voditi Eintracht. Na klupu kluba iz Frankfurta zasjeo je u ožujku 2016. i to dok se klub borio za ostanak. Uspio je izboriti play-off u kojem je njegova momčad bila bolja od Nürnberga te je sljedeću sezonu također dočekao u najvišem rangu njemačkog nogometa. Te sezone Kovač je već izgradio dobar imidž, upisavši nekoliko respektabilnih rezultata od kojih se ističu dvije pobjede protiv Schalkea, jedna protiv Borussije Dortmund i neodlučeni rezultat protiv Bayerna. Katastrofalan niz od samo sedam osvojenih bodova u posljednjih četrnaest utakmica smjestio je Eintracht na 11. mjesto Bundeslige, no finale DFB Pokala u kojem su poraženi od dortmundske Borussije dao je upravi i navijačima razlog za zadovoljstvo.

To je sve samo bio uvod u ono što će se događati u sezoni 2017/18, a koja će hrvatskom strategu osigurati poziv na klupu Bayerna. Eintracht je tu sezonu završio na osmom mjestu, ali što je još važnije, osvojili su DFB Pokal pobijedivši Bayern u Berlinu 3:1. Bio je to šlag na torti Kovačeve uspješne vladavine Frankfurtom koja ga je lansirala u sam vrh europskog nogometa. U igri Eintrachta nije bilo velike tajne. 5-3-2 koji se pretvara u 3-5-2 u izgradnji igre, a u 2-3-5 u fazi završnice nije bogzna kakva revolucija. No ono zašto je Eintracht toliko bio uspješan bila je, naravno, disciplina.

Počnimo od obrane. Eintracht se branio u klasičnih 5-3-2 sa zadnjim igračem kojeg se može opisati kao libero. Kada bi uslijed zgusnutosti sredine terena vezni igrač tražio napadača dugom loptom preko zadnje linije, taj libero bi izašao sa svoje pozicije, praveći offside zamku. A kada bi protivnička momčad pokušala proći po boku, tada bi bočni igrač krenuo u zatvaranje, a ostatak obrambene linije bi se pomaknuo za jedno mjesto prema toj strani, što bi stvorilo dva bloka, odnosno klasičnih 4-4-2. Na taj bi način zatvorili prostor koji nastaje iza leđa bočnog igrača, a na koju protivnik računa da će se otvoriti, te bi ili presjekli upućenu loptu ili natjerali protivnika da pokuša pronaći drugi način. Koliko je obrana to disciplinirano odrađivala najbolje govore podatci da je Eintracht prošle sezone bio drugi u ligi po broju presječenih lopti, dok su također bili drugi najbolji po broju pogrešaka u obrani koje su dovele do pogotka ili izgledne šanse.

U izgradnji igre bočni igrači bi se podigli sasvim uz aut liniju do centra, dok bi libero s vratarom i dva stopera napravio „romb“, slično kao što to i Nagelsmannov Hoffenheim većinom radi. Fokus je bio na što bržem dovođenju lopte u protivničku trećinu pa je Kovač inzistirao na direktnom pristupu s dosta dugih dodavanja. Stoga ne čudi što je Eintracht prošle sezone završio na 14. mjestu u Bundesligi po broju točnih dodavanja, a po dodavanjima unatrag na 16. Također, njihova prosječna duljina dodavanja iznosila je 18.89 metara, što je bio peti najveći prosjek lige. Ove sezone pak, Bayern pod Kovačem ima prosječnu duljinu dodavanja 17.1 metar, što je poslije Leipziga i Leverkusena najkraće u Bundesligi, a ujedno i kraće od prošlosezonskog Bayerna.

Očigledno je da je Kovač odlučio momčadi prepunoj tehnički darovitih igrača pristupiti na drugačiji način, ali i dalje nije odustao od nekih stvari koje su vidljive u utakmicama Bayerna ove sezone, a to su duge lopte. Bayern je u prvih šest kola domaćeg prvenstva bio na drugom mjestu po broju dugih dodavanja – u prosjeku 39 po utakmici. Veliku većinu tih dugih lopti uputio je Boateng, i to dijagonalno od strane na kojoj se nalazi. Problem je u tome što su protivničke obrane to dobro čitale te su pravovremeno zatvarale Bayernove bočne igrače. Zapravo se općeniti manjak prodornosti po bokovima nametnuo kao Bayernova boljka ove sezone, a veliki dio ide na dušu Kovača.

Iako su Bavarci u sezonu ušli odlično, nisu se vidjele neke inovacije u njihovoj igri. Kovač se odlučio osloniti na senatore Riberyja i Robbena, što se i ne čini najbolja odluka s obzirom na godine spomenutih igrača. Krilni igrači se bez iznimke oslanjaju na brzinu, agilnost i dribling, a te kvalitete s godinama opadaju. Robben još uvijek uspijeva „slomiti“ protivnike na već predvidljivu shemu, ali to više nije dovoljno učestalo ni dovoljno učinkovito. Ustvari je najveći problem to što se njih dvojica još uvijek „drže“ kao elitni igrači iako to više nisu, a momčad zbog toga pati. Ove sezone ni jedan od njih dvojice nema asistenciju, dok je Ribery zakazao u svim napadačkim segmentima.

U utakmici protiv Ajaxa Ribery i Alaba na jednoj, a Robben i Muller na drugoj strani međusobno su se „gušili“ i iako su njihovi zadatci bili različiti, Ajaxovim igračima bilo je poprilično lako zatvarati prostor na bokovima. 

Kovač je to protiv Mönchengladbacha pokušao riješiti uvođenjem Jamesa Rodrigueza umjesto Riberyja, postavivši ga više centralno i tako dajući više prostora Alabi na lijevom boku, no ni to nije urodilo plodom. Na drugoj strani Robben i Muller su u izgradnji napada ponovno stajali preblizu jedan drugom, a Mullerova sve češća i Robbenova već standardna sebičnost između ostaloga su nagnali Kovača da ih zamijeni već na poluvremenu. Serge Gnabry je djelovao mnogo opasnije na desnoj strani, iako je tome kumovao i prostor koji mu je ostao na raspolaganju vađenjem Mullera i uvođenjem Riberyja koji je zaokupirao lijevu stranu. Ukratko, drugo poluvrijeme je poslužilo kao primjer kako bi Bayern mogao biti puno opasniji bez sad već limitiranog Robbena i sa Sanchesom koji je fokusiran više na prostor između protivničkih linija umjesto Mullera koji je u većini slučajeva pretjerano direktan.

Neprilagođen - 1. dio
Niko Kovač je, nakon zavidne igračke karijere, svoje prve trenerske korake napravio u Salzburgu, kao trener druge momčadi Red Bull-a. Nakon dvije godine promoviran je u asistenta prve momčadi čiji je trener u to vrijeme bio nizozemski stručnjak Ricardo Moniz. Kada je klub nakon njegove ostavke posao glavnog trenera ponudio Rogeru Schmidtu, Niko Kovač je otišao. Nedugo zatim dobio je zadatak voditi Hrvatsku U-21 nacionalnu vrstu, s kojom je postigao zavidne rezultate, a koji su mu pomogli da dođe do klupe A vrste nakon otkaza Igoru Štimcu. Tu je lik Nike Kovača kao trenera po prvi puta došao do očiju ...
Neprilagođen - 1. dio
Niko Kovač je, nakon zavidne igračke karijere, svoje prve trenerske ...

Respekt: crosby87, BruceWayne, GNKDZCFC,

Slažem se: BruceWayne,

12.10.
SKAUTING: Tko je Krzysztof Piatek?

Kada je Krzysztof Piatek ovog ljeta prešao iz poljske Cracovie u Genou za 4 milijuna eura, to se činio kao samo još jedan najobičniji transfer osrednjeg igrača u osrednji talijanski klub. Talijanski klubovi su poznati po specifičnoj transfer filozofiji, odnosno „nakrcavanju“ igračima (većinom napadačima), računajući da će im se bar jedan isplatiti, što svojim doprinosom, što financijski. Ništa drugačije nije bilo ni ovo ljeto u Genoi, pa su tako uz Piateka dovedeni još trojica napadača – Kouame, Favilli (posudba) i Spinelli (posudba), dok je Lapadulin ugovor otkupljen.

Nije se bogzna što očekivalo od igrača koji je u 135 nastupa u poljskoj Ekstraklasi postigao 47 pogodaka, no Piatek je sezonu otvorio fantastično, postigavši četiri pogotka Lecceu u Coppa Italiji u svom premijernom nastupu (hat-trick je kompletirao već u 19. minuti). Ali to je bio samo početak. U prve četiri utakmice Serie A postigao je pet pogodaka, što je posljednji put uspjelo Andriyu Shevchenku 1999, a prošle subote postao je prvi igrač nakon Batistute 1994. koji je postigao pogodak u svakoj od prvih sedam utakmica talijanskog prvenstva.

Reprezentativnu stanku dočekao je s devet prvenstvenih pogodaka na kontu, što iznosi 75% svih pogodaka Genoe u Seriji A. Ako tome još pridodamo i ona četiri iz kupa, dolazimo do zaključka kako je Piatek postigao 13 od ukupno 16 golova Genoe, što znači da u prosjeku postiže gol svakih 55 minuta. Te brojke izgledaju nestvarno, pa nije čudno što su zapalile Europu do te mjere da se Poljaka već počelo povezivati s Barcelonom. Bez obzira na sve spomenuto, osam utakmica je malen uzorak, a svake sezone svjedočimo mnogim primjerima one-season wondera koji nakon transfera postanu najobičniji flop. Ipak, Piatek se ne čini kao da će biti još jedan od njih.

Piatek kao svog idola navodi Pippa Inzaghija, a sličnosti između njih dvojice oslikavaju se u osjećaju za gol te sposobnosti bježanju obrambenim igračima i otvaranju prostora. Ali Poljak ima još kvaliteta. Posjeduje sposobnost zadržati loptu, a svojom brzinom i snalažljivošću nerijetko isprovocira prekršaj u opasnoj zoni. Iako ne sudjeluje često u fazi obrane, nije mu strano track-ati izgubljenu loptu, a u fazi tranzicije zna se spustiti kako bi odvukao svog čuvara i otvorio prostor za suigrače.

Njegov sada već bivši trener Davide Ballardini izjavio je kako Piatek ima potencijal postati „kompletan napadač“, što nije daleko od istine. Iako ga se logično uspoređuje s njegovim sunarodnjakom Lewandowskim, on stilom igre ipak više podsjeća na Harryja Kanea. Velika količina zalaganja na terenu, dobar osjećaj za prostor i tajming te izuzetan pregled igre ono su što krasi ovog napadača i čini ga privlačnim europskim velikanima. Također, visoka razina igračke inteligencije koju posjeduje prikriva njegovu manu, odnosno visinu od samo 183 cm. Na račun tajminga nerijetko postiže golove glavom i osvaja zračne duele, a pametnim postavljanjem ispred igrača koji ga čuva često zna isprovocirati prekršaj u 50:50 situaciji.

Pogreške svodi na minimum na način da se brzo rješava lopte u situaciji kada mu je igrač na leđima i u riskantnim situacijama rijetko radi „potez više“, a kod dodavanja u tim situacijama bira najjednostavnija rješenja. Iako činjenica jest da je broj njegovih dodavanja daleko najniži u momčadi, u utakmicama u kojima je Genoa držala loptu na tlu ostvario je visoki postotak točnih dodavanja, što je mogući pokazatelj da je razlog tome uloga koju mu trener zadaje.

Piatek je također veliki potrošač lopti. Nerijetko se odlučuje za isforsirane udarce iz teških pozicija, a u prosjeku upućuje 5.3 udaraca na gol po utakmici, u čemu je u Seriji A odmah iza Ronalda. Kada to sve stavimo u kontekst, dolazimo do podatka da u 20% slučajeva u kojima dođe do lopte Piatek upućuje udarac, što je izuzetno visok postotak. Ipak, manjak njegovih asistencija i spomenuta velika potrošnja lopti ne izgleda kao veliki problem kada uz sebe ima Kouamea koji je „radnički“ dio napadačkog dvojca, a pogotovo se ne čini tako kada pomnije izanaliziramo njegove pogotke.

Svih devet ligaških golova postigao je iz igre i to na različite načine - desnom nogom, lijevom, glavom, unutar šesnaesterca, van šesnaesterca, s ruba šesnaesterca, pa čak i otevši loptu protivničkom braniču. To je samo po sebi vrijedno pažnje, ali ono u čemu je trenutno neprikosnoveni broj 1 u ligama petice jest omjer postignutih pogodaka u odnosu na očekivani broj pogodaka. Temeljeno na Understat-ovom algoritmu Piatekov predviđeni broj golova po utakmici iznosi 0.51, dok ih on postiže 1.29. Prevedeno u apsolutne brojke, Poljak je trebao postići 3-4 pogotka, a on ih je postigao 9. Glavni razlog tome je upravo njegova shoot-first filozofija temeljem koje sam sebi stvara prilike za pogodak umjesto da se isključivo oslanja na to da će mu netko od suigrača servirati loptu. Za očekivati je da tu razinu neće uspjeti održati tijekom cijele sezone, ali i da se spusti do prosjeka, kao što je to bio u slučaj u protekle dvije sezone u dresu Cracovie, to će i dalje biti respektabilna statistika.

Piatekove igre nisu prošle nezapaženo ni kod izbornika poljske nacionalne vrste, te je nakon debija protiv Irske u rujnu ponovno pozvan u reprezentaciju za oglede s Portugalom i Italijom. Brzeczek ga je odlučio od prve minute upariti s Lewandowskim, a om mu se odmah odužio zabivši gol Portugalu, što je samo dodatno učvrstilo vjeru u to da je sposoban funkcionirati na najvišim razinama. 

Danas je teško pronaći kompletne napadače, a pogotovo k tome još i kvalitetne. Piatek je vrlo blizu tome, a njegov jednostavan pristup igranju trebao bi mu osigurati daljnji igrački rast. Za sada izgleda kao da mu je potreban partner u napadu koji će mu biti druga violina, ali čak i da tome nije razlog specifičan zahtjev trenera, Poljak ima vremena usavršiti se. Sa samo 23 godine još je uvijek relativno mlad i praktički cijela karijera je pred njim. Agilnost, brzina, eksplozivnost i efektivan dribling su karakteristike koje tijekom igračke karijere variraju, odnosno opadaju. U Piatekovoj igri pak dominira nešto drugo, nešto što bi mu trebalo omogućiti dugoročnu održivost, a to je već spomenuti osjećaj za prostor i nogometna logika.

U javnosti često previđen segment, a trenerima jako bitan, jest taktičko poznavanje nogometne igre od strane igrača, bilo to u kontekstu određenog sustava ili u općenitom smislu. S obzirom na to da je u Italiji sveprisutno prilagođavanje protivniku, što nerijetko sprječava momčadi da razviju taktički identitet, važno je baratati ovim drugim. Možda i najbolji primjer posljednjih godina kako momčad može funkcionirati bez jasne taktičke ideje ako svih jedanaest igrača znaju što im je raditi u svakoj situaciji jest Real Madrid, koji na račun pravilno izvedene kolektivne improvizacije dominira Europom već tri sezone. Da li su osjećaj za pravu kretnju u datom trenutku i pravilno pozicioniranje urođeni Piateku ili su rezultat nogometnog obrazovanja manje je bitno. Ono što je važno jest da Poljak razumije nogometnu igru i svoj posao obavlja odlično, te ostavlja dojam da bi ga mogao obavljati jednako i na višoj razini i u različitim sustavima.

Vrijeme će pokazati da li je to točno ili je ovo sve bio samo bljesak, a do tada nam preostaje vidjeti hoće li uspjeti srušiti Batistutin rekord i postići gol u svakoj od narednih pet utakmica.

Scouting: Krzysztof Piatek
Kada je Krzysztof Piatek ovog ljeta prešao iz poljske Cracovie u Genou za 4 milijuna eura, to se činio kao samo još jedan najobičniji transfer osrednjeg igrača u osrednji talijanski klub. Talijanski klubovi su poznati po specifičnoj transfer filozofiji, odnosno „nakrcavanju“ igračima (većinom napadačima), računajući da će im se bar jedan isplatiti, što svojim doprinosom, što financijski. Ništa drugačije nije bilo ni ovo ljeto u Genoi, pa su tako uz Piateka dovedeni još trojica napadača – Kouame, Favilli (posudba) i Spinelli (posudba), dok je Lapadulin ugovor otkupljen. Nije se bogzna što očekivalo od igrača koji je u 135 nastupa u ...
Scouting: Krzysztof Piatek
Kada je Krzysztof Piatek ovog ljeta prešao iz poljske Cracovie ...

Respekt: Peslolus, Losovius, GNKDZCFC, BruceWayne,

Slažem se: Peslolus, BruceWayne,

Ne slažem se: Fenix22,

03.10.
Tribina hipoteza

Nakon što su u prvom kolu Lige prvaka iznenađujuće poraženi kod kuće od Lyona, Manchester Cityu trebali su bodovi u Njemačkoj. Hoffenheim je ušao u susret sa samo jednom pobjedom u posljednjih šest utakmica, no dojam koji su ostavili u tim utakmicama bio je bolji od toga, stoga ovo nije izgledalo kao utakmica u kojoj će City lagano doći do bodova.

Guardiola je izašao u formaciji 4-3-3, s Laporteom na poziciji lijevog beka. Tehnički potkovani Francuz osigurao je Guardioli protočnost lopte po toj strani, što je bilo ključno obzirom da je od starta bilo jasno kako je Brenet slabija karika od Kaderabeka na drugoj strani. Uostalom, prvi gol Citya je došao kao posljedica njegovog ne baš najboljeg postavljanja.

Nagelsmann se odlučio za sličnu formaciju, s razlikom u tome što je njegov napadački trojac stajao mnogo uže od Guardiolinog. Szalai i Joelinton su stali vrlo blizu jedan drugome na dewsnoj strani, nerijetko se izmjenjujući za pozicije, što je ostavljalo više prostora na lijevoj strani ponajprije za Kaderabekove izlaske u protivničku trećinu.

Nakon furioznih početnih deset minuta City je uspostavio kontrolu nad utakmicom, ali im disciplinirani Hoffenheim nije dozvoljavao da im se ozbiljno približe golu. Pravovremeno su preuzimali protivničke igrače te dobro zatvarali prostor kada je lopta bila na boku, što im je doniijelo 32 uspješna tacklea od kojih je većina bila upravo na bokovima. No bez obzira što im je bilo oduzeto najjače oružje, Građani su svejedno uspijevali povremeno doći u šansu zahvaljujući individualnoj kvaliteti s kojom su se domaćini teško nosili.

Hoffenheim je pak svoje šanse tražio preko kontri, jer su u izgradnji napada ostajali kratki. To je bilo tako ponajviše zbog toga što su igrači Citya vršili visoki presing na obranu Hoffenheima te besprijekorno zatvarali sredinu terena. Bez obzira što je Baumann vješt u igri nogom, nisu mu se otvarale opcije kroz sredinu, a kako domaći veznjaci individualno ipak nisu na razini gostiju, loptu su u zadnju trećinu uspijevali dovesti samo dugim dodavanjima. Kaderabek je u nekoliko navrata dobro potegnuo prema naprijed, ali što je još i važnije, mudro. Svaki njegov izlazak prema naprijed je bio proračunat i nije imao izleta u prazno koji bi iza njegovih leđa ostavili prostor za Cityev protunapad. No to je bilo nedovoljno za probiti dobro postavljenu obranu gostiju.

City je pak pokušavao kratkim dodavanjima pokušao pronaći rupu u zadnjoj liniji domaćih, no oni su disciplinirano obavljali svoje zadatke, nimalo ne srljajući i ne gubeći se po terenu. Stoga je pobjednički pogodak Silve stigao kao pljuska u lice Hoffenheimu, pljuska koju nisu zaslužili. City jest bio bolja momčad, no samo po „defaultu“, odnosno na račun izraženije individualne kvalitete. Hoffenheim se branio s glavom i repom te su uspjeli preživjeti čak i trenutke genijalnosti Guardiolinih pojedinaca. No nogomet je okrutna igra, a od početka je bilo jasno da će City kazniti i najmanju pogrešku Hoffenheima. Nažalost po domaćine, tu pogrešku su i dočekali.

Posch kao da je zaboravio protiv koga igra te je užasno sporom reakcijom raščišćavanja opasnosti poklonio Silvi priliku koju je Španjolac u maniri najboljih golgetera iskoristio. Ono što će ostaviti još gorči okus u ustima domaćine jest činjenica da je čak i kod tog pogotka obrana domaćina izvrsno obavila zadatak.

Nagelsmann je bio svjestan da bi svaka izgubljena lopta u zadnjoj liniji ili veznom redu dovela do potencijalno kobne opasnosti, te su instrukcije igračima bile da je sigurnost na prvom mjestu. Tako možemo vidjeti da je, uz već spomenuti trenutak dekoncentracije Poscha, od svih obrambenih i veznih igrača samo još Demirbay izgubio loptu i to samo jednom. To je s druge strane značilo da će postotak dugih lopti Hoffenheima biti veći nego obično, što je posljedično dovelo do pada prosjeka točnih dodavanja, no to je kompromis na koji je Nagelsmann jednostavno morao pristati.

Činjenica jest da su domaćini primili dva pogotka na račun individualnih pogrešaka te s te strane Nagelsmann može biti zadovoljan igrom. Brenetovo loše postavljanje i Poschova pretjerana opuštenost zapečatili su sudbinu Hoffenheima, koji je realno mogao uzeti bod iz ove utakmice. Ipak, tijekom cijelog susreta razlika u individualnoj kvaliteti između dvije momčadi bila je evidentna. Pritisak Citya u želji da što prije osvoje loptu doveo je do nadmoći u posjedu, broju dodavanja i broju dodira, što je bilo i za očekivati. Momčad Hoffenheima djelovala je homogeno i svaki pojedinac bio je u službi kolektiva, no nažalost velike momčadi ne praštaju pogreške, a Hoffenheim je to naučio na bolan način.

Ova utakmica je još jednom dokazala da Nagelsmannovim momcima nedostaje iskustva i kvalitete potrebnih za još veći iskorak, iako je i ovo što su do sada postigli zasigurno overachievement. I sam Nagelsmann je shvatio da je ovo vrhunac kojeg može postići s ovom momčadi i stoga se odlučio za promjenu sredine sljedeće sezone. Pod paskom svog mentora Ralfa Rangnicka, u novčano bogatijoj sredini, budućnost mu se čini svijetla i možda njegov Leipzig bude imao potrebnu kvalitetu parirati najjačim momčadima. Hoffenheim za to nije zreo.

A što se tiče Guardiole, on je uspio iščupati pobjedu i mirnije dočekati utakmice sa Shakhtarom. Njegova momčad u posljednjih par tjedana ne izgleda nezaustavljivo kao što je to bio slučaj većim dijelom prošle sezone, no kvaliteta koju posjeduju trebala bi im osigurati mirni prolazak skupine.

Nagelsmann je debelo prerastao Hoffenheim
Nakon što su u prvom kolu Lige prvaka iznenađujuće poraženi kod kuće od Lyona, Manchester Cityu trebali su bodovi u Njemačkoj. Hoffenheim je ušao u susret sa samo jednom pobjedom u posljednjih šest utakmica, no dojam koji su ostavili u tim utakmicama bio je bolji od toga, stoga ovo nije izgledalo kao utakmica u kojoj će City lagano doći do bodova. Guardiola je izašao u formaciji 4-3-3, s Laporteom na poziciji lijevog beka. Tehnički potkovani Francuz osigurao je Guardioli protočnost lopte po toj strani, što je bilo ključno obzirom da je od starta bilo jasno kako je Brenet slabija karika ...
Nagelsmann je debelo prerastao Hoffenheim
Nakon što su u prvom kolu Lige prvaka iznenađujuće poraženi ...
Leipzig će biti strašan pod Nagelsmannom. Još Leipzig ima politiku dovođenja elitnih mladih talenata kojima ne nedostaje izazova te će Nagelsmann lako uspostaviti autoritet. - Fenix22, 3.10.18. 16:39, 0 0 0
30.09.
Tribina hipoteza

U derbiju 7. kola Serie A Juventus je ugostio Napoli. Domaćini su u utakmicu ušli s maksimalnim učinkom u prvih šest utakmica, dok su gosti upisali jedan poraz. Napoli je Juventusu kroz povijest bio „crna mačka“ te ih nitko toliko puta nije pobijedio niti im zabio toliko golova kao Partenopei. Također, Napoli je u utakmicu ušao s respektabilnim učinkom od 29 gostujućih pobjeda u protekle dvije sezone, što je najviše od svih talijanskih momčadi.

Ovaj susret nam je zapravo trebao dati odgovor na pitanje da li je Juventus više dobio s Ronaldom ili Napoli s Ancelottijem. Stari lisac doveden je u Napoli kako bi, uvjetno rečeno, nastavio posao koji je započeo Sarri te možda napravio rezultatski iskorak. Iskorak u vidu igre bilo je teško očekivati nakon Sarrija, pod čijom palicom je Napoli igrao možda i najatraktivniji nogomet u Europi. No rezultatski iskorak je itekako bio moguć. Činjenica je da je Napoli prošle sezone, bez obzira na to što su igrali najbolji nogomet u Italiji, kiksao u ključnim trenutcima i većinom iz vedra neba (slično kao Tottenham u Engleskoj). To je ostavilo dojam da prostor za napredak postoji i da bi trener s većim iskustvom možda mogao izvući nešto više iz momčadi.

Juventus je započeo utakmicu u 4-4-2 „rombu“, s tim da je Ronaldo često okupirao lijevo krilo, na što bi Mandžukić ulazio na centralnu poziciju. Također, Ronaldo je imao potpunu slobodu kretanja i praktički bio bez obaveze u defenzivnoj igri.

Ancelotti se pak odlučio za klasičnu 4-4-2 „flat“ formaciju, oslanjajući se na brzu reakciju nakon osvajanja lopte u sredini terena i nadajući se da će Mertens i Insigne uspjeti svojom brzinom stvoriti probleme sporom stoperskom paru Juventusa.

I odmah na startu gosti su krenuli odlučno, pritiščući zadnju liniju domaćina i prisiljavajući ih na duge lopte. Juventus je bio uporan u pokušaju razvijanja ige od zadnje linije, što im je došlo na naplatu već u desetoj minuti, kada je Bonucci pogriješio pod pritiskom, a igrači Napolija u par poteza izigrali Juventusovu obranu. Na žalost gostiju to je bilo sve što smo od njih vidjeli.

Izjednačujući pogodak Marija Mandžukića, koji je došao nakon odličnog ubačaja Ronalda koji se prethodno oslobodio Hysaja, dao je Juventusu samopouzdanje i od tog trenutka na terenu je postojala samo jedna momčad. Ronaldo je imao apsolutnu slobodu kretanja u napadu i nikakvu obavezu u obrambenom dijelu. Srećom, pokraj sebe je imao najboljeg „potrčka“ u svijetu nogometa koji je odrađivao defenzivni posao za njega, a u napadu bez iznimke pravovremeno popunjavao prostor koji bi Portugalac ostavljao ispražnjenim. Dybala je u svemu tome izgledao kao najveći gubitnik, no ne zato što je odigrao loše, već što njegov puni potencijal nije uspio doći do izražaja. Nažalost, to je nešto na što će se morati naviknuti ako ne odluči napustiti Torino u skorije vrijeme.

Nije tajna da većina momčadi ima problema s bekovima, no Napolijevi su se činili nedostojnima razine na kojoj se utakmica igrala. Hysaj je praktički bio nevidljiv osim kada bi ga Ronaldo maltretirao, dok je Rui izgledao kao dijete koje trener silom prilika odluči staviti na lijevog beka a on želi igrati u napadu. Činjenica jest da Rui voli stati visoko, no u ovoj utakmici morao je bitti discipliniraniji. Njegovo inzistiranje na overlapovima, pa čak i u situaciji kada Insigne zatvoren prima loptu na aut liniji u svojoj polovici, što od njega zahtijeva prolaz iza leđa Ancelottija i četvrtog suca bilo je u najmanju ruku neobično. A crveni karton koji je akumulirao u 58. minuti u trenutcima kada je Napoli uspio podići razinu igre, poslužio je kao točka na „i“ večeri za zaborav.

Drugi gol Juventusa još jednom je dokazao da su Ronaldo i Mandžukić par iz snova jer Hrvat zapravo pušta Portugalcu da „upravlja“ njime na terenu, što daje fantastične rezultate. Benzema je u Realu također služio Ronaldu, no to je uvijek izgledalo „neiskreno“ i kao neki križ koji Francuz mora nositi ako želi imati svoje mjesto u prvih jedanaest. Mandžukić, s druge strane, to radi zato što zna da je požrtvovnost njegova najveća kvaliteta za koju će sigurno biti nagrađen.

Ronaldovo implementiranje u već taktički gotovu i odgovornu momčad u startu se činilo kao nešto što bi moglo isfunkcionirati stavljeno u odgovarajući koncept. Prije početka sezone u tekstu u kojem sam se pozabavio Ronaldovim dovođenjem bio sam mišljenja da ovaj Juventus treba igrati 4-4-2 u rombu, jer to je formacija koja može istrpjeti obrambeno neobaveznog napadača ako je on vrhunske kvalitete, što Portugalac zasigurno jest. Zidane je to isto znao i tu se može povući paralela između „Ronaldovog“ Reala i ovog Juventusa. Ipak, Juventus ima pokretljivije vezne igrače koji tehnički ne zaostaju mnogo za Realovima, te u tom segmentu ostavljaju bolji dojam od Reala pod Zidaneom. Tip igrača kao što je Casemiro dobro bi došao svakoj momčadi, ali Juventusu ne nedostaje. Pjanić na toj poziciji koji služi kao holding midfielder drži konce igre i omogućava ostaloj dvojici centralnih veznjaka da rade ono što najbolje znaju, a njegov nedostatak defenzivne agresivnosti koja krasi spomenutog Brazilca nadoknađuje stabilnost u zadnjoj liniji.

Ancelotti je imao jasnu ideju, ideju koja čak nije bila ni loša, no čim se Juventus naviknuo na presing i uspostavio protok lopte kroz vezni red, Napoli je bio utišan. Disciplina u obrani plavih nije izostala, no taktičkom disciplinom ne može se uvijek braniti od individualne kvalitete, a kada se tu doda nemogućnost stvaranja presinga na protivničku obranu u trenutcima kada imaš loptu u nogama, napustiš Torino s nula bodova. Pogledamo li detaljnu statistiku ne može se steći dojam da je Juventus dominirao, međutim Juventus nikada nije ni bio momčad koja dominira posjedom i dolazi u bezbroj prilika. Oni jednostavnu uzmu koliko im treba i ništa drugačije nije bilo ni večeras. Mertens i Insigne bili su totalno odsječeni, a kombinatorna igra Napolija nastupila je tek nakon crvenog kartona i prelaska u 4-2-3. U tom periodu Napoli je čak imao i odličnu priliku koju je Szczesny obranio, ali nažalost po njih loše branjenje kornera ubilo je i ono malo nade koja im je bila preostala.

Ancelotti nije donio mnogo toga Napoliju, ali to je bilo i za očekivati. Treneru s toliko iskustva i toliko uspjeha teško se mijenjati, a ovom Napoliju je potrebno nešto drugačije. Čak ni Sarri nije uspio osvojiti Serie A, a pružila mu se možda i najbolja prilika otkada je Juventus započeo svoju seriju uz to što je Napoli igrao najbolji nogomet. Stoga je jasno da za pobijediti Juventus na Ronaldov pogon treba mnogo više od oslanjanja na hvatanje protivnika na efekt iznenađenja. Jer iako je pritisak s početka donio ploda, takav tempo je gotovo pa nemoguće održati 90 minuta, a i tada je pitanje bi li individualna kvaliteta bianconera svejedno prevagnula. Činjenica je da je Napoli, objektivno gledano, jedna od najslabijih momčadi koje je Ancelotti vodio u svojoj karijeri, a uzevši u obzir Talijanov stil oslanjanja na individualnu kvalitetu igrača unutar poprilično predeterminirane taktičke ideje, Partenopei će morati još neko vrijeme pričekati za ozbiljni trofej.

Allegri je pak ostavio dojam kako je uspio ukomponirati Juventusov stil s Ronaldovim. Momčad izgleda sposobna nositi se s izostankom njegovog sudjelovanja u fazi obrane, a on s druge strane još uvijek izgleda sposoban napraviti razliku u fazi napada. Portugalac je u ovoj utakmici izgledao kao onaj iz svojih najboljih dana i pružio je možda i svoju najbolju predstavu u crno-bijelom dresu, a simptomatično je da je to učinio baš u dosad najvažnijoj utakmici, što je dokaz da još mnogo toga ima za ponuditi elitnom nogometu.

Sve što sada preostaje Allegriju jest nadati se da se Dybala neće naći uvrijeđen što je Ronaldo prva violina jer će on kad tad preuzeti to mjesto ako bude strpljiv. Argentinac se sam isključio iz prvih jedanaest nacionalne vrste rekavši kako on i Messi ne mogu igrati zajedno te je logično za pretpostaviti da će mu kad tad beneficirani položaj Ronalda prijeći preko glave. Jer iako Dybala i Ronaldo nisu isti tip igrača, potpuna sloboda je trenutno dana Ronaldu. Juventus jest doveo Portugalca da im pomogne osvojiti Ligu prvaka, no on je kratkoročno rješenje, dok se Dybala prirodno nameće kao budući broj 1. Stoga je za Allegrija važno održavati stalnu komunikaciju s njim i pobrinuti se da što bezbolnije preživi ovaj period i pruži ono najbolje od sebe. Jer kada se Ronaldo i Messi pozdrave s elitnim nogometom, Dybala se nameće kao sljedeća velika zvijezda, odnosno sami vrh elite.

U Italiji ništa novo
U derbiju 7. kola Serie A Juventus je ugostio Napoli. Domaćini su u utakmicu ušli s maksimalnim učinkom u prvih šest utakmica, dok su gosti upisali jedan poraz. Napoli je Juventusu kroz povijest bio „crna mačka“ te ih nitko toliko puta nije pobijedio niti im zabio toliko golova kao Partenopei. Također, Napoli je u utakmicu ušao s respektabilnim učinkom od 29 gostujućih pobjeda u protekle dvije sezone, što je najviše od svih talijanskih momčadi. Ovaj susret nam je zapravo trebao dati odgovor na pitanje da li je Juventus više dobio s Ronaldom ili Napoli s Ancelottijem. Stari lisac doveden je ...
U Italiji ništa novo
U derbiju 7. kola Serie A Juventus je ugostio Napoli. ...
Ancelotti je precijenjen trener koji ima vrhunske socijalne vještine sa igračima, ali i sa upravom. Da je Ghoulam tu, ovo bi bila drukčija priča. Ovaj Rui ne znam kako je došao do reprezentacije. Danas je kriv za 2 gola i crveni karton. - Fenix22, 30.9.18. 23:05, 0 0 0
Rezervna opcija je Lupperto na poziciji Ruija koji isto ne ulijeva povjerenje. Malcuit obećava, ali treba imati kontinuitet. - Fenix22, 30.9.18. 23:07, 0 0 0
25.09.
Tribina hipoteza

Prednost igranja druge utakmice na svom terenu; samo mit ili stvarna prednost?

Kada bi upitali trenere i igrače koju utakmicu bi igrali pred svojim navijačima, gotovo svi bi odgovorili da je to druga. Tom logikom se vodi i UEFA te nakon grupne faze svojih natjecanja spomenutu „prednost“ dodjeluje momčadi koja je završila kao pobjednik skupine. No da li druga utakmica na domaćem stadionu zaista daje toliku prednost?

Lionel Page i Katie Page u svom istraživanju 'The second leg home advantage: Evidence from European football cup competitions', koji je objavljen u Journal of Sports Sciences uhvatili su se u koštac s tim problemom te na uzorku od 12,364 utakmice Lige prvaka, Kupa UEFA-e i Kupa pobjednika kupova u periodu od 1955 – 2006, došli su do zaključka da momčad koja igra drugu utakmicu kod kuće ima 54.33 % šanse za prolaz. Uzevši u obzir da su u drugoj utakmici domaćini bili ponekad favoriti, a ponekad autsajderi, prednost djeluje nezamjetno. Također, istraživanje je pokazalo da se ta prednost u novije vrijeme sve više topi, čemu je razlog izostanak većine stvari koje sam spomenuo kao razlog za prvotno uvođenje Pravila. Kao i u mojoj analizi koja je obuhvaćala kraći period i manji broj utakmice, Paige i Page su također došli do zaključka kako najveća prednost zapravo nastaje u produžetcima, u kojima je domaćin odnio 66,42 % pobjeda na uzorku od 186 utakmica, dok su jedanaesterci otišli na stranu domaće ekipe u 57,33 % slučajeva. No, kao što već znamo, jedanaesterci zahtijevaju mnogo dublju analizu zbog svoje specifičnosti te se čak i spomenuta prednost može osporiti.

Do sličnih zaključaka je 2010. došao i njemački trojac sa Muchenskog sveučilišta – Eugster, Gertheiss i Kaiser, koji su čak predložili da bi pobjednicima skupina trebalo dati na izbor koju utakmicu žele igrati kod kuče.

Ipak, ako ste jedna od osoba spomenutih u prvoj rečenici odlomka, nikakvo istraživanje vas neće uvjeriti da nije bolje kod kuće igrati uzvrat. Psihološki aspekt u kojem treneri i igrači postave stvari na način: „idemo se potući u gostima i izvući neriješen rezultat, pa ćemo to nadoknaditi pred svojim navijačima“ jednostavno je neiskorjenjiv i teško mu se može naći protuargument u izoliranoj situaciji. Prošle sezone smo vidjeli Romu kako nakon 4:1 poraza na Camp Nou u uzvratu pobjeđuje 3:0 i ostvaruje nešto što se u tom trenutku činilo nevjerojatnim. Može li itko sa sigurnošću reći da bi objektivno lošija ekipa „okrenula“ jednu od najboljih momčadi Europe i svijeta pred, na primjer, praznim tribinama? To je zaista teško povjerovati te dokazuje da psihološki aspekt u nogometu još uvijek igra veliku ulogu i statistika od koje se ne može pobjeći, ne mora značiti ništa u određenoj situaciji.

Prednost domaćeg terena iscrpno je istraživana i često debatirana i u američkim ekipnim sportovima, no tamo se gostima mnogo manje ide u susret. Razlog zašto je tome tako, a koji će ujedno i objasniti zašto se i u nogometu moguće spremaju slične promjene, slijedi.

Apsolutna prednost domaćeg terena

U američkim sportovima nakon završetka regularnog dijela najbolja momčad ima prednost domaćeg terena do kraja natjecanja. U NBA-u, NHL-u i MLB-u to se manifestira na način više rangirana momčad igra prvu utakmicu na svom terenu i ako dođe do tie-breaker utkamice, ona bude domaćin. Finale se također igra potencijalno jednom više na terenu više rangirane momčadi u spomenutim sportovima. U NFL-a se pak finale igra na unaprijed određenom, uvjetno rečeno, neutralnom stadionu. No prednost više rangiranoj momčadi u play-offu NFL-a dolazi do izražaja u tome što se cijelo dogravanje igra na samo jednu utakmicu, a što u teoriji može značiti da će najbolja momčad cijelo vrijeme biti domaćin, a najlošija cijelo vrijeme biti gost. Sukladno tome domaće ekipe su u pravilu biti uspješnije, no to se može objasniti i jednostavnom činjenicom da su u određenoj sezoni to jednostavno bile bolje momčadi.

Spomenuti koncept se ne čini u potpunosti pravedan, no Amerikanci shvaćaju da bi isto tako nepravedno bilo davati prednost gostujućoj ekipi. Kao i u europskom nogometu i u SAD-u je prednost domaćeg terena u padu. Još uvijek se smatra da npr. u NFL-u hendikep gostujuće momčadi u startu iznosi tri poena, no u današnje vrijeme to je sve diskutabilnije. U svijetu u kojem su relokacije momčadi i nastajanje novih česta pojava, prednost domaćeg terena je izuzetno relativan pojam.

Uzmimo za primjer Los Angeles Chargerse, koji su do prošle sezone bili smješteni u San Diegu. Njihov vlasnik, isprovociran odbijanjem stanovnika da pomognu financirati izgradnju novog stadiona, odlučio je preseliti svoju momčad u LA. Planovi za izgradnju stadiona su postojali i krenuli su u ostvarivanje, no u prijelaznom periodu Chargersi svoje utakmice igraju u StubHub Center-u, domu LA Galaxy-a. Stadion nedostojan najpopularnijeg sporta u SAD-u koji može primiti mizernih 27.000 gledatelja doprinio je ionako nezainteresiranom pristupu stanovnika LA-ja koji su iste godine dočekali povratak Rams-a iz St. Louisa, te su Chargersi prošle sezone imali zanemarivu podršku na domaćem terenu, a nerijetko se događalo da su brojniji bili navijači gostujuće momčadi. To se ne može ni usporediti npr. sa Seattle-om, koji je u SAD-u sinonim za prednost domaćeg terena i na kojem gostujući quarterbackovi ponekad ne mogu čuti ni svoje misli od zaglušujuće buke.

NFL je svjestan razlika nastalih načinom na koji sistem funkcionira, a zahvaljujući modernim vremenima i UEFA počinje to shvaćati. Ako jedna momčad može igrati konferencijsko finale u teškim uvjetima Mile High Stadiuma u Denveru, s kojima se možda do tada nikada nisu susreli, bez ikakve prednosti u vidu računanja poena, nema razloga da bi takvu prednost imao npr. Atletico Madrid kada dolazi u goste Monacu gdje navijači kao takvi praktički ne postoje, znajući da će za tjedan ili dva imati popravni na svom terenu.

 

Zaključak

Domaći teren će uvijek biti prednost i za to postoje brojni razlozi. Upoznatost s okolinom, blizina obitelji i rutina prije utakmice, te izostanak putovanja, neki su od glavnih. Podrška navijača i njihov dokazani podsvjesni utjecaj na suca, također su vrlo bitni. Iako se kod ovog zadnjeg mora spomenuti neslaganje psihoanalitičara u određivanju da li sudac podsvjesno staje na stranu domaćina zbog pritiska s tribina ili podsvjesno staje na stranu momčadi koja bolje igra i napada, što često bude domaćin.

Ipak, možda najbolje objašnjenje dao je Daniel Kahneman, jedan od najvećih autoriteta na polju psihologije donošenja odluka i bihevioralne ekonomije, koji je ujedno nagrađen i Nobelovom nagradom za ekonomiju 2002. On je postavio hipotezu po kojoj evolucijski gledano svi ljudi osjećaju povezanost sa svojim teritorijem i imaju potrebu braniti ga. To je sve već dobro poznato, no on ide korak dalje te na temelju svojih istraživanja dolazi do zaključka da je sportašima dvostruko gori osjećaj izgubiti na svome terenu nego pobijediti na tuđem. Objašnjenje kojim brani tu hipotezu, a za koje svakodnevno dobivamo potvrdu, glasi da igrači domaći teren percipiraju kao mjesto gdje se ne smije biti poražen, te imajući u vidu da i druga momčad njeguje taj stav, logično pretpostavljaju da će gostujuća utakmica biti proporcionalno teža te da je sve osim poraza uspjeh. A poraz koji doživiš kad ni ne očekuješ pobjedu zasigurno ne boli jednako.

Naravno da igrači Real Madrida kada gostuju kod npr. Levantea ne percipiraju utakmicu na taj način, no čim se nađu momčadi koje su slične kvalitetom, spomenuti osjećaj se zasigurno javlja.

Činjenica je da su u susretima koji se igraju na dvije utakmice obje momčadi u istoj poziciju u startu, a to da li je negdje publika više ili manje zastrašujuća nije problem koji bi krovna organizacija trebala rješavati. U međunarodnom nogometu prednost domaćeg terena je izraženija nego što je to slučaj u klupskom, ali to je i za očekivati s obzirom na specifičnost reprezentacija kao natjecateljskih kolektiva te česte netrpeljivosti među narodima. Sukladno tome, Pravilo bi trebalo ostati na snazi u natjecanjima takve vrste.

U klupskom nogometu pak, a pogotovo u europskom koji je daleko najelitniji, trebalo bi se dobro razmisliti ima li smisla da Pravilo ostane na snazi. Jer činjenica je da svaki prolaz neriješenim rezultatom na račun Pravila u javnosti stvara osjećaj nepravde, a momčadi koja ispadne ostavlja gorak okus u ustima. Također, rijetko će koji ozbiljni trener biti iskreno zadovoljan neriješenim rezultatom, te će to biti zamaskirano isključivo činjenicom da je ultimativno ostvario prolaz, što i jest jedini cilj u turnirskom sustavu natjecanja.

Ukidanje Pravila donijelo bi manje kalkulacija koje se mogu percipirati kao anti-nogometne, a momčadima i dalje nitko ne bi oduzeo sve ono što dolazi s njihovim domaćim terenom. A ako bi neki klub ostao „zakinut“ jer ima nezainteresirane navijače ili su mu tribine prepune turista, to bi trebao biti problem tog kluba, a ne UEFA-e. Wenger i ostali treneri koji se zalažu za promjenu su u pravu, jer smjer u kojem nogomet ide sve više je orijentiran globalizaciji i komercijalizaciji, što posljedično sve više otapa prednost igranja na domaćem terenu i ako bi Pravilo ostalo na snazi, ubrzo bi se moglo dogoditi da gostujuće momčadi ustvari budu u prednosti. Promjenom bi se stavio naglasak na igru, a stadioni s odličnim navijačima koji bi davali veću prednost svojoj momčadi pružili bi elitnom nogometu draž koju danas sve rjeđe viđamo.

Zašto je pravilo pogotka u gostima zastarjelo - drugi dio
Prednost igranja druge utakmice na svom terenu; samo mit ili stvarna prednost? Kada bi upitali trenere i igrače koju utakmicu bi igrali pred svojim navijačima, gotovo svi bi odgovorili da je to druga. Tom logikom se vodi i UEFA te nakon grupne faze svojih natjecanja spomenutu „prednost“ dodjeluje momčadi koja je završila kao pobjednik skupine. No da li druga utakmica na domaćem stadionu zaista daje toliku prednost? Lionel Page i Katie Page u svom istraživanju 'The second leg home advantage: Evidence from European football cup competitions', koji je objavljen u Journal of Sports Sciences uhvatili su se u koštac s ...
Zašto je pravilo pogotka u gostima zastarjelo - drugi dio
Prednost igranja druge utakmice na svom terenu; samo mit ili ...
Pravilo nije uvedeno zbog putovanja, pa niti zbog publike kako su i prvom dijelu rekao. Domaći teren je u početku bio velika prednost jer tereni nisu bili standardizirani. Još uvijek stoji pravilo da teren može biti dužine od 90 do 120 metara - gradim, 30.9.18. 15:33, 0 0 0
i širine od 45 do 90 metara. Danas postoi posebno pravilo za međunarodne utakmice gdje su gabariti suženi / dužina 100 - 110 x 64 - 75). moguća odstupanja su znatno manja. Prije se momčadi isplatilo gubiti 2:0 i čekati kraj u gostima, s mišlju "imamo - gradim, 30.9.18. 15:37, 0 0 0
ih doma na našem širokom terenu s visokom travom" ( ili koja već kombinacija). Danas su svi tereni manje-više slični i iste kvalitete. Zato se smanjuje ta prednost domaćeg terena i dans je to manje-više čista psihologija. Prije to nije bio slučaj - gradim, 30.9.18. 15:40, 0 0 0
Mislim da je nemoguće odrediti koliko je utakmica odlučeno golovima u gostima, jer se to ne vidi nužno iz završnog rezultata. Evo, Dinamo - YB, je velikim dijelom odlučilo pravilo gola u gostima. 1:1 u švicarskoj, i kad pol sata prije kraja primiš - gradim, 30.9.18. 15:42, 0 0 0
doma za 1:2 i trebaš zabiti još dva, teško se vratiti. Ili Hrvatskai odlazak na SP 98 protiv Ukrajine. 2:0 iz Zagrebu, Bokšić zabije za 1:1 u Kijevu i možeš suditi kraj. Da nema gola u gostima, ta bi utakmica i u 80. minuti bila otvorena - gradim, 30.9.18. 15:44, 0 0 0
25.09.
Tribina hipoteza

Početkom rujna u Nyonu su se na tradicionalnom godišnjem sastanku okupili najelitniji klupski treneri kako bi s predstavnicima UEFA-e prokomentirali situaciju u elitnom klupskom nogometu i predstavili im svoje ideje. Za razliku od prijedloga vodećih ljudi konfederacija i vlasnika klubova, koji su gotovo pa uvijek vođeni financijskim motivima, prijedlozi trenera uvijek se kreću u smjeru poboljšanja nogometne igre i većinom budu smisleni. Ništa drugačije nije bilo ni ovoga puta, pa smo tako od UEFA-inog direktora za natjecanja Giorgia Marchettija mogli saznati da su treneri predložili dvije promjene. Prva se odnosila na implementaciju jednog datuma završetka prijelaznog roka za sve članice UEFA-a, a druga se odnosila na temu o kojoj ću u ovom članku govoriti, a to je ukidanje pravila „pogotka u gostima“ u UEFA-inim natjecanjima.

Arsene Wenger već je duže vremena zagovornik ideje o ukidanju tog pravila, argumentirajući kako je ono zastarjelo i kako u današnje vrijeme prednost domaćeg terena ne vrijedi onoliko koliko je to bio slučaj u prošlosti. Francuz je neslavno završio svoju vladavinu klubom iz sjevernog dijela Londona, ali dok su posljednjih nekoliko godina bacili sjenu na njegove prijašnje uspjehe, ne smije se zaboraviti da je Wenger bio jedan od najboljih off-field managera, držeći uzde svih aspekata vođenja kluba, te se njegove ideje nikada ne bi smjele olako odbaciti. Ovogodišnji susret u Nyonu dao nam je do znanja da nije sam u tom nastojanju i ostavljen je dojam kako se europski nogomet sve više približava ukidanju spomenutog pravila. Shodno tome, odlučio sam istražiti povijest tog pravila, različite varijacije koje se primjenjuju diljem svijeta, te analizirati prednosti i nedostatke koje određena varijacija donosi momčadima. Također, usporedit ću i prednost domaćeg terena u nogometu u odnosu na američke momčadske sportove, koji njeguju drukčija pravila. Za potrebe jasnoće, od sada pa nadalje spomenuto pravilo o pogotku u gostima spominjat ću jednostavno kao „Pravilo“. Pa krenimo od početka.

Okrutna večer u Rotterdamu

24. ožujka 1965. u četvrtfinalu Kupa pobjednika kupova susreli su se Liverpool i Koln. Preciznije rečeno, susreli su se po treći put u nešto više od mjesec dana. Ukupan rezultat nakon dvije utakmice bio je 0:0, a kako je tada bilo na snazi pravilo da se u tom slučaju igra treća utakmica na neutralnom terenu, Rotterdam je određen kao mjesto odluke. Nakon 90 minuta rezultat je bio 2:2 te je utakmica otišla u produžetke. U produžetku su mreže mirovale te ni nakon 300 minuta igre pobjednik nije bio određen. Kako pravilo pogotka u gostima tada još nije bilo na snazi, a razigravanje izvođenjem jedanaesteraca stiglo tek godinama poslije, o pobjedniku se odlučivalo bacanjem novčića. Nepreboljivo okrutan način određivanja pobjednika te večeri dosegao je još strašniju razinu.

Do završetka utakmice teren se pretvorio u jednu veliku kaljužu, te je potrebno bilo ne jedno – već dva bacanja novčića. Kako je i sam Ron Yeats, tadašnji kapetan Liverpoola, rekao, u prvom pokušaju novčić je pao na suprotnu stranu od one koju je on bio izabrao, no kako je teren bio neravan nagovorio je suca da ga baci ponovno, jer je novčić stao poprilično nakošeno. Belgijski djelitelj pravde ga je poslušao i ovoga puta je novčić pao na „pravu“ stranu, odvevši Liverpool u polufinale, a Koln neviđenom okrutnošću kući nakon 300 minuta u kojima su ostali neporaženi. Sljedeće sezone pravilo pogotka u gostima je ustanovljeno i premijerno implementirano u susretu osmine finala Kupa pobjednika kupova u kojem je mađarski Honved izbacio Duklu iz Praga ukupnim rezultatom 4:4.

Razlozi donošenja Pravila

Sredinom šezdesetih godina nogometom još uvijek nije upravljao novac. Naravno da su najbolji igrači imali najveće plaće te da su postojale privlačnije destinacije od nekih drugih i bolje lige od nekih drugih, no treneri su bili ti koji su svojim zamislima i inovacijama dovodili svoje momčadi do europskih uspjeha. Engleska liga nije bila ono što je danas, a najveći vizionari tog vremena radili su kao treneri diljem starog kontinenta, a ne samo u ligama koje mi danas poznajemo kao „lige petice“. Također, ona iskrena strast navijanja za svoj klub bila je mnogo izraženija u to vrijeme nego što je to slučaj danas, a „poligamni“ navijači, kako one današnje naziva Simon Kuper, bili su izuzetna rijetkost. Dukla bi u Budimpešti bila dočekana u mnogo neugodnijoj atmosferi nego što je to slučaj danas kada npr. Roma posjeti Santiago Bernabeu, te je utjecaj na psihu gostujućih igrača bio negativan, dok bi domaćima navijanje prepunog stadiona davalo još veći podstreh. Naravno da je i u današnje vrijeme sve to prisutno, no u puno manjoj mjeri.

Također, ni izazovi organizacijsko – finacncijske prirode nisu bili zanemarivi. Prometna infrastruktura bila je daleko od današnje te je put zahtijevao vrijeme, novac, a u konačnici bi neizbježno izazvao iscrpljenost kod igrača. UEFA je dakle došla do zaključka da su gostujući klubovi u nepovoljnijem položaju, te da bi pogotci postignuti na svom stadionu trebali vrijediti manje od onih koji su postignuti u gostima. Jer kao što se dobri domaćini potrude da im se gosti osjećaju kao kod kuće, tako bi i momčadi u svojoj „kući“ ugostili protivnike dajući im, striktno nominalno gledano, laganu prednost.

Zanimljivo je da CONMEBOL nije usvojio to pravilo sve do 2005., pa su tako susreti Copa Libertadores-a bili odlučivani izvođenjem jedanaesteraca ako bi ukupan rezultat nakon 180 minuta bio neodlučen. Najelitinije južnoameričko natjecanje, naime, do spomenute godine nije implementiralo niti produžetke. No o različitim implementacijama Pravila ili izostanka istih ćemo govoriti nešto kasnije.

Apsurdni slučajevi implementacije Pravila

Dakle razlozi na temelju kojih je Pravilo donešeno bili su svima (barem u Europi) jasni te je desetljećima taj sustav funkcionirao gotovo besprijekorno. Ipak, dva su se primjera izdvojila i dokazali manjkavost Pravila.

Prvi primjer odnosi se na relativno svjež događaj, a to je 3. pretkolo kvalifikacija za Ligu prvaka sezone 2014-15 i dvoboj Legije iz Varšave i Celtica. Poljaci su u prvoj utakmici potpuno nadigrali Škote i ispratili ih kući s 4:1, ali nisu se tu zaustavili. U uzvratu igranom u Glasgowu, Legija je još jednom pokazala nadmoć pobjedivši 2:0, što je ukupno iznosilo uvjerljivih 6:1. No Poljacima se pokrala pogreška i u uzvratu su na teren poslali suspendiranog Bartosza Bereszynskog. U tim slučajevima utakmica se registrira 3:0 za protivnika, što je u konkretno u ovoj situaciji značilo da je ukupan rezultat iznosio 4:4, a dalje je prošao Celtic zahvaljujući golu u gostima. Dakle momčad koja je pobijedila 6:1, pritom čak zabivši više pogodaka u gostima od protivnika, ispala je iz natjecanja na račun tehničke pogreške i Pravila.  

Pravilo o nemogućnosti igranja igrača koji je pod suspenzijom jedno je od temeljnih postulata „pravne“ uređenosti nogometnih natjecanja, koje je s apsolutnom opravdanošću donešeno iz očitih razloga, ali svi su osjetili da je Legiji nanešena ljudska nepravda. Jer niti je Bereszynski Messi, niti je Celtic, čak ni nakon poklona u vidu +5 gol razlike u odnosu na stvarnan rezultat, „postigao“ više pogodaka od Legije.

Za drugi primjer vratit ćemo se u sezonu 2002-03 i polufinale Lige prvaka između Milana i Intera. Gradski rivali igraju na istom stadionu i oboje imaju sličnu podršku u gradu. Također, oba kluba imaju slično bogatu povijest, pa čak i sličan globalni utjecaj. Uzevši u obzir da su u pitanju talijanske momčadi, već prije prvog susreta nazirala se potencijalno apsurdna situacija, koja se na kraju i dogodila. Prva utakmica u kojoj je službeni domaćin bio Milan završila je 0:0, dok je u drugoj rezultat bio 1:1. S obzirom da je Milan postigao pogodak kao „gost“, a Inter kao „domaćin“, rossoneri su bili ti koji su otputovali u Manchester te godine.

Replika na očiglednu nepravdu može biti činjenica da domaća momčad za svaku utakmicu na raspolaganje dobije mnogo veći broj ulaznica od gostujuće, što je i u ovoj situaciji bio slučaj. No problem nastaje kada se u obzir uzme broj ulaznica u slobodnoj prodaji, a do kojih gostujući navijači mogu doći jednako kao i domaći. Jednostavno, hendikep koji je gostujuća momčad imala u obje utakmice bio je praktički zanemariv, a zasigurno nedovoljan da bi pogodak ijedne strane vrijedio više od pogotka one druge.

Brazilci su to shvatili te je njihov domaći kup imao zanimljivu varijaciju sve do 2017. godine kada je pravilo gola u gostima u potpunosti ukinuto.

Copa do Brasil

Za razliku od Copa Libertadores-a, brazilski kup je još od svog osnutka 1989. uveo Pravilo, no s razlikom u tome što ono ne bi vrijedilo ako bi oba protivnika dolazili iz istog grada. Zanimljivo i poprilično progresivno pravilo čak i nije čudno za ovo natjecanje, pogotovo uzevši u obzir da je na snazi još jedno neobično pravilo koje se čini kao da je idejno nastalo iz neke arkadne igre. Naime, svaki susret se sastoji od dvije utakmice, osim ako jedna ekipa u prvoj ne pobjedi sa dva ili više golova razlike, čime automatski ostvaruje prolaz. Brazilska modifikacija Pravila dobro bi bila došla Interu te nesretne sezone i apsolutno ima smisla, no i ona ima svojih mana koje ću opisati uzevši stvarni primjer jednog gradskog „rivalvstva“, čiju ću važnost prenaglasiti i čak otići u krajnost za potrebe hipoteze.

Do prije par godina, dok je RNK Split još izgledao kao donekle ozbiljna momčad, u Splitu se četiri puta godišnje igao gradski derbi (ne računajući potencijalne kup utakmice). No, kako je navijačka skupina Splita bila praktički nepostojeća, bez obzira što je klub samo godinu dana mlađi od Hjaduka, crveni su svoje domaće utakmice igrali pred navijačima koji su u velikoj većini bili naklonjeni „bilima“. I sam sam prisustvovao utakmicama na Parku mladeži i nikada nije vladao dojam da je Split domaćin utakmice. Jednostavno, Hajduk je neprikosnoveni broj jedan u gradu pod Marjanom i nitko ne može doći niti blizu, a Crveni đavoli i ostali dugogodišnji simpatizeri crvenih nisu mogli parirati najmoćnijoj navijačkoj skupini u Hrvatskoj.

RNK Split danas nastupa u 3. HNL jug zahvaljujući malverzacijama njegovih vlasnika, ali kada se 2015. dogodila situacija u kojoj se splitski derbi igrao u polufinalu Hrvatskog kupa, RNK Split je bio u podređenoj poziciji u obje utakmice. To im nije smetalo jer su izbacili „bile“ i prošli u finale, ali kada bi se susret igrao u europskom natjecanju dobro bi im došlo da barem u jednoj od njih imaju na svojoj strani pravilo o golu u gostima. Ovaj primjer zasigurno nije izoliran te na neki način kontradiktira varijaciji koju su Brazilci uveli i stoga ne izgleda kao najbolje rješenje.

CONCACAF, AFC i engleski pokusni kunić zvan Liga kup

Zanimljiva varijacija Pravila pristuna je i u AFC-ovim natjecanjima te CONCACAF-ovoj Ligi prvaka, a posljedično je pronašla svoje mjesto i u MLS-u. U tim konfederacijama pravilo pogotka u gostima vrijedi, ali samo tijekom 180 minuta, odnosno do produžetaka. Kada utakmica ode u produžetke ničiji pogodak ne vrijedi više i u tih trideset minuta obje ekipe su u jednakom položaju. No jesu li zaista?

Logika je ta da ako bi se Pravilo odnosilo i na produžetke, onda bi momčad koja druga gostuje imala prednost na svojoj strani 120 minuta, za razliku od momčadi koja bi prvu utakmicu igrala kao gost i imala tu prednost samo 90 minuta. Umor koji kod igrača nastane kada utakmice ode preko uobičajenih vremenskih granica, a koja u teoriji poprilično izjednačava momčadi, također je jedan od argumenata.

No, koliko god ti argumenti bili valjani, postoji i drugo gledište. Opisanu situaciju može se promatrati i na način da momčad koja drugu utakmicu igra na domaćem terenu ima domaćinsku prednost 120 minuta, za razliku od momčadi koja prvu utakmicu igra kod kuće. Psihološki podstreh koji ti daju navijači, čije je navijanje u produžetcima još žešće, može pomoći momčadi da dobije dodatnu motivaciju i pronađe onu snagu u sebi koja inače ne bi bila prisutna.

Čini se poprilično logično da bi domaći teren u produžetcima trebao igrati još manju ulogu nego u regularnom dijelu, ponajviše zbog toga što momčadi u tom trenutku kreću od nule, dok pogodak gostujuće momčadi praktički vrijedi dva. No statistika Lige prvaka i Europske lige (i svih njenih inkarnacija) od sezone 1993-94, kada je najelitnije klupsko natjecanje ustanovljeno pod današnjim imenom, govori nam da su domaće momčadi u izrazitoj prednosti.

U spomenutom periodu ukupno 29 utakmica odlučeno je u produžetcima u Ligi prvaka. 19 je otišlo na stranu domaćina, a 10 na stranu gostiju (uključujući jednu u kojoj se u produžetku primijenilo Pravilo), što u omjeru iznosi 65.52 % naprema 34.48 %. 30 utakmica je odlučeno jedanaestercima, a tu omjer iznosi 56.67 % naprema 43.23 %. Nadmoć domaćina je evidentna, no uzorak je jako malen, stoga će nam situacija u drugom po kvaliteti europskom klupskom natjecanju malo bolje objelodaniti situaciju.

U istom tom periodu, u Kupu UEFA-e i Europskoj ligi 102 utakmice odlučene su u produžetcima. Ako u obzir uzmemo isključivo utakmice na koje se nije primjenjivalo Pravilo, odnosno one u kojima je bilo pobjednika, njih je bilo ukupno 86. 54 su otišle na stranu domaćina, a 32 na stranu gostiju, ili u postotcima 62.79 % : 37.21 %. No ako pridodamo preostalih 16 koje su otišle na stranu gostiju zahvaljujući Pravilu, omjer se poprilično izjednačava i iznosi 52.94 % naprema 47.06 %. (U oba slučaja u obzir sam uzeo sve utakmice koje su se igrale knockout sustavom, od prvog pretkola pa nadalje.)

Dakle, logično je zaključiti da Pravilo kompenzira hendikep s kojim se gosti očigledno susreću u produžetcima te je teško proturječiti logici koja se temelji na brojevima. No ipak, obje momčadi imaju priliku igrati i kod kuće i u gostima te izvoljevati pobjedu unutar 180 minuta, pa s obzirom na to dati jednoj momčadi prednost u vidu veće vrijednosti pogotka u kratkom periodu od trideset minuta, čini se previše, bez obzira što se time poništava hendikep s kojim se ta momčad evidentno susreće. To je pogotovo istina danas, kada su europske tribine prepune turista i fanova koji dolaze iz cijelog svijeta i koji su velikim dijelom „kazališna publika“. I dalje je psihološki aspekt, odnosno različita percepcija utakmica kod kuće i u gostima od strane igrača, te utjecaj publike na suca nemoguće zaobići, no u današnje vrijeme sve teže postaje opravdati situaciju u kojoj nečiji gol vrijedi više.

U engleskom Liga kupu je pak, sve do ove sezone, na snazi bilo pravilo 13.5 koje se temeljilo na spomenutim brojkama, ali koje se čini preprogresivno bez obzira na možda i najpravedniju primjenu. Naime, polufinalni susret engleskog Liga kupa igra se na dvije utakmice, s tim da pravilo pogotka u gostima nije postojalo do produžetaka. Dakle, ako bi prva utakmica završila 1:0 u korist jedne momčadi, a druga 3:2 u korist druge, ukupni rezultat bio je 3:3, a kako Pravilo u tih 180 minuta ne vrijedi, išlo se u produžetke. No ako bi u tih dodatnih trideset minuta rezultat i dalje bio neriješen, gost bi bio taj koji bi ostvario prolaz, zahvaljujući pravilu koje je glasilo da u produžetcima pravilo pogotka u gostima stupa na snagu. Da bolje pojasnim na već spomenutom hipotetskom primjeru: ako je nakon produžetaka rezultat i dalje 3:3, u finale prolazi momčad koja je postigla više pogodaka u gostima, isto kao i u slučaju da obje momčadi zabiju jednak broj pogodaka u produžetcima. Bolje rečeno, Pravilo se teoretski primjenjivalo i retroaktivno. Neobičan sustav, koji je kao što smo vidjeli na primjeru brojki iz europskih natjecanja imao smisla, ipak se čini poprilično osjetljiv za širu implementaciju, što je dokazalo i njegovo odbacivanje.

Najzanimljivije od svega je činjenica da je u ovom tisućljeću spomenuto pravilo samo jednom odlučilo pobjednika.

 

Zašto je pravilo pogotka u gostima zastarjelo - prvi dio
Početkom rujna u Nyonu su se na tradicionalnom godišnjem sastanku okupili najelitniji klupski treneri kako bi s predstavnicima UEFA-e prokomentirali situaciju u elitnom klupskom nogometu i predstavili im svoje ideje. Za razliku od prijedloga vodećih ljudi konfederacija i vlasnika klubova, koji su gotovo pa uvijek vođeni financijskim motivima, prijedlozi trenera uvijek se kreću u smjeru poboljšanja nogometne igre i većinom budu smisleni. Ništa drugačije nije bilo ni ovoga puta, pa smo tako od UEFA-inog direktora za natjecanja Giorgia Marchettija mogli saznati da su treneri predložili dvije promjene. Prva se odnosila na implementaciju jednog datuma završetka prijelaznog roka za sve članice ...
Zašto je pravilo pogotka u gostima zastarjelo - prvi dio
Početkom rujna u Nyonu su se na tradicionalnom godišnjem sastanku ...
Odlično odrađeno. Nije direktno vezano, no moram spomenuti - produžetci u dvije utakmice imaju veliku manu. Jedna momčad je u prvoj dobila crveni u devedesetoj, druga u drugoj. Potpuno identični scenarij koji stvara prednost jednima. - Sherpa, 30.9.18. 2:36, 0 0 0
22.09.
Tribina hipoteza

Bundesliga posljednjih godina sve više gubi korak za Premier Ligom, La Ligom, pa čak i Serie A, no tamo se još uvijek iz godine u godinu mogu vidjeti zanimljive i moderne taktičke zamisli koje u kratkom roku njihovog izumitelja pretvore u traženu robu. Ništa drugačija situacija nije ni ove sezone, pa se bez obzira na opadajuću kvalitetu lige, utakmica Hoffenheim – Borussia Dortmund činila zanimljiva za pogledati.

Većim dijelom utakmice Borussia je držala loptu u nogama, ali kao da nisu znali što napraviti s njom. Dolazili su u prilike ili utrčavanjem iza leđa obrane ili individualnim prodorima, većinom Pulisica, a overload-anje sredine kako bi se stvorio prostor za krilo ili beka na suprotnoj strani i dalje je bilo prisutno, no više je izgledalo kao da igrači igraju temeljem zdrave logike, a ne automatizama koji su bili prisutni za vrijeme vladavine Tuchela.

Obrana, koja nikada nije bila Borussijin forte, u ovoj utakmici je izgledala izuzetno porozno i praktički svaki Hoffenheimov ulazak u polovicu Dortmunda bio je alarm za opasnost. Kod pogotka domaćih obrana žutih izgledala je potpuno nezainteresirano, dok je kod većine drugih prilika izgledala potpuno izgubljeno.

Hoffenheim je prepustio loptu Borussiji, a to si je Nagelsmann mogao priuštiti jer je njegova momčad izgledala izuzetno kompaktno, a lopta je u svakom trenutku naizgled išla na već unaprijed dogovoreno mjesto. Schulz je redovito Pisczeku stvarao probleme na desnom boku te je Poljak ostavio dojam da su najbolji dani već dobrano iza njega, a ni Schmelzer više ne izgleda ni blizu kao prvi lijevi bek njemačke reprezentacije. A kada nemaš bekove na potrebnoj razini, ne možeš ni dovoljno razvući stoperski trojac protivnika. Ne možeš proći ni kroz sredinu kada ti protivnik radi presing, a jedino što ti onda preostaje je oslanjanje na individualnu kvalitetu krila i ubačaje. Igra Borussije se i svodila na to, ali svi pokušaji ubačaja, koji su dokazano neisplativi (pogotovo kada su isforsirani a ne posljedica smislene akcije), nisu urodili plodom.

Witsel je dokazao da je definitivno dobitak za Borussiju. Njegova sposobnost da zadrži loptu i odigra pravo dodavanje, bilo na stranu ili iza leđa obrane, velika je kvaliteta i Belgijac bi se uklopio u manje – više svaki sustav. No Favreova Borussija ne izgleda onako prodorna kao Tuchelova. Elementi gegenpressinga još su uvijek vidljivi na trenutke, no sada se to ne čini kao osnovna taktička zamisao već kao povremeno sredstvo osvajanja lopte kako bi se polako razvio napad. Takav stil ne leži Borussijinim igračima i kada su se susreli s momčadi koja svoju igru temelji na brzoj kontri po bokovima i dolaskom u završnicu s velikim brojem igrača, nisu imali odgovora.

Gosti su stvarali pritisak na zadnju liniju domaćina te su Baumann i stoperi većinom bili prisiljeni na dugačko ispucavanje. Hoffenheimovi igrači su u tim situacijama stali izuzetno visoko i tako se dovodili u situaciju da mogu napraviti presing na loptu čim je netko od igrača u žutim dresovima primi. Tako su osiguravali da ispucavanje vratara ne znači nužno mirni napad za Borussiju i na neki način poništavali efekte Borussijinog presinga.

U drugom poluvremenu gosti iz Dortmunda izgledali su još konfuznije i neorganiziranje te su domaćini nakratko preuzeli i posjed lopte, a samo nespretnost ih je spriječila da povećaju svoje vodstvo u prvih desetak minuta nastavka. Prva prava prilika za Borussiju došla je u 56. minuti, no nastala je kao rezultat Pulisicevog prodora po boku, a ne kao rezultat kombinatorike. To im je poslužilo kao poticaj te su ponovno uspostavili kontrolu nad utakmicom, no i dalje su izgledali poprilično jalovo. Pravi alarm za buđenje je pak stigao u 75. minuti kada je sudac pomalo prestrogo isključio Dialla, nakon čega je Borussija izvršila neizdrživi pritisak na obranu Hoffenheima koji je urodio plodom u 84. minuti.

Na kraju je utakmica završila podjelom bodova, ali dojam je da je Hoffenheim trebao odnijeti sva tri. Uz nekoliko dobrih šansi u drugoj minuti sudačke nadoknade Belfodil je promašio nemoguće, dok je Borussia pokazala jako malo prema naprijed. Gosti su bili u potpunosti nadigrani, a njihova glavna kvaliteta – napad, izgledao je potpuno nemoćan. No i to bi bilo lakše progutati Favreu da obrana nije izgledala još i gore, pa je jasno da Švicarca čeka težak posao. Istina je da su danas naletjeli na ozbiljnog i teškog protivnika, no ova predstava zasigurno neće zadovoljiti ni njega ni vodstvo kluba.

Dojam je da Favre za sada nije donio ništa pozitivno u odnosu na Tuchela, no bez obzira što Švicarac slovi za taktičkog masterminda, teško je nadići jednog od najmodernijih i najcjenjenijih trenera današnjice. Zapravo je u ovoj utakmici bilo nejasno koja je bila njegova ideja i igra Borussije je izgledala kao izblijedjela verzija njihovog prepoznatljivog stila. Naravno da Favreu treba dati još vremena kako bi ga se moglo suditi, no dojam je da će Borussija teško doseći razinu koju želi, ponajviše iz razloga što im nedostaje svježine u momčadi ali i kvalitete. Jer osim Witsela i Pulisica, nema dovoljno kvalitetnog grača za kojeg se može reći da je u uzlaznoj putanji. Također, Lewandowski i nakon njega Aubameyang bili su nositelji Borussije, dok Wolf ne izgleda ni približno sposoban doseći njihovu razinu.

Srećom po dortmundski klub, Bundesligi posljednjih godina manjka kvalitete te im je izlazak u Europu sve samo ne zagarantiran, no za novi napad na titulu morat će pričekati neka bolja vremena.

Njemački i europski vrh čine se predaleko za ovu Borussiju
Bundesliga posljednjih godina sve više gubi korak za Premier Ligom, La Ligom, pa čak i Serie A, no tamo se još uvijek iz godine u godinu mogu vidjeti zanimljive i moderne taktičke zamisli koje u kratkom roku njihovog izumitelja pretvore u traženu robu. Ništa drugačija situacija nije ni ove sezone, pa se bez obzira na opadajuću kvalitetu lige, utakmica Hoffenheim – Borussia Dortmund činila zanimljiva za pogledati. Većim dijelom utakmice Borussia je držala loptu u nogama, ali kao da nisu znali što napraviti s njom. Dolazili su u prilike ili utrčavanjem iza leđa obrane ili individualnim prodorima, većinom Pulisica, a ...
Njemački i europski vrh čine se predaleko za ovu Borussiju
Bundesliga posljednjih godina sve više gubi korak za Premier Ligom, ...

Respekt: BruceWayne, ivan-cro,

Slažem se: BruceWayne, chelsea_2012,

19.09.
Utakmice 1. kola Lige prvaka

Jedna od dvije prve utakmice Lige prvaka kojma se krstio novi termin od 19:00 sati donijela nam je sraz na San Siru između Intera i Tottenhama. Ovaj par nam je tamo još davne 2010. donio dvije fantastične utakmice u skupini najelitnijeg klupskog natjecanja u kojima smo vidjeli 11 pogodaka i koje su označile prekretnicu za Garetha Balea. Velšanin je eksplodirao u te dvije utakmice i pokazao da ima mnogo veći potencijal za ofenzivnu fazu igre nego što se do tada mislilo te se ubrzo etablirao kao elitni nogometaš. U prvoj utakmici u Milanu sam je spasio Tottenham od blamaže i sa svoja tri pogotka učinio rezultat mnogo prihvatljivijim, dok je u drugoj utakmici u Londonu nosio svoju momčad do pobjede, pritom uništivši Maicona koji je tada bio jedan od najboljih desnih bočnih na svijetu.

Ništa manje zanimljivo nije bilo ni tri godine kasnije kada su se ove dvije momčadi ponovno sastale, ovoga puta u osmini finala Europske lige. Nakon Tottenhamove 3:0 pobjede na White Heart Lane-u, Inter je uzvratio istom mjerom u Milanu. Ipak, momčad iz istočnog Londona je bila ta koja je uspjela izboriti prolaz nakon produžetaka, zahvaljujući pogotku u gostima. U međuvremenu su se stvari drastično izmijenile. Tottenham je postao regularni sudionik europskih natjecanja, dosegavši knock-out fazu u svakom svom nastupu i izborivši Ligu prvaka treću sezonu zaredom. Interu je, pak, to bila posljednja sezona u najelitnijem klupskom natjecanju, dok su Europsku ligu igrali tri puta, dvaput došavši do šesnaestine finala i jednom ispavši u skupini.

Ni jedna ni druga momčad nisu dobro otvorile sezonu. Inter je podbacio na otvaranju sezone, osvojivši četiri od mogućih dvanaest bodova protiv ispodprosječnih momčadi, dok je Tottenham također doživio hladan tuš u domaćem prvenstvu i suočio se s neugodnom istinom da nisu dorasli bitci za sam vrh Premier Lige. Izostanci Llorisa, Allija i Sissokoa, te Trippiera i Alderweirelda koje je Pochettino odlučio odmoriti, oduzeli su Tottenhamu naslov laganog favorita te pružili šansu Interu da uzme bodove.

Domaćin je utakmicu započeo u predvidljivoj formaciji u kojoj je ostao do samoga kraja. Presing s izuzetno visoko postavljenim Nainggolanom trebao je spriječiti Tottenhamovo građenje igre iz zadnje linije te zatvaranje sredine, u čemu je Inter i uspio. S obzirom na to da je na desnoj strani Aurier bio praktički sam, Spaletti je dobro procijenio da ga Asamoah može iskontrolirati, a problem Sona na lijevom krilu je pak pokušao riješiti pomoću Skriniara na poziciji desnog beka, pritom se pomirivši da će na toj strani Inter biti bezopasan.

U fazi obrane Inter se branio u dva bloka, odnosno u klasičnoj 4-4-2 formaciji koje su se disciplinirano držali cijelu utakmicu. Perišić je, po njegovoj već standardnoj praksi, ostavljao dosta prostora iza sebe u situaciji kada bi Tottenham kretao u brzu tranziciju, no Pochettino kao da nije obraćao pažnju na to. Zapravo je cjelokupni dojam bio da je Pochettino utakmici pristupio presamouvjereno te da  je pomalo umišljeno odbio prilagoditi se Interu i iskoristiti njihove slabe točke.

Argentinac je svoju momčad odlučio postaviti slično kao i protiv Liverpoola, s asimetričnim 4-4-2 u rombu.

U ovoj utakmici je to bolje funkcioniralo nego što je to bio slučaj protiv Liverpoola, ali Inter je dobro zatvarao sredinu terena i Tottenham je i dalje bio poprilično bezopasan. Situacije u kojima bi se Son našao na širokom prostoru sa Skriniarom bile su obećavajuće i Korejanac je u većini slučajeva iz njih izlazio kao pobjednik, a dio zasluge za to idu i Daviesu, koji je svojim ulascima u sredinu otvarao prostor na lijevoj strani, kao što se može vidjeti na slici ispod.

Jedna od rijetkih situacija u kojoj je Tottenham dobio ono što je tražio dogodila se u 42. minuti, kada se otvorio međuprostor između Interovih linija zahvaljujući Sonovom spuštanju po loptu te je Tottenham uigranim automatizmom na brzinu izgradio smislen napad koji je završio Aurierovim overlapom. Problem je bio u tome što Inter ni u toj situaciji nije izgubio povezanost linija, bez obzira što je Perišić od samog početka akcije kasnio, te je ubačaj bio blokiran.

Tottenham je nakon odmora nastavio u istom tempu, s tim da su se Dembele i Eriksen ponekad izmijenjivali na pozicijama i na taj način prebacivali težište igre. U oba slučaja Eriksen je uvijek bio postavljen iznad Dembelea, a Lamela malo iznad Eriksena na suprotnoj strani, što je u kombinaciji sa asimetrično postavljenim Kaneom i Sonom podsjećalo na Cloughov Nottingham Forrest. U 53. minuti gosti su došli do pogotka, doduše uz veliku pomoć sreće i loše reakcije Handanoviča, ali vodstvo nije bilo nezasluženo. Ipak, taj pogodak nije mnogo toga promijenio u igri nijedne momačdi.

Ivan Perišić nije odigrao posebnu dobru utakmicu, stoga nije bilo čudno kada ga je Spaletti odlučio zamijeniti u 64. minuti. Da je Trippier bio na toj strani, Ivanu bi ostajalo više prostora iza njegovih leđa te bi samim time Hrvat stvarao više problema Tottenhamovoj obrani (iako bi to dovelo do problema za Inter na toj strani). No bez obzira na to, Perišić posjeduje kvalitetu za stvaranje problema bilo kojem beku i trebao je više pokazati, kao uostalom i Son na drugoj strani. Zanimljivo, i Pochettino je u istoj minuti odlučio zamijeniti Korejanca, što ukazuje da su obojica bili svjesni da bi se nešto više moglo napraviti po toj strani.

Ulaskom Lucasa Moure igra Tottenhama je živnula, no Inter je nastavio sa svojom igrom do samoga kraja – disciplinirano, strpljivo i bez panike. Do 80. minute činilo se kao da nemaju načina uzvratiti Tottenhamu, ali onda je Icardi savršenim volejem poklopio loptu Asamoaha i San Siro je eruptirao. Domaćini su nanjušili krv i odjednom se činilo da je sve moguće. Kada su se crno-plavi sjatili u šesnaesterac izvesti udarac iz kuta u sudačkoj nadoknadi, svatko tko je upoznat s talijanskim nogometom znao je što slijedi. Pritisak koji je Inter stvorio na dva kornera koja su uslijedila mogu stvoriti samo talijanske momčadi i samo u sudačkoj nadoknadi. Fliper koji je nastao nakon prvog udarca iz kuta i pogodak koji je došao nakon drugog, a koji je izgledao kao izrađena akcija, koliko god to apsurdno zvučalo, već je tradicija momčadi s apeninskog poluotoka. To je jednostavno nešto neobjašnjivo, ali definitivno nadilazi granice slučajnosti. Vecino je zabio glavom i Inter je ukrao sva tri boda u utakmici u kojoj bi remi bio najpošteniji rezultat.

Zaključak svega je taj da je Pochettino pristupio utakmici nedovoljno prilagodivši taktiku protivniku, a to je uvijek pogrešno kada igraš protiv talijanskih momčadi. Sonova prodornost premalo je dolazila do izražaja, dok je Kane ponovno izgledao kao igrač kojem je kronično potreban odmor. Trippier je dobio taj odmor i tu je Pochettino također izgubio na prodornosti, pogotovo uzevši u obzir da je formaciju „nagnuo“ malo ulijevo. Uvođenje Lucasa bio je dobar potez, ali u tom periodu Tottenham je već bio u prednosti i Davies je smanjio razinu djelovanja prema naprijed što je značilo da je Brazilac bio lakše zatvaran. Sposobnost rješavanja situacije individualnim potezom jest njegova vrlina, no ne može uvijek doći do izražaja. Nedostatak Allija također je ponovno bio očigledan, jer bez obzira što je Lamela izuzetno kvalitetan igrač, Alli je ipak kompletniji.

Spaletti je pak imao jasan plan, koji je dosta dobro funkcionirao, ponajviše zahvaljujući Brozoviću koji je odlično iznosio loptu i imao izvrsne kretnje, dok je i Nainggolan odgovorno odrađivao svoj posao. Defenzivni dio je također bio odlično odrađen, no ono što je nedostajalo kako bi igra prema naprijed bila bolja bio je Ivan Perišić, koji nije bio na razini koja se očekuje od njega te je pružio poprilično indolentnu predstavu. Ipak, Inter je uspio doći do pobjede s kojom se stavio u dobru poziciju u jednoj od dvije najteže skupine Lige prvaka.

Jasno je da u ovoj skupini Barcelona iskače kvalitetom i teško je vidjeti kako bi joj ovakav Tottenham mogao parirati. PSV se nameće kao najslabiji protivnik te su međusobne utakmice ova dva protivnika vjerojatno ono gdje će se odlučivati o drugom putniku u knockout fazu. Inter se sinoć nametnuo kao lagani favorit za to mjesto, a Pochettino bi se ozbiljno trebao zamisliti i promijeniti nešto prije negoli njegova momčad sklizne u prosječnost.

Liga prvaka se vratila na San Siro
Jedna od dvije prve utakmice Lige prvaka kojma se krstio novi termin od 19:00 sati donijela nam je sraz na San Siru između Intera i Tottenhama. Ovaj par nam je tamo još davne 2010. donio dvije fantastične utakmice u skupini najelitnijeg klupskog natjecanja u kojima smo vidjeli 11 pogodaka i koje su označile prekretnicu za Garetha Balea. Velšanin je eksplodirao u te dvije utakmice i pokazao da ima mnogo veći potencijal za ofenzivnu fazu igre nego što se do tada mislilo te se ubrzo etablirao kao elitni nogometaš. U prvoj utakmici u Milanu sam je spasio Tottenham od blamaže i ...
Liga prvaka se vratila na San Siro
Jedna od dvije prve utakmice Lige prvaka kojma se krstio ...

Respekt: Dado_M, Luca1010, BruceWayne,

Slažem se: Luca1010, Fenix22, BruceWayne,

16.09.
Utakmica tjedna: Tottenham - Liverpool 1-2

Tottenham je otišao na reprezentativnu stanku s gorkim okusom u ustima zahvaljujući porazu od Watforda, a s nje se vratio prisiljen ugostiti trenutno najbolju momčad lige i jednu od najboljih momčadi Europe – Liverpool. Redsi su pokazali fantastičnu igru ove sezone i ako ništa više, izgledaju barem podjednako dobro kao i prošle sezone. Pad Salaha u kontekstu asistencija i pogodaka bio je očekivan, ali ono što on donosi momčadi dok je na terenu ne razlikuje se on njegovog prošlosezonskog doprinosa. Dodajmo tu elitnog vratara i Keitu i zaključit ćemo da je klub s Anfielda napravio čak i korak naprijed. No ovo nije bila utakmica u kojoj su oni trebali nešto dokazati, jer su oni svoje već učinili. Preostaje im jedino još preživjeti narednih mjesec dana ubitačnog rasporeda kako bi sebi dokazali da su spremni za najveće dosege. Ovo je bio test za Tottenham, klub koji je već nekoliko sezona u samom vrhu engleskog nogometa, ali koji nikako ne može ostvariti svoj puni potencijal. Test kojeg nisu prošli.

U sezoni u kojoj je Leicester osvojio naslov, Tottenham je po prvi puta u modernoj eri Premier Lige imao realne šanse za osvojiti naslov prvaka. Ipak, nisu uspjeli. Nakon sezone javnost je više bila zaokupirana uspjehom „lisica“, nego Tottenhamovim neuspjehom, dok je vladalo mišljenje da momčad s White Heart Lane-a ima potencijala za pokušati ponovno. To je bilo točno i Pochettinovi momci ponovno su sljedeće sezone bili u borbi za prvo mjesto sve do četiri kola prije kraja, kada se dogodio Olimpijski stadion i utakmica s West Ham-om koja je ostavila pečat na ovu generaciju, a koji će ostati, čini se, trajno.

Tottenham je ušao u tu utakmicu s četiri boda zaostatka za Chelsea-em i iako taj zaostatak nije bio nezanemariv, bili su u izvrsnoj formi i igrali odličan nogomet te su imali realne šanse oteti prvo mjesto svojim sugrađanima. Niz od devet pobjeda, koji je kulminirao s domaćim trijumfom nad najljućim rivalima Arsenalom, ulio je neviđeni optimizam kod svih ljudi povezanih s klubom, ali i kod neutralnih stručnjaka. West Ham je tada bio na petnaestom mjestu i praktički su osigurali ostanak i po svim mjerilima nisu mogli parirati Tottenhamu. No ipak, utakmica je završila 1:0 za domaćine zahvaljujući pogotku Lanzinija u 65. minuti. Tottenham je imao nadmoć samo u posjedu i nisu zaslužili pobjedu, a prvenstvo je bilo gotovo. Bilo bi logično da se momčad u tom trenutku psihološki raspadne, ali Tottenham je u preostale tri utakmice pobijedio Manchester United i pregazio Leicester sa 6:1, te Hull sa 7:1. Izgledali su kao preporođeni i tada se pojavila sumnja da Tottenham nije momčad za velike stvari i da nema pobjednički mentalitet.

Narednu sezonu nisu imali realne šanse jer je Guardiola već dobrano uigrao svoj stroj, ali u ovu sezonu su ušli na jedan intrigantan način koji im je davao nadu da bi nakon tri sezone možda mogli napraviti nešto više. Pod intrigantnim smatram činjenicu da nisu doveli ni jednog jedinog igrača, što je u današnje vrijeme nezamislivo. I dok su se u vodstvu kluba pravdali činjenicom da imaju kvalitetnu i uigranu momčad, što uostalom i jest istina, vladao je dojam da Tottenhamu ipak treba pojačanje, barem da psihološki podigne ostatak momčadi. Ipak, nije ih se moglo sa sigurnošću otpisati.

Već prije početka sezone bilo je jasno da će se Tottenham teško nositi s Liverpoolom i Manchester City-em i ova utakmica im je bila prilika da se nametnu i pokažu da su dostojni samog vrha. Ipak, od prve minute to se činilo praktički nemoguće. Liverpoolovih „klasičnih“ 4-3-3 osigurali su kompaktnost momčadi i zgusnutost sredina terena, a zahvaljujući brzim krilima i odgovornom Firminu, uspjeli su zaustaviti Tottenham i po bokovima. U trenutcima kada su Tottenhamovi stoperi imali loptu, formacija je gotovo bez iznimke izgledala kao na slici ispod, a visina postavljanja te formacije ovisila je o mjestu s kojeg je Tottenham krenuo graditi napad.

Kada bi loptu osvojio neki od veznih igrača, Liverpoolova polukontra kretala bi se u istoj formaciji, dok bi u slučaju kada bi Firmino osvojio loptu on bio taj koji bi zadržao loptu i omogućio Maneu i Salahu da suze prostor i direktno napadnu stopere. Tottenham se nije mogao nositi s tim i skoro svaka izgubljena lopta u sredini terena rezultirala bi prilikom za Liverpool. Na prvoj slici ispod vidimo situaciju u kojoj je Dembele pogrešno dodao loptu Dieru, što je rezultiralo šansom za Salaha, ali ono što je važno na toj slici je to što to dodavanje nije ni moglo drugačije završiti s obzirom na način na koji su igrači u crvenim dresovima iskontrolirali taj prostor.

Druga slika nam pokazuje praktički identičnu situaciju u kojoj Eriksen ne može primiti loptu i stoper mora tražiti svog suigrača dugim dodavanjem preko Liverpoolove sredine. Ta situacija je bila česta tijekom utakmice, no zahvaljujući dobro postavljenim braničima i vrataru, skoro sve lopte završavale bi u posjedu Liverpoola.

Jedna od rijetkih situacija u kojima je Tottenham uspio dodavanjima izaći iz presinga na zadnju liniju bila je ona iz 30. minute, kada je Eriksen dobio dobru loptu na desno krilo. Ipak, ta situacija je bila iznimka i zahtijevala je savršen tajming i tehnički perfektnu egzekuciju dodavanja, što Tottenham nije uspio ostvarivati u kontinuitetu.

Eriksen je bio onemogućen dirigirati igrom, ali čak i u situacijama u kojima bi se uspio othrvati striktnom zatvaranju na račun individualne kvalitete, upravljanje tempom bilo je nemoguće. Pritisak na zadnju liniju Tottenhama i zatvaranje očitih opcija za izlazak iz presinga bile su savršeno odrađene, a primjer jednog takvog možemo vidjeti ispod. Eriksen prima dugu loptu iz zadnje linije, a dvojica igrača Liverpoola ga zatvaraju na način da mu preostaje samo jedna opcija. Eriksen je pokušava odigrati, no Firmino koji je taktički odigrao savršenu utakmicu, zatvara tu opciju i osvaja loptu.

Također taj isti Firmino je cijelu utakmicu igrao izuzetno odgovorno u fazi obrane, a situacija u kojoj je to najbolje došlo do izražaja bila je ona iz 59. minute, kada je od samog početka akcije držao kompaktnost i do kraja ispratio Trippiera. Zašto je to važno najbolje su nam pokazali utakmica Španjolska-Hrvatska i Ivan Perišić koji to nije radio.

Istina je da je Liverpool oba pogotka postigao uz veliku dozu sreće, ali isto tako je istina da je Liverpool bio bolja momčad u svakom segmentu igre, održavao taktičku disciplinu do samoga kraja i imao mali milijun izglednih prilika. Nažalost po Tottenham, Redsi su pokazali da je klasu iznad njih, a utakmica nam je dala prve naznake da je ova generacija Tottenhama propustila šansu koja im se možda više neće ukazati. Pochettino je bolji trener nego što je bio prije četiri godine, isto kao što su Kane, Alli, Trippier i svi ostali bolji igrači. Praktički ista momčad igra zajedno već četiri sezone pod istim trenerom i logično se nameće da bi trebali imati više šanse nego ikad za osvajanje. No ipak, City i Liverpool su dosegli jednu novu razinu nogometa koja je nedokučiva mnogima, ponajviše zbog igrača sa specifičnim kvalitetama kojih nema mnogo i filozofijom da momčad nije jaka koliko i najslabija karika, već onoliko koliko je svaka karika odlučna ne odvojiti se od druge. Tottenham izgleda kao momčad koja ne vrijedi koliko i zbroj njenih igrača, ali ne način da svatko igra svoju igru, već da je svaki igrač bolji od predstava koje pruža u bijelom dresu. Nažalost, tako se u današnje vrijeme ne može osvojiti najkonkurentnija liga na svijetu.

Nikad ne reci nikad, ali...
Tottenham je otišao na reprezentativnu stanku s gorkim okusom u ustima zahvaljujući porazu od Watforda, a s nje se vratio prisiljen ugostiti trenutno najbolju momčad lige i jednu od najboljih momčadi Europe – Liverpool. Redsi su pokazali fantastičnu igru ove sezone i ako ništa više, izgledaju barem podjednako dobro kao i prošle sezone. Pad Salaha u kontekstu asistencija i pogodaka bio je očekivan, ali ono što on donosi momčadi dok je na terenu ne razlikuje se on njegovog prošlosezonskog doprinosa. Dodajmo tu elitnog vratara i Keitu i zaključit ćemo da je klub s Anfielda napravio čak i korak naprijed. No ...
Nikad ne reci nikad, ali...
Tottenham je otišao na reprezentativnu stanku s gorkim okusom u ...

Respekt: Luca1010, BruceWayne, Dado_M,

Liverpool je na svaki mogući način bio bolja momčad. - Bateman, 17.9.18. 12:50, 0 0 0
Ne misliš valjda onaj navodni penal na Sonu, Luca? - Fenix22, 17.9.18. 16:25, 0 0 0
Mislim, ne znam jel mozes vidjet u chatu trenutno, tamo ima dobra snimka, ako ne poslat cu ponovo, ja sam siguran da je penal. - Luca1010, 17.9.18. 16:30, 0 0 0
Moura je pojačanje jer je zimsku polusezonu proveo aklimatizirajući se. Winksu bi ovo mogla biti breakthrough sezona. Vraća se Wanyama. Foyth je odlična rezervna opcija kao I Gazzaniga ako Worm ne bude na razini. Na svakoj poziciji su poduplani. - Fenix22, 17.9.18. 16:31, 0 0 0
Osim Kanea, iako bi se drukčijim sustavom moglo donekle kompenzirati. - Fenix22, 17.9.18. 16:33, 0 0 0
05.09.
Nova hrvatska 'devetka': Rebić, Livaja ili Santini?

Odlaskom Mandžukića i Kalinića te otkazom Kramarića u posljednji trenutak, Dalić je ostavljen u neizvjesnosti oko pozicije najisturenijeg napadača za predstojeće dvije utakmice. Rebić, Livaja, Santini i Čop imaju argumente „za“ i „protiv“, dok su sva četvorica drukčiji tipovi igrača. Istina je da u današnjem nogometu, više nego ikad, veliku ulogu igra kompatibilnost igrača s određenim sustavom (iako u reprezentativnom nogometu to malo manje dolazi do izražaja nego što je to slučaj na klupskoj razini), te sukladno tome pri odabiru se trebaju uzeti u obzir svi aspekti igrača, odnosno njegove kvalitete i mane. To je pogotovo slučaj u situaciji u kojoj nijedan ne iskače mnogo od drugih. Pa počnimo.

Ante Rebić

Možda i najizraženiji kandidat za tu poziciju, s obzirom na to da je dokazao da je sposoban igrati na najvišoj razini i ispuniti zahtjeve modernog nogometa. Njegova brzina, eksplozivnost i beskompromisnost najveće su mu kvalitete, dok mu je manjak specifične nogometne inteligencije koja je potrebna najisturenijem napadaču otegotna okolnost. Pri tome ni blizu ne želim reći da je Rebić neinteligentan igrač, jer je sposobnost prikrivanja očiglednih mana fokusiranjem na kvalitete jedno od obilježja inteligencije. Ono na što ciljam je činjenica da je kroz većinu razvojnih godina proveo na krilu, što više pristaje njegovim kvalitetama i načinu razmišljanja. Ipak, obujam posla koji on obavlja mnogo olakšava drugim igračima njihov, što nije za odbaciti. Rebić je ujedno stilom igre najsličniji Mandžukiću, te bi možda predstavljao i najlogičnije privremeno rješenje.

Marko Livaja

Hrvatski Ibrahimović već se spominjao i kao mogući kandidat za Rusiju, a sada je napokon zaradio i službeni poziv. Talent Livaje je neosporan, ali karakter je ipak njegovo glavno obilježje. Impulzivan i ćudljiv, prevelik je zalogaj za ijednu ozbiljnu momčad, a Hrvatska reprezentacija to jest. Iskustvo Serie A, ruske Premier lige, La Lige i naslov grčkog prvaka s AEK-om nisu mali dosezi, ali to samo po sebi nije dovoljno da osigura mjesto u prvih jedanaest druge nacionale vrste svijeta. Njegovo dobro snalaženje u prostoru je evidentno, pa čak i taktička disciplina, ali nemogućnost kontroliranja emocija koja mu ispred nosa odnese tri utakmice Lige prvaka (a možda i više) veliki je nedostatak za jednog profesionalca. Ludost i super-ego kojima Ibrahimović može zahvaliti sve što je postigao u kraijeri izraženi su i kod Livaje, ali razlika je u tome što je Ibrahimović kvalitetniji igrač kojemu se to moglo tolerirati u najelitnijem klubovima Europe, dok se Livaji to toleriralo u Atalanti, Empoliju, Rubinu, Las Palmasu i sada AEK-u. Također, Zlatan je godinama bio uteg svojoj reprezentaciji, bez obzira na to što je on zapravio bio Švedska. Hrvatska je prevelika za to.

Ivan Santini

Igrač koji je svoju karijeru gradio zaobilaznim putem za razliku od većine današnjih reprezentativaca, ali čiji učinci su se bez obzira pomno pratili, postigao je to da se napokon o njemu priča kako i zaslužuje. Možda i najklasičnija „devetka“ od ove četvorice, svojom snagom i tehničko-taktičkom sposobnošću zaradio je ime u Belgiji, a ostao je zapamćen i u Caenu, postigavši više od 40% prvenstvenih pogodaka normandijskog kluba između ljeta 2016. i proljeća 2018. Ovog srpnja vratio se u Belgiju, potpisavši za Anderlecht uz odštetu od 3 milijuna eura, gdje se odmah nametnuo sa sedam golova u 6 utakmica. Osjećaj za gol sigurno ima, no pitanje je kako bi se manifestirao u kontekstu Hrvatske reprezentacije. Ipak, ako je nekada bilo vrijeme za dati mu pravu priliku, to je sada, kada je u odličnoj formi i kada je Dalić praktički prisiljen eksperimentirati.

Duje Čop

I naposljetku dolazimo do Duje Čopa, igrača koji ima „nešto“, ali kojemu kronično fali ono drugo „nešto“. Tehnički dotjeran, taktički školovan, ali i dalje nedorečen. Rijetko mu se što može zamjeriti ali i rijetko se priča o njemu nakon utakmice. Nastupi u dresu Sporting Gijona dokazali su da jest materijal za ligu petice, ali i dalje su se njegove predstave mogu opisati kao prosječne. Ipak, s obzirom na godine (28) ima izuzetno respektabilan CV. Kratka epizoda u Portugalu, Serie A, La Liga, belgijska Jupiler liga, te po tri sezone u dresovima dva najslavnija hrvatska kluba zaista su respektabilno iskustvo. No dojam da će Čop biti posljednji izbor Dalića, što se može i zaključiti iz činjenice da je tek naknadno pozvan.

Bez obzira na dobre reference spomenute četvorke, Dalićeve brige ne mogu se nazvati slatkima. Kramarić se prirodno nametao kao Mandžukićev nasljednik na poziciji „devetke“, no Dalić ne može ovisiti o jednoj „špici“. Nadalje, Hrvatska već barem desetljeće nema klasičnog golgetera koji bi se stavljao u isti kontekst s najboljim igračima sredine terena, dok je Ivan Perišić na krilnoj poziciji naš najelitniji igrač ofenzivnog mindseta. Istina je da su vremena u kojima se najisturenije napadače cijenilo isključivo u kontekstu broja postignutih pogodaka odavno prošla, ali i dalje je prirodno očekivati to od njih.

Stoga bi Dalić trebao Santiniju dati priliku da se iskaže, znajući da na Rebića ionako može računati, dok bi Livaju i Čopa trebao gledati isključivo kao na backup. Livaja je preveliki problem i za sebe i za okolinu te zahtjeva previše usmjerenog truda za svoje sposobnosti, dok je Čop pak nedovoljno kvalitetan za biti standardni član druge reprezentacije svijeta.

Ono što je za pretpostaviti je da će odlaskom Mandžukića i Kalinića pozicija „devetke“ postati jedan od gorućih problema Hrvatske nacionalne vrste i možemo se samo nadati da će se Kramarić ili netko od spomenute četvorke uspjeti nametnuti kao dugoročno ili barem srednjoročno rješenje.

U potrazi za devetkom
Odlaskom Mandžukića i Kalinića te otkazom Kramarića u posljednji trenutak, Dalić je ostavljen u neizvjesnosti oko pozicije najisturenijeg napadača za predstojeće dvije utakmice. Rebić, Livaja, Santini i Čop imaju argumente „za“ i „protiv“, dok su sva četvorica drukčiji tipovi igrača. Istina je da u današnjem nogometu, više nego ikad, veliku ulogu igra kompatibilnost igrača s određenim sustavom (iako u reprezentativnom nogometu to malo manje dolazi do izražaja nego što je to slučaj na klupskoj razini), te sukladno tome pri odabiru se trebaju uzeti u obzir svi aspekti igrača, odnosno njegove kvalitete i mane. To je pogotovo slučaj u situaciji u ...
U potrazi za devetkom
Odlaskom Mandžukića i Kalinića te otkazom Kramarića u posljednji trenutak, ...
31.08.
Liga prvaka: tko je podcijenjen, tko precijenjen?

Bez obzira na to što nam je prošlosezonsko finale Lige prvaka još uvijek u mislima te što smo nakon njega imali priliku uživati u fantastičnom SP-u na kojem je Hrvastka osvojila srebro, prepoznatljivo lice Giorgia Marchettia svejedno smo dočekali s oduševljenjem. Uzbuđenje dok umirovljene zvijezde izvlače loptice koje otkrivaju kakve nam poslastice donosi nadolazeća jesen uvijek je iznova prisutno, a ovoga puta te loptice su nam donijele ždrijeb koji najavljuje možda i najbolju Ligu prvaka do sada!

Skupina A

Skupina A bi prije par godina bila u ozbiljnoj konkurenciji za „skupinu smrti“, ali Monacovo uporno rasprodavanje zvijezda i Borussijino višegodišnje teturanje u mraku čine ovu skupinu „samo“ zanimljivom. Vrh bi neupitno trebao pripasti Atleticu, dok se Nijemci čine kao najizgledniji kandidati za drugo mjesto. Ipak, Club Brugge bi trebao biti u stanju pružiti otpor i učiniti skupinu neizvjesnom do samoga kraja.

Skupina B

Ova skupina na prvu se nameće kao „skupina smrti“ te bi i ponijela taj naslov kada u priču ne bi ušla skupina C, o kojoj ćemo više reći u nastavku. Najjači argument skupine B ponajviše je činjenica da su Barcelona i Tottenham već duže vremena u potpunosti uigrani, dok je Inter povratnik u elitno društvo s potencijalom za daljnji napredak (iako to nisu pokazali u početne dvije utakmice domaćeg prvenstva). PSV, kao predstavnik rastuće ali i dalje slabe nizozemske lige, trebao bi nastupati samo u ulozi promatrača, nadajući se eventualnim Interovim lošim predstavama, kako bi im preoteli treće mjesto. Uzevši sve u obzir, skupina djeluje iznimno kvalitetno, a na papiru i konkurentno.

Skupina C

Skupina C također djeluje kvalitetno, konkurentno, ali i što je još važnije (i ono zbog čega joj pripisujem titulu „skupine smrti“) – iznimno atraktivno. PSG, Liverpool i Napoli su trenutno simboli atraktivnog nogometa i ova skupina će se iz kola u kolo vrtjeti na TV-ima svih ljubitelja nogometa. PSG i Liverpool nameću se kao glavni favoriti za prolaz, ali ako je suditi po Napolijevom ulasku u sezonu i njih će se nešto pitati. Crvena Zvezda ovdje nema što tražiti i antinogomet je jedina taktika koja im može priskrbiti koji bod.

Skupina D

Svake sezone jedna skupina istakne se kao „ružno pače“, a ove godine ta je čast pripala skupini D. Bez elitnih klubova, s ruskim nositeljem, Schalkeom kao jedinim predstavnikom „liga petice“ i Portom kao već tradicionalnim članom kvarteta ovakvog tipa, ova skupina nikog neće pretjerano zanimati. Procijeniti favorita ovdje je jako težak zadatak, iako iskustvo Portu daje za pravo računati na prolaz. Lokomotiv kao osvajač šeste lige u Europi izaziva određenu dozu poštovanja, ali ni Schalke ni Galatasaray ne treba otpisati. Sve u svemu, ovo je možda i najneizvjesnija skupina, kako to obično i biva kada se na istom mjestu nađu četiri prosječne momčadi.

Skupina E

Skupina E na prvu izgleda kao i prethodna (uz iznimku Bayerna), no to nije baš tako. Benfica je standardno solidna u Europi već dugi niz godina, dok je Ajaxova promjena filozofije funkcioniranja u kratkom roku donijela pozitivne stvari i momčad trenutno izgleda fantastično. Također, tu ne treba previdjeti ni AEK, koji je sposoban zagorčati život svakome i teško da će ostati bez skalpa. Ova skupina, zajedno sa skupinom F, bit će privlačna nogometnim hipsterima i „štreberima“, s obzirom na to da se sastoji od zanimljivih momčadi koji će prezentirati taktičke zamisli vrijedne pažnje.

Skupina F

Izuzetno zanimljiva skupina, koju je teško prognozirati i koja će nam donijeti zanimljive dvoboje i grčevitu borbu za europsko proljeće, bilo to u Ligi prvaka ili Europa ligi. Jasno je da je Manchester City je siguran na vrhu, ali Shakhtar, Lyon i Hoffenheim ulaze kao podjednaki konkurenti za drugu poziciju. Shakhtarovo iskustvo moglo bi prevagnuti, iako je Lyon poprilično perspektivna ekipa, a Hoffenheim dobro posložena skupina s izuzetno talentiranim mladim trenerom. Ono što nas može najviše radovati jest činjenica da sve momčadi u ovoj skupini njeguju fluidan nogomet kojemu je glavni cilj isti kao i u opisu nogometne igre – postići pogodak.

Skupina G

Posljednje dvije skupine su možda i najnezanimljivije. Redoslijed kojim su momčadi u skupini G izvučene naizgled odgovara njihovoj očekivanoj poziciji na kraju, a to je redom: Real Madrid, Roma, CSKA Moskva i Viktoria Plzen. Roma bi mogla „ukrasti“ Realu prvo mjesto ako se dosta toga posloži u njihovu korist, ali to je manje bitno. Prolaz Reala i Roma te Europa liga za klub iz Rusije izgledaju kao procedural čija će monotonija biti razbijena samo s dva zanimljiva talijansko-španjolska dvoboja.

Skupina H

Poput skupine A i ova izgleda kao „skupina smrti“ iz nekih prošlih vremena. Sada se pak sve svodi na to hoće li Manchester United uspjeti obraniti drugu poziciju od naleta Valencije, dok bi sve osim uvjerljivog prvog mjesta za Juventus bilo iznenađenje. Young Boys uz Crvenu Zvezdu izgledaju kao najslabija momčad u ždrijebu i na svaki bod koji zarade mogu gledati s ponosom.

Skupina smrti: Skupina C

Najneizvjesnija skupina: Skupina D

Najizvjesnija skupina: Skupina G

Sigurni „četvrti“: Crvena Zvezda; Young Boys

Potencijalni „overachieveri“: Ajax

Potencijalni „underachieveri“: Manchester United

Sve u svemu čeka nas fantastična sezona Lige prvaka u kojoj se sedam-osam klubova može realno nadati naslovu, a koja će nas već kroz skupine ozbiljno zagrijati. Manchester City, Barcelona i Juventus nameću se kao glavni favoriti, dok PSG i Liverpool vrebaju iz zasjede nadajući se da će im se stvari napokon posložiti. Također, ne smije se otpisati Real, kao ni njihove gradske rivale koji su već godinama jedna od najozbiljnijih i najstabilnijih momčadi Starog kontinenta i kojima će dodatna motivacija biti činjenica da se finale igra upravo na njhovom novoizgrađenom stadionu. I kao da to sve nije dosta, ovosezonska Liga prvaka će se po prvi puta igrati s loptom čijom površinom ne dominira bijela boja.

Stoga, neka igre započnu!

Neka igre započnu!
Bez obzira na to što nam je prošlosezonsko finale Lige prvaka još uvijek u mislima te što smo nakon njega imali priliku uživati u fantastičnom SP-u na kojem je Hrvastka osvojila srebro, prepoznatljivo lice Giorgia Marchettia svejedno smo dočekali s oduševljenjem. Uzbuđenje dok umirovljene zvijezde izvlače loptice koje otkrivaju kakve nam poslastice donosi nadolazeća jesen uvijek je iznova prisutno, a ovoga puta te loptice su nam donijele ždrijeb koji najavljuje možda i najbolju Ligu prvaka do sada! Skupina A Skupina A bi prije par godina bila u ozbiljnoj konkurenciji za „skupinu smrti“, ali Monacovo uporno rasprodavanje zvijezda i Borussijino višegodišnje ...
Neka igre započnu!
Bez obzira na to što nam je prošlosezonsko finale Lige ...
Potencijalni overachiever je i Hoffenheim, možda čak i AEK. - Fenix22, 31.8.18. 7:59, 0 0 0
Prolaz Hoffenheima i ne bi bio neki overachievement, a AEK-ovih više bodova od predviđenoga okarakterizirao bih više kao "punching above their weight", nego kao neki achievement. Pod pretpostavkom da će završiti posljednji u skupini. - Bateman, 31.8.18. 12:06, 0 0 0
Super tekst. Ostavi svoj mail u chatu ili možeš ovdje pa ti se javim.. - BruceWayne, 5.9.18. 13:23, 1 0 0
antoniojuricic13@yahoo.com - Bateman, 5.9.18. 16:23, 0 0 0
Poslano ti je.. - BruceWayne, 5.9.18. 16:50, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.