Bateman

Kritikom do uspjeha
Reputacija
5
Bodova
168
Analiza
11
Ocjena
23
Anketa
20
obriši
obriši
obriši

Analize

prije 1 sat
Hajduk i Rijeka ispali iz Europe

U hororu koji se sinoć prikazivao na TV-u od 20:30, Steaua je izbacila Hajduka pogotkom u 93. minuti. U nastavku teksta slijedi recenzija.

Splitski bili započeli su sezonu katastrofalno, ne pokazavši ni trunku ideje u svojoj igri. No samo dva boda u tri utakmice domaćeg prvenstva i ukupnih 4:2 protiv spektakularno loših Bugara prošlo je ispod radara, kao što to obično i biva u gradu pod Marjanom u europskom kolovozu. Mogli su se čuti komentari kako to ništa ne valja, ali sve su se nade polagali u to da će Hajduk proći Steauu i preko play-off runde u kojem bi bili nositelji, dosegnuti skupine Europske lige.

No kako to i obično biva u današnjem nogometu, kada ne znaš što radiš i gdje zapravo želiš doći, ostaneš kući. Nakon prve utakmice u kojoj je Hajduk bio bolja momčad, bilo je jasno da će Kopić ući u uzvrat ući zatvoreno. Ta odluka nije sporna, obzirom na to da je neriješen rezultat osiguravao barem produžetke, a vjerojatno i prolaz. Ali ono što je sporno jest kombinatorika i izlazak Hajduka prema naprijed, koji su bili ispod svake razine dobrog ukusa. Nije problem zatvoriti se i čekati pogrešku protivnika kako bi iz kontre došao u priliku, već je problem kada ne znaš što ćeš s tom loptom. U nižim dobnim kategorijama, kada se na treningu uči taktika i razmišljanje o sljedećem potezu koji bi trebao biti komplementaran postavljenim zahtjevima, treneri uvijek kažu: „Nema veze ako pogriješiš u dodavanju ako si imao dobru ideju.“ Dakle nebitno je hoćeš li ti krivo dodati loptu ili je napucati u aut, ako si imao pravu ideju što napraviti u datom trenutku. Na višim razinama, jedno ne može bez drugoga, ali na razini HNL-a, koji je svjetlosnim godinama udaljen od europske elite, dovoljno je vidjeti ideju.  

Sinoćnji horor bio je ublažen samo činjenicom da nijedan ni drugi trener nisu bili spremni na krvoproliće, već da su ostavili gledatelje u neizvjesnosti do samoga kraja. Nažalost, iako smo na kraju svjedočili ubojstvu Hajduka, ostalo je nejasno tko je zapravo ubojica. Je li to Posavec, koji se trebao bolje postaviti kod drugog gola? Je li to Kopić, koji i dalje ne zna što zapravo želi od ekipe? Je li to možda uprava kluba, i ako jest koja to točno? Ili je to možda Torcida, koja je postala svrha sama sebi?

Na postavljena pitanja nitko ne može odgovoriti, no svejedno ih možemo izanalizirati, barem zbog toga da nam ostane dojam da smo pokušali. Pa, privedimo osumnjičene!

Josip Posavec

Posavec je nakon utakmice izjavio kako je sve napravio školski, jer je u toj situaciji trebao biti postavljen na polovici gola. No svatko tko je napravio ijedan golmanski trening u životu zna da u situaciji kada ubačaj dolazi s lijeve strane, a ubacuje dešnjak, vratar treba biti postavljen skoro na 2/3 gola, gledajući iz perspektive prve vratnice. Na slici ispod možemo vidjeti i zašto.

Bijela točka označava gdje je stao Posavec, a crvena gdje je trebao stajati. Na prvu se čini da i nije neka razlika, no uzmemo li u obzir da je vratar bijelih ostao kratak za par centimetara, slika poprima drugačiji obris. Strelice označavaju kretnju igrača, a važne su kako bi nam objasnile zašto si Posavec može priuštiti stajati toliko daleko od prve vratnice. Prikazane kretnje su onakve kakve su zaista i bile, ali ujedno i onakve kakve bi trebali uvijek biti u teoriji:

  • igrač broj 1 je bezopasan za gol ako primi loptu
  • igrač broj 2 ulazi na prvu vratnicu, ali u toj je situaciji obrambeni igrač ispred njega odgovoran i čak i da vratar ne stigne zatvoriti prvu vratnicu, nije kriv
  • igrači 3,4 i 5 idu na drugu vratnicu i najopasniji su, te su vratareva odgovornost u slučaju da lopta pada unutar peterca, što se i dogodilo u dotičnoj situaciji

Razlog zbog kojeg je Posavec stajao gdje jest je taj što vratari uvijek imaju podsvjesni strah od toga da im lopta direktno ne bi ušla u gol. Ipak, činjenica jest da se takvi pogotci događaju jako rijetko, kao i da vratar takve udarce (ili pogrešne ubačaje) može i mora stići.

Željko Kopić

Kopić je na klupama Zagreba i Slaven Belupa izgledao kao trener koji zna što želi kako to ostvariti. Sada pak, nakon 10 mjeseci rada na Poljudu izgleda kao Mourinho za siromašne. Ali ne onaj Mourinho s početka karijere, već ovaj današnji, koji je usavršio taktiku „nadajmo se najboljem“. I Kopić se sinoć nadao najboljem, ili bolje rečeno nadao se jedinom dobrom, jer je izveo momčad na teren isključivo s jednim ciljem, a to je proći dalje. Problem je bio u tome što Kopić nije išao pobijediti Rumunje, već je išao ne izgubiti, pritom se oslanjajući na to da će individualni potez odlučiti utakmicu. Nažalost po njega, bio je u pravu. Caktaševa upornost u udaranju lopte rukom i Posavčevo „školsko postavljanje“ bili su isključivo zaslužni za Hajdukovo ispadanje, dok je pogodak Saida posljedica kirurški preciznog ubačaja Jaira. Kopiću se mora priznati činjenica da je teško raditi u okruženju koje se stalno mijenja i u kojem ti 99% igrača tretira klub kao odskočnu dasku, ali od ovoga bolje može i mora. Jer Hajduk je ipak klub u kojem trenutno nema prevelikog smisla graditi sustav igre za dulje razdoblje, kada je kolovoz najvažniji period u godini, a kadar se svakih 365 dana izmijeni do neprepoznatljivosti.

Uprava

Otkad je Hajduk okrenuo svoje poslovanje „for-profit“ modelu, sve stvari osim financija krenule su nizbrdo. Da se razumijemo, nije Hajduk prije pretvorbe funkcionirao mnogo bolje, ali bar se momčad sastojala većinom od domaćih igrača i na neki način se znalo zašto nisi uspješan. Danas je Poljud postao tržnica na kojoj se igrači dobiveni za siću pokušavaju utrpati po nekoliko puta većoj cijeni nekome tko poput naivnog umirovljeniku ne shvaća da nešto što je u njegovoj mladosti bilo kvalitetno, danas više nije.

Problem nije u tome što se Hajduk odmaknuo od svojih vrijednosti i što svoje mlade nade podređuje nekom tamo Fomitschowu ili Barryu, već je problem u tome što se ti igrači ne dovode kako bi klub napredovao, već isključivo kako bi zaradio. Jedno je biti Manchester City s emiratskim vlasnikom, španjolskim trenerom i pokojim domaćim igračem, koji osvaja Premier ligu i igra najbolji nogomet u Europi, a drugo je igrati na glorificiranoj oranici, boriti se za drugo mjesto u HNL-u i ne dočekati rujan u Europi. I sve to dok ti navijači neumorno dolaze na utakmice i bodre igrače koje je za njih briga koliko je crno ispod nokta.

Torcida

Za jednu navijačku skupinu s bogatom poviješću, ogromnom razinom fanatizma i ne odustajanjem od svog kluba ni u najgorim trenutcima, logično se nameće da se o njima nema ništa loše za reći. No Torcida je malo specifičan slučaj. Utjecaj koji ima na funkcioniranje Hajduka ne priliči ozbiljnom klubu, a ponašanje pojedinaca van terena ne priliči ni nekim puno manje razvijenim sredinama. Problem je taj što je Torcida prerasla Hajduk i došlo je do situacije u kojoj klub postoji zbog navijača, a ne navijači zbog kluba. Također, energija njenih članova rijetko je usmjerena na konstruktivno rješavanje problema, a svaki niz od nekoliko dobrih rezultata skreće im pažnju od bitnih stvari. Prosvjedi i općenito izražavanje nezadovoljstva, pa čak i kada to prelazi neke granice (naravno, ne pričam o fizičkim napadima i verbalnim vrijeđanjima) mogu nekada i dobro doći. No kod Torcide je problem što su prosvjedi postali svrha sami sebi, kao što je to postala i sama navijačka skupina.

Nitko od gore spomenutih „sumnjivaca“ nije isključivi krivac, niti za sinoćnje ispadanje, niti za lošu igru. Situacija u splitskom klubu je prenesređena da bi se moglo upirati prstom u jednu osobu ili skupinu, već je potrebna suradnja svih spomenutih segmenata koja će onda dovesti do ljepših vremena. Kopić je bolji trener nego što trenutno djeluje i klub može naći bolje igrače od ovih koji su trenutno u momčadi. Torcida može biti ona stara Torcida koja će bodriti svoj klub dok podiže pehar prvaka Hrvatske i bori se s najvećim europskim klubovima. Ali za to su potrebni iskreni i stručni ljudi s jasnom vizijom odakle početi i kako sve uskladiti.

Na kraju dana, jasno je da je Hajduk još jednom ispao od protivnika kojeg se moglo i trebalo proći, a koji u krajnju ruku nije ni kvalitetniji. I sve što preostaje Majstorima s mora (njih par) i Legiji stranaca je pokušati odraditi ovu sezonu na zadovoljavajućoj razini i zaraditi što bolji transfer. Kopiću preostaje dogovoriti se sa sobom što želi, a upravi skupiti što više može od transfera dok ne dođe netko drugi na njihovo mjesto. A Torcidi? Pa i dalje navijati i nadati se boljim vremenima, što drugo.

Završna recenzija

Scenarij je u najmanju ruku amaterski, a radnja praktički nepostojeća. Dosada koja prati film od početka pa negdje do 80. minute gledljiva je samo zbog želje da vidimo rasplet, a drama koja se događa u posljednjih 10 minuta, nespretna je i pomalo šundovska. Naposljetku ostanemo nezadovoljeni, jer ne znamo koga kriviti za nesreću koja se dogodila (naravno, uz pretpostavku da smo se uspjeli emocionalno involvirati). 

Redatelj: Alan Smithee

Glavne uloge: Harlem-Eddy Gnohere, Mijo Caktaš, Josip Posavec

Ocjena: 1/5

...popij puno pa dođi do Poljuda
U hororu koji se sinoć prikazivao na TV-u od 20:30, Steaua je izbacila Hajduka pogotkom u 93. minuti. U nastavku teksta slijedi recenzija. Splitski bili započeli su sezonu katastrofalno, ne pokazavši ni trunku ideje u svojoj igri. No samo dva boda u tri utakmice domaćeg prvenstva i ukupnih 4:2 protiv spektakularno loših Bugara prošlo je ispod radara, kao što to obično i biva u gradu pod Marjanom u europskom kolovozu. Mogli su se čuti komentari kako to ništa ne valja, ali sve su se nade polagali u to da će Hajduk proći Steauu i preko play-off runde u kojem bi ...
...popij puno pa dođi do Poljuda
U hororu koji se sinoć prikazivao na TV-u od 20:30, ...
11.08.
Tribina hipoteza

Alissonov rekordni transfer i Realova konstantna potraga za novim vratarom, usprkos činjenici da već imaju jednog vrhunskog na golu, potaknuli su me na analiziranje zašto su se cijene vratara toliko rapidno digle u kratkom roku te što klubovi danas uopće traže od vratara. U međuvemenu je Chelsea nanovo srušio rekord dovevši Arrizabalagu za 80 milijuna eura, a Perez je napokon ostvario svoju želju. No, krenimo od početka.

Talijanska posla

Obzirom da su oba gore spomenuta rekorda pala u Engleskoj logično bi bilo zaključiti da su petrodolari i novac od TV prava koji se slio u BPL inflatirali tržište, ali dok je ta činjenica točna, ipak nam ne daje odgovore na sva pitanja. Buffon je, sada već daleke 2001., doveden iz Parme za oko 53 milijuna eura, što je bio i dosadašnji rekord. Dakle i prije su si klubovi mogli priuštiti luksuz trošenja ogromnih količina novca na vratare, pa se postavlja pitanje zašto se trebala čekati 2018. godina da bi se taj rekord srušio. I što je još zanimljivije, zašto su do prošle sezone samo petorica vratara plaćeni više od 20 milijuna eura.

 Generalno gledano Serie A je bila spremna najviše platiti za vratare, što najbolje dokazuju primjeri Peruzzija (37 mil. eura kroz dva transfera), Freya (ukupno 50 mil. eura kroz četiri transfera unutar Serie A), Tolda (26,5 mil. eura) i već spomenutog Buffona. To nam govori da su talijani oduvijek znali koliko je važno imati dobrog vratara, iako se mora naglasiti da je u ta vremena Serie A uživala veći ugled nego danasi samim time financijski bila poprilično moćnija. Svi spomenuti vratari bili su „staroga kova“ (iako Frey jest imao malo neobičniji stil) i dovodili su se zato što su bili najbolji, a ne zato što su se uklapali u taktičke zamisli pojedinih trenera. Ukratko, vratar je bio tu da čuva gol.

Neki novi klinci

Nakon toga uslijedio je „tranzicijski period“ u kojem su se pojavili prototipovi modernih vratara, no u kojem su klubovi još uvijek bili nespremni uložiti 50 milijuna eura u čuvare mreže. Najvažniji predstavnici tog doba su Neuer, Curtois, De Gea i Oblak. Neuer je 2011. doveden za 30 milijuna eura nakon pet odličnih sezona u dresu Schalkea, u kojima je dosegao i polufinale Lige prvaka, a ne smijemo zaboraviti ni dobar nastup na SP-u u Južnoj Africi. Chelsea je tada još nedokazanog belgijanca doveo za „siću“, dok je Ferguson svoju veliku želju doveo za 25 mil. eura. Uzevši u obzir ne samo činjenicu da su svi spomenuti vratari danas „creme de la creme“, već da su i tada pokazivali ogroman potencijal (ili kao u Neuerovom slučaju, bili već gotovi vratari), spomenute cifre i ne čine se tako visoke. Sva tri transfera ostvareni su u ljeto 2011., a posljednji elitni vratar iz tog perioda prešao je iz Benfice u Atletico Madrid u ljeto 2014.

 Te godine odjednom su svi počeli pričati o nekom Oblaku koji brani za Benficu. „Što je Arturu?“ – bilo je prvo pitanje koje sam ja postavio kada sam ugledao slovenca na golu lisabonskog kluba, a isto pitanje su postavili manje-više svi. U pitanju nije bila ozljeda, već kriza iskusnog portugalca. Jesus je odlučio dati priliku mladoj rezervi i za par tjedana cijeli nogometni svijet pričao je o tom nekom Oblaku. Usprkos činjenici da je odigrao samo polovicu te sezone, slovenca biva proglašen najboljim golmanom portugalske lige i Simeone ga bez razmišljanja dovodi to ljeto. Cijena? 16 milijuna eura. Čini se logično za vratara s polugodišnjim iskustvom, ali tri godine poslije jedan vratar sa sličnim iskustvom i iz istog kluba prodan je za 40.

 Sva četvorica vratara bili su (i još uvijek jesu) iznimno kvalitetni, no jedan je iskakao, ne toliko po kvaliteti koliko po stilu kojim je postavio nove standarde kako se percipira posljednji čovjek obrane. Riječ je naravno o Neueru i tu dolazimo do nove ere koja još nije dosegla vrhunac, a u kojoj je vratar postao jednako bitan kotačić u ekipi kao i bilo koji drugi igrač, ne samo na način da treba biti kvalitetan, već da treba imati specifične vrline koje su potrebne određenom sustavu.

Muke po Navasu

Keylor Navas došao je u Real iz Levantea kao ponajbolji vratar lige, u ljeto u kojem je malu Kostariku odveo do četvrtfinala SP-a, i to za relativno malo novaca (10 mil. eura). U tom periodu svi već spomenuti vratari bili su nedostupni i sretni u svojim sredinama i Navas je trebao biti kvalitetno prijelazno rješenje. Da se razumijemo, Navas u dresu Levantea bio je jedan od MVP-eva La Lige, a gledati ga bilo je užitak. No njegov stil otpočetka se nije činio kompatibilan s Realovim imidžem, a usto, jedno je biti vrhunski kada imaš 10 udaraca po utakmici, a drugo kada imaš jednog kojeg moraš obraniti. Perezu je kostarikanac bio „trn u oku“ od samo početka, ali svaki put kada bi ga htio otpisati, Navas bi ili obranio čudo i spasio Real, ili bi se upetljala „viša sila“ pa je De Gein ugovor zakasnio par minuta. Ili jednostavno nisu imali koga dovesti. I tako je Navas osvojio tri Lige prvaka zaredom, pritom odigravši ogromnu ulogu za kraljevski klub. A što se onda dogodilo? Perez je ponovno svim silama pokušao dovesti vratara (dok ovo pišem napokon je i uspio u naumu). Zašto?

 Dobro objašnjenje dat će nam Squawka-in „Performance Score“, algoritam koji pomoću Opta-inih podataka mjeri pozitivan utjecaj pojedinca na utakmicu, a o kojem više možete pročitati ovdje. On nam govori kako je od svoje prve sezone na golu madriđana Navas u padu, a na slikama ispod možemo vidjeti i koliko.

Ali nije to jedini razlog, tim više što Perez vjerojatno ne provodi previše vremena na dotičnom websiteu. Najveći Navasov problem je njegov stil s malo hvatanja lopti i pretjeranim „dive-anjem“ (ne znam bolju hrvatsku riječ osim „bacanje“), koji nije u skladu s potrebama vrhunskog kluba i koji ga često zna koštati. To je vidiljivo i golim okom, ali je također potkrijepljeno brojkama, za koje ćemo se opet obratiti Squawka-i. Uzmemo li u obzir posljednje dvije sezone La Lige, dakle period u kojem su Navas, Oblak i Ter Stegen bili standardni na golu, nailazimo na zanimljive brojke.

U sezoni 2016/17 Navas je imao 70,19 % obrana, Oblak 71,23 %, a Ter Stegen 75,56 %. Postotak obrana dive-anjem kod Navasa iznosio je 68,6 %, dok je kod Oblaka iznosio 48%, a Ter Stegena 49%.

2017/18 kostarikanac je imao 69,47%, slovenac 82%, a nijemac 80,41%. Od toga je Navas imao postotak dive-a u iznosu od 74,24%, Oblak 53,66%, a Ter Stegen 50%.

Ove brojke služe samo kao potvrda onoga što je očigledno i dokazuju da Pereza dojam ne vara. Vratarev posao jest bacati se, ali samo kada je to potrebno. De Gea je možda najbolji primjer toga, obzirom na to da često brani dive-anjem ali nema nepotrebnih i nerezonskih padova, te da zna braniti i pomoću samog postavljanja. Također, većina lopti koje od njega zahtijevaju trud u vidu padova završavaju u njegovim rukama, a ne u korneru ili autu, kako je to većinom slučaj s kostarikancem. Realov predsjednik je oduvijek bio ovisnik o estetici i nije mogao prihvatiti imati na golu „neurednog“ vratara, koliko god on kvalitetan bio. Vremena u kojima su vratari letjeli i mijenjali smjer u zraku (kako glasi legenda o Vladimiru Beari) prošla su i sada vladaju drugi zakoni. Brzina igre i evolucija lopte u prvi plan su gurnuli postavljanje i pravovremenost, dok je svaka „parada“ postala bonus. Naravno, to ne znači da je zabranjeno bacati se, no statistika nam govori da su efikasniji vratari kojima je to posljednja solucija a ne stil koji prevladava.

Kao što smo već rekli, predsjednik kraljevskog kluba napokon je dobio ono što je želio u vidu Curtoisa, no prije nego se dotaknemo te teme, vratit ćemo se u ljeto 2017. i vidjeti zašto je Guardiola mladog brazilca s jednogodišnjim iskustvom portugalske Primeire platio 40 milijuna eura.

Ederson kao simbol Guardioline filozofije

Došavši na klupu „Građana“ Guardiola je doveo Brava za 17 milijuna eura. Taj pomalo nepromišljeni eksperiment pokazao se lošom odlukom, jer iako je čileanac dobro radio ono zbog čega je bio doveden, ostali segmenti njegove igre nisu bili na zadovoljavaćujoj razini. Katalonac je to odlučio ispraviti sljedećeg ljeta, kupivši Edersona za 40 milijuna eura.

Squawka nam govori da je sezone 2016/17 Ederson imao najbolji „Performance Score“ u portugalskoj ligi, kao i 2017/18 u engleskoj, ali to nije razlog zbog kojeg je brazilac plaćen toliko. Također, njegova statistika iz prve sezone u dresu Manchester Cityja kazuje nam da je imao 66,67% obrana, ili pretvoreno u apsolutne brojke 52 obrane iz 85 udaraca prema golu. Zaključujete da ni te slabe brojke nisu razlog? U pravu ste. Možda uspješni izlasci na centaršuteve? Nije Ederson loš u tome, ali nije ni blizu npr. Pickfordovih 108 (od kojih je uspješno bilo svih 108). Vjerojatno do sada već shvaćate na što ciljam, pogotovo kada je Guardiola u pitanju. Naravno, razlog je njegova anticipacija i igra nogom.

 Prije petnaest sezona u Premier ligi postotak uspješnih dodavanja svih vratara iznosio je 42,6%, dok danas iznosi 54,1%. Kao što možemo vidjeti iz tablice ispod najveći skok dogodio se između sezona 2010/11 i 2012/13, kada je u samo dvije godine uspješnost porasla za skoro 6%. Točno u tom periodu Neuer je ostvario transfer u Bayern i na vratare se prestalo gledati kao na balvane na golu koji znaju samo ispucati loptu, a golmani tipa Van der Sar koji je u svoje vrijeme bio iznimka, već sada su postajali pravilo.

Zanima vas gdje je Ederson završio prošle sezone po postotku uspješnih dodavanja? Odmah uz bok Paulu Pogbi, s 85,3% uspješnosti. Također, njegovih 40 „sweeper clearances“ (ili u prijevodu istrčavanja na loptu izvan kaznenog prostora) više je nego što je ostvario ijedan drugi vratar u Premier ligi prošle sezone.

Kraljevstvo za vratara

Dakle, danas više nije samo važno imati najboljeg vratara na svijetu, već vratara koji se uklapa u filozofiju trenera i imidž kluba. To je shvatio i Jurgen Klopp, pa je sam sebi uskočio u usta potpisavši Alissona prošli mjesec za tada rekordnih 62,5 milijuna eura. Njemački strateg napokon je došao do zaključka da njegova momčad ne može tolerirati Mignoleta i Kariusa, već da mu treba vratar koji je komplementaran ostatku ekipe i koji će aktivno doprinijeti ostvarivanju Liverpoolovih ciljeva. Također, vratar koji je sposoban uhvatiti loptu te je brzo i točno distribuirati brzancima u napadu od velike je koristi brzoj tranzicijskoj igri kakvu njeguje Klopp. Karius je možda bio sposoban za to, ali nažalost ostali segmenti njegove igre nisu bili dovoljno dobri, a u današnjem svijetu to se ne prašta. Alisson je kompletan vratar i što je najvažnije, hladan je i psihološki stabilan.

Možemo pogledati i njegove brojke, a one kažu da je prošle sezone imao daleko najveći „Performance Score“ u Serie A, dok mu je postotak uspješnih obrana stao na 77,31%. Postoji još jedan zanimjliv podatak, koji nam je također omogućila Opta, a tiče se omjera koeficijenta golova za koje se očekuje da će ih vratar primiti i stvarno primljenih golova. Algoritam je procijenio da je Alisson prošle sezone trebao primiti 36,31 gol, a on ih je primio 28. Nastala razlika od 8 golova jedna je od najvećih u ligama petice.

Događaji 8. kolovoza 2018.

I tu dolazimo do sapunice oko odlaska Curtoisa iz Chelsea i njihovog ekspresnog dovođenja Arrizabalage za nestvarnih 80 milijuna eura.

Real je jedan od najvećih klubova na svijetu, a povijesno gledano i najveći, no i dalje nemaju financijsku moć engleskih klubova i pariških šeika. Sukladno tome, Perez nikada nije bio spreman potrošiti na vratara kao na igrača. Nakon propalog transfera De Gee, španjolac je potpisao novi ugovor s Unitedom koji ga je učinio preskupim za Pereza, dok se s Arrizabalagom dogodila slična situacija. Ovo ljeto mu se otvorila prilika u vidu Curtoisa, koji je bio u posljednjoj godini ugovora i htio je otići, te je Perez bez puno razmišljanja iskeširao 35 milijuna eura za Zlatnu rukavicu SP-a.

Curtois je vratar s modernom tehnikom ukomponiranom u tradicionalni stil branjenja, bez neke izrazite sposobnosti igre nogom. No njegova visina, brzina, postavljanje, pravovremenost i sigurnost je ono što Realu treba. I u tome su mu konkurencija samo De Gea i Oblak, a obzirom da su oni nemjerljivo skuplji u ovom trenutku, Perez je prošao odlično i dobio elitnog vratara „ispod cijene“. Ali i što je njemu još važnije, vratara po ukusu.

Chelsea je pak, u strahu da ne bi ostali osuđeni na Caballera i Greena,, „izvalio“ 80 milijuna eura za Kepu Arrizabalagu iz Athletic Bilbaa, srušivši tako rekord koji je postavio Liverpool samo mjesec dana ranije.

Za početak treba reći da je baskijski klub jedan od najtežih pregovarača i nijedna zvijezda posljednjih godina nije napustila klub za manju svotu od one koja je bila određena otkupnom klauzulom, te Chelsea nikada nije imao šanse dobiti ga jeftinije. Također, prijelazni rok za premierligaše završio je u petak popodne, što je značilo da londonski klub više nije imao vremena. U Arrizabalagi su dobili jednog fantastičnog vratara, koji je stilom jako sličan belgijancu i možda čak i bolji u igri nogom. No ipak, taj transfer bio je više „panic buy“ nego što je bio promišljen, te ne predstavlja „realno“ stanje na tržištu.

Sukladno tome, postavlja se par pitanja. 23 godine u današnje vrijeme nije malo za vratara, ali nije ni mnogo, a to pogotovo vrijedi kada mu je iskustvo limitirano na 53 utakmice u La Ligi. De Gea je imao slično iskustvo kada je dolazio u United i nije se dobro proveo u početku. Prvu sezonu se dobrano mučio i morao je dijeliti minutažu s Lindegaardom (!), a da Ferguson nije vjerovao u njega tko zna što bi sada bilo sa španjolcem. Chelsea se upustio u sličan rizik, tim više što će financijski aspekt stvoriti dodatni pritisak na mladog baska. Period privikavanja na engleski stil nogometa sigurno će mu biti potreban i važno je da za to vrijeme ima apsolutnu podršku suigrača, trenera i uprave. Njegov stil koji je razvio igrajući u La Ligi ne uklapa se baš u Sarrijevu filozofiju i stil igre otočkih momčadi, ali Kepa je tehnički potkovan vratar i sposoban je uklopiti se. Problem je taj što su kritike, nestrpljenje i klimava klupa svakodnevne pojave na Stamford Bridgeu koje će se teško iskorijeniti. Da li će on sve to izdržati i postati jedan od najboljih vratara na svijetu, te na taj način isplatiti Abramoviču ulaganje, ostaje za vidjeti. Ako ne, uvijek će se moći vratiti u Bilbao ili postati „go-to“ vratar za osrednje španjolske klubove, što i nije najgora stvar na svijetu.

Zaključak

Zaključak svega je da smo već duboko zagazili u eru u kojoj se vratari promatraju drugačijim očima i podložni su kompleksnijim „seciranjima“, te sukladno tome na tržištu dolazi do velikih promjena. Također, Hoekova hipoteza o R-tipu (reaktivni) i A-tipu (anticipativni) vratara sada zadobiva nove, šire dimenzije. I dalje se vratari mogu podijeliti na jedne i druge, sukladno njihovim najizraženijim kvalitetama, ali unutar svakog tipa već se javljaju „sub-tipovi“ te hibridi, kao što je primjerice Ederson, koji je anticipativni tip s dobrom reakcijom.

Primjer Arrizabalage još će neko vrijeme ostati iznimka, dok će se u pravilu astronomske cifre plaćati za vratare koji kvalitetama jasno odgovaraju specifičnim potrebama određenih sustava. Najbolji dokaz tome je činjenica da za razliku od dosadašnjih velikih prvenstava, netom završeni SP nije izazvao potres na tržištu vratara, bez obzira na to što smo imali priliku upoznati nekoliko zanimljivih vratara (tu prvenstveno mislim na Jo Hyeon-woo-a iz Koreje).

Nogometna igra svakim danom sve više evoluira, što na terenu, što izvan njega i teško je predvidjeti što će se događati za deset godina, a kamoli u daljoj budućnosti. No ono što je gotovo pa sigurno je da će se za svaku poziciju postavljati sve veći zahtjevi i da će se razlika u valoriziranju pozicija sve više smanjivati. Svi sportovi kreću se u smjeru podizanja razine zabave i promjene koje se donose, donose se kako bi napadački stil prevladao. Sukladno tome, razvoj taktike u velikoj većini slučajeva ide u smjeru napada. Najbolji primjeri za to su rukomet u kojem ekipe sve češće igraju s praznim golom i futsal u kojem se danas vratar vadi u priličnom ranim fazama utakmice. Također, u NHL-u 2015. godine, u trenutcima kada je njihova ekipa gubila s jednim golom razlike, treneri su se odlučivali na vađenje vratara u prosjeku 20 sekundi ranije nego 2008.

I nogomet čekaju vremena u kojima će vratari postati još aktivniji i još više utjecati na građenje napada. Ljeto 2018. donijelo nam je veliki iskorak za nogomet kao cjelinu i ubrzo ćemo mi biti ti koji će pričati novim generacijama kako su vratari izgledali u naše vrijeme, baš kao što mi danas slušamo o vratarima iz nekih prošlih vremena.

Rise of the Goalkeepers
Alissonov rekordni transfer i Realova konstantna potraga za novim vratarom, usprkos činjenici da već imaju jednog vrhunskog na golu, potaknuli su me na analiziranje zašto su se cijene vratara toliko rapidno digle u kratkom roku te što klubovi danas uopće traže od vratara. U međuvemenu je Chelsea nanovo srušio rekord dovevši Arrizabalagu za 80 milijuna eura, a Perez je napokon ostvario svoju želju. No, krenimo od početka. Talijanska posla Obzirom da su oba gore spomenuta rekorda pala u Engleskoj logično bi bilo zaključiti da su petrodolari i novac od TV prava koji se slio u BPL inflatirali tržište, ali dok ...
Rise of the Goalkeepers
Alissonov rekordni transfer i Realova konstantna potraga za novim vratarom, ...
Uh, ne znam kako mi je to promaklo. Hvala na napomeni! :) - Bateman, 12.8.18. 23:57, 0 0 0
Odlična analiza. Sve pohvale. Ovo za NHL i 20 sec ranije... jel to samo fun fact ili imas neki izvor. Čini mi se bas zanimljivo ako je detaljnije obrađeno. - danijel_os, 13.8.18. 13:18, 1 0 0
O tome sam već duže vremena čitao i nailazio na razne članke. Pišući ovu analizu sjetio sam se toga i malo istražio i naišao na ovaj članak između ostalih. Vjerojatno nema kredibilitet Opta-e, ali mislim da nije čista trivia. - Bateman, 13.8.18. 14:26, 0 0 0
https://www.tsn.ca/the-math-on-pulling-goaltenders-1.465010 - Bateman, 13.8.18. 14:26, 1 0 0
Spektakularno dobar analiza! - Losovius, 13.8.18. 16:35, 1 0 0
06.08.
Počinje BPL: Je li City doista takav favorit?

Manchester City ulazi u novu sezonu kao izraziti favorit za obranu naslova prvaka Engleske. Kladionice im daju 60 posto šanse, što se čini kao pljuska u lice Premier ligi koja je uvijek slovila kao najneizvjesnija i najkonkurentnija liga petice. Ipak, kao i obično, kladionice znaju vrlo dobro što rade i njihova računica nije bez pozadine.

Konkurencija

Krenut ćemo od njihovih gradskih rivala. U ovom trenutku Mourinhov United ni u 1. HNL ne bio izraziti favorit za osvajanje i trebalo bi se dogoditi čudo na razini Leicestera 2016. da trofej ode u crveni dio Manchestera. „Special one“ je dosada imao jasnu viziju igre, koja doduše nije bila po svačijem ukusu, ali donosila je kakve takve rezultate. Ipak, što vrijeme više odmiče, postaje jasno da taj stil u današnjem nogometu ne može funkcionirati i donositi vrhunske rezultate. Mourinho je to shvatio, ali ili nije htio ili nije mogao prilagoditi se, što ga je dovelo do stanja potpune izgubljenosti.

Tottenham ima odličnu ekipu i jednog od najboljih trenera na svijetu, ali oni su imali svoje šanse koje nisu iskoristili i trenutno ne izgledaju kao ozbiljni pretendenti za naslov. Njihovi rivali iz sjevernog londona mogli bi imati gadnu sezonu i Emery će morati naći balans između nametanja svojih ideja za budućnost i postizanja zadovoljavajućih rezultata. Jer u protivnom neće ni doživjeti tu budućnost na Emiratesu, obzirom da u Arsenalu vjerojatno više nikoga neće trpjeti kao što su trpjeli Wengera.

Liverpool izgleda vrlo moćno i kladionice im s razlogom daju prednost ispred ostalih ekipa. Ali isto tako s razlogom su toliko udaljeni od Citya. Prošle sezone u Ligi prvaka s lakoćom su izbacili „građane“ i kada bi se ove sezone ponovno susreli, šanse bi bile 50:50 (možda bi čak malo i prevagnule na stranu Redsa), ali na duge staze City ima popriličnu prednost. Guardiolin stil igre koji se oslanja na stabilnost u obrani i veznom redu, te kontrolirane napade ima veliku prednost na uzorku od 38 utakmice u odnosu na Kloppov run`n`gun stil.

I naposljetku dolazimo do Cityevog jučerašnjeg protivnika u Community Shield-u. Chelsea je Contea zamijenio njegovim sunarodnjakom  koji je krenuo od dna i popeo se do vrha zahvaljujući isključivo svojoj viziji igre od koje nije odustajao. Ipak, sada se našao u nemjerljivo drugačijoj situaciji. Postao je trener Chelsea, kluba koji ne proživljava svoje najbolje dane a od kojeg se svejedno očekuje naslov u nikada moćnijoj i nikada bogatijoj ligi. Implementacija njegovog stila u kratkom vremenskom periodu i u zahtjevnom sustavu natjecanja kakav je prisutan u engleskom nogometu je samo po sebi teška zadaća. A kada tome dodamo činjenicu da dvojica najboljih igrača svim silama žele otići iz kluba, klub sa Stamford Bridge-a nalazi se u nezavidnoj situaciji, kao i Sarri.

Community Shield kao „trailer“ za nadolazeću sezonu

Ni Hazard ni Curtois nisu bili prisutni u nedjelju, zatraživši slobodni dan. Izostanak kapetana belgijske reprezentacije bio je osjetan, iako je upitno koliko bi u ovakvom stanju uopće bio od koristi Sarriju. Pogotovo znajući da „belgijski Messi“ u pravilu igra na visokoj razini svako druge sezone. Također, imati Curtoisa ili Caballera na golu, razlika je kao nebo i zemlja.

Utakmica je protekla očekivano i zapravo nam potvrdila stav kladionica, a to je da će se teško itko približiti Cityu ove sezone. Svaki aspekt igre Guardioline momčadi bio je besprijekoran -  od presinga na Jorginha koji nije naviknut na engleski stil igre, preko stvaranja prilika s lakoćom, pa sve do fantastičnog branjenja kojim su onemogućili Chelsea da stvori iole opasnu situaciju. Svaki pokušaj guranja lopte iza leđa Cityeve obrane bio je osuđen na propast jer je postavljanje zadnje linije i Brava bilo perfektno. Čileanac je još jednom dokazao da je jedan od najboljih vratara na svijetu kada pričamo o pozicioniranju i skidanju tereta s leđa zadnje linije, te usprkos tragikomičnim pogreškama od kojih smo jednu vidjeli i jučer, njegova korisnost u kontekstu Cityeve igre je neosporna.

Ispod možemo vidjeti situaciju iz prvog poluvremena u kojoj je pravovremeni i pozicijski savršeno izveden pritisak urodio polukontrom koja je završila stopostotnom prilikom za Sanea. Trojica najisturenijih Cityevih igrača na slici limitirali su Jorginha na samo jedno rješenje nakon čega su oduzeli loptu. Doduše brazilac je pogriješio, ali u današnjem nogometu koji se svodi na to tko će manje pogriješiti, nitko te to ne pita.

 

Sve ono što je City dobro radio u obrani, to je Chelsea radio loše. Savršena uigranost zadnje linije nebeskoplavih dovodila je do nekontroliranih udaraca s ruba šesnaesterca Chelseajevih napadača koji su redom završavali na tribinama, dok je obrana na suprotnoj strani propuštala na sve strane i igrala po principu „svatko za sebe“.

Ispod imamo usporedbu sličnih situacija na obje strane i različitih reakcija obrane. Na prvoj slici vidimo kako se City kontrolirano brani na način da zatvaraju prostor, a jedinog igrača kojemu može doći lopta preuzima obrambeni igrač koji je na slici označen, i to nakon što je ispratio svog igrača u zaleđe. Morata nema što drugo napraviti u toj situaciji osim uputiti udarac, a čak i ako lopta uđe u suprotne rašlje, sljedećih dvadeset neće i to je zakon brojeva na koji je Guardiola spreman osloniti se.

 

Chelsea se pak u sličnoj situaciji brani pomalo „neuredno“ i vidljivo je da bez obzira što su sva četvorica braniča iza lopte, City ima „šah-mat“ poziciju te u dva poteza može izigrati obranu i postići zgoditak. Aguero biva sebičan i sam upućuje udarac, ali da je dodao loptu suigraču s njegove lijeve strane, taj igrač bi imao dva bolja rješenja. Ipak, Guardiola mu neće to previše zamjeriti kada uzme u obzir broj prilika koje je njegova ekipa stvorila, fantastičnu obranu, ali i činjenicu da su to sve postigli bez usluga de Bruynea i Davida Silve.

Dakle, da rezimiramo. Vidjeli smo apsolutnu dominaciju momčadi s Etihada i bez obzira na mali broj ulaznih transfera ovog ljeta, igrači iz drugog plana su i više nego sposobni odraditi posao na visokoj razini, što bi trebalo biti dosta za rutinsku obranu naslova.

Sezoni ipak neće nedostajati uzbuđenja

Na sreću, financijska moć klubova osigurat će nam zanimljivu sezonu i uzbudljivu borbu, što za mjesta koja vode u Europu, što za ostanak.

Vrh bi trebao izgledati manje-više kao i prošle sezone, dok bi par klubova mogli ugodno iznenaditi. Tu prvenstveno mislim na Wolvese, koji bi trebali prenijeti dobru igru iz Championshipa i priuštiti nam zanimljive utakmice. Barem dok Mendes ne odluči rasprodati svoje štićenike diljem Europe. Također, Crystal Palace se ističe kao ekipa koja bi mogla zagorčavati živote velikima. Još prošle sezone Hodgson je posložio ekipu nakon očajnog starta De Boera i uz ciljane i iznimno kvalitetne ovoljetne akvizicije, ekipa iz južnog dijela Londona trebala bi izgledati još bolje. Guaita će dobro doći kao zamjena Hennesseyu, Kouyate bi trebao donijeti stabilnost veznom redu, a o besplatnom dovođenju Maxa Meyera iz Schalkea ne treba ni trošiti riječi.

Benitezov Newcastle i čvrsti Burnley trebali bi upotpuniti gornju polovicu ljestvice, dok će Everton vjerojatno ponovno razočarati svoje navijače. Bit će zanimljivo vidjeti i kako će se Fulham provesti. Posrnuli londonski klub predvođen čudom od djeteta – Ryanom Sessegnonom vratio se u najviši rang nakon četiri sezone, a njihov gazda Shahid Khan namjerava se tu i zadržati. Ambiciozni plan pakistansko-američkog biznismena za kupnju Wembleya bliži je ostvarenju nego što zvuči i Fulham bi trebao povratiti imidž respektabilnog premierligaša.

Sve u svemu, novu sezonu BPL-a zasigurno ćemo sa zanimanjem gledati do zadnjeg kola, iako bi City barem još ovu sezonu trebao ostati nedodirljiv.

Pljuska u lice Premier ligi ili realnost?
Manchester City ulazi u novu sezonu kao izraziti favorit za obranu naslova prvaka Engleske. Kladionice im daju 60 posto šanse, što se čini kao pljuska u lice Premier ligi koja je uvijek slovila kao najneizvjesnija i najkonkurentnija liga petice. Ipak, kao i obično, kladionice znaju vrlo dobro što rade i njihova računica nije bez pozadine. Konkurencija Krenut ćemo od njihovih gradskih rivala. U ovom trenutku Mourinhov United ni u 1. HNL ne bio izraziti favorit za osvajanje i trebalo bi se dogoditi čudo na razini Leicestera 2016. da trofej ode u crveni dio Manchestera. „Special one“ je dosada imao jasnu ...
Pljuska u lice Premier ligi ili realnost?
Manchester City ulazi u novu sezonu kao izraziti favorit za ...

Respekt: JohnSmith, BruceWayne, Peslolus, Fenix22,

Slažem se: Benjoo92, Peslolus,

Detaljnija analiza ostalih ekipa bi se trebala napraviti kroz nekoliko članaka, a isto tako bilo bi pomalo nepravedno fokusirati se samo na velike klubove, a ne spomenuti preostale. - Bateman, 6.8.18. 21:26, 0 0 0
Također, moram priznati da nisam pogledao nijednu pripremnu utakmicu npr. Cardiffa, te bi bilo neozbiljno ići u analizu na taj način. Tako da sam iz tih razloga odlučio fokusirati se na City. :) - Bateman, 6.8.18. 21:28, 0 0 0
Na početku imaš naslov ulomka konkurencija pa me moguće malo zbunilo ili pripremilo da više očekivam :) - Fenix22, 6.8.18. 22:24, 0 0 0
Rekao sam da si došao blizu Brucea, stoga su posljedično i kritike izraženije :D - Fenix22, 6.8.18. 22:25, 1 0 0
Hahaha, neka neka. Moj moto i glasi: "Kritikom do uspjeha". Tako da, samo naprijed. :) - Bateman, 6.8.18. 22:38, 0 0 0
02.08.
Koliko je ovaj Inter daleko od elite?

Ah, taj Inter... Nekoć jedan od najboljih klubova na svijetu, a danas ružno pače koje se ne može transformirati u labuda. U proteklih deset godina na razne načine su se pokušali vratiti na stare staze, ali činjenica je da još od Mourinha ne postoje na karti Europe. Isitini za volju, ni tada nisu izgledali kao „dinastija“ koja je sposobna vladati starim kontinentom, ali trostruka kruna u ligi petice nije za podcijeniti.

Nakon perioda izgubljenosti u kojem se nije znalo „tko pije a tko plaća“, dolaskom Spallettija na klupu Interova filozofija počela je dobivati jasne obrise. Bilo je tu mnogo nedostataka u igri, i još ih ima, ali fantastičan preokret u posljednjem kolu protiv Lazija koji im je donio nastup u Ligi prvaka mogao bi biti prekretnica koja će ih usmjeriti tamo gdje i pripadaju.

Uprava Nerazzura imala je pune ruke posla ovo ljeto i navijači konačno mogu biti zadovoljni ulaznim transferima. Obrambene rupe koje su im zadavale glavobolje prošle sezone trebale bi se zatvoriti dolaskom de Vrija iz Lazia, koji će uz Mirandu i Skriniara činiti respektabilni stoperski trojac. Dovedeni su Nainggolan, Vrsaljko i fantastični argentinac Lautaro Martinez, dok je Vidal također po nekim informacijama blizu dolaska na Giuseppe Meazzu. Posljednjih dana spominje se i da je Inter ozbiljno zagrizao za Modrića koji navodno ne bi imao ništa protiv mijenjanja sredine, ali to više izgleda kao da je Luka nanjušio pravi trenutak za isprobati Ronaldov recept kojim bi si priskrbio veći utjecaj unutar Reala i veća primanja.

I sada kada je izgrađena respektabilna ekipa, postavlja se pitanje je li se Inter približio europskoj eliti?

Možemo pretpostaviti da će se Spalletti odlučiti za malo ofenzivniju formaciju s obzirom na igrače koje ima na raspolaganju, te će ključ uspjeha biti u disciplini. Ako će igrati s Icardijem i Martinezom u vrhu napada, Perišić će morati na lijevi bok, a poznavajući njegovu generalnu nenaklonost prema defenzivnim zadacima, bit će zanimljivo vidjeti kako će se vezni red nositi s pritiskom. Srećom po njih, taj vezni red već sada izgleda vrlo moćno.

Nainggolan je jedan od najboljih „box-to-box“ veznih igrača na svijetu, kao i Vidal, te bi potencijalnim dolaskom ovog potonjeg Inter dobio vezni red iz snova. Ali i iz noćne more... Naime, obojica igrača poznati su po svojim eskapadama izvan terena i upitno je koliko bi navijači, ali i Spalletti imali strpljenja kada bi se zaredale loše predstave popraćene lošim rezultatima. A onda bi te ionako vruće glave došle do usijanja, što bi moglo posljedično dovesti do razdora unutar same ekipe i do „back to square one“ situacije.

Dovođenje Lautara Martineza za 16 milijuna eura je „no-brainer“ svakome tko je pogledao barem sažetke tog dvadesetogodišnjaka. Martinez je kompletan napadač koji je agilan, ima osjećaj za igru i prostor, te je koristan i drugima. Problem je pak u tome, što mladi napadači koji dođu iz Južne Amerike u Europu u većini slučajeva trebaju proći fazu privikavanja, te nad njegovom glavom stoji mnogo upitnika. Onaj, pak, nad čijom glavom ne stoje upitnici je Šime Vrsaljko. Desni bočni sa iskustvom Serie A i La Lige je odlična akvizicija za Inter i bit će koristan Spallettiju bez obzira na koji sustav igre se on odlučio.

Realnost je da će Juventus vjerojatno ponovno osvojiti Serie A, dok bi borba za drugo mjesto trebala biti mrtva trka između Intera, Rome i Napolija. Kasnije faze Lige prvaka također se čine nedostižne za ovu momčad, ali mnogo toga će ovisiti o samom Spallettiju. Inter napokon ima ozbiljnu ekipu koju samo treba dobro posložiti i držati pod kontrolom, a Spalletti se čini sposoban za to. Štoviše, uz Icardija, Mirandu i možda Perišića, on se čini najbliži pojmu „elitno“, iako mu životopis ne ide baš u prilog tome.

Sve u svemu, Inter je krenuo pravim putem, a njihova spremnost za praćenje znakova na tom putu umjesto traženja prečaca, bit će ono što će ih na koncu približiti elitnom društvu (ili udaljiti od njega).

Samo prati cestu
Ah, taj Inter... Nekoć jedan od najboljih klubova na svijetu, a danas ružno pače koje se ne može transformirati u labuda. U proteklih deset godina na razne načine su se pokušali vratiti na stare staze, ali činjenica je da još od Mourinha ne postoje na karti Europe. Isitini za volju, ni tada nisu izgledali kao „dinastija“ koja je sposobna vladati starim kontinentom, ali trostruka kruna u ligi petice nije za podcijeniti. Nakon perioda izgubljenosti u kojem se nije znalo „tko pije a tko plaća“, dolaskom Spallettija na klupu Interova filozofija počela je dobivati jasne obrise. Bilo je tu mnogo nedostataka ...
Samo prati cestu
Ah, taj Inter... Nekoć jedan od najboljih klubova na svijetu, ...

Respekt: Biscione94, peropex, BruceWayne, Dado_M, IstraSport,

Slažem se: Peslolus,

01.08.
Je li Juventus sa Ronaldom favorit Lige Prvaka?

Jedan od rijetkih CEO-a u nogometnom svijetu kojemu je to praktički struka, još je jednom iznenadio nogometni svijet. Giuseppe „Beppe“ Marotta do sada je bio poznat kao čovjek koji je baratao tržištem igrača poput burzovnog mešetara. Dovodio je vrhunske igrače besplatno ili za sitne novce, a prodavao ih je ili za „brda i doline“ ili bi ih pustio kada bi procijenio da mu više ne trebaju. Kapitalce je dovodio ciljano i nije mu se dogodio ni jedan „flop“. Ovo ljeto ponovno je bio u centru pažnje, ne samo zbog besplatnog Cana (!), jeftinog Perrina ili fantastičnog Cancela, već zbog dovođenja Cristiana Ronalda. Platiti igrača od 33 godine 100 milijuna eura čini se kao ludost i ostavlja dojam da je Real prošao „k`o na piru“. Ali je li to zaista tako?

O financijskoj isplativosti činjenice da ti je Ronaldo zaštitno lice kluba ne treba ni pričati. O momentalnom rastu stature kluba u svijetu također nije potrebno raspravljati, a najbolji primjer za to je činjenica da je Stara dama odmah dobila „čast“ nastupiti protiv All-Star ekipe MLS-a. Ipak, Marotta nije doveo Ronalda zbog toga, a nije ni zbog joše jedne u nizu Serie A. Glavni razlog zbog kojeg je Beppe doveo portugalca je Liga prvaka.

Juventus u posljednje četiri godine ima dva finala najelitnijeg europskog natjecanja, dok su prošle sezone nezasluženo ispali u četvrtfinalu od kasnijih pobjednika Reala. U oba finala bili su nadigrani i jednostavno im je nedostajalo ono nešto. Nešto neobjašnjivo, nešto što dijeli pobjednike od gubitnika. Ono nešto zbog čega je Real pobijedio Liverpool u svibnju. Marotta je procijenio da je to „nešto“ Cristiano Ronaldo, a da li je bio u pravu to će se tek pokazati.

No, krenimo prvo od toga zašto bi netko platio 33-godišnjaka 100 milijuna eura (osim očiglednih marketinških razloga). Ronaldo je uvijek bio ogromni radnik i činjenicu da možda ima manje talenta od nekih svojih suvremenika prikrivao je nevjerojatnom željom, glađu za pobjedom i profesionalizmom. Dribling, aspekt igre koji mu je na početku karijere bio jedan od jačih atributa, danas je gotovo ispario. Na CIES-ovoj (Međunarodni centar za sportske studije) listi Top 100 igrača u području driblinga već nekoliko sezona nema Ronalda, što nije ni čudno s obzirom na to da danas njegov „bicikl“ izgleda kao kada netko po prvi puta upali FIFA-u i pokušava shvatiti čemu služi desni „analog“ na sigurnoj udaljenosti od protivnika. Ali nije sve u driblingu, ima nešto i u teretani. Ronaldova građa je besprijekorna i savršeno proporcionalna za njegov tip igrača, u što se uvjerio i stručni stožer Stare dame kada je prije par dana stigao u Torino. Također, njegove brojke su i dalje van svake pameti, što ćemo najbolje vidjeti iz grafa ispod.

 

Njegov prosjek asistencija po utakmici je u drastičnom padu u posljednjih nekoliko sezona, ali zar se od Ronalda očekuju asistencije? Možda ih je Sir Alex Ferguson očekivao prije petnaest godina, ali danas je svaka njegova asistencija bonus. Ono što je bitnije kada je Ronaldo u pitanju su pogotci, a oni posljednjih devet sezona mirno plove na prosjeku od jednog po utakmici. Uzimajući u obzir kvalitetu Serie A, koja je doduše u rastu ali još uvijek kaska sa La Ligom i Premier Ligom, za očekivati je da će Ronaldo nastaviti barem u sličnom tonu.

Imajući sve gore spomenuto na umu, Juventus se nameće kao jedan od glavnih favorita za osvajanje Lige prvaka, pogotovo znajući da većina europske elite prolazi kroz period tranzicije. Bayern kreće ispočetka s Kovačem, Real čeka burna i neizvjesna sezona, Barcelona je standardno jaka ali također ostavlja dojam silazne putanje, dok će Guardiolin City već tradicionalno kiksati jednom u knock-out fazi i pitanje je hoće li to uspjeti nadoknaditi. Stoga su i Agnelli i Marotta svjesni da je ovo pravo vrijeme za napraviti iskorak. A pošto će najveće breme biti na leđima Allegrija, dotaknut ćemo se malo i taktike.

Ronaldo se može uklopiti u svaku filozofiju i sustav koji mu ostavlja dovoljno slobode i oslobađa ga od odgovornosti. Juventus je uvijek bio poznat po disciplini ali ova ekipa sposobna je žrtvovati se i nositi uteg s brojem 7 na leđima. Allegriju bi bilo bolje smjestiti Ronalda u vrh napada, jer bi npr. 4-3-3 u kojoj bi on igrao svoju prirodnu poziciju bilo osuđeno na propast kada bi uz njega bio Dybala. Argentinac je „svoj“ i ako se nije htio prilagoditi Messiju u reprezentaciji, neće ni Ronaldu, što bi značilo dva defenzivno neodgovorna igrača u formaciji koja to teško može istrpjeti u današnjem nogometu. Najlogičnije se nameće 4-4-2 ili 3-5-2 s Ronaldom i Dybalom u napadu, s tim da je prva formacija vjerojatno bolje rješenje obzirom da zahtjeva manje brige u obrambenom dijelu. Naravno, sve ovo pretpostavlja scenarij u kojem Higuain napušta torinski klub, što je i najizgledniji razvoj događaja. Ali koju god formaciju Allegri izabere, nesumnjivo će biti prilagođena Ronaldu.

Danas je u javnost puštena informacija da je Juventus spreman pustiti Higuaina i Caldaru u zamjenu za Bonuccija i 18 milijuna eura, što je jasan znak da je Juventus krenuo u drugom smjeru, odnosno da se prilagodio (nažalost?) duhu vremena, u kojem je bitno samo ono danas. Crno-bijeli su godinama bili pojam dobrog poslovanja i pametnog slaganja momčadi, ali današnji svijet ne trpi to. To je i Marotta shvatio i kao pravi biznismen odlučio uzeti stvari u svoje ruke i riskirati.

Nakon što je Argentina izgubila 3:0 od Hrvatske na neto završenom Svjetskom prvenstvu, Simeone je u razgovoru koji je „procurio“ rekao svom pomoćniku Burgosu: „Messi je dobar u Barceloni jer je okružen izvanrednim nogometašima. Ali ako za svoju momčad moraš izabrati između njega i Ronalda, iskreno, koga bi izabrao...?

I u pravu je. Ronaldo je sebičan, egoističan i manje talentiran od Messija, Maradone, Pelea, možda čak i Neymara. Ali kada gubiš u 93. minuti i sve za što si radio cijele sezone se svodi na jednu polupriliku, jedan udarac, jedan skok glavom... Koga bi izabrao?

Let`s Make Juventus Great Again!
Jedan od rijetkih CEO-a u nogometnom svijetu kojemu je to praktički struka, još je jednom iznenadio nogometni svijet. Giuseppe „Beppe“ Marotta do sada je bio poznat kao čovjek koji je baratao tržištem igrača poput burzovnog mešetara. Dovodio je vrhunske igrače besplatno ili za sitne novce, a prodavao ih je ili za „brda i doline“ ili bi ih pustio kada bi procijenio da mu više ne trebaju. Kapitalce je dovodio ciljano i nije mu se dogodio ni jedan „flop“. Ovo ljeto ponovno je bio u centru pažnje, ne samo zbog besplatnog Cana (!), jeftinog Perrina ili fantastičnog Cancela, već zbog dovođenja ...
Let`s Make Juventus Great Again!
Jedan od rijetkih CEO-a u nogometnom svijetu kojemu je to ...
Slazem se da su i Ronaldo i Dybala “svoji” igraci, ali formacije poput 4-4-2 ili 3-5-2 zahtjevaju temeljitu promjenu sustava i atipicne su za Allegrija. Ja bih predlozio 4-1-2-1-2/4-4-2 ROMB (gdje je Dybala ofez.vezni). Sve u svemu, odlicna analiza. - Peslolus, 1.8.18. 20:24, 2 0 0
4-4-2 sam mislio u širem smislu,jer bi seciranje svake ponaosob zauzelo previše prostora :). Zanimljivo bi bilo vidjeti taj romb, jer iako ga je vrijeme istislo, Real je pokazao da ga je moguće igrati pod uvjetom da imaš dovoljno kvalitetne igrače. - Bateman, 1.8.18. 21:10, 0 0 0
Ima smisla Dybalu staviti na tu poziciju ali onda bi obavezno drugi napadač trebao odrađivati ogroman posao, i u obrani i u napadu. Srećom imaju Mandžukića. - Bateman, 1.8.18. 21:11, 0 0 0
Slazem se. Taj romb im cak i pase po kadru igraca, jer u njemu (skolski) bekovi nikada ne idu visoko, tj. dalje od srednjih veznjaka (iako je Real to drugacije iskombinirao). A sto se napadaca tice; zadrzati Higuaina bi bila ok ideja - Peslolus, 2.8.18. 0:13, 0 0 0
31.07.
1. kolo HNL-a: Dinamo kiksao, Hajduk razočarao...

Pobjeda Osijeka nad Hajdukom bila bi iznenađenje u neka bolja vremena za splitski klub. Danas, međutim, to je najnormalnija stvar. 4:1 i apsolutna dominacija Osijeka jest neočekivano, premda Kopiću kao nekome tko gleda svoju momčad svaki dan ni to ne bi trebalo biti čudno.

Hajduk je stigao u Gradski vrt nakon minimalne domaće pobjede nad klubom koji je završio kao sedmi u Bugarskoj prošle sezone. „Bili“ jesu dominirali i travnjak jest bio težak za igru, ali Slaviju iz Sofije bi pobijedila i Slavija iz Sofije, pa se 1:0 može smatrati lakšom katastrofom. I u nedjelju je Hajduk izgledao kao amaterska reprezentacija Dalmacije koja se okupi jednom godišnje i to svaki put s drugim igračima te o uigranosti ni ne kreću razmišljati. Nesrećom po njih, HNL je napokon postao liga u kojoj se takve stvari bez iznimke kažnjavaju.

Osijek je svoj europski put započeo još gore i vjerojatno će ga ubrzo i završiti. Ruku na srce, imali su težeg protivnika kojeg su nadigrali, ali Rangersi nisu ni sjena onih Rangersa od prije desetak godina i može ih se (i treba) pobijediti. Ipak, njihov poraz se može pripisati „neiskusnosti“ na europskoj sceni i može im se oprostiti. Pogotovo kada nepovoljan rezultat ostave iza sebe i nakon samo par dana „razbiju“ Hajduka na otvaranju domaće sezone.

Kada je Nižić zatresao mrežu u 12. minuti, Torcida je vjerojatno već počela sanjariti o povratku trofeja u grad pod Marjanom, ali kao što je to postao običaj iz sezone u sezonu, ubrzo su doživjeli hladni tuš koji ih je ekspresno vratio u stvarnost. 

Prvi gol Osijeka je fascinantna i rijetko viđena situacija, a možemo je vidjeti na slici ispod. Nekontrolirani slijed događaja – da, odlično snalaženje Hentyja – definitvno. Ali da svih 10 Hajdukovih igrača stoji praktički u polovici šesnaesterca i da pored njih Osijekov napadač prima loptu na prsa i zabija škaricama je nezamislivo i u županijskoj ligi, a kamoli na profesionalnoj razini.

 

 Zatim je tu situacija iz 55. minute i kontra Osijeka nakon koje su uslijedili nepriznati pogodak i Dukina ozljeda. Kontre su danas jedno od najjačih oružja u svijetu nogometa i teško ih je spriječiti ako su dobro izvedene. Ipak, reakcija Hajdukovih igrača u ovoj situaciji je neprihvatljiva i u utakmici mlađih pionira. Svi igrači u crnim dresovima gledaju loptu, iako je jasno da ona neće sama ući u gol, dok su na drugoj strani slobodna dvojica igrača na koje nitko ne obraća pažnju. Do jednog od njih dolazi lopta i pada pogodak, koji srećom za Hajduk nije bio priznat, iako je to manje važno.

 

Imao je Hajduk par poluprilika, ponajviše preko Caktaša koji nije bio precizan, ali u nijednom trenutku gosti nisu izgledali ozbiljno. Ispod vidimo situaciju u kojoj je Said povukao loptu i pokušao pucati prema golu. Na početku akcije Caktaš trči prema mjestu odakle Said puca, iako je jasno da će Said tamo krenuti s obzirom da je domaća obrana zatvorila najopasniji prostor. Na taj način je totalno beskoristan i ostavlja ogromna rupu u centralnom dijelu Osijekove trećine terena. Juranović shvaća koji prostor treba popuniti ali tamo stiže prekasno, kad je opasnost već otklonjena. Također, s obzirom da nije njegov zadatak popuniti tu rupu, iza sebe ostavlja prostor i igrača do kojeg na kraju i dolazi lopta.

 

Nakon utakmice mogli smo čuti Kopićevu izjavu: „Sve što je moglo poći po krivu, pošlo je.“ Ta izjava je točna ako govorimo o načinu na koji Hajduk funkcionira posljednjih petnaestak godina, ali ako govorimo o ovoj utakmici, ništa se nije dogodilo samo od sebe. Dukina ozljeda je rezultat njegove loše reakcije na prvi udarac, jedanaesterac bi sudio svatko, jer suci nemaju sentimenta prema braniču koji pod pritiskom prima loptu kao da igra veteransku futsal ligu, a ozljeda Nižića je stigla kada je utakmica već bila riješena.

Sve u svemu, Hajduk si je sam kriv za poraz, ali on će se brzo zaboraviti. Slijedi uzvrat u Sofiji, nakon čega kreće "euro-euforija", pa prebolijevanje činjenice da još jednom predstavnici europskog prosjeka neće imati čast vidjeti splitsku jesen. A nakon toga, još jedna mučna sezona rata s HNS-om i.... I to je to.

Osijek će pak pokušati stabilizirati svoje mjesto u vrhu hrvatskog nogometa i postati ono što je Hajduk već toliko puta propustio postati.

Iznenađenje? Nipošto.
Pobjeda Osijeka nad Hajdukom bila bi iznenađenje u neka bolja vremena za splitski klub. Danas, međutim, to je najnormalnija stvar. 4:1 i apsolutna dominacija Osijeka jest neočekivano, premda Kopiću kao nekome tko gleda svoju momčad svaki dan ni to ne bi trebalo biti čudno. Hajduk je stigao u Gradski vrt nakon minimalne domaće pobjede nad klubom koji je završio kao sedmi u Bugarskoj prošle sezone. „Bili“ jesu dominirali i travnjak jest bio težak za igru, ali Slaviju iz Sofije bi pobijedila i Slavija iz Sofije, pa se 1:0 može smatrati lakšom katastrofom. I u nedjelju je Hajduk izgledao kao amaterska ...
Iznenađenje? Nipošto.
Pobjeda Osijeka nad Hajdukom bila bi iznenađenje u neka bolja ...
Čini se da se Bruceu zaoštrava konkurencija :) - Fenix22, 31.7.18. 18:06, 0 0 0
Odlično, trebati će nam svi kvalitetni ljudi uskoro kada krene sezone.. - BruceWayne, 31.7.18. 19:30, 0 0 0
22.07.
Što sad napraviti da bi Dalić ostao?

Prije nego što je Hrvatska osigurala nastup na Svjetskom prvenstvu izbacivši Grčku, Zlatko Dalić je rekao da vjerojatno neće voditi Hrvatsku u Rusiji. Nitko u to nije povjerovao, a vjerojatno ni on sam, te se na kraju dogodilo jedino logično. Ipak, odlučivši ostati na izborničkoj klupi, Dalić je rekao: „Odradit ću prvenstvo i onda idem.“. To prvenstvo se pokazalo najuspješnijim u povijesti hrvatske reprezentacije i kada je sa srebrom oko vrata stao pred više od pola milijuna ljudi, nešto ga je opet nagnalo na razmišljanje. S tim, kao i sa dubiozom hoće li se i tko od igrača umiroviti, hrvatska reprezentacija ušla je u period neizvjesnosti koji bi bez obzira na trenutačni ishod mogao dugo potrajati.

HNS je kontaktirao Dalića u trenutcima očaja, znajući da svatko tko je ikada pogledao nogometnu utakmicu može pobijediti Ukrajinu i Grčku s ekipom kakvu ima Hrvatska. Dalić je pak bio dovoljno mudar da zna kako pristupiti igračima i javnosti, a nakon godina Ante Čačića izgledao je poput Cruyffa. Dobio je kredite i dobro ih iskoristio, pritom zaradivši imidž HNS-ovog neprijatelja na klupi nacionalne vrste – nešto što se dotad činilo nezamislivo.

Svaki trener bi trebao imati pravo sam sebi izabrati pomoćnike i on je na tome ustrajao sve dok u HNS-u nisu shvatili da mu se jednostavno ne mogu oduprijeti. Taj je potez bio za svaku pohvalu i Dalić je time zaradio povjerenje igrača i javnosti. U nijednom trenutku nije se izjavama ulizivao vodećima u HNS-u i odavao je dojam iskrenog čovjeka koji je tu zato što je tu zaslužio biti i kojeg ne zanimaju osobni interesi ni hijerarhija unutar saveza.

Na prvenstvu se već nakon prve utakmice našao u vrlo nezahvalnoj i nesvakidašnjoj situaciji, naravno riječ je o „slučaju Kalinić“. Tu je pokazao čvrstinu, pritom riskirajući pad morala u ekipi ali i bijes dijela javnosti, bez obzira što je odluka bila ispravna. Srećom, Nikola nije bio najomiljeniji član reprezentacije, a bijes je stigao isključivo od strane najžešćeg dijela Torcide (koji do tada nisu voljeli Kalinića i koji su od starta ionako bili protivnici reprezentacije).

Na prvenstvu je ostavio dojam da su sposobnosti njega kao trenera limitirane, iako mu se mora priznati da je izvukao najbolje iz svakog pojedinca. Također, njegova postignuća na Bliskom istoku su za svaku pohvalu. Osvojio je kup Saudijske Arabije, kup UAE, prvenstvo UAE i bio finalist azijske Lige prvaka. Bio je trener godine u Saudijskoj Arabiji i UAE, a nakon 70 utakmica na klupi Al–Aina imao je samo 8 poraza. Treba se uzeti u obzir činjenica da spomenute lige kvalitetom nisu ni blizu europskih, ali i te je titule netko trebao osvojiti.

Uzevši sve spomenuto u obzir, nameće se prvo pitanje: „Kako ga zadržati?“

Dalić je došao na prvenstvo znajući da se u svako vrijeme može vratiti u Al-Ain i to se nije promijenilo. Navodno je sada dobio i nekoliko još unosnijih ponuda s Dalekog istoka i pitanje je koliko mu je draže izabrati domaći kaos nauštrb uređenog sustava u inozemstvu. HNS bi ga sigurno učinio najplaćenijim hvatskim izbornikom u povijesti, ali to i dalje ne bi bilo ni blizu primanjima koja bi mu osigurao povratak u klupski nogomet. Također, ako je iti malo pametan (a čini se da jest, i to jako), shvatit će da ako odluči ostati, više neće biti promatran kao spasitelj reprezentacije već kao „obični“ izbornik, što za sobom povlači svakodnevne kritike i pritiske sa svih strana. I tu se ništa ne može promijeniti u zemlji s četiri i pol milijuna neslužbenih izbornika. Svjestan svega toga, nitko ga ne može nagovoriti na ostanak, već on sam treba raščlaniti može li to i treba li mu to u životu.

Drugo pitanje je: „Hoće li Dalićev potencijalni ostanak donijeti pozitivne promjene u savezu?“

Odgovor na to pitanje je možda i najjednostavniji, a glasi – neće. Politika je duboko infiltrirana u sve segmente društva i da bi se borio protiv nje moraš biti u njoj. I to je „Catch 22“ koje ne bi uspjelo promijeniti ni sto Dalića. Jer čak i da Dalić uspije ušutkati Šukera i suradnike na neko vrijeme, čim se zaredaju dva rezultata s kojima javnost neće biti zadovoljna počet će paljba iz svih oružja u njegovom smjeru, koja će onda stvoriti na njega pritisak koji će opet dovesti do loših rezultata i tako u krug. Sve dok vlastodršci ne dobiju svoje. On može inzistirati na nekim promjenama, ali čak da se HNS i spusti ispod radara na dvije godine radi mira u kući, nakon toga će se vratiti starim navikama.  

Znajući to sve, postavlja se i treće, prije svega cinično pitanje: „Je li uopće bitno da Dalić ostane?“

Kada bi naše društvo bilo zdravije nego što jest i kada bi HNS bio ogledalo morala i demokracije, odgovor bi bio apsolutno da. Ovako, situacija nažalost zahtijeva analizu istog karaktera kao i pitanje. Naime, Dalić se ne čini kao taktički virtuoz i samim time oslanjao bi se na na psihološki aspekt vođenja ekipe (nešto slično kao Zidane). Taktičko savršenstvo nije presudno u međunarodnom nogometu kada ti je na raspolaganju talentirana skupina igrača, ali za uspješnu implementaciju ovog drugog stila dosta toga se mora poklopiti. To prvenstveno znači da ne smije biti pritisaka i nepotrebnih distrakcija,  što će Dalić jako teško uspjeti postići. Ipak, ova generacija će nakon srebra vrlo vjerojatno razviti neku vrst kolektivnog „super-ega“ koji će im pomoći izgurati nadolazeće prepreke i Dalić i dalje izgleda kao njihov idealni vođa. Ali ako smjena generacije nastupi prije sljedećeg Eura, sve to pada u vodu i ostankom na klupi Dalić si može početi odbrojavati dane do neizbježnog otkaza pritom radeći u paklu koji se zove hrvatska svakodnevnica.

Should I Stay or Should I Go?
Prije nego što je Hrvatska osigurala nastup na Svjetskom prvenstvu izbacivši Grčku, Zlatko Dalić je rekao da vjerojatno neće voditi Hrvatsku u Rusiji. Nitko u to nije povjerovao, a vjerojatno ni on sam, te se na kraju dogodilo jedino logično. Ipak, odlučivši ostati na izborničkoj klupi, Dalić je rekao: „Odradit ću prvenstvo i onda idem.“. To prvenstvo se pokazalo najuspješnijim u povijesti hrvatske reprezentacije i kada je sa srebrom oko vrata stao pred više od pola milijuna ljudi, nešto ga je opet nagnalo na razmišljanje. S tim, kao i sa dubiozom hoće li se i tko od igrača umiroviti, hrvatska ...
Should I Stay or Should I Go?
Prije nego što je Hrvatska osigurala nastup na Svjetskom prvenstvu ...

Respekt: ivan-cro, Dado_M, jaksic_mario, Losovius, neymar123, cropol, draxy, Fenix22, DerBomber,

Slažem se: ivan-cro, Peslolus,

Ne slažem se: draxy,

Dalić je baš Yossarian. Nažalost, Heller je bio "one book wonder". - Fenix22, 22.7.18. 18:34, 0 1 0
Dalic ceka savez nece povuci prvi potez to vec znamo.Ali ako savez i Suker budu dugo sutjeli onda ce otici. Igraci isto cekaju odluku Dalica, ako ide onda ce i dosta njih se oprostiti.Ako ostaje ostat ce do 2020 svi,Moja zelja je jos taj EURO sa njim - cropol, 22.7.18. 21:41, 2 0 0
20.07.
Je li ovaj Liverpool spreman biti prvak?

Dok se navijači, još uvijek prepuni dojmova, tek počinju ponovno navikavati na život bez Svjetskog prvenstva, klupska scena već je u punom zamahu. Ronaldo u Juventusu je transfer bomba koja se vjerojatno neće nadmašiti ovog ljeta, dok će Realov, sad već tradicionalni lov na vratare još jednom biti u centru pažnje. Za to vrijeme klub iz crvenog dijela Merseyside-a radi jako dobar posao i po tko zna koji put nada se velikim stvarima.

Dok se Guardiola muči s pronalaskom dovoljno kvalitetnih, a opet cjenovno prihvatljivih igrača, Mourinho pronalazi dovoljno skupe, a kvalitetom samo prihvatljive. Tottenham već standardno troši malo ili ništa, a Sarri se počastio Jorginhom nakon dolaska na klupu Chelsea. Liverpool je pak ojačao svoje redove za četiri izvrsna igrača i čini se kako ne planiraju stati.

Skoro 200 milijuna eura za četiri igrača zvuči mnogo, ali u današnje vrijeme Fabinha, Keitu, Alissona i Shaqirija ni ne možete dovesti za manje. Pogotovo ako prodavatelji znaju da dolazite iz Premier lige u koju se slijeva rijeka novaca. Shaqiri je doveden za „kikiriki“ i sigurno će dati potrebnu dubinu napadu Reds-a, Fabinho i Keita trebali bi donijeti pokretljivost veznom redu čiji zapovjednik Henderson često zna biti previše pasivan, dok je Alisson trenutno jedan od najboljih vratara na svijetu. No hoće li to biti dovoljno da Liverpool napokon napravi taj dugo očekivani iskorak?

Manchester City je glavni favorit za naslov i Redsi se čine kao jedini klub koji im može pomrsiti račune. Pochettinova ekipa je talentirana, ali sklona kiksevima. Mourinhovo vrijeme je naizgled prošlo, Emery ima samo par mjeseci da uigra jedva-iznadprosječnu ekipu, a Sarriju će biti teško nametnuti svoju filozofiju u Premier ligi. Ipak, godine su nas naučile da ništa nije tako jednostavno kako se čini, pogotovo kada je Liverpool u pitanju.

Jurgen Klopp je fantastičan trener i motivator, s jasnom vizijom igre i odličnim razumijevanjem taktike. No sitnice ga dijele od titule elitnog trenera. U Dortmundu je napravio fantastičan posao, osvojivši dvije Bundeslige zaredom, jedan DFB Pokal i dosegnuvši finale Lige prvaka 2013 godine. Ipak, od tada pa do danas, Klopp je stekao imidž luzera, pobjedivši u jednom od sedam finala koje je igrao. Najveći razlog tome je činjenica da on apsolutno nikada nije odustao od svoje filozofije, dok su njegovi protivnici u tim utakmicama shvaćali da je jedino bitno osvojiti taj trofej.

Uzmimo za primjer ovogodišnje finale Lige prvaka. Liverpool je ušao u utakmicu kao i u svaku drugu otkada je Klopp sjeo na klupu. Krenuli su ubojito i stvorili nekoliko dobrih prilika u prvih 20-ak minuta, ali Real se uspio obraniti. Zidane je pak znao da samo treba zaustaviti Liverpoolov napad i da će gol nekako doći . I to je bilo točno ono što se i dogodilo. Karius im je poklonio dva gola, a Bale zabio škaricama koje se viđaju jednom u životu. Ni Salahova ozljeda nije pomogla, ali teško da bi to finale izgledalo mnogo drugačije i s njim na terenu.

U Premier ligi koja je eksponencijalno kompetitivnija svake sezone, jako je teško postići da ti ekipa iz utakmice u utakmicu radi točno ono što želiš, pogotovo kada imaš obaveze na četiri fronta. A u bilježnici Jurgena Kloppa ne postoji „Plan B“. Ali ne postoji ni kod Guardiole, pa ga to nije spriječilo da se suvereno prošeće najvišim razredom engleskog nogometa prošle sezone, a nemojmo zaboraviti da ga je upravo nijemac izbacio iz Lige prvaka. Također, prije par dana se dogodilo nešto dosad nezamislivo, a to je činjenica da je Liverpool „ispljunuo“ nešto više 60 milijuna eura na vratara!? S tim potezom su pokazali Engleskoj i Europi da imaju ozbiljne namjere, možda najozbiljnije do sada.

Sve u svemu, Liverpool zasigurno ima kvalitetu za postati prvak i skoro da ne postoji verzija u kojoj bi to bilo nezasluženo, ali znajući kako to obično biva na Anfieldu, ne bi bilo ništa čudno da se na kaju sezone začuju isti komentari kao i svake godine: „Nema veze, glavno da smo dobro igrali. Ali zato sljedeće sezone sigurno osvajamo!“

This Time Next Year...
Dok se navijači, još uvijek prepuni dojmova, tek počinju ponovno navikavati na život bez Svjetskog prvenstva, klupska scena već je u punom zamahu. Ronaldo u Juventusu je transfer bomba koja se vjerojatno neće nadmašiti ovog ljeta, dok će Realov, sad već tradicionalni lov na vratare još jednom biti u centru pažnje. Za to vrijeme klub iz crvenog dijela Merseyside-a radi jako dobar posao i po tko zna koji put nada se velikim stvarima. Dok se Guardiola muči s pronalaskom dovoljno kvalitetnih, a opet cjenovno prihvatljivih igrača, Mourinho pronalazi dovoljno skupe, a kvalitetom samo prihvatljive. Tottenham već standardno troši malo ili ...
This Time Next Year...
Dok se navijači, još uvijek prepuni dojmova, tek počinju ponovno ...

Respekt: BruceWayne, Peslolus, Dado_M, Losovius,

Slažem se: Peslolus,

Ne slažem se: Mislav, neymar123, Losovius,

Nijedna ekipa nema plan B. Neke imaju - ajmo naše superzvijezde, riješito to na individualnu kvalitetu - plan... - Losovius, 20.7.18. 11:34, 2 0 1
Više sam to htio reći kroz kontekst volje za prilagođavanjem svoje taktike protivniku. - Bateman, 20.7.18. 12:02, 0 0 0
A to je isto prije svega do toga kakve igrače imaš... - Losovius, 20.7.18. 12:16, 0 0 0
Slažem se, kada bi to bilo iz utakmice u utakmicu. Ali u nekoliko ključnih utakmica u kojima je jedino bitno pobijediti, a ne i kako, te situaciju tako i prezentiraš igračima, i Salah ti može odigrati stopera (banaliziram, naravno). - Bateman, 20.7.18. 12:31, 1 1 0
Slazem se. Ali (po meni) ne smije biti vise od 3-4 takve “kljicne” utakmice u kojima treba prilagoditi taktiku. Treba se razviti sustav koji uz male adaptacije pobjeduje pomalo i “po defaultu.” U EPL-u je to dakako puno teze kalibrirati - Peslolus, 20.7.18. 18:09, 1 1 0
18.07.
Je li vrijeme za 'smjenu generacije'?

Nakon godina zazivanja, ova talentirana generacija napokon je uspjela ostvariti svoj potencijal i doseći finale svjetskog prvenstva. Mnogi će reći da se to trebalo dogoditi i puno prije, ali uvijek je nešto nedostajalao. Ovoga puta sve su se kockice posložile i za očekivati je da će, čim se dojmovi malo slegnu, svi ubrzo početi razmišljati o pohodu na Euro 2020. I kada shvate da postoji mogućnost smjene generacije, poput djeteta željnog spuštanja niz tobogan kojeg mama tjera kući, počet će moliti: „Samo još jednom, molim te...“ No je li to realno očekivati od reprezentacije čija je okosnica već u poznim igračkim godinama?

Ćorluka se već oprostio s ovim prvenstvom, a isto je za očekivati i od Subašića. Nikola Kalinić se također oprostio (nažalost po njega na nedostojan način), dok Rakitić, Modrić i Mandžukić ozbiljno razmišljaju o tome. Postavlja se dakle pitanje, trebaju li ti igrači već sada prepustiti svoje mjesto mlađim snagama.

Uvijek je bolje spriječiti nego liječiti i za to imamo mali milijun primjera u nogometu. Odlazak na vrhuncu uvijek za sobom stvori neku vrst legende, dok igranje na račun stare slave kada je već jasno da to više nije to, ostavlja gorak okus u ustima. Vidjeli smo ranije ovo ljeto da je Zidane odlučio otići s najglamuroznije trenerske klupe na svijetu samo kako bi izbjegao biti tu kada se dogodi neizbježan pad. Međutim, mnogo su češći oni drugi primjeri, kako među trenerima i igračim, tako i među nacionalnim vrstama kao cjelinama. To najbolje zna nizozemska reprezentacija.

Ipak, Rakitić, Modrić i Mandžukić su nevjerojatno bitni za Hrvatsku reprezentaciju i u našem bazenu trenutno ne postoje takvi profili igrača. Brozović, Kovačić i Badelj su izvrsni veznjaci, ali ta jedna aura koja prati Modrića ili Rakitića ima ogromnu vrijednost. I jedan i drugi su zagazili u četvrto desetljeće života, ali igrač čija pozicija zahtijeva da se pretrči 10-ak kilometara tijekom 90 minuta (kao što je to slučaj s potonjim) može bez problema igrati vrhunski nogomet i u 32. godini. Modrić je pak tip igrača koji bi dobro došao i kada bi bio privezan za centar, a rok trajanja između FIFA-ine zlatne lopte i mirovine zasigurno je dulji od dvije godine, pogotovo kada je u pitanju pozicija centralnog veznog.

Što se tiče Mandžukića, igrači koji se oslanjaju na fizičke aspekte igre neizbježno počinju osjećati posljedice godina ranije od onih ostalih, ali on ne pokazuje znakove usporavanja, dok volja koju prezentira tijekom cijele svoje karijere vrijedi barem još dvije godine vrhunskog nogometa.

Rebić je pokazao da je spreman za najvišu razinu, dok je Kovačić (koji je čak još i mlađi od njega) igrač na kojeg ćemo se kad-tad oslanjati. Vrsaljko, Pjaca, Jedvaj i tek nadolazeći mladi talenti daju nam optimizam za budućnost i nadu da će Hrvatska narednih godina igrati važnu ulogu u svjetskom nogometu.

Ipak, nakon godina iščekivanja i muke, ovo srebro nam je pokazalo da ne trebamo čekati na neka bolja vremena, već da možemo i sada. I bila bi prava šteta da se ova generacija zaustavi bez da pokuša još jednom. Cijela nacija je čekala i čekala, kao i igrači, i zasigurno bi ostala jedna praznina kada se ne bi pokušao napasti trofej Henrija Delaunaya. Ako će igrači biti motivirani i imati želju, nova generacija bi trebala pričekati barem do rujna 2020.

Samo još jednom, molim te...
Nakon godina zazivanja, ova talentirana generacija napokon je uspjela ostvariti svoj potencijal i doseći finale svjetskog prvenstva. Mnogi će reći da se to trebalo dogoditi i puno prije, ali uvijek je nešto nedostajalao. Ovoga puta sve su se kockice posložile i za očekivati je da će, čim se dojmovi malo slegnu, svi ubrzo početi razmišljati o pohodu na Euro 2020. I kada shvate da postoji mogućnost smjene generacije, poput djeteta željnog spuštanja niz tobogan kojeg mama tjera kući, počet će moliti: „Samo još jednom, molim te...“ No je li to realno očekivati od reprezentacije čija je okosnica već u poznim ...
Samo još jednom, molim te...
Nakon godina zazivanja, ova talentirana generacija napokon je uspjela ostvariti ...
Jel,Modrić je dirigent,Raketa prva violina, a svi ostali/Mandžo,Vida,Lovren,Rebić, etc/ su dio ansambla,koliko god mi htjeli da nije tako. - DAJO22, 19.7.18. 18:19, 0 0 0
Pa zapravo se i slažem. - ivan-cro, 19.7.18. 18:51, 1 0 0
Smjena generacija je potrebna u redovitim intervalima, ali mislim da je ova naša situacija specifična. Hrvatska nema, takoreći, kulturu osvajanja odličja u nogometu kao primjerice Njemčka i ostali velikani. - Bateman, 19.7.18. 22:28, 0 0 0
Iako se slažem da već sada treba krenuti u etabliranje nadolazećih igrača,činjenica da nemamo novog Modrića ili Rakitića na vidiku trebala bi prevagnuti na njihovu stranu. A što se tiče žrtvovanja Eura u korist SP-a, nitko ne garantira uspjeh na SP-u - Bateman, 19.7.18. 22:34, 0 0 0
Za mene uspjeh na SP-u znači prolaz grupe. I tu se ništa nije promijenilo ovim prvenstvom. - ivan-cro, 20.7.18. 10:13, 0 0 0
17.07.
Treba li Hrvatskoj nacionalni stadion?

Na prvu se čini da svakoj reprezentaciji treba nacionalni stadion. No je li to zaista tako?

Uzimati Englesku ili Francusku kao primjer nema previše smisla, jer kada se uzme u obzir da jedan MK Dons, koji je član četvrtog razreda engleskog nogometa (!) ima stadion na kojem bi se bez problema moglo igrati finale Lige prvaka, jasno je da se ne može naći povezna točka.

Mogli bismo za primjer uzeti Švedsku ili Irsku, ali dok je prva ekonomski toliko moćna da si može priuštiti sagraditi stadion za prosječnu reprezentaciju koja je tek ove godine pokazala ozbiljan nogomet (ali i dalje ni blizu dostojan svjetske, pa čak niti europske elite), drugoj je  reprezentacija jedina vrijednost koju posjeduju. Irska Premier Liga je zanemariva na nogometnoj karti Europe, a njeni klubovi u današnje vrijeme ne mogu parirati ni hrvatskima.

I tu dolazimo do specifičnosti Hrvatske. Za jednu malu zemlju s jakim nacionalnim nabojem, u kojoj reprezentacija dobije bolji doček u svim gradovima nego u glavnom, zaista se čini besmisleno graditi nacionalni stadion koji će je i službeno zabetonirati na jedno takvo mjesto. Također, treba uzeti u obzir i to da bi novoizgrađeni stadion gotovo sigurno služio kao mjesto na kojem bi Dinamo igrao svoje domaće utakmice, što bi dovelo do još veće podjele u državi i još većeg jaza između navijača. A i ne može se reći da bi to bio pravedan potez, bez obzira što je Dinamo već godinama najbolji klub u Hrvatskoj.

Drugi problem bi bila veličina tog stadiona. Premijer Plenković je stava da bi stadion trebao brojiti oko 30 tisuća mjesta, ali je li to zaista dovoljno za jednu takvu sportsku i nogometnu naciju u kojoj osmina stanovnika dočeka reprezentativce nakon poraza? Vjerojatno bi bilo i previše kada bi se ugostila Malta, Cipar ili Andora, ali da li se treba uložiti toliki novac u tako neambiciozan projekt. Samo za usporedbu, Irska koja broji sličan broj stanovnika kao i Hrvatska ima nacionalni stadion koji može primiti više od 50 tisuća gledatelja.

Zar ne bi bilo bolje uložiti taj novac u obnovu postojećih stadiona, kako bi se podigla kvaliteta domaćeg prvenstva i kako bi ljudi s užitkom dolazili na tribine? Zar ne bi bilo bolje „seliti“ reprezentaciju diljem Lijepe naše tako da svako dijete koje sanja jednom biti dio nje dobije priliku uživo vidjeti svoje heroje?

Bez obzira na sav trenutni zanos među ljudima, nacionalni stadion bi trebao barem pričekati još neko vrijeme. Urediti postojeće stadione kako bi bili dostojni lige čija je reprezentacija viceprvak svijeta trebao bi biti prioritet. I taj potez bi s vremenom doveo do toga da svaki stadion u Hrvatskoj bude nacionalni stadion. Ovako bi to bilo kao da skupiš novac za automobil koji ti je potreban za tvoju četveročlanu obitelj, a ti odeš i kupiš si Harley Davidson-a.

Harley Davidson za četveročlanu obitelj
Na prvu se čini da svakoj reprezentaciji treba nacionalni stadion. No je li to zaista tako? Uzimati Englesku ili Francusku kao primjer nema previše smisla, jer kada se uzme u obzir da jedan MK Dons, koji je član četvrtog razreda engleskog nogometa (!) ima stadion na kojem bi se bez problema moglo igrati finale Lige prvaka, jasno je da se ne može naći povezna točka. Mogli bismo za primjer uzeti Švedsku ili Irsku, ali dok je prva ekonomski toliko moćna da si može priuštiti sagraditi stadion za prosječnu reprezentaciju koja je tek ove godine pokazala ozbiljan nogomet (ali i dalje ...
Harley Davidson za četveročlanu obitelj
Na prvu se čini da svakoj reprezentaciji treba nacionalni stadion. ...

Respekt: Otaner, ivan-cro, draxy, Peslolus, Fenix22, Losovius, BruceWayne,

Slažem se: cropol, Dado_M, JohnSmith, DerBomber,

Ne slažem se: draxy,

Sigurno da bi ta varijanta bila skuplja, ali u kontekstu napretka klupskog nogometa, donijela bi više koristi od jednog stadiona koji će koristiti samo reprezentacija (i vjerojatno Dinamo). - Bateman, 17.7.18. 15:54, 0 0 0
Stadion se treba gledati isključivo u nogometnom kontekstu,jer u Hrvatskoj i ne bi koristio ničem drugom.Nemamo respektabilnu rugby reprezentaciju,a o ugošćavanju NFL utakmica ili redovitih koncerata najvećih svjetskih zvijezda ne trebamo ni sanjati. - Bateman, 17.7.18. 15:58, 0 1 0
Što se tiče nacionalnih stadiona u zemljama koje nam nisu ni do koljena kada pričamo o nogometu, na njih bi se mogli ugledati isključivo u kontekstu zdravog pristupa domaćem nogometu, što je žalosno. - Bateman, 17.7.18. 16:01, 0 0 0
Dok kult reprezentacije kakav je prisutan u Hrvatskoj i neiscrpni izvor talenta daju nam za pravo ne ugledati se na primjerice Kazahstan ili Azerbajdžan, već "gurati" svoju priču. - Bateman, 17.7.18. 16:04, 0 0 0
Nismo veliko tržiste za nešto poput NFL utakmice, to je jasno ali zašto misliš da se ne bi mogli održavati koncerti (neki veći naravno) na takvom jednom stadionu? - Otaner, 18.7.18. 20:28, 0 0 0
16.07.
Francuska je osvojila Svjetsko prvenstvo u Rusiji!

Hrvatski igrači, na čelu sa stručnim stožerom i izbornikom Dalićem su apsolutni heroji, ne samo Hrvatske, već i velikog dijela svijeta kojem se lako asimilirati s „autsajderima“ iz nacije koja broji skoro tri puta manje stanovnika od pariškog metropolitanskog područja. Ali na pitanje je li moralo baš ovako završiti, odgovor je odlučno – NE.

Francuzi su na ovom prvenstvu pokazali moćnu i discipliniranu pozicijsku igru, koja se oslanjala na brzu tranziciju u tolikoj mjeri da su njihovo najmoćnije oružje zapravo bili protivnički napadi. Nije Deschamps bio prisiljen tako igrati s obzirom na to koji igrački kadar je imao na raspolaganju, već je to bio njegov izbor. Olivier Giroud, najistureniji napadač ekipe koja je glasila kao jedan od najvećih favorita za zlato i koja je to zlato na kraju i uzela, za vrijeme turnira nije uspio uputiti ni jedan jedini udarac u okvir gola, iako je igrao sve utakmice osim prve, provevši ukupno 546 minuta na terenu. Taj podatak se čini nevjerojatnim i neki će postaviti pitanje da li je Deschamps možda gledao neke druge utakmice nego mi ostali. A odgovor glasi, naravno da nije, već je te iste utakmice gledao drugim očima.

Giroud nikada nije bio klasični golgeter, ali posjeduje kvalitete zbog kojih nijedan trener ne može ostati indiferentan na njega. Slično kao i naš Mandžukić, koji ne razmišlja o rezultatu, protivniku i vremenu, već uvijek ide „100 posto“ i koristan je u obrani koliko i u napadu, tako i Giroud svojim kretnjama, stasom i samom pojavom radi probleme protivničkim obranama i služi kao neka vrst diverzanta koji omogućava nekim drugim igračima, boljim igračima, da pospreme loptu u mrežu. Ali iako je upravo Giroud neka vrst maskote Deschampove Francuske, on sinoć nije bio prevaga, niti je to bio Deschamps, bez obzira što mu je taktika još jednom bila besprijekorna. Ni Pitana nije bio ključni problem, usprkos tome što je uvelike kumovao Francuskoj pobjedi. Jedini faktor koji je sinoć mogao prevagnuti na našu stranu bio je onaj koji je i najzaslužniji što smo uopće došli do finala, a to je naš izbornik.

Zlatko Dalić, heroj koji je ujedinio naciju i izvukao najbolje od reprezentativaca, sinoć nije trebao biti zaneseni Hrvat koji igra najveću utakmicu na svijetu, već se trebao zamaskirati u hladnokrvnog destruktivca koji će zaustaviti Francuze u onome u čemu su oni najbolji. Barem na tih 90 minuta. Psihološki aspekt je podcijenjen u današnjem sportu, ali Dalić ga nije podcijenio. Njegov ponizan ali u isto vrijeme odlučan pristup izvukli su iz ove reprezentacije možda i više nego što je objektivno bilo moguće, ali sinoć je trebao napraviti još korak više i sav taj zanos i ponos bolje usmjeriti. U današnje vrijeme finala ne osvajaju ekipe koje imaju veći posjed, bolju igru, pa čak ni bolje igrače. Danas u finalima pobjeđuju ekipe koje ne čekaju da zasluže priliku niti da im se ta prilika ukaže, već one koje iz ništavila odluče ugrabiti ono što im ne pripada.

Odluka Dalića da se prekidi brane zonski, a ne „na čovjeka“, nije bila dobra, jer postoje dvije varijante kada je zonska obrana na prekidima pravo rješenje: prva je kada si bolji u prekidima od protivnika, a druga je kada prijetnja dolazi od strane jednog ili dva igrača. Francuzi su se ovo prvenstvo pokazali kao jedna od najboljih ekipa u prekidima, što i nije čudno s obzirom na fizičke predispozicije njihovih igrača, dok je s druge strane Hrvatska cijeli turnir imala problema braneći ih. Također, prijetnja je dolazila od barem petorice igrača, te je u takvoj situaciji zonska obrana bila osuđena na propast. To je najbolje došlo do izražaja kod drugog gola Francuza. Pet igrača Francuske stoji na rubu šesnaesterca i nakon Griezmannovog zatrčavanja raspršuju se svatko na svoje mjesto, dok naši igrači zonski brane prostor unutar 6 metara. Matuidi skače i nesretno loptom pogađa Perišića u ruku. Perišić radi najbolje što može u tom trenutku, ali neizbježno kasni u skoku za Matuidijem, jer Matudi par sekundi prije kreće u trk sam kao duh. Kada bi netko u startu pratio Matudija, istovremeno bi skočili na loptu, obojica s jednakom šansom za doći do nje, a rizik da lopta pogodi ruku sveo bi se na minimum.

Kod prvog gola, pak, obrana je stala previše „u krilo“ Subašića, što u pravilu dovodi do problema. Bilo na način da lopta uđe direktno u gol zbunivši vratara koji je ne vidi do zadnjeg trenutka, bilo da protivnički igrač samo skrene loptu ili, kao što je to bio slučaj sinoć, da obrambeni igrač pokušavši izbiti loptu postigne autogol. Također, kada se obrana postavi toliko blizu svog gola, šanse za offside se smanjuju, a vrataru postaje nemoguće istrčati na tu loptu.

Preostala dva gola nažalost idu na dušu Subašića, što zbog lošeg postavljanja, što zbog loše reakcije. Ako je ozljeda bila u pitanju, razumljivo je, ali nije opravdanje. Ozlijeđeni vratar ne može braniti finale svjetskog prvenstva, jer u finalu među vratnicama treba stajati čovjek koji je spreman sam dobiti utakmicu ako zatreba, a ne netko tko se ne može odraziti od tla. Ako je Dalić bio praznovjeran, nije trebao biti, jer nas je Fortuna pratila s razlogom, a ne zato što joj se prohtjelo. A ako je želio postaviti Subašića kako bi ga se Francuzi „prestrašili“, to je bilo osuđeno na propast. Jer iako je Subašić vratar svjetskog renomea, ipak nije dio elite koja će izazvati strahopoštovanje jednom Griezmannu, Pogbi ili Mbappeu.

Na kraju ostaje žal za finalom koje se nikada više neće ponoviti. Hrvatska će možda opet jednom doći u finale svjetskog prvenstva, ali nikada više neće biti bolje prilike za popeti se na svjetski tron. Jer imali smo generaciju koja je bila dostojna bilo koje reprezentacije svijeta, imali smo igru, imali smo srčanost i glavu. Imali smo snage tri utakmice zaredom otići u produžetke i iz njih izaći kao pobjednici. I imali smo snage boriti se u finalu i parirati moćnim Francuzima.

Reprezentativci će se vratiti kao heroji, to je činjenica i o tome se nema što raspravljati. Neki će ostvariti transfer u bolji klub i doseći velike stvari, a neki će svojim ionako bogatim vitrinama dodati još jednu medalju, a cijeli svijet će Svjetsko prvenstvo u Rusiji pamtiti po Hrvatskoj. Ali u našim srcima ostat će žal koji nikada nećemo preboliti. Ne zbog toga što je moglo bolje, već zbog toga što je moglo mudrije.

Je li moralo baš ovako završiti?
Hrvatski igrači, na čelu sa stručnim stožerom i izbornikom Dalićem su apsolutni heroji, ne samo Hrvatske, već i velikog dijela svijeta kojem se lako asimilirati s „autsajderima“ iz nacije koja broji skoro tri puta manje stanovnika od pariškog metropolitanskog područja. Ali na pitanje je li moralo baš ovako završiti, odgovor je odlučno – NE. Francuzi su na ovom prvenstvu pokazali moćnu i discipliniranu pozicijsku igru, koja se oslanjala na brzu tranziciju u tolikoj mjeri da su njihovo najmoćnije oružje zapravo bili protivnički napadi. Nije Deschamps bio prisiljen tako igrati s obzirom na to koji igrački kadar je imao na raspolaganju, ...
Je li moralo baš ovako završiti?
Hrvatski igrači, na čelu sa stručnim stožerom i izbornikom Dalićem ...

Slažem se: DAJO22, Fenix22, xy117,

Ne znam kad smo imali onako prvo dominatno poluvrijeme naše reprezentacije i taktički smo bili besprijekorni do 3 gola Pogbe. - Fenix22, 16.7.18. 18:20, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.