Bateman

Kritikom do uspjeha
Reputacija
6
Bodova
244
Analiza
33
Ocjena
96
Anketa
74
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

13.12.
Power ranking Lige prvaka: Tko je najbolja ekipa Europe?

Usprkos uspješnoj sezoni s Romom u kojoj je ostvario zavidne brojke, većina je sumnjala da Alisson Ramses Becker vrijedi svote koju je Klopp izdvojio za njega, te su tu odluku pripisali frustracijama koje je dvojac Mignolet-Karius priuštio njemačkom strategu. Te sumnje su se činile opravdanima, pogotovo iz razloga što je prilagodba vratara na Premier ligu uvijek škakljiva stvar. Osobno sam bio uvjerenja da će Alisson tu cifru opravdati kroz godine, ali nakon utakmice s Napolijem i čudesne obrane u 92. minuti koja je Liverpoolu osigurala prolaz i nove milijune na računu, on je tu cifru već opravdao.

Istina je da je u takvim situacijama potrebna i doza sreće, a ni ne baš sjajna reakcija napadača (u tom slučaju Arkadiusza Milika) nije naodmet. Istina je i to da je Alisson samo učinio ono što vratar i treba učiniti u toj situaciji – pravovremeno izaći u blok i svojim tijelom pokriti što više prostora. Ali za to je, u sudačkoj nadoknadi utakmice u kojoj nisi imao previše posla i u kojoj bi primljeni pogodak značio ispadanje iz Lige prvaka, bila potrebna potpuna koncentracija i hladna glava. I upravo zbog toga je Klopp dao 62.5 milijuna eura za njega te bi, kako i sam kaže, dao još toliko.

Dobra igra nogom je u današnje vrijeme odlika koju svaki elitni vratar mora posjedovati, kao što su to i dobri izlasci na centaršuteve. Efikasnost u branjenju udaraca je segment koji je u nekoj mjeri podložan kontekstu momčadi te nije od presudne važnosti trenerima koji pokušavaju graditi igru od vratara, dok su obrane u situacijama 1 na 1 danas postale neka vrst bonusa. No Alisson je fantastičan u svim segmentima, a mana gotovo da i nema. Nije isključena mogućnost da ih dobro skriva, ali toliko dugo skrivati svoje mane na vrhunskoj razini je ništa manje doli ogromna vrlina, stoga to nije ni važno.

Ono što jest važno je činjenica da od svoje prve utakmice na vratima Liverpoola pa do danas Alisson nije pokazao ni trunku nesigurnosti, a praktički jedinu kardinalnu pogrešku napravio je u pobjedi nad Leicesterom kada se zaigrao i poklonio loptu protivniku. No to je zapravo bila posljedica prevelike sigurnosti koja je ga je spustila na zemlju i koja mu se nakon toga nije ponovila, a uzmemo li u obzir sve "lažnjake" koje je u karijeri prodao protivničkim napadačima, a od kojih se može napraviti jedna poštena kompilacija, spomenuti gaf djeluje zanemarivo.

S obzirom na to da u Kloppovoj filozofiji vratar služi kao pokretač otvaranja igre, a nerijetko i kao neka vrst mamca za protivnika, Alisson je nerijetko pod pritiskom u kojem se pak snalazi kao riba u vodi. Sa 73% uspješnijih dodavanja pod pritiskom predvodi vratarsku družinu Premier lige, a po broju uspješnih dodavanja (349) zauzima drugo mjesto, odmah iza Kepe. Također, uzmemo li u obzir sva natjecanja ove sezone, uključujući SP, dolazimo do podatka kako mu je postotak uspješnosti kratkih dodavanja 99%, što je izuzetno hvalevrijedno uzevši u obzir spomenuti stil igre koji Liverpool njeguje.

Kada pričamo o „osnovnim golmanskim“ segmentima, odnosno obranama, Alisson tu također iskače iz mase. Već sam pisao o njegovoj prošlosezonskoj statistici u dresu Rome, odnosno 17 clean sheetova, 28 primljenih golova u 37 utakmica, te 8 golova manje primljenih u odnosu na očekivani broj, a ove sezone situacija nije ništa drugačija. U 16 prvenstvenih utakmica Brazilac je primio samo 6 pogodaka i sačuvao mrežu netaknutom 10 puta, a sve uz postotak obrana od 85.71%. U izlascima je također bio pravovremen i vrlo siguran, a nerijetko bi se našao i u zračnim duelima s protivnicima, kao primjerice prošli vikend protiv Bournemoutha kada je to bio slučaj dva puta (oba puta je izašao kao pobjednik). Fantastične brojke je dodatno okrunio i činjenicom da je postao prvi igrač u povijesti Liverpoola koji je neporažen izašao iz 16 premijernih utakmica u dresu kluba.  

Stoga je jasno uz sve navedene kvalitete i njegove predstave Alisson vrijedi svote koja je plaćena za njega, a vjerojatno i više. Vratarev doprinos momčadi uvijek je bilo teško procijeniti, ali evolucijom nogometa i pojavljivanjem sustava koji se oslanjaju na ideju totalnog nogometa, a posljedično i implementacijom čuvara mreže u aktivnu igru svoje momčadi, taj zadatak je postao lakši pa nam tako statistika daje dosta dobru odrednicu kvalitete vratara. Alisson tu rastura, ali i sa strane „suhih“ brojki, svima je vidljivo iz utakmice u utakmicu koliki je njegov doprinos momčadi, a pogotovo obrani. Sigurnost koju vratar ulijeva zadnjoj liniji gotovo je neprocjenjiva jer utječe na segmente igre koji su neodredivi brojkama, a bez iznimke obrambene igrače čini boljima. I upravo je iz tog razloga Liverpool ove sezone obrambeno najbolja momčad lige te su u nekoliko navrata uspjeli utakmicu dobiti „na mišiće“, što nije bio slučaj prethodnih godina.

Pobjeda nad Napolijem nije ostvarena zbog genijalnog Salaha koji je postigao sretan pogodak, ni zbog brojnih šansi koje je Kloppova momčad stvorila pred golom Ospine, a niti zbog već standardno izvrsnog Van Dijka, jer i prošle sezone je Liverpool imao sve to, pa je padao na ispitima kakav su u utorak navečer položili. Ove sezone razlika je u čovjeku na golu.

Jan Oblak je u utakmici protiv Club Bruggea istu tu večer imao možda i bolju obranu od one Alissonove, ali Brazilčeva je bila nemjerljivo važnija, te je poslužila kao neka vrst retrospektive svega onoga što je donio momčadi s Anfielda i najava svega onoga što će tek donijeti. David De Gea je već godinama najbolji vratar Premier lige, a po mnogima i najbolji vratar svijeta, što je do sada teško bilo osporiti (ako zanemarimo debakl na SP-u), no Alisson je praktički tek na početku svoje karijere na najvećoj sceni i tek ulazi u najbolje vratarske godine. Njegova korisnost u svim segmentima igre ono je što ga izdvaja od većine elitnih vratara i dok se ostali privikavaju na ono što se od njih traži, Brazilac je već sada jedan od dirigenata u svojoj momčadi.

Alisson je moderan vratar uz čiji bok po karakteristikama trenutno može stati samo njegov sunarodnjak i kolega iz reprezentacije Ederson, koji igra sličnu ulogu u Guardiolinom stroju, dok primjerice Kepa pokazuje potencijal ali još uvijek kaska za njima i još nije ni približno opravdao epitet najskupljeg vratara u povijesti. Izvrstan s loptom u nogama, odličan u pozicioniranju, siguran, visok, a opet dovoljno brz, agilan i s dobrim refleksima, Alisson Ramses Becker je trenutno najkompletniji vratar na svijetu.

Liverpool ove sezone napokon izgleda kao kompletna momčad s glavom i repom, a ne kao „samo“ atraktivna napadačka skupina ugodna oku, te se imaju puno pravo nadati trofeju koji im je prošlog svibnja izmigoljio iz ruku (da, ova je bezobrazna igra riječi namjerna). Stabilan vratar uvijek daje dimenziju više svojoj momčadi, a ova se momčad čini sposobna preživjeti period Firminovog traženja forme, nedovoljno kreativan vezni red i Lovrenove blooperse, te samouvjereno doći na megdan najvećim momčadima Europe. City je i dalje glavni favorit za domaći naslov, dok u Ligi prvaka Redsi dolaze na dnevni red tek nakon Juventusa, Barcelone, Cityja i PSG-a. Ipak, imaju dovoljno kvalitete, iznimno talentirane pojedince i dobro razrađene mehanizme u igri da se mogu suprotstaviti bilo kome bez straha.

Pogotovo kada znaju da im leđa čuva Ramses.

Faraon među vratnicama
Usprkos uspješnoj sezoni s Romom u kojoj je ostvario zavidne brojke, većina je sumnjala da Alisson Ramses Becker vrijedi svote koju je Klopp izdvojio za njega, te su tu odluku pripisali frustracijama koje je dvojac Mignolet-Karius priuštio njemačkom strategu. Te sumnje su se činile opravdanima, pogotovo iz razloga što je prilagodba vratara na Premier ligu uvijek škakljiva stvar. Osobno sam bio uvjerenja da će Alisson tu cifru opravdati kroz godine, ali nakon utakmice s Napolijem i čudesne obrane u 92. minuti koja je Liverpoolu osigurala prolaz i nove milijune na računu, on je tu cifru već opravdao. Istina je da ...
Faraon među vratnicama
Usprkos uspješnoj sezoni s Romom u kojoj je ostvario zavidne ...

Respekt: Gavran, Dado_M, Fenix22, BruceWayne,

Slažem se: Fenix22, BruceWayne,

30.11.
Utakmica 5. kola Lige prvaka: PSG - Liverpool 2-1

Pobjednički pogodak u sudačkoj nadoknadi utakmice protiv Young Boysa s kojim je United osigurao prolazak skupine Lige prvaka, još je jednom u prvi plan gurnuo Marouanea Fellainija. Dobro, možda je u prvom planu ponovno bila Unitedova nemoć, ali Belgijac je bio glavni razlog Unitedova pobjede. Ili je to možda bio De Gea i njegova vanserijska obrana? Uglavnom, ovaj tekst je o Fellainiju – najneimpresivnijem igraču odluke.

Igrač koji je možda najpoznatiji po svojoj „Sideshow Bob“ frizuri, na veliku je scenu stupio nakon što je igrajući za Standard Liege zaradio status najboljeg box-to-box veznjaka belgijske lige. David Moyes je bio taj koji je uspio privući Fellainija i dovesti ga u Everton, a Belgijac marokanskog porijekla odmah je u startu upoznao englesku javnost sa svojom naravi, sakupivši čak 10 žutih kartona u prvih 17 utakmica. Nakon razgovora s tadašnjim sudačkim šefom Keithom Hackettom ipak se primirio, te je u narednih 16 utakmica sakupio samo 3, postigavši također devet pogodaka.

U sezoni 2008/09, nakon što su se Evertonu ozlijedili svi napadači, Moyes je gurnuo Fellainija bliže protivničkom golu, odmah iza leđa Tima Cahilla, što se pokazalo kao dobra odluka, jer se Fellaini bez problema snašao na toj poziciji. Kasnije ga je škotski strateg vratio malo natrag, ali Fellaini je i dalje igrao dobro u fazi napada, a posebno se istaknuo u svojoj posljednjoj sezoni s Toffeesima, u kojoj je postigao 12 pogodaka. U rujnu 2013. Moyes ga je doveo sa sobom u Manchester United za nešto više od 30 milijuna eura, a odluka je bila žestoko kritizirana jer je transfer bio okarakteriziran kao „panic buy“. To vrlo vjerojatno i jest bila istina, pogotovo ako se uzme u obzir da takav tip igrača i nije baš bio potreban Unitedu. Pa tako možemo na heatmap-ovima vidjeti kako je Fellaini imao dosta limitiraniju ulogu u Unitedu nego što je to bio slučaj pod istim trenerom u Evertonu.

Može se reći da tu svotu, koja je tada još uvijek bila značajna, Fellaini čak ni do sada nije opravdao. No ipak, dok je veliki broj igrača koji su još i skuplje bili plaćeni do sada već napustilo Old Trafford, Fellaini je još uvijek respektabilan dio Mourinhove momčadi. Poprilično beskrupulozan, ali rijetko zlonamjeran, Fellaini je na terenu utjelovljenje destruktivnog veznjaka, a njegovih 582 prekršaja u premierligaškoj karijeri, treći je najveći broj otkada se ta statistika vodi. Bez posebno zavidne tehnike, playmakerskih kvaliteta i zadivljujuće nogometne inteligencije, Fellaini iz mase iskače ponajviše na račun defenzivnih brojki (i frizure, naravno), te je upravo zbog toga njegov doprinos u napadu neobična pojava.

U sezoni 2010/11 Fellaini je bio drugi igrač lige po broju tackleova i prvi po broju oduzetih lopti (190), a od sezone 2006/07, odnosno od kada se vodi detaljna statistika u Premier ligi, Fellaini drži 7. po broju dobivenih zračnih duela i 20. broju uspješnih tackleova. No mora se reći mu je postotak dobivenih zračnih duela 61.31% što se i ne čini mnogo za igrača visokog 1.94 m, a pridodamo li tu i postotak dobivenih duela od oko 50%, dolazimo do zaključka kako Belgijac ipak nije difference maker u jednoj elitnoj momčadi.

U vremenima najveće krize Uniteda, on je bio jedan od igrača koje su navijači vidjeli kao najveće krivce za loše predstave, no Fellaini nije igrao toliko loše koliko je jednostavno od početka kvalitetom bio nekomplementaran onome na što su navijači Uniteda naviknuli. Jer on je zapravo igrač koji će se uvijek utopiti u sivilo momčadi i rijetko iskočiti, te odaje dojam da Manchester United ipak nadilazi njegove mogućnosti. No zahvaljujući periodu tranzicije u kojem se momčad s Old Trafforda još uvijek nalazi, Fellaini drži glavu pognutu i igra kako najbolje zna. I ne samo to, on ujedno i zabija vrlo važne pogotke.

2015. Belgijac je postigao pogodak za vodstvo 2:1 u utakmici protiv gradskih rivala, a koja je završila 4:2 i ujedno bila prva Unitedova pobjeda nad Cityem od 2012. Pogodak je postigao glavom na ubačaj Younga, kao i kasnije te sezone kada je pogodio mrežu Crystal Palacea za pobjedu i praktički potvrdu četvrtog mjesta koje je Unitedu donijelo Ligu prvaka.

2016. U polufinalu FA kupa na Wembleyu pomogao je svojoj momčadi izboriti finale pogotkom u maniri vrhunskih golgetrera, a godinu dana kasnije zabio je gol za 2:0 pred sam kraj prve polufinalne utakmice Liga kupa, a koji se u uzvratu pokazao kao vrlo važan s obzirom na to da je Hull kod kuće pobijedio 2:1.

Zatim idemo u uzvratnu utakmicu polufinala Europske lige iste te godine, a u kojoj Fellaini dovodi United u vodstvo gotovo identičnim pogotkom kao i u većini gore navedenih slučajeva – glavom na drugu vratnicu nakon ubačaja, te pomaže svojoj momčadi izbaciti Celtu.

Svibanj 2018. – pogodak u sudačkoj nadoknadi za pobjedu nad Arsenalom, glavom na drugu vratnicu.

Rujan 2018. – pogodak u sudačkoj nadoknadi za produžetke u kup utakmici protiv Derbyja, glavom na drugu vratnicu.

I konačno, studeni 2018. i pobjednički pogodak u sudačkoj nadoknadi za potvrdu prolaska skupine Lige prvaka i izbjegavanje škakljive situacije u posljednjem kolu.

Bilo bi netočno reći da je Fellaini „joker s klupe“ jer ulasci s klupe ne uvjetuju njegove pogotke, kao što se i ne može reći da je on neka vrst neprepoznatog golgetera jer su se Van Gaalovi i Mourinhovi eksperimenti te vrste pokazali dosta neuspješnima. Ne može se ni tvrditi da Fellaini ima ono nešto, jer... jer jednostavno nema. Pa što onda ima taj Fellaini da gotovo u kontinuitetu postiže važne pogotke za svoju momčad?

Za početak, ima jedan karakter koji gotovo pa garantirano donosi uspjeh u današnjem nogometu, a to je neka vrst „profesionalne poniznosti“, ako je mogu tako nazvati. Tu ne pričam o poniznosti a la N`Golo Kante, koja prelazi granice travnjaka, već o jednoj specifičnoj „do your job“ viziji sebe u kontekstu momčadi. Koliko god malo igrao, na kojim god pozicijama igrao, Fellaini nikada nije izražavao svoje nezadovoljstvo u javnosti i kritizirao trenere. Također, bez obzira na oštre startove koje ponekad vidimo od njega, nikada se nisu čule zamjerke na njegovu disciplinu van terena. Bilo da igra od početka ili ulazi s klupe , uvijek daje 100 posto od sebe i djeluje kao pravi profesionalac, radeći ono za što je plaćen i ne zamarajući se s drugim stvarima.

Druga stvar je dobro pozicioniranje i snalažljivost unutar protivničkog šesnaesterca, koje ga nerijetko dovode u prilike kod prekida i ubačaja. Pridodamo li tu njegovu visinu i skok koji često bude na rubu prekršaja, postaje jasno zašto je postigao toliku količinu pogodaka glavom. Naime, od 68 pogodaka koja je postigao u svojoj klupskoj karijeri, čak 27 ih je zabio glavom. Također, u 15 slučajeva njegovi pogotci su direktno donijeli njegovoj momčadi bod(ove) ili prolaz/produžetke kada su u pitanju bila kup natjecanja, a u tablici ispod može se detaljno vidjeti u kojim minutama su ti golovi padali i na koji način. Uzmemo li u obzir tu i pogotke tipa onih spomenutih gore, koji su indirektno utjecali na konačni ishod, ali bez obzira na to bili izuzetno važni, lik Marouanea Fellainija zadobiva pomalo intrigantne obrise. Naravno da u tome djelomičnu ulogu igra i pad koncentracije protivničkih obrana, pogotovo kada je u pitanju završnica utakmice, ali i dalje netko mora to znati iskoristiti.

Fellaini je zapravo posljednje sredstvo napada, ono koje koristitš u očaju kada ništa drugo ne ide, a takvih situacija je od odlaska Sir Alexa Fergusona s klupe Crvenih vragova bilo mnogo. Pa se tako jedan prosječan igrač koji bi, bez obzira na dobre igre u dresu Evertona, realno trebao imati mjesta tek na klupi elitne momčadi, nerijetko nameće kao spasitelj. I za to mu definitivno treba odati priznanje, bez obzira na to što mu je mjesto u Manchester Unitedu osigurano na račun loših igara momčadi i poprilično limitiranog kadra.

Ali njega za to nije briga, a nije ni navijače kada ih baci u ekstazu u sudačkoj nadoknadi i barem nakratko poništi sve ono što je bilo loše u proteklih 90 minuta. Za ovaj United i za Mourinha, Fellaini je ultimativni Wild card – igrač koji ti ne garantira ništa, ali koji je dovoljno nepredvidljiv da ti se u trenutcima bezidejnosti i očaja isplati uložiti na njega.

Marouanne Fellaini - ultimativni Wild card
Pobjednički pogodak u sudačkoj nadoknadi utakmice protiv Young Boysa s kojim je United osigurao prolazak skupine Lige prvaka, još je jednom u prvi plan gurnuo Marouanea Fellainija. Dobro, možda je u prvom planu ponovno bila Unitedova nemoć, ali Belgijac je bio glavni razlog Unitedova pobjede. Ili je to možda bio De Gea i njegova vanserijska obrana? Uglavnom, ovaj tekst je o Fellainiju – najneimpresivnijem igraču odluke. Igrač koji je možda najpoznatiji po svojoj „Sideshow Bob“ frizuri, na veliku je scenu stupio nakon što je igrajući za Standard Liege zaradio status najboljeg box-to-box veznjaka belgijske lige. David Moyes je bio taj ...
Marouanne Fellaini - ultimativni Wild card
Pobjednički pogodak u sudačkoj nadoknadi utakmice protiv Young Boysa s ...

Respekt: Dado_M, BruceWayne,

Slažem se: Fenix22, BruceWayne,

25.11.
Surfin USA: Houston, we have a problem

Monday Night Football između Ramsa i Chiefsa stavio je pečat na ono ka čemu je NFL stremio posljednjih nekoliko godina, a to su utakmice s većim brojem poena. Treći najveći zbroj poena u jednoj utakmici u povijesti lige, najveći u MNF-u i jedini susret ikada u kojem su obje momčadi postigle najmanje 50 poena poručili su nam da ćemo od sada pa nadalje gledati jedan drugačiji NFL, onaj prepun deep ruta, jet sweep-ova, sve pokretljivijih quarterbackova i strožih kriterija kod dosuđivanja prekršaja, te u kojem će obrane patiti kao nikada prije, a momčadi bez dobrih napada biti gotovo nemoćne.

 

Nova pravila i strožiji sudački kriteriji

Vodstvo NFL-a već godinama pokušava izaći u susret napadima momčadi, a u tome i uspijevaju zahvaljujući sve strožim kaznama za obranu. Uz sustavno postrožavanje kriterija kod prekršaja za pass interference i roughing the passer, ove sezone je uvedeno i sankcioniranje „iniciranja kontakta kacigom“,a što se već u predsezoni pokazalo kao poprilično objektivno neodrediva situacija koja će gotovo uvijek izazvati polemiku, a koja ovisi gotovo isključivo o slobodnoj procjeni suca.

Rezultat toga su popriličan broj dubioznih kazni i rezerviranost obrambenih igrača u obaranju protivnika ove sezone, što nerijetko rezultira promašenim tackle-ovima. No taj novitet u najpopularnijem američkom sportu nije stupio na snagu samo kako bi se otežao posao obrani, već prvenstveno iz zdravstvenih razloga.

2002. godine liječnici su došli do zaključka kako neki igrači američkog nogometa uslijed opetovanih udaraca u glavu razviju CTE, odnosno „kroničnu traumatičnu encefalopatiju“. Studije koje su se provodile narednih godina i tragične životne priče igrača kojima su naknadno pronađeni simptomi spomenute bolesti, svoj vrhunac su dosegle 2017., kada je Journal of the American Medical Association objavio podatak kako je od 111 preminulih igrača američkog nogometa čiji je mozak pregledan nakon smrti, njih 110 imalo CTE.

Pritisak javnosti i bivših igrača koji je nastupio bio je prevelik, a kada se tu pribrojio i pad gledanosti te najava nekih alternativnih liga američkog nogometa u SAD-u, vodstvo NFL-a je odlučilo ubiti dvije muhe jednim udarcem i sve karte baciti u napad. Ili točnije rečeno, sve dobre karte dati napadu.

High – scoring utakmice

Nakon 11 kola ovogodišnja sezona NFL-a bilježi najveći prosjek poena po utakmici u povijesti – 24.2. Do sada su samo tri sezone imale prosjek od preko 23 poena po utakmici – 1948. (23.6), 1965. (23.1) i 2013. (23.4), no nikada nismo imali tri momčadi koje igraju jedan takav atomski football kao što je to slučaj ove sezone. Ako usporedimo 2013., odnosno ne tako davnu sezonu koja je imala velik broj poena, s ovom sezonom, vidimo da su te godine Broncosi bili na vrhu sa 37.9 poena po utakmici, a prvi sljedeći pratitelji Bearsi i Patriotsi imali su 27.8. Ove sezone pak, prve tri momčadi imaju 37.8 (Saintsi), 36.7 (Chiefsi) i 35.4 (Ramsi). Dakle razlika je očigledna, a koliki je naglasak stavljen na napad najbolje će nam dokazati tablica koja nam pokazuje ranking momčadi u Total Offense-u i Total Defense-u.

Iz tablice vidimo da su Chiefsi (s omjerom 9-2) i Ramsi (s omjerom 10-1) na samom dnu lige u Total Defense-u, dok su Saintsi (trenutno najbolja momčad lige) na prosječnom 16. mjestu. Loše defenzivne brojke nisu ih stajale uspjeha, a da je napad postao mnogo važniji dio momčadi od obrane možda su i najbolji dokaz Buffalo Billsi, koji su drugi u Total Defense-u, ali i predzadnji u Total Offense-u i trenutno stoje na omjeru 3-7.

U takvoj ligi gotovo nitko ni ne spominje kako bi momčadi s dominantnom obranom mogle uzeti Superbowl, već se kao glavni favoriti spominju gore navedene ekipe. A trenutno najbolja družina lige, koja nezaustavljivo gazi sve pred sobom, su New Orleans Saintsi.

New Orleans Saints

Momčad predvođena Seanom Paytonom i Drewom Breesom, a koja radi na pogon Kamare, Ingrama i Thomasa, u dosadašnjem dijelu se istaknula kao glavni favorit za osvajanje naslova. Od pobjede nad moćnim Ramsima u trileru koji je završio 45:35 impresivnije je bilo samo razvaljivanje aktualnih prvaka Eaglesa prošlu nedjelju. Utakmica u kojoj smo vidjeli apsolutno sve što se može vidjeti od jednog napada, a u kojoj punter Saintsa nije pošteno ni zaradio svoju dnevnicu, završila je s ponižavajućih 48:7. Tom pobjedom Saintsi su zacementirali status glavnog favorita, a branitelje naslova ostavili u očaju i vrlo lako moguće bez doigravanja.

Postrožavanje sudačkog kriterija dodatno je pomoglo ionako već napadački nezaustavljivim Saintsima čiji vođa napada juriša prema prvoj MVP nagradi u svojoj karijeri, a kako bi njegova momčad bila još nepredvidljivija, Payton je odlučio zabaviti protivnike i javnost implementacijom Taysoma Hilla - quarterbacka odbačenog od strane Packersa, kojeg je pretvorio u ultimativnog utility playera. Primarno korišten kako kick returner, Hill je tijekom sezone igrao na pozicijama quarterbacka, tight enda te se pojavljivao u raznim ulogama kao dio special teamsa, a od važnijih postignuća možemo spomenuti jedan touchdown trčanjem i jedno dodavanje za touchdown.

 

Neobičan slučaj Tampa Bay Buccaneersa

Naizgled nezaustavljivi stroj ipak je zabilježio jedan poraz i to u divizijskom dvoboju protiv nikog drugog doli putujućeg cirkusa iz Tampe, predvođenog veličanstvenim „Fitzmagicom“ i vječnim potencijalom Jameisom Winstonom – Buccaneersa. Najnepredvidljivija i ujedno najzabavnija momčad lige, iznenadila je Saintse u prvoj utakmici sezone pobijedivši ih 48:40 na krilima 417 yardi i 4 TD-a Ryana Fitzpatricka. Brees je tu utakmicu također natukao 439 yardi dodavanjem uz 3 TD-a, a utakmica koja se u tom trenutku činila kao iznimka, zapravo je najavila smjer cijele sezone.

Buccaneersi, s  jednim od najboljih napada i najgorih obrana lige (oboje uzimajući u obzir ukupan broj yard-i), zapravo su nusprodukt nove ere. Momčad iz Tampe može zahvaliti svojim QB-evima što su na skromnom omjeru od 3-7, s obzirom na to da je nekoliko utakmica slobodno moglo otići u njihovu korist. Fitzpatrick i Winston gotovo bi u pravilu režirali nevjerojatne comebackove nakon ulazaka s klupe isprovociranih katastrofalnom predstavom onog drugog, a sve da bi na kraju njihova momčad ostala kratka za jedan posjed. No najbizarnija utakmica bila je ona protiv Washington Redskinsa u kojoj su imali ukupno 501 yard, a izgubili 16:3.

Iako jedna kaotična momčad kao što su Buccaneersi ne može biti predstavnik novog smjera, njihovi nastupi ipak na neki način mogu poslužiti kao dokaz da će ispodprosječne momčadi također imati nešto za reći u novoj eri, jer će u kontekstu slobodnije i olakšane igre u napadu „random“ faktor još više dolaziti do izražaja.

To pak znači da će obrambene momčadi koje će se držati starog recepta patiti, te će se morati što prije adaptirati na novonastalu situaciju. A to su najbolje na svojoj koži već sada osjetili Jacksonville Jaguarsi.

Muke po obrani

U odnosu na prošlu godinu, u prvih 11 kola ove sezone obrane dopuštaju protivničkim napadima 24.3 yarde više po utakmici, što je porast od 10 %. Najveći pad u efektivnosti obrane bilježe Cincinnati Bengalsi, koji su prošle sezone bili osma najbolja momčad lige po dopuštenim yardima, a sada dopuštaju ogromnih 295.8 yardi po utakmici, što je porast od 84.7 yarde ili 33%. Stoga ne čudi što su prije koji tjedan otpustili svog defenzivnog koordinatora. Sljedeći su Falconsi koji dopuštaju 69.8 yardi više po utakmici, a ni Saintsi koji gaze sve pred sobom nisu daleko s 55.5, što je samo još jedan dokaz koliko je napad postao važniji od obrane.

No što kada imate najbolju obranu lige, a loš napad? Ili preciznije, lošeg quarterbacka u tom novom NFL-u koji nema sentimenta prema defenzivnim momčadima? Onda prođete kao Jacksonville Jaguarsi, pa nakon 11 kola ostanete na omjeru 3-7 i praktički bez realnih šansi za doigravanje. Blake Bortles je prošle sezone plesao na rubu, ili bolje rečeno, držao se rukama dok je visio s tog ruba, a kritičare bi svaki put iznova uspijevao barem prividno demantirati trenutcima inspiracije koje su Jaguarse doveli sve do konferencijskog finala. No ove sezone sreća ga je napustila, a strožiji kriteriji kod dosuđivanja defenzivnih pass interferencea i holdinga od Jaguarsa su stvorili prosječnu momčad, čiji je omjer pak ispodprosječan.

Od prošlogodišnjih fantastičnih 169.9 dopuštenih yardi po utakmici, Jaguarsi su ove sezone spali na 210.2. To je i dalje debelo ispod prosjeka lige, ali u kontekstu njih samih gledamo rast količine dopuštenih yardi od 21%, što je peti najveći rast u cijelom NFL-u. No te brojke nisu same po sebi razlog ovogodišnjeg pada Jaguarsa, već taj teret leži na leđima napada. Jaguarsi su 26. u ligi po broju osvojenih first downova po utakmici, 28. po omjeru osvojenih first downova u odnosu na broj izvedenih akcija, te 29. po omjeru puntova u odnosu na offensive score (TD ili FG). Dodamo li tu i 28. mjesto na tablici turnovera, s marginom -0.9, te pad postotka uspješnosti konverzije izleta u red zone sa 68.97% na 47.62%, imamo pravi recept za neuspjeh u novom NFL-u.

Možda najbolji primjer momčadi čija je dominantni dio onaj defenzivni, ali koja ujedno ima i solidan napad su Chicago Bearsi, trenutno vodeća momčad u možda i najtežoj diviziji lige s omjerom 7-3 (nakon 11. kola). Predvođeni Mitchellom Trubiskym, koji je vrlo dobar, ali naizgled pomalo limitiran quarterback i prosječnim napadom, Bearsi se prvenstveno oslanjaju na obranu. Uz treće mjesto po broju dopuštenih yardi i samo 19.5 primljenih poena po utakmici, Bearsi predvode ligu u takeaway-ima (fumble i interception) po utakmici, postotku bačenih interceptiona protiv njih, te imaju najbolji turnover margin. Također, dok sam pisao ovaj tekst, momčad iz Chicaga je ostvarila pobjedu u Detroitu zahvaljujući pick six-u, postavši tako jedina momčad u NFL-u koja ima više interceptiona (20) nego dopuštenih touchdowna dodavanjem (19).

Dakle jasno je da obranama dani nisu otkucani, već da je važno da im napadački dio momčadi barem u nekoj mjeri kvalitetom bude komplementaran. Pa je tako i raspucavanje u Los Angelesu kojem smo svjedočili u ponedjeljak navečer, koliko god to apsurdno zvučalo s obzirom na rezultat, ipak otišlo na stranu bolje obrane.

Rams – Chiefs

105 poena, 1001 osvojeni yard, 56 first downa i konstantne promjene vodstva, osigurale su spektakl neviđenih razmjera koji je bio neizvjestan do posljednjih trenutaka. Momčad Andyja Reida ove sezone napokon je došla na svoje, pa se tako cijeli NFL divi Mahomesu koji je do sada zabilježio 37 touchdowna dodavanjem, dok Tyreek Hill uvjerljivo predvodi ligu po uhvaćenim dodavanjima od 20+ yardi. S druge strane, Sean McVay nastavlja sa svojim odličnim radom u Ramsima, te momčad iz LA-ja izgleda nezaustavljivo kada se lopta nađe u njihovom posjedu.

Obje momčadi obitavaju na samom dnu tablice Total Defense-a, a secondary-ji su im prepuni mana, no Ramsi su u toj utakmici ipak imali jako oružje u obrani, za razliku od Chiefsa – defenzivnu liniju. Fantastični Ndamukong Suh i još bolji Aaron Donald noćna su mora svih quarterbackova lige, a brojke koji ovaj potonji bilježi iz utakmice u utakmicu tjeraju stručnjake da čak i u ovim vremenima totalne ofenzive provlače njegovo ime kada spominju potencijalne osvajače MVP nagrade.

Prošlogodišnji „Defensive Player of the Year“ ove sezone ima 14.5 sackova, 28 QB hits i 16 tackles for loss i u svemu predvodi ligu. A uzme li se još u obzir i činjenica da ga u 72% slučajeva protivnici dupliraju, spomenuta postignuća dobivaju dodatnu težinu. Ništa drugačiju predstavu nije pružio ni u ponedjeljak, pa je tako obrana Ramsa isprovocirala pet turnovera, a OLB Samson Ebukam je postao prvi igrač otkada sackovi ulaze u statistiku koji je u jednoj utakmici imao sack, interception i višestruke touchdowne (2). No tu nije završila uloga obrane Ramsa.

Posljednja dva drivea Chiefsa, koji su u tim trenutcima lovili zaostatak od 3 poena, završili su interceptionima koje je Mahomes bacio pod pritiskom. Na taj način je utakmica kojom su dominirali napadi dobila pomalo ironičan kraj, te je postalo jasno kako će u susretu dva odlična napada obrane biti te koje će odlučivati pobjednika. Stoga bi logično bilo zaključiti da su za uspjeh potrebne modifikacije defenzivne filozofije, a ne njeno zanemarivanje.

Zaključak

Naglasak na ofenzivnu igru ide u prilog trenerima s jasnom idejom napadačkog sustava, pa samim time pojam „system quarterback“, koji se primjerice sve češće prišiva Jaredu Goffu, pomalo gubi negativne konotacije, jer sustav postaje preduvjet za uspjeh, a onda posljedično treba i odgovarajućeg QB-a koji dobro funkcionira unutar tog sustava. Goffov pocket awareness i kirurška preciznost u pogađanju svojih receivera u uskim prozorima prevelike su vrline da bi ga se degradiralo, kao što je i s druge strane Mahomesov atleticizam i talent u velikoj mjeri potpomognut sistemom Andyja Reida. Na sposobnosti Drewa Breesa ne treba trošiti riječi, pa stoga ni neću.

Jednostavno, treneri koji njeguju napadačku filozofiju proći će bolje, no to ne znači da obrane više nemaju smisla ili da defenzivni koordinatori ne mogu bitno utjecati na uspjeh momčadi. To samo znači da je obrambeni pristup potrebno modificirati, a tko odluči napustiti ustaljena razmišljanja i prilagoditi se novim vremenima bit će u velikoj prednosti. Izjava Mikea Zimmera kako nije gledao utakmicu između Ramsa i Chiefsa jer ne preferira takav stil igre, već je sada znak moguće ignorancije koja može prerasti u njegov problem, ali i problem njegove momčadi. Jer htio on to ili ne, činjenica je da se NFL kreće u novom smjeru i to nezaustavljivom brzinom. Sve je manje pocket passera, a sve više multiple threat QB-eva, što znači sve više posla za obrane koje su ionako sve više hendikepirane. Posljedično, „bend but don`t break“ filozofija donosit će sve manje uspjeha u ligi u kojoj postotak konverzije dolaska u red zone osjetno raste, a držanje protivničkog QB-a pod pritiskom što je više moguće postat će od instrumentalne važnosti.

Sviđalo se to trenerima ili ne, utakmice s velikim brojem poena budućnost su ovog sporta, te bi se svi trebali ugledati na Billa Belichicka koji je jednom prilikom na pitanje što misli o konstantnim promjenama pravila odgovorio: „Na meni je da prihvatim pravila i prilagodim momčad i svoju filozofiju njima, a ne da razmišljam sviđaju li mi se ona ili ne.“ Mudre riječi iz usta mudrog čovjeka koji zna da je besmisleno odupirati se evoluciji jer se ona ionako ne može zaustaviti.

I stoga, dobro došli u novu eru NFL-a!

Napomena: statistički podatci preuzeti s ESPN.com i Gracenote (Nielsen Company).

Dobro došli u novu eru NFL-a
Monday Night Football između Ramsa i Chiefsa stavio je pečat na ono ka čemu je NFL stremio posljednjih nekoliko godina, a to su utakmice s većim brojem poena. Treći najveći zbroj poena u jednoj utakmici u povijesti lige, najveći u MNF-u i jedini susret ikada u kojem su obje momčadi postigle najmanje 50 poena poručili su nam da ćemo od sada pa nadalje gledati jedan drugačiji NFL, onaj prepun deep ruta, jet sweep-ova, sve pokretljivijih quarterbackova i strožih kriterija kod dosuđivanja prekršaja, te u kojem će obrane patiti kao nikada prije, a momčadi bez dobrih napada biti gotovo nemoćne. Nova ...
Dobro došli u novu eru NFL-a
Monday Night Football između Ramsa i Chiefsa stavio je pečat ...

Respekt: Otaner, tshabalala, BruceWayne, Peslolus,

Slažem se: BruceWayne,

Ne pratim NFL (nikad i neću), ali kroz ovo malo što sam provrtio tekst, čini mi se da vodstvo NFL-a radi isto što i vodstvo NBA-a, a to je naglasak na napadu i broj poena posljedično zbog atraktivnosti igre prosječnom gledatelju. - Fenix22, 25.11.18. 12:34, 0 0 0
17.11.
Hrvatska - Španjolska 3-2

6:0 u Elcheu bila je pljuska koja je trgnula reprezentativce, ali i cijelu naciju iz prelijepog sna iz kojeg se nismo željeli probuditi. Španjolci s novim izbornikom, odlučni da događaje u Rusiji ostave iza sebe, u potpunosti su nadigrali emocionalno ispražnjene i umorne Vatrene te kobne rujanske večeri. Dva mjeseca kasnije, na prepunom Maksimiru, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je jednu od svojih najkarakternijih pobjeda.

Dalić je pristupio utakmici bez mnogo filozofiranja te je, kao što je i sam rekao na press konferenciji, odabrao postavu koja se nametala sama po sebi. Tim potezom je još jednom pokazao svoju najveću kvalitetu, a to je prepoznavanje situacije, odnosno utakmice u kojoj je manje zapravo više. Svjestan da će protiv tehnički dotjeranije, a naposljetku i individualno kvalitetnije reprezentacije, najvažniji biti pristup, izabrao je 11 najboljih igrača koje je imao na raspolaganju.

Postavio ih je u blok i odlučio svoje šanse tražiti kroz kontre. Sprječavanje Španjolske u dominiranju, odnosno preuzimanje kontrole nad posjedom bilo bi gotovo nemoguće, a u konačnici to ni nije stil koji najbolje odgovara hrvatskoj reprezentaciji. Stoga se Dalić odlučio na discipliniranost u fazi obrane, odnosno kompaktnost linija i obaveznu igru za sve igrače, a za razliku od utakmice u Elcheu, to je i dobio. Od Rebića se očekivalo bespogovorno odrađivanje obrambenih zadataka, ali odgovornost Kramarića, a pogotovo Perišića, čak je malo i iznenadila. Fokusiranost i pravovremene reakcije hrvatskog lijevog krila spriječile su da se ponovi noćna mora iz Španjolske i omogućavale su obrani kontrolu nad svojom trećinom.

Veliki postotak posjeda bilo je zapravo jedino u čemu su gosti dominirali, dok su dobro postavljeni blok Hrvatske morali probijati direktnim dodavanjima ili bezgrešno odrađenim brzim akcijama nakon osvojene lopte, kao što je to bio slučaj kod njihovog prvog pogotka. Ipak, sasvim zaustaviti jednu takvu momčad u stvaranju prilika bilo je nemoguće, pa je stoga za Dalića bilo važno da njegova momčad također dolazi u šanse. Najefektivniji način za to bio je presing na zadnju liniju, koji je gotovo bez iznimke bio pravovremeno i rezonski izveden. Bez srljanja i individualnih izleta u prazno, svih šest igrača stvarali su presing sinkronizirano, nerijetko ostavljajući zadnju liniju Španjolske bez izlaza. Uostalom, na taj način je i pao prvi pogodak na utakmici. Savršen tajming izlaska u presing točno u situaciji kada lopta ide od vratara prema stoperu, osigurao je Hrvatskoj situaciju 6v5, u kojoj je cijela španjolska obrambena polovica bila zatvorena, a fantastične reakcije svih aktera pogotka kaznile su pomalo nonšalantni pokušaj izlaska iz presinga španjolske zadnje linije.

Nažalost, veselje nije dugo trajalo jer su nas Španjolci uhvatili na krivoj nozi i samo minutu nakon vodstva rezultat je opet bio na nuli. Aspas je fantastično proigrao utrčavajućeg Isca, a ostatak akcije je bio automatizam koji se protiv Španjolske ne brani. Taj pogodak je dao krila gostima te su se našli u nekoliko dobrih prilika, a utakmica se pretvorila u otvoreni dvoboj u kojem su obje momčadi tražile pobjedu. Loša reakcija gostiju na ubačaj donijela je Hrvatskoj novo vodstvo, ali i ne samo to, također je natjerala Španjolce da se još više otvore, što je značilo potencijalni dolazak u šansu kroz kontru. Tu kontru smo i dočekali u 72. minuti, ali nažalost Rebić, koji je fantastično tajmirao utrčavanje i odlično iskontrolirao loptu, ipak je pokazao da nema killer instinct potreban za pospremiti loptu u gol.

I kako to obično biva u nogometu, kazna je stigla i to na najokrutniji mogući način. Nespretno skrivljeni kazneni udarac od strane Vrsaljka, izazvao je crne misli u glavama navijača Hrvatske reprezentacije, a nevjerica kako su Vatreni ponovno ispustili pobjedu iz ruku rijetko koga nije zahvatila. Na sreću, igrači su bili jedni od tih koje takvo razmišljane nije obuzelo te su se nastavili boriti do kraja, ne pristajući na bod. „Šestica“ iz Elchea bila je prejak motiv za skupinu koja je vjerovala u sebe i pogodak je morao doći.

Reakcija Dalića na Rebićev sindrom „posljednjih dvadeset minuta“ u kojima umor stupa na snagu i izjeda njegovu disciplinu, ponovno je bila pravovremena, a Brekalova predstava u maniri najvećih rutinera s klupe odigrala je ključnu ulogu kod pobjedničkog pogotka naše reprezentacije. Jedvajeva hladnokrvnost također je za svaku pohvalu, a njegova cjelokupna predstava dala je tračak nade da bi se od njega ipak mogao stvoriti lijevi bek, što je već tradicionalno daleko najproblematičnija pozicija u reprezentaciji.

Zapravo najveća zamjerka ide na račun Lovre Kalinića, koji se činio izuzetno nesiguran u svojim reakcijama. Loša sezone na golu Genta uzela je svoj danak, a bez obzira na činjenicu što on nije jedini, a niti najveći krivac za rezultate svog kluba, broj primljenih pogodaka očigledno je utjecao na samopouzdanje hrvatskog broja jedan. Ipak, ni on nije pružio toliko lošu predstavu, te ne bi trebali biti previše kritični prema njemu.

Ova pobjeda nije umanjila tragediju iz Elchea koja će ostati duboko urezana u pamćenja svih onih koji su tu utakmicu gledali, niti je spriječila da taj neslavni rekord još dugi niz godina ostane lebdjeti nad hrvatskom reprezentacijom. Nije poslužila niti kao osveta Španjolcima, jer je 6:0 ipak kategorija za sebe. Ali to nije ni važno, jer smo dobili nešto važnije u kontekstu događanja u proteklih nekoliko mjeseci, a to je dokaz da je Hrvatskoj reprezentaciji i dalje mjesto među samom elitom te da je spomenuti poraz bio samo ekstremno loš dan, a ne realno stanje stvari.

Ostanak u elitnoj skupini Lige nacije nije toliko blizu, ali Hrvatska ima svako pravo nadati se pobjedi na Wembleyu, a uz ovakav pristup ona ne bi trebala biti ni toliko daleko. Utakmica protiv Španjolske nije bila savršena i mjesta za napredak uvijek ima, no mentalitet koji je ova skupina igrača razvila pod vodstvom Dalića moćna je stvar, a igrači je vrlo dobro znaju iskoristiti.

Iskupljenje u Maksimiru
6:0 u Elcheu bila je pljuska koja je trgnula reprezentativce, ali i cijelu naciju iz prelijepog sna iz kojeg se nismo željeli probuditi. Španjolci s novim izbornikom, odlučni da događaje u Rusiji ostave iza sebe, u potpunosti su nadigrali emocionalno ispražnjene i umorne Vatrene te kobne rujanske večeri. Dva mjeseca kasnije, na prepunom Maksimiru, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je jednu od svojih najkarakternijih pobjeda. Dalić je pristupio utakmici bez mnogo filozofiranja te je, kao što je i sam rekao na press konferenciji, odabrao postavu koja se nametala sama po sebi. Tim potezom je još jednom pokazao svoju najveću kvalitetu, a ...
Iskupljenje u Maksimiru
6:0 u Elcheu bila je pljuska koja je trgnula reprezentativce, ...
Tako da, daleko od toga da je on odigrao savršenu utakmicu, ali nije to bilo nimalo loše i moglo bi se njega pretvoriti u lijevog beka uz dovoljno volje s njegove strane. - Bateman, 17.11.18. 16:24, 0 0 0
Postavljanja su mu grozna i ne znam kako da ti to predočim. Elementarne stvari griješi. Milić u odsustvu drugih bekova jd MORAO dobiti prednost ispred Jedvaja. Niti je Jedvaj desni, a kamo li lijevi bek. - Fenix22, 17.11.18. 16:28, 0 0 0
Koliko je puta ove sezone bio zamijenjen na poluvremenu ili loše odigrao. U Leverkusena se nije nametnuo već su neki izostanci i promjena formacije sa 3 nazad uvjetovali njegovo uvrštavanje u prvih 11. - Fenix22, 17.11.18. 16:31, 0 0 0
Pogrešna dodavanja i nerezonska iznošenja lopte oduvijek jesu njegove mane, ali u situacijama kada je obrana bila postavljena nije loše izgledao. - Bateman, 17.11.18. 17:42, 0 0 0
Milić ima i dodavanja i rezonsko iznošenje lopte, dok Jedvaj nema. I na postavljenu obranu nije loš, Jedvaj. Znači ima 0.5 od 3 karakteristike za lijevog beka,a i takve su mu i za desnog beka. O čemu pričamo? Plus Milić ima dosta iskustva. - Fenix22, 17.11.18. 18:53, 0 0 0
01.11.
Tribina hipoteza

Prije otprilike mjesec dana Cardiff i Burnley susreli su se u sklopu sedmog kola engleske Premier lige. Utakmica koja nije privukla vjerojatno nikoga tko nije navijač spomenutih klubova, nakon završetka se pretvorila u glavnu temu na Otoku. Razlog tome nije bio rezultat, dobra predstava ili neki drugi nogometni razlog, već količina vremena u kojem je lopta bila u igri. Naime, navijači su u Cardiffu tog popodneva vidjeli samo 42 minute i 2 sekunde efektivne igre, što je najmanje još od 2013., kada su se susreli Aston Villa i Stoke (a tko drugi). A jedan od najzaslužnijih za taj „podvig“ bio je domaći kapetan Sean Morrison koji je sam potrošio više od osam minuta samo za potrebe izvođenja auta.

Nije ni čudo stoga što je IFAB (International Football Association Board), nezavisno tijelo zaduženo za donošenje Pravila nogometne igre, najavio da će se na sljedećem sastanku između ostalog raspravljati o dvije promjene koje se tiču vremena - mogućnost da igrač koji izlazi iz igre učini to na bilo kojem dijelu terena, te zabrana obavljanja zamjena u sudačkoj nadoknadi. Prvi prijedlog se čini razuman, te je u nekoj inačici već stupio na snagu ne toliko davno, a riječ je o mogućnosti da ozlijeđeni igrač smije napustiti teren na bilo kojem dijelu kako bi ušla njegova zamjena. Drugi se prijedlog pak čini previše ekstreman i gotovo sigurno neće biti usvojen, iako temelj za njega postoji.

Taktičke zamjene

IFAB je došao do zaključka kako se u Premier ligi postotak zamjena obavljenih u sudačkoj nadoknadi (90. minuta +) od sezone 2011/12 do sezone 2017/18 podigao s 21.3% na 24.3%, dosegnuvši praktički četvrtinu svih zamjena. Pretpostavivši da prosječna nadoknada u Premier ligi iznosi 6 minuta (podaci uzeti sa Statsbomba koji je najdetaljnije izanalizirao ovu problematiku), dolazimo do podatka da se praktički 25% svih zamjena obavlja specifično u posljednjih 6% vremena. A kako statistički podatak ne vrijedi gotovo ništa bez konteksta, potrebno je objašnjenje što je točno problem u spomenutom podatku. Naravno, u pitanju je sudac, odnosno njegova procjena kod produljenja već određene sudačke nadoknade.

Kada glavni sudac utakmice kaže svom kolegi pokraj klupe koliko će iznositi nadoknada, broj koji četvrti sudac pokaže određuje najkraće vrijeme koje će se još igrati te je nakon isteka tog vremena glavni sudac ovlašten po vlastitoj procjeni dodatno produžiti igru bez javnog objašnjenja. Nepisano pravilo glasi da se za svaku zamjenu i pogodak vrijeme produžava za 30 sekundi, ali takvi primjeri su rijetkost. Ono što većinom gledamo jest konačni zvižduk suca čim istekne određeno vrijeme, bez obzira na to što su u tom vremenu možda bile izvršene tri zamjene od koje je svaka oduzela i više od trideset sekundi efektivne igre. Također, zadržavanja lopte pri izvođenju kornera, gol-auta ili slobodnih udaraca gotovo nikada se ne nadoknade, a vrijeme koje to zadržavanje oduzme kada se tome pribroji i eventualno pokazivanje žutog kartona igraču te njegovo daljnje prigovaranje, nerijetko oduzmu i blizu minute. Ako na to sve još dodamo i „ozljede“ igrača, dolazimo do situacije u kojoj momčad koja gubi često ni ne uspije organizirati pošteni napad.

„Čista“ igra

Iz tih razloga IFAB je prošle godine raspravljao i o još jednom prijedlogu, a to je skraćivanje utakmice na 60 minuta (2 x 30), ali s tim da bi se vrijeme zaustavljalo svaki put kada bi lopta bila „mrtva“. Kod tog koncepta postoji nekoliko problema. Prvi je taj na koji način bi se reguliralo vrijeme koje igrač ima za izvođenje prekida. U postojećem konceptu u kojem vrijeme bez prestanka teče, igrač biva kažnjen kada pretjera s odugovlačenjem jer na taj način oduzima vrijeme za igru. S obzirom na to da se suci ne drže slijepo Pravila nogometne igre, pa sukladno tome primjerice ne dosuđuju indirektne udarce kada vratar drži loptu u ruci više od predviđenih 6 sekundi (a što je slučaj gotovo uvijek), zaustavljanje vremena ne bi imalo smisla bez neke vrste „futsalskog“ odbrojavanja. Jer kada bi vrijeme stajalo, protivnička momčad ne bi radila pritisak na izvođača koji im ne oduzima vrijeme, a suci bi imali još teži posao procijeniti kada je igrač pretjerao. No to bi za sobom potencijalno povuklo neke probleme kod taktičke prilagodbe prekidima, odnosno pristup njima bi se morao poprilično izmijeniti.

Drugi problem je pitanje što kada sat otkuca 60:00? Da li bi se vrijeme zaustavilo bez obzira gdje se lopta nalazi, kao u hokeju ili rukometu? Da li se isto takvo pravilo može uopće primijeniti u nogometu koji je nemjerljivo sporiji i s nemjerljivo duljim terenom, te u kojem u konačnici pada nemjerljivo manje pogodaka?

Ovdje moram reći da primjer za gore navedeni koncept postoji, a iskusio sam ga i sam igrajući sveučilišni nogomet u SAD-u. Jedina razlika bila je u tome što je utakmica i dalje trajala 90 minuta (2 x 45) umjesto IFAB-ovih predloženih 60. Moram priznati da je bilo izuzetno čudno odjednom izgubiti mogućnost „krađe“ koje sekunde u situaciji kada vodiš, a koja je dio nogometnog folklora i ona draž koja raspiruje strasti, dok se na sirenu koja bi se začula svaki put po isteku 90. minute, bez obzira gdje se lopta nalazi, ne bih naviknuo vjerojatno nikada. No moj osobni dojam je isključivo to, te se treba promatrati kao relativna stvar.

Da li količina efektivne igre korelira s uspješnosti momčadi?

Pa da se onda vratimo na objektivne stvari. Istraživanja su pokazala da prosječno vrijeme efektivne igre u posljednjih desetak sezona utakmica Premier lige iznosi oko 54 minute. Svake sezone bi se dogodilo par utakmica u kojima bi količina efektivne igre iznosila između 40 i 45 minuta, kao i par onih koje bi otišle čak i do 66 minuta. Očekivano, u ovoj prvoj kategoriji gotovo uvijek bi jedan od sudionika bio Stoke City, dok su u ovu drugu kategoriju ulazile momčadi kao što su, Liverpool, Manchester United, Arsenal, Chelsea i ostatak elite.

Tijekom godina rađene su razne statističke analize kojima je cilj bio vidjeti da li se količina efektivne igre može povezati s uspješnosti momčadi, ali čvrstog dokaza nije bilo. Možda najlogičnija premisa bila je istražiti postoji li korelacija između posjeda lopte i količine efektivne igre, ali istraživanja u posljednjih nekoliko sezona ni u tom slučaju nisu našle poveznicu.

Ponukan time, odlučio sam i sam napraviti analizu protekle sezone Premier lige i došao do istih zaključaka:

  1. Pozicija na tablici nije u korelaciji s prosječnom količinom efektivne igre u utakmicama u kojima ta momčad sudjeluje, kao što je vidljivo na tablici ispod. Odnosno može se naći poveznica ako gledamo najboljih šest momčadi, ali ostatak tablice nam govori da je razlog tome njihova iznadprosječna kvaliteta više nego količina efektivne igre kao takva. Naime, momčadi su poredane s obzirom na redoslijed kojim su završile prošlu sezonu, gledano s lijeva na desno, pa tako možemo vidjeti da tri momčadi s najmanjom količinom efektivne igre okupiraju 7.,8. i 13. mjesto na tablici. Uzmemo li u obzir da se na 7. mjestu nalaze možda i najveći overachieveri prošle sezone – Burnley, možemo zaključiti kako se količina efektivne igre može zapravo pripisati taktici koju određena momčad njeguje i ničem više. U prilog tome ide i podatak da su dvije momčadi koje su ispale iz najelitnijeg razreda imale iznadprosječnu količinu efektivne igre.
  2. Posjed lopte pojedinih momčadi ni u sezoni 2017/18 ne korelira s njihovom količinom efektivne igre. Poveznica se ponovno može naći kod šest najboljih momčadi, ali kao i u prijašnjoj tablici, to se može objasniti kroz njihovu iznadprosječnu kvalitetu. Ono što je zanimljivo jest to da na drugom kraju grafa nemamo nijednu momčad koja negativno „dominira“ u oba segmenta. Pa tako možemo vidjeti da WBA ima već spomenutu iznadprosječnu količinu efektivne igre uz najniži postotak posjeda, dok West Ham ima osjetno najnižu količinu efektivne igre uz samo malo ispodprosječni postotak posjeda. Također, na grafu imamo i dvije izražene anomalije: Brighton ima neobično visoku količinu efektivne igre s obzirom na nisku količinu posjeda, dok je Burnley blizu dna u oba segmenta, a kao što smo već rekli zauzeli su visoko 7. mjesto.

Spomenuti podaci nam dokazuju kako zapravo nema niti jedne relevantne poveznice između količine efektivne igre, posjeda i konačnog mjesta na tablici pojedine momčadi, a to se može objasniti time da jedna momčad ne može sama utjecati na količinu efektivne igre u pojedinačnoj utakmici. Razlog tome je što primjerice Stoke, koji je gotovo uvijek jedan od sudionika susreta s ekstremno malom količinom efektivne igre, ne može značajno smanjiti vrijeme koje npr. Liverpool provodi s loptom u nogama, te sve što mogu učiniti jest zadržavati vrijeme kod svojih prekida i eventualno se izležavati po terenu. Jer Liverpool će i dalje brže izvoditi prekide i manje provocirati prekršaje, kao što će ih manje i raditi. A upravo zbog te minimalne razlike koja se stvara u takvim utakmicama ide se „u prilog“ velikim momčadima kada gube na način da sudačka nadoknada većinom bude izdašnija (sjetite se samo „Fergie time-a“). Iz tog razloga problem premale količine efektivne igre nastaje praktički samo kada se susretnu dvije momčadi koje njeguju stil igre koji se oslanja na mnogo prekida i sporo izvođenje istih, te se ne može reći da su takve utakmice pravilo.

Manja količina efektivne igre = lošija utakmica?

„Količina efektivne igre utječe na kvalitetu utakmice, odnosno što je dulje lopta u igri, to je utakmica kvalitetnija.“, izjava je koja zvuči nepogrešivo logično. No postoji način kako dokazati da to ne mora uvijek biti točno, a za njega ćemo se obratiti dobroj staroj Opta-i. U sezoni 2016/17 Swansea je ugostio Crystal Palace te su te dvije momčadi odigrale jedan od najuzbudljivijih i najluđih susreta posljednjih godina, a koji je u konačnici završio 5:4 u korist domaćina zahvaljujući preokretu u sudačkoj nadoknadi. Dakle vidjeli smo devet golova u utakmici koja je trajala 100 minuta. Pitate se koliko je od toga bilo efektivne igre? Odgovor glasi: 44 minute. Iznadprosječne količine prekršaja i kornera te proslave pogodaka potrošili su toliku količinu vremena da je i 10 minuta nadoknade bilo premalo, ali nitko se nije žalio poslije utakmice kako nije bio zabavljen.

A kako bi potkrijepili zaključak iz prošlog odlomka kako jedna momčad ne može značajno utjecati na količinu efektivnog vremena u pojedinoj utakmici, spomenut ću kako su samo par tjedana prije spomenute utakmice, Swansea i Manchester United odigrali susret u kojem je lopta u igri bila 64 minute.

Dakle jasno je da količina efektivne igre ne mora biti odrednica kvalitete utakmice, ako utakmicu gledamo kao neovisni entitet, odnosno ne uzimajući u obzir generalnu kvalitetu momčadi koje sudjeluju te "objektivnu" kvalitetu prikazane igre. Razlog iz kojeg u ovom slučaju te stvari stavljam u drugi plan jest taj što je upravo segment svake utakmice pojedinačno ono što IFAB ustvari brine. A kako znamo da je to tako?

Magični broj 56

Iako je Premier liga ta koja se najviše spominje u kontekstu prekratke efektivne igre, istraživanje Statsbomba pokazalo je da to nije istina, već da je u potpunosti u skladu s ostatkom liga petice. U periodu od 2010. do 2017. prosjek efektivne igre u Seriji A iznosio je 56 minuta, u Bundesligi i Ligue 1 55 minuta, dok se u La Ligi igralo najmanje – 54 minute. No ono što je zanimljivo jest razlog zbog kojeg su brojke iznimno slične.

Naime, prosječna količina sudačke nadoknade kroz spomenuti period u Bundesligi je iznosila 3 minute, u La Ligi i Ligue 1 4 minute, u Seriji A 5 minuta, a u Premier ligi  - 6 minuta. Dakle evidentno je da sve elitne lige „naštimavaju“ vrijeme efektivne igre na brojku od 56 minuta (a u tome su i uspjele posljednjih sezona), dok jedino La Liga malo kaska. Također, važno je naglasiti da spomenuta sudačka nadoknada ne znači broj koji četvrti sudac pokaže na semaforu, već stvarna količina vremena koja protekne od 90:00 do trenutka kada sudac odsvira kraj. Kao dokaz „naštimavanja“ vremena poslužit će naputak koji su dobili njemački suci prošle sezone, a u kojem im je rečeno da posebno obrate pozornost na vrijeme unutar sudačke nadoknade koje se potroši na razno razne stvari koje zaustavljaju igru te dodatno produlje utakmicu po vlastitom nahođenju. Pa su tako prošlosezonske utakmice Bundeslige u prosjeku bile nadoknađivane 4 minute.

Zanimljivo je također da Premier liga prednjači po duljini nadoknade u prvom poluvremenu, pa tako iz tablice ispod možemo vidjeti da je između sezona 2012/13 i 2016/17 bez nadoknade završavalo niti 1% prvih poluvremena na Otoku, dok u se u drugim elitnim ligama taj postotak kretao između 30% i 50%. Minuta nadoknade se manje-više u svim ligama određivala u istom postotku, dok je kod dvije minute Engleska ponovno iskakala. Naime, engleski suci određivali su dvije minute nadoknade u nešto manje od 40% slučajeva, dok se u ostalim ligama ta brojka kretala između 13% i 22%. Kod većih nadoknada Premier liga je također prednjačila.

Jasno je, dakle, da lige u suradnji sa sudačkom organizacijom konstantno rade na balansiranju efektivnog vremena igre te da „magični broj“ iznosi 56 minuta. S obzirom na to da je IFAB predlagao 60 minuta efektivne igre, čini se da nema potrebe za tako ekstremnim mijenjanjem pravila zbog četiri minute.

Također moram spomenuti i još jednu činjenicu koja, uvjetno rečeno, dokazuje da IFAB od starta nije ni očekivao da će se količina efektivne igre približiti stvarnom trajanju utakmice, a to je Pravilo 7. nogometne igre. Ono se tiče događaja koji se trebaju uzeti u obzir kod nadoknade vremena, a u njemu se nigdje ne spominje količina vremena koja otpada na izvođenje prekida, osim u slučajevima očiglednog odugovlačenja.

Uzevši sve u obzir jasno je da IFAB želi utjecati na trajanje svake utakmice „ponaosob“, jer prosječno trajanje efektivne igre svih utakmica je vrlo blizu onoga čemu zakonodavci teže. Bez obzira na to, njihov prijedlog je i dalje valjan, no dojam je da se željeni efekt može dobiti i mnogo manje ekstremnim putevima.

Nadoknada nadoknade

Zabrane zamjena u sudačkoj nadoknadi dovela bi do neizbježnih komplikacija na ovaj ili onaj način, te je upitno koliko bi se postigao željeni cilj. Ako bi se dozvolile zamjene samo ozlijeđenih igrača, bilo bi vrlo jednostavno odglumiti ozljedu svakome tko treba izaći iz igre, a ako bi se pak uvela apsolutna zabrana, viđali bi još više vremena utrošenog na „ozlijeđene“ igrače koji bi ucjenjivali činjenicom da moraju nekako doći sebi jer ih nitko ne može zamijeniti.

Vrlo jednostavno, ono što se treba promijeniti jest pristup sudaca. Odnosno, na snazi treba biti velikodušna nadoknada svake izmjene, izležavanja i zadržavanja vremena unutar već određene sudačke nadoknade, te strože sankcioniranje predugog izvođenja prekida općenito. Možda nisu svi gledali osam minuta Seana Morrisona u Cardiffu, ali svi se dobro sjećaju Jonasa Knudsena, danskog lijevog beka koji je protiv Hrvatske nerijetko trošio i po minutu dok bi s jednog kraja terena dotrčao na drugi kako bi izveo aut. Izvođenje auta jednostavno nije predviđeno da potroši vremena koliko i izvođenje slobodnog udarca, te bi suci trebali biti ti koji će držati potrošnju vremena pod strožijom kontrolom. Jer iako već spomenutim Pravilom 7. nije određeno da se nadoknadi vrijeme potrošeno primjerice na izvođenje auta, logično je zaključiti da nije predviđeno ni to da će igrač trčati po cijelom terenu i izvoditi sve ubačaje sa strane.

Zaključak

Mijenjanje trajanja utakmice i uvođenje zaustavljanja vremena bio bi ekstreman potez i svojevrsni udarac na same temelje nogometa. Jer trajanje utakmice i koncept nezaustavljanja vremena jedne su od odrednica nogometne taktike, kao što je uostalom i definirano od strane UEFA-e. Na nogometnoj akademiji jedna od prvih stvari koje se nauče jest da su sudac, navijači, stadion, teren, vrijeme, pa čak i vremenski uvjeti sve taktički instrumenti, odnosno varijable koje se mogu na određene načine „iskoristiti“. Pa se tako primjerice konstantne provokacije Diega Coste mogu okarakterizirati kao taktičko sredstvo (koliko god ono nesportsko bilo), za razliku od Suarezovih izljeva bijesa koji su bili isključivo i samo to.

No kao i u svemu, potrebno je naći mjeru i ne pretjerivati, pa tako ni momčadi ne bi smjele iskorištavati koncept nezaustavljanja vremena u nogometu, a oni koji bi to trebali držati pod kontrolom su suci. Njihova je prva i zadnja, te su oni jedini zaduženi za reguliranje onoga što se smije a što ne smije na terenu. Stoga naputci za strožije sankcioniranje ponašanja koja nisu u skladu s duhom igre te odriješene ruke kod produljivanja nadoknade, stvari su koje se čine dovoljne za utjecati na situacije koja muče IFAB, ali i nogometnu javnost.

Problematika količine efektivne igre u nogometnoj utakmici
Prije otprilike mjesec dana Cardiff i Burnley susreli su se u sklopu sedmog kola engleske Premier lige. Utakmica koja nije privukla vjerojatno nikoga tko nije navijač spomenutih klubova, nakon završetka se pretvorila u glavnu temu na Otoku. Razlog tome nije bio rezultat, dobra predstava ili neki drugi nogometni razlog, već količina vremena u kojem je lopta bila u igri. Naime, navijači su u Cardiffu tog popodneva vidjeli samo 42 minute i 2 sekunde efektivne igre, što je najmanje još od 2013., kada su se susreli Aston Villa i Stoke (a tko drugi). A jedan od najzaslužnijih za taj „podvig“ bio ...
Problematika količine efektivne igre u nogometnoj utakmici
Prije otprilike mjesec dana Cardiff i Burnley susreli su se ...
29.10.
Tribina hipoteza

U derbiju 10. kola Serije A Napoli je ugostio Romu na svom San Paolu. Sarriball-a više nema, ali Napoli je manje-više zadržao prošlosezonski standard te je uz drugo mjesto na domaćoj ljestvici zabilježio respektabilne rezultate u Ligi prvaka. Nakon kiksa protiv Crvene Zvezde pobijedili su Liverpool, dok su ih prošle srijede sekunde dijelile od punog plijena s Parka prinčeva. Ono što je Ancelotti donio Napoliju jesu pragmatičnost i sposobnost iskorištavanja protivničkih slabih točaka, istovremeno ne gušeći kreativnost i napadačku orijentiranost momčadi, te je dokazao da se njegova momčad može nositi s europskom elitom. Roma je pak pokazala znakove pada u odnosu na prošlu sezonu, ali u posljednje vrijeme izgledaju bolje i dokazuju da je kvaliteta u njihovim redovima još uvijek prisutna.

Ancelotti je postavio svoju momčad u klasičnu 4-4-2 formaciju, s Insigneom i Milikom u vrhu napada te Callejonom na desnoj strani, koji je imao smanjenu odgovornost u fazi obrane. Gosti su, s druge strane, izašli u klasičnih 4-5-1 kojeg su se držali disciplinirano tijekom cijele utakmice, a najbolji dokaz tome jest njihov positional report, koji je bio neobično „pravilan“.  

Roma je otvorila utakmicu s jasnom namjerom da uhvati Napoli na krivoj nozi, a u tome su i uspjeli. Mnoštvo šablonskih izlazaka u protivničku polovicu funkcioniralo je protiv Napolija koji je poprilično nedisciplinirano stajao u fazi obrane. Svi igrači bili su fokusirani prvenstveno na loptu umjesto na prostor, te je bilo poprilično jednostavno izigrati ih. Stoga nije bilo iznenađujuće kada je na taj način je Roma postigla zgoditak u 14. minuti. Obrana domaćina je ispala poprilično naivno te su gostujući igrači stvorili višak u završnici, a to je omogućilo Underu da povratnom loptom uposli Džeku koji ju je dalje proslijedio strijelcu El Shaarawyju.

Cijelo prvo poluvrijeme gosti nisu odustajali od te filozofije, pa su tako momčadi bile poprilično izjednačene gledajući statistiku, iako je Roma u kontekstu izgradnje napada izgledala čak i opasnije. Under je pravio probleme plavoj obrani, a tome je dosta pridonijela već spomenuta nedisciplina domaćih u fazi obrane, odnosno situacije u kojima svi gledaju Undera, ne vodeći računa o prostoru i drugim igračima.

Roma se pak branila izuzetno disciplinirano, držeći visoko zadnju liniju i hvatajući domaće napadače u offside zamke, pa je tako Napoli imao deset dosuđenih zaleđa. Kompaktna zadnja četvorka uz veliku pomoć De Rossija i N`Zonzija tjerala je Napoli na udarce izvana i centaršuteve, te individualne akcije. Pa je tako najbolja prilika za Partenopei došla nakon fantastičnog solo prodora Ruiza. Stoga ogromna količina udaraca i ubačaja na kontu Napolija nije bila iznenađujuća, no srećom po goste, Olsen je cijelu utakmicu bio na visini zadatka i odlično zaustavljao pokušaje domaćina.

U drugom poluvremenu Napoli je krenuo još agresivnije ali Roma nije pokazivala znakove pada. Ipak, čim su domaćini počeli dolaziti u završnicu s više igrača, otvarale su se razne opcije za probijanje obrane, koje je Napoli dobro iskorištavao. Ubrzo je kombinatorika tehnički kvalitetnih domaćina počela ranjavati obranu gostiju, te je ona postala prisiljena dublje se uvlačiti, što je omogućavalo Napoliju da bude opasniji. I dalje su u većini slučajeva bili prisiljeni tražiti šansu preko bokova, većinom lijevog, s razlikom što su sada lopte upućene u šesnaesterac bile direktnije i smislenije. U jednoj od takvih akcija Napoli je postigao i pogodak, koji je opravdano bio poništen zbog zaleđa, no poruka protivnicima bila je poslana.

Ancelotti je dobro pročitao Di Francesca te shvatio da u drugom poluvremenu Roma ne predstavlja veliku opasnost ako njegova obrana odradi posao kako treba, uvidjevši kako je plan gostiju sačuvati vodstvo pod svaku cijenu. Ideja Di Francesca nije bila bez pokrića, no često momčad koja igra, uvjetno rečeno, pozitivan nogomet biva nagrađena, čak i kada ne uspije izgraditi stopostotnu šansu. Tako je i Napoli uzeo bod zahvaljujući sretnom odbijancu, kojem je pak prethodilo još jedno prebacivanje obrane popraćeno povratnom loptom. Iz svih pokazatelja, ali i iz same utakmice, jasno je da je Napoli zaslužio najmanje bod. U prilog tome ide i heatmap, pokazatelj koji često zna biti varljiv, ali koji ovoga puta govori istinu. Iz njega tako možemo iščitati koliko je zapravo Napoli bio dominantan.

Ancelotti je još jednom dokazao kako je sposoban izvući najbolje iz svoje momčadi, no kako ipak nije čudotvorac. Pobjeda protiv Liverpoola bila je poseban podvig, a još jedan takav je umanjila samo Di Marijina majstorija. No protiv Rome je morao izvlačiti bod, bod koji jest zaslužio ali bez kojeg je vrlo lako mogao ostati. Jer Di Francesco je napravio sve da zaustavi svog idola, hrabro se oslonivši da će Olsen uz pomoć obrane pokupiti sve ono što treba, a čega će neizbježno biti napretek. Plan je bio dobro osmišljen, a u konačnici i izveden. Zapravo bi se Romina sinoćnja obrana mogla opisati frazom iz američkog nogometa po kojoj su godinama poznati New England Patriotsi, a koja glasi: „bend but don`t break“, ili u (najbližem mogućem) prijevodu: „savini se ali se nemoj slomiti“. No kada se suočiš s 48 ubačaja, zakon brojeva ti kaže da će se vjerojatno iz jednog od njih i izroditi nešto.

Iako je Napoli dokazao da je bolja momčad, Roma ima potencijal podići se do prošlosezonske razine. Poprilično moćan napad popraćen je dobrim veznim redom i čvrstom i discipliniranom obranom, ali i vratarom koji se čini idealan za ovu momčad i talijansku ligu općenito. Dobra utakmica na San Paolu poslužila je kao još jedan dokaz da se Serie A vraća u sam vrh elitnog nogometa te da derbiji definitivno više nisu samo utakmice u kojima je Juventus jedan od sudionika ili milanski dvoboj.

Serie A is back!
U derbiju 10. kola Serije A Napoli je ugostio Romu na svom San Paolu. Sarriball-a više nema, ali Napoli je manje-više zadržao prošlosezonski standard te je uz drugo mjesto na domaćoj ljestvici zabilježio respektabilne rezultate u Ligi prvaka. Nakon kiksa protiv Crvene Zvezde pobijedili su Liverpool, dok su ih prošle srijede sekunde dijelile od punog plijena s Parka prinčeva. Ono što je Ancelotti donio Napoliju jesu pragmatičnost i sposobnost iskorištavanja protivničkih slabih točaka, istovremeno ne gušeći kreativnost i napadačku orijentiranost momčadi, te je dokazao da se njegova momčad može nositi s europskom elitom. Roma je pak pokazala znakove pada u ...
Serie A is back!
U derbiju 10. kola Serije A Napoli je ugostio Romu ...

Respekt: kex1926, Dado_M, BruceWayne,

Slažem se: BruceWayne, chelsea_2012,

25.10.
Tribina hipoteza

Nakon uspješne ekspedicije na Stamford Bridge, Manchester United je ugostio jednog od favorita za osvajanje Lige prvaka – Juventus. Mourinhovo taktičko nadmudrivanje protivnika tijekom cijele karijere mu je donosilo uspjeh, a ni u subotu nije bilo ništa drugačije. Gašenje Chelseajeve nepobjedive igre i svađanje „Sarriball“-a na dobri stari talijanski „uguraj u loptu u gol kako god znaš i umiješ“ kupilo je nove kredite portugalskom stručnjaku, a nadimak Special One opet je počeo titrati na usnama mnogih. Sinoć pak, Mourinho je osjetio kako je to biti na drugoj strani, odnosno kako je to igrati protiv „Mourinha“.

Mandžukićeva ozljeda činila se kao problem za Allegrija, ali ako je postojao protivnik protiv kojega se njegov izostanak ne bi osjetio, to je bio Manchester United. 4-3-3 s Ronaldom na njegovoj klasičnoj poziciji, Cuadradom na drugom krilu i Dybalom u sredini trebalo je omogućiti gotovo bezgraničnu fluidnost napadačkom trozupcu, a tako je u konačnici i bilo. Dybala nije igrač koji će dozvoliti da Ronaldo „upravlja“ s njim, ali je svejedno igrač koji zna kako sebi pronaći prostor kada igra na poziciji koja mu to dozvoljava. Tako smo ove sezone mogli vidjeti kako Mandžukić „prati“ Ronalda u stopu i u završnoj fazi ulazi u ispražnjeni prostor, dok Dybala uglavnom drži svoj prostor te po potrebi ulazi u ispražnjeni.

Allegri je znao da će Mourinha teško pobijediti na račun individualne kvalitete igrača i njihovog mijenjanja pozicija, te da mu je potrebno nešto više. Znao je i da si može priuštiti manjak obavezne igre prema natrag od strane Ronalda i Dybale jer Unitedov fokus ionako nije usmjeren prema izgradnji napada. Stoga je napravio ono jedino što bi ga u startu stavilo u superiorni položaj u odnosu na Mourinha – prilagodio mu se. Točnije, detektirao je slabe točke njegove momčadi i odlučio ih iskoristiti. U ovom slučaju to je bilo postavljanje Dybale u međuprostor iza leđa Pogbe i Matića, te usmjeravanje igre na Unitedovu lijevu stranu, preko koje je išla gotovo polovica Juventusovih napada.

Razloga za to bilo je nekoliko, pa krenimo redom. Cuadrado je tip krilnog igrača na kojeg uvijek možeš računati da će odgovorno izvršavati sve što se traži od njega, a njegova prodornost i brzina uvijek će stvoriti probleme protivničkoj obrani. Dodajmo u jednadžbu Ronalda koji ima potpunu slobodu kretanja (i koji je uostalom i asistirao za gol s desnog krila), te Sandra i Matuidija na drugoj strani kao otvorene opcije za eventualno prebacivanje težišta i dobit ćemo taktički besprijekornu ideju. Nadalje, talijanski strateg je sigurno pogledao Unitedovu utakmicu protiv Chelsea, a u kojoj je mogao vidjeti kako je Young uz pomoć Rashforda odlično kontrolirao svoju stranu i kako su plavci tu bili nemoćni. Uvidjevši da Ronaldo, čija je fizička sposobnost dobrano opala, neće uspjeti ostvariti prednost na toj, odlučio je prebaciti težište igre na suprotnu stranu. Stranu kojom ordiniraju nekoliko kilograma preteški Shaw i obrambeno pomalo neodgovorni Martial.

I već u 17. minuti Allegrijevi momci stvorili su priliku baš po toj strani, a koju su u konačnici i iskoristili. Ronaldov bijeg Martialu te Cancelovo pravovremeno dodavanje izbacili su cijelu Unitedovu lijevu stranu, a Dybalina fantastična kretnja donijela mu je nagradu u vidu pogotka. Istina je da je dobra reakcija Smallinga, koji je ispratio Cuadradov ulazak s lijeve strane, pala u vodu samo zbog krivo odbijene lopte koja je završila točno na nozi natrčavajućeg Argentinca, ali Mourinho se previše puta u karijeri našao na Allegrijevoj strani da bi mogao proklinjati Fortunu.

Ostatak prvog poluvremena prošao je u Juventusovoj dominaciji koja se najbolje očitovala kroz posjed lopte, a on je iznosio 70%-30% u njihovu korist. Taj posjed Allegriju je služio prvenstveno kako bi držao pod kontrolom domaćine koji su bili nemoćni protiv momčadi koja zapravo nije aktivno ni tražila pogodak. Jedina prava opasnost za De Gein gol bili su udarci izvan šesnaesterca, a koliko je Juventus strpljivo čuvao loptu govori nam podatak koji kaže da su imali manji broj lopti upućenih u napadačku trećinu od Uniteda. Gledano kroz udio tih lopti u ukupnom broju dodavanja, to bi iznosilo 33% svih dodavanja Uniteda naprema 20% Juventusa.

U obrani su Bianconeri držali 4-4-2, s tim da bi jedan igrač izlazio u pritisak na veznog igrača s loptom čim bi on prešao centar. Na taj način su vrlo brzo osvajali loptu, ili oduzimanjem ili presijecanjem. A razlog zbog kojeg je taj presing s jednim igračem funkcionirao jest Juventusova već tradicionalno dobra taktička organiziranost te konzervativni pristup Uniteda u izgradnji napada.

U drugom poluvremenu United je podigao razinu igre, pa su tako imali 49% posjeda, više udaraca i skoro jednak broj dodavanja. Ipak, za razliku od svog sunarodnjaka Sarrija, Allegri je bio spreman na to, te je bez problema ugasio svaki iole ozbiljniji pokušaj domaćina. Branjenje u klasičnom 4-4-2 pokazalo se neprobojnim za domaćine, a Mourinho je još jednom potvrdio da, kao što i sam kaže, „ne zna što je to napadački nogomet“, pa je do samoga kraja pragmatizmom pokušao slomiti pragmatični Juventus. A kako to većinom biva kada pragmatični napad naiđe na pragmatičnu obranu, mreža je ostala mirovati.

Mora se priznati da utakmica nije bila pretjerano zanimljiva prosječnom gledatelju, ali poslužila je kao ogledni primjerak vrhunskog taktiziranja s obje strane. Možda bi najpošteniji rezultat bio 0:0, ali ona mrvica koja je presudila bila je Allegrijeva prilagodba Mourinhu. Stoke City-ji, Burnley-ji i ostale engleske momčadi iz donjeg dijela ljestvice koje su znale „parkirati autobus“ u svoj šesnaesterac kada bi se susretale s Mourinhom, a na koje bi se on onda žalio i prozivao ih ubojicama nogometa, bile su nužno zlo u karijeri Portugalca. No ono s čime se sinoć susreo bilo je nešto novo, ne samo njemu, već nogometnoj javnosti. Sinoć se jedna elitna europska momčad odlučila prilagoditi njemu, ali ne na gore spomenuti način, već pomoću plana posebno skrojenog za tu prigodu.

Klopp, Sarri, Guardiola i ostatak elitnog društva imaju viziju kako bi se nogomet trebao igrati i nikada ne odustaju od nje. Allegri pak ima plan za svakog protivnika ponaosob, a zahvaljujući dovoljno kvalitetnom kadru, sposoban ga je i ostvariti. United je pod Mourinhom do sada izgledao kao momčad koja može "okrenuti" bilo koga, no to se sinoć promijenilo. Mourinho je sinoć osjetio ono što su osjetili manje-više svi elitni treneri koji su mu se suprotstavili tijekom godina, a to je kako izgleda igrati protiv momčadi koja te specifično udara tamo gdje te boli. I za to je Allegri zaslužio golemo priznanje.

Gledajući širi kontekst, utakmica nije bila pretjerano važna, atraktivni potezi su izostali, a nekolicina poluprilika ni približno nije bila dovoljna da zadovolji nogometne zaljubljenike. No ipak nam je dokazala tri stvari: 1. za Mourinhovu igru postoji lijek, 2. Juventus s pravom slovi za jednog od najizraženijih favorita Lige prvaka, 3. Mourinhu zaista nedostaje kvalitetniji kadar (iako se mora priznati da je i sam djelomice kriv za to).

Iako je sinoćnji šahovski dvoboj izgubio, Special One će ubrzo imati priliku za uzvrat, a do tada mora smisliti kako nadmudriti Allegrija, odnosno spriječiti ga u pokušaju da ovaj ponovno nadmudri njega.

Allegri "mourinhovski" pobijedio Mourinha
Nakon uspješne ekspedicije na Stamford Bridge, Manchester United je ugostio jednog od favorita za osvajanje Lige prvaka – Juventus. Mourinhovo taktičko nadmudrivanje protivnika tijekom cijele karijere mu je donosilo uspjeh, a ni u subotu nije bilo ništa drugačije. Gašenje Chelseajeve nepobjedive igre i svađanje „Sarriball“-a na dobri stari talijanski „uguraj u loptu u gol kako god znaš i umiješ“ kupilo je nove kredite portugalskom stručnjaku, a nadimak Special One opet je počeo titrati na usnama mnogih. Sinoć pak, Mourinho je osjetio kako je to biti na drugoj strani, odnosno kako je to igrati protiv „Mourinha“. Mandžukićeva ozljeda činila se kao ...
Allegri "mourinhovski" pobijedio Mourinha
Nakon uspješne ekspedicije na Stamford Bridge, Manchester United je ugostio ...
Svaka čast! - IstraSport, 25.10.18. 20:24, 0 0 0
21.10.
Utakmica tjedna: Chelsea - Manchester United 2-2

Kada se Sarrijev Chelsea, koji igra odličan nogomet i koji je na reprezentativnu stanku otišao neporažen, sastao s Mourinhovim Unitedom koji nije izgledao gore još od vremena kojih se ja ni ne sjećam, samo naivci su mogli misliti da domaćini imaju šanse pobijediti. U bizarnoj utakmici koja je trebala poslužiti kao, ne posljednji čavao u Mourinhovom lijesu, već kao godišnjica njegovog „pogreba“, završila je Chelseajevim „čupanjem“ boda u 96. minuti. Obrana protiv koje već unaprijed računaš na par golova zaustavila je najuzbudljiviji vezni red u Europi i Hazarda u formi, dok je dvostruki strijelac Uniteda bio čovjek koji ima noćne more od kritika svog trenera. No to je tako kada Mourinho igra protiv velikih momčadi. U svakoj takvoj utakmici šanse momčadi koje sudjeluju su 50:50, a sam Bog zna zašto.

Oba trenera su od samog početka postavili svoje momčadi očekivano. Sarri želeći nametnuti svoju igru, a Mourinho pokušavajući ubiti tu igru. United je očekivano stao u blok, dok su po izgubljenoj lopti u napadačkoj trećini stvarali pritisak na zadnju liniju i u krajnjem slučaju radili prekršaj, tako onemogućavajući Chelseaju izlazak u kontru. Ipak, nakon što su u početnih desetak minuta utakmice uvidjeli da se zadnja linija teško nosi s Chelsea-jevim pozicijskim nogometom, počeli su stvarati pritisak na heavy touch (odnosno loše primljenu loptu) u centralnom dijelu terena. Mata je imao široku ulogu u svim fazama igre i iako nije odigrao utakmicu za pamćenje, još jednom je dokazao svoju all-around vrijednost i visoku razinu profesionalizma.

Unitedovo branjenje prostora bilo je odlično, ali zato im je svaki individualni prodor bilo koga iz redova Bluesa stvarao probleme. Ipak, discipliniranost obrane i veznog reda ograničilo je igrače Chelseaja na samo par opasnih udaraca na gol.

U 21. minuti Chelsea je došao u vodstvo zahvaljujući Pogbi, koji je u očiglednoj man obrani kod udarca iz kuta, pustio Rudigera da neometano skoči na loptu. Njegova ljutnja na Lindelofa, ili ne znam ni ja koga, bila je u najmanju ruku degutantna, a u utakmici u kojoj momčad ne smije napravi ni najmanju grešku igrač od 100 milijuna eura barem ne bi trebao napraviti katastrofalnu. Ali to nije ništa novo za razmaženog Francuza koji je prije nekoliko godina izgledao kao budući materijal za Zlatnu loptu, a danas u većini slučajeva izgleda kao teret svojoj momčadi.

Da Alonso nije naivno pao u svom petercu i nerazumljivo ostao ležati tijekom cijelog Unitedovog napada, United ne bi dobio tu iskru koja ih je motivirala da ipak mogu uzeti bod/ove. Ovako je Barkley morao spašavati bod duboko u sudačkoj nadoknadi i postaviti rezultat neodlučenim, što i jest najpoštenije ali u kontekstu svega ipak nesretno po United. Zapravo su oba trenera od svojih momčadi dobili ono što su željeli, ali dojam je ostao da je United u tome bio uspješniji, iz razloga što Chelsea nije svojom igrom spriječio United u naumu, dok Crveni vragovi jesu njih u njihovom. Time su igrači Uniteda, po tko zna koji put, dokazali da su sposobni pobijediti bilo koga kada se stave u podređeni položaj, a da Mourinhova taktika pada kada trebaju dominirati. To je tako iz razloga što igrači koje United ima na rosteru vrijede i žele mnogo više od rigidne obrambene taktike protiv nemjerljivo slabijih protivnika, pa sukladno tome pružaju indolentne predstave u tim utakmicama. S utakmicama u kojima očekuju biti u podređenom položaju te u kojima je od ekstremne važnosti odraditi zadani posao kakvi god on bio, nemaju problema.

Unitedovoj, ionako konstantnoj, nemoći u izgradnji napada dodatno je kumovao odličan presing Chelsea na zadnju liniju, zbog čega su gosti u 18% slučajeva u kojima su imali loptu morali taj presing rješavati dugim loptama. Ali i iz toga se moralo kad-tad nešto izroditi, pa je tako njihov drugi pogodak došao nakon duge lopte preko desnog boka na Matu, koji je zaobišao Luiza i na taj način stvorio višak u zadnjoj trećini. Taj višak je trajao doslovno sekundu, ali svi sudionici su brzo i kirurški precizno odradili svoje zadatke i Chelsea se nije uspio obraniti.

Chelsea je u skoro 50% slučajeva gradio napad preko lijeve strane, a najveći razlog zašto nisu uspjeli ništa napraviti preko te strane je fantastična utakmica Ashleya Younga, koji bi vjerojatno dobro odigrao i na poziciji stopera kada bi to bilo potrebno. Od ukupno trinaest presječenih lopti Uniteda, on ih je sam imao pet. Također je imao 5 tacklea uz stopostotnu uspješnost te nijednom nije izgubio loptu, što je posebno fascinantno ako se uzme u obzir da je njegov broj dodira (58) bio među najvećim u redovima Uniteda.

Uz disciplinu u fazi obrane, United je pokazao sposobnost efikasnog vršenja pritiska na jedan od najboljih veznih redova Europe, ali to su radili prerijetko, ne želeći prepuštati veliki teret nestabilnoj zadnjoj liniji. Često su bili uspješni u tome te je ostao dojam da su mogli isprovocirati još koji turnover, Ali Mourinhovo ziheraštvo je neiskorjenjivo.

Sarrijev Chelsea je pokazao poteškoće u stvaranju šansi protiv momčadi koja se brani u dubokom bloku, ali igra je tu. Ideja je jasna, dobro ostvarena i lijepa za oko. Ono što preostaje Chelseaju jest pronaći plan B za utakmice u kojima se susretne s ovakvim tipom nogometa, što neće biti lako za Talijana koji fanatično ne pristaje na kompromise. Ipak, vezni red koji je uz Cityjev možda i najbolji u Europi i motivirani Hazard trebali bi osigurati Chelseaju borbu za naslov do samoga kraja, tim više što nemaju europske obaveze. Za europski vrh će im pak trebati vrhunski napadač koji je kompatibilan sustavu, jer ni Morata ni Giroud nisu ništa više od caretakera.

A što reći o Unitedu i Mourinhu? Što se više uopće može tu reći? U nekoj imaginarnoj ligi u kojoj bi ovaj United bio kvalitetom najlošiji, vjerojatno bi se borio za naslov, a ovako se grčevito bori za svaki bod. Više praktički ne postoji utakmica u kojoj je čudno kada Crveni vragovi ne pobijede, ali to nije ono što je najgore. Ono što je najgore jest činjenica da nakon više od dvije godine i potrošenih stotina milijuna eura/funti/čega hoćete, igra Uniteda ne izgleda ništa bolje, ništa manje bezidejno i ne pokazuje potencijal da bi se išta moglo promijeniti. Naravno, kao što sam već rekao, to nije slučaj kada im s druge strane stoji napadački orijentirana i igrom kvalitetnija momčad. U tom slučaju ideja je jasna: čvrsto i disciplinirano u obrani, u veznom redu također, a Lukaku neka čeka priliku za bijeg ili za eventualni killer-pass utrčavajućim krilima. Kada su se svi spomenuti zahtjevi ispunili, improvizacija smije stupiti na snagu. Jasnog plana za fazu napada jednostavno nema. I to je ono zbog čega se ova utakmica ne može smatrati uspješnom za United, bez obzira na zaustavljanje Chelsea i sve dobre stvari u fazi obrane. A to je također razlog zašto Lukakua nema nigdje u velikim utakmicama i zašto on, kao uostalom i svi igrači Uniteda, izgleda kao da vrijedi mnogo manje nego što je plaćen.

Chelsea čekaju ružičasta vremena koja pokvariti može samo nezadovoljni Hazard i moguće turbulencije oko kluba, koje se još ne naziru. United pak čeka frustrirajući ostatak sezone i (u idealnom slučaju) period tranzicije u kojima se kristalizira nova politika i novi igrački kadar. Kratkoročno gledano im nema pomoći, jer je od odlaska Sir Alexa Fergusona vođenje kluba loše, transfer politika nedefinirana, a izbor trenera nelogičan, te su klubu potrebne temeljite promjene.

Čak i da u nekom ludom slijedu događaja United uspije osvojiti Ligu prvaka, Mourinho neće biti prava osoba za vođenje momčadi niti će to izbrisati ijedan od spomenutih problema. Jer Mourinho je već duže vremena poput Caspera – duh trenera koji je nekada postojao i kojem nije više mjesto u tom svijetu, a kojeg istovremeno ne možeš ignorirati i na neki čudan način ne gledati na njegovu pojavu sa simpatijom.

Casper na klupi Manchester Uniteda
Kada se Sarrijev Chelsea, koji igra odličan nogomet i koji je na reprezentativnu stanku otišao neporažen, sastao s Mourinhovim Unitedom koji nije izgledao gore još od vremena kojih se ja ni ne sjećam, samo naivci su mogli misliti da domaćini imaju šanse pobijediti. U bizarnoj utakmici koja je trebala poslužiti kao, ne posljednji čavao u Mourinhovom lijesu, već kao godišnjica njegovog „pogreba“, završila je Chelseajevim „čupanjem“ boda u 96. minuti. Obrana protiv koje već unaprijed računaš na par golova zaustavila je najuzbudljiviji vezni red u Europi i Hazarda u formi, dok je dvostruki strijelac Uniteda bio čovjek koji ima noćne ...
Casper na klupi Manchester Uniteda
Kada se Sarrijev Chelsea, koji igra odličan nogomet i koji ...

Respekt: Fenix22, BruceWayne,

Ne slažem se: BruceWayne,

Respekt, ali moram priznati da se ne slažem - mislim da je Mourinho ipak zaslužo poneku pohvalu nakon jučerašnje utakmice.. - BruceWayne, 21.10.18. 15:28, 0 0 0
Naravno, i sve pozitivne strane sam spomenuo i pohvalio. On i dalje ima što za reći u utakmici u kojoj mu je cilj zaustaviti protivnika. Ali generalno ne smatram da je taj stil ni približno u skladu s jednim klubom koji United želi biti. - Bateman, 21.10.18. 18:43, 0 0 0
Sve pohvale Mourinho u kontekstu utakmice, ali htio sam reći da ona ne smije skrenuti pažnju s onoga kako stvari inače izgledaju. Uostalom i napisao sam da bi se United sigurno borio za naslov u ligi u kojoj bi bili objektivno najslabiji. - Bateman, 21.10.18. 18:50, 0 0 0
Vidjeli smo dva Uniteda- prvi koji Mourinho želi vidjeti i drugi koji navijači žele vidjeti. Mislim da ovaj drugi itekako može postati prvi.. - BruceWayne, 22.10.18. 19:21, 0 0 0
18.10.
Treba li Bayern otpustiti Kovača?

Dojam je da je Bayern izgubio onu kolektivnu igru s kojom je pokorio Europu, ponajviše zbog Robbena, Riberyja i Mullera koji su fokusirani prvenstveno na sebe a tek onda na momčad. Od jednog od najboljih igrača na svijetu, za kojeg se nije moglo specificirati da li je vezni igrač ili napadač, a koji je postizao ogroman broj pogodaka uopće ih ne tražeći, Nijemac se pretvorio u igrača koji gleda kako se postaviti što bliže golu i koji ne razmišlja što je najbolje za momčad. A kao potvrda toga mogu nam poslužiti i njegove igre u dresu nacionalne vrste s kojom bilježi povijesne neuspjehe. U utakmicama protiv Ajaxa i Mönchengladbacha Muller se našao u situaciji u kojoj bi nogometno logičan potez gotovo sigurno doveo do pogotka, ali se odlučio za udarac iz praktički nemoguće pozicije. U oba slučaja rezultat je bio aktivan, a pogodak Bavarcima izuzetno potreban.

Još jedan problem Bayerna ove sezone jest loša obrana, a ponajviše Mats Hummels koji ponekad izgleda kao slučajan prolaznik koji ne želi smetati protivniku, a ne kao jedan od ponajboljih stopera na svijetu. Njegov govor tijela je neshvatljivo nonšalantan, a njegove reakcije kod pogodaka Mönchengladbacha izgledala su kao sabotiranje trenera i suigrača. Kod drugog pogotka nije imao volje blokirati udarac, dok se kod trećeg jedva uspio izmaknuti gostujućem napadaču. Dojam prate i brojke, koje nam kazuju da je tijekom karijere Hummels imao u prosjeku 4.3 clearances po utakmici, dok ih ove sezone ima 2.8.

Ono što se Kovaču također zamjera jesu česte rotacije, pogotovo kada se uzme u obzir da je tek početak sezone. Dojam je da se Kovač jednostavno zaigrao dobivši u ruke skupu i moćnu igračku, a zaboravio da se danas nikoga ne može pobijediti na račun mismatcha na papiru. Učestale rotacije poremete balans u svakoj momčadi, a pogotovo je to slučaj kada se momčad nije još sasvim naviknula na trenera i njegove zahtjeve. Stoga zapravo nije ni čudno što je Bayern upao u krizu u kojoj već četvrtu utakmicu zaredom ne znaju za pobjedu, a već više od 220 ligaških minuta nisu postigli pogodak. Također, na vidjelo su izašle priče kako igračima smeta Kovačev pristup, odnosno pretjerani zahtjevi van terena. Situacija se zapravo čini slična onoj iz vremena kada je bio na kormilu Hrvatske reprezentacije, a kritike igrača usmjerene prema njegovom inzistiranju na biciklističkim treninzima nakon utakmice došle su kao potvrda da se Kovač nije promijenio.

I tu smo se zavrtjeli u krug i došli do njegovog najvećeg problema, a to je neprilagodljivost. Kao što smo već rekli na početku, nisu svi sustavi i kolektivi podložni istom pristupu. Disciplina je potrebna kako bi se uspostavila hijerarhija i kako bi svi igrači izvršavali zadatke koje im „gazda“ postavi. Ipak, voljni moment u nogometu moćna je stvar i ne može se očekivati od nezadovoljnog igrača da svoje zadatke obavlja motivirano, jer je to jednostavno protivno ljudskoj prirodi. Stoga se mora pronaći pravi način za uspostavu discipline.

Igrači Eintrachta nisu se bunili protiv biciklističkih treninga i sličnih zahtjeva hrvatskog stratega zato što su bili svjesni svojih limita i imali su povjerenje u Kovača da on izvlači ono najbolje iz njih, a što im je jedina šansa da ostvare rezultat koji je objektivno van njihovih mogućnosti. Igrači Bayerna su pak stava da čak ni Bayern nije njihov limit, a većina njih je i u pravu. Lewandowski je već godinama jedan od najtraženijih napadača Europe, Hummels i Boateng su izuzetno cijenjeni stoperi koji mogu birati klub u kojem će igrati, Thiago to također može, dok su Robben i Ribery igrači koji iza sebe imaju toliko iskustva i uspjeha da ih nitko ne može razuvjeriti da su već odavno prošli svoj vrhunac.

U takvoj skupini trener koji dođe s već zacrtanim pristupom jednostavno ne može isfunkcionirati. Čak ni Guardiola nije to uspio i mnogi igrači su mu zamjerali manjak prisne komunikacije, pa je tako Ribery za njega rekao da je „dosadan“ i „da puno priča“, a Muller je u polu-šali izjavio kako je Katalonac bio previše zaokupljen razmišljanjem kako da pomakne igrača unutar formacije metar ulijevo ili metar udesno. Ancelotti je imao bolji pristup ali se također previše oslanjao na već spomenute senatore, a njegova ideja nogometa od starta nije bila kompatibilna s bavarskom filozofijom. Autokratski nastrojeni Van Gaal jest stigao do finala Lige prvaka, ali više na račun individualne kvalitete pojedinaca i njihovog trenutka inspiracije, dok su u finalu bili rutinski poraženi od Mourinhovog Intera.

Bilo bi nepravedno, a i poprilično neutemeljeno Kovača prozvati trenerom za male momčadi, ali ako ne želi da mu se ta etiketa nalijepi mora ubrzo promijeniti svoj pristup. Rigidni pristup igračima nikada ne urodi plodom u elitnom klubu, a lov na europski vrh na leđima Robbena i Riberyja u startu je osuđen na propast. Kovač ima veliku sreću da je praktički utjelovljenje onoga što Bayern traži. Njemački odgoj, dugogodišnje iskustvo igranja na vrhunskoj razini tijekom kojeg je branio i boje bavarskog kluba, kapetanska traka Hrvatske, te naposljetku dokazivanje u Bundesligi u ulozi trenera, uspjesi su koje bi svaki trener htio imati u svom životopisu. Stoga bi bila šteta da mu ovakva prilika ode u vjetar zato što se ne želi prilagoditi okruženju.

Već je pokazao da je spreman nogometnu filozofiju prilagoditi tipu igrača koje ima u momčadi, pa smo vidjeli kako je drastično smanjio prosječnu duljinu dodavanja i u velikoj mjeri odustao od direktnog nogometa, što je i logično. Presing na zadnju liniju ne predstavlja problem praktički nijednoj njemačkoj momčadi, pa tako ni Bayernu, a obrana bi se trebala vratiti u formu s vremenom. Kovaču stoga preostaje maknuti oslonac s Robbena i Riberyja, a onda i sa Mullera, te olabaviti pristup izvan terena. Ako to učini rezultati bi se uskoro trebali popraviti, a s vremenom bi i igra trebala dobiti jasne obrise.

Bayern je elitni klub koji na svom rosteru ima igrače sposobne za najveće podvige i sezona je daleko od izgubljene. Dapače, još nije praktički ni počela. U domaćem prvenstvu su apsolutni favoriti bez obzira na Borussiju Dortmund koja obećava, dok u Ligi prvaka nemaju prezahtjevnu skupinu. Kovač ima načina za preokrenuti stvari u svoju korist, ima sredstava za eventualno pojačati momčad u zimskom prijelaznom roku i što je danas vrlo važno, posjeduje imidž koji se uklapa u Bayernovu filozofiju. Sam je kovač svoje sudbine, samo je pitanje hoće li uvidjeti greške i ispraviti ih prije negoli bude prekasno.

Neprilagođen - 2. dio
Dojam je da je Bayern izgubio onu kolektivnu igru s kojom je pokorio Europu, ponajviše zbog Robbena, Riberyja i Mullera koji su fokusirani prvenstveno na sebe a tek onda na momčad. Od jednog od najboljih igrača na svijetu, za kojeg se nije moglo specificirati da li je vezni igrač ili napadač, a koji je postizao ogroman broj pogodaka uopće ih ne tražeći, Nijemac se pretvorio u igrača koji gleda kako se postaviti što bliže golu i koji ne razmišlja što je najbolje za momčad. A kao potvrda toga mogu nam poslužiti i njegove igre u dresu nacionalne vrste s kojom ...
Neprilagođen - 2. dio
Dojam je da je Bayern izgubio onu kolektivnu igru s ...
Svaka čast, odlično.. - BruceWayne, 18.10.18. 14:16, 0 0 0
18.10.
Treba li Bayern otpustiti Kovača?

Niko Kovač je, nakon zavidne igračke karijere, svoje prve trenerske korake napravio u Salzburgu, kao trener druge momčadi Red Bull-a. Nakon dvije godine promoviran je u asistenta prve momčadi čiji je trener u to vrijeme bio nizozemski stručnjak Ricardo Moniz. Kada je klub nakon njegove ostavke posao glavnog trenera ponudio Rogeru Schmidtu, Niko Kovač je otišao. Nedugo zatim dobio je zadatak voditi Hrvatsku U-21 nacionalnu vrstu, s kojom je postigao zavidne rezultate, a koji su mu pomogli da dođe do klupe A vrste nakon otkaza Igoru Štimcu.

Tu je lik Nike Kovača kao trenera po prvi puta došao do očiju šire javnosti, a bivši kapetan Hrvatske reprezentacije ostavio je dojam staloženog trenera koji svom zadatku pristupa odgovorno i pragmatično, te koji od igrača zahtijeva disciplinu na svim poljima. Ipak, igrači nisu najbolje odgovorili na njegov stil i mnogi su smatrali da je upravo njegov pristup bio najveći razlog neuspjeha na Svjetskom prvenstvu u Brazilu te općenito loših igara reprezentacije. Sve je kulminiralo Kovačevim otkazom u rujnu 2015. nakon poraza od Norveške.

Problem Kovačeve ideje man managementa bio je u tome što je ona bila nemoguća za implementirati u Hrvatsku nacionalnu vrstu. Ali ne samo u Hrvatsku, takav pristup je teško implementirati u bilo koju nacionalnu vrstu, odnosno u kontekst povremenog okupljanja vrhunskih nogometaša kojima reprezentacija predstavlja posebno zadovoljstvo i čije predstavljanje još uvijek pruža drugačiji osjećaj nego klupski profesionalizam. Tu disciplina van terena jako teško prolazi. Može polučiti uspjeh u nacionalnim vrstama lošije kvalitete ili u nekim totalitarističkim državama, ali u elitnim reprezentacijama situacija je drugačija. U takvim reprezentacijama izbornik mora zaraditi povjerenje igrača, a to se ne postiže strogim pravilima i zahtjevima.

Nakon neuspjeha s Hrvatskom, Kovač je dobio priliku voditi Eintracht. Na klupu kluba iz Frankfurta zasjeo je u ožujku 2016. i to dok se klub borio za ostanak. Uspio je izboriti play-off u kojem je njegova momčad bila bolja od Nürnberga te je sljedeću sezonu također dočekao u najvišem rangu njemačkog nogometa. Te sezone Kovač je već izgradio dobar imidž, upisavši nekoliko respektabilnih rezultata od kojih se ističu dvije pobjede protiv Schalkea, jedna protiv Borussije Dortmund i neodlučeni rezultat protiv Bayerna. Katastrofalan niz od samo sedam osvojenih bodova u posljednjih četrnaest utakmica smjestio je Eintracht na 11. mjesto Bundeslige, no finale DFB Pokala u kojem su poraženi od dortmundske Borussije dao je upravi i navijačima razlog za zadovoljstvo.

To je sve samo bio uvod u ono što će se događati u sezoni 2017/18, a koja će hrvatskom strategu osigurati poziv na klupu Bayerna. Eintracht je tu sezonu završio na osmom mjestu, ali što je još važnije, osvojili su DFB Pokal pobijedivši Bayern u Berlinu 3:1. Bio je to šlag na torti Kovačeve uspješne vladavine Frankfurtom koja ga je lansirala u sam vrh europskog nogometa. U igri Eintrachta nije bilo velike tajne. 5-3-2 koji se pretvara u 3-5-2 u izgradnji igre, a u 2-3-5 u fazi završnice nije bogzna kakva revolucija. No ono zašto je Eintracht toliko bio uspješan bila je, naravno, disciplina.

Počnimo od obrane. Eintracht se branio u klasičnih 5-3-2 sa zadnjim igračem kojeg se može opisati kao libero. Kada bi uslijed zgusnutosti sredine terena vezni igrač tražio napadača dugom loptom preko zadnje linije, taj libero bi izašao sa svoje pozicije, praveći offside zamku. A kada bi protivnička momčad pokušala proći po boku, tada bi bočni igrač krenuo u zatvaranje, a ostatak obrambene linije bi se pomaknuo za jedno mjesto prema toj strani, što bi stvorilo dva bloka, odnosno klasičnih 4-4-2. Na taj bi način zatvorili prostor koji nastaje iza leđa bočnog igrača, a na koju protivnik računa da će se otvoriti, te bi ili presjekli upućenu loptu ili natjerali protivnika da pokuša pronaći drugi način. Koliko je obrana to disciplinirano odrađivala najbolje govore podatci da je Eintracht prošle sezone bio drugi u ligi po broju presječenih lopti, dok su također bili drugi najbolji po broju pogrešaka u obrani koje su dovele do pogotka ili izgledne šanse.

U izgradnji igre bočni igrači bi se podigli sasvim uz aut liniju do centra, dok bi libero s vratarom i dva stopera napravio „romb“, slično kao što to i Nagelsmannov Hoffenheim većinom radi. Fokus je bio na što bržem dovođenju lopte u protivničku trećinu pa je Kovač inzistirao na direktnom pristupu s dosta dugih dodavanja. Stoga ne čudi što je Eintracht prošle sezone završio na 14. mjestu u Bundesligi po broju točnih dodavanja, a po dodavanjima unatrag na 16. Također, njihova prosječna duljina dodavanja iznosila je 18.89 metara, što je bio peti najveći prosjek lige. Ove sezone pak, Bayern pod Kovačem ima prosječnu duljinu dodavanja 17.1 metar, što je poslije Leipziga i Leverkusena najkraće u Bundesligi, a ujedno i kraće od prošlosezonskog Bayerna.

Očigledno je da je Kovač odlučio momčadi prepunoj tehnički darovitih igrača pristupiti na drugačiji način, ali i dalje nije odustao od nekih stvari koje su vidljive u utakmicama Bayerna ove sezone, a to su duge lopte. Bayern je u prvih šest kola domaćeg prvenstva bio na drugom mjestu po broju dugih dodavanja – u prosjeku 39 po utakmici. Veliku većinu tih dugih lopti uputio je Boateng, i to dijagonalno od strane na kojoj se nalazi. Problem je u tome što su protivničke obrane to dobro čitale te su pravovremeno zatvarale Bayernove bočne igrače. Zapravo se općeniti manjak prodornosti po bokovima nametnuo kao Bayernova boljka ove sezone, a veliki dio ide na dušu Kovača.

Iako su Bavarci u sezonu ušli odlično, nisu se vidjele neke inovacije u njihovoj igri. Kovač se odlučio osloniti na senatore Riberyja i Robbena, što se i ne čini najbolja odluka s obzirom na godine spomenutih igrača. Krilni igrači se bez iznimke oslanjaju na brzinu, agilnost i dribling, a te kvalitete s godinama opadaju. Robben još uvijek uspijeva „slomiti“ protivnike na već predvidljivu shemu, ali to više nije dovoljno učestalo ni dovoljno učinkovito. Ustvari je najveći problem to što se njih dvojica još uvijek „drže“ kao elitni igrači iako to više nisu, a momčad zbog toga pati. Ove sezone ni jedan od njih dvojice nema asistenciju, dok je Ribery zakazao u svim napadačkim segmentima.

U utakmici protiv Ajaxa Ribery i Alaba na jednoj, a Robben i Muller na drugoj strani međusobno su se „gušili“ i iako su njihovi zadatci bili različiti, Ajaxovim igračima bilo je poprilično lako zatvarati prostor na bokovima. 

Kovač je to protiv Mönchengladbacha pokušao riješiti uvođenjem Jamesa Rodrigueza umjesto Riberyja, postavivši ga više centralno i tako dajući više prostora Alabi na lijevom boku, no ni to nije urodilo plodom. Na drugoj strani Robben i Muller su u izgradnji napada ponovno stajali preblizu jedan drugom, a Mullerova sve češća i Robbenova već standardna sebičnost između ostaloga su nagnali Kovača da ih zamijeni već na poluvremenu. Serge Gnabry je djelovao mnogo opasnije na desnoj strani, iako je tome kumovao i prostor koji mu je ostao na raspolaganju vađenjem Mullera i uvođenjem Riberyja koji je zaokupirao lijevu stranu. Ukratko, drugo poluvrijeme je poslužilo kao primjer kako bi Bayern mogao biti puno opasniji bez sad već limitiranog Robbena i sa Sanchesom koji je fokusiran više na prostor između protivničkih linija umjesto Mullera koji je u većini slučajeva pretjerano direktan.

Neprilagođen - 1. dio
Niko Kovač je, nakon zavidne igračke karijere, svoje prve trenerske korake napravio u Salzburgu, kao trener druge momčadi Red Bull-a. Nakon dvije godine promoviran je u asistenta prve momčadi čiji je trener u to vrijeme bio nizozemski stručnjak Ricardo Moniz. Kada je klub nakon njegove ostavke posao glavnog trenera ponudio Rogeru Schmidtu, Niko Kovač je otišao. Nedugo zatim dobio je zadatak voditi Hrvatsku U-21 nacionalnu vrstu, s kojom je postigao zavidne rezultate, a koji su mu pomogli da dođe do klupe A vrste nakon otkaza Igoru Štimcu. Tu je lik Nike Kovača kao trenera po prvi puta došao do očiju ...
Neprilagođen - 1. dio
Niko Kovač je, nakon zavidne igračke karijere, svoje prve trenerske ...
10/2018
SKAUTING: Tko je Krzysztof Piatek?

Kada je Krzysztof Piatek ovog ljeta prešao iz poljske Cracovie u Genou za 4 milijuna eura, to se činio kao samo još jedan najobičniji transfer osrednjeg igrača u osrednji talijanski klub. Talijanski klubovi su poznati po specifičnoj transfer filozofiji, odnosno „nakrcavanju“ igračima (većinom napadačima), računajući da će im se bar jedan isplatiti, što svojim doprinosom, što financijski. Ništa drugačije nije bilo ni ovo ljeto u Genoi, pa su tako uz Piateka dovedeni još trojica napadača – Kouame, Favilli (posudba) i Spinelli (posudba), dok je Lapadulin ugovor otkupljen.

Nije se bogzna što očekivalo od igrača koji je u 135 nastupa u poljskoj Ekstraklasi postigao 47 pogodaka, no Piatek je sezonu otvorio fantastično, postigavši četiri pogotka Lecceu u Coppa Italiji u svom premijernom nastupu (hat-trick je kompletirao već u 19. minuti). Ali to je bio samo početak. U prve četiri utakmice Serie A postigao je pet pogodaka, što je posljednji put uspjelo Andriyu Shevchenku 1999, a prošle subote postao je prvi igrač nakon Batistute 1994. koji je postigao pogodak u svakoj od prvih sedam utakmica talijanskog prvenstva.

Reprezentativnu stanku dočekao je s devet prvenstvenih pogodaka na kontu, što iznosi 75% svih pogodaka Genoe u Seriji A. Ako tome još pridodamo i ona četiri iz kupa, dolazimo do zaključka kako je Piatek postigao 13 od ukupno 16 golova Genoe, što znači da u prosjeku postiže gol svakih 55 minuta. Te brojke izgledaju nestvarno, pa nije čudno što su zapalile Europu do te mjere da se Poljaka već počelo povezivati s Barcelonom. Bez obzira na sve spomenuto, osam utakmica je malen uzorak, a svake sezone svjedočimo mnogim primjerima one-season wondera koji nakon transfera postanu najobičniji flop. Ipak, Piatek se ne čini kao da će biti još jedan od njih.

Piatek kao svog idola navodi Pippa Inzaghija, a sličnosti između njih dvojice oslikavaju se u osjećaju za gol te sposobnosti bježanju obrambenim igračima i otvaranju prostora. Ali Poljak ima još kvaliteta. Posjeduje sposobnost zadržati loptu, a svojom brzinom i snalažljivošću nerijetko isprovocira prekršaj u opasnoj zoni. Iako ne sudjeluje često u fazi obrane, nije mu strano track-ati izgubljenu loptu, a u fazi tranzicije zna se spustiti kako bi odvukao svog čuvara i otvorio prostor za suigrače.

Njegov sada već bivši trener Davide Ballardini izjavio je kako Piatek ima potencijal postati „kompletan napadač“, što nije daleko od istine. Iako ga se logično uspoređuje s njegovim sunarodnjakom Lewandowskim, on stilom igre ipak više podsjeća na Harryja Kanea. Velika količina zalaganja na terenu, dobar osjećaj za prostor i tajming te izuzetan pregled igre ono su što krasi ovog napadača i čini ga privlačnim europskim velikanima. Također, visoka razina igračke inteligencije koju posjeduje prikriva njegovu manu, odnosno visinu od samo 183 cm. Na račun tajminga nerijetko postiže golove glavom i osvaja zračne duele, a pametnim postavljanjem ispred igrača koji ga čuva često zna isprovocirati prekršaj u 50:50 situaciji.

Pogreške svodi na minimum na način da se brzo rješava lopte u situaciji kada mu je igrač na leđima i u riskantnim situacijama rijetko radi „potez više“, a kod dodavanja u tim situacijama bira najjednostavnija rješenja. Iako činjenica jest da je broj njegovih dodavanja daleko najniži u momčadi, u utakmicama u kojima je Genoa držala loptu na tlu ostvario je visoki postotak točnih dodavanja, što je mogući pokazatelj da je razlog tome uloga koju mu trener zadaje.

Piatek je također veliki potrošač lopti. Nerijetko se odlučuje za isforsirane udarce iz teških pozicija, a u prosjeku upućuje 5.3 udaraca na gol po utakmici, u čemu je u Seriji A odmah iza Ronalda. Kada to sve stavimo u kontekst, dolazimo do podatka da u 20% slučajeva u kojima dođe do lopte Piatek upućuje udarac, što je izuzetno visok postotak. Ipak, manjak njegovih asistencija i spomenuta velika potrošnja lopti ne izgleda kao veliki problem kada uz sebe ima Kouamea koji je „radnički“ dio napadačkog dvojca, a pogotovo se ne čini tako kada pomnije izanaliziramo njegove pogotke.

Svih devet ligaških golova postigao je iz igre i to na različite načine - desnom nogom, lijevom, glavom, unutar šesnaesterca, van šesnaesterca, s ruba šesnaesterca, pa čak i otevši loptu protivničkom braniču. To je samo po sebi vrijedno pažnje, ali ono u čemu je trenutno neprikosnoveni broj 1 u ligama petice jest omjer postignutih pogodaka u odnosu na očekivani broj pogodaka. Temeljeno na Understat-ovom algoritmu Piatekov predviđeni broj golova po utakmici iznosi 0.51, dok ih on postiže 1.29. Prevedeno u apsolutne brojke, Poljak je trebao postići 3-4 pogotka, a on ih je postigao 9. Glavni razlog tome je upravo njegova shoot-first filozofija temeljem koje sam sebi stvara prilike za pogodak umjesto da se isključivo oslanja na to da će mu netko od suigrača servirati loptu. Za očekivati je da tu razinu neće uspjeti održati tijekom cijele sezone, ali i da se spusti do prosjeka, kao što je to bio u slučaj u protekle dvije sezone u dresu Cracovie, to će i dalje biti respektabilna statistika.

Piatekove igre nisu prošle nezapaženo ni kod izbornika poljske nacionalne vrste, te je nakon debija protiv Irske u rujnu ponovno pozvan u reprezentaciju za oglede s Portugalom i Italijom. Brzeczek ga je odlučio od prve minute upariti s Lewandowskim, a om mu se odmah odužio zabivši gol Portugalu, što je samo dodatno učvrstilo vjeru u to da je sposoban funkcionirati na najvišim razinama. 

Danas je teško pronaći kompletne napadače, a pogotovo k tome još i kvalitetne. Piatek je vrlo blizu tome, a njegov jednostavan pristup igranju trebao bi mu osigurati daljnji igrački rast. Za sada izgleda kao da mu je potreban partner u napadu koji će mu biti druga violina, ali čak i da tome nije razlog specifičan zahtjev trenera, Poljak ima vremena usavršiti se. Sa samo 23 godine još je uvijek relativno mlad i praktički cijela karijera je pred njim. Agilnost, brzina, eksplozivnost i efektivan dribling su karakteristike koje tijekom igračke karijere variraju, odnosno opadaju. U Piatekovoj igri pak dominira nešto drugo, nešto što bi mu trebalo omogućiti dugoročnu održivost, a to je već spomenuti osjećaj za prostor i nogometna logika.

U javnosti često previđen segment, a trenerima jako bitan, jest taktičko poznavanje nogometne igre od strane igrača, bilo to u kontekstu određenog sustava ili u općenitom smislu. S obzirom na to da je u Italiji sveprisutno prilagođavanje protivniku, što nerijetko sprječava momčadi da razviju taktički identitet, važno je baratati ovim drugim. Možda i najbolji primjer posljednjih godina kako momčad može funkcionirati bez jasne taktičke ideje ako svih jedanaest igrača znaju što im je raditi u svakoj situaciji jest Real Madrid, koji na račun pravilno izvedene kolektivne improvizacije dominira Europom već tri sezone. Da li su osjećaj za pravu kretnju u datom trenutku i pravilno pozicioniranje urođeni Piateku ili su rezultat nogometnog obrazovanja manje je bitno. Ono što je važno jest da Poljak razumije nogometnu igru i svoj posao obavlja odlično, te ostavlja dojam da bi ga mogao obavljati jednako i na višoj razini i u različitim sustavima.

Vrijeme će pokazati da li je to točno ili je ovo sve bio samo bljesak, a do tada nam preostaje vidjeti hoće li uspjeti srušiti Batistutin rekord i postići gol u svakoj od narednih pet utakmica.

Scouting: Krzysztof Piatek
Kada je Krzysztof Piatek ovog ljeta prešao iz poljske Cracovie u Genou za 4 milijuna eura, to se činio kao samo još jedan najobičniji transfer osrednjeg igrača u osrednji talijanski klub. Talijanski klubovi su poznati po specifičnoj transfer filozofiji, odnosno „nakrcavanju“ igračima (većinom napadačima), računajući da će im se bar jedan isplatiti, što svojim doprinosom, što financijski. Ništa drugačije nije bilo ni ovo ljeto u Genoi, pa su tako uz Piateka dovedeni još trojica napadača – Kouame, Favilli (posudba) i Spinelli (posudba), dok je Lapadulin ugovor otkupljen. Nije se bogzna što očekivalo od igrača koji je u 135 nastupa u ...
Scouting: Krzysztof Piatek
Kada je Krzysztof Piatek ovog ljeta prešao iz poljske Cracovie ...

Respekt: Peslolus, Losovius, GNKDZCFC, BruceWayne,

Slažem se: Peslolus, BruceWayne,

Ne slažem se: Fenix22,

10/2018
Tribina hipoteza

Nakon što su u prvom kolu Lige prvaka iznenađujuće poraženi kod kuće od Lyona, Manchester Cityu trebali su bodovi u Njemačkoj. Hoffenheim je ušao u susret sa samo jednom pobjedom u posljednjih šest utakmica, no dojam koji su ostavili u tim utakmicama bio je bolji od toga, stoga ovo nije izgledalo kao utakmica u kojoj će City lagano doći do bodova.

Guardiola je izašao u formaciji 4-3-3, s Laporteom na poziciji lijevog beka. Tehnički potkovani Francuz osigurao je Guardioli protočnost lopte po toj strani, što je bilo ključno obzirom da je od starta bilo jasno kako je Brenet slabija karika od Kaderabeka na drugoj strani. Uostalom, prvi gol Citya je došao kao posljedica njegovog ne baš najboljeg postavljanja.

Nagelsmann se odlučio za sličnu formaciju, s razlikom u tome što je njegov napadački trojac stajao mnogo uže od Guardiolinog. Szalai i Joelinton su stali vrlo blizu jedan drugome na dewsnoj strani, nerijetko se izmjenjujući za pozicije, što je ostavljalo više prostora na lijevoj strani ponajprije za Kaderabekove izlaske u protivničku trećinu.

Nakon furioznih početnih deset minuta City je uspostavio kontrolu nad utakmicom, ali im disciplinirani Hoffenheim nije dozvoljavao da im se ozbiljno približe golu. Pravovremeno su preuzimali protivničke igrače te dobro zatvarali prostor kada je lopta bila na boku, što im je doniijelo 32 uspješna tacklea od kojih je većina bila upravo na bokovima. No bez obzira što im je bilo oduzeto najjače oružje, Građani su svejedno uspijevali povremeno doći u šansu zahvaljujući individualnoj kvaliteti s kojom su se domaćini teško nosili.

Hoffenheim je pak svoje šanse tražio preko kontri, jer su u izgradnji napada ostajali kratki. To je bilo tako ponajviše zbog toga što su igrači Citya vršili visoki presing na obranu Hoffenheima te besprijekorno zatvarali sredinu terena. Bez obzira što je Baumann vješt u igri nogom, nisu mu se otvarale opcije kroz sredinu, a kako domaći veznjaci individualno ipak nisu na razini gostiju, loptu su u zadnju trećinu uspijevali dovesti samo dugim dodavanjima. Kaderabek je u nekoliko navrata dobro potegnuo prema naprijed, ali što je još i važnije, mudro. Svaki njegov izlazak prema naprijed je bio proračunat i nije imao izleta u prazno koji bi iza njegovih leđa ostavili prostor za Cityev protunapad. No to je bilo nedovoljno za probiti dobro postavljenu obranu gostiju.

City je pak pokušavao kratkim dodavanjima pokušao pronaći rupu u zadnjoj liniji domaćih, no oni su disciplinirano obavljali svoje zadatke, nimalo ne srljajući i ne gubeći se po terenu. Stoga je pobjednički pogodak Silve stigao kao pljuska u lice Hoffenheimu, pljuska koju nisu zaslužili. City jest bio bolja momčad, no samo po „defaultu“, odnosno na račun izraženije individualne kvalitete. Hoffenheim se branio s glavom i repom te su uspjeli preživjeti čak i trenutke genijalnosti Guardiolinih pojedinaca. No nogomet je okrutna igra, a od početka je bilo jasno da će City kazniti i najmanju pogrešku Hoffenheima. Nažalost po domaćine, tu pogrešku su i dočekali.

Posch kao da je zaboravio protiv koga igra te je užasno sporom reakcijom raščišćavanja opasnosti poklonio Silvi priliku koju je Španjolac u maniri najboljih golgetera iskoristio. Ono što će ostaviti još gorči okus u ustima domaćine jest činjenica da je čak i kod tog pogotka obrana domaćina izvrsno obavila zadatak.

Nagelsmann je bio svjestan da bi svaka izgubljena lopta u zadnjoj liniji ili veznom redu dovela do potencijalno kobne opasnosti, te su instrukcije igračima bile da je sigurnost na prvom mjestu. Tako možemo vidjeti da je, uz već spomenuti trenutak dekoncentracije Poscha, od svih obrambenih i veznih igrača samo još Demirbay izgubio loptu i to samo jednom. To je s druge strane značilo da će postotak dugih lopti Hoffenheima biti veći nego obično, što je posljedično dovelo do pada prosjeka točnih dodavanja, no to je kompromis na koji je Nagelsmann jednostavno morao pristati.

Činjenica jest da su domaćini primili dva pogotka na račun individualnih pogrešaka te s te strane Nagelsmann može biti zadovoljan igrom. Brenetovo loše postavljanje i Poschova pretjerana opuštenost zapečatili su sudbinu Hoffenheima, koji je realno mogao uzeti bod iz ove utakmice. Ipak, tijekom cijelog susreta razlika u individualnoj kvaliteti između dvije momčadi bila je evidentna. Pritisak Citya u želji da što prije osvoje loptu doveo je do nadmoći u posjedu, broju dodavanja i broju dodira, što je bilo i za očekivati. Momčad Hoffenheima djelovala je homogeno i svaki pojedinac bio je u službi kolektiva, no nažalost velike momčadi ne praštaju pogreške, a Hoffenheim je to naučio na bolan način.

Ova utakmica je još jednom dokazala da Nagelsmannovim momcima nedostaje iskustva i kvalitete potrebnih za još veći iskorak, iako je i ovo što su do sada postigli zasigurno overachievement. I sam Nagelsmann je shvatio da je ovo vrhunac kojeg može postići s ovom momčadi i stoga se odlučio za promjenu sredine sljedeće sezone. Pod paskom svog mentora Ralfa Rangnicka, u novčano bogatijoj sredini, budućnost mu se čini svijetla i možda njegov Leipzig bude imao potrebnu kvalitetu parirati najjačim momčadima. Hoffenheim za to nije zreo.

A što se tiče Guardiole, on je uspio iščupati pobjedu i mirnije dočekati utakmice sa Shakhtarom. Njegova momčad u posljednjih par tjedana ne izgleda nezaustavljivo kao što je to bio slučaj većim dijelom prošle sezone, no kvaliteta koju posjeduju trebala bi im osigurati mirni prolazak skupine.

Nagelsmann je debelo prerastao Hoffenheim
Nakon što su u prvom kolu Lige prvaka iznenađujuće poraženi kod kuće od Lyona, Manchester Cityu trebali su bodovi u Njemačkoj. Hoffenheim je ušao u susret sa samo jednom pobjedom u posljednjih šest utakmica, no dojam koji su ostavili u tim utakmicama bio je bolji od toga, stoga ovo nije izgledalo kao utakmica u kojoj će City lagano doći do bodova. Guardiola je izašao u formaciji 4-3-3, s Laporteom na poziciji lijevog beka. Tehnički potkovani Francuz osigurao je Guardioli protočnost lopte po toj strani, što je bilo ključno obzirom da je od starta bilo jasno kako je Brenet slabija karika ...
Nagelsmann je debelo prerastao Hoffenheim
Nakon što su u prvom kolu Lige prvaka iznenađujuće poraženi ...
Leipzig će biti strašan pod Nagelsmannom. Još Leipzig ima politiku dovođenja elitnih mladih talenata kojima ne nedostaje izazova te će Nagelsmann lako uspostaviti autoritet. - Fenix22, 3.10.18. 16:39, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.