Bateman

Kritikom do uspjeha
Reputacija
7
Bodova
280
Analiza
50
Ocjena
154
Anketa
136
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

18.04.
Liga prvaka: Barcelona, Tottenham, Ajax i Liverpool su u polufinalu

Ako je prva utakmica u Londonu između Tottenhama i Manchester Cityja bila pragmatični boksački meč kakve smo većinom gledali za vrijeme vladavine braće Kličko, ona sinoćnja je bila Rocky Balboa vs Ivan Drago – nestvarna trash makljaža. 3:2 u 21. minuti učinilo mi se nikad viđenim, a tweet Garyja Linekera mi je prvi potvrdio da se pet golova u prvih 21 minutu utakmice zaista nikada prije nije vidjelo u Ligi prvaka. Brutalno šamaranje u kojoj su se obrane trudile biti manje loše od protivničkih osiguralo nam je najuzbudljiviju utakmicu sezone i dvoboj o kojem će se još dugo pričati.

Guardiola je izveo svoju momčad u istoj formaciji kao i u prvoj utakmici, a što se tiče važnijih promjena, nedovoljno spremni Fernandinho ostao je na klupi, dok je svoje mjesto u početnoj jedanaestorki pronašao Kevin De Bruyne. Odmah valja spomenuti da je Belgijac bio i ponajbolji igrač domaćina, a njegove kretnje mogle su poslužiti kao ogledni primjerak svakom veznom igraču. Pochettino je pak postavio svoju momčad u 4-4-2 s uskim rombom u sredini koji je omogućio Cityju prostor po bokovima, nešto što nisu imali u prvoj utakmici, a oni su to iskoristili na najbolji mogući način, te prva dva pogotka postigli na identičan način, dok je i treći bio na istu shemu.

Takva formacija također je Pochettinu osigurala brojčanu prednost u napadačkoj tranziciji, te je i on profitirao odmah u ranoj fazi utakmice, iako uz veliku pomoć Aymerica Laportea, koji je odigrao katastrofalnu utakmicu. Nakon početnog kaosa, utakmica se malo primirila, a stvari su krenule nizbrdo za goste u 41. minuti kada je Sissoko zbog ozljede bio primoran napustiti igru. Argentinski stručnjak je tada pokazao veliku dozu hrabrosti, uvevši u igru Llorentea i postavivši svoju momčad u 4-4-2 flat koji im je trebao osigurati kompaktnost linija nakon gubitka važnog igrača sredine terena.

Dojam kako je utakmica napokon ušla u nekakve okvire koje se mogu definirati dobili smo tek početkom drugog poluvremena, kada se Pochettino odlučio braniti znajući da je psihološka prednost na njegovoj strani, ponajviše iz razloga što mu je za prolaz bio dovoljan i poraz od jednog pogotka razlike. No City je u tim trenucima nanjušio krv i počeo nezadrživo napadati, a nakon De Bruyneovog fanstastičnog spuštanja u međuprostor i pravovremenog dodavanja za Aguera, domaćini su zagazili jednom nogom u polufinale. Tottenham nije uspijevao zadržati loptu, jer se vezni red na čelu s indisponiranim Allijem jednostavno nije mogao nositi sa Cityjevim, a prilike za kontru i polukontru otvarale su se iznimno rijetko.

Ali da Pochettino nije Llorentea uzalud uveo u igru, Španjolac je pokazao u 75. minuti, kada je nakon udarca iz kuta ugurao loptu u gol i ponovno donio prednost svojoj momčadi. Guardiola je odgovorio uvođenjem Sanea u 84. minuti, ali ta je odluka ponovno došla prekasno. Saneova brzina i sposobnost u situacijama 1 na 1 zasigurno bi dobro došla u utakmici u kojoj se obrana Spursa nije proslavila, ali Guardiola se još jednom odlučio osloniti na pragmatizam nakon dostizanja prednosti, što mu se ponovno obilo o glavu.

Katalonac je tako i ove sezone ostao bez polufinala Lige prvaka, što znači još jedan ogromni neuspjeh za njega i plavi dio Manchestera. Istina je da je City iz taktičke perspektive bio bolja momčad u ovoj utakmici, te da je njihov plan u napadu funkcionirao, ali obrana je jednako važan dio momčadi, a ona večeras nije bila na potrebnoj razini. Nije ni Tottenhamova, ali je njihova to barem bila u prvoj utakmici u kojoj su stekli prednost koja je iz matematičke perspektive djelovala zanemarivo, ali koja je u retrospektivi ipak bila značajna.

Naposljetku, Tottenham ne bi bio Tottenham da Eriksen u četvrtoj minuti sudačke nadoknade nije odigrao samoubilačko dodavanje, ali nogometnim bogovima je prekipjelo iz godine u godinu svjedočiti istim stvarima, te su im odlučili stati na kraj „pogurnuvši“ Aguera u zaleđe i na taj način osigurali Tottenhamu prolaz u polufinale.

A tamo nas čekaju dva spektakularna susreta koja ujedno obećavaju iznimno kvalitetan nogomet.

Trash makljaža
Ako je prva utakmica u Londonu između Tottenhama i Manchester Cityja bila pragmatični boksački meč kakve smo većinom gledali za vrijeme vladavine braće Kličko, ona sinoćnja je bila Rocky Balboa vs Ivan Drago – nestvarna trash makljaža. 3:2 u 21. minuti učinilo mi se nikad viđenim, a tweet Garyja Linekera mi je prvi potvrdio da se pet golova u prvih 21 minutu utakmice zaista nikada prije nije vidjelo u Ligi prvaka. Brutalno šamaranje u kojoj su se obrane trudile biti manje loše od protivničkih osiguralo nam je najuzbudljiviju utakmicu sezone i dvoboj o kojem će se još dugo pričati. Guardiola ...
Trash makljaža
Ako je prva utakmica u Londonu između Tottenhama i Manchester ...
07.04.
Tribina hipoteza

Bez obzira na činjenicu da je talijansko prvenstvo već odavno praktički okončano, susret Juventusa i Milana je uvijek važan događaj, a ništa drugačije nije bilo ni ovoga puta. Allegri je htio izaći kao pobjednik, bez obzira na to što ga u srijedu čeka važnija utakmica, odnosno susret četvrtfinala Lige prvaka protiv Ajaxa, a to je dokazao i načinom na koji je vodio utakmicu. Gattuso je utakmici pristupio u već klasičnoj 4-3-3 formaciji, dok je domaći strateg izveo svoju momčad u izuzetno fludinoj verziji 3-5-2.

Na samom početku utakmice Juventus je implementirao visoki presing s agresivnim pristupom na svaki protivnikov „heavy touch“, što je Milanu stvaralo probleme kod iznošenja lopte. Ipak, gosti su se ubrzo konsolidirali i počeli stvarati probleme Juventusu po njihovoj lijevoj strani. Alex Sandro je prvenstveno trebao pomagati stoperima Bonucciju i Ruganiju, dok je Spinnazzola trebao djelovati po lijevoj strani, što je značilo da će Brazilac biti ograničen u izlascima prema naprijed i morati biti defenzivnije orijentiran. Problem je bio u tome što je Brazilca igra vukla prema naprijed, te je gušio Spinnazzolu koji je bio prisiljen stati poprilično visoko. To je pak stvaralo poteškoće Juventusu u obrambenoj tranziciji, a Milan je to pokušao iskoristiti ulascima u prostor koji se otvarao iza Sandrovih leđa.

Tako je u posljednjih petnaestak minuta prvog poluvremena i na samom početku drugog Milan uspijevao dolaziti pred protivnička vrata, a nakon što Sandrovo blokiranje centaršuta rukom nije okarakterizirano kao jedanaestarc, Bonucci je pogreškom osigurao Piateku da dovede rossonere u vodstvo. Juventus je otišao na odmor s minimalnim zaostatkom, ali iako nisu uspijevali probiti Milanovu obranu, bilo je teško zamisliti kako će gosti uspjeti zadržati vodstvo.

U 59. minuti Bonucci je jednim dugim dodavanjem „otključao“ gostujuću obranu i pronašao Dybalu kojeg je Musacchio faulirao za najstrožu kaznu. Na taj način Bonucci se djelomično iskupio i još jednom demonstrirao kvalitetu koja je u današnje vrijeme gotovo „izgubljena umjetnost“, a na koju se Juventus redovito oslanja, a to su duge lopte iz zadnje linije. A kao pokazatelj da to nisu pusta napucavanja, već smislena dodavanja je statistika koja nam otkriva kako je Bonucci imao 9/14 točnih dugih lopti na utakmici.

Argentinac je sam i izjednačio rezultat, a Allegri se ubrzo odlučio na poteze s kojima je jasno dao do znanja da ide po sva tri boda. Pjanić je zamijenio nevidljivog Spinnazzolu i donio nasušno potrebnu dozu kreativnosti, dok je Kean umjesto Dybale trebao donijeti energiju za završnicu. Ubrzo je na terenu postojala samo jedna momčad, a sve što smo vidjeli od Milana bili su pokušaji Piateka koji se sam morao hrvati s Juventusovim braničima. Svoj posao Poljak je odrađivao dobro, ali ipak nije mogao sam, a Gattusova družina bila je zbijena u svoj šesnaesterac toliko da smo u jednom trenutku svjedočili situaciji u kojoj se u otvorenoj igri 9 igrača Juventusa našlo unutar Milanovih 30 metara.

Stoga nije bilo iznenađujuće kada su u 84. minuti domaćini došli u vodstvo. Odlično postavljanje Juventusovih igrača omogućilo je Pjaniću čitanje Calabrijinog dodavanja i njegovo presijecanje, te asistenciju Keanu kojega je Rodriguez loše pokrio i time mu omogućio da se ponovno prometne u igrača odluke.

Na taj način Juventus je po tko zna koji put potvrdio kako je kvalitetom miljama iznad ostatka talijanske družine i da može pobjeđivati i s izmiješanom postavom i kada ne igra najbolje, a Allegri kako je majstor prilagodbe. Mandžukićevu još jednu u nizu all-around predstava ne treba posebno ni naglašavati, a kao zaključak utakmice nameće se da je ovo bio samo još jedan u nizu rutinski odrađenih poslova za Juventus, dok Milanu nedostaje i kvalitete i mehanizama u igri kako bi im se približili.

Apsolutizam
Bez obzira na činjenicu da je talijansko prvenstvo već odavno praktički okončano, susret Juventusa i Milana je uvijek važan događaj, a ništa drugačije nije bilo ni ovoga puta. Allegri je htio izaći kao pobjednik, bez obzira na to što ga u srijedu čeka važnija utakmica, odnosno susret četvrtfinala Lige prvaka protiv Ajaxa, a to je dokazao i načinom na koji je vodio utakmicu. Gattuso je utakmici pristupio u već klasičnoj 4-3-3 formaciji, dok je domaći strateg izveo svoju momčad u izuzetno fludinoj verziji 3-5-2. Na samom početku utakmice Juventus je implementirao visoki presing s agresivnim pristupom na svaki protivnikov „heavy ...
Apsolutizam
Bez obzira na činjenicu da je talijansko prvenstvo već odavno ...
22.03.
Što smo naučiti nakon Azerbajdžana?

Hrvatska je teškom mukom uspjela osvojiti tri boda na startu kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Apsolutna dominacija kroz brojke na kraju je potkrijepljena konačnim rezultatom, ali stvarno stanje je bilo daleko od idealnoga. Azerbejdžan se logično odlučio braniti u dubokom bloku i čekati svoje šanse kroz kontre, što im je u velikoj mjeri i uspjelo. Svoj jedini pogodak postigli su baš iz takve situacije, te su stvorili još dvije odlične prilike, koje su ujedno bile i najbolje na utakmici.

Onu prvu iz 13. minute, koja je došla nakon loših reakcija Brekala i Vide, svaki prosječni napadač bi pospremio u mrežu barem devet puta iz deset pokušaja, a kod gostujućeg pogotka Ćaleta-Car je bio prepasivan i vjerojatno bi u bekovskoj kretnji udario u reklame iza gola da se Sheydaev nije odlučio na udarac. Brekalo se očekivano mučio na neprirodnoj poziciji, iako se u drugom poluvremenu malo oslobodio i imao par ulazaka s krilne pozicije, ali tome je dobrano kumovala apsolutna dominacija hrvatske reprezentacije koja mu je osigurala veći prostor za rizik. Borna Barišić je s druge strane odigrao dobru utakmicu; uputio je 11 centaršuteva, od čega su tri bila uspješna (Hrvatska ih je ukupno imala 7), imao je 32 točna dodavanja (94.1%), 5/6 uspješnih duela i 3/3 uspješna driblinga.

Jurčevićev plan bio je zatvoriti sredinu terena, i natjerati Hrvatski da svoje prilike traži preko bočnih pozicija. Bio je svjestan da je to cijena koju mora platiti, ali su njegovi igrači te situacije kontrolirali na način da su prisiljavali bekove da budu ti koji će završiti na krilnoj poziciji s loptom u nogama, te su u većini slučajeva dobro reagirali na ubačaje. S obzirom na to da Hrvatskoj već poslovično u takvim situacijama manjka sistemskih rješenja, to je dovelo do ogromne količine centaršuteva koje je Hrvatska uputila u protivnički šesnaesterac (40), a iako je njih samo sedam završilo na glavama hrvatskih nogometaša, bilo je logično da barem jedan pronađe put do protivničke mreže. Tako je i bilo krajem prvog poluvremena, kada je Barišić nakon kornera pospremio loptu između tri igrača i vratara. Ta situacija je izgledala pomalo bizarno i pitanje je kako bi se odvila da Jurčević nije odlučio postaviti jednog igrača da čuva drugu vratnicu, vjerojatno iz nostalgije za nekim drugim vremenima kada se to smatralo dobrom idejom.

Na kraju se ukazao Andrej Kramarić koji je okrunio hrvatsku „dominaciju“ lijepim pogotkom i kupio mir, ali Dalić ima mnogo razloga za zabrinutost. Istina je da je obrana desetkovana, ali čak i takva, mora djelovati puno bolje od onoga kako je danas izgledala. Jačina kvalifikacijske skupine pretpostavlja da će Hrvatska u većini utakmica biti suočena sa sličnim pristupom od strane protivnika, te će se susretati s istim problemima. Dalićevi izabranici večeras su uspjeli te probleme nadići i pobijediti, ali bez da su stvorili pravu priliku. A uzme li se u obzir i to da bi iole bolja momčad večeras postigla barem dva pogotka, tri boda u džepu su praktički jedino s čime bi Dalić trebao biti zadovoljan.

S obzirom na protivnike koji Hrvatsku čekaju ove godine, hrvatski izbornik si može priuštiti određene eksperimente, ali konačno uspostavljanje jasne ideje bi trebao biti imperativ. Jer improvizacija ne može donositi uspjehe unedogled.

Čaša napola prazna
Hrvatska je teškom mukom uspjela osvojiti tri boda na startu kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Apsolutna dominacija kroz brojke na kraju je potkrijepljena konačnim rezultatom, ali stvarno stanje je bilo daleko od idealnoga. Azerbejdžan se logično odlučio braniti u dubokom bloku i čekati svoje šanse kroz kontre, što im je u velikoj mjeri i uspjelo. Svoj jedini pogodak postigli su baš iz takve situacije, te su stvorili još dvije odlične prilike, koje su ujedno bile i najbolje na utakmici. Onu prvu iz 13. minute, koja je došla nakon loših reakcija Brekala i Vide, svaki prosječni napadač bi pospremio u mrežu barem ...
Čaša napola prazna
Hrvatska je teškom mukom uspjela osvojiti tri boda na startu ...
Postavlja se jedno logično pitanje, a to je čemu aktivacija pretpoziva Bartolcu koji je bio jedini "pravi" desni bek, ako ga nisi namjeravao uvrstit u početnih 11. Ok, taktička zamisao Dalića, ali onda nije bilo potrebe Bartolca zvat. - Fenix22, 22.3.19. 9:34, 0 0 0
Ne bih sada ulazio u procjene je li mu Dalić trebao aktivirati pretpoziv, ali slažem se da nema nikakvog smisla da Brekalo igra umjesto njega, osim u slučaju da Dalić stvarno ima ideju od Brekala napraviti beka. - Bateman, 22.3.19. 14:46, 0 0 0
Pravdanje toga taktičkom zamisli mi nema smisla, jer sve reprezentacije će se u kvalifikacijama braniti protiv nas, pa po tome možeš svaku utakmicu stavljati Brekala na desnog beka da ti donese nešto u fazi napada. - Bateman, 22.3.19. 14:48, 0 0 0
Bartolec je solidan ofenzivno, sigurno bolji od Vrsaljka što u tom segmentu nije ništa specijalno. Uglavnom, Brekalo se neće koristit na beku dugoročno kao ni Jedvaj. Zato u odsustva Vrsaljka, treba forsirat Bartolca ili drugog prirodnog desnog be - Fenix22, 22.3.19. 16:40, 0 0 0
Slažem se, ne treba nam novi slučaj Pranjić. - Bateman, 22.3.19. 17:03, 0 0 0
16.03.
Ždrijeb četvrtfinala: tko prolazi dalje?

Nakon što su izvučeni parovi četvrtfinala Lige prvaka jedna stvar je jasna svima – Liverpool je prošao najbolje i izvukao najslabijeg protivnika. Također bi potencijalno trebao imati i lakši put do finala, jer se Manchester United i Barcelona čine kao bolji matchup za njih nego ekipe koje se nalaze u drugom dijelu ždrijeba. A taj drugi dio ždrijeba trebao bi u polufinalu ponuditi susret dviju momčadi koje su možda i najizraženiji favoriti za osvajanje. Također se mora naglasiti da kladionice svim favoritima daju najmanje 80 posto šansi za prolazak, što se čini pomalo nerealno, pogotovo nakon iznenađenja kojima smo svjedočili u protekla dva tjedna.

 

Ajax – Juventus

Susret dvije totalno suprotne nogometne filozofije vrlo vjerojatno će ovisiti samo o jednoj momčadi – Juventusu. Ajax ove sezone igra odličan nogomet i ima izuzetno kvalitetne pojedince u svojoj momčadi, ali Juventus je jednostavno Juventus. Poigravanje s Realom koji čak ni u svojim najboljim danima nije imao obrambenu stabilnost je jedno, ali dolazak na megdan Allegriju koji je ove sezone taktiku još više prilagodio tome da otiđe do kraja u Ligi prvaka, bit će nešto sasvim drugo. Iskustvo će definitivno biti na strani Juventusa i bianconeri će zasigurno pronaći način kako igrati protiv Ajaxa, a ako im obrana bude na razini tijekom svih 180 minuta, a Ronaldo barem 90, Nizozemci će jako teško do prolaska.

Prognoza šansi: 30% - 70%

Šanse prema kladionicama: 18% - 82%

 

Liverpool – Porto    

Kod ovog para je sve jasno. Liverpool je jedan od favorita za finale od samog početka sezone i unatoč padu forme i gubitku vodeće pozicije u Premier ligi, protiv Bayerna su dokazali da ih je i dalje jako teško zaustaviti. Salah možda nije na prošlosezonskoj razini, ali zato je tu Mane, što je dovoljno da Redsi ostanu napadački moćni. Da je u pitanju jedna utakmica Portove šanse bile bi malo veće, ali u dvije će teško parirati Kloppovoj momčadi. 18 posto šansi je možda čak i previše za portugalski klub, s obzirom na to da ni individualno, a niti taktički ne mogu parirati Liverpoolu.

Prognoza šansi: 85% - 15%

Šanse prema kladionicama: 82% - 18%

 

Tottenham – Manchester City

City ulazi u engleski dvoboj kao favorit za osvajanje (barem sudeći po kladionicama), ali to ne mora značiti da će ovaj dvoboj biti jednosmjerna ulica. Obveze u domaćem prvenstvu u kojem će se za naslov boriti do samog kraja zasigurno će odigrati svoju ulogu, iako ni Tottenham neće biti bezbrižan. Za njih je prvo mjesto realno nedostižno, ali zahvaljujući nizu loših rezultata neće se moći opustiti, jer bi u protivnom mogli ostati čak i bez mjesta u top 4. A s obzirom na njihov mentalitet koji je sve samo ne pobjednički, gotovo je sigurno da će im prioritet biti domaće prvenstvo i osiguravanje Lige prvaka sljedeće sezone. Ipak, pijetlovi su dovoljno kvalitetni i uigrani da ih se ne smije otpisati, pogotovo ako Pochettino bude imao sve igrače na raspolaganju. Ono što je zanimljivo jest činjenica da kladionice Tottenhamu daju manje šanse nego Portu, što je u najmanju ruku diskutabilno.

Prognoza šansi: 35% - 65%

Šanse prema kladionicama: 14% - 86%

 

Barcelona – Manchester United

Susret koji bi ne tako davno bio glavna poslastica za ljubitelje nogometa, danas ne iskače toliko od ostalih parova. Valverdeova Barcelona igra poprilično pragmatičan nogomet kojem uzbudljivu notu donosi samo Leo Messi koji ne posustaje u iskazivanju svog raskošnog talenta, a Solskjaerov United lebdi na krilima pozitivne atmosfere i motivacije igrača, još uvijek bez nekog posebnog identiteta. Gledajući kvalitetu momčadi Barcelona se nameće kao jasan favorit, ali ne treba zaboraviti da su Crveni vragovi izbacili PSG i da bi se sličan scenarij vrlo lako mogao dogoditi Barceloni. United je pokazao da zna iskoristiti prilike koje im se pruže, pa bi u slučaju da Messi ne bude posebno raspoložen ili da ga norveški strateg uspije adekvatno ograničiti mogao imati šanse za prolaz, a sam dvoboj bi trebao biti mnogo neizvjesniji nego što se to na prvu čini. Barcelona ostaje favorit, ali šanse koje im kladionica daje ipak se čine kao precjenjivanje.

Prognoza šansi: 60% - 40%

Šanse prema kladionicama: 80% - 20%

 

Englezima se silni milijuni utrošeni proteklih godina napokon isplaćuju, pa tako još uvijek imaju sva četiri predstavnika u Ligi prvaka, uz dva u Europskoj ligi. Ždrijeb najeltitnijeg europskog natjecanja im je osigurao situaciju u kojoj će gotovo sigurno dvije njihove momčadi proći u polufinale, a ni treća nije bez šansi, dok će Bundesliga biti bez svojih predstavnika među najboljih osam. Juventus je preokretom protiv Atletica pokazao da ih nikada ne treba otpisati, pogotovo dok imaju Ronalda koji je kao i uvijek najbolji kada je to najpotrebnije, Liverpool je još jednom potvrdio kvalitetu i zrelost, dok će se Barcelona tek u četvrtfinalu susresti s prvim pravim ispitom. Kada bi se gledala situacija izvan konteksta City bi vjerojatno prvi favorit za osvajanje, no uzmemo li u obzir da je Juventus praktički već osvojio prvenstvo i može se u potpunosti fokusirati na Ligu prvaka, čini se da bi Talijani mogli imati čak i bolje šanse. Tu su još dakako Barcelona i Liverpool, a kakva iznenađenja viđamo posljednjih godina, ne treba sa sigurnošću otpisati ni autsajdere. Jer ipak je ovo nogomet, a u njemu je sve moguće. 

Imaju li autsajderi šanse?
Nakon što su izvučeni parovi četvrtfinala Lige prvaka jedna stvar je jasna svima – Liverpool je prošao najbolje i izvukao najslabijeg protivnika. Također bi potencijalno trebao imati i lakši put do finala, jer se Manchester United i Barcelona čine kao bolji matchup za njih nego ekipe koje se nalaze u drugom dijelu ždrijeba. A taj drugi dio ždrijeba trebao bi u polufinalu ponuditi susret dviju momčadi koje su možda i najizraženiji favoriti za osvajanje. Također se mora naglasiti da kladionice svim favoritima daju najmanje 80 posto šansi za prolazak, što se čini pomalo nerealno, pogotovo nakon iznenađenja kojima smo svjedočili ...
Imaju li autsajderi šanse?
Nakon što su izvučeni parovi četvrtfinala Lige prvaka jedna stvar ...
Tottenham s maksimalnim pristupom i neozlijeđenim kadrom po meni ima 40 posto šanse za prolaz. Fernandinho će opet bit problem ako bude igrao. Da imaju Jorginha, bili bi mi glavni favorit za LP. - Fenix22, 16.3.19. 13:28, 0 0 0
Prva utakmica protiv Schalkea je pokazala njihove slabosti. Sačekat u 5-4-1 formaciju i ostavljat izolacije za Sona protiv Zinchenka preko tranzicije. - Fenix22, 16.3.19. 13:31, 0 0 0
Ma sigurno, o prvoj utakmici na Old Traffordu ne treba ni trošiti riječi, ali ne mislin da ih Barcelona može tako izdominirati. Ali mogu se složiti s korekcijom od 5% za oba spomenuta susreta. - Bateman, 16.3.19. 14:08, 0 0 0
Možda si malo previše šanse dao Man Unitedu, ostalo ok. - BruceWayne, 16.3.19. 15:22, 0 0 0
Da, moguće da jesam malo, ali smatram da su im daleko veće od 20%. - Bateman, 16.3.19. 15:45, 0 0 0
13.03.
Tko je najviše pokazao u osmini finala?

Ajax je prošlog tjedna izbacio Real na Bernabeuu, a Manchester United PSG na Parku prinčeva. Oba ishoda bila su iznenađujuća, kao što je to bio slučaj i sa sinoćnjim prolaskom Juventusa. Ipak, Ajaxov i Unitedov trijumf pratio je isti uzorak tijekom svih 180 minuta; Ajax je u obje utakmice apsolutno dominirao, a United se branio i iskorištavao prilike koje mu je protivnik pružio. Ukupan rezultat je također pratio spomenuti narativ; Ajax je prošao s ukupnih 5:3, a United zahvaljujući jedanaestercu u sudačkoj nadoknadi. Dvoboj između Juventusa i Atletica je, pak, donio dvije međusobno različite utakmice.

Juventus je u prvoj utakmici uvjerljivo dominirao u posjedu, broju dodavanja i postotku točnih dodavanja, ali Atletico je za to vrijeme stvorio tri velike prilike, zabio dva pogotka i još jedan koji je mogao i vjerojatno trebao biti priznat, dok su bianconeri u svim tim segmentima ubilježili nulu. Manjak rizika Allegriju se u toj utakmici nije isplatio, jer je Atleticu bilo nemoguće ozbiljnije zaprijetiti „iz sigurne udaljenosti“, a Cholove su trupe čekale svoje prilike koje su naposljetku i dočekale. Usko postavljenim veznim redom dali su si mogućnost visokog presinga u kojem su se stoperi mogli podignuti sve do centra, bez straha da će lopta proći kroz sredinu i da će oni biti ostavljeni sami u situaciji 2 na 2 ili 3 na 2, dok su bekovi markirali protivnička krila. Dybala na desnom krilu nije nudio širinu, već je češće ulazio u sredinu, čime si je Atletico mogao priuštiti agresivniji pristup u obrani. Griezmann bi markirao Pjanića i na taj način prisilio Juventusove stopere da vode igru, a visoki presing protiv kojeg Juventus tradicionalno ima problema funkcionirao je gotovo savršeno. Taj presing je u drugoj utakmici izostao, a na njihovu nesreću Allegri je shvatio gdje je pogriješio i znao je kako te pogreške ispraviti.

Za početak, Cancelo je zamijenio De Sciglia i zabilježio 5/5 oduzetih lopti, 9/16 uspješnih duela, 2/3 uspješna driblinga, uz asistenciju i 4 ključna dodavanja. Na drugoj bočnoj poziciji je također došlo do promjene, pa je tako Alexa Sandra zamijenio Leonardo Spinazzola kojemu je to bio debi u Ligi prvaka. Gledajući kroz brojke Talijan nije odigrao bogznakakvu utakmicu, ali je ostavio jako dobar dojam, postavljajući se odlično i tako nudeći rješenje svojim suigračima na lijevoj strani na kojoj je Ronaldo već po običaju imao apsolutnu slobodu kretanja. No najveći Allegrijev pogodak bio je postavljanje Bernardeschija umjesto Dybale na poziciju desnog krila. Bernardeschi je nudio prodornost po boku, ali ujedno i kvalitetne ulaske u sredinu, imao je 3/4 uspješna ubačaja od čega je jedan prethodio pogotku, 9 osvojenih duela i bio je 5 puta fauliran, od čega jednom za presudni jedanaesterac.

Uz kadrovske promjene, Allegri je ujedno odlučio promijeniti i pristup, odnosno fokusirati se na igru preko bokova, gdje je Atletico trebao biti najslabiji, bilo to kroz dribling prema šesnaestercu i povratnu loptu, bilo kroz ubačaje. Iako smo vidjeli nekoliko dobrih ulazaka s krilnih pozicija Juventusovih igrača, za očekivati je bilo da će takve situacije biti iznimka, a ne pravilo, te da će ubačaji ipak biti glavno oružje bianconera. Stoga su ih ispalili ukupno 38, od čega 11 uspješnih, a da oni ne budu uzaludni pobrinuo se, tko drugi nego Cristiano Ronaldo. Portugalac je još jednom pokazao da je najbolji kada je to najpotrebnije i nebeskim skokovima zapečatio je Atleticovu sudbinu.

Nogomet je prije svega momčadski sport, ali određena ovisnost o individualcu je neizbježna, jer i taj individualac je naposljetku dio momčadi. Kada bi bilo drugačije, cijene nogometaša bi se razlikovale za par milijuna, a ne za 50, 100 ili čak 200. Stoga prolaz Juventusa nije nezaslužen zbog toga što (vrlo vjerojatno) ne bi došao bez Ronaldove pomoći, isto kao što prolaz Atletica ne bi bio nezaslužen da je primjerice Oblak došao do lopte prije nego što je ona prešla crtu ili da je jednom u životu uspio pogoditi stranu kod jedanaesterca. Atletico je u prvoj utakmici imao puno bolje prilike nego što ih je Juventus stvorio tijekom svih 180 minuta, ali nogomet nije tako jednostavan. Često se zna reći kako je momčad jaka onoliko koliko i njena najslabija karika, ali što kada nitko ne pokušava razbiti taj lanac? Što kada Simeone pristupi utakmici na gotovo isti način kao i u Madridu i praktički se preda u ruke sudbini, ili točnije rečeno, nada se da se Ronaldo neće ukazati? Tada momčad postaje jaka koliko i njena najjača karika.

Juventus je od povratka u Serie A nakon afere Calciopolli prerastao u jednu od najvećih marketinških mašinerija, a uprava na čelu s Andreom Agnellijem počela je voditi klub ugledajući se na franšize u američkim sportovima. Tako su izmijenili grb izbacivši tradicionalne motive i pretvorivši ga jednostavno u stilizirano slovo „J“, prodali prava na imenovanje stadiona Allianz-u, te na njemu odlučili održavati pre-game light show kojeg se ne bi posramile ni američke sportske organizacije. A točku na i stavili su dovođenjem Cristiana Ronalda, najmoćnijeg branda u svijetu nogometa. Taj potez se Agnelliju već odavno financijski isplatio, a od sinoć smo dobili naznaku da bi mogao i rezultatski. Zahvaljujući jasnoj viziji vodećih ljudi torinske momčadi, Juventus je nedodirljiv u domaćem prvenstvu koje je daleko od nekvalitetnog i osma titula za redom koju će gotovo sigurno osvojiti nije zanemariv uspjeh, ali to će sve ostati nedorečeno dok se u Torino ne vrati pokal najelitnijeg europskog natjecanja. A sinoćnja utakmica vrlo lako bi mogla biti prekretnica, jer Juventus je pobijedio na isti način na koji već godinama pobjeđuje u Serie A, što u konkretno njihovom slučaju nije negativna stvar.

Allegri u prvoj utakmici nije želio riskirati i to mu se obilo o glavu. Ista stvar se dogodila Simeoneu u drugoj utakmici, a kao razlika se pokazao jedanaesterac dosuđen pred sam kraj utakmice. Ta nijansa koja je odlučila pobjednika zapravo je poslužila kao epitom cijelog dvoboja – Allegri je imao Ronalda, Simeone nije. I to je ono što je odlučilo dvoboj dvije momčadi, a ne tko ima veća muda, čiji su navijači bolji, tko je ostavio srce na terenu i slične sporedne stvari. Ovih 180 minuta najbolje bi bilo usporediti s partijom pokera u kojoj je Simeone imao jaču ruku na flopu, ali kako su se redali turn i river, njegova je sigurnost sve više blijedjela. Možemo zamisliti kako je Cholo imao dva kralja u ruci i još dva na stolu, dok su preostale tri karte na stolu bili asevi. Četvrtog asa je imao Allegri koji je do tada dizao uloge nadajući se kako će Simeone odustati ili kako će mu se sreća osmjehnuti. Simeone u početku nije htio ići all in prihvaćajući Allegrijevu igru, dok mu se kod turna javila sumnja da bi Allegri mogao imati dva asa u ruci ali nije imalo smisla da odustane. Kada je dočekao kartu na riveru bio je uložio već gotovo sve što je imao i kada se i treći as ukazao na stolu bilo mu je jasno da je propustio svoju priliku i da Allegri ima samo jednog asa, ali da je on vrijedan pobjede. Možemo pričati o tome je li Argentinac trebao agresivnije pristupiti u nekoj fazi, odnosno odigrati otvorenije i pokušati postići pogodak, pa i po cijenu toga da ih primi više i visi o koncu do zadnjeg trenutka, ali lako je biti general poslije bitke.

Allegri je utakmici pristupio kao profesionalni pokeraš, znajući svoje izglede i procijenivši value na koji mu se isplati igrati, dok je Simeone kao pravi underdog odigrao strpljiv poker, ali ipak amaterski. A profesionalci većinom bolje prođu.

Pokeraški dvoboj u Torinu
Ajax je prošlog tjedna izbacio Real na Bernabeuu, a Manchester United PSG na Parku prinčeva. Oba ishoda bila su iznenađujuća, kao što je to bio slučaj i sa sinoćnjim prolaskom Juventusa. Ipak, Ajaxov i Unitedov trijumf pratio je isti uzorak tijekom svih 180 minuta; Ajax je u obje utakmice apsolutno dominirao, a United se branio i iskorištavao prilike koje mu je protivnik pružio. Ukupan rezultat je također pratio spomenuti narativ; Ajax je prošao s ukupnih 5:3, a United zahvaljujući jedanaestercu u sudačkoj nadoknadi. Dvoboj između Juventusa i Atletica je, pak, donio dvije međusobno različite utakmice. Juventus je u prvoj utakmici ...
Pokeraški dvoboj u Torinu
Ajax je prošlog tjedna izbacio Real na Bernabeuu, a Manchester ...
06.03.
Koji je engleski klub idealan fit za Jadona Sancha?

U sezoni 2016/17 skoro 70 posto svih igrača koji su nastupili u Premier ligi bili su stranci, a CIES je došao do zaključka kako su primjerice Arsenal, Manchester City i Chelsea domaćim igračima povjerili  redom 23, 17 i 16 posto ukupnih minuta. Naravno, razlog tome su silni milijuni koji se slijevaju u Premier ligu i činjenica da momčadi masovno troše novac na strane dokazane igrače, dok one iz svojih mlađih selekcija godinama šalju u nižerazredne momčadi ili u inozemne lige niže kvalitete, te im eventualno daju priliku kada se oni već dobrano dokažu. U Njemačkoj je pak drugačija situacija, jer tamo domaći igrači dobivaju gotovo polovicu ukupne minutaže, što automatski znači više prilika za mlade talente.

Obzirom da je život po premierligaškim pravilima funkcioniranja postao izuzetno nepovoljan za nadolazeće mlade nade, nekolicini njih je prekipjelo pa su svoju sreću odlučili potražiti upravo u Bundesligi. Tako ove sezone u najjačem razredu njemačkog nogometa nastupa šest igrača s Otoka, što je više nego u proteklih 37 sezona zajedno. A onaj o kojem se najviše priča i za kojeg se već sada počinju boriti najjači klubovi iz njegove domovine, ali i drugi europski velikani, je Jadon Sancho.

Osamnaestogodišnjak koji je nogometne vještine naučio na ulicama Kennigtona, a prve korake napravio u mlađim selekcijama Watforda, nije htio pristati na uvjete razvoja koje mu je pružao Manchester City, već je svoj prvi profesionalni ugovor odlučio potpisati s Borussijom Dortmund. To se od starta činilo kao dobar potez, jer za razliku od posudbe u nekom engleskom niželigašu ili mrvicama u Guardiolinoj momčadi, u Dortmundu je dobio sedmicu na dresu i priliku za iskazati se. Vidjevši kako se proveo Sancho, njegov prijatelj iz dječačkih dana Reiss Nelson, inače igrač Arsenala, odlučio se i sam iskušati u Bundesligi, točnije u Hoffenheimu u kojem ove sezone ima 17 nastupa i 6 postignutih pogodaka. A isti put su u posljednje dvije sezone odabrali i Reece Oxford, Ademola Lookman, Ryan Kent (sada u Rangersima), Kaylen Hinds i Mandela Egbo. No ipak, najveću pažnju javnosti zaokupirao je Sancho, trenutno najvruća roba na europskom tržištu.

Njegova priča je jako slična onima južnoameričkih nogometaša koji su cijelo djetinjstvo proveli na ulici igrajući se loptom. No za razliku od malo ranijih vremena kada drugi izvor zabave za djecu gotovo da i nije postojao, Sancho je rođen 2000. godine, te je  svoje djetinjstvo proživio u vrijeme u kojem su igrače konzole, kompjutori i razno razne tehnološke spravice već dobrano zavladale svijetom. Njega te stvari nisu zanimale, a za nagradu je dobio fantastičnu tehniku, razvijenu igračku inteligenciju i što je možda najvažnije, radost igranja i iskrenu ljubav prema nogometu. To se možda najbolje vidi iz njegovih driblinga, koji nisu oni klasični koje viđamo od svakodnevnog profesionalnog nogometaša, već više podsjećaju na nešto što viđamo na freestyle ntajecanjima ili na futsal terenima, a specijalnost mu je dribling koji bi se na engleskom zvao faint. A to ga, uz urođenu brzinu i agilnost, čini jako nepredvidljivim i izuzetno teškim za zaustaviti.

Kada ostane na širokom prostoru, rijetko koji branič se može nositi s njim, a već spomenuta snalažljivost u driblingu osigurava mu to da u svakom svom približavanju šesnaestercu unese totalnu pomutnju u protivničku obranu, što za posljedicu otvara prostor za njegove suigrače. No nije to Sanchova jedina vrlina, on ujedno svojim spuštanjima u međuprostor odvlači svog čuvara u situaciji kada bočni igrač krene u napad, uzurpirajući tako kompaktnost protivničke obrambene linije. A uz njegove već spomenute kvalitete, Borussia u takvim situacijama stvara dvostruku opasnost i prislijava protivnika na biraju između dva zla – izaći na Sancha i ostaviti prostor bočnom igraču ili pustiti Sancha i tako si stvoriti potencijalno čak i veći problem.

Stoga nije čudno što redovito kreira velike šanse i što njegov posjed rezultira iznadprosječnim brojem pogodaka i udaraca na gol, što možemo vidjeti iz Understatovog grafa. U Bundesligi Sancho ove sezone ima 8 pogodaka, 10 asistencija i 9 kreiranih velikih prilika, uz 85 posto točnih dodavanja, što znači da je imao direktan utjecaj u skoro trećini svih pogodaka svoje momčadi, a uz to osvaja i otprilike 5 duela po utakmici (51 %) i zabilježava 3 uspješna driblinga (65 %).

U šesnaestini finala Lige prvaka Tottenham je nadigrao Borussiu i prošao s ukupnih 4:0, no Sancho se svejedno iskazao. U prvoj utakmici, u kojoj je dominacija Tottenhama bila očigledna, Sancho je imao 3/4 uspješna driblinga, 6/9 osvojenih duela i ubačaj za najizgledniju šansu njegove momčadi, dok je u drugoj zabilježio 92 posto točnih dodavanja uz četiri ključna. Bio je dobro postavljen i pravovremen u svakom napadu, te je svojim kretnjama po običaju dovodio svoju momčad u prilike, a činjenica da se Borussia oprostila od Lige prvaka bez ispaljenog metka ni najmanjim dijelom ne ide njemu na dušu.

Ali nitko nije savršen, pa tako ni Sancho. U fazi obrane većinom nije ažuran koliko bi trebao biti, te ga se često može vidjeti kako u maniri Lea Messija nezainteresirano šetucka daleko od središta zbivanja, dok u napadačkoj tranziciji na trenutke zna djelovati pomalo indolentno. Takve stvari mogu negativno utjecati na njegov status u elitnoj momčadi, ali s obzirom na to koliko je moćan u napadačkoj trećini, s loptom u nogama i bez nje, teško je zamisliti da bi ga neka momčad odbila dovesti zbog manjka obavezne igre. Pogotovo kada je ta mana zapravo neizbježni nusprodukt njegovih vrlina, jer na ulicama na kojima je naučio driblati, kreirati šanse i zabijati golove, nije se mogao naučiti obrambenoj disciplini.

Sancho je buduća zvijezda engleske reprezentacije i kao takav, logično je da je baš on preuzeo nadimak „the next big thing“. No za razliku od Aarona Lennona, Kierona Dyera, Thea Walcotta, Rossa Barkleyja i ostalih koje je taj epitet pratio na početku seniorske karijere, Sancho je krenuo okolnim putem, ne pristavši na udobnost doma i čekanje prilike u poznatoj atmosferi, već se otisnuo na kontinent u zemlju u kojoj je do 2017. igrao samo 21 igrač s Otoka (UK i Irska). Ali to mu nije otegnuta okolnost, dapače, Sancho je zahvaljujući dobrim predstavama u dresu Borussije u sezonu i pol došao do toga da je Manchester United već ozbiljno zagrizao za njega, a cijena od preko 100 milijuna eura, koliko je navodno Borussija procijenila mladog Engleza nije otjerala Woodwarda i družinu već je plan za prikupljanje potrebnih sredstava već krenuo u izradu. Gotovo sa sigurnošću se može reći da nakon sezone i pol igranja u drugom razredu engleskog nogometa ili povremenih ulazaka s klupe Citizensa ne bi zaradio takav status.

A upravo bi Manchester United i bio vjerojatno najbolji fit za njega, pogotovo ako Ole Gunnar Solskjaer ostane na klupi i iduće sezone. Jer za razliku od primjerice PSG-a koji se po običaju spominje kao jedan od najzainteresiranijih stranki, a u kojem bi bio osuđen iz tjedna u tjedan igrati poprilično nekompetitivnu ligu, te u kojem bi glavnu ulogu morao dijeliti s Mbappeom (naravno, pod uvjetom da Neymar napusti klub), u Unitedu bi imao šanse prometnuti se u glavnu zvijezdu. Alexis Sanchez je preveliki financijski teret za klub, pogotovo kada se uzme u obzir da u dresu kluba s Old Trafforda nije pokazao gotovo ništa, a niti izgleda kao da bi mogao, te se Sancho čini kao idealan čovjek za preuzeti teret velike sedmice na svoja leđa. Istina je da bi u Premier ligi naišao na mnogo čvršće i beskrupuloznije obrane nego u što je to slučaj u Njemačkoj, ali s obzirom da je odrastao u takvoj nogometnoj kulturi, ne bi mu trebalo mnogo da se na to navikne. Također, Solskjaer se pokazao kao trener koji ne voli previše gušiti igračku slobodu rigidnim taktičkim zahtjevima (pogledajte samo transformaciju Pogbe), što bi bilo od instrumentalne važnosti kako bi Sancho mogao pokazati svu raskoš svog talenta. U idealnom smislu, možda bi za Sancha bilo najbolje kada bi barem još jednu sezonu proveo u dresu momčadi iz Dortmunda, ali nogomet je kao i svaki drugi biznis – treba ugrabiti priliku čim se pruži, jer ti se možda drugi put neće ukazati. United bi se lako mogao okrenuti Dybali, za kojeg je po nekim izvorima također pokazao interes, što bi onda bila šteta za Sancha jer situacija u kojoj se trenutno nalaze Crveni vragovi je kao stvorena za dolazak Dortmundove sedmice.

Ono što je sigurno jest da je Sancho spreman za elitni nogomet i može se uklopiti u gotovo svaki sustav koji pretjerano ne ograničava njegovu slobodu i radost igranja. On je nova engleska zvijezda i igrač za kojeg će se licitirati astronomske cifre u nadolazećem prijelaznom roku, pogotovo u njegovoj domovini koju čeka neizvjesnost oko Brexita i koja ionako sve više shvaća važnost imanja domaćih igrača u momčadi. Stoga bi Jadonu Sanchu bilo pomalo netočno prišiti nadimak „next big thing“, jer on je već sada „big thing“.

Hakler iz Kenningtona
U sezoni 2016/17 skoro 70 posto svih igrača koji su nastupili u Premier ligi bili su stranci, a CIES je došao do zaključka kako su primjerice Arsenal, Manchester City i Chelsea domaćim igračima povjerili redom 23, 17 i 16 posto ukupnih minuta. Naravno, razlog tome su silni milijuni koji se slijevaju u Premier ligu i činjenica da momčadi masovno troše novac na strane dokazane igrače, dok one iz svojih mlađih selekcija godinama šalju u nižerazredne momčadi ili u inozemne lige niže kvalitete, te im eventualno daju priliku kada se oni već dobrano dokažu. U Njemačkoj je pak drugačija situacija, jer ...
Hakler iz Kenningtona
U sezoni 2016/17 skoro 70 posto svih igrača koji su ...
22.02.
Tribina hipoteza

Racing Club, AZ Alkmaar, Sampdoria, Monaco i Manchester United. To su momčadi za koje je tijekom svoje karijere nastupao Sergio Romero, čovjek koji od 2014. godine nije imao status nominalno prvog vratara kluba čije je boje branio. S obzirom na stanje u današnjem nogometu u kojem su cifre za posljednje ljude obrane počele dosezati astronomske razine, pojmovi kao što su „zdrava konkurencija među vratarima“ davno su izgubili smisao, a dinamika na relaciji prvi vratar – drugi vratar postala je striktno definirana. Stoga možete postaviti pitanje zašto pišem tekst o čovjeku koji već četiri godine kruh zarađuje kao rezerva, te koji je taj status svjesno i potpisao dolaskom u Manchester United, a ja ću vam reći da je pitanje na mjestu. No na odgovor ćete ipak morati malo pričekati.

Romero je u Nizozemsku došao već s 20 godina i to nakon samo četiri seniorske utakmice u dresu Racinga. U AZ-u ga je dočekao Louis Van Gaal, a Argentinac mu se već nakon druge utakmice nametnuo kao prvi izbor. Naredne sezone je mjesto prvog vratara i zacementirao, te je u jednom periodu uspio izdržati 950 minuta bez primljenog gola. Ubrzo je zaradio interes mnogih europskih velikana, ali je odlučio ostati u Alkmaaru. Već u to vrijeme južnoamerički temperament počeo je izlaziti na vidjelo, pa se tako jednom prilikom, nakon pogreške koja je njegovu momčad stajala ispadanja iz kupa, obračunao s vratima i zidovima svlačionice, zaradivši pritom prijelom šake koji ga je udaljio s terena u ključnom dijelu sezone.

U ljeto 2011. Argentinac se tadašnjem treneru Gertjanu Verbeeku zamjerio zbog toga što se po završetku Copa Americe nije vratio u klub na vrijeme, te je ubrzo odlučio svoju karijeru nastaviti negdje drugdje. No na njegovu žalost, to sada nije bio Juventus ili Bayern, već Sampdoria koja je tada nastupala u Seriji B. Odmah sljedeće sezone klub iz Genoe vratio se među elitu, a Romero se nakon sezone u Seriji A odlučio okušati u francuskoj ligi, točnije u Monacu, u koji je došao na jednogodišnju posudbu. Tamo se nije uspio izboriti za startnu poziciju pored Danijela Subašića kojemu je Ranieri vjerovao, ali i koji je usto bio u dobroj formi, no zahvaljujući starim zaslugama zadržao je mjesto argentinskog broja jedan na nadolazećem svjetskom prvenstvu u Brazilu.

Na njemu je Romero pomogao svojoj momčadi domoći se finala, sačuvavši svoju mrežu u sve tri utakmice knockout faze, pritom obranivši dva jedanaesterca u polufinalnom raspucavanju protiv Nizozemske. U finalu protiv Njemačke također je izgurao regularni period bez primljenog pogotka, a kapitulirao je tek u 113. minuti utakmice, kada ga je Mario Gotze matirao i Njemačkoj donio naslov. Po povratku u Sampdoriju, Argentinac je ostao prikovan za klupu, a nakon što mu je u proljeće 2015. istekao ugovor s talijanskim klubom, potpisao je za Manchester United gdje ga je dočekao njegov stari poznanik Louis Van Gaal.

Na Old Trafford je došao svjestan toga da je De Gea nedodirljiv, te da će ponovno biti prisiljen promatrati utakmice s klupe i zadovoljiti se mrvicama. Istina, u to vrijeme je postojala šansa da De Gea ode u Real, ali Romero je vjerojatno bio svjestan da se čak ni u tom slučaju na njega ne bi računalo kao na prvu opciju. Vratar čija se karijera nije odvila u smjeru u kojem je potencijalno mogla uvijek se činio predobar za biti rezerva, te se moglo pretpostaviti da će sporadično dobivati minutažu u manje važnim natjecanjima. Tako je i bilo, a Romero je svaki put kada bi mu se ukazalo povjerenje, to povjerenje i opravdao.

U tri i pol sezone, koliko je do sada proveo u Manchesteru, Romero je započeo 42 utakmice, a pritom je primio 20 pogodaka i zabilježio 27 netaknutih mreža. U tom segmentu je postao najuspješniji vratar u povijesti Manchester Uniteda (koji je nastupio u barem tri utakmice), odigravši 64.29 % utakmica bez primljenog pogotka. Također, na golu Uniteda nikada nije primio više od dva pogotka na jednom susretu, a i to mu se dogodilo samo četiri puta. U FA kupu je zabilježio 9 clean sheetova u 11 utakmica, a u Premier ligi 6 u 7 odigranih utakmica.

Također je on bio taj koji je branio vrata Uniteda u njihovom uspješnom pohodu na Europsku ligu u sezoni 2016/17., te je u 12 utakmica u kojima je nastupio (uključujući finale) primio samo četiri pogotka. Svaki put kada bi stao između vratnica odisao je sigurnošću, a uz dobru igru nogom kojoj je dobrano kumovao rani dolazak u Eredivisie i treniranje pod paskom Van Gaala, Romero je djelovao kao kompletan vratar. Također, postoji jedna zanimljivost koja nam otkriva njegovu možda i najveću kvalitetu – dobro postavljanje i kretanje na golu, a to je podatak da je u 42 utakmice samo tri gola primio udarcem izvan šesnaest metara, od čega je jedan došao direktno iz slobodnog udarca.

Ako pogledamo njegove obrane udaraca, uočavamo uzorak koji se ponavlja. Plasirane udarce brani hvatanjem nakon dolaska na loptu kretnjom umjesto atraktivnim "paradama" koje su većinom korištene od strane vratara, dok one jačeg intenziteta odbija dlanovima. Situacije u kojima Romero udarce brani vršcima prstiju gotovo da i ne postoje, a sve iz razloga što mu njegovo izvanredno postavljanje i fantastična koordinacija na relaciji oči-noge osiguravaju dolazak u gotovo savršeni položaj za branjenje udaraca i pravovremenu reakciju.

Također, ima tendenciju postavljati se vrlo blizu vrha peterca, čak i u situacijama u kojima udarci dolaze iz velike daljine, što protivničkim igračima značajno skraćuje kut. A kako udarci iz većih daljina gotovo uvijek budu snažni, punom nogom, rizik od toga da ga lopta preleti vrlo je malen, bez obzira na činjenicu što Argentinac nije posebno visok (192 cm), posebno kada u kontekst stavimo i njegov već spomenuti dobar rad nogu.

Iako mu karijera nije dosegnula visine koje je potencijalno mogla i priskrbila mu status elitnog vratara, ne može se reći da je ona bila neuspješna, a niti da je tijekom nje bio posebno podcjenjivan. 96 nastupa za nacionalnu vrstu, s kojom je osvojio olimpijsko zlato, te jedno svjetsko i dva kontinentalna srebra, nipošto nisu zanemariva postignuća, a pribrojimo li tu i Europsku ligu u sezoni u kojoj je ona Unitedu očajnički trebala kako bi osigurali povratak u Ligu prvaka, njegova karijera poprima respektabilne obrise. Jose Mourinho je imao potpuno povjerenje u njega za vrijeme spomenute europske kampanje, bez obzira na to što je De Gea i tada bio jedan od najboljih vratara na svijetu, a David James je prije nekoliko godina jednom prilikom izjavio kako smatra da je Romero bolji vratar od De Gee. Ako ćemo biti iskreni, ta je izjava u najmanju ruku pretjerana, ali baca svjetlo na to kakav status Argentinac uživa među kolegama i trenerima.

Rezervni vratari nerijetko budu slavljeni kada se slijedom nepredviđenih okolnosti nađu bačeni u vatru i iz nje izađu kao heroji, ali to većinom bude ograničeno na period od jedne ili par utakmica. Ili pak, ti golmani dobiju ključeve vrata svoje momčadi na neodređeno ako dobro iskoriste priliku koja im se ukaže uslijed ozljede dotadašnjeg broja jedan ili njegovih kontinuiranih loših predstava. No biti konstantno na vrhunskoj razini u 42 utakmice rascjepkane kroz period dulji od tri i pol godine i to na elitnoj razini, gotovo da je neviđeno, jer izostanak kontinuiteta ali i manjak samopouzdanja koji je prisutan kod pričuvnih vratara rijetko izvlači ono najbolje iz njih u takvim situacijama.

Stoga, i da do kraja svoje karijere više nigdje ne ugrabi status prvog vratara, Romerovo ime bit će zapisano u povijesti kluba s Old Trafforda, te će ostati zapamćen kao vjerojatno najbolji, a zasigurno najkonstantniji pričuvni vratar svoje generacije, što zaslužuje ogroman respekt.

I to je razlog zbog kojeg pišem ovaj tekst.

Čuvar iz sjene
Racing Club, AZ Alkmaar, Sampdoria, Monaco i Manchester United. To su momčadi za koje je tijekom svoje karijere nastupao Sergio Romero, čovjek koji od 2014. godine nije imao status nominalno prvog vratara kluba čije je boje branio. S obzirom na stanje u današnjem nogometu u kojem su cifre za posljednje ljude obrane počele dosezati astronomske razine, pojmovi kao što su „zdrava konkurencija među vratarima“ davno su izgubili smisao, a dinamika na relaciji prvi vratar – drugi vratar postala je striktno definirana. Stoga možete postaviti pitanje zašto pišem tekst o čovjeku koji već četiri godine kruh zarađuje kao rezerva, te koji ...
Čuvar iz sjene
Racing Club, AZ Alkmaar, Sampdoria, Monaco i Manchester United. To ...
02/2019
Liga prvaka: tko prolazi u četvrtfinale?

Mnogi su od susreta Liverpool - Bayern očekivali golijadu, pogotovo kada je Klopp najavio sastav u kojem su zadnju liniju trebali činiti Alexander-Arnold, Fabinho, Matip i Robertson, ali utakmica na Anfieldu završila je 0:0. No to u ovom slučaju ne znači da je ona bila dosadna ili nekvalitetna, to samo znači da su oba trenera odradila izvrstan posao. Jer kao što su Gianni Brera i Annibale Frossi znali govoriti: „Savršena utakmica je ona koja završi 0:0.“ Taj stav kreće od premise da čak i najbolje izvedena napadačka akcija može biti zaustavljena pravilnom i dobro izvedenom obrambenom reakcijom, a iako ova utakmica možda nije bila u tom kontekstu savršena, jer su obje momčadi imale sitnih grešaka, ukupno dva udarca u okvir odaju dojam da je bila jako blizu toga.

Obje momčadi su implementirale visoki presing na protivničku zadnju liniju, što je na početku utakmice dovelo do kardinalnih pogrešaka u distribuciji kod obojice vratara. No Alisson i Neuer su se vrlo brzo naviknuli na situaciju, te su obojica (a pogotovo Neuer) nerijetko služili kao ispušni ventil svojoj momčadi, prebacujući težište igre. Nijemac je posebno bio dobar u tome, te je imao 43 točna dodavanja, što je bio ukupno deveti po redu najveći broj na utakmici. To je dovelo do vrlo visokog tempa utakmice, pa je svaki pokušaj duže izgradnje napada startu bio osuđen na propast, a gotovo bi se moglo reći da je tempo igre momčadi u posjedu diktirala protivnička momčad.

Obzirom da su obje ekipe konstantno vršile pritisak i pokušavale osvojiti loptu u protivničkoj trećini, to je značilo da će utakmicu odlučiti ili pogreška u obrani ili dobar individualni potez. U prvom poluvremenu smo vidjeli par pogrešaka od strane Liverpoolovih braniča, točnije Robertsona i Fabinha, koji u nekoliko navrata kao da je zaboravio da ne igra na poziciji veznog igrača, no Bayern te darovane polu-šanse nije znao iskoristiti. Obje momčadi su očekivano zatvorile sredinu terena, pa su individualni prodori trebali doći s krilnih pozicija. Stoga smo vidjeli popriličan broj duela po bokovima na obje strane, a Bayern se u većini slučajeva fokusirao na lijevu na kojoj je Kovač identificirao Liverpoolovog desnog beka kao najslabiju kariku. Ipak, Kingsley Coman, koji je trebao imati mismatch na toj strani, nije se proslavio, te je uz 0 uspješnih driblinga, 8 izgubljenih lopti i 1 osvojen duel od njih 11 u kojima je sudjelovao bio možda i najlošiji pojedinac utakmice.

Puno bolja nisu bila ni Liverpoolova krila, pa je tako Mane izrastao u jednog od tragičara jer nije iskoristio najbolju priliku na utakmici, a njegovi uspješni driblinzi nisu se pretvorili u ništa opipljivo. Salah je također po ulasku u protivnički šesnaesterac većinom bezidejno gubio loptu, a sve je to kroz brojke izgledalo tako da je Senegalac imao 6/17 uspješnih driblinga, a Egipćanin 3/7, dok su obojica osam puta gubili posjed. No razlog tome nije bio samo u njima, već i u nečemu drugom, točnije, Bayernovoj obrani.

Bavarci su prezentirali vjerojatno najbolju obrambenu predstavu pod Kovačem, zaustavivši Liverpool na najbolji mogući način. Visokim presingom su onemogućili Redsima izlaz preko sredine, a situacije u kojima bi Henderson uspio pronaći direktan put do Firmina i stvoriti situaciju 4v4 bile su iznimno rijetke. Bayern također nije dopuštao kontre niti je ostavljao mnogo prostora Salahu i Maneu, a u situaciji u kojoj bek Liverpoola ne bi radio overlap, krilni igrač bi bio dupliran, što je gostima osiguralo da čak i u slučaju uspješnog driblinga opasnost bude svedena na minimum. Tako iz statistike možemo vidjeti da je Bayern bio izuzetno uspješan u presijecanju lopti i otklanjanju opasnosti.

S druge strane, Liverpool je uspio u naumu da protivnika drži u neugodnosti, ali zahvaljujući dobroj kombinatorici, igrači Bayerna bi se u pravilu izvlačili iz visokog presinga i uspijevali bez preskakanja igre doći u protivničku trećinu. U nekim, pak, situacijama gosti su bili prisiljeni tražiti Lewandowskog u dubinu, a Fabinho je tu pokazivao očekivane nesigurnosti. No u duelima i postavljanju u bloku, Brazilac je odradio svoj posao bez većih poteškoća.

Bez obzira na dobru i igru Liverpoola u fazi obrane, bilo je prostora da Kovačeva momčad ozbiljnije zaprijeti, a taj prostor se naročito otvarao na desnoj strani na kojoj su Kimmich i Gnabry nalazili načina kako zaobići Robertsona koji nije odigrao utakmicu iz snova. A ako tu pridodamo i već uobičajeni Maneov nedostatak discipline u obrani, ostaje dojam da je Bayern to mogao i bolje iskoristiti. Ipak, hrvatski strateg na klupi Bavaraca bio je svjestan da bi mu se preveliki rizik mogao obiti o glavu, jer se Liverpool hrani prostorom koji protivnici ostavljaju otvorenim nakon izgubljene lopte, pa se vodio onom: „Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.“ A vrabac u obliku 0:0 na Anfieldu nije bilo kakav vrabac.

Stoga ne čudi što nakon prvog poluvremena u kojem su momčadi pokazale dobru igru i visoki tempo, s nekoliko prilika, ni u drugom poluvremenu nismo vidjeli pogotke, već još zatvoreniju utakmicu. Dojam je da su treneri uočili svoje pogreške i prvenstveno ih odlučili ispraviti, ne vodeći previše računa o tome kako iskoristiti one protivničke i tako svjesno donijeli odluku kako će se susret u potpunosti odlučivati u Munchenu. A tamo će šanse biti gotovo podjednake. Jer ako je Bayern uspio zadržati Liverpool bez pogotka na uzavrelom Anfieldu, nema razloga da nešto slično ne može ponoviti na svojoj Allianz Areni, iako se u obzir moraju uzeti dvije važne stvari – domaćini će u toj utakmici biti bez kartoniranog Kimmicha, dok će se gostima vratiti trenutno možda i najbolji stoper svijeta Virgil van Dijk.

Na kraju dana, u Liverpoolu mogu biti nezadovoljni što domaći teren nisu iskoristili kako bi ostvarili pobjedu i doveli se u komotniju situaciju pred put u Munchen, ali isto tako mogu s optimizmom dočekati uzvrat znajući da su ipak prikazali konkretniju igru. S druge strane, Kovač može biti zadovoljan što je njegova momčad pružila odličnu obrambenu predstavu i zaustavila jedan od najpotentnijih napada kontinenta, a u klubu mogu biti sretni što se razne nesuglasice na relaciji trener-igrači kojima nema kraja, nisu odrazile na rezultat.

Obojica trenera pokazala su kako odigrati „savršenu utakmicu“, sada nam preostaje za vidjeti tko će bolje odigrati onu „nesavršenu“.

Skoro pa "savršena utakmica"
Mnogi su od susreta Liverpool - Bayern očekivali golijadu, pogotovo kada je Klopp najavio sastav u kojem su zadnju liniju trebali činiti Alexander-Arnold, Fabinho, Matip i Robertson, ali utakmica na Anfieldu završila je 0:0. No to u ovom slučaju ne znači da je ona bila dosadna ili nekvalitetna, to samo znači da su oba trenera odradila izvrstan posao. Jer kao što su Gianni Brera i Annibale Frossi znali govoriti: „Savršena utakmica je ona koja završi 0:0.“ Taj stav kreće od premise da čak i najbolje izvedena napadačka akcija može biti zaustavljena pravilnom i dobro izvedenom obrambenom reakcijom, a iako ova ...
Skoro pa "savršena utakmica"
Mnogi su od susreta Liverpool - Bayern očekivali golijadu, pogotovo ...
02/2019
Liga prvaka: tko prolazi u četvrtfinale?

U odnosu na prosinac u kojem su saznali da će se susresti u osmini finala, Tottenham i Borussia dočekali su međusobni susret u mnogo nezavidnijim pozicijama. Domaćini su ostali bez Kanea, Allija i Diera, dok su gosti uz iste probleme, odnosno izostanak Marca Reusa, na leđima nosili i teret dva nevjerojatno izgubljena boda u subotnjoj utakmici protiv Hoffenheima nakon koje se njihova prednost u domaćem prvenstvu smanjila. S obzirom na izostanke ključnih igrača s obje strane i uspješnu Borussijinu sezonu, gotovo nitko nije smatrao Tottenham izrazitim favoritom, već im je davana lagan prednost. No sinoć su Spursi apsolutno izdominirali goste iz Njemačke i pobjedom od 3:0 gotovo već osigurali prolaz u četvrtfinale najelitnijeg klupskog natjecanja.

Pochettino je izveo svoju momčad u formaciji 3-4-1-2, s Lucasom i Sonom u vrhu napada i Vertonghenom na lijevoj strani, što je bilo poprilično iznenađenje. Son je bio centralna točka gotovo svakog Tottenhamovog napada i ujedno jedan od najboljih igrača na terenu, a Eriksen je već standardno držao konce igre svoje momčadi, sudjelujući u presingu, upošljavajući suigrače i otvarajući im prostor svojim kretnjama.

No ipak je netko drugi ponio titulu igrača utakmice, a to je bio Jan Vertonghen. Čovjek kojeg je Pochettino postavio na poziciju lijevog bočnog i povjerio mu nekarakteristično ofenzivne zadatke odgovorio je fantastičnom asistencijom i još boljim pogotkom, te je također imao četiri uspješna driblinga (najviše), četiri presječene lopte (uz Foytha najviše) i samo jednu izgubljenu loptu uz 86% točnih dodavanja.

To je bio još jedan dokaz koliko je Tottenhamova momčad uigrana i kako izostanak novih lica u momčadi može donijeti i poneku pozitivnu posljedicu. Cijelu utakmicu domaćini su izgledali kao fino uštiman stroj, bez izražene najslabije karike. Kontrolirali su posjed i odličnom pozicijskom igrom konstantno držali goste na oprezu, dok su one prave šanse tražili iz osvojene lopte nakon visokog presinga koji nije opadao čak ni u sudačkoj nadoknadi. Na taj način je pao i prvi pogodak Spursa - nakon odlično postavljenog visokog presinga i osvojene lopte, Vertonghen je „beckhamovskim“ ubačajem pronašao Sona koji je fantastičnom kretnjom prevario svog čuvara i bez većih poteškoća pospremio loptu u mrežu. Činjenica da se Belgijac pred kraj utakmice i sam našao na drugom kraju vrlo slične akcije došla mu je kao svojevrsna nagrada za sve ono što je do tada učinio, a proslava pogotka u stilu Supermana priličila je njegovoj predstavi.

Borussia je svoje šanse tražila iz tranzicije i to pretežito preko bokova, a u prvom poluvemenu to je donekle i funkcioniralo, jer je mladi Jadon Sancho Tottenhamovom stoperskom trojcu stvarao probleme ulascima iza leđa. No srećom po domaćine, damage control posljednje linije bio je na zavidnoj razini, te bi Alderweireld i Sanchez uspijevali barem usporiti Sancha dok se ostatak momčadi ne bi vratio. Gosti nisu imali rješenja protiv postavljene obrane, pa smo tako od njih vidjeli samo nekoliko bezopasnih udaraca iz daljine, dok im je najbolja prilika bila Zagaduov udarac glavom nakon ubačaja kojeg je Lloris odlično obranio.

Favre se nadao da će Sancho i Pulisic uspjeti stvoriti probleme Tottenhamovoj obrani u situacijama 1 na 1, no suočio se s neugodnom istinom da treća momčad Premier lige nije isto što i treća momčad Bundeslige, te je shvatio da snaga Tottenhama ne leži samo u dobroj organizaciji, već i u individualnoj kvaliteti pojedinaca koji je sačinjavaju. Stoga je spomenuti krilni dvojac imao samo po jedan uspješan dribling u protivničkoj trećini, dok je Gotze bio gotovo nevidjiv.    

S druge strane, Son je odlično koristio međuprostor, a Eriksen je njegove ulaske prepoznavao gotovo telepatski i pravovremeno ga upošljavao. Dortmund to nije uspijevao braniti, ponajprije zato što bi u određenim situacijama pomalo naivno i brzopleto krenuli u zatvaranje Eriksena, te bi iz te pomalo „sve ili ništa“ reakcije većinom izlazili bez ičega.

Malo tko je mogao zamisliti da će Spursi bez Kanea i Allija na ovaj način izdominirati utakmicom, ali Pochettino nam je pokazao zašto ga se smatra jednim od najboljih trenera na svijetu. Argentinac je od Tottenhama napravio momčad koja iznimno rijetko oscilira i koja svaki izostanak može gotovo u potpunosti zamaskirati, te koja kao da se svim silama trudi dokazati da je izostanak aktivnosti na tržištu u potpunosti opravdan. Međusobno razumijevanje igrača na terenu pruža mogućnost mijenjanja formacije i uloga unutar nje, a to pak Pochettinu u mnogočemu olakšava taktičku prilagodbu protivniku. On je toga svjestan i iz tog razloga se ni ne žali na manjak pojačanja, iako bi ona adekvatna gotovo sigurno podigla momčad na višu razinu.

Borussia je u susret ušla s gotovo podjednakim šansama za prolaz kao i Tottenham, ali nakon sinoćnje utakmice postavlja se pitanje da li je takva konstatacija bila točna ili su njihove realne mogućnosti bile precijenjene. Tottenham je često podcjenjivan, a većinom iz razloga što su u ključnim trenucima znali zakazati i dopustiti neočekivane poraze, no na svaki „normalni“ dan Spursi se mogu nositi gotovo s bilo kim, a pogotovo s momčadi kao Borussia koja im nije komplementarna u kontekstu individualne kvalitete. 

Favreova momčad ove sezone igra jako dobar nogomet, ali iako su vodeći u domaćem prvenstvu i iako Bayern ne može uspostaviti kontinuitet dobrih igara, i dalje nisu favoriti za osvajanje. Razlog tome je taktika koja se dijelom temelji na pretpostavci da će na određenom dijelu terena imati mismatch ili da će jednostavno protivnik u nekom dijelu igre zakazati, a to je pogotovo slučaju kada im je protivnik neka vrhunska momčad. Uz to, vrlo mlada i neiskusna obrana teško se nosi s elitnim igračima, kao što smo to mogli vidjeli i sinoć. Stoga iako mnogo obećava, ova Borussijina momčad još nije dosegla elitnu razinu, a visok poraz od Tottenhama, koliko god on bio neočekivan, ipak se čini kao realnost.

Favre i Borussia zaslužuju sve pohvale za dosadašnji dio sezone, ali prošla su vremena kada je engleskim nogometom vladala „europska kriza“, a njemački klubovi ulazili u međusobne dvoboje kao favoriti. Danas možemo reći kako se Bayern i Borussia vjerojatno ne bi našli među top 4 momčadi Premier lige, a dobar nogomet koji možemo vidjeti u Bundesligi ipak je samo to. Borussia je sinoć to shvatila na teži način, i iako je ostalo još devedeset minuta za odigrati, pobjeda od četiri razlike teško je zamisliva protiv taktičkog majstora kakav je Mauricio Pochettino.

Izgubljeni u prijevodu
U odnosu na prosinac u kojem su saznali da će se susresti u osmini finala, Tottenham i Borussia dočekali su međusobni susret u mnogo nezavidnijim pozicijama. Domaćini su ostali bez Kanea, Allija i Diera, dok su gosti uz iste probleme, odnosno izostanak Marca Reusa, na leđima nosili i teret dva nevjerojatno izgubljena boda u subotnjoj utakmici protiv Hoffenheima nakon koje se njihova prednost u domaćem prvenstvu smanjila. S obzirom na izostanke ključnih igrača s obje strane i uspješnu Borussijinu sezonu, gotovo nitko nije smatrao Tottenham izrazitim favoritom, već im je davana lagan prednost. No sinoć su Spursi apsolutno izdominirali goste ...
Izgubljeni u prijevodu
U odnosu na prosinac u kojem su saznali da će ...
02/2019
Tko je trenutno najbliži 4. poziciji u Premier League?

Nakon nezasluženog otkaza koji su Claudeu Puelu uručili u ljeto 2017., Southampton se našao u krizi koja je trajala sve donedavno. Mark Hughes je prošle sezone uspio spasiti klub s juga Engleske od ispadanja u niži rang, nakon što ga je u tu situaciju doveo Mauricio Pellegrino, no ove sezone Velšanin je u 14 prvenstvenih utakmica uspio ostvariti samo jednu pobjedu, te je uprava kluba odlučila poduzeti nešto prije negoli bude prekasno.

Poslije Hughesa, koji je u osam mjeseci na klupi „Saintsa“ zabilježio sve skupa tri pobjede, uprava Southamptona vratila se dobrim navikama te uzde momčadi dala u ruke Ralpha Hasenhuttla. Austrijanac koji je radio odličan posao u Ingolstadtu ipak je najpoznatiji kao čovjek koji je Leipzig doveo do drugog mjesta Bundeslige i nastupa u Ligi prvaka, stoga su navijači odluku o njegovom ustoličenju razumljivo dočekali s oduševljenjem. U klubu je svanulo sunce te se javila nada da će Hasenhuttl, kao i Pochettino i Koeman prije njega, sa sobom donijeti svježe ideje i rezultat, a on je već u kratkom roku potvrdio da će to zaista biti tako.

Mark Hughes nikada nije bio posebno inovativan trener niti su njegove momčadi gajile  prepoznatljiv stil igre, a ništa drugačijim nije se pokazao ni za vrijeme epizode u Southamptonu. Ove sezone Southampton je pod njim postigao 12 pogodaka u 14 ligaških utakmica, a za to vrijeme su ispalili 208 udaraca na gol, od čega 68 u okvir. Ako to usporedimo s devet utakmica koje je Hasenhuttl vodio (Cardiff neću računati, iz razloga što je to bila njegova prva utakmica na klupi Southamptona, a koja je na svaki mogući način bila suprotnost onome što je Austrijanac želio i uspostavio već od sljedeće utakmice), vidimo da je Southampton u tom periodu postigao dva pogotka više, dok je gotovo polovica njihovih udaraca završavala unutar okvira. „Saintsi“ sada u prosjeku upućuju manje udaraca na gol, ali istovremeno više u okvir, zabijaju gotovo dvostruko više golova u prosjeku, dok im za pogodak treba 6.35 udaraca, za razliku od prvih 14 ovosezonskih utakmica pod Hughesom u kojima im je bilo potrebno preko 17. Ukratko rečeno, Southampton sada igra efikasniji nogomet s jasnom vizijom. 

Klub koji je poznat po izvozu domaćih talenata debelo se oslanja upravo na mlade snage, čije su pak najveće kvalitete agresivnost, trka i taktička disciplina. Hasenhuttl se nikada nije plašio dati priliku mladim igračima, a njegove trening metode i naglasak na specifične taktičke mehanizme dobro leže takvom tipu igrača. Odmah po dolasku je otpisao Cedrica Soaresa koji je otišao na posudbu u Inter, a na pozicije wing backova postavio 23-godišnjeg Targetta i 19-godišnjeg Valeryja. Ovosezonska novopridošlica Mohamed Elyounoussi također je pao u drugi plan, kao i Gabbiadini, dok je Austin odmah nakon utakmice s Cardiffom preseljen na klupu. Napadački dvojac sada čine Ings i Redmond, koji je ujedno i ključni igrač u fazi napada, a formacija u kojoj gledamo Southampton je 3-3-2-2, odnosno 3-4-2-1 kada očekuju da će biti u podređenom položaju.

Obje formacije su jako slične, jer u oba slučaja napadači i vezni igrači tvore uski „peterokut“ pomoću kojeg kontroliraju lopte kroz sredinu i tjeraju protivnika da traži igru preko bokova, dok je razlika jedino u fazi obrane u kojoj kod 3-4-2-1 dva zadnja vezna pomažu održavati obrambenu liniju stabilnom, odnosno nije im primarni zadatak što prije oduzeti loptu.

U fazi napada Hasenhuttl inzistira na direktnom pristupu, što znači da lopta nerijetko ide od stopera u protivničku trećinu, bilo to na Redmonda koji se spušta i zatim odigrava iz prve ili u obliku visoke lopte čiji odbijanac očekuje neki od veznih igrača koji na taj način pokušava stvoriti priliku. Druga varijanta je spuštanje jednog od veznih igrača po loptu, te traženje jednog od wing backova.

Po izgubljenom posjedu igrači odmah vrše organizirani presing, ostavljajući protivnika bez mogućnosti da prebaci težište igre na suprotnu stranu, a slučaju duge lopte ili dodavanja kroz sredinu obrambeni igrači presijecaju loptu ili u krajnjem slučaju rade prekršaj.

Takva nogometna filozofija pretpostavlja da posjed neće biti na strani Hasenhuttlove momčadi, stoga ne čudi podatak da je lopta u nogama njegovih igrača u prosjeku 38% vremena, dok je postotak točnih dodavanja također nizak (u prosjeku oko 69%). Sve te brojke pod Hughesom su bile zamjetno veće, no kao što smo svjedočili, nisu donijele ništa opipljivo. Presing na protivničku zadnju liniju bio je prisutan i kod njega, no nakon što bi protivnik izašao preko sredine, pritisak bi opao. Hasenhuttl inzistira na zatvaranju sredine terena, kako bi protivnika prisilio na građenje napada preko bokova, a što u velikoj većini slučajeva služi kao okidač za presing.

Southampton se brani u klasičnom 5-3-2, a pritiska se u većini slučajeva rješavaju ispucavanjem lopte umjesto iznošenja kroz kratka dodavanja. U tom segmentu Hasenhuttl je također transformirao momčad, pa Southampton sada u prosjeku zabilježava 36 clearancea po utakmici, što je za 11 više nego što je to bio slučaj ove sezone za vrijeme Hughesa. U isto vrijeme njihovi protivnici imaju 15 clearancea po utakmici, za razliku od dosadašnjih 26, što ukazuje na dvije stvari. Prva je ta da Southampton dolazi u manje izglednih prilika, a druga je ta da napade nastoje završiti na što bezbolniji način. Odnosno udarcem ili dubinskom loptom u prostor, kako bi u slučaju neuspjeha opasnost od kontre ili polukontre bila minimalna.

Hasenhuttl je u kratkom vremenu od momčadi uspio dobiti točno ono što je tražio, a to se očituje i u rezultatima. 15 osvojenih bodova iz deset utakmica u kojima su se susreli između ostalog s Arsenalom, Chelseajem i Cityjem, najava su vedrijih dana na St. Mary`s-u, a borba za opstanak već se sada čini kao prošlost.

U financijski moćnom Leipzigu Austrijanac je u većinu utakmica ulazio kao favorit, te je sukladno tome taktički pristup bio prilagođen nametnutoj ulozi. U nemjerljivo konkurentnijoj ligi u kojoj je Southampton jedna od slabijih momčadi, Hasenhuttl je pak primoran igrati oportunističkiji nogomet. Southampton nema sredstava s kojima bi se borio za sam vrh engleskog nogometa, već su prisiljeni ciljati na status stabilnog prvoligaša, a s obzirom na konkurentnost Premier lige i za takav je poduhvat potrebno imati jasan plan i viziju. Hasenhuttl ih ima i može se slobodno već sada reći da odgovaraju momčadi koju je dobio na vođenje. Manjak sirovog talenta i tehničkih sposobnosti uvijek se djelomično može nadoknaditi velikom količinom trke, visokim tempom i taktičkom disciplinom, a to je upravo ono na čemu austrijski strateg temelji svoju filozofiju.

Southamptonova momčad druga je po redu najmlađa u ligi s prosjekom od 24,9 godina, a takvoj skupini igrača uvijek je lakše nametnuti nove metode treninga i priprema za utakmicu. Nerealno bi bilo očekivati da će Hasenhuttl napraviti čudo s ovom ekipom, ali će joj gotovo sigurno donijeti stabilnost u igri i rezultatski kontinuitet. S obzirom na to da je Austrijanac bio jedan od kandidata za klupu Arsenala nakon odlaska Wengera, za očekivati je njegov odlazak u neki veći klub u budućnosti. Ali dok se to ne dogodi navijači Southamptona mogu biti mirni uz spoznaju da će njihova momčad ponovno biti nepoželjan protivnik i da će im donijeti mnoge radosne trenutke.

Nakon mučne sezone i pol Ralph Hasenhuttl vratio je Southampton u život, život koji se svakom utakmicom čini sve ljepši.

"Mala koliba za zečeve" na jugu Engleske
Nakon nezasluženog otkaza koji su Claudeu Puelu uručili u ljeto 2017., Southampton se našao u krizi koja je trajala sve donedavno. Mark Hughes je prošle sezone uspio spasiti klub s juga Engleske od ispadanja u niži rang, nakon što ga je u tu situaciju doveo Mauricio Pellegrino, no ove sezone Velšanin je u 14 prvenstvenih utakmica uspio ostvariti samo jednu pobjedu, te je uprava kluba odlučila poduzeti nešto prije negoli bude prekasno. Poslije Hughesa, koji je u osam mjeseci na klupi „Saintsa“ zabilježio sve skupa tri pobjede, uprava Southamptona vratila se dobrim navikama te uzde momčadi dala u ruke Ralpha ...
"Mala koliba za zečeve" na jugu Engleske
Nakon nezasluženog otkaza koji su Claudeu Puelu uručili u ljeto ...

Respekt: Lepakis, BruceWayne, Dado_M,

Slažem se: Lepakis, BruceWayne, Fenix22,

Posebno mi se sviđa što si istaknuo određene stvari kako su izgledale po Hughesom te kako trenutno izgledaju pod Hasenhuttelom. Odlično. - BruceWayne, 8.2.19. 21:05, 0 0 0
01/2019
NE Patriotsi; najveća sportska dinastija?

Dramatična pobjeda u Kansas Cityju nakon produžetka označila je deveti nastup u Superbowlu za tandem Belichick - Brady i ukupno jedanaesti za franšizu s Foxborougha koju su ove sezone gotovo svi otpisali. Neuvjerljiva regularna sezona u kojoj su zabilježili najlošiji omjer u posljednjih deset sezona, a koji je mogao biti još i lošiji, po tko zna koji put povukla je pitanje jesu li se Patriotsi konačno istrošili. No kao i obično, dobili smo negativan odgovor, jer jedna od najmoćnijih imperija u povijesti kolektivnih sportova nastavlja s dominacijom.

Kontroverzni počeci

Sve je počelo 2000. kada je Bill Belichick, tada asistent Billu Parcellsu u NY Jetsima, trebao preuzeti ulogu glavnog trenera njujorške momčadi. Bellichick je tada odustao od naslijeđene pozicije zbog nesigurnosti vezane za preuzimanje franšize nakon smrti dotadašnjeg vlasnika Leona Hessa, ali i zbog toga što ga je privukao poziv Roberta Krafta da preuzme uzde New England Patriotsa. Stoga je na bizarnoj press konferenciji na kojoj je trebao biti potvrđen kao novi glavni trener medijima obznanio svoju ostavku. Kako je ugovor kojeg je imao s Jetsima još uvijek bio na snazi, uslijedilo je parničenje između dviju strana koje je odlučeno u korist Jetsa, te je Belichick bio ostavljen u limbu. Ipak, Kraft je toliko želio Belichicka vidjeti na svom sidelineu da je s Parcellsom uspio dogovoriti zamjenu – pick prve runde na nadolazećem draftu za Belichicka, te razmjenu pickova nižih rundi na sljedećem draftu.

Te iste godine Patriotsi su u šestoj rundi drafta kao ukupno 199. pick izabrali quarterbacka s University of Michigana, Toma Bradyja. Momčad s Foxborougha sezonu je završila s omjerom 5-11, što je do danas jedina gubitnička sezona Belichicka u New Englandu, dok je Brady kao nominalno tek četvrti QB imao ukupno 3 pokušaja dodavanjem. Sljedeće sezone TB 12 je krenuo kao zamjena Drewu Bledsoeu, koji je u drugom kolu zadobio unutarnje krvarenje nakon jednog udarca. Brady se nije proslavio u svoje dvije debitantske utakmice, ali je već u trećoj zaradio titulu ofenzivnog igrača tjedna AFC konferencije, te je svoju momčad odveo do 11 pobjeda u 14 utakmica. Startno mjesto zadržao je i u playoffu, u kojem su Patriotsi u Divisional Roundu pobijedili Oakland Raiderse nakon produžetka, te kasnije stigli do svog prvog Superbowl naslova. U finalu su pobijedili St. Louis Ramse kao ogromni autsajderi, a utakmica protiv Raidersa ostala je zapamćena kao prekretnica koja je stvorila ovaj New England koji danas znamo. Točnije rečeno, kao početnom točkom začetka dinastije iz Foxborougha smatra se kontroverzna sudačka odluka koja se ticala zloglasnog pravila koje od 2013. više nije na snazi - tuck rulea, a o kojoj sve možete saznati u kratkom NFL-ovom dokumentarcu.

I ostalo je povijest. Uključujući ovu sezonu, Patriotsi u eri Belichick – Brady imaju 16 nastupa u doigravanju, od čega sve kao pobjednici svoje divizije, 13 nastupa u konferencijskom finalu, 8 u Superbowlu i 5 trofeja Vincea Lombardija, a za nešto više od tjedan dana imat će priliku i za šesti u svome ukupno devetom Superbowl nastupu i četvrtom u posljednjih pet godina. No kao što je to slučaj s vladavinom svake imperije, i ova nam je priuštila kontroverze koje su bacile mrlju na njene uspjehe.

Grijesi imperije

Prva od tih kontroverzi dogodila se 19. siječnja 2002. NFL je odobrio zahtjev Roberta Krafta da se već spomenuta utakmica protiv Raidersa odigra u večernjem terminu, što se do tada nikada nije dogodilo u utakmici Divisional Rounda. To se u samom startu okarakteriziralo kao proračunata odluka da se momčad iz tople Kalifornije dočeka u snijegom prekrivenom Massachusettsu i to još uvečer. Pridodamo li tu i već spomenuti fumble koji je preokrenut u korist Patriotsa, jasno je kako su nakon te utakmice ostali repovi koji se vuku i dan danas.

Druga kontroverza dogodila se kasnije te iste godine, točnije pred sam Superbowl u kojem su Patriotsi trebali igrati protiv ovogodišnjih protivnika Ramsa, tada smještenih u St. Louisu. Las Vegas je za tu utakmicu procijenio da hendikep iznosi 14 poena u korist Patriotsa, a to je bilo prvenstveno potkrijepljeno činjenicom da su Ramsi tijekom regularne sezone u prosjeku postizali 31 poen po utakmici. Belichick ih je u toj utakmici limitirao na samo 17, te su Patriotsi zahvaljujući field goalu Adama Vinatierija osvojili svoj prvi naslov. Nakon takve obrambene predstave New Englanda, running back Ramsa Marshall Faulk optužio je Patriotse za slanje špijuna koji je snimio njihov trening dan prije utakmice, a kao razlog je naveo to što su Ramsi pripremili posebne akcije za tu utakmicu, te da Patriotsi nikako nisu mogli biti toliko dobro pripremljeni na njih bez da su ih prije vidjeli. Izjava takvog tipa na prvu je zazvučala kao teško mirenje s porazom, ali slična afera koja se dogodila 2007., a za koju su Belichick i Patriotsi bili proglašeni krivima, bacila je drugačije svjetlo na te tvrdnje.

Te godine istražno povjerenstvo NFL-a došlo je do zaključka kako su Patriotsi ilegalno snimali defenzivne signale NY Jetsa tijekom jedne utakmice, te na taj način stekli nepoštenu prednost. Snimanje protivničkog sidelinea nije zabranjeno u NFL-u, ali je strogo definirano, te postoje točno označena mjesta s kojih se to smije. Belichick je htio bolji pogled, pa je završio s kaznom od pola milijuna dolara, dok su Patriotsi bili osiromašeni za 250.000, te im je oduzeto pravo na pick prve runde. Neslavna afera ostala je poznata pod imenom Spygate.

No Patriotsi ni tu nisu stali, pa je tako osam godina nakon Spygatea došao Deflategate. Naime, u konferencijskom finalu 2015. Patriotsi su koristili lopte koje su bile napuhane ispod dozvoljene granice, a sve iz razloga što je Bradyju bilo lakše bacati takvu loptu. S obzirom na to da u NFL-u svaka momčad ima svoj set lopti, to je značilo da su Coltsi u toj utakmici bili u podređenom položaju. I kako to obično biva, uslijedile su tužbe, žalbe, odbacivanja i potvrđivanja osuda, a sve je zaključeno Bradyjevom suspenzijom na četiri utakmice, dok su Patriotsi kažnjeni s milijun dolara te su im bili oduzeti pick prve runde 2016., i pick četvrte runde 2017.

Kada svemu nabrojanom pridodamo tvrdnje nekih bivših igrača kako Belichick ima praksu muljati s listom ozlijeđenih igrača, te još pokoji potencijalni Spygate, postaje jasno kako su Bellichick i Brady osobe koje su spremne učiniti sve kako bi došli do uspjeha. I upravo je to, oprostit ćete mi na makijavelizmu, ono što ove Patriotse izdvaja od ostalih i zbog čega su izrasli u jednu od najmoćnijih i najdugovječnijih sportskih dinastija ikada .

U ljubavi i ratu sve je dopušteno. Ali zar je tako i u sportu?

Sportske prevare kroz povijest su uglavnom bile otkrivene, a njeni akteri bivali žestoko kažnjeni. Bio u pitanju doping, namještanje mečeva i utakmica, odnosno kupovanje istih, ili pak proceduralne muljaže, sve što bi izašlo na vidjelo izazvalo bi zgražanje javnosti i drakonske kazne. Neki od svježijih primjera koji su imali jak odjek su zabrana nastupa ruskim sportašima pod svojom zastavom na prošlogodišnjim Zimskim olimpijskim igrama zbog mnogobrojnih doping afera, te izbacivanje Juventusa iz Serie A i oduzimanje dvije titule nakon Calciopolija. No razlika između te vrste sportskih prevara i gore spomenutih makinacija s Foxborougha je u tome što su Patriotsi uvijek plesali na granici, te je nikada nisu prešli s obje noge. Malo ispuhanija lopta pruža određenu prednost, ali zar takav prekršaj zaslužuje odmazdu? Špijuniranje trenera nije kolegijalno i također daje nemoralnu prednost, ali prisutno je od davnina i to ne samo u američkom nogometu (pogledajte samo najsvježiju doktorsku disertaciju Marcela Bielse).

Ako ste moralni idealist kojem padne mrak na oči čim vidi nekoga da se u tramvaju vozi bez karte, s gađenjem ćete gledati na Belichicka, a ako ste bolesno ambiciozni i ne prezate od ničega, smatrat ćete ga malom bebom. I to je ono zbog čega nepodopštine koje čine Belichick i Brady nisu podložne moralnoj anihilaciji, već samo umjerenom prijeziru. Jer na kraju dana nisu Patriotsi pobijedili Coltse 45:7 zbog ispuhanih lopti, već zbog toga što su izuzetno kvalitetna momčad, dok su im te ispuhane lopte samo pomogle u tome. Također, sudačka naklonost koja im se konstantno spočitava, a koja je djelomično i dokazana statistikom, može se objasniti općeprihvaćenim psihološkim fenomenom da se suci u velikoj većini slučajeva podsvjesno priklanjaju dominantnim momčadima.

Poanta svega jest ta da Patriotse možete mrziti zbog njihovih grijeha i prezirati iz zbog manjka morala, ali im ne možete oduzeti uspjehe koje su postigli. Jer nije jedan preokrenuti fumble, ispuhana lopta ili špijuniranje protivničkih trenera dovelo do 19-godišnje dominacije, već je u pitanju nešto drugo.

Patriot Way

Gronkowski koji danas izgleda kao sjena onog tigh enda koji je bio strah i trepet protivničkih obrana djelovao je poprilično nemoćno u utakmici protiv Chiefsa, kao uostalom i u većem dijelu ove sezone (iako je odradio dobar posao što se tiče blokiranja), dok je Edelman u par navrata umalo završio kao tragičar. No kada je voda došla do grla, Gronk je bio taj koji je uhvatio dvije teške lopte na 3rd downu – jednu u posljednjem driveu regularnog dijela a drugu u produžetku, dok je Edelman također dva puta konvertirao 3rd down situaciju u produžetku, izvevši dva izuzetno zahtjevna hvatanja koja je Brady uspio provući kroz ušicu igle. Jednostavno rečeno, u nedjelju smo po tko zna koji put u ovih devetnaest godina svjedočili nečemu što najbolje opisuje popularna američka poslovica: „When the going gets tough, the tough get going“.

Brady možda nije najatletskiji quarterback, a vjerojatno nije ni najatletskija osoba u svom kućanstvu jer tamo njegova bolja polovica Gisele Bündchen gotovo sigurno odnosi pobjedu, ali je zato izuzetno precizan, miran, te dobro čita protivničke obrane. Nema jaku ruku, a bez dobre ofenzivne linije ne mora ni izlaziti na teren, ali zato, za razliku od primjerice Aarona Rodgersa ili Matta Stafforda, on ne trpa što više novaca sebi u džep, već ostavlja nešto kako bi se mogla dovesti kvalitetna pojačanja. Naravno, jedan od razloga tome je i njegova već spomenuta supruga koja sama zarađuje i više nego dovoljno za njih oboje, no i dalje trebaš biti tip osobe kojoj je na prvom mjestu sportski uspjeh kako bi pristao na takve uvjete.

Razlog zbog kojeg je ova dinastija toliko moćna jest partnerstvo Belichicka i Bradyja koji jedan drugog čine boljima nego što potencijalno jesu. Brady možda jest sistemski quarterback, ali je najbolji ikada i nitko drugi ne bi mogao odigrati njegovu ulogu. Kroz povijest je bilo, a i još uvijek ima i bit će, talentiranijih i atraktivnijih quarterbackova, ali nitko ne može Bradyju oduzeti uspjehe i rekorde koje je postavio. 2.567 jardi u Superbowlu (322 po utakmici), prvo i drugo mjesto po broju jardi dodavanjem u jednoj utakmici Superbowla (505 i 466), te 9 nastupa u Superbowlu, brojke su koje će se jako teško ponoviti, dok u druge statističke podatke neću ni ulaziti s obzirom na to da bi se o njima mogla napisati knjiga.

A tajna uspjeha je „Patriot Way“, filozofija koju nitko ne može točno definirati, a koja je već duboko usađena u same temelje franšize. Možda najbolje objašnjenje dao je linebacker Dont'a Hightower koji je rekao kako je to jednostavno način na koji se držiš i razmišljaš. Stoga Belichicku nikada nije bio problem pustiti igrača koji mu ponašanjem i držanjem nije odgovarao, bez obzira kako se on zvao. I upravo zbog toga ti Patriotsi uvijek nađu načina kako biti konkurentni u sportu s kompleksnim tržišnim pravilima i salary capom. A možda najbolji primjer kako te podređivanje momčadi i pravi mindset može odvesti do neslućenih visina je wide receiver Julian Edelman.

Prosječan fakultetski quarterback izabran je od strane Patriotsa 2009. u sedmoj rundi kao ukupno 232. pick, i to primarno kako bi bio korišten u wildcat formaciji. Belichick je odmah prepoznao Edelmanov potencijal, te mu je zahvaljujući fizičkim predispozicijama povjerio pozicije returnera i povremenog wide receivera. No kako su godine prolazile, Julian se pretvorio iz statista u Bradyjevog „go to“ čovjeka, a nakon nestvarnog hvatanja u utakmici protiv Atlanta Falconsa u kojoj su Patriotsi izveli najveći preokret u povijesti Superbowla, na kućnu adresu mu je stiglo pismo od profesora s fakulteta koji mu se ispričao što je jednom prilikom s porugom iskomentirao njegovu izjavu kako će jednom zaigrati u NFL-u.

Zaključno s prošlom utakmicom, Julian je uhvatio 105 lopti u playoffu, što ga stavlja na drugo mjesto vječne liste iza nedohvatljivog Jerryja Ricea, a u nedjelju bi mogao srušiti oba punt return rekorda Superbowla ako bude imao barem 3 vraćanja za 28 jardi.

Iako je daleko od elitnog receivera, Edelman je pokazao kako se upornošću i željom može postići i više nego što je možda realno, a prije ovogodišnjeg konferencijskog finala na upite novinara što ima za reći na podatak da kladionice Patriotse ne smatraju favoritima u jednoj playoff utakmici po prvi put još od 2014., u svom stilu je odgovorio: „Kladite se protiv nas.“

Najveća sportska dinastija ikada?

Kroz povijest momčadskih sportova imali smo nekoliko ekipa koje su dominirale svojim sportom. Kada je u pitanju nogomet, možemo spomenuti Real Madrid koji je u razdoblju između 1955. i 1966. osvojio šest naslova kontinentalnog prvaka i igrao još dva finala, te Milan koji je između 1988. i 1994. osvojio 3 takva naslova. Uz spomenute uspjehe, Real i Milan su u tim periodima sakupili još trofeja, ali mjerilo za dominaciju u nogometu su na kraju krajeva ipak kontinentalna natjecanja, te su ti podaci ono što je važno. No iako je teško usporediti europski nogomet, u kojem momčadi svake sezone igraju na više frontova, sa zatvorenim i drugačije koncipiranim ligaškim sustavima na koje nailazimo u američkim sportovima, nogometni klub koji se može mjeriti s gotovo dva desetljeća provedena na samom vrhu elitnog natjecanja i to s istim trenerom i istim nositeljem igre nemoguće je pronaći.

U NHL-u smo imali Montreal Canadiense koji su u periodu 1953.-1960. osvojili šest puta Stanley Cup, te Edmonton Oilerse predvođene Wayneom Gretzkyjem s pet naslova između 1984. i 1990, dok se u NFL-u ističu 49ers-i koji su dominirali ligom od 1981. do 1994. pritom osvojivši pet Superbowl naslova. Ali možda najveći konkurenti Patriotsima za naslov najveće sportske dinastije ikada su dvije momčadi koje dolaze iz NBA-a. Prvi su Boston Celticsi koji su između 1957. i 1969. osvojili čak 11 naslova prvaka, a drugi su dinastija iz Chicaga koja je predvođena Michaelom Jordanom osvojila šest naslova u osam godina.

Vidljivo je da je od svih dominantnih kolektiva najdulja vladavina bila ona 49ers-a koja je trajala trinaest godina, ali razlika između te i one Patriotsa je u tome što je franšiza iz San Francisca to postigla uz pomoć dva različita trenera (Walsh i Seifert) i dva različita quarterbacka (Montana i Young). Zapravo je samo jedna momčad od svih gore spomenutih dominaciju započela i završila s istim trenerom i s istim glavnim igračem, a to su Chicago Bullsi, čija dominacija jest bila kraća od one Patriotsa, ali je donijela jedan naslov više.

Ipak, roster u košarci nemjerljivo je manji od onog u američkom nogometu, te je teže balansirati s 53 igrača implementirana u tri momčadi (napad, obrana i special teams) nego s 15 koji se rotiraju kao petorka. Ubrojimo li tu i činjenicu da je američki nogomet iznimno opasan sport u kojem su ozljede svakodnevna pojava, a igračima karijera može završiti u sekundi, te sustav doigravanja na jednu utakmicu u kojem je random faktor time mnogo izraženiji nego u drugim sportovima, Patriotsi bi eventualnom pobjedom u nadolazećem Superbowlu napravili presudan korak ka konačnom priznanju kako su najveća sportska dinastija ikada, iako se to već i sada može reći.

Koliko još dugo imperija može opstati?

Iako je već duboko zagazio u 42. godinu, Brady je izjavio kako namjerava igrati još barem 2-3 sezone. To se na prvu čini nevjerojatno, no bez obzira na to što je ova regularna sezona bila jedna od njegovih slabijih, u doigravanju smo i dalje gledali onog starog Toma. A znajući koliko se brine o svom tijelu i da prehranu u potpunosti prilagođava fizičkim zahtjevima koji se postavljaju pred njega, te uzevši u obzir da su quarterbackovi u NFL-u danas zaštićeni poput ličkih medvjeda, nije nemoguće da ćemo ga zaista gledati još toliko. Belichick je pak osoba koju je teško pročitati, stoga ne bi čudilo da ostane još nekoliko godina na sidelineu, a istovremeno ne bi bilo iznenađujuće ni da se umirovi nakon ove sezone. Ofenzivni koordinator Josh McDaniels opetovano odbija poslove glavnog trenera koje mu nude druge franšize, pa bi se iz toga dalo zaključiti kako je Belichick blizu odlaska, te da je samo pitanje vremena kada će on to mjesto preuzeti.

Stoga bi se srednjoročno i dugoročno gledano pad trebao očekivati. Jer kada više ne bude Belichicka i Bradyja, ono što su Patriotsi danas jednostavno više neće postojati. Mnogi su mišljenja kako je jedna preokrenuta odluka započela ono čemu svjedočimo posljednjih 19 godina, a zaista je pitanje što bi se dogodilo da suci nisu promijenili svoju odluku te siječanjske večeri. No bez obzira na to, ono što se događalo nakon te utakmice Patriotsima nitko nije darovao.

S „do your job“ krilaticom i beskrupuloznim odlukama, Belichick je zajedno s Bradyjem uspostavio carstvo koje će se teško više ikada ponoviti. I dalje traju rasprave tko je od njih dvojice zaslužniji za uspjehe Patriotsa, ali istina je ta da ni jedan ni drugi ne bi bili toliko uspješni da nisu naišli jedan na drugoga, jer obojica posjeduju izraženu želju za biti najbolji i spremnost za otići korak dalje u ostvarivanju te želje. Imperiji će uskoro doći kraj, što će izazvati sveopće oduševljenje moralnih čistunaca i dežurnih hejtera, ali dok se to ne dogodi, odnosno dok je Bill na sidelineu a Tom na terenu - samo naprijed, kladite se protiv njih.

Imperija uzvraća udarac
Dramatična pobjeda u Kansas Cityju nakon produžetka označila je deveti nastup u Superbowlu za tandem Belichick - Brady i ukupno jedanaesti za franšizu s Foxborougha koju su ove sezone gotovo svi otpisali. Neuvjerljiva regularna sezona u kojoj su zabilježili najlošiji omjer u posljednjih deset sezona, a koji je mogao biti još i lošiji, po tko zna koji put povukla je pitanje jesu li se Patriotsi konačno istrošili. No kao i obično, dobili smo negativan odgovor, jer jedna od najmoćnijih imperija u povijesti kolektivnih sportova nastavlja s dominacijom. Kontroverzni počeci Sve je počelo 2000. kada je Bill Belichick, tada asistent Billu ...
Imperija uzvraća udarac
Dramatična pobjeda u Kansas Cityju nakon produžetka označila je deveti ...

Respekt: Wizard, Peslolus, BruceWayne, GNKDZCFC,

Slažem se: Peslolus, BruceWayne,

Ne slažem se: Jole1908,

https://www.youtube.com/watch?v=n8gtOAyPWwE - link za dokumentarac o Tuck Rule Game-u, u slučaju da nekoga zanima. - Bateman, 31.1.19. 12:22, 0 0 0
01/2019
Tko je trenutno najbolji vratar na svijetu?

De Geina simultanka protiv Tottenhama potaknula je vrlo jednostavno pitanje, na koje pak nema jednostavnog odgovora – Tko je trenutno najbolji vratar na svijetu? A razlog iz kojeg odgovor na to pitanje nije jednostavan jest taj da je evolucija nogometne igre otišla toliko daleko da vratarev posao više nije samo braniti, već aktivno sudjelovati u igri. Sukladno tome neki se vratari trebaju promatrati kroz kontekst sustava u kojem se nalaze i u skladu s time vrednovati, gotovo poput system quarterbacka u NFL-u, s tom razlikom što bi u nogometnim okvirima to bila vrlina, dok se u američkoj inačici sporta na to gleda kao na manu.

Brazilska škola

Najbolji primjer za to je Ederson koji toliko doprinosi Cityju u svim aspektima igre da je nakon samo sezone i pol gotovo nemoguće zamisliti Guardiolinu momčad bez njega. I ptice na grani već znaju sve o njegovih prošlosezonskih 85.4 % točnih dodavanja, te koliko je važan u izgradnji igre, pa ću stoga samo priložiti screenshot s nedavne utakmice protiv Southamptona u kojoj Brazilac zajedno sa svojom zadnjom linijom igra 5v4 u svom šesnaestercu te u situaciji pod velikim pritiskom dodavanjem kroz sredinu pronalazi Fernandinha i izbacuje svu četvoricu protivničkih igrača. Također ću naglasiti kako Squawka Edersona stavlja na 15. mjesto ukupno gledajući Performance score svih igrača Lige petice ove sezone, što dovoljno govori koliki je njegov utjecaj na igru aktualnog prvaka Engleske.

No u brazilskoj selekciji taj isti Ederson ima mjesta samo na klupi, dok je prvi vratar Liverpoolov Alisson. Alisson Becker je također dobar u igri nogom i zabilježava zavidne brojke u dodavanjima pod pritiskom, ali Ederson bi u tom segmentu ipak odnio pobjedu. No ono u čemu Alisson prednjači (ali opet ne previše) su „klasične vratarske“ kvalitete koje su i dalje važnija stavka kod odabira vratara za nacionalnu vrstu, a to je tako iz dva očigledna razloga. Prvi je činjenica da izbornici jednostavno nemaju ni približno vremena uigrati svoju momčad kao što to imaju klupski treneri, a drugi je taj da međunarodni sustav natjecanja nije ligaški, te je čak i kvalifikacijama u većini utakmica važniji rezultat od kvalitete igre. Stoga je logično da će izbornici prije izabrati vratara koji je bolji na vratima od onoga koji je bolji u igri nogom, naravno pod pretpostavkom da su kvalitetom slični.

Glavna dilema današnjice

U La ligi imamo sličnu dilemu kada se postavi pitanje tko je bolji vratar lige – Marc Andre Ter Stegen, čija je najveća vrlina igra nogom, ili Jan Oblak čija su najveće vrline obrane? Slično kao i u Cityju, i u Barceloni je gotovo nezamislivo da momčad na vratima nema čovjeka koji je na „ti“ sa svojim nogama i kontroliranjem lopte, pa tako Nijemac na redovnoj bazi oslobađa svoju zadnju liniju od pritiska zahvaljujući dobrom pregledu igre i osjećaju za igru. No iako njegove sposobnosti u zaustavljanju protivničkih napadača nisu zanemarive, veći dio javnosti će se opet prikloniti Janu Oblaku, čovjeku s vanserijskim sposobnostima u svom šesnaestercu. Siguran u izlascima, dobar u situacijama 1 na 1 i fantastičan u branjenju udaraca, Slovenac je kamen temeljac Simeoneovog Atletica na kojeg se uvijek može osloniti. S obzirom na kratko iskustvo u dresu Benfice i stil igre koji njeguje Simeone, Oblakove sposobnosti u igri nogom još je uvijek teško procijeniti, no gotovo se sa sigurnošću može reći da nisu na razini Edersona, Ter Stegena, ili čak Alissona. No to još uvijek nije od presudne važnosti izvan konteksta, jer vjerojatno ne postoji trener koji bi za stil igre kojim Atletico igra na gol stavio Ter Stegena ispred Oblaka.

Best of the rest

Ovdje bi bilo vrijeme da se malo odmorimo od same elite i spomenemo nekoliko vratara koji su, možda ne podcijenjeni, ali u javnosti premalo spominjani. Prvi od njih je Kasper Schmeichel, vratar koji je u kontinuitetu već godinama jedan od najboljih igrača Leicestera i koji je svoju reprezentaciju na neto završenom SP-u predvodio sve do lutrije jedanaesteraca u osmini finala. Schemichel nije elitni vratar, no zasigurno je kompletan vratar, bez izrazite mane. Dobar je i agresivan u izlascima, posjeduje dobre reflekse, uvijek je pravovremen i dobro pozicioniran, a ni igra nogom mu nije slaba strana. Štoviše, u tom segmentu posjeduje u današnje vrijeme gotovo izumrlu vještinu, a to je ispucavanje iz ruke pomoću kojega gotovo bez iznimke pronalazi svoju metu gdje god se ona nalazila. A kolika je njegova uloga bila u Leicesterovom osvajanju Premier lige možda najbolje govori zaključak Simona Kupera, koji u revidiranom izdanju Soccernomicsa kao glavni razlog za taj pothvat, uz faktor sreće, navodi upravo Kaspera Schmeichela, a zaključak između ostalog potkrjepljuje podatkom koji kaže kako je Danac primio 5 golova manje od očekivanoga. Uzmemo li u obzir da je Leicester te sezone nemalen broj utakmica pobijedio s 1:0, dolazimo do zaključka kako bi potencijalno tih 5 pogodaka manje moglo značiti 10 bodova više.

Sljedeći je Wojciech Szczesny, kojeg se mora spomenuti iz razloga što je on bio glavni razlog zbog kojega je Buffon nakon promjene odluke o umirovljenu morao ipak napustiti Juventus. Ukratko je priča išla ovako: Buffon je prošle sezone Juventusu najavio kako će se naredne sezone umiroviti, te je vodstvo kluba sukladno toj izjavi dovelo Szczesnyja pod obećanjem kako će nakon jedne sezone na klupi dobiti startnu poziciju. Kada je Buffon promijenio svoju odluku, vodstvo Juventusa se našlo u dilemi, dilemi koja bi većinu klubova odvukla na pogrešnu odluku, ali ne i torinski klub koji je poznat po fantastičnim procjenama kod slaganja igračkog kadra. Ostaviti legendu kluba i dalje na vratima značilo bi da Szczesny napušta klub, što se na prvu i ne čini kao smak svijeta. Ima takvih vratara koliko hoćeš, rekli bi mnogi i bili djelomično u pravu. Jer Szczesny nije elitni vratar, a niti se baš proslavio u dresu Arsenala iako ga je Wenger dobrano forsirao (ovdje se mora naglasiti da je u Romi bio bolji). No ono što je ključno u tome svemu je stil igre Poljaka i njegova hladna glava. Szczesny je vratar koji je odličan u igri nogom i dobar u izlascima, a to su dvije stvari koje u Juventusu najviše traže od vratara s obzirom na to da obrana protivnicima već tradicionalno dopušta jednu do dvije izgledne šanse po utakmici, a većinom niti toliko. Stoga je Szczesny, koji nikada nije uzimao k srcu pacerske golove i koji je mrtav hladan jednom prilikom dočekao Wengera u svlačionici s cigaretom u ustima, gotovo idealan fit za bianconere.

A treći je njegov kolega iz Serie A - Samir Handanovič, vratar koji u stručnim krugovima uživa respektabilan status, ali koji u javnosti nikada nije dobivao prostor koji je zaslužio. Razlog tome je poprilično neuspješna era Intera u kojoj Handanovič nije imao mnogo prilika igrati najveće utakmice, no njegova sigurnost i command of the area su definitivno bile na elitnoj razini tijekom cijele njegove karijere. Možda najveće priznanje koje je Slovenac doživio jest namjera Barcelone da ga dovede u svoje redove nakon odlaska Valdesa, a koja je propala zbog visoke odštete koju je Inter zahtijevao. 

Pomicanje granice zrelosti vratara

Najskuplji vratar u povijesti Kepa Arrizabalaga jedan je od najmlađih vratara trenutno koji igraju u elitnom klubu, a s obzirom na činjenicu da se period od 24. do 27. godine još uvijek smatra kao uvertira u najbolje godine, Kepa, Ederson, pa čak i Alisson, Oblak i Curtois mogu se promatrati još uvijek kao vratari koji nisu dosegli svoj vrhunac, bez obzira na to što su se već etablirali kao elita. Mladi Bask se već priviknuo na Sarriball, te iako su postojale sumnje hoće li biti sposoban popratiti zahtjeve talijanskog stratega, Kepa je već sada u samom vrhu lige gledajući vratarski doprinos igri svoje momčadi.

Osvrt zaslužuje i 26-godišnji Bernd Leno, solidan vratar koji je ipak cijelu svoju karijeru precijenjen na račun baš te, danas bitne vrline, odnosno igre nogom, a koji je upravo zbog toga ostvario transfer u Arsenal. No Leno kao vratar koji treba obraniti svoj gol nikada nije izgledao posebno pouzdan, pa tako ni ove sezone. Specifičan stil po kojem su moderni vratari njemačke škole poznati ne čini se baš prikladan za Premier ligu, te su protivnički napadači u pravilu znali to iskoristiti. Cech nikada nije mogao biti kompatibilan s Emeryjevim sustavom, što možemo i vidjeti ako usporedimo primjerice prošlosezonske brojke Cecha i Lena u dresu Leverkusena, a iz kojih je vidljivo da je Nijemac bio nadmoćan po količini dodavanja prema naprijed, te postotku i broju točnih dodavanja po utakmici, a što su Emeryju jako važni podatci kod izbora vratara. No pogledamo li druge brojke, one koje se tiču performansi na golu, tu je Čeh bio malo bolji, a treba se napomenuti da je branio u mnogo zahtjevnijoj ligi i s poprilično labilnom obranom ispred sebe, te da mu je prošla sezona bila jedna od lošijih u karijeri koja je nagovijestila skoro umirovljenje. Stoga možemo zaključiti kako ipak nije sve u nogama.

I naposljetku dolazimo do najmlađeg od svih, Gianluigija Donnarumme, koji je sa samo 16 godina debitirao na vratima Milana, a sa 17 na vratima talijanske reprezentacije. Talijanska nada koja je zamijenila velikog imenjaka Buffona, na početku svoje karijere pružala je fantastične predstave, no onda je došla kriza izazvana od strane vječitog troublemakera i najpoznatijeg pizzaiole u svijetu nogometa – Mina Raiole. Ekstremne mjere koje je poduzeo kako bi svome štićeniku (čitaj: sebi) osigurao mnogo više novaca nego što je realno, dovele su mladog Donnarummu na rub odlaska iz Milana i izazvale gnjev navijača. Donnarumma je to izdržao, ali ta situacija nam je dala naznaku kako nezdravo vodstvo u formativnim godinama možda neće osigurati mladom Talijanu visine koje bi potencijalno mogao dosegnuti. Pogledamo li tehničku stranu njegove igre, Donnarumma stilski nije pretjerano moderan vratar, ali ima visinu koja je popraćena solidnom brzinom, što mu omogućava da bude poprilično efikasan. Novoj talijanskoj jedinici zasigurno se smiješi uspješna karijera, ali ostaje za vidjeti kako će se dalje razvijati i eventualno prilagoditi elitnom okruženju.

Najbolji od najboljih

A sada da se vratimo na početno pitanje, za koje zapravo ne trebamo gledati dalje od Premier lige u kojoj se polako ali sigurno okupila sama vratarska krema. Uz već spomenute Edersona, Alissona i Kepu, nipošto ne smijemo zanemariti kapetana svjetskih prvaka i čovjeka koji je jedan od najstabilnijih elitnih vratara od prvog dana svoje karijere, a to je Hugo Lloris - kompletan vratar koji je neka vrst moderne verzije onih vratara na koje se nailazi u nižim ligama, a koji su nakon velikog dijela karijere provedene baš u tom klubu zaradili pravo da imaju glavnu riječ u momčadi na račun svoje odgovornosti i ponašanja, te koji služe kao matica svome roju.

Ali uz sav respekt svim nabrojanim čuvarima mreže, trenutno postoji jedan koji se malčice odvojio od ostalih, a to je David De Gea. Čovjek koji iz sezone u sezonu dokazuje svoju kvalitetu i koji je kroz cijeli period tranzicije Manchester Uniteda jedini drži konstantu i to na strašno visokoj razini, te koji je pet puta u posljednjih šest sezona proglašavan za najboljeg vratara najkonkurentnije elitne lige, a sve to bez da je osjetno redefinirao poziciju, jednostavno mora biti broj jedan. Bilo u trenutcima u kojima nakon 70 minuta bez udarca na gol, pri rezultatu 0:0 treba obraniti jednu gotovo nemoguću loptu, ili kada kao protiv Tottenhama protivnik ima pet – šest stopostotnih šansi, De Gea je uvijek na visini zadatka. Bez konkurencije najbolji shot stopper na svijetu, situacije 1 na 1 zaustavlja fantastičnim postavljanjem a la Ter Stegen i ostatak njemačke garde, ali s tom razlikom da u situacijama koje zahtijevaju refleksnu reakciju iz blizine od njega upravo to i dobijemo, dok primjerice od spomenute družine većinom dobijemo opet samo postavljanje i nadu u pozitivan ishod. U igri nogom je precizan i siguran, te sasvim solidan u današnjim okvirima, dok je u izlascima gotovo nepogrješiv. Blackout koji mu se dogodio ljetos u Rusiji brzo je ostavio iza sebe, te je u klupskom dresu nastavio tamo gdje je stao, a što je uvijek vrlina onih najvećih.

U već spomenutoj utakmici između Tottenhama i Manchester Uniteda, Lloris je odradio svoj  posao odlično, no to nije bilo ništa u usporedbi s predstavom koju nam je prikazao De Gea. Imao je ukupno 11 obrana, a svaka je bila bolja i važnija od one prethodne. I ne samo to, Španjolac je samo u drugom poluvremenu zabilježio više obrana nego ijedan premierligaški vratar u 90 minuta ove sezone i praktički je sam svojoj momčadi sačuvao tri boda.

U svijetu u kojem se profilira sve više vratarskih škola koje imaju svoje specifičnosti, te u kojem se vratari sve više cijene zbog onoga što nije njihov osnovni zadatak, De Gea je uzeo od svačega pomalo, koliko je mogao, te se oblikovao u vratarskog kameleona, sposobnog prilagoditi se svemu i svakome. I stoga, bez obzira na evoluciju koja nam je donijela strašni brazilski duo, njemačke „hoću-se-igrati-s-loptom-i-neću-se-baciti-ako-baš-ne-moram“ golmane, te belgijsku zlatnu rukavicu SP-a koji sa samo 26 godina ima dugogodišnje iskustvo Atletico Madrida, Chelsea i Reala, Španjolac je u ovom trenutku ipak broj jedan. On je vratar koji prvenstveno čuva svoj gol pa se tek onda brine za ostalo i time dokazuje da „klasični“ vratari još uvijek nisu izumrla vrsta, već da i oni evoluiraju i da su sposobni kohabitirati s novim, drugačijim vrstama te čak i dominirati.

Survival of the Fittest
De Geina simultanka protiv Tottenhama potaknula je vrlo jednostavno pitanje, na koje pak nema jednostavnog odgovora – Tko je trenutno najbolji vratar na svijetu? A razlog iz kojeg odgovor na to pitanje nije jednostavan jest taj da je evolucija nogometne igre otišla toliko daleko da vratarev posao više nije samo braniti, već aktivno sudjelovati u igri. Sukladno tome neki se vratari trebaju promatrati kroz kontekst sustava u kojem se nalaze i u skladu s time vrednovati, gotovo poput system quarterbacka u NFL-u, s tom razlikom što bi u nogometnim okvirima to bila vrlina, dok se u američkoj inačici sporta na ...
Survival of the Fittest
De Geina simultanka protiv Tottenhama potaknula je vrlo jednostavno pitanje, ...
Sjajna analiza. Samo ti se potkrala greška; "dolazimo do zaključka kako bi potencijalno tih 5 pogodaka manje moglo značiti 15 bodova više". Valjda 10 bodova jer bi utakmica završila remijem - Essien1950, 22.1.19. 11:37, 0 0 0
U pravu si. Kada imam misao u glavi, pa žurim pretočiti je u riječi zna mi se potkrasti pogreška logičke prirode :) - Bateman, 22.1.19. 11:52, 0 0 0
De Gea je najbolji vratar i 1 na 1 jer brani kao malonogometni vratar. Kada tako braniš, napadači te ne mogu zaljuljati te izbaciti iz ravnoteže. - Fenix22, 23.1.19. 0:18, 0 0 0
Da, iako takav stil nekada zna koštati pogotka, u velikoj većini slučajeva jest efikasniji. Nijemci isto njeguju takav stil, ali oni tim stilom brane i udarce iz blizine, dok De Gea to brani refleksnim reakcijama, što je ipak jedna razina više. - Bateman, 23.1.19. 9:26, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.