Bateman

Kritikom do uspjeha
Reputacija
7
Bodova
280
Analiza
50
Ocjena
154
Anketa
136
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

01/2019
Surfin USA: Tko će osvojiti Super Bowl?

Poraz Eaglesa u New Orleans Superdomeu označio je kraj jedne od najpozitivnijih priča NFL-a i najvjerojatnije rastanak navijača Philadelphije s čovjekom koji im je donio prvi Superbowl u povijesti – Nickom Folesom.

Eaglesi će u postseasonu biti suočeni s odlukom koga zadržati, Wentza ili „Saint Nicka“, a odluka će gotovo sigurno pasti na tri godine mlađeg 2. overall pick-a 2016 Carsona Wentza. No bez obzira na potencijalno veći plafon koji Wentz može dosegnuti i fantastične predstave koje je pružio u dresu Eaglesa, odnosno argumente koji bi opravdavali takvu odluku, Foles je u protekle dvije godine bio junak Philadelphije i čovjek koji je bio najbolji kada je bilo najpotrebnije. A koliko je bio dobar govori činjenica da ga je nekoliko NFL stručnjaka proglasilo najboljim clutch quarterbackom ikada.

Počeci

Izabran od strane Eaglesa u trećoj rundi drafta kao ukupno 88. pick, Foles je zabilježio sedam nastupa kao zamjena Michaelu Vicku 2012, odnosno započeo je šest utakmica tijekom kojih su Eaglesi ostvarili samo jednu pobjedu. U sljedećoj sezoni Chip Kelly je zamijenio Andyja Reida na klupi, a Foles je procvjetao nakon što je dobio novu priliku ponovno zahvaljujući ozljedi Vicka. Te godine je zabilježio 27 touchdownova uz samo 2 interceptiona i predvodio ligu u yards per attempt (9.1) i passer ratingu (119.2), ali tu nije bio kraj njegovim uspjesima. Nakon utakmice protiv Oakland Raidersa ušao je u povijest kao tek treći QB koji je imao 7 touchdown dodavanja na jednoj utakmici, a pritom je zabilježio 0 interceptiona i savršeni passer rating (158.3).

Za Folesa su zatim uslijedile tri (ispod)prosječne sezone, u kojima se selio iz Philadelphije u Saint Louis, pa u Kansas City, da bi se 2017. vratio u svoju matičnu momčad. Tu je doveden kako bi bio zamjena Carsonu Wentzu, koji je u svojoj premijernoj sezoni pokazao veliki potencijal. Wentz je naredne godine nastavio s odličnim igrama i odveo Eaglese do statusa prvog nositelja NFC-a u doigravanju, no tri utakmice prije kraja regularnog dijela, potrgao je prednje križne ligamente koljena u utakmici protiv Ramsa i Philadelphijom je zavladala panika.

The Tale of the Underdog

Foles je uspješno preuzeo uzde i predvodio Eaglese do pobjede u sljedeće dvije utakmice, no u Divisional Roundu playoffa 2017. u goste su im stigli nabrijani Falconsi koji su nastojali ponoviti prošlogodišnji uspjeh i možda čak otići i do kraja. Gosti su dodatno bili ohrabreni pobjedom nad Ramsima u Wild Card rundi i pružili su solidan otpor. Foles je odigrao dobru utakmicu, ali Falconsi su imali zadnji drive u redzoneu Eaglesa i mogućnost da touchdownom odnesu pobjedu. Na kraju su Eaglesi ipak izdržali i prošli u konferencijsko finale zahvaljujući 15:10 pobjedi u tvrdoj utakmici koja je mogla otići na bilo koju stranu.

Tamo su dočekali Vikingse koje je predvodio također čovjek iz sjene - Case Keenum i koji su tu došli nakon čudesne pobjede s istekom vremena nad Saintsima. No Nick i ekipa odlučili su ne komplicirati te su odmah na početku razmontirali Vikingse i poslali ih kući s ukupno 38:7, uz Folesovih 26/33 za 352 jarde i 3 touchdowna.

Nakon toga više ništa nije bilo isto, a navijači Philadelphije sada su bili sigurni da će Patriotsi pasti i da će trofej Vincea Lombardija napokon doći u njihov grad. I bili su u pravu. Brady je tu utakmicu imao 505 jardi i 3 touchdowna, ali njegova obrana nije mogla zaustaviti Folesovu družinu i Eaglesi su odnijeli pobjedu 41:33. Foles je u toj utakmici imao 28/43 za 373 jarde s 3 touchdowna i jednim interceptionom, ali potez utakmice je ipak bio Philly Special – trick play kojim su Eaglesi na kraju prvog poluvremena izigrali obranu Patriotsa i u kojem je Foles uhvatio dodavanje tight enda Treya Burtona. Taj nastup priskrbio mu je naslov MVP-a finala.

Playoff King

I zapravo je tu počela priča o Folesu kao clutch igraču, odnosno igraču koji je u najkritičnijim situacijama opetovano sposoban izvesti uspješan play. Foles je od svoje prve sezone u NFL-u (2012.) pa do nedjeljnje utakmice sa Saintsima u playoffu nastupio pet puta, pritom zabilježivši četiri pobjede. Ukupni passer rating u doigravanju mu je iznosio 103.6, dok je prošle sezone postavio rekord NFL-a za najveći passer rating u doigravanju (115.7). Spomenuta mjera je jedna od najvažnijih odrednica za quarterbacka, a izračunava se posebnim matematičkim formulama. Da ne bi ulazili u detalje tih formula samo ću reći da raspon u NFL-u ide od 0 - 158.3, a današnji prosjek iznosi 88.6.

Nick je također imao 125 uspješnih dodavanja iz 179 pokušaja, što je uspješnost od 69.8 %, a samo u 2017. je zabilježio 77/106, odnosno 72.6 %. Kroz povijest je samo pet quarterbackova imalo bolje postotke uspješnosti u regularnoj sezoni, ali taj podatak bi se trebao uzeti samo kako bi pobliže dao percepciju spomenute brojke, jer su regularna sezona i playoff dvije različite stvari koje je nezahvalno uspoređivati, a i uzorak Folesa u doigravanju je izuzetno malen. Također je kroz doigravanje zabilježavao u prosjeku 286.4 jarde po utakmici (323.7 u 2017.) i 8 jardi po pokušanom dodavanju (9.2 u 2017.).

Ove sezone pak, Foles je proširio svoje djelovanje i na regularnu sezonu, pa je tako nakon nove ozljede Wentza preuzeo u svoje ruke potpuno demoraliziranu momčad koja je tri kola prije kraja imala samo još teoretske šanse za dohvatiti playoff.  Foles je to vidio kao samo još jedan izazov, te je odveo Eaglese do pobjede u sve tri preostale utakmice. Redom su padali Ramsi, Texansi i Redskinsi, odnosno dvije playoff momčadi i divizijski rivali. Uz sve to za prolaz im je u zadnjem kolu trebala pomoć Bearsa, koji nisu imali za što igrati, u vidu pobjede nad Vikingsima. Bearsi su mogli izgubiti od Vikingsa i onda ih ugostiti u Wild Card rundi, što bi im možda i više odgovaralo, no oni su ipak odlučili do kraja poniziti svoje divizijske rivale i poslati Eaglese u doigravanje, gdje su ih sami i dočekali. Zasigurno fair play odluka, ali cinično gledano ne baš najpametnija, Bearse je stajala glave, jer su Eaglesi došli, vidjeli i pobijedili.

Gledajući ukupnu statistiku, Foles u Chicagu nije imao utakmicu iz snova, no jedan segment debelo je iskočio, a to su već spomenute clutch situacije. U 3rd down i 4th down situacijama Foles je imao 8/11 (72.7 % uspješnosti) za ukupno 79 jardi uz passer rating 122.9, a uzmemo li u obzir i njegova četiri dotadašnjih nastupa u doigravanju statistika mu je u tom trenutku izgledala ovako: 40/52 (76.9 % uspješnosti) za 522 jarda uz passer rating 146.5. Apsolutno fantastične brojke dokazuju koliko je Foles smiren kada je najpotrebnije, a to je potvrdio i njegov trener Doug Pederson koji je rekao kako nekada za vrijeme utakmice Foles zna smirivati njega.

Uspješnost u kritičnim situacijama najveća je zasluga glavnog trenera i ofenzivnog koordinatora koji rade na tome da svaki igrač u takvim trenutcima zna točno što mu je raditi, te da se ponavljanjem dovedu do potpune sinkroniziranosti. No sportom se ne bave roboti (barem ne još uvijek), već ljudi. Stoga psihološki aspekt igrača mora igrati nekakvu ulogu u uspješnosti izvođenja zadanih radnji, zar ne? Apsolutno.

 

Svi za jednoga, jedan za sve

Kada su nakon pobjede nad Bearsima novinari pitali Folesa što mu se mota po glavi u situacijama koje nose veliki pritisak, on je odgovorio: „Tijekom karijere sam naučio smiriti se na način da pojednostavim stvari u svojoj glavi. Kada dođem u huddle pogledam igrače i znam da im vjerujem i da samo trebam napraviti ono što se traži od mene kako bi uspjeli. Ključ svega je vjera jednih u druge.“ Izjava se može činiti kao floskula, no povećanje produktivnosti vjerom u svoje suradnike je znanstveno dokazana činjenica, a da funkcionira i u kolektivu iz Philadelphije dobili smo dokaze u nekoliko navrata.

U Googleu (a vjerojatno i u svim velikim tvrtkama) su godinama proučavali što je ključ za viosku efektivnost poslovnog tima i došli do zaključka kako je najvažniji faktor psihološka sigurnost, odnosno međusobno povjerenje između članova tima. Osjećaj sigurnosti da te nitko neće osramotiti ako pogriješiš, već podržati, te saznanje da su pitanja i dodatna objašnjenja put ka razvoju a ne znakovi slabosti, ključni su za uspjeh svakog tima, pa tako i sportskog. Povjerenje quarterbacka da će njegov receiver pravovremeno doći gdje treba znači da on može baciti loptu točno tamo gdje treba, a što može biti razlika između uspješnog i neuspješnog dodavanja. Isto tako vjera receivera da će mu quarterback dodati loptu točno gdje treba znači da on neće morati usporiti jard ili dva prije i okrenuti se, već da će moći bezbrižno istrčati svoju rutu, a što onda može značiti razliku između touchdowna i nekompletiranog dodavanja.

Jednostavno, bez obzira što je američki nogomet sport u kojem unutar svake momčad postoje tri odjeljenja koja se nekada gotovo ni ne susreću, zajedništvo i međusobno povjerenje i dalje igraju veliku ulogu i prosječnim momčadima mogu donijeti iznadprosječne uspjehe.

Okrutan kraj

No bajka koja je započela prošle, a nastavila se ove sezone, u nedjelju je došla svome kraju. New Orleans Saintsi, najbolja momčad lige, bili su prejaki za branitelje naslova. Eaglesi su junački ušli u utakmicu, presjekavši pomalo nadobudan Breesov pokušaj dodavanja na samom početku i zaključivši prvu četvrtinu s vodstvom 14:0. Nakon toga napad je usporio, ali obrana se držala i uspjela je osigurati Folesu zadnji napad na utakmici koji je gostima mogao donijeti pobjedu, s obzirom na to da je u tom trenutku rezultat bio 20:14 za domaćine.

Eaglesi su došli do 27 jarda Saintsa i imali malo više od 2 minute do kraja, što znači da su držali sudbinu u svojim rukama. Na 2. downu Foles je vidio Jefferyja koji je trčao slant rutu i vjerovao mu je da će uhvatiti tu loptu. Jeffery je otrčao svoju rutu, također vjerujući da će mu Foles točno dodati loptu. Foles je bacio savršenu spiralu, a Jeffery je pravovremeno namjestio ruke. No u tom trenutku kao da je nestalo čarolije, te je lopta prošla kroz ruke Philadelphijinog receivera i završila u naručju Saintsovog Marshona Lattimorea, čime je bajka došla svome kraju.

U protekle dvije sezone Foles je bio najbolji kada je bilo najpotrebnije i nije postojala situacija koja je za njega bila izgubljena. U New Orleansu nije odigrao bogzna kakvu utakmicu, bio je nemoćan tijekom većeg dijela utakmice i zabilježio je najslabije brojke u karijeri u doigravanju – 18/31 za 201 jard, uz 1 touchdown, 2 interceptiona i passer rating od samo 61.4. No i u takvoj utakmici Foles je pronašao snage za još jedan posljednji drive i bio je spreman još jednom iznenaditi svijet. Ispalio je posljednji metak koji je pronašao svoju metu, ali... nešto je odlučilo da tu završava balada o Nicku Folesu.

Što je sljedeće za Folesa?

Folesu nakon ove sezone ističe ugovor, a Eaglesi imaju vremena do 12. veljače da donesu odluku što dalje. U NFL-u su pravila koja se tiču ugovora dosta kompliciranija nego u ostalim sportovima, pa tako Philadelphia ima na izbor tri mogućnosti:

  1. Ne produljiti ugovor, čime bi Foles postao free agent i imao pravo potpisati ugovor s bilo kim bez odštete Eaglesima.
  2. Produljiti ugovor Folesu, što bi onda značilo da mu 20 milijuna dolara postaje zagarantirano 18. ožujka, s tim da Foles ima pravo kupiti pravo na free agency za 2 milijuna dolara unutar 5 dana od produljivanja ugovora.
  3. Produljiti ugovor Folesu i iskoristiti franchise tag, što bi bio veći udarac na njihov salary cap, ali bi poništilo mogućnost da Foles otkupi svoj ugovor.

S obzirom na to da samo u trećoj opciji Eaglesi mogu dobiti nešto za Folesa, logičnim se nameće da će odabrati upravo tu opciju, iako ona za sobom povlači očigledne rizike. A ono što je realno da mogu dobiti za Folesa jest pick druge runde, dok u slučaju da neka momčad bude izrazito zagrizla za Folesa nije isključen ni pick prve runde, ali to je već manje vjerojatno i ovisi o brojnim faktorima.

Kao najizglednije opcije nameću se Broncosi, Jaguarsi, Dolphinsi, Giantsi i Redskinsi. Keenum ima još godinu dana ugovora, ali Broncosi imaju načina kako ga se riješiti u 2019., a s obzirom na ne baš dobru sezonu, ta opcija nije nemoguća. Giantsima bi QB dobro došao, no poznavajući ih, teško je zamisliti da bi posjeli Manninga na klupu nauštrb Folesa, a pitanje je namjeravaju li uopće i oduzeti startnu poziciju veteranu, stoga se to čini kao teško ostvariv slijed događaja. Jaguarsi su potencijalno najprimamljivija momčad od nabrojenih, ali obzirom da će Flacco biti najtraženija roba na QB tržištu, moguće je da će veteran favorizirati dolazak u Jacksonville. Stoga se kao najrealnija odredišta za Nicka Folesa nameću Miami i Washington. Obje franšize će zasigurno biti zainteresirane za njegovo dovođenje, no preostaje za vidjeti što su spremni ponuditi Eaglesima, a što samom Folesu.

Ono što je gotovo sigurno jest to da je došao kraj i druge epizode u Philadelphiji Nicka Folesa. Igrat će on još utakmica, no pitanje je hoćemo li ga ikada više vidjeti u izdanju u kojem smo ga gledali protekle dvije godine. Za njega bi najgora opcija bila ona da se nađe u lošoj momčadi koja nije u stanju dohvatiti playoff, odnosno kada bi bio lišen svog prirodnog okruženja. Jer on je zapravo prosječan quarterback kojem mentalne kvalitete omogućavaju da dođe do izražaja u high pressure situacijama i u njima se najbolje snalazi. I dalje će on igrati važne utakmice, ali dok se ne nađe u "do or die" situaciji, vjerojatno će izgledati kao lav u kavezu zoološkog vrta.

I stoga Nick, do nekog drugog doigravanja...

Balada o Nicku Folesu
Poraz Eaglesa u New Orleans Superdomeu označio je kraj jedne od najpozitivnijih priča NFL-a i najvjerojatnije rastanak navijača Philadelphije s čovjekom koji im je donio prvi Superbowl u povijesti – Nickom Folesom. Eaglesi će u postseasonu biti suočeni s odlukom koga zadržati, Wentza ili „Saint Nicka“, a odluka će gotovo sigurno pasti na tri godine mlađeg 2. overall pick-a 2016 Carsona Wentza. No bez obzira na potencijalno veći plafon koji Wentz može dosegnuti i fantastične predstave koje je pružio u dresu Eaglesa, odnosno argumente koji bi opravdavali takvu odluku, Foles je u protekle dvije godine bio junak Philadelphije i čovjek ...
Balada o Nicku Folesu
Poraz Eaglesa u New Orleans Superdomeu označio je kraj jedne ...
Kao što sam ti mislim sinoć u razgovoru rekao, nisam baš pratio nfl do ove sezone. Međutim, ovaj tekst je sjajan doista. Čovjek je zbog lanjskog finala zaslužio pozornost i vrijeme koje si uložio u ove riječi. Jako zanimljiv zaključak. - RealMadrid7, 15.1.19. 1:18, 0 0 0
Odlična analiza, budem pročitao još koji puta tekst.. - BruceWayne, 16.1.19. 13:25, 0 0 0
01/2019
Utakmica tjedna: Manchester City - Liverpool 2-1

Za City je ovo bila utakmica koju su jednostavno morali dobiti, jer da je im je Liverpool ostao na 7 bodova prednosti ili možda pobjegao na +10, prvenstvo bi bilo praktički riješeno. Guardiola je jako dobro bio svjestan toga, pa smo ga u četvrtak imali priliku vidjeti u nesvakidašnje nervoznom izdanju. No bez obzira na emocije koje su ga preplavile tijekom utakmice, taktiku je sastavio hladne glave, te naposljetku izvojevao pobjedu koja je „spasila“ Premier ligu.

Fokusiranje napada na lijevu stranu, odnosno detektiranje susjeda u obrani Alexandera-Arnolda i Lovrena kao najslabijeg dijela momčadi, Cityju je osiguralo redovite dolaske do Alissonovih vrata, a posljedično i do dva pogotka. No dok je Guardiolina genijalnost povećala Cityjeve šanse za pobjedu, tri boda ne bi stigla na konto domaćina bez veznog reda predvođenog Bernardom Silvom koji je odigrao jednu od najkompletnijih utakmica koju vezni igrač može odigrati. No o tome ćemo nešto kasnije.  

Klopp je pak odlučio u utakmicu ući bez puno razmišljanja, u svom klasičnom 4-3-3 koji je kasnije promijenio u 4-2-3-1, ali bez uspjeha. Filozofija je bila ista kao i do sada, a svodila se na stvaranje prilika kroz brzu tranziciju. Kao što je to bio slučaj kod Liverpoolove desne strane, tako je i lijeva strana Cityjeve obrane bila najslabiji dio momčadi, pa su Redsi zahvaljujući nerijetko lošem postavljanju Laportea nalazili prostora na toj strani. No za razliku od Cityja, Liverpool nije pokušavao prebaciti težište igre na tu stranu, već su balansirano gradili napade.

Obje momčadi su od samog starta nametnuli visoki presing, ne dopuštajući slobodnu igru preko sredine terene i tjerajući protivnika da u napadačku trećinu dolazi gotovo isključivo putem 1v1 situacije ili osvojene 50/50 lopte, što je značilo nemogućnost uspostave osjetne dominacije posjedom i pokoje riskantno dodavanje. I City i Liverpool su imali po šestoricu svojih igrača u protivničkoj polovici u trenutcima kada bi protivnik pokušao iznijeti loptu iz zadnje linije, ali koncentracija kod igrača obiju momčadi bila je na visokoj razini, pa kardinalnih pogrešaka gotovo da nije ni bilo.

Zapravo je cijela utakmica vrvjela od 50/50 situacija, kao što je to bio slučaj i sa statistikom koja nam je otkrila da su posjed, broj dodavanja i postotak točnih dodavanja bili nevjerojatno podjednaki. Prva šansa na utakmici, koja je došla nakon ulaska Firmina u međuprostor i fantastičnog duplog pasa njega i Salaha, zapravo je bila epitom cijele utakmice. Mane je pogodio vratnicu, lopta se odbila do Stonesa koji je napucao Edersona i zatim spasio pogodak za 12 milimetara, a sve je eskaliralo činjenicom da je u trenutku izbijanja lopta prošla kroz noge Salahu. A nešto kasnije Sane će zabiti pobjednički pogodak kroz Alexander-Arnoldove noge od vratnice. Utakmica koje je mogla otići u bilo kojem smjeru, na kraju je otišla u smjeru zanimljivijeg i neizvjesnijeg nastavka engleskog prvenstva, što možda i jest najbolji razvoj događaja za ljubitelje nogometa, jer gotovo da ne bi bilo pošteno lišiti nas uzbudljive završnice kada u njoj sudjeluju ovakve dvije momčadi.

Guardiola je naposljetku uspio iščupati pobjedu u utakmici koja je praktički bila Cityjevo premierligaško polufinale, a to je ostvario na već spomenuti način – iskorištavanjem Liverpoolove desne strane. Naime, kod akcije koja je prethodila akciji za prvi gol Cityja, Alexander-Arnold je nerazumljivo ostao u praznom prostoru koji je usto već bio pokriven, ne obazirući se na Sanea koji mu je već dobrano pobjegao iza leđa, dok bi mu kod dodavanja za pogodak pravilno postavljanje gotovo sigurno omogućilo presijecanje lopte. Kod drugog pogotka je pak ispratio Aguera duboko iza obrambene linije, te na taj način istovremeno onemogućio offside zamku i otvorio prostor Saneu koji tu pogrešku nije oprostio. Ako tu pridodamo i Lovrenovo neopažanje nadolazećeg Aguera, i to u dva navrata – kod prvog pogotka i ponovno u 66. minuti, po tko zna koji put dolazimo do zaključka da su u utakmici dvije podjednake vrhunske momčadi odlučile nijanse koje se gotovo u pravilu manifestiraju u obliku obrambenih pogrešaka. Da se razumijemo, ni Cityjeva obrana nije funkcionirala besprijekorno, ali dok su njene najveće boljke bile Laporteova kašnjenja i upitna postavljanja, Liverpoolove su direktno otvarale prostor momčadi koja se njime hrani.

No da se ne bi sva krivnja svalila na Lovrena i Alexandea-Arnolda, valja spomenuti i omalenog Portugalca koji je sinoć odigrao jednu od najboljih utakmica svoje karijere. Bernardo Silva sinoć je pretrčao 13.7 kilometara, što je bilo najviše od svih igrača na terenu, no to nije bio sav njegov doprinos. Ujedno je zabilježio i četiri presječene lopte (najviše na utakmici) i napravio četiri izuzetno mudra prekršaja (također najviše). A kada tome pridodamo standardno dobre predstave Fernandinha i drugog Silve, upitno je postoji li uopće ijedan vezni red koji bi bio sposoban odgovoriti na to. No ono što zasigurno znamo jest to da Henderson-Milner-Wijnaldum to zasigurno nisu. Oni donose stabilnost momčadi i njihovu korisnost je teško podcijeniti, no jednostavno im nasušno nedostaje vizije koja je potrebna kako bi se nadigrao jedan City.

Svakome tko nije navijač Liverpoola tvjerojatno će biti drago što je utakmica završila kako jest, ne zbog toga što je City zaslužio pobjedu, već zato što je rezultat osigurao zanimljiviji nastavak prvenstva koje daje naznake da bi moglo biti jedno od najuzbudljivih u dugo vremena. Sukob dvojice fantastičnih trenera koji su predvodnici modernog nogometa u ligi koja sve više pasivno degradira ostale lige i polako se odvaja na vrhu, priuštio nam je neopisiv užitak, a težnja estetici prije svega podsjetila nas je zašto volimo nogomet. A ono što je dalo još jednu dimenziju tome svemu jest dojam koje su obje momčadi ostavile. Nije bilo bezglavog jurišanja i ultranapadačkog nogometa u kojem je isključivi cilj bio postići gol više, već su obje momčadi zrelo i promišljeno pristupili utakmici u kojoj su svejedno uspjeli pokazati svu raskoš nogometne igre. Guardiola je dokazao da može igrati na rezultat bez da mu momčad izgubi identitet, dok je Klopp još jednom dokazao svima da je od Liverpoola zaista uspio napraviti ozbiljnu momčad koju nitko neće u potpunosti nadigrati.

Baš kao što roman postane najzanimljiviji kada dođe do zapleta i kao što zabava dosegne svoj vrhunac tek nakon nekog vremena, tako je i Premier liga postala najzanimljivija nakon 21.kola. A kad se samo sjetimo da je bijednih 12 milimetara potencijalno moglo završiti ovu zabavu prije vremena...

Zabava je tek počela
Za City je ovo bila utakmica koju su jednostavno morali dobiti, jer da je im je Liverpool ostao na 7 bodova prednosti ili možda pobjegao na +10, prvenstvo bi bilo praktički riješeno. Guardiola je jako dobro bio svjestan toga, pa smo ga u četvrtak imali priliku vidjeti u nesvakidašnje nervoznom izdanju. No bez obzira na emocije koje su ga preplavile tijekom utakmice, taktiku je sastavio hladne glave, te naposljetku izvojevao pobjedu koja je „spasila“ Premier ligu. Fokusiranje napada na lijevu stranu, odnosno detektiranje susjeda u obrani Alexandera-Arnolda i Lovrena kao najslabijeg dijela momčadi, Cityju je osiguralo redovite dolaske do Alissonovih ...
Zabava je tek počela
Za City je ovo bila utakmica koju su jednostavno morali ...

Respekt: Dado_M, BruceWayne,

Slažem se: Fenix22, Pastuhsuta, BruceWayne,

Odlično. Respekt.. - BruceWayne, 5.1.19. 16:36, 0 0 0
12/2018
Tribina nagrade za 2018!

Završena je još jedna uzbudljiva nogometna godina koja nam je donijela pregršt razloga za ispratiti je sa smješkom na licu. Srebro Hrvatske sa Svjetskog prvenstva, povratak Liverpoola među europsku elitu, rekordni transferi vratara, te nikad jača nadolazeća knockout faza Lige prvaka samo su neki od razloga zašto je 2018. bila dobra godina za nogomet. Sukladno tome bilo bi zanimljivo dodijeliti prigodne nagrade momčadima i pojedincima koji su se istaknuli u protekloj godini, bilo pozitivno ili negativno.


Napomena: Tekst bi se trebao promatrati kao neka vrst presjeka protekle godine, te su pobjednici kategorija bez obzira na iznešene argumente ipak na kraju krajeva subjektivni izbor. Kao uostalom i sve nagrade koje se dodjeljuju za bilo što.

Zlatni petrodolar: Juventus

Nogometna organizacija koja je vođena možda i najbolje u cijeloj Europi i koja ima povijest odličnih poteza na tržištu igrača, ni ove godine nije podbacila. Više od 250 milijuna eura potrošenih prošlo ljeto možda jest najviše što je torinski klub izdvojio u jednom prijelaznom roku, no sva pojačanja su se pokazala izvrsnima. Otkupljen ugovor Douglasa Coste i dovođenje Joaoa Cancela koji se već nametnuo kao gotovo nezamjenjiv su za svaku pohvalu, kao što je i vraćanje odbjeglog sina Bonuccija, no highlight je ipak dovođenje Cristiana Ronalda. Portugalac je nastavio tamo gdje je stao u Realu, a bez obzira na ogromnu svotu koja prelazi 100 milijuna, ekonomski gledano taj je transfer već gotovo opravdan. Rezultat svega je taj da je Juventus gotovo već osigurao scudetto, a u Ligi prvaka s razlogom slove za jedne od najvećih favorita.

Jean-Michel Aulas nagrada: Lille

S potrošenih 9 milijuna eura, a zarađenih nešto manje od 60, Lille će Novu godinu dočekati na drugom mjestu francuske Ligue 1. Od dolazaka, najzvučnije ime zasigurno je portugalski reprezentativni stoper Jose Fonte koji je doveden bez odštete, dok je po Transfermarktu vrijednost svih igrača koji su došli ukupno pet puta veća od cifre koja je plaćena za njih. S obzirom na to da je PSG prvenstvo osvojio već u kolovozu, ostatak lige igra „svoje“ natjecanje, a klub kojem je prošle sezone prijetilo ispadanje ih predvodi. Doduše odigrali su 19 utakmica, za razliku od svojih najbližih pratitelja koji su odigrali 17 i 18, no s obzirom na sve možemo slobodno reći da su u odnosu na uloženo i zarađeno, te u usporedbi s prošlom sezonom, napravili odličan posao i ogroman skok.

Massimo Moratti nagrada: Ed Woodward

Ljetni prijelazni rok i nije bio toliko katastrofalan za Manchester United kao što je to bio slučaj posljednjih godina, no to je ponajprije zbog toga što ljetos nije ni potrošeno kao prijašnjih godina. Ipak, 55 milijuna funti za Freda teško je opravdati, a vratimo li se u siječanj i pridodamo transfer Alexisa Sancheza vrijedan 30 milijuna funti, možemo zaključiti kako je Unitedov financijski direktor nastavio s lošim ulaganjima, te se vapaji za „pravim“ sportskim direktorom sve više mogu čuti na Old Traffordu.

Pippo Inzaghi nagrada: Raheem Sterling

Datum: 07. studenog 2018. Mjesto: Etihad Stadium, Manchester
Pri rezultatu 1:0 za Manchester City, Sterling zapinje nogom o travnjak i pada na tlo. Sudac dosuđuje najstrožu kaznu na opće zaprepaštenje Ukrajinaca. Simuliranje toliko očito i besramno, da je jednostavno moralo postojati nekakvo objašnjenje u pozadini. Sterling ga je i dao, rekavši kako se poskliznuo ali mu je bilo glupo priznati to nakon što je sudac već dosudio jedanaesterac. Osobno mu i vjerujem jer je teško pronaći potrebu za onakvim padom, no bilo kako bilo, nesportski potez neviđenih razmjera u gotovo nebitnom trenutku Englezu je uvjerljivo osigurao „Pippo Inzaghi nagradu“.

Davor Šuker nagrada: Neymar

Svatko tko je gledao ijednu utakmicu u kojoj je igrao Neymar (a to su praktički svi) zna da se o ovom izboru ne treba trošiti riječi. Njegovo konstantno plakanje i valjanje po travi je jednostavno nenadmašivo, a njegova upornost u tome je fascinantna. Možda i najuvjerljivi pobjednik u svojoj kategoriji.

Alan Shearer nagrada: Alejandro Dario Gomez

Igrač koji je cijelu svoju karijeru birao teži put i manje nogometne sredine, posljednjih godina skrasio se u Bergamu. Od borbe za opstanak 2014., preko stabiliziranja kluba u narednoj sezoni, pa sve do četvrtog mjesta u Serie A i izlaska na europsku scenu, Papu je igrao glavnu ulogu u rastu Atalante. „Lažni povučeni napadač“, kako je sam sebe nazvao jednom prilikom, alfa je i omega crno-plavih i jedan od onih likova čije će ime ostati zapisano zlatnim slovima ne samo u povijesti kluba, već u srcima svih nogometnih romantičara. S obzirom na ugovor koji ga veže do 2020. ali i njegov nesvakidašnji pogled na uspjeh, kapetan Papu će na radost navijača barem još neko vrijeme oduševljavati Bergamo.

Juan Sebastian Veron nagrada: Joe Hart

Današnji nogomet sve manje trpi igrače koji se „šlepaju“, pa su samim time takvi igrači sve rjeđe prisutni. Oni mogu biti manje ili više važni svojoj momčadi, no rijetko se za nekoga tko igra u kontinuitetu danas može reći da ne doprinosi ekipi. Prvo mi na pamet padne Fabian Delph, no s obzirom da je on već dugogodišnji stanovnik Etihada i koristi se ponajprije kao ispomoć, okrenut ću se igraču koji je ove sezone doveden da bi pružio stabilnost, dok on nije donio apsolutno ništa, a to je Joe Hart. Nakon loših sezona u Torinu i West Hamu, Hart je doveden u Burnley kako bi pomogao klubu svojim iskustvom, no s njim na vratima Burnley je primio 41 pogodak u 19 utakmica i trenutno se nalazi u zoni ispadanja. Naravno, ne idu svi golovi na njegovu dušu, ali ni takvih nije nedostajalo. A kada se tu pridoda i nemogućnost da obrani išta važno, dolazimo do zaključka kako bi Burnleyju bilo isto, ako ne i bolje bez Harta. Jer žalosna činjenica jest ta da je bivšoj engleskoj „jedinici“ samopouzdanje već godinama na jako niskoj razini i kao takav jednostavno više ne može pružati predstave kakve se od njega očekuju.

Rinus Michels nagrada: Marcelo Bielsa

S „ludim“ Čileancem na klupi, Leeds United nezaustavljivo maršira ka naslovu u Championshipu i povratku u elitno društvo. Igra na gol više i visoki tempo glavna su obilježja Bielsine filozofije u Leedsu, pa se tako ove sezone nerijetko događalo da bi Leeds preokretao rezultat i odnosio pobjede u završnoj fazi utakmice. Momčad s pretežito domaćim igračima odlično je odgovorila na zahtjeve svog trenera, a čovjek koji ne pristaje na kompromise i koji će dignuti sidro na prvu situaciju koja mu zasmeta u njegovom radnom okruženju, još jednom dokazuje zbog čega je jedan od najinovativnijih trenera na svijetu. Ostaje za vidjeti hoće li u momčadi nastupiti umor koji je znao zahvatiti Bielsine bivše ekipe, pogotovo u zahtjevnoj ligi kakav je Championship, no za sada Leedsu cvatu ruže.

Guy Roux nagrada: Sean Dyche

Trener koji je od malog Burnleyja stvorio respektabilnog premierligaša nikada nije odustao od svog stila igre – čvrste obrane i route one stila napada, odnosno što direktnijeg dolaska u napadačku trećinu, većinom preko snažnog target mana. Ove sezone pak, ta filozofija je prestala donositi uspjeh jer je novac koji se već godinama slijeva u Premier ligu stvorio okruženje u kojem se ni najlošiji klubovi ne libe potrošiti stotinjak milijuna funti za klasne igrače, pa je Burnleyju kao jednom od najmanjih potrošača postalo teško nositi se s ostatkom lige. Dyche je zaradio mnogo kredita i među upravom i među navijačima, no njegov predvidljivi stil igre koji donosi uspjeh gotov isključivo pod pretpostavkom da njegova momčad uspije sačuvati mrežu netaknutom, sve se više čini nedovoljan za opstanak u elitnom društvu.

FC Wimbledon nagrada: Manchester United

Predstave koje Crveni vragovi pokazuju od odlaska Sir Alexa Fergusona su ispod svake razine elitnog kluba. Ove sezone pak, bezidejnost u njihovoj igri dosegla je novu razinu, pa je tako gotovo svaka utakmica Mourinhove bivše družine bila negledljiva. Loša obrana, vezni red bez kemije i napad izgubljen u bespućima Portugalčeve „safety first“ taktike, osigurali su nam sate i sate dosade, a Lukakuovi promašaji i Pogbini nervozni ispadi bili su jedino što nas je zabavljalo.

Ajax 70-ih nagrada: Liverpool

Ovdje je nagrada otišla Liverpoolu zbog toga što se u obzir uzima kalendarska 2018., dok je Favreova Borussija završila jako blizu. Trojac Salah-Mane-Firmino i ostatak družine s Anfielda zabavljali su nas i na regularnoj bazi nam pružali visokooktanski napadački nogomet. A da Karius nije pogrešno shvatio pojam „zabavljanje gledatelja“, možda bi Liverpool i osvojio Ligu prvaka, no bez obzira na sušnu godinu, prezentirali su najzabavniji nogomet u Europi i to na najvećoj sceni.

Najveći flop: Max Meyer

Dvadesettrogodišnja zvijezda Schalkea na ljeto je odlučila napustiti matični klub i unatoč brojnim ponudama s domaćeg tržišta, odlučio se otisnuti na Otok te tamo pokušati pronaći svoju sreću. Pomalo šokantno završio je u redovima Crystal Palacea, postavši jedan od najplaćenijih igrača najbogatije europske lige s plaćom od 170 tisuća funti tjedno. Mnogo se očekivalo od mladog veznjaka, no nakon polovice sezone Meyer na svom kontu ima 875 odigranih premierligaških minuta i 3 asistencije. Gotovo zanemariv učinak za igrača koji je trebao biti difference maker kluba iz južnog Londona. S obzirom na veliki broj flopova koji se jave svake sezone, ova kategorija je dosta podložna subjektivnoj procjeni, no s obzirom na ogroman potencijal i još veću plaću koju prima u crveno-plavom dresu, Meyer će se gotovo svima naći u top 5. Ovdje moram naglasiti da je Unitedov Fred bio jako blizu da odnese ovu nagradu, no zbog specifičnog načina kojim je Mourinho vodio momčad, ali i činjenici da si United može priuštiti pogrešku više nego što je to slučaj s Crystal Palaceom, Nijemac je ipak izašao kao pobjednik/gubitnik.

Najbolja kupovina: Joao Cancelo

Ovo je možda i najzahtjevnija kategorija, ponajviše zbog nemogućnosti jednakog valoriziranja svih transfera s obzirom na razinu kluba, potrošen novac itd. No logično bi bilo iz konkurencije izbaciti primjerice Ronalda ili Alissona, koji bi možda bio pobjednik ove kategorije da za njega nije plaćena cifra koja pretpostavlja da se ništa manje od ovosezonskih predstava nije ni očekivalo od njega. Bayernovo dovođenje Goretzke koji vrijedi 40 milijuna eura kao slobodnog igrača možda je i najbolji posao kada se usporede cijena, tržišna vrijednost i kvaliteta, no teško je Bavarcima priznati zasluge za to znajući da su daleko najmoćniji klub u Njemačkoj koji praktički ima pravo prvokupa na sve domaće igrače. Stoga bi on eventualno mogao dobiti nagradu za najbolji bargain. Vrijedi spomenuti i rijedak pogodak West Hama – Felipea Andersona, kao i Barcinu „krađu“ Artura Vidala, no ja sam se odlučio za posao pobjednika ovog prijelaznog roka Juventusa – Joaa Cancela. 40 milijuna eura za beka još uvijek je mnogo novaca, no Juventus je odlučio riskirati i dovesti Portugalca u nadi da će njihovoj momčadi dati jednu dimenziju više. I kao i uvijek, bili su u pravu. Discipliniran i pravovremen u svim segmentima igre, Cancelo zahvaljujući svojoj dobroj tehnici redovito stvara probleme protivničkim ekipama, dok je u fazi obrane standardno na visokoj razini. Već se ustalio kao nezamjenjivi dio Allegrijeve družine, a nerijetko dolazi do izražaja čak i u momčadi prepunoj zvijezda. Bez obzira na visoku cijenu, činjenica da igra na vrhunskoj razini u oba smjera, da su mu samo 24 godine i da su dobri bekovi rijetkost na tržištu, Cancelo je zaslužio moj glas za kupovinu godine.

Najveći overachiever: Mario Mandžukić

Zapravo je cijela karijera Marija Mandžukića jedan veliki overachievement, ali o tome već i ptice na grani sve znaju. Kontinuirano dobre partije u dresu Juventusa, srebro s Hrvatskom na SP-u uz pogodak u produžetku polufinalnog ogleda, te ovosezonsko rasturanje uz bok Cristianu Ronaldu, tridesetdvogodišnjem Hrvatu je priskrbilo ovu laskavu (?) titulu. Radna etika koja je uvijek prisutna, potpomognuta dobrim taktičkim razumijevanjem igre iz utakmice u utakmicu donosi mu pogotke. Zahvaljujući odličnoj suradnji s Ronaldom koji se većinom nalazi u fokusu protivničkih obrana, vjerojatno najveći oportunist u današnjem nogometu iskorištava bez pogreške sve što mu se pruži i svom klubu donosi bodove, a sebi pohvale cijelog nogometnog svijeta.

Najveći underachiever: Mario Balotelli

Nekada jedna od najvećih mladih zvijezda na kugli zemaljskoj, igrač koji je do svoje 26. godine sakupio iskustvo igranja za Inter, Manchester City, Milan i Liverpool, posljednje dvije godine tone u irelevantnost. 758 odigranih minuta i jedna asistencija brojke su koje je Talijan ove sezone zabilježio u dresu Nice, a u ligi „petice“ za koju bi danas zapravo bilo točnije reći da ne pripada društvu „velike četvorke“ to je gotovo zanemarivo za igrača čija tržišna vrijednost po Transfermarktu iznosi 20 milijuna eura. Sa samo 28 godina još uvijek nije izgubljen slučaj i mnoge momčadi bi ga rado vidjele u svojim redovima, ali samo pod uvjetom da se uozbilji i u potpunosti posveti nogometu. No poznavajući Marija to je jako teško za očekivati.

I eto ga, moji osvajači nagrada su tu. Kao što sam već rekao, bez obzira na argumente kojima su potkrijepljeni moji izbori, oni su ipak prvenstveno zamišljeni kao neka vrst presjeka nogometne 2018. Jer kao što je nekome (odnosno većini) Luka Modrić najbolji nogometaš svijeta, nekom drugom je to Messi, Ronaldo, Griezmann ili Mbappe. Sto ljudi, sto ćudi.

Sve u svemu, sretna nam svima Nova 2019. i nadajmo se da će nam donijeti još bolji i zanimljiviji nogomet!

And the Oscar goes to...
Završena je još jedna uzbudljiva nogometna godina koja nam je donijela pregršt razloga za ispratiti je sa smješkom na licu. Srebro Hrvatske sa Svjetskog prvenstva, povratak Liverpoola među europsku elitu, rekordni transferi vratara, te nikad jača nadolazeća knockout faza Lige prvaka samo su neki od razloga zašto je 2018. bila dobra godina za nogomet. Sukladno tome bilo bi zanimljivo dodijeliti prigodne nagrade momčadima i pojedincima koji su se istaknuli u protekloj godini, bilo pozitivno ili negativno. Napomena: Tekst bi se trebao promatrati kao neka vrst presjeka protekle godine, te su pobjednici kategorija bez obzira na iznešene argumente ipak na kraju ...
And the Oscar goes to...
Završena je još jedna uzbudljiva nogometna godina koja nam je ...

Respekt: kex1926, BruceWayne, Peslolus,

Slažem se: BruceWayne, Peslolus,

da ne navodiš stvari bez pokrića. Ja sam malo subjektivan jer mi je Fulham drag i imali su vrhunski transfer rok (to nije samo moje mišljenje) i dobrog trenera te mi nije jasno da je sve što je moglo poći po zlu da je pošlo. (2) - Fenix22, 31.12.18. 0:17, 0 0 0
Jedino su mi bili bekovi klimavi, a pod tim mislim solidni, a ne kriminalni. (3) - Fenix22, 31.12.18. 0:18, 0 0 0
I meni je iskreno Fulham oduvijek simpatičan i bilo mi je drago kada su se vratili u ligu i nadao sam se da će se odmah ustaliti. Ali mislim da je u vezi te "nagrade" trebalo uzeti u obzir staturu kluba jer bih inače mogao proglasiti neki klub iz - Bateman, 31.12.18. 15:29, 0 0 0
primjerica francuske 2. koja je cijela negledljiva. Sve u svemu ipak je subjektivan odabir jer se ne može uzeti neki apsolutni parametar, pa ne mogu reći puno protiv toga da Fulham odnese tu nagradu. Sve u svemu, sretna Nova! :) - Bateman, 31.12.18. 15:31, 0 0 0
I tebi. Treba se izoblejat sad. - Fenix22, 31.12.18. 19:04, 0 0 0
12/2018
Utakmica tjedna: Liverpool - Manchester United 3-1

Uvjerljiva pobjeda nad Fulhamom bila je možda i najbolja predstava momčadi s Old Trafforda od dolaska Mourinha na klupu, a simptomatično je to da je ona došla bez Paula Pogbe u početnom sastavu. Mourinhov inat naizgled je bio uspješan, no samo su naivci mogli misliti da je ta utakmica označila Unitedovo buđenje. Oni malo realniji znali su da treba pričekati nedjelju i veliki derbi na Old Traffordu.

Protiv Fulhama publika je napokon mogla uživati u predstavi svojih ljubimaca i zaboraviti na sve probleme koji su ušli u sve pore kluba. Jedan od glavnih aktera te utakmice bio je Juan Mata, koji je u toj utakmici još jednom po tko zna koji put dokazao svoju kvalitetu. Njegovo ulaženje s desnog krila u sredinu, te popunjavanje njegove pozicije od strane Dioga Dalota, nove vruće robe u crvenom dresu, funkcioniralo je gotovo bez greške. Sloboda koju je Španjolac imao u igri izvukla je ono najbolje od njega i podsjetila nas na vremena koja je proveo u Valencijinom dresu, a istovremeno je ostavila lijevu stranu dovoljno rasterećenom pa su Young i Rashford nerijetko ostajali na širokom prostoru koji su znali iskoristiti. 51 % svih napada dolazilo je s te strane, kao što je to bio slučaj i kod sva četiri pogotka Uniteda. No, s obzirom na to da je Fulham davljenik koji ne može uspostaviti kontinuitet od početka sezone i koji je tek promijenio trenera, trebalo je pričekati derbi svih derbija da bi vidjeli da li je ta utakmica bila samo iznimka ili se nešto promijenilo u crvenom dijelu Manchestera.

Nažalost po Unitedove navijače odgovor na to pitanje bio je očekivan, a došao je u obliku prve Liverpoolove ligaške pobjede nad njima još od 2014. Eksperiment s Dalotom i Darmianom na desnoj strani nije donio mnogo toga, jer je glavni zadatak posljednje četvorke bio držati kompaktnost, što je značilo da će Dalot prvenstveno morati paziti na Robertsona koji će marširati po lijevoj strani. To je pak značilo da će u fazi obrane Darmian zapravo biti treći stoper, a United stati u nekoj verziji asimetrične 5-3-2 formacije. Očekivano, mladi Portugalac nije došao do izražaja kao u prethodnim utakmicama, pa ga je sunarodnjak na klupi odlučio izvaditi već na poluvremenu, a umjesto njega uvesti Fellainija. To je bila odluka koja nije imala gotovo nikakve logike, osim u slučaju da je Mourinho planirao iskušati Van Gaalov recept iz manchesterskih dana – overload centaršutevima. No uzevši u obzir podatak da su igrači Uniteda u cijeloj utakmici uputili samo sedam centaršuteva, od čega jedan uspješan, Fellainijev jedini doprinos bio je gađanje zaštitara pokraj korner zastavice.

 

Obrambena linija Darmian – Bailly – Lindelof – Young bila je izuzetno neuigrana, a kada se tu pribroji i nedovoljna individualna kvaliteta njenih karika, bilo je samo pitanje vremena i načina kako će United pasti. Stoga nije bilo čudno kada je Mane izašao sam pred vrata De Gee u 24. minuti i fantastičnu loptu Fabinha pretvorio u pogodak. United je nedugo zatim izjednačio zahvaljujući poklonu Alissona, no na sreću po njega, činilo se kao da je ova utakmica zapravo najbezbolnije vrijeme za napraviti pogrešku. Jednosmjerna ulica ipak je došla do svog kraja tek ulaskom Shaqirija koji je ekspresno postigao dva pogotka, izazvavši erupciju oduševljenja na Anfieldu i istovremeno osiguravši da nogometni bogovi napokon budu zadovoljni nakon crvenog derbija.

Reakcija gostujuće obrane kod prvog pogotka bila je za udžbenike, odnosno za lekciju kako se ne braniti. Fokusiranost apsolutno svih igrača Uniteda na loptu neobjašnjiva je na ovoj razini i potpuno nedostojna dresa koji nose. No ti igrači nisu sami došli u klub, niti sami odrađuju treninge, pa stoga krivnja za taj pogodak, cjelokupnu utakmicu i ponor u kojem se klub s Old Trafforda nalazi već godinama ide na dušu svima u klupskoj organizaciji. Istina je da je Liverpool ostvario prvu prvenstvenu pobjedu u međusobnim utakmicama nakon duge četiri godine, ali čak i dok je Mourinho uspijevao "nadigrati" tada još nezreli Liverpool, United je rijetko izgledao kao bolja momčad. U nedjelju je i taj niz došao kraju jer su domaćini ove sezone napokon sazreli, pa su znali dominaciju pretvoriti u konkretan rezultat.

 

Svaka pogreška Unitedovog veznog reda i obrane pretvorila bi se u šansu za Liverpool, a napadački trozubac potpomognut konkretnijim veznim redom Fabinho – Keita – Wijnaldum i prodornim bekovima gotovo u startu je značio poraz Mourinhove rigidne momčadi. Domaćini su visokim presingom, protiv kojega United već tradicionalno nema odgovor, limitirali goste na bezbroj dugih lopti, a gotovo svaki De Gein posjed pretvorio bi se u ispucavanje. Uzevši u obzir visoko postavljen presing Liverpoola, osvojena lopta na sredini terena nakon De Geinog ispucavanja u pravilu je otvarala mogućnosti Unitedu za opasniji dolazak u napadačku trećinu. No rigidnost njihovog sustava, loša pozicijska igra, te Kloppov trademark ostavljali su United bez rješenja.

 

Obrana Uniteda nije se mogla nositi s pritiskom u fazi napada, pa su duge lopte i besmislena dodavanja na bok zatvorenom igraču bile pravilo, dok su gotovo jedina iznimka bila pogrešna dodavanja poput onog Lindelofovog koje je umalo završilo kobno po njegovu momčad.

 

 

Dvojac u sredini Matić - Herrera nije se mogao nositi s Liverpoolovim veznjacima, a iznijeti loptu bez pomoći previsoko postavljenih Lingarda, Rashforda i Lukakua bila je nemoguća misija. Nemogućnost kontroliranja utakmice i očekivana inferirornost u posjedu zahtijevale su barem uigrane mehanizme iskorištavanja pojedinih situacija, ali i oni su izostali. Kolika je zapravo bila dominacija Liverpoola jasno je iz statističkog pregleda, a pogotovo iz positional reporta, koji nam kazuje kako su u prosjeku samo dvojica stopera domaćih stala na svojoj polovici terena.

Poraz kao takav možda ne bi ostavio Mourinha bez posla, no igra koju je United predstavio u nedjelju, odnosno izostanak iste, nešto je preko čega se jednostavno nije moglo prijeći Portugalcu nakon dvije i pol sezone na klupi. Kloppov Liverpool još je jednom izvojevao zrelu pobjedu kojom su samo dodatno naznačili kako se vremena na Anfieldu možda mijenjaju i kako su choke-ovi u velikim utakmicama i Gerrardovi padovi stvar prošlosti. United se pak uspio riješiti Mourinha, no to ne znači da im je budućnost ružičasta. U međuvremenu je stigla i službena objava da je novim trenerom imenovan legendarna „super zamjena“ Ole Gunnar Solskjaer. Ugovor je potpisan do kraja tekuće sezone, a hoće li Norvežanin proći audiciju ostaje za vidjeti. Njegov pragmatičan trenerski put tijekom kojega je vodio rezervnu momčad Uniteda, Cardiff i Molde u dva navrata, nije zanemariv, no ostaje pitanje hoće li se uspjteti snaći na najvećoj sceni.

Zanimljiv i turbulentan ostatak sezone očekuje klub s Old Trafforda, dok se Liverpool nastavlja kretati uzlaznom putanjom...

Posljednji čavao u lijesu Special One-a
Uvjerljiva pobjeda nad Fulhamom bila je možda i najbolja predstava momčadi s Old Trafforda od dolaska Mourinha na klupu, a simptomatično je to da je ona došla bez Paula Pogbe u početnom sastavu. Mourinhov inat naizgled je bio uspješan, no samo su naivci mogli misliti da je ta utakmica označila Unitedovo buđenje. Oni malo realniji znali su da treba pričekati nedjelju i veliki derbi na Old Traffordu. Protiv Fulhama publika je napokon mogla uživati u predstavi svojih ljubimaca i zaboraviti na sve probleme koji su ušli u sve pore kluba. Jedan od glavnih aktera te utakmice bio je Juan Mata, ...
Posljednji čavao u lijesu Special One-a
Uvjerljiva pobjeda nad Fulhamom bila je možda i najbolja predstava ...

Respekt: BruceWayne,

Slažem se: BruceWayne,

Bravo, sve što je bilo bitno si odlično spomenuo, tako da se nema što dodati u vezi same utakmice. Bit će zanimljivo pratiti Solsjkaera.. - BruceWayne, 20.12.18. 16:08, 0 0 0
12/2018
Može li Mourinho više trenirati top klubove?

Nakon nešto više od dvije i pol godine na klupi Manchester Uniteda Jose Murinho je u utorak ujutro dobio otkaz. Neizbježan potez vodstva kluba s Old Trafforda došao je dva dana nakon poraza od Liverpoola, u utakmici u kojoj je United na svaki mogući način bio izdominiran. Taj poraz je pak došao samo tjedan dana nakon Unitedove možda i najbolje predstave ove sezone i pobjede 4:1 protiv Fulhama. No bez obzira na dobru igru koju su Crveni vragovi pokazali u toj utakmici, samo naivci su mogli pomisliti da je to bilo išta više od iznimke koja potvrđuje pravilo. Time se agonija u crvenom dijelu Manchestera koja traje još od odlaska Sir Alexa Fergusona, nastavlja. No ipak, neizvjesnost koja će uslijediti u nadolazećem periodu svakako je bolja od sive budućnosti koju je garantirao portugalski stručnjak. Bezidejne predstave, negativan pristup igri, konstantna kritiziranja uprave i igrača i hvatanje za slamke prošlosti, ono su po ćemu će Special One ostati zapamćen u Manchesteru. A nedovoljno kvalitetna momčad bez karaktera koja grca u prosječnosti najveća su ostavština njegove vladavine Kazalištem snova.

A koliko je loš United bio pod Mourinhovim vodstvom najbolje će opisati sljedeći statistički podaci koje je omogućila Opta:

  •   26 bodova nakon 17 odigranih utakmica je najmanje od sezone 1990/91
  •   29 primljenih pogodaka u 17 utakmica je najviše od sezone 1962/63
  •   u svim ovosezonskim utakmicama Premier lige protivnička ekipa pretrčala je više od Manchester Uniteda
  •   Fulham je jedina momčad koja je manje puta sačuvala mrežu netaknutom ove sezone od Uniteda
  •   De Gea je u ovoj sezoni 4. vratar lige gledajući broj obrana (61), što je još jedan pokazatelj propusnosti Unitedove obrane
  •   u kalendarskoj 2018. samo Lukaku (12) i Martial (10) imaju dvoznamenkasti broj pogodaka u Premier ligi
  •   od 144 utakmice koje je vodio na klupi Manchester Uniteda, Mourinho je izgubio 20% njih, čime je izjednačio svoj rekord iz vremena dok je bio trener Uniao de Leirie koju je vodio samo 20 puta
  •   Guardiolin City postigao je ukupno 83 prvenstvena pogotka više nego Mourinhov United

Mourinho je konstantno napominjao kako se razina Reala, Barcelone, Cityja i sl. ne može dosegnuti bez adekvatne potrošnje na tržištu, ali dok su njegova gunđanja imala uporište u zbilji, ne treba zaboraviti transfere koje je on amenovao otkada je zasjeo na klupu Crvenih vragova, a koja od starta nisu imala previše smisla. Krenemo li od njegove prve sezone, sjetit ćemo se kako je potrošio ukupno oko 170 milijuna funti na Baillyja, Mkhitaryana i Pogbu. Dovođenje Baillyja nije sporno, a 40 milijuna funti za Mkhitaryana može se opravdati njegovim igrama u dresu Borussije, iako se možda trebalo malo kritičnije pogledati na Armenca u kontekstu Premier lige. No najveći problem tog prijelaznog roka bio je Paul Pogba. Dovođenje jednog od najboljih veznjaka svijeta za 95 milijuna funti nije bio problem sam po sebi, već gledano kroz retrospektivu. Naime, Mourinho je znao kakav je Pogbin karakter (ili je barem trebao znati) i kako je općenito raditi s Raiolinim igračima, te ga sukladno tome nije trebao dovoditi ako mu je naredne tri sezone mislio spočitavati ono što je kod Pogbe neiskorjenjivo. Ferguson je svojevremeno osjetio što bi ga čekalo da je produljio ugovor s Francuzom, pa je Raioli jednostavno rekao da odj..e.

U drugoj sezoni Mourinho je doveo Matića, Lindelofa, Lukakua i kasnije Sancheza. O 30 milijuna funti za Alexisa čije je poduže nezadovoljstvo ostavilo ozbiljnog traga na njegove predstave, ne treba ni trošiti riječi, a postavlja se i pitanje da li se 75 milijuna funti za Lukakua isplatilo. Za Lindelofa još uvijek ima nade, iako je vrlo upitno hoće li Šveđanin ikada postati elitni stoper.

Zaključimo li cijelu priču o transferima s 55 milijuna funti danih za Freda, a koji je ove sezone odigrao ukupno 692 minute, dolazimo do zaključka kako je portugalski strateg imao na raspolaganju novac koji je mogao mudrije iskoristiti prije nego što mu je Woodward zatvorio dovod sredstava, gurnuvši ga u sezonu bez kompatibilnog stopera. Jer iako je United ove sezone potrošio samo 75 milijuna funti na pojačanja, što je manje nego što su primjerice potrošili Leicester, Fulham, West Ham, Everton i Wolverhampton, u periodu od Mourinhovog dolaska na ovamo, United je treći najveći potrošač u Engleskoj, dok istovremeno bilježi drugi najveći gubitak. Uzmemo li u obzir da je on sam imao velikog utjecaja pri odabiru pojačanja, argumenti mu izgledaju poprilično slabi.

 

Dakle, nedovoljno kvalitetna momčad nije isključivo krivica uprave, već je i Portugalac imao svoje prste u tome, pa se tako United i kvalitetom čini nedostojan mjesta među najboljom četvorkom, a kamoli tek igrom. City i Liverpool su nastavili tamo gdje su stali prošle sezone, dok je Sarri probudio Chelsea. Emeryju nije dugo trebalo da od Arsenala napravi pravu momčad sposobnu parirati onim najboljima, a njihovi gradski rivali nakon sporog starta pokazuju da Pochettinova filozofija još uvijek funkcionira. U takvoj ligi, United sa svim svojim problemima, Mourinhovom filozofijom reaktivnog nogometa i možda i najnekvalitetnijom momčadi od „velike šestorke“, gotovo da i nije imao šanse za Top 4. No ni sada, nakon što je Special One dobio otkaz, šanse im nisu zamjetno veće.

Od Mourinhovog dolaska na Old Trafford, United je svoje najbolje partije pružao u velikim utakmicama, no tu postoje dva problema. Prvi je taj što kada kažem „najbolje“, ne mislim to u smislu jasne vizije igre, mehanizama i iskorištavanja svog najjačeg oružja, već u kontekstu zaustavljanja protivnika, odnosno ubijanja njihove igre i oslanjanja na tip nogometa koji se može nazvati oportunističkim. Ali ni to samo po sebi ne bi bio toliki problem kada ne bi postojao drugi, važniji problem, a to su „male“ utakmice. Mourinhova momčad se do ovosezonske utakmice s Fulhamom gotovo nijednom nije nametnula igrom kao superiorna, već su pobjede u utakmicama protiv slabijih protivnika dolazile istim putem kao i one protiv velikih – teškom mukom. A kao što je to već dobro poznato, naslovi se u pravilu osvajaju na malim utakmicama. U tom segmentu Mourinho se od samog početka nije snašao, a United je gotovo svaku utakmicu plesao na rubu, te bi nerijetko jedna De Geina vrhunska obrana ili izostanak iste bio uteg koji bi prevagnuo na jednu ili na drugu stranu. A kada igraš u najkompetitivnijoj ligi na svijetu koja financijski, a onda posljedično i kvalitetom nezadrživo raste, teško je očekivati da ćeš na taj način biti konkurentan. Stoga ne čudi podatak da United ove sezone ima najmanji broj dodavanja od „velike šestorke“, najmanje postignutih golova i najviše primljenih, a gol razlika im stoji na negativnoj nuli. A koliko im je obrana loša najbolje govori podatak da je njihovih 29 primljenih pogodaka bolje samo od Cardiffa, Southamptona, Burnleyja i Fulhama – sve odreda momčadi koje se bore za opstanak. Tu također treba naglasiti da je u cijeloj prošloj sezoni United primio 28.

Pobjeda nad Juventusom u Torinu bila je zapravo pravilo koje Mourinha prati gotovo cijelu njegovu karijeru, a koje glasi da će bez obzira na formu, lošu igru i kadar koji mu je na raspolaganju, Mourinho uvijek biti sposoban izvući pozitivan rezultat u utakmicama protiv kvalitetnijih protivnika i to u poprilično nasumičnom uzorku. A to će posljedično dovoditi do toga da njegovo ime nikada do kraja neće izblijedjeti, te da će on i dalje imati nešto čime će uzvratiti svojim kritičarima, a njegova reputacija će i dalje biti ona trenera s pet zvjezdica. No za uspjeh po mjerilima jednog od najvećih klubova u povijesti, Mourinho jednostavno nije bio pravi čovjek.

Sa svojim pristupom nikada nije mogao ispuniti očekivanja navijača i nije mogao donijeti rezultate koje Unitedov ugled zahtijeva. On je samo živio od utakmice do utakmice, kritizirao igrače i spominjao svoje stare uspjehe, a to danas ne prolazi ni u Hajduku. Možda i najpatetičnija izjava (a konkurencija nije mala) došla je baš prije utakmice s Liverpoolom kao odgovor na pitanje je li ovo najbolji Liverpool protiv kojeg je igrao, a glasila je: „Igrao sam protiv Liverpoola koji su bili prvaci Europe. Ne znam da li je ovaj Liverpool bolji ili lošiji. Znam da je onaj Liverpool osvojio Ligu prvaka, a ovaj Liverpool nije osvojio ništa.“ Zapravo najbolji dokaz Portugalčevog cinizma i pomalo ružnog banaliziranja nogometne igre došao je kao naručen prije potopa koji je doživio od upravo tog Liverpoola, izgubivši tako praktički jedinu pozitivnu činjenicu u vezi svoje vladavine Unitedom koju je još uvijek mogao natrljati na nos svojim kritičarima. Portugalac je u nedjelju spao samo na staru slavu, kao i klub na čijoj je klupi i sjedio do sada, stoga je razilazak bio jedino logično rješenje.

Bez obzira na sve uspjehe koje je Mourinho ostvario u svojoj karijeri i sve one koje će možda ostvariti u budućnosti, činjenica je da on nikada nije bio pravi fit za United. Nogometna filozofija koju on njeguje nije svačiji cup of tea, ali uvijek ju se moglo progutati dok je donosila rezultate. U Unitedu rezultata nije bilo, niti ih je moglo biti na način na koji je Portugalac to zamislio, a ako ćemo spomenuti Europsku ligu, ona je Unitedu bila ništa više od ulaznice za Ligu prvaka. O tome da li je Mourinha pregazilo vrijeme ili je postao žrtva svog ega, dalo bi se raspravljati, no ono što je sigurno jest to da se u današnje vrijeme ne može živjeti na račun stare slave. A Special One je u posljednje tri godine živio upravo tako. Činjenica je da je svoj otkaz dobrano naplatio, ali 25 milijuna funti za drugi najvrjedniji sportski kolektiv na svijetu nije ništa ako to znači potencijalni povratak u vrh engleskog i europskog nogometa. 

Mourinhu sada preostaje pronaći novi recept za uspjeh, a vrijeme će pokazati hoće li ga predstaviti u nekom od europskih velikana, nekoj nacionalnoj vrsti ili će ipak morati sići jednu stepenicu.

Na račun stare slave se ne može živjeti
Nakon nešto više od dvije i pol godine na klupi Manchester Uniteda Jose Murinho je u utorak ujutro dobio otkaz. Neizbježan potez vodstva kluba s Old Trafforda došao je dva dana nakon poraza od Liverpoola, u utakmici u kojoj je United na svaki mogući način bio izdominiran. Taj poraz je pak došao samo tjedan dana nakon Unitedove možda i najbolje predstave ove sezone i pobjede 4:1 protiv Fulhama. No bez obzira na dobru igru koju su Crveni vragovi pokazali u toj utakmici, samo naivci su mogli pomisliti da je to bilo išta više od iznimke koja potvrđuje pravilo. Time se ...
Na račun stare slave se ne može živjeti
Nakon nešto više od dvije i pol godine na klupi ...

Respekt: Dado_M, BruceWayne, Fenix22, Gavran, Peslolus, Alumnus,

Slažem se: BruceWayne,

godina prije nego se umirovio, a ispada da nisu spremni ni pet godina kasnije. - Gavran, 19.12.18. 13:51, 0 0 0
To s jedne strane stoji, ali smatram da je Ferguson samom svojom pojavom izvlačio iz momčadi ne samo ono najbolje, nego čak i ono čega nema. - Bateman, 19.12.18. 14:32, 0 0 0
Mislim da se nitko ne bi mogao pripremiti na odlazak jednog takvog trenera, pogotovo u ovako financijski jakoj i konkurentnoj Premier ligi koja je tek postala ovo što je danas nakon njegovog odlaska. - Bateman, 19.12.18. 14:33, 0 0 0
Pa tijekom zadnje Fergusonove sezone je Guardiola bio bez angažmana, a Kloppa sigurno nije bilo nemoguće dovesti. Umjesto trenera koji su bili nositelji promjena odabrali su Moyesa. I još dva Moyesa nakon njega. Naravno da nisu mogli zamijeniti jednu - Gavran, 19.12.18. 14:57, 0 0 0
figuru drugom, ali su pokušali i to im je glavna greška. Trebala im je, odnosno još uvijek im treba, promjena ideje. Valjda su to dosad shvatili. - Gavran, 19.12.18. 14:59, 0 0 0
12/2018
Power ranking Lige prvaka: Tko je najbolja ekipa Europe?

Usprkos uspješnoj sezoni s Romom u kojoj je ostvario zavidne brojke, većina je sumnjala da Alisson Ramses Becker vrijedi svote koju je Klopp izdvojio za njega, te su tu odluku pripisali frustracijama koje je dvojac Mignolet-Karius priuštio njemačkom strategu. Te sumnje su se činile opravdanima, pogotovo iz razloga što je prilagodba vratara na Premier ligu uvijek škakljiva stvar. Osobno sam bio uvjerenja da će Alisson tu cifru opravdati kroz godine, ali nakon utakmice s Napolijem i čudesne obrane u 92. minuti koja je Liverpoolu osigurala prolaz i nove milijune na računu, on je tu cifru već opravdao.

Istina je da je u takvim situacijama potrebna i doza sreće, a ni ne baš sjajna reakcija napadača (u tom slučaju Arkadiusza Milika) nije naodmet. Istina je i to da je Alisson samo učinio ono što vratar i treba učiniti u toj situaciji – pravovremeno izaći u blok i svojim tijelom pokriti što više prostora. Ali za to je, u sudačkoj nadoknadi utakmice u kojoj nisi imao previše posla i u kojoj bi primljeni pogodak značio ispadanje iz Lige prvaka, bila potrebna potpuna koncentracija i hladna glava. I upravo zbog toga je Klopp dao 62.5 milijuna eura za njega te bi, kako i sam kaže, dao još toliko.

Dobra igra nogom je u današnje vrijeme odlika koju svaki elitni vratar mora posjedovati, kao što su to i dobri izlasci na centaršuteve. Efikasnost u branjenju udaraca je segment koji je u nekoj mjeri podložan kontekstu momčadi te nije od presudne važnosti trenerima koji pokušavaju graditi igru od vratara, dok su obrane u situacijama 1 na 1 danas postale neka vrst bonusa. No Alisson je fantastičan u svim segmentima, a mana gotovo da i nema. Nije isključena mogućnost da ih dobro skriva, ali toliko dugo skrivati svoje mane na vrhunskoj razini je ništa manje doli ogromna vrlina, stoga to nije ni važno.

Ono što jest važno je činjenica da od svoje prve utakmice na vratima Liverpoola pa do danas Alisson nije pokazao ni trunku nesigurnosti, a praktički jedinu kardinalnu pogrešku napravio je u pobjedi nad Leicesterom kada se zaigrao i poklonio loptu protivniku. No to je zapravo bila posljedica prevelike sigurnosti koja je ga je spustila na zemlju i koja mu se nakon toga nije ponovila, a uzmemo li u obzir sve "lažnjake" koje je u karijeri prodao protivničkim napadačima, a od kojih se može napraviti jedna poštena kompilacija, spomenuti gaf djeluje zanemarivo.

S obzirom na to da u Kloppovoj filozofiji vratar služi kao pokretač otvaranja igre, a nerijetko i kao neka vrst mamca za protivnika, Alisson je nerijetko pod pritiskom u kojem se pak snalazi kao riba u vodi. Sa 73% uspješnijih dodavanja pod pritiskom predvodi vratarsku družinu Premier lige, a po broju uspješnih dodavanja (349) zauzima drugo mjesto, odmah iza Kepe. Također, uzmemo li u obzir sva natjecanja ove sezone, uključujući SP, dolazimo do podatka kako mu je postotak uspješnosti kratkih dodavanja 99%, što je izuzetno hvalevrijedno uzevši u obzir spomenuti stil igre koji Liverpool njeguje.

Kada pričamo o „osnovnim golmanskim“ segmentima, odnosno obranama, Alisson tu također iskače iz mase. Već sam pisao o njegovoj prošlosezonskoj statistici u dresu Rome, odnosno 17 clean sheetova, 28 primljenih golova u 37 utakmica, te 8 golova manje primljenih u odnosu na očekivani broj, a ove sezone situacija nije ništa drugačija. U 16 prvenstvenih utakmica Brazilac je primio samo 6 pogodaka i sačuvao mrežu netaknutom 10 puta, a sve uz postotak obrana od 85.71%. U izlascima je također bio pravovremen i vrlo siguran, a nerijetko bi se našao i u zračnim duelima s protivnicima, kao primjerice prošli vikend protiv Bournemoutha kada je to bio slučaj dva puta (oba puta je izašao kao pobjednik). Fantastične brojke je dodatno okrunio i činjenicom da je postao prvi igrač u povijesti Liverpoola koji je neporažen izašao iz 16 premijernih utakmica u dresu kluba.  

Stoga je jasno uz sve navedene kvalitete i njegove predstave Alisson vrijedi svote koja je plaćena za njega, a vjerojatno i više. Vratarev doprinos momčadi uvijek je bilo teško procijeniti, ali evolucijom nogometa i pojavljivanjem sustava koji se oslanjaju na ideju totalnog nogometa, a posljedično i implementacijom čuvara mreže u aktivnu igru svoje momčadi, taj zadatak je postao lakši pa nam tako statistika daje dosta dobru odrednicu kvalitete vratara. Alisson tu rastura, ali i sa strane „suhih“ brojki, svima je vidljivo iz utakmice u utakmicu koliki je njegov doprinos momčadi, a pogotovo obrani. Sigurnost koju vratar ulijeva zadnjoj liniji gotovo je neprocjenjiva jer utječe na segmente igre koji su neodredivi brojkama, a bez iznimke obrambene igrače čini boljima. I upravo je iz tog razloga Liverpool ove sezone obrambeno najbolja momčad lige te su u nekoliko navrata uspjeli utakmicu dobiti „na mišiće“, što nije bio slučaj prethodnih godina.

Pobjeda nad Napolijem nije ostvarena zbog genijalnog Salaha koji je postigao sretan pogodak, ni zbog brojnih šansi koje je Kloppova momčad stvorila pred golom Ospine, a niti zbog već standardno izvrsnog Van Dijka, jer i prošle sezone je Liverpool imao sve to, pa je padao na ispitima kakav su u utorak navečer položili. Ove sezone razlika je u čovjeku na golu.

Jan Oblak je u utakmici protiv Club Bruggea istu tu večer imao možda i bolju obranu od one Alissonove, ali Brazilčeva je bila nemjerljivo važnija, te je poslužila kao neka vrst retrospektive svega onoga što je donio momčadi s Anfielda i najava svega onoga što će tek donijeti. David De Gea je već godinama najbolji vratar Premier lige, a po mnogima i najbolji vratar svijeta, što je do sada teško bilo osporiti (ako zanemarimo debakl na SP-u), no Alisson je praktički tek na početku svoje karijere na najvećoj sceni i tek ulazi u najbolje vratarske godine. Njegova korisnost u svim segmentima igre ono je što ga izdvaja od većine elitnih vratara i dok se ostali privikavaju na ono što se od njih traži, Brazilac je već sada jedan od dirigenata u svojoj momčadi.

Alisson je moderan vratar uz čiji bok po karakteristikama trenutno može stati samo njegov sunarodnjak i kolega iz reprezentacije Ederson, koji igra sličnu ulogu u Guardiolinom stroju, dok primjerice Kepa pokazuje potencijal ali još uvijek kaska za njima i još nije ni približno opravdao epitet najskupljeg vratara u povijesti. Izvrstan s loptom u nogama, odličan u pozicioniranju, siguran, visok, a opet dovoljno brz, agilan i s dobrim refleksima, Alisson Ramses Becker je trenutno najkompletniji vratar na svijetu.

Liverpool ove sezone napokon izgleda kao kompletna momčad s glavom i repom, a ne kao „samo“ atraktivna napadačka skupina ugodna oku, te se imaju puno pravo nadati trofeju koji im je prošlog svibnja izmigoljio iz ruku (da, ova je bezobrazna igra riječi namjerna). Stabilan vratar uvijek daje dimenziju više svojoj momčadi, a ova se momčad čini sposobna preživjeti period Firminovog traženja forme, nedovoljno kreativan vezni red i Lovrenove blooperse, te samouvjereno doći na megdan najvećim momčadima Europe. City je i dalje glavni favorit za domaći naslov, dok u Ligi prvaka Redsi dolaze na dnevni red tek nakon Juventusa, Barcelone, Cityja i PSG-a. Ipak, imaju dovoljno kvalitete, iznimno talentirane pojedince i dobro razrađene mehanizme u igri da se mogu suprotstaviti bilo kome bez straha.

Pogotovo kada znaju da im leđa čuva Ramses.

Faraon među vratnicama
Usprkos uspješnoj sezoni s Romom u kojoj je ostvario zavidne brojke, većina je sumnjala da Alisson Ramses Becker vrijedi svote koju je Klopp izdvojio za njega, te su tu odluku pripisali frustracijama koje je dvojac Mignolet-Karius priuštio njemačkom strategu. Te sumnje su se činile opravdanima, pogotovo iz razloga što je prilagodba vratara na Premier ligu uvijek škakljiva stvar. Osobno sam bio uvjerenja da će Alisson tu cifru opravdati kroz godine, ali nakon utakmice s Napolijem i čudesne obrane u 92. minuti koja je Liverpoolu osigurala prolaz i nove milijune na računu, on je tu cifru već opravdao. Istina je da ...
Faraon među vratnicama
Usprkos uspješnoj sezoni s Romom u kojoj je ostvario zavidne ...

Respekt: Gavran, Dado_M, Fenix22, BruceWayne,

Slažem se: Fenix22, BruceWayne,

11/2018
Utakmica 5. kola Lige prvaka: PSG - Liverpool 2-1

Pobjednički pogodak u sudačkoj nadoknadi utakmice protiv Young Boysa s kojim je United osigurao prolazak skupine Lige prvaka, još je jednom u prvi plan gurnuo Marouanea Fellainija. Dobro, možda je u prvom planu ponovno bila Unitedova nemoć, ali Belgijac je bio glavni razlog Unitedova pobjede. Ili je to možda bio De Gea i njegova vanserijska obrana? Uglavnom, ovaj tekst je o Fellainiju – najneimpresivnijem igraču odluke.

Igrač koji je možda najpoznatiji po svojoj „Sideshow Bob“ frizuri, na veliku je scenu stupio nakon što je igrajući za Standard Liege zaradio status najboljeg box-to-box veznjaka belgijske lige. David Moyes je bio taj koji je uspio privući Fellainija i dovesti ga u Everton, a Belgijac marokanskog porijekla odmah je u startu upoznao englesku javnost sa svojom naravi, sakupivši čak 10 žutih kartona u prvih 17 utakmica. Nakon razgovora s tadašnjim sudačkim šefom Keithom Hackettom ipak se primirio, te je u narednih 16 utakmica sakupio samo 3, postigavši također devet pogodaka.

U sezoni 2008/09, nakon što su se Evertonu ozlijedili svi napadači, Moyes je gurnuo Fellainija bliže protivničkom golu, odmah iza leđa Tima Cahilla, što se pokazalo kao dobra odluka, jer se Fellaini bez problema snašao na toj poziciji. Kasnije ga je škotski strateg vratio malo natrag, ali Fellaini je i dalje igrao dobro u fazi napada, a posebno se istaknuo u svojoj posljednjoj sezoni s Toffeesima, u kojoj je postigao 12 pogodaka. U rujnu 2013. Moyes ga je doveo sa sobom u Manchester United za nešto više od 30 milijuna eura, a odluka je bila žestoko kritizirana jer je transfer bio okarakteriziran kao „panic buy“. To vrlo vjerojatno i jest bila istina, pogotovo ako se uzme u obzir da takav tip igrača i nije baš bio potreban Unitedu. Pa tako možemo na heatmap-ovima vidjeti kako je Fellaini imao dosta limitiraniju ulogu u Unitedu nego što je to bio slučaj pod istim trenerom u Evertonu.

Može se reći da tu svotu, koja je tada još uvijek bila značajna, Fellaini čak ni do sada nije opravdao. No ipak, dok je veliki broj igrača koji su još i skuplje bili plaćeni do sada već napustilo Old Trafford, Fellaini je još uvijek respektabilan dio Mourinhove momčadi. Poprilično beskrupulozan, ali rijetko zlonamjeran, Fellaini je na terenu utjelovljenje destruktivnog veznjaka, a njegovih 582 prekršaja u premierligaškoj karijeri, treći je najveći broj otkada se ta statistika vodi. Bez posebno zavidne tehnike, playmakerskih kvaliteta i zadivljujuće nogometne inteligencije, Fellaini iz mase iskače ponajviše na račun defenzivnih brojki (i frizure, naravno), te je upravo zbog toga njegov doprinos u napadu neobična pojava.

U sezoni 2010/11 Fellaini je bio drugi igrač lige po broju tackleova i prvi po broju oduzetih lopti (190), a od sezone 2006/07, odnosno od kada se vodi detaljna statistika u Premier ligi, Fellaini drži 7. po broju dobivenih zračnih duela i 20. broju uspješnih tackleova. No mora se reći mu je postotak dobivenih zračnih duela 61.31% što se i ne čini mnogo za igrača visokog 1.94 m, a pridodamo li tu i postotak dobivenih duela od oko 50%, dolazimo do zaključka kako Belgijac ipak nije difference maker u jednoj elitnoj momčadi.

U vremenima najveće krize Uniteda, on je bio jedan od igrača koje su navijači vidjeli kao najveće krivce za loše predstave, no Fellaini nije igrao toliko loše koliko je jednostavno od početka kvalitetom bio nekomplementaran onome na što su navijači Uniteda naviknuli. Jer on je zapravo igrač koji će se uvijek utopiti u sivilo momčadi i rijetko iskočiti, te odaje dojam da Manchester United ipak nadilazi njegove mogućnosti. No zahvaljujući periodu tranzicije u kojem se momčad s Old Trafforda još uvijek nalazi, Fellaini drži glavu pognutu i igra kako najbolje zna. I ne samo to, on ujedno i zabija vrlo važne pogotke.

2015. Belgijac je postigao pogodak za vodstvo 2:1 u utakmici protiv gradskih rivala, a koja je završila 4:2 i ujedno bila prva Unitedova pobjeda nad Cityem od 2012. Pogodak je postigao glavom na ubačaj Younga, kao i kasnije te sezone kada je pogodio mrežu Crystal Palacea za pobjedu i praktički potvrdu četvrtog mjesta koje je Unitedu donijelo Ligu prvaka.

2016. U polufinalu FA kupa na Wembleyu pomogao je svojoj momčadi izboriti finale pogotkom u maniri vrhunskih golgetrera, a godinu dana kasnije zabio je gol za 2:0 pred sam kraj prve polufinalne utakmice Liga kupa, a koji se u uzvratu pokazao kao vrlo važan s obzirom na to da je Hull kod kuće pobijedio 2:1.

Zatim idemo u uzvratnu utakmicu polufinala Europske lige iste te godine, a u kojoj Fellaini dovodi United u vodstvo gotovo identičnim pogotkom kao i u većini gore navedenih slučajeva – glavom na drugu vratnicu nakon ubačaja, te pomaže svojoj momčadi izbaciti Celtu.

Svibanj 2018. – pogodak u sudačkoj nadoknadi za pobjedu nad Arsenalom, glavom na drugu vratnicu.

Rujan 2018. – pogodak u sudačkoj nadoknadi za produžetke u kup utakmici protiv Derbyja, glavom na drugu vratnicu.

I konačno, studeni 2018. i pobjednički pogodak u sudačkoj nadoknadi za potvrdu prolaska skupine Lige prvaka i izbjegavanje škakljive situacije u posljednjem kolu.

Bilo bi netočno reći da je Fellaini „joker s klupe“ jer ulasci s klupe ne uvjetuju njegove pogotke, kao što se i ne može reći da je on neka vrst neprepoznatog golgetera jer su se Van Gaalovi i Mourinhovi eksperimenti te vrste pokazali dosta neuspješnima. Ne može se ni tvrditi da Fellaini ima ono nešto, jer... jer jednostavno nema. Pa što onda ima taj Fellaini da gotovo u kontinuitetu postiže važne pogotke za svoju momčad?

Za početak, ima jedan karakter koji gotovo pa garantirano donosi uspjeh u današnjem nogometu, a to je neka vrst „profesionalne poniznosti“, ako je mogu tako nazvati. Tu ne pričam o poniznosti a la N`Golo Kante, koja prelazi granice travnjaka, već o jednoj specifičnoj „do your job“ viziji sebe u kontekstu momčadi. Koliko god malo igrao, na kojim god pozicijama igrao, Fellaini nikada nije izražavao svoje nezadovoljstvo u javnosti i kritizirao trenere. Također, bez obzira na oštre startove koje ponekad vidimo od njega, nikada se nisu čule zamjerke na njegovu disciplinu van terena. Bilo da igra od početka ili ulazi s klupe , uvijek daje 100 posto od sebe i djeluje kao pravi profesionalac, radeći ono za što je plaćen i ne zamarajući se s drugim stvarima.

Druga stvar je dobro pozicioniranje i snalažljivost unutar protivničkog šesnaesterca, koje ga nerijetko dovode u prilike kod prekida i ubačaja. Pridodamo li tu njegovu visinu i skok koji često bude na rubu prekršaja, postaje jasno zašto je postigao toliku količinu pogodaka glavom. Naime, od 68 pogodaka koja je postigao u svojoj klupskoj karijeri, čak 27 ih je zabio glavom. Također, u 15 slučajeva njegovi pogotci su direktno donijeli njegovoj momčadi bod(ove) ili prolaz/produžetke kada su u pitanju bila kup natjecanja, a u tablici ispod može se detaljno vidjeti u kojim minutama su ti golovi padali i na koji način. Uzmemo li u obzir tu i pogotke tipa onih spomenutih gore, koji su indirektno utjecali na konačni ishod, ali bez obzira na to bili izuzetno važni, lik Marouanea Fellainija zadobiva pomalo intrigantne obrise. Naravno da u tome djelomičnu ulogu igra i pad koncentracije protivničkih obrana, pogotovo kada je u pitanju završnica utakmice, ali i dalje netko mora to znati iskoristiti.

Fellaini je zapravo posljednje sredstvo napada, ono koje koristitš u očaju kada ništa drugo ne ide, a takvih situacija je od odlaska Sir Alexa Fergusona s klupe Crvenih vragova bilo mnogo. Pa se tako jedan prosječan igrač koji bi, bez obzira na dobre igre u dresu Evertona, realno trebao imati mjesta tek na klupi elitne momčadi, nerijetko nameće kao spasitelj. I za to mu definitivno treba odati priznanje, bez obzira na to što mu je mjesto u Manchester Unitedu osigurano na račun loših igara momčadi i poprilično limitiranog kadra.

Ali njega za to nije briga, a nije ni navijače kada ih baci u ekstazu u sudačkoj nadoknadi i barem nakratko poništi sve ono što je bilo loše u proteklih 90 minuta. Za ovaj United i za Mourinha, Fellaini je ultimativni Wild card – igrač koji ti ne garantira ništa, ali koji je dovoljno nepredvidljiv da ti se u trenutcima bezidejnosti i očaja isplati uložiti na njega.

Marouanne Fellaini - ultimativni Wild card
Pobjednički pogodak u sudačkoj nadoknadi utakmice protiv Young Boysa s kojim je United osigurao prolazak skupine Lige prvaka, još je jednom u prvi plan gurnuo Marouanea Fellainija. Dobro, možda je u prvom planu ponovno bila Unitedova nemoć, ali Belgijac je bio glavni razlog Unitedova pobjede. Ili je to možda bio De Gea i njegova vanserijska obrana? Uglavnom, ovaj tekst je o Fellainiju – najneimpresivnijem igraču odluke. Igrač koji je možda najpoznatiji po svojoj „Sideshow Bob“ frizuri, na veliku je scenu stupio nakon što je igrajući za Standard Liege zaradio status najboljeg box-to-box veznjaka belgijske lige. David Moyes je bio taj ...
Marouanne Fellaini - ultimativni Wild card
Pobjednički pogodak u sudačkoj nadoknadi utakmice protiv Young Boysa s ...

Respekt: Dado_M, BruceWayne,

Slažem se: Fenix22, BruceWayne,

11/2018
Surfin USA: Houston, we have a problem

Monday Night Football između Ramsa i Chiefsa stavio je pečat na ono ka čemu je NFL stremio posljednjih nekoliko godina, a to su utakmice s većim brojem poena. Treći najveći zbroj poena u jednoj utakmici u povijesti lige, najveći u MNF-u i jedini susret ikada u kojem su obje momčadi postigle najmanje 50 poena poručili su nam da ćemo od sada pa nadalje gledati jedan drugačiji NFL, onaj prepun deep ruta, jet sweep-ova, sve pokretljivijih quarterbackova i strožih kriterija kod dosuđivanja prekršaja, te u kojem će obrane patiti kao nikada prije, a momčadi bez dobrih napada biti gotovo nemoćne.

 

Nova pravila i strožiji sudački kriteriji

Vodstvo NFL-a već godinama pokušava izaći u susret napadima momčadi, a u tome i uspijevaju zahvaljujući sve strožim kaznama za obranu. Uz sustavno postrožavanje kriterija kod prekršaja za pass interference i roughing the passer, ove sezone je uvedeno i sankcioniranje „iniciranja kontakta kacigom“,a što se već u predsezoni pokazalo kao poprilično objektivno neodrediva situacija koja će gotovo uvijek izazvati polemiku, a koja ovisi gotovo isključivo o slobodnoj procjeni suca.

Rezultat toga su popriličan broj dubioznih kazni i rezerviranost obrambenih igrača u obaranju protivnika ove sezone, što nerijetko rezultira promašenim tackle-ovima. No taj novitet u najpopularnijem američkom sportu nije stupio na snagu samo kako bi se otežao posao obrani, već prvenstveno iz zdravstvenih razloga.

2002. godine liječnici su došli do zaključka kako neki igrači američkog nogometa uslijed opetovanih udaraca u glavu razviju CTE, odnosno „kroničnu traumatičnu encefalopatiju“. Studije koje su se provodile narednih godina i tragične životne priče igrača kojima su naknadno pronađeni simptomi spomenute bolesti, svoj vrhunac su dosegle 2017., kada je Journal of the American Medical Association objavio podatak kako je od 111 preminulih igrača američkog nogometa čiji je mozak pregledan nakon smrti, njih 110 imalo CTE.

Pritisak javnosti i bivših igrača koji je nastupio bio je prevelik, a kada se tu pribrojio i pad gledanosti te najava nekih alternativnih liga američkog nogometa u SAD-u, vodstvo NFL-a je odlučilo ubiti dvije muhe jednim udarcem i sve karte baciti u napad. Ili točnije rečeno, sve dobre karte dati napadu.

High – scoring utakmice

Nakon 11 kola ovogodišnja sezona NFL-a bilježi najveći prosjek poena po utakmici u povijesti – 24.2. Do sada su samo tri sezone imale prosjek od preko 23 poena po utakmici – 1948. (23.6), 1965. (23.1) i 2013. (23.4), no nikada nismo imali tri momčadi koje igraju jedan takav atomski football kao što je to slučaj ove sezone. Ako usporedimo 2013., odnosno ne tako davnu sezonu koja je imala velik broj poena, s ovom sezonom, vidimo da su te godine Broncosi bili na vrhu sa 37.9 poena po utakmici, a prvi sljedeći pratitelji Bearsi i Patriotsi imali su 27.8. Ove sezone pak, prve tri momčadi imaju 37.8 (Saintsi), 36.7 (Chiefsi) i 35.4 (Ramsi). Dakle razlika je očigledna, a koliki je naglasak stavljen na napad najbolje će nam dokazati tablica koja nam pokazuje ranking momčadi u Total Offense-u i Total Defense-u.

Iz tablice vidimo da su Chiefsi (s omjerom 9-2) i Ramsi (s omjerom 10-1) na samom dnu lige u Total Defense-u, dok su Saintsi (trenutno najbolja momčad lige) na prosječnom 16. mjestu. Loše defenzivne brojke nisu ih stajale uspjeha, a da je napad postao mnogo važniji dio momčadi od obrane možda su i najbolji dokaz Buffalo Billsi, koji su drugi u Total Defense-u, ali i predzadnji u Total Offense-u i trenutno stoje na omjeru 3-7.

U takvoj ligi gotovo nitko ni ne spominje kako bi momčadi s dominantnom obranom mogle uzeti Superbowl, već se kao glavni favoriti spominju gore navedene ekipe. A trenutno najbolja družina lige, koja nezaustavljivo gazi sve pred sobom, su New Orleans Saintsi.

New Orleans Saints

Momčad predvođena Seanom Paytonom i Drewom Breesom, a koja radi na pogon Kamare, Ingrama i Thomasa, u dosadašnjem dijelu se istaknula kao glavni favorit za osvajanje naslova. Od pobjede nad moćnim Ramsima u trileru koji je završio 45:35 impresivnije je bilo samo razvaljivanje aktualnih prvaka Eaglesa prošlu nedjelju. Utakmica u kojoj smo vidjeli apsolutno sve što se može vidjeti od jednog napada, a u kojoj punter Saintsa nije pošteno ni zaradio svoju dnevnicu, završila je s ponižavajućih 48:7. Tom pobjedom Saintsi su zacementirali status glavnog favorita, a branitelje naslova ostavili u očaju i vrlo lako moguće bez doigravanja.

Postrožavanje sudačkog kriterija dodatno je pomoglo ionako već napadački nezaustavljivim Saintsima čiji vođa napada juriša prema prvoj MVP nagradi u svojoj karijeri, a kako bi njegova momčad bila još nepredvidljivija, Payton je odlučio zabaviti protivnike i javnost implementacijom Taysoma Hilla - quarterbacka odbačenog od strane Packersa, kojeg je pretvorio u ultimativnog utility playera. Primarno korišten kako kick returner, Hill je tijekom sezone igrao na pozicijama quarterbacka, tight enda te se pojavljivao u raznim ulogama kao dio special teamsa, a od važnijih postignuća možemo spomenuti jedan touchdown trčanjem i jedno dodavanje za touchdown.

 

Neobičan slučaj Tampa Bay Buccaneersa

Naizgled nezaustavljivi stroj ipak je zabilježio jedan poraz i to u divizijskom dvoboju protiv nikog drugog doli putujućeg cirkusa iz Tampe, predvođenog veličanstvenim „Fitzmagicom“ i vječnim potencijalom Jameisom Winstonom – Buccaneersa. Najnepredvidljivija i ujedno najzabavnija momčad lige, iznenadila je Saintse u prvoj utakmici sezone pobijedivši ih 48:40 na krilima 417 yardi i 4 TD-a Ryana Fitzpatricka. Brees je tu utakmicu također natukao 439 yardi dodavanjem uz 3 TD-a, a utakmica koja se u tom trenutku činila kao iznimka, zapravo je najavila smjer cijele sezone.

Buccaneersi, s  jednim od najboljih napada i najgorih obrana lige (oboje uzimajući u obzir ukupan broj yard-i), zapravo su nusprodukt nove ere. Momčad iz Tampe može zahvaliti svojim QB-evima što su na skromnom omjeru od 3-7, s obzirom na to da je nekoliko utakmica slobodno moglo otići u njihovu korist. Fitzpatrick i Winston gotovo bi u pravilu režirali nevjerojatne comebackove nakon ulazaka s klupe isprovociranih katastrofalnom predstavom onog drugog, a sve da bi na kraju njihova momčad ostala kratka za jedan posjed. No najbizarnija utakmica bila je ona protiv Washington Redskinsa u kojoj su imali ukupno 501 yard, a izgubili 16:3.

Iako jedna kaotična momčad kao što su Buccaneersi ne može biti predstavnik novog smjera, njihovi nastupi ipak na neki način mogu poslužiti kao dokaz da će ispodprosječne momčadi također imati nešto za reći u novoj eri, jer će u kontekstu slobodnije i olakšane igre u napadu „random“ faktor još više dolaziti do izražaja.

To pak znači da će obrambene momčadi koje će se držati starog recepta patiti, te će se morati što prije adaptirati na novonastalu situaciju. A to su najbolje na svojoj koži već sada osjetili Jacksonville Jaguarsi.

Muke po obrani

U odnosu na prošlu godinu, u prvih 11 kola ove sezone obrane dopuštaju protivničkim napadima 24.3 yarde više po utakmici, što je porast od 10 %. Najveći pad u efektivnosti obrane bilježe Cincinnati Bengalsi, koji su prošle sezone bili osma najbolja momčad lige po dopuštenim yardima, a sada dopuštaju ogromnih 295.8 yardi po utakmici, što je porast od 84.7 yarde ili 33%. Stoga ne čudi što su prije koji tjedan otpustili svog defenzivnog koordinatora. Sljedeći su Falconsi koji dopuštaju 69.8 yardi više po utakmici, a ni Saintsi koji gaze sve pred sobom nisu daleko s 55.5, što je samo još jedan dokaz koliko je napad postao važniji od obrane.

No što kada imate najbolju obranu lige, a loš napad? Ili preciznije, lošeg quarterbacka u tom novom NFL-u koji nema sentimenta prema defenzivnim momčadima? Onda prođete kao Jacksonville Jaguarsi, pa nakon 11 kola ostanete na omjeru 3-7 i praktički bez realnih šansi za doigravanje. Blake Bortles je prošle sezone plesao na rubu, ili bolje rečeno, držao se rukama dok je visio s tog ruba, a kritičare bi svaki put iznova uspijevao barem prividno demantirati trenutcima inspiracije koje su Jaguarse doveli sve do konferencijskog finala. No ove sezone sreća ga je napustila, a strožiji kriteriji kod dosuđivanja defenzivnih pass interferencea i holdinga od Jaguarsa su stvorili prosječnu momčad, čiji je omjer pak ispodprosječan.

Od prošlogodišnjih fantastičnih 169.9 dopuštenih yardi po utakmici, Jaguarsi su ove sezone spali na 210.2. To je i dalje debelo ispod prosjeka lige, ali u kontekstu njih samih gledamo rast količine dopuštenih yardi od 21%, što je peti najveći rast u cijelom NFL-u. No te brojke nisu same po sebi razlog ovogodišnjeg pada Jaguarsa, već taj teret leži na leđima napada. Jaguarsi su 26. u ligi po broju osvojenih first downova po utakmici, 28. po omjeru osvojenih first downova u odnosu na broj izvedenih akcija, te 29. po omjeru puntova u odnosu na offensive score (TD ili FG). Dodamo li tu i 28. mjesto na tablici turnovera, s marginom -0.9, te pad postotka uspješnosti konverzije izleta u red zone sa 68.97% na 47.62%, imamo pravi recept za neuspjeh u novom NFL-u.

Možda najbolji primjer momčadi čija je dominantni dio onaj defenzivni, ali koja ujedno ima i solidan napad su Chicago Bearsi, trenutno vodeća momčad u možda i najtežoj diviziji lige s omjerom 7-3 (nakon 11. kola). Predvođeni Mitchellom Trubiskym, koji je vrlo dobar, ali naizgled pomalo limitiran quarterback i prosječnim napadom, Bearsi se prvenstveno oslanjaju na obranu. Uz treće mjesto po broju dopuštenih yardi i samo 19.5 primljenih poena po utakmici, Bearsi predvode ligu u takeaway-ima (fumble i interception) po utakmici, postotku bačenih interceptiona protiv njih, te imaju najbolji turnover margin. Također, dok sam pisao ovaj tekst, momčad iz Chicaga je ostvarila pobjedu u Detroitu zahvaljujući pick six-u, postavši tako jedina momčad u NFL-u koja ima više interceptiona (20) nego dopuštenih touchdowna dodavanjem (19).

Dakle jasno je da obranama dani nisu otkucani, već da je važno da im napadački dio momčadi barem u nekoj mjeri kvalitetom bude komplementaran. Pa je tako i raspucavanje u Los Angelesu kojem smo svjedočili u ponedjeljak navečer, koliko god to apsurdno zvučalo s obzirom na rezultat, ipak otišlo na stranu bolje obrane.

Rams – Chiefs

105 poena, 1001 osvojeni yard, 56 first downa i konstantne promjene vodstva, osigurale su spektakl neviđenih razmjera koji je bio neizvjestan do posljednjih trenutaka. Momčad Andyja Reida ove sezone napokon je došla na svoje, pa se tako cijeli NFL divi Mahomesu koji je do sada zabilježio 37 touchdowna dodavanjem, dok Tyreek Hill uvjerljivo predvodi ligu po uhvaćenim dodavanjima od 20+ yardi. S druge strane, Sean McVay nastavlja sa svojim odličnim radom u Ramsima, te momčad iz LA-ja izgleda nezaustavljivo kada se lopta nađe u njihovom posjedu.

Obje momčadi obitavaju na samom dnu tablice Total Defense-a, a secondary-ji su im prepuni mana, no Ramsi su u toj utakmici ipak imali jako oružje u obrani, za razliku od Chiefsa – defenzivnu liniju. Fantastični Ndamukong Suh i još bolji Aaron Donald noćna su mora svih quarterbackova lige, a brojke koji ovaj potonji bilježi iz utakmice u utakmicu tjeraju stručnjake da čak i u ovim vremenima totalne ofenzive provlače njegovo ime kada spominju potencijalne osvajače MVP nagrade.

Prošlogodišnji „Defensive Player of the Year“ ove sezone ima 14.5 sackova, 28 QB hits i 16 tackles for loss i u svemu predvodi ligu. A uzme li se još u obzir i činjenica da ga u 72% slučajeva protivnici dupliraju, spomenuta postignuća dobivaju dodatnu težinu. Ništa drugačiju predstavu nije pružio ni u ponedjeljak, pa je tako obrana Ramsa isprovocirala pet turnovera, a OLB Samson Ebukam je postao prvi igrač otkada sackovi ulaze u statistiku koji je u jednoj utakmici imao sack, interception i višestruke touchdowne (2). No tu nije završila uloga obrane Ramsa.

Posljednja dva drivea Chiefsa, koji su u tim trenutcima lovili zaostatak od 3 poena, završili su interceptionima koje je Mahomes bacio pod pritiskom. Na taj način je utakmica kojom su dominirali napadi dobila pomalo ironičan kraj, te je postalo jasno kako će u susretu dva odlična napada obrane biti te koje će odlučivati pobjednika. Stoga bi logično bilo zaključiti da su za uspjeh potrebne modifikacije defenzivne filozofije, a ne njeno zanemarivanje.

Zaključak

Naglasak na ofenzivnu igru ide u prilog trenerima s jasnom idejom napadačkog sustava, pa samim time pojam „system quarterback“, koji se primjerice sve češće prišiva Jaredu Goffu, pomalo gubi negativne konotacije, jer sustav postaje preduvjet za uspjeh, a onda posljedično treba i odgovarajućeg QB-a koji dobro funkcionira unutar tog sustava. Goffov pocket awareness i kirurška preciznost u pogađanju svojih receivera u uskim prozorima prevelike su vrline da bi ga se degradiralo, kao što je i s druge strane Mahomesov atleticizam i talent u velikoj mjeri potpomognut sistemom Andyja Reida. Na sposobnosti Drewa Breesa ne treba trošiti riječi, pa stoga ni neću.

Jednostavno, treneri koji njeguju napadačku filozofiju proći će bolje, no to ne znači da obrane više nemaju smisla ili da defenzivni koordinatori ne mogu bitno utjecati na uspjeh momčadi. To samo znači da je obrambeni pristup potrebno modificirati, a tko odluči napustiti ustaljena razmišljanja i prilagoditi se novim vremenima bit će u velikoj prednosti. Izjava Mikea Zimmera kako nije gledao utakmicu između Ramsa i Chiefsa jer ne preferira takav stil igre, već je sada znak moguće ignorancije koja može prerasti u njegov problem, ali i problem njegove momčadi. Jer htio on to ili ne, činjenica je da se NFL kreće u novom smjeru i to nezaustavljivom brzinom. Sve je manje pocket passera, a sve više multiple threat QB-eva, što znači sve više posla za obrane koje su ionako sve više hendikepirane. Posljedično, „bend but don`t break“ filozofija donosit će sve manje uspjeha u ligi u kojoj postotak konverzije dolaska u red zone osjetno raste, a držanje protivničkog QB-a pod pritiskom što je više moguće postat će od instrumentalne važnosti.

Sviđalo se to trenerima ili ne, utakmice s velikim brojem poena budućnost su ovog sporta, te bi se svi trebali ugledati na Billa Belichicka koji je jednom prilikom na pitanje što misli o konstantnim promjenama pravila odgovorio: „Na meni je da prihvatim pravila i prilagodim momčad i svoju filozofiju njima, a ne da razmišljam sviđaju li mi se ona ili ne.“ Mudre riječi iz usta mudrog čovjeka koji zna da je besmisleno odupirati se evoluciji jer se ona ionako ne može zaustaviti.

I stoga, dobro došli u novu eru NFL-a!

Napomena: statistički podatci preuzeti s ESPN.com i Gracenote (Nielsen Company).

Dobro došli u novu eru NFL-a
Monday Night Football između Ramsa i Chiefsa stavio je pečat na ono ka čemu je NFL stremio posljednjih nekoliko godina, a to su utakmice s većim brojem poena. Treći najveći zbroj poena u jednoj utakmici u povijesti lige, najveći u MNF-u i jedini susret ikada u kojem su obje momčadi postigle najmanje 50 poena poručili su nam da ćemo od sada pa nadalje gledati jedan drugačiji NFL, onaj prepun deep ruta, jet sweep-ova, sve pokretljivijih quarterbackova i strožih kriterija kod dosuđivanja prekršaja, te u kojem će obrane patiti kao nikada prije, a momčadi bez dobrih napada biti gotovo nemoćne. Nova ...
Dobro došli u novu eru NFL-a
Monday Night Football između Ramsa i Chiefsa stavio je pečat ...

Respekt: Otaner, tshabalala, BruceWayne, Peslolus,

Slažem se: BruceWayne,

Ne pratim NFL (nikad i neću), ali kroz ovo malo što sam provrtio tekst, čini mi se da vodstvo NFL-a radi isto što i vodstvo NBA-a, a to je naglasak na napadu i broj poena posljedično zbog atraktivnosti igre prosječnom gledatelju. - Fenix22, 25.11.18. 12:34, 0 0 0
11/2018
Hrvatska - Španjolska 3-2

6:0 u Elcheu bila je pljuska koja je trgnula reprezentativce, ali i cijelu naciju iz prelijepog sna iz kojeg se nismo željeli probuditi. Španjolci s novim izbornikom, odlučni da događaje u Rusiji ostave iza sebe, u potpunosti su nadigrali emocionalno ispražnjene i umorne Vatrene te kobne rujanske večeri. Dva mjeseca kasnije, na prepunom Maksimiru, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je jednu od svojih najkarakternijih pobjeda.

Dalić je pristupio utakmici bez mnogo filozofiranja te je, kao što je i sam rekao na press konferenciji, odabrao postavu koja se nametala sama po sebi. Tim potezom je još jednom pokazao svoju najveću kvalitetu, a to je prepoznavanje situacije, odnosno utakmice u kojoj je manje zapravo više. Svjestan da će protiv tehnički dotjeranije, a naposljetku i individualno kvalitetnije reprezentacije, najvažniji biti pristup, izabrao je 11 najboljih igrača koje je imao na raspolaganju.

Postavio ih je u blok i odlučio svoje šanse tražiti kroz kontre. Sprječavanje Španjolske u dominiranju, odnosno preuzimanje kontrole nad posjedom bilo bi gotovo nemoguće, a u konačnici to ni nije stil koji najbolje odgovara hrvatskoj reprezentaciji. Stoga se Dalić odlučio na discipliniranost u fazi obrane, odnosno kompaktnost linija i obaveznu igru za sve igrače, a za razliku od utakmice u Elcheu, to je i dobio. Od Rebića se očekivalo bespogovorno odrađivanje obrambenih zadataka, ali odgovornost Kramarića, a pogotovo Perišića, čak je malo i iznenadila. Fokusiranost i pravovremene reakcije hrvatskog lijevog krila spriječile su da se ponovi noćna mora iz Španjolske i omogućavale su obrani kontrolu nad svojom trećinom.

Veliki postotak posjeda bilo je zapravo jedino u čemu su gosti dominirali, dok su dobro postavljeni blok Hrvatske morali probijati direktnim dodavanjima ili bezgrešno odrađenim brzim akcijama nakon osvojene lopte, kao što je to bio slučaj kod njihovog prvog pogotka. Ipak, sasvim zaustaviti jednu takvu momčad u stvaranju prilika bilo je nemoguće, pa je stoga za Dalića bilo važno da njegova momčad također dolazi u šanse. Najefektivniji način za to bio je presing na zadnju liniju, koji je gotovo bez iznimke bio pravovremeno i rezonski izveden. Bez srljanja i individualnih izleta u prazno, svih šest igrača stvarali su presing sinkronizirano, nerijetko ostavljajući zadnju liniju Španjolske bez izlaza. Uostalom, na taj način je i pao prvi pogodak na utakmici. Savršen tajming izlaska u presing točno u situaciji kada lopta ide od vratara prema stoperu, osigurao je Hrvatskoj situaciju 6v5, u kojoj je cijela španjolska obrambena polovica bila zatvorena, a fantastične reakcije svih aktera pogotka kaznile su pomalo nonšalantni pokušaj izlaska iz presinga španjolske zadnje linije.

Nažalost, veselje nije dugo trajalo jer su nas Španjolci uhvatili na krivoj nozi i samo minutu nakon vodstva rezultat je opet bio na nuli. Aspas je fantastično proigrao utrčavajućeg Isca, a ostatak akcije je bio automatizam koji se protiv Španjolske ne brani. Taj pogodak je dao krila gostima te su se našli u nekoliko dobrih prilika, a utakmica se pretvorila u otvoreni dvoboj u kojem su obje momčadi tražile pobjedu. Loša reakcija gostiju na ubačaj donijela je Hrvatskoj novo vodstvo, ali i ne samo to, također je natjerala Španjolce da se još više otvore, što je značilo potencijalni dolazak u šansu kroz kontru. Tu kontru smo i dočekali u 72. minuti, ali nažalost Rebić, koji je fantastično tajmirao utrčavanje i odlično iskontrolirao loptu, ipak je pokazao da nema killer instinct potreban za pospremiti loptu u gol.

I kako to obično biva u nogometu, kazna je stigla i to na najokrutniji mogući način. Nespretno skrivljeni kazneni udarac od strane Vrsaljka, izazvao je crne misli u glavama navijača Hrvatske reprezentacije, a nevjerica kako su Vatreni ponovno ispustili pobjedu iz ruku rijetko koga nije zahvatila. Na sreću, igrači su bili jedni od tih koje takvo razmišljane nije obuzelo te su se nastavili boriti do kraja, ne pristajući na bod. „Šestica“ iz Elchea bila je prejak motiv za skupinu koja je vjerovala u sebe i pogodak je morao doći.

Reakcija Dalića na Rebićev sindrom „posljednjih dvadeset minuta“ u kojima umor stupa na snagu i izjeda njegovu disciplinu, ponovno je bila pravovremena, a Brekalova predstava u maniri najvećih rutinera s klupe odigrala je ključnu ulogu kod pobjedničkog pogotka naše reprezentacije. Jedvajeva hladnokrvnost također je za svaku pohvalu, a njegova cjelokupna predstava dala je tračak nade da bi se od njega ipak mogao stvoriti lijevi bek, što je već tradicionalno daleko najproblematičnija pozicija u reprezentaciji.

Zapravo najveća zamjerka ide na račun Lovre Kalinića, koji se činio izuzetno nesiguran u svojim reakcijama. Loša sezone na golu Genta uzela je svoj danak, a bez obzira na činjenicu što on nije jedini, a niti najveći krivac za rezultate svog kluba, broj primljenih pogodaka očigledno je utjecao na samopouzdanje hrvatskog broja jedan. Ipak, ni on nije pružio toliko lošu predstavu, te ne bi trebali biti previše kritični prema njemu.

Ova pobjeda nije umanjila tragediju iz Elchea koja će ostati duboko urezana u pamćenja svih onih koji su tu utakmicu gledali, niti je spriječila da taj neslavni rekord još dugi niz godina ostane lebdjeti nad hrvatskom reprezentacijom. Nije poslužila niti kao osveta Španjolcima, jer je 6:0 ipak kategorija za sebe. Ali to nije ni važno, jer smo dobili nešto važnije u kontekstu događanja u proteklih nekoliko mjeseci, a to je dokaz da je Hrvatskoj reprezentaciji i dalje mjesto među samom elitom te da je spomenuti poraz bio samo ekstremno loš dan, a ne realno stanje stvari.

Ostanak u elitnoj skupini Lige nacije nije toliko blizu, ali Hrvatska ima svako pravo nadati se pobjedi na Wembleyu, a uz ovakav pristup ona ne bi trebala biti ni toliko daleko. Utakmica protiv Španjolske nije bila savršena i mjesta za napredak uvijek ima, no mentalitet koji je ova skupina igrača razvila pod vodstvom Dalića moćna je stvar, a igrači je vrlo dobro znaju iskoristiti.

Iskupljenje u Maksimiru
6:0 u Elcheu bila je pljuska koja je trgnula reprezentativce, ali i cijelu naciju iz prelijepog sna iz kojeg se nismo željeli probuditi. Španjolci s novim izbornikom, odlučni da događaje u Rusiji ostave iza sebe, u potpunosti su nadigrali emocionalno ispražnjene i umorne Vatrene te kobne rujanske večeri. Dva mjeseca kasnije, na prepunom Maksimiru, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je jednu od svojih najkarakternijih pobjeda. Dalić je pristupio utakmici bez mnogo filozofiranja te je, kao što je i sam rekao na press konferenciji, odabrao postavu koja se nametala sama po sebi. Tim potezom je još jednom pokazao svoju najveću kvalitetu, a ...
Iskupljenje u Maksimiru
6:0 u Elcheu bila je pljuska koja je trgnula reprezentativce, ...
Tako da, daleko od toga da je on odigrao savršenu utakmicu, ali nije to bilo nimalo loše i moglo bi se njega pretvoriti u lijevog beka uz dovoljno volje s njegove strane. - Bateman, 17.11.18. 16:24, 0 0 0
Postavljanja su mu grozna i ne znam kako da ti to predočim. Elementarne stvari griješi. Milić u odsustvu drugih bekova jd MORAO dobiti prednost ispred Jedvaja. Niti je Jedvaj desni, a kamo li lijevi bek. - Fenix22, 17.11.18. 16:28, 0 0 0
Koliko je puta ove sezone bio zamijenjen na poluvremenu ili loše odigrao. U Leverkusena se nije nametnuo već su neki izostanci i promjena formacije sa 3 nazad uvjetovali njegovo uvrštavanje u prvih 11. - Fenix22, 17.11.18. 16:31, 0 0 0
Pogrešna dodavanja i nerezonska iznošenja lopte oduvijek jesu njegove mane, ali u situacijama kada je obrana bila postavljena nije loše izgledao. - Bateman, 17.11.18. 17:42, 0 0 0
Milić ima i dodavanja i rezonsko iznošenje lopte, dok Jedvaj nema. I na postavljenu obranu nije loš, Jedvaj. Znači ima 0.5 od 3 karakteristike za lijevog beka,a i takve su mu i za desnog beka. O čemu pričamo? Plus Milić ima dosta iskustva. - Fenix22, 17.11.18. 18:53, 0 0 0
11/2018
Tribina hipoteza

Prije otprilike mjesec dana Cardiff i Burnley susreli su se u sklopu sedmog kola engleske Premier lige. Utakmica koja nije privukla vjerojatno nikoga tko nije navijač spomenutih klubova, nakon završetka se pretvorila u glavnu temu na Otoku. Razlog tome nije bio rezultat, dobra predstava ili neki drugi nogometni razlog, već količina vremena u kojem je lopta bila u igri. Naime, navijači su u Cardiffu tog popodneva vidjeli samo 42 minute i 2 sekunde efektivne igre, što je najmanje još od 2013., kada su se susreli Aston Villa i Stoke (a tko drugi). A jedan od najzaslužnijih za taj „podvig“ bio je domaći kapetan Sean Morrison koji je sam potrošio više od osam minuta samo za potrebe izvođenja auta.

Nije ni čudo stoga što je IFAB (International Football Association Board), nezavisno tijelo zaduženo za donošenje Pravila nogometne igre, najavio da će se na sljedećem sastanku između ostalog raspravljati o dvije promjene koje se tiču vremena - mogućnost da igrač koji izlazi iz igre učini to na bilo kojem dijelu terena, te zabrana obavljanja zamjena u sudačkoj nadoknadi. Prvi prijedlog se čini razuman, te je u nekoj inačici već stupio na snagu ne toliko davno, a riječ je o mogućnosti da ozlijeđeni igrač smije napustiti teren na bilo kojem dijelu kako bi ušla njegova zamjena. Drugi se prijedlog pak čini previše ekstreman i gotovo sigurno neće biti usvojen, iako temelj za njega postoji.

Taktičke zamjene

IFAB je došao do zaključka kako se u Premier ligi postotak zamjena obavljenih u sudačkoj nadoknadi (90. minuta +) od sezone 2011/12 do sezone 2017/18 podigao s 21.3% na 24.3%, dosegnuvši praktički četvrtinu svih zamjena. Pretpostavivši da prosječna nadoknada u Premier ligi iznosi 6 minuta (podaci uzeti sa Statsbomba koji je najdetaljnije izanalizirao ovu problematiku), dolazimo do podatka da se praktički 25% svih zamjena obavlja specifično u posljednjih 6% vremena. A kako statistički podatak ne vrijedi gotovo ništa bez konteksta, potrebno je objašnjenje što je točno problem u spomenutom podatku. Naravno, u pitanju je sudac, odnosno njegova procjena kod produljenja već određene sudačke nadoknade.

Kada glavni sudac utakmice kaže svom kolegi pokraj klupe koliko će iznositi nadoknada, broj koji četvrti sudac pokaže određuje najkraće vrijeme koje će se još igrati te je nakon isteka tog vremena glavni sudac ovlašten po vlastitoj procjeni dodatno produžiti igru bez javnog objašnjenja. Nepisano pravilo glasi da se za svaku zamjenu i pogodak vrijeme produžava za 30 sekundi, ali takvi primjeri su rijetkost. Ono što većinom gledamo jest konačni zvižduk suca čim istekne određeno vrijeme, bez obzira na to što su u tom vremenu možda bile izvršene tri zamjene od koje je svaka oduzela i više od trideset sekundi efektivne igre. Također, zadržavanja lopte pri izvođenju kornera, gol-auta ili slobodnih udaraca gotovo nikada se ne nadoknade, a vrijeme koje to zadržavanje oduzme kada se tome pribroji i eventualno pokazivanje žutog kartona igraču te njegovo daljnje prigovaranje, nerijetko oduzmu i blizu minute. Ako na to sve još dodamo i „ozljede“ igrača, dolazimo do situacije u kojoj momčad koja gubi često ni ne uspije organizirati pošteni napad.

„Čista“ igra

Iz tih razloga IFAB je prošle godine raspravljao i o još jednom prijedlogu, a to je skraćivanje utakmice na 60 minuta (2 x 30), ali s tim da bi se vrijeme zaustavljalo svaki put kada bi lopta bila „mrtva“. Kod tog koncepta postoji nekoliko problema. Prvi je taj na koji način bi se reguliralo vrijeme koje igrač ima za izvođenje prekida. U postojećem konceptu u kojem vrijeme bez prestanka teče, igrač biva kažnjen kada pretjera s odugovlačenjem jer na taj način oduzima vrijeme za igru. S obzirom na to da se suci ne drže slijepo Pravila nogometne igre, pa sukladno tome primjerice ne dosuđuju indirektne udarce kada vratar drži loptu u ruci više od predviđenih 6 sekundi (a što je slučaj gotovo uvijek), zaustavljanje vremena ne bi imalo smisla bez neke vrste „futsalskog“ odbrojavanja. Jer kada bi vrijeme stajalo, protivnička momčad ne bi radila pritisak na izvođača koji im ne oduzima vrijeme, a suci bi imali još teži posao procijeniti kada je igrač pretjerao. No to bi za sobom potencijalno povuklo neke probleme kod taktičke prilagodbe prekidima, odnosno pristup njima bi se morao poprilično izmijeniti.

Drugi problem je pitanje što kada sat otkuca 60:00? Da li bi se vrijeme zaustavilo bez obzira gdje se lopta nalazi, kao u hokeju ili rukometu? Da li se isto takvo pravilo može uopće primijeniti u nogometu koji je nemjerljivo sporiji i s nemjerljivo duljim terenom, te u kojem u konačnici pada nemjerljivo manje pogodaka?

Ovdje moram reći da primjer za gore navedeni koncept postoji, a iskusio sam ga i sam igrajući sveučilišni nogomet u SAD-u. Jedina razlika bila je u tome što je utakmica i dalje trajala 90 minuta (2 x 45) umjesto IFAB-ovih predloženih 60. Moram priznati da je bilo izuzetno čudno odjednom izgubiti mogućnost „krađe“ koje sekunde u situaciji kada vodiš, a koja je dio nogometnog folklora i ona draž koja raspiruje strasti, dok se na sirenu koja bi se začula svaki put po isteku 90. minute, bez obzira gdje se lopta nalazi, ne bih naviknuo vjerojatno nikada. No moj osobni dojam je isključivo to, te se treba promatrati kao relativna stvar.

Da li količina efektivne igre korelira s uspješnosti momčadi?

Pa da se onda vratimo na objektivne stvari. Istraživanja su pokazala da prosječno vrijeme efektivne igre u posljednjih desetak sezona utakmica Premier lige iznosi oko 54 minute. Svake sezone bi se dogodilo par utakmica u kojima bi količina efektivne igre iznosila između 40 i 45 minuta, kao i par onih koje bi otišle čak i do 66 minuta. Očekivano, u ovoj prvoj kategoriji gotovo uvijek bi jedan od sudionika bio Stoke City, dok su u ovu drugu kategoriju ulazile momčadi kao što su, Liverpool, Manchester United, Arsenal, Chelsea i ostatak elite.

Tijekom godina rađene su razne statističke analize kojima je cilj bio vidjeti da li se količina efektivne igre može povezati s uspješnosti momčadi, ali čvrstog dokaza nije bilo. Možda najlogičnija premisa bila je istražiti postoji li korelacija između posjeda lopte i količine efektivne igre, ali istraživanja u posljednjih nekoliko sezona ni u tom slučaju nisu našle poveznicu.

Ponukan time, odlučio sam i sam napraviti analizu protekle sezone Premier lige i došao do istih zaključaka:

  1. Pozicija na tablici nije u korelaciji s prosječnom količinom efektivne igre u utakmicama u kojima ta momčad sudjeluje, kao što je vidljivo na tablici ispod. Odnosno može se naći poveznica ako gledamo najboljih šest momčadi, ali ostatak tablice nam govori da je razlog tome njihova iznadprosječna kvaliteta više nego količina efektivne igre kao takva. Naime, momčadi su poredane s obzirom na redoslijed kojim su završile prošlu sezonu, gledano s lijeva na desno, pa tako možemo vidjeti da tri momčadi s najmanjom količinom efektivne igre okupiraju 7.,8. i 13. mjesto na tablici. Uzmemo li u obzir da se na 7. mjestu nalaze možda i najveći overachieveri prošle sezone – Burnley, možemo zaključiti kako se količina efektivne igre može zapravo pripisati taktici koju određena momčad njeguje i ničem više. U prilog tome ide i podatak da su dvije momčadi koje su ispale iz najelitnijeg razreda imale iznadprosječnu količinu efektivne igre.
  2. Posjed lopte pojedinih momčadi ni u sezoni 2017/18 ne korelira s njihovom količinom efektivne igre. Poveznica se ponovno može naći kod šest najboljih momčadi, ali kao i u prijašnjoj tablici, to se može objasniti kroz njihovu iznadprosječnu kvalitetu. Ono što je zanimljivo jest to da na drugom kraju grafa nemamo nijednu momčad koja negativno „dominira“ u oba segmenta. Pa tako možemo vidjeti da WBA ima već spomenutu iznadprosječnu količinu efektivne igre uz najniži postotak posjeda, dok West Ham ima osjetno najnižu količinu efektivne igre uz samo malo ispodprosječni postotak posjeda. Također, na grafu imamo i dvije izražene anomalije: Brighton ima neobično visoku količinu efektivne igre s obzirom na nisku količinu posjeda, dok je Burnley blizu dna u oba segmenta, a kao što smo već rekli zauzeli su visoko 7. mjesto.

Spomenuti podaci nam dokazuju kako zapravo nema niti jedne relevantne poveznice između količine efektivne igre, posjeda i konačnog mjesta na tablici pojedine momčadi, a to se može objasniti time da jedna momčad ne može sama utjecati na količinu efektivne igre u pojedinačnoj utakmici. Razlog tome je što primjerice Stoke, koji je gotovo uvijek jedan od sudionika susreta s ekstremno malom količinom efektivne igre, ne može značajno smanjiti vrijeme koje npr. Liverpool provodi s loptom u nogama, te sve što mogu učiniti jest zadržavati vrijeme kod svojih prekida i eventualno se izležavati po terenu. Jer Liverpool će i dalje brže izvoditi prekide i manje provocirati prekršaje, kao što će ih manje i raditi. A upravo zbog te minimalne razlike koja se stvara u takvim utakmicama ide se „u prilog“ velikim momčadima kada gube na način da sudačka nadoknada većinom bude izdašnija (sjetite se samo „Fergie time-a“). Iz tog razloga problem premale količine efektivne igre nastaje praktički samo kada se susretnu dvije momčadi koje njeguju stil igre koji se oslanja na mnogo prekida i sporo izvođenje istih, te se ne može reći da su takve utakmice pravilo.

Manja količina efektivne igre = lošija utakmica?

„Količina efektivne igre utječe na kvalitetu utakmice, odnosno što je dulje lopta u igri, to je utakmica kvalitetnija.“, izjava je koja zvuči nepogrešivo logično. No postoji način kako dokazati da to ne mora uvijek biti točno, a za njega ćemo se obratiti dobroj staroj Opta-i. U sezoni 2016/17 Swansea je ugostio Crystal Palace te su te dvije momčadi odigrale jedan od najuzbudljivijih i najluđih susreta posljednjih godina, a koji je u konačnici završio 5:4 u korist domaćina zahvaljujući preokretu u sudačkoj nadoknadi. Dakle vidjeli smo devet golova u utakmici koja je trajala 100 minuta. Pitate se koliko je od toga bilo efektivne igre? Odgovor glasi: 44 minute. Iznadprosječne količine prekršaja i kornera te proslave pogodaka potrošili su toliku količinu vremena da je i 10 minuta nadoknade bilo premalo, ali nitko se nije žalio poslije utakmice kako nije bio zabavljen.

A kako bi potkrijepili zaključak iz prošlog odlomka kako jedna momčad ne može značajno utjecati na količinu efektivnog vremena u pojedinoj utakmici, spomenut ću kako su samo par tjedana prije spomenute utakmice, Swansea i Manchester United odigrali susret u kojem je lopta u igri bila 64 minute.

Dakle jasno je da količina efektivne igre ne mora biti odrednica kvalitete utakmice, ako utakmicu gledamo kao neovisni entitet, odnosno ne uzimajući u obzir generalnu kvalitetu momčadi koje sudjeluju te "objektivnu" kvalitetu prikazane igre. Razlog iz kojeg u ovom slučaju te stvari stavljam u drugi plan jest taj što je upravo segment svake utakmice pojedinačno ono što IFAB ustvari brine. A kako znamo da je to tako?

Magični broj 56

Iako je Premier liga ta koja se najviše spominje u kontekstu prekratke efektivne igre, istraživanje Statsbomba pokazalo je da to nije istina, već da je u potpunosti u skladu s ostatkom liga petice. U periodu od 2010. do 2017. prosjek efektivne igre u Seriji A iznosio je 56 minuta, u Bundesligi i Ligue 1 55 minuta, dok se u La Ligi igralo najmanje – 54 minute. No ono što je zanimljivo jest razlog zbog kojeg su brojke iznimno slične.

Naime, prosječna količina sudačke nadoknade kroz spomenuti period u Bundesligi je iznosila 3 minute, u La Ligi i Ligue 1 4 minute, u Seriji A 5 minuta, a u Premier ligi  - 6 minuta. Dakle evidentno je da sve elitne lige „naštimavaju“ vrijeme efektivne igre na brojku od 56 minuta (a u tome su i uspjele posljednjih sezona), dok jedino La Liga malo kaska. Također, važno je naglasiti da spomenuta sudačka nadoknada ne znači broj koji četvrti sudac pokaže na semaforu, već stvarna količina vremena koja protekne od 90:00 do trenutka kada sudac odsvira kraj. Kao dokaz „naštimavanja“ vremena poslužit će naputak koji su dobili njemački suci prošle sezone, a u kojem im je rečeno da posebno obrate pozornost na vrijeme unutar sudačke nadoknade koje se potroši na razno razne stvari koje zaustavljaju igru te dodatno produlje utakmicu po vlastitom nahođenju. Pa su tako prošlosezonske utakmice Bundeslige u prosjeku bile nadoknađivane 4 minute.

Zanimljivo je također da Premier liga prednjači po duljini nadoknade u prvom poluvremenu, pa tako iz tablice ispod možemo vidjeti da je između sezona 2012/13 i 2016/17 bez nadoknade završavalo niti 1% prvih poluvremena na Otoku, dok u se u drugim elitnim ligama taj postotak kretao između 30% i 50%. Minuta nadoknade se manje-više u svim ligama određivala u istom postotku, dok je kod dvije minute Engleska ponovno iskakala. Naime, engleski suci određivali su dvije minute nadoknade u nešto manje od 40% slučajeva, dok se u ostalim ligama ta brojka kretala između 13% i 22%. Kod većih nadoknada Premier liga je također prednjačila.

Jasno je, dakle, da lige u suradnji sa sudačkom organizacijom konstantno rade na balansiranju efektivnog vremena igre te da „magični broj“ iznosi 56 minuta. S obzirom na to da je IFAB predlagao 60 minuta efektivne igre, čini se da nema potrebe za tako ekstremnim mijenjanjem pravila zbog četiri minute.

Također moram spomenuti i još jednu činjenicu koja, uvjetno rečeno, dokazuje da IFAB od starta nije ni očekivao da će se količina efektivne igre približiti stvarnom trajanju utakmice, a to je Pravilo 7. nogometne igre. Ono se tiče događaja koji se trebaju uzeti u obzir kod nadoknade vremena, a u njemu se nigdje ne spominje količina vremena koja otpada na izvođenje prekida, osim u slučajevima očiglednog odugovlačenja.

Uzevši sve u obzir jasno je da IFAB želi utjecati na trajanje svake utakmice „ponaosob“, jer prosječno trajanje efektivne igre svih utakmica je vrlo blizu onoga čemu zakonodavci teže. Bez obzira na to, njihov prijedlog je i dalje valjan, no dojam je da se željeni efekt može dobiti i mnogo manje ekstremnim putevima.

Nadoknada nadoknade

Zabrane zamjena u sudačkoj nadoknadi dovela bi do neizbježnih komplikacija na ovaj ili onaj način, te je upitno koliko bi se postigao željeni cilj. Ako bi se dozvolile zamjene samo ozlijeđenih igrača, bilo bi vrlo jednostavno odglumiti ozljedu svakome tko treba izaći iz igre, a ako bi se pak uvela apsolutna zabrana, viđali bi još više vremena utrošenog na „ozlijeđene“ igrače koji bi ucjenjivali činjenicom da moraju nekako doći sebi jer ih nitko ne može zamijeniti.

Vrlo jednostavno, ono što se treba promijeniti jest pristup sudaca. Odnosno, na snazi treba biti velikodušna nadoknada svake izmjene, izležavanja i zadržavanja vremena unutar već određene sudačke nadoknade, te strože sankcioniranje predugog izvođenja prekida općenito. Možda nisu svi gledali osam minuta Seana Morrisona u Cardiffu, ali svi se dobro sjećaju Jonasa Knudsena, danskog lijevog beka koji je protiv Hrvatske nerijetko trošio i po minutu dok bi s jednog kraja terena dotrčao na drugi kako bi izveo aut. Izvođenje auta jednostavno nije predviđeno da potroši vremena koliko i izvođenje slobodnog udarca, te bi suci trebali biti ti koji će držati potrošnju vremena pod strožijom kontrolom. Jer iako već spomenutim Pravilom 7. nije određeno da se nadoknadi vrijeme potrošeno primjerice na izvođenje auta, logično je zaključiti da nije predviđeno ni to da će igrač trčati po cijelom terenu i izvoditi sve ubačaje sa strane.

Zaključak

Mijenjanje trajanja utakmice i uvođenje zaustavljanja vremena bio bi ekstreman potez i svojevrsni udarac na same temelje nogometa. Jer trajanje utakmice i koncept nezaustavljanja vremena jedne su od odrednica nogometne taktike, kao što je uostalom i definirano od strane UEFA-e. Na nogometnoj akademiji jedna od prvih stvari koje se nauče jest da su sudac, navijači, stadion, teren, vrijeme, pa čak i vremenski uvjeti sve taktički instrumenti, odnosno varijable koje se mogu na određene načine „iskoristiti“. Pa se tako primjerice konstantne provokacije Diega Coste mogu okarakterizirati kao taktičko sredstvo (koliko god ono nesportsko bilo), za razliku od Suarezovih izljeva bijesa koji su bili isključivo i samo to.

No kao i u svemu, potrebno je naći mjeru i ne pretjerivati, pa tako ni momčadi ne bi smjele iskorištavati koncept nezaustavljanja vremena u nogometu, a oni koji bi to trebali držati pod kontrolom su suci. Njihova je prva i zadnja, te su oni jedini zaduženi za reguliranje onoga što se smije a što ne smije na terenu. Stoga naputci za strožije sankcioniranje ponašanja koja nisu u skladu s duhom igre te odriješene ruke kod produljivanja nadoknade, stvari su koje se čine dovoljne za utjecati na situacije koja muče IFAB, ali i nogometnu javnost.

Problematika količine efektivne igre u nogometnoj utakmici
Prije otprilike mjesec dana Cardiff i Burnley susreli su se u sklopu sedmog kola engleske Premier lige. Utakmica koja nije privukla vjerojatno nikoga tko nije navijač spomenutih klubova, nakon završetka se pretvorila u glavnu temu na Otoku. Razlog tome nije bio rezultat, dobra predstava ili neki drugi nogometni razlog, već količina vremena u kojem je lopta bila u igri. Naime, navijači su u Cardiffu tog popodneva vidjeli samo 42 minute i 2 sekunde efektivne igre, što je najmanje još od 2013., kada su se susreli Aston Villa i Stoke (a tko drugi). A jedan od najzaslužnijih za taj „podvig“ bio ...
Problematika količine efektivne igre u nogometnoj utakmici
Prije otprilike mjesec dana Cardiff i Burnley susreli su se ...
10/2018
Tribina hipoteza

U derbiju 10. kola Serije A Napoli je ugostio Romu na svom San Paolu. Sarriball-a više nema, ali Napoli je manje-više zadržao prošlosezonski standard te je uz drugo mjesto na domaćoj ljestvici zabilježio respektabilne rezultate u Ligi prvaka. Nakon kiksa protiv Crvene Zvezde pobijedili su Liverpool, dok su ih prošle srijede sekunde dijelile od punog plijena s Parka prinčeva. Ono što je Ancelotti donio Napoliju jesu pragmatičnost i sposobnost iskorištavanja protivničkih slabih točaka, istovremeno ne gušeći kreativnost i napadačku orijentiranost momčadi, te je dokazao da se njegova momčad može nositi s europskom elitom. Roma je pak pokazala znakove pada u odnosu na prošlu sezonu, ali u posljednje vrijeme izgledaju bolje i dokazuju da je kvaliteta u njihovim redovima još uvijek prisutna.

Ancelotti je postavio svoju momčad u klasičnu 4-4-2 formaciju, s Insigneom i Milikom u vrhu napada te Callejonom na desnoj strani, koji je imao smanjenu odgovornost u fazi obrane. Gosti su, s druge strane, izašli u klasičnih 4-5-1 kojeg su se držali disciplinirano tijekom cijele utakmice, a najbolji dokaz tome jest njihov positional report, koji je bio neobično „pravilan“.  

Roma je otvorila utakmicu s jasnom namjerom da uhvati Napoli na krivoj nozi, a u tome su i uspjeli. Mnoštvo šablonskih izlazaka u protivničku polovicu funkcioniralo je protiv Napolija koji je poprilično nedisciplinirano stajao u fazi obrane. Svi igrači bili su fokusirani prvenstveno na loptu umjesto na prostor, te je bilo poprilično jednostavno izigrati ih. Stoga nije bilo iznenađujuće kada je na taj način je Roma postigla zgoditak u 14. minuti. Obrana domaćina je ispala poprilično naivno te su gostujući igrači stvorili višak u završnici, a to je omogućilo Underu da povratnom loptom uposli Džeku koji ju je dalje proslijedio strijelcu El Shaarawyju.

Cijelo prvo poluvrijeme gosti nisu odustajali od te filozofije, pa su tako momčadi bile poprilično izjednačene gledajući statistiku, iako je Roma u kontekstu izgradnje napada izgledala čak i opasnije. Under je pravio probleme plavoj obrani, a tome je dosta pridonijela već spomenuta nedisciplina domaćih u fazi obrane, odnosno situacije u kojima svi gledaju Undera, ne vodeći računa o prostoru i drugim igračima.

Roma se pak branila izuzetno disciplinirano, držeći visoko zadnju liniju i hvatajući domaće napadače u offside zamke, pa je tako Napoli imao deset dosuđenih zaleđa. Kompaktna zadnja četvorka uz veliku pomoć De Rossija i N`Zonzija tjerala je Napoli na udarce izvana i centaršuteve, te individualne akcije. Pa je tako najbolja prilika za Partenopei došla nakon fantastičnog solo prodora Ruiza. Stoga ogromna količina udaraca i ubačaja na kontu Napolija nije bila iznenađujuća, no srećom po goste, Olsen je cijelu utakmicu bio na visini zadatka i odlično zaustavljao pokušaje domaćina.

U drugom poluvremenu Napoli je krenuo još agresivnije ali Roma nije pokazivala znakove pada. Ipak, čim su domaćini počeli dolaziti u završnicu s više igrača, otvarale su se razne opcije za probijanje obrane, koje je Napoli dobro iskorištavao. Ubrzo je kombinatorika tehnički kvalitetnih domaćina počela ranjavati obranu gostiju, te je ona postala prisiljena dublje se uvlačiti, što je omogućavalo Napoliju da bude opasniji. I dalje su u većini slučajeva bili prisiljeni tražiti šansu preko bokova, većinom lijevog, s razlikom što su sada lopte upućene u šesnaesterac bile direktnije i smislenije. U jednoj od takvih akcija Napoli je postigao i pogodak, koji je opravdano bio poništen zbog zaleđa, no poruka protivnicima bila je poslana.

Ancelotti je dobro pročitao Di Francesca te shvatio da u drugom poluvremenu Roma ne predstavlja veliku opasnost ako njegova obrana odradi posao kako treba, uvidjevši kako je plan gostiju sačuvati vodstvo pod svaku cijenu. Ideja Di Francesca nije bila bez pokrića, no često momčad koja igra, uvjetno rečeno, pozitivan nogomet biva nagrađena, čak i kada ne uspije izgraditi stopostotnu šansu. Tako je i Napoli uzeo bod zahvaljujući sretnom odbijancu, kojem je pak prethodilo još jedno prebacivanje obrane popraćeno povratnom loptom. Iz svih pokazatelja, ali i iz same utakmice, jasno je da je Napoli zaslužio najmanje bod. U prilog tome ide i heatmap, pokazatelj koji često zna biti varljiv, ali koji ovoga puta govori istinu. Iz njega tako možemo iščitati koliko je zapravo Napoli bio dominantan.

Ancelotti je još jednom dokazao kako je sposoban izvući najbolje iz svoje momčadi, no kako ipak nije čudotvorac. Pobjeda protiv Liverpoola bila je poseban podvig, a još jedan takav je umanjila samo Di Marijina majstorija. No protiv Rome je morao izvlačiti bod, bod koji jest zaslužio ali bez kojeg je vrlo lako mogao ostati. Jer Di Francesco je napravio sve da zaustavi svog idola, hrabro se oslonivši da će Olsen uz pomoć obrane pokupiti sve ono što treba, a čega će neizbježno biti napretek. Plan je bio dobro osmišljen, a u konačnici i izveden. Zapravo bi se Romina sinoćnja obrana mogla opisati frazom iz američkog nogometa po kojoj su godinama poznati New England Patriotsi, a koja glasi: „bend but don`t break“, ili u (najbližem mogućem) prijevodu: „savini se ali se nemoj slomiti“. No kada se suočiš s 48 ubačaja, zakon brojeva ti kaže da će se vjerojatno iz jednog od njih i izroditi nešto.

Iako je Napoli dokazao da je bolja momčad, Roma ima potencijal podići se do prošlosezonske razine. Poprilično moćan napad popraćen je dobrim veznim redom i čvrstom i discipliniranom obranom, ali i vratarom koji se čini idealan za ovu momčad i talijansku ligu općenito. Dobra utakmica na San Paolu poslužila je kao još jedan dokaz da se Serie A vraća u sam vrh elitnog nogometa te da derbiji definitivno više nisu samo utakmice u kojima je Juventus jedan od sudionika ili milanski dvoboj.

Serie A is back!
U derbiju 10. kola Serije A Napoli je ugostio Romu na svom San Paolu. Sarriball-a više nema, ali Napoli je manje-više zadržao prošlosezonski standard te je uz drugo mjesto na domaćoj ljestvici zabilježio respektabilne rezultate u Ligi prvaka. Nakon kiksa protiv Crvene Zvezde pobijedili su Liverpool, dok su ih prošle srijede sekunde dijelile od punog plijena s Parka prinčeva. Ono što je Ancelotti donio Napoliju jesu pragmatičnost i sposobnost iskorištavanja protivničkih slabih točaka, istovremeno ne gušeći kreativnost i napadačku orijentiranost momčadi, te je dokazao da se njegova momčad može nositi s europskom elitom. Roma je pak pokazala znakove pada u ...
Serie A is back!
U derbiju 10. kola Serije A Napoli je ugostio Romu ...

Respekt: kex1926, Dado_M, BruceWayne,

Slažem se: BruceWayne, chelsea_2012,

10/2018
Tribina hipoteza

Nakon uspješne ekspedicije na Stamford Bridge, Manchester United je ugostio jednog od favorita za osvajanje Lige prvaka – Juventus. Mourinhovo taktičko nadmudrivanje protivnika tijekom cijele karijere mu je donosilo uspjeh, a ni u subotu nije bilo ništa drugačije. Gašenje Chelseajeve nepobjedive igre i svađanje „Sarriball“-a na dobri stari talijanski „uguraj u loptu u gol kako god znaš i umiješ“ kupilo je nove kredite portugalskom stručnjaku, a nadimak Special One opet je počeo titrati na usnama mnogih. Sinoć pak, Mourinho je osjetio kako je to biti na drugoj strani, odnosno kako je to igrati protiv „Mourinha“.

Mandžukićeva ozljeda činila se kao problem za Allegrija, ali ako je postojao protivnik protiv kojega se njegov izostanak ne bi osjetio, to je bio Manchester United. 4-3-3 s Ronaldom na njegovoj klasičnoj poziciji, Cuadradom na drugom krilu i Dybalom u sredini trebalo je omogućiti gotovo bezgraničnu fluidnost napadačkom trozupcu, a tako je u konačnici i bilo. Dybala nije igrač koji će dozvoliti da Ronaldo „upravlja“ s njim, ali je svejedno igrač koji zna kako sebi pronaći prostor kada igra na poziciji koja mu to dozvoljava. Tako smo ove sezone mogli vidjeti kako Mandžukić „prati“ Ronalda u stopu i u završnoj fazi ulazi u ispražnjeni prostor, dok Dybala uglavnom drži svoj prostor te po potrebi ulazi u ispražnjeni.

Allegri je znao da će Mourinha teško pobijediti na račun individualne kvalitete igrača i njihovog mijenjanja pozicija, te da mu je potrebno nešto više. Znao je i da si može priuštiti manjak obavezne igre prema natrag od strane Ronalda i Dybale jer Unitedov fokus ionako nije usmjeren prema izgradnji napada. Stoga je napravio ono jedino što bi ga u startu stavilo u superiorni položaj u odnosu na Mourinha – prilagodio mu se. Točnije, detektirao je slabe točke njegove momčadi i odlučio ih iskoristiti. U ovom slučaju to je bilo postavljanje Dybale u međuprostor iza leđa Pogbe i Matića, te usmjeravanje igre na Unitedovu lijevu stranu, preko koje je išla gotovo polovica Juventusovih napada.

Razloga za to bilo je nekoliko, pa krenimo redom. Cuadrado je tip krilnog igrača na kojeg uvijek možeš računati da će odgovorno izvršavati sve što se traži od njega, a njegova prodornost i brzina uvijek će stvoriti probleme protivničkoj obrani. Dodajmo u jednadžbu Ronalda koji ima potpunu slobodu kretanja (i koji je uostalom i asistirao za gol s desnog krila), te Sandra i Matuidija na drugoj strani kao otvorene opcije za eventualno prebacivanje težišta i dobit ćemo taktički besprijekornu ideju. Nadalje, talijanski strateg je sigurno pogledao Unitedovu utakmicu protiv Chelsea, a u kojoj je mogao vidjeti kako je Young uz pomoć Rashforda odlično kontrolirao svoju stranu i kako su plavci tu bili nemoćni. Uvidjevši da Ronaldo, čija je fizička sposobnost dobrano opala, neće uspjeti ostvariti prednost na toj, odlučio je prebaciti težište igre na suprotnu stranu. Stranu kojom ordiniraju nekoliko kilograma preteški Shaw i obrambeno pomalo neodgovorni Martial.

I već u 17. minuti Allegrijevi momci stvorili su priliku baš po toj strani, a koju su u konačnici i iskoristili. Ronaldov bijeg Martialu te Cancelovo pravovremeno dodavanje izbacili su cijelu Unitedovu lijevu stranu, a Dybalina fantastična kretnja donijela mu je nagradu u vidu pogotka. Istina je da je dobra reakcija Smallinga, koji je ispratio Cuadradov ulazak s lijeve strane, pala u vodu samo zbog krivo odbijene lopte koja je završila točno na nozi natrčavajućeg Argentinca, ali Mourinho se previše puta u karijeri našao na Allegrijevoj strani da bi mogao proklinjati Fortunu.

Ostatak prvog poluvremena prošao je u Juventusovoj dominaciji koja se najbolje očitovala kroz posjed lopte, a on je iznosio 70%-30% u njihovu korist. Taj posjed Allegriju je služio prvenstveno kako bi držao pod kontrolom domaćine koji su bili nemoćni protiv momčadi koja zapravo nije aktivno ni tražila pogodak. Jedina prava opasnost za De Gein gol bili su udarci izvan šesnaesterca, a koliko je Juventus strpljivo čuvao loptu govori nam podatak koji kaže da su imali manji broj lopti upućenih u napadačku trećinu od Uniteda. Gledano kroz udio tih lopti u ukupnom broju dodavanja, to bi iznosilo 33% svih dodavanja Uniteda naprema 20% Juventusa.

U obrani su Bianconeri držali 4-4-2, s tim da bi jedan igrač izlazio u pritisak na veznog igrača s loptom čim bi on prešao centar. Na taj način su vrlo brzo osvajali loptu, ili oduzimanjem ili presijecanjem. A razlog zbog kojeg je taj presing s jednim igračem funkcionirao jest Juventusova već tradicionalno dobra taktička organiziranost te konzervativni pristup Uniteda u izgradnji napada.

U drugom poluvremenu United je podigao razinu igre, pa su tako imali 49% posjeda, više udaraca i skoro jednak broj dodavanja. Ipak, za razliku od svog sunarodnjaka Sarrija, Allegri je bio spreman na to, te je bez problema ugasio svaki iole ozbiljniji pokušaj domaćina. Branjenje u klasičnom 4-4-2 pokazalo se neprobojnim za domaćine, a Mourinho je još jednom potvrdio da, kao što i sam kaže, „ne zna što je to napadački nogomet“, pa je do samoga kraja pragmatizmom pokušao slomiti pragmatični Juventus. A kako to većinom biva kada pragmatični napad naiđe na pragmatičnu obranu, mreža je ostala mirovati.

Mora se priznati da utakmica nije bila pretjerano zanimljiva prosječnom gledatelju, ali poslužila je kao ogledni primjerak vrhunskog taktiziranja s obje strane. Možda bi najpošteniji rezultat bio 0:0, ali ona mrvica koja je presudila bila je Allegrijeva prilagodba Mourinhu. Stoke City-ji, Burnley-ji i ostale engleske momčadi iz donjeg dijela ljestvice koje su znale „parkirati autobus“ u svoj šesnaesterac kada bi se susretale s Mourinhom, a na koje bi se on onda žalio i prozivao ih ubojicama nogometa, bile su nužno zlo u karijeri Portugalca. No ono s čime se sinoć susreo bilo je nešto novo, ne samo njemu, već nogometnoj javnosti. Sinoć se jedna elitna europska momčad odlučila prilagoditi njemu, ali ne na gore spomenuti način, već pomoću plana posebno skrojenog za tu prigodu.

Klopp, Sarri, Guardiola i ostatak elitnog društva imaju viziju kako bi se nogomet trebao igrati i nikada ne odustaju od nje. Allegri pak ima plan za svakog protivnika ponaosob, a zahvaljujući dovoljno kvalitetnom kadru, sposoban ga je i ostvariti. United je pod Mourinhom do sada izgledao kao momčad koja može "okrenuti" bilo koga, no to se sinoć promijenilo. Mourinho je sinoć osjetio ono što su osjetili manje-više svi elitni treneri koji su mu se suprotstavili tijekom godina, a to je kako izgleda igrati protiv momčadi koja te specifično udara tamo gdje te boli. I za to je Allegri zaslužio golemo priznanje.

Gledajući širi kontekst, utakmica nije bila pretjerano važna, atraktivni potezi su izostali, a nekolicina poluprilika ni približno nije bila dovoljna da zadovolji nogometne zaljubljenike. No ipak nam je dokazala tri stvari: 1. za Mourinhovu igru postoji lijek, 2. Juventus s pravom slovi za jednog od najizraženijih favorita Lige prvaka, 3. Mourinhu zaista nedostaje kvalitetniji kadar (iako se mora priznati da je i sam djelomice kriv za to).

Iako je sinoćnji šahovski dvoboj izgubio, Special One će ubrzo imati priliku za uzvrat, a do tada mora smisliti kako nadmudriti Allegrija, odnosno spriječiti ga u pokušaju da ovaj ponovno nadmudri njega.

Allegri "mourinhovski" pobijedio Mourinha
Nakon uspješne ekspedicije na Stamford Bridge, Manchester United je ugostio jednog od favorita za osvajanje Lige prvaka – Juventus. Mourinhovo taktičko nadmudrivanje protivnika tijekom cijele karijere mu je donosilo uspjeh, a ni u subotu nije bilo ništa drugačije. Gašenje Chelseajeve nepobjedive igre i svađanje „Sarriball“-a na dobri stari talijanski „uguraj u loptu u gol kako god znaš i umiješ“ kupilo je nove kredite portugalskom stručnjaku, a nadimak Special One opet je počeo titrati na usnama mnogih. Sinoć pak, Mourinho je osjetio kako je to biti na drugoj strani, odnosno kako je to igrati protiv „Mourinha“. Mandžukićeva ozljeda činila se kao ...
Allegri "mourinhovski" pobijedio Mourinha
Nakon uspješne ekspedicije na Stamford Bridge, Manchester United je ugostio ...
Svaka čast! - IstraSport, 25.10.18. 20:24, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.