Bateman

Kritikom do uspjeha
Reputacija
7
Bodova
278
Analiza
42
Ocjena
120
Anketa
106
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

11/2018
Hrvatska - Španjolska 3-2

6:0 u Elcheu bila je pljuska koja je trgnula reprezentativce, ali i cijelu naciju iz prelijepog sna iz kojeg se nismo željeli probuditi. Španjolci s novim izbornikom, odlučni da događaje u Rusiji ostave iza sebe, u potpunosti su nadigrali emocionalno ispražnjene i umorne Vatrene te kobne rujanske večeri. Dva mjeseca kasnije, na prepunom Maksimiru, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je jednu od svojih najkarakternijih pobjeda.

Dalić je pristupio utakmici bez mnogo filozofiranja te je, kao što je i sam rekao na press konferenciji, odabrao postavu koja se nametala sama po sebi. Tim potezom je još jednom pokazao svoju najveću kvalitetu, a to je prepoznavanje situacije, odnosno utakmice u kojoj je manje zapravo više. Svjestan da će protiv tehnički dotjeranije, a naposljetku i individualno kvalitetnije reprezentacije, najvažniji biti pristup, izabrao je 11 najboljih igrača koje je imao na raspolaganju.

Postavio ih je u blok i odlučio svoje šanse tražiti kroz kontre. Sprječavanje Španjolske u dominiranju, odnosno preuzimanje kontrole nad posjedom bilo bi gotovo nemoguće, a u konačnici to ni nije stil koji najbolje odgovara hrvatskoj reprezentaciji. Stoga se Dalić odlučio na discipliniranost u fazi obrane, odnosno kompaktnost linija i obaveznu igru za sve igrače, a za razliku od utakmice u Elcheu, to je i dobio. Od Rebića se očekivalo bespogovorno odrađivanje obrambenih zadataka, ali odgovornost Kramarića, a pogotovo Perišića, čak je malo i iznenadila. Fokusiranost i pravovremene reakcije hrvatskog lijevog krila spriječile su da se ponovi noćna mora iz Španjolske i omogućavale su obrani kontrolu nad svojom trećinom.

Veliki postotak posjeda bilo je zapravo jedino u čemu su gosti dominirali, dok su dobro postavljeni blok Hrvatske morali probijati direktnim dodavanjima ili bezgrešno odrađenim brzim akcijama nakon osvojene lopte, kao što je to bio slučaj kod njihovog prvog pogotka. Ipak, sasvim zaustaviti jednu takvu momčad u stvaranju prilika bilo je nemoguće, pa je stoga za Dalića bilo važno da njegova momčad također dolazi u šanse. Najefektivniji način za to bio je presing na zadnju liniju, koji je gotovo bez iznimke bio pravovremeno i rezonski izveden. Bez srljanja i individualnih izleta u prazno, svih šest igrača stvarali su presing sinkronizirano, nerijetko ostavljajući zadnju liniju Španjolske bez izlaza. Uostalom, na taj način je i pao prvi pogodak na utakmici. Savršen tajming izlaska u presing točno u situaciji kada lopta ide od vratara prema stoperu, osigurao je Hrvatskoj situaciju 6v5, u kojoj je cijela španjolska obrambena polovica bila zatvorena, a fantastične reakcije svih aktera pogotka kaznile su pomalo nonšalantni pokušaj izlaska iz presinga španjolske zadnje linije.

Nažalost, veselje nije dugo trajalo jer su nas Španjolci uhvatili na krivoj nozi i samo minutu nakon vodstva rezultat je opet bio na nuli. Aspas je fantastično proigrao utrčavajućeg Isca, a ostatak akcije je bio automatizam koji se protiv Španjolske ne brani. Taj pogodak je dao krila gostima te su se našli u nekoliko dobrih prilika, a utakmica se pretvorila u otvoreni dvoboj u kojem su obje momčadi tražile pobjedu. Loša reakcija gostiju na ubačaj donijela je Hrvatskoj novo vodstvo, ali i ne samo to, također je natjerala Španjolce da se još više otvore, što je značilo potencijalni dolazak u šansu kroz kontru. Tu kontru smo i dočekali u 72. minuti, ali nažalost Rebić, koji je fantastično tajmirao utrčavanje i odlično iskontrolirao loptu, ipak je pokazao da nema killer instinct potreban za pospremiti loptu u gol.

I kako to obično biva u nogometu, kazna je stigla i to na najokrutniji mogući način. Nespretno skrivljeni kazneni udarac od strane Vrsaljka, izazvao je crne misli u glavama navijača Hrvatske reprezentacije, a nevjerica kako su Vatreni ponovno ispustili pobjedu iz ruku rijetko koga nije zahvatila. Na sreću, igrači su bili jedni od tih koje takvo razmišljane nije obuzelo te su se nastavili boriti do kraja, ne pristajući na bod. „Šestica“ iz Elchea bila je prejak motiv za skupinu koja je vjerovala u sebe i pogodak je morao doći.

Reakcija Dalića na Rebićev sindrom „posljednjih dvadeset minuta“ u kojima umor stupa na snagu i izjeda njegovu disciplinu, ponovno je bila pravovremena, a Brekalova predstava u maniri najvećih rutinera s klupe odigrala je ključnu ulogu kod pobjedničkog pogotka naše reprezentacije. Jedvajeva hladnokrvnost također je za svaku pohvalu, a njegova cjelokupna predstava dala je tračak nade da bi se od njega ipak mogao stvoriti lijevi bek, što je već tradicionalno daleko najproblematičnija pozicija u reprezentaciji.

Zapravo najveća zamjerka ide na račun Lovre Kalinića, koji se činio izuzetno nesiguran u svojim reakcijama. Loša sezone na golu Genta uzela je svoj danak, a bez obzira na činjenicu što on nije jedini, a niti najveći krivac za rezultate svog kluba, broj primljenih pogodaka očigledno je utjecao na samopouzdanje hrvatskog broja jedan. Ipak, ni on nije pružio toliko lošu predstavu, te ne bi trebali biti previše kritični prema njemu.

Ova pobjeda nije umanjila tragediju iz Elchea koja će ostati duboko urezana u pamćenja svih onih koji su tu utakmicu gledali, niti je spriječila da taj neslavni rekord još dugi niz godina ostane lebdjeti nad hrvatskom reprezentacijom. Nije poslužila niti kao osveta Španjolcima, jer je 6:0 ipak kategorija za sebe. Ali to nije ni važno, jer smo dobili nešto važnije u kontekstu događanja u proteklih nekoliko mjeseci, a to je dokaz da je Hrvatskoj reprezentaciji i dalje mjesto među samom elitom te da je spomenuti poraz bio samo ekstremno loš dan, a ne realno stanje stvari.

Ostanak u elitnoj skupini Lige nacije nije toliko blizu, ali Hrvatska ima svako pravo nadati se pobjedi na Wembleyu, a uz ovakav pristup ona ne bi trebala biti ni toliko daleko. Utakmica protiv Španjolske nije bila savršena i mjesta za napredak uvijek ima, no mentalitet koji je ova skupina igrača razvila pod vodstvom Dalića moćna je stvar, a igrači je vrlo dobro znaju iskoristiti.

Iskupljenje u Maksimiru
6:0 u Elcheu bila je pljuska koja je trgnula reprezentativce, ali i cijelu naciju iz prelijepog sna iz kojeg se nismo željeli probuditi. Španjolci s novim izbornikom, odlučni da događaje u Rusiji ostave iza sebe, u potpunosti su nadigrali emocionalno ispražnjene i umorne Vatrene te kobne rujanske večeri. Dva mjeseca kasnije, na prepunom Maksimiru, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je jednu od svojih najkarakternijih pobjeda. Dalić je pristupio utakmici bez mnogo filozofiranja te je, kao što je i sam rekao na press konferenciji, odabrao postavu koja se nametala sama po sebi. Tim potezom je još jednom pokazao svoju najveću kvalitetu, a ...
Iskupljenje u Maksimiru
6:0 u Elcheu bila je pljuska koja je trgnula reprezentativce, ...
Tako da, daleko od toga da je on odigrao savršenu utakmicu, ali nije to bilo nimalo loše i moglo bi se njega pretvoriti u lijevog beka uz dovoljno volje s njegove strane. - Bateman, 17.11.18. 16:24, 0 0 0
Postavljanja su mu grozna i ne znam kako da ti to predočim. Elementarne stvari griješi. Milić u odsustvu drugih bekova jd MORAO dobiti prednost ispred Jedvaja. Niti je Jedvaj desni, a kamo li lijevi bek. - Fenix22, 17.11.18. 16:28, 0 0 0
Koliko je puta ove sezone bio zamijenjen na poluvremenu ili loše odigrao. U Leverkusena se nije nametnuo već su neki izostanci i promjena formacije sa 3 nazad uvjetovali njegovo uvrštavanje u prvih 11. - Fenix22, 17.11.18. 16:31, 0 0 0
Pogrešna dodavanja i nerezonska iznošenja lopte oduvijek jesu njegove mane, ali u situacijama kada je obrana bila postavljena nije loše izgledao. - Bateman, 17.11.18. 17:42, 0 0 0
Milić ima i dodavanja i rezonsko iznošenje lopte, dok Jedvaj nema. I na postavljenu obranu nije loš, Jedvaj. Znači ima 0.5 od 3 karakteristike za lijevog beka,a i takve su mu i za desnog beka. O čemu pričamo? Plus Milić ima dosta iskustva. - Fenix22, 17.11.18. 18:53, 0 0 0
11/2018
Tribina hipoteza

Prije otprilike mjesec dana Cardiff i Burnley susreli su se u sklopu sedmog kola engleske Premier lige. Utakmica koja nije privukla vjerojatno nikoga tko nije navijač spomenutih klubova, nakon završetka se pretvorila u glavnu temu na Otoku. Razlog tome nije bio rezultat, dobra predstava ili neki drugi nogometni razlog, već količina vremena u kojem je lopta bila u igri. Naime, navijači su u Cardiffu tog popodneva vidjeli samo 42 minute i 2 sekunde efektivne igre, što je najmanje još od 2013., kada su se susreli Aston Villa i Stoke (a tko drugi). A jedan od najzaslužnijih za taj „podvig“ bio je domaći kapetan Sean Morrison koji je sam potrošio više od osam minuta samo za potrebe izvođenja auta.

Nije ni čudo stoga što je IFAB (International Football Association Board), nezavisno tijelo zaduženo za donošenje Pravila nogometne igre, najavio da će se na sljedećem sastanku između ostalog raspravljati o dvije promjene koje se tiču vremena - mogućnost da igrač koji izlazi iz igre učini to na bilo kojem dijelu terena, te zabrana obavljanja zamjena u sudačkoj nadoknadi. Prvi prijedlog se čini razuman, te je u nekoj inačici već stupio na snagu ne toliko davno, a riječ je o mogućnosti da ozlijeđeni igrač smije napustiti teren na bilo kojem dijelu kako bi ušla njegova zamjena. Drugi se prijedlog pak čini previše ekstreman i gotovo sigurno neće biti usvojen, iako temelj za njega postoji.

Taktičke zamjene

IFAB je došao do zaključka kako se u Premier ligi postotak zamjena obavljenih u sudačkoj nadoknadi (90. minuta +) od sezone 2011/12 do sezone 2017/18 podigao s 21.3% na 24.3%, dosegnuvši praktički četvrtinu svih zamjena. Pretpostavivši da prosječna nadoknada u Premier ligi iznosi 6 minuta (podaci uzeti sa Statsbomba koji je najdetaljnije izanalizirao ovu problematiku), dolazimo do podatka da se praktički 25% svih zamjena obavlja specifično u posljednjih 6% vremena. A kako statistički podatak ne vrijedi gotovo ništa bez konteksta, potrebno je objašnjenje što je točno problem u spomenutom podatku. Naravno, u pitanju je sudac, odnosno njegova procjena kod produljenja već određene sudačke nadoknade.

Kada glavni sudac utakmice kaže svom kolegi pokraj klupe koliko će iznositi nadoknada, broj koji četvrti sudac pokaže određuje najkraće vrijeme koje će se još igrati te je nakon isteka tog vremena glavni sudac ovlašten po vlastitoj procjeni dodatno produžiti igru bez javnog objašnjenja. Nepisano pravilo glasi da se za svaku zamjenu i pogodak vrijeme produžava za 30 sekundi, ali takvi primjeri su rijetkost. Ono što većinom gledamo jest konačni zvižduk suca čim istekne određeno vrijeme, bez obzira na to što su u tom vremenu možda bile izvršene tri zamjene od koje je svaka oduzela i više od trideset sekundi efektivne igre. Također, zadržavanja lopte pri izvođenju kornera, gol-auta ili slobodnih udaraca gotovo nikada se ne nadoknade, a vrijeme koje to zadržavanje oduzme kada se tome pribroji i eventualno pokazivanje žutog kartona igraču te njegovo daljnje prigovaranje, nerijetko oduzmu i blizu minute. Ako na to sve još dodamo i „ozljede“ igrača, dolazimo do situacije u kojoj momčad koja gubi često ni ne uspije organizirati pošteni napad.

„Čista“ igra

Iz tih razloga IFAB je prošle godine raspravljao i o još jednom prijedlogu, a to je skraćivanje utakmice na 60 minuta (2 x 30), ali s tim da bi se vrijeme zaustavljalo svaki put kada bi lopta bila „mrtva“. Kod tog koncepta postoji nekoliko problema. Prvi je taj na koji način bi se reguliralo vrijeme koje igrač ima za izvođenje prekida. U postojećem konceptu u kojem vrijeme bez prestanka teče, igrač biva kažnjen kada pretjera s odugovlačenjem jer na taj način oduzima vrijeme za igru. S obzirom na to da se suci ne drže slijepo Pravila nogometne igre, pa sukladno tome primjerice ne dosuđuju indirektne udarce kada vratar drži loptu u ruci više od predviđenih 6 sekundi (a što je slučaj gotovo uvijek), zaustavljanje vremena ne bi imalo smisla bez neke vrste „futsalskog“ odbrojavanja. Jer kada bi vrijeme stajalo, protivnička momčad ne bi radila pritisak na izvođača koji im ne oduzima vrijeme, a suci bi imali još teži posao procijeniti kada je igrač pretjerao. No to bi za sobom potencijalno povuklo neke probleme kod taktičke prilagodbe prekidima, odnosno pristup njima bi se morao poprilično izmijeniti.

Drugi problem je pitanje što kada sat otkuca 60:00? Da li bi se vrijeme zaustavilo bez obzira gdje se lopta nalazi, kao u hokeju ili rukometu? Da li se isto takvo pravilo može uopće primijeniti u nogometu koji je nemjerljivo sporiji i s nemjerljivo duljim terenom, te u kojem u konačnici pada nemjerljivo manje pogodaka?

Ovdje moram reći da primjer za gore navedeni koncept postoji, a iskusio sam ga i sam igrajući sveučilišni nogomet u SAD-u. Jedina razlika bila je u tome što je utakmica i dalje trajala 90 minuta (2 x 45) umjesto IFAB-ovih predloženih 60. Moram priznati da je bilo izuzetno čudno odjednom izgubiti mogućnost „krađe“ koje sekunde u situaciji kada vodiš, a koja je dio nogometnog folklora i ona draž koja raspiruje strasti, dok se na sirenu koja bi se začula svaki put po isteku 90. minute, bez obzira gdje se lopta nalazi, ne bih naviknuo vjerojatno nikada. No moj osobni dojam je isključivo to, te se treba promatrati kao relativna stvar.

Da li količina efektivne igre korelira s uspješnosti momčadi?

Pa da se onda vratimo na objektivne stvari. Istraživanja su pokazala da prosječno vrijeme efektivne igre u posljednjih desetak sezona utakmica Premier lige iznosi oko 54 minute. Svake sezone bi se dogodilo par utakmica u kojima bi količina efektivne igre iznosila između 40 i 45 minuta, kao i par onih koje bi otišle čak i do 66 minuta. Očekivano, u ovoj prvoj kategoriji gotovo uvijek bi jedan od sudionika bio Stoke City, dok su u ovu drugu kategoriju ulazile momčadi kao što su, Liverpool, Manchester United, Arsenal, Chelsea i ostatak elite.

Tijekom godina rađene su razne statističke analize kojima je cilj bio vidjeti da li se količina efektivne igre može povezati s uspješnosti momčadi, ali čvrstog dokaza nije bilo. Možda najlogičnija premisa bila je istražiti postoji li korelacija između posjeda lopte i količine efektivne igre, ali istraživanja u posljednjih nekoliko sezona ni u tom slučaju nisu našle poveznicu.

Ponukan time, odlučio sam i sam napraviti analizu protekle sezone Premier lige i došao do istih zaključaka:

  1. Pozicija na tablici nije u korelaciji s prosječnom količinom efektivne igre u utakmicama u kojima ta momčad sudjeluje, kao što je vidljivo na tablici ispod. Odnosno može se naći poveznica ako gledamo najboljih šest momčadi, ali ostatak tablice nam govori da je razlog tome njihova iznadprosječna kvaliteta više nego količina efektivne igre kao takva. Naime, momčadi su poredane s obzirom na redoslijed kojim su završile prošlu sezonu, gledano s lijeva na desno, pa tako možemo vidjeti da tri momčadi s najmanjom količinom efektivne igre okupiraju 7.,8. i 13. mjesto na tablici. Uzmemo li u obzir da se na 7. mjestu nalaze možda i najveći overachieveri prošle sezone – Burnley, možemo zaključiti kako se količina efektivne igre može zapravo pripisati taktici koju određena momčad njeguje i ničem više. U prilog tome ide i podatak da su dvije momčadi koje su ispale iz najelitnijeg razreda imale iznadprosječnu količinu efektivne igre.
  2. Posjed lopte pojedinih momčadi ni u sezoni 2017/18 ne korelira s njihovom količinom efektivne igre. Poveznica se ponovno može naći kod šest najboljih momčadi, ali kao i u prijašnjoj tablici, to se može objasniti kroz njihovu iznadprosječnu kvalitetu. Ono što je zanimljivo jest to da na drugom kraju grafa nemamo nijednu momčad koja negativno „dominira“ u oba segmenta. Pa tako možemo vidjeti da WBA ima već spomenutu iznadprosječnu količinu efektivne igre uz najniži postotak posjeda, dok West Ham ima osjetno najnižu količinu efektivne igre uz samo malo ispodprosječni postotak posjeda. Također, na grafu imamo i dvije izražene anomalije: Brighton ima neobično visoku količinu efektivne igre s obzirom na nisku količinu posjeda, dok je Burnley blizu dna u oba segmenta, a kao što smo već rekli zauzeli su visoko 7. mjesto.

Spomenuti podaci nam dokazuju kako zapravo nema niti jedne relevantne poveznice između količine efektivne igre, posjeda i konačnog mjesta na tablici pojedine momčadi, a to se može objasniti time da jedna momčad ne može sama utjecati na količinu efektivne igre u pojedinačnoj utakmici. Razlog tome je što primjerice Stoke, koji je gotovo uvijek jedan od sudionika susreta s ekstremno malom količinom efektivne igre, ne može značajno smanjiti vrijeme koje npr. Liverpool provodi s loptom u nogama, te sve što mogu učiniti jest zadržavati vrijeme kod svojih prekida i eventualno se izležavati po terenu. Jer Liverpool će i dalje brže izvoditi prekide i manje provocirati prekršaje, kao što će ih manje i raditi. A upravo zbog te minimalne razlike koja se stvara u takvim utakmicama ide se „u prilog“ velikim momčadima kada gube na način da sudačka nadoknada većinom bude izdašnija (sjetite se samo „Fergie time-a“). Iz tog razloga problem premale količine efektivne igre nastaje praktički samo kada se susretnu dvije momčadi koje njeguju stil igre koji se oslanja na mnogo prekida i sporo izvođenje istih, te se ne može reći da su takve utakmice pravilo.

Manja količina efektivne igre = lošija utakmica?

„Količina efektivne igre utječe na kvalitetu utakmice, odnosno što je dulje lopta u igri, to je utakmica kvalitetnija.“, izjava je koja zvuči nepogrešivo logično. No postoji način kako dokazati da to ne mora uvijek biti točno, a za njega ćemo se obratiti dobroj staroj Opta-i. U sezoni 2016/17 Swansea je ugostio Crystal Palace te su te dvije momčadi odigrale jedan od najuzbudljivijih i najluđih susreta posljednjih godina, a koji je u konačnici završio 5:4 u korist domaćina zahvaljujući preokretu u sudačkoj nadoknadi. Dakle vidjeli smo devet golova u utakmici koja je trajala 100 minuta. Pitate se koliko je od toga bilo efektivne igre? Odgovor glasi: 44 minute. Iznadprosječne količine prekršaja i kornera te proslave pogodaka potrošili su toliku količinu vremena da je i 10 minuta nadoknade bilo premalo, ali nitko se nije žalio poslije utakmice kako nije bio zabavljen.

A kako bi potkrijepili zaključak iz prošlog odlomka kako jedna momčad ne može značajno utjecati na količinu efektivnog vremena u pojedinoj utakmici, spomenut ću kako su samo par tjedana prije spomenute utakmice, Swansea i Manchester United odigrali susret u kojem je lopta u igri bila 64 minute.

Dakle jasno je da količina efektivne igre ne mora biti odrednica kvalitete utakmice, ako utakmicu gledamo kao neovisni entitet, odnosno ne uzimajući u obzir generalnu kvalitetu momčadi koje sudjeluju te "objektivnu" kvalitetu prikazane igre. Razlog iz kojeg u ovom slučaju te stvari stavljam u drugi plan jest taj što je upravo segment svake utakmice pojedinačno ono što IFAB ustvari brine. A kako znamo da je to tako?

Magični broj 56

Iako je Premier liga ta koja se najviše spominje u kontekstu prekratke efektivne igre, istraživanje Statsbomba pokazalo je da to nije istina, već da je u potpunosti u skladu s ostatkom liga petice. U periodu od 2010. do 2017. prosjek efektivne igre u Seriji A iznosio je 56 minuta, u Bundesligi i Ligue 1 55 minuta, dok se u La Ligi igralo najmanje – 54 minute. No ono što je zanimljivo jest razlog zbog kojeg su brojke iznimno slične.

Naime, prosječna količina sudačke nadoknade kroz spomenuti period u Bundesligi je iznosila 3 minute, u La Ligi i Ligue 1 4 minute, u Seriji A 5 minuta, a u Premier ligi  - 6 minuta. Dakle evidentno je da sve elitne lige „naštimavaju“ vrijeme efektivne igre na brojku od 56 minuta (a u tome su i uspjele posljednjih sezona), dok jedino La Liga malo kaska. Također, važno je naglasiti da spomenuta sudačka nadoknada ne znači broj koji četvrti sudac pokaže na semaforu, već stvarna količina vremena koja protekne od 90:00 do trenutka kada sudac odsvira kraj. Kao dokaz „naštimavanja“ vremena poslužit će naputak koji su dobili njemački suci prošle sezone, a u kojem im je rečeno da posebno obrate pozornost na vrijeme unutar sudačke nadoknade koje se potroši na razno razne stvari koje zaustavljaju igru te dodatno produlje utakmicu po vlastitom nahođenju. Pa su tako prošlosezonske utakmice Bundeslige u prosjeku bile nadoknađivane 4 minute.

Zanimljivo je također da Premier liga prednjači po duljini nadoknade u prvom poluvremenu, pa tako iz tablice ispod možemo vidjeti da je između sezona 2012/13 i 2016/17 bez nadoknade završavalo niti 1% prvih poluvremena na Otoku, dok u se u drugim elitnim ligama taj postotak kretao između 30% i 50%. Minuta nadoknade se manje-više u svim ligama određivala u istom postotku, dok je kod dvije minute Engleska ponovno iskakala. Naime, engleski suci određivali su dvije minute nadoknade u nešto manje od 40% slučajeva, dok se u ostalim ligama ta brojka kretala između 13% i 22%. Kod većih nadoknada Premier liga je također prednjačila.

Jasno je, dakle, da lige u suradnji sa sudačkom organizacijom konstantno rade na balansiranju efektivnog vremena igre te da „magični broj“ iznosi 56 minuta. S obzirom na to da je IFAB predlagao 60 minuta efektivne igre, čini se da nema potrebe za tako ekstremnim mijenjanjem pravila zbog četiri minute.

Također moram spomenuti i još jednu činjenicu koja, uvjetno rečeno, dokazuje da IFAB od starta nije ni očekivao da će se količina efektivne igre približiti stvarnom trajanju utakmice, a to je Pravilo 7. nogometne igre. Ono se tiče događaja koji se trebaju uzeti u obzir kod nadoknade vremena, a u njemu se nigdje ne spominje količina vremena koja otpada na izvođenje prekida, osim u slučajevima očiglednog odugovlačenja.

Uzevši sve u obzir jasno je da IFAB želi utjecati na trajanje svake utakmice „ponaosob“, jer prosječno trajanje efektivne igre svih utakmica je vrlo blizu onoga čemu zakonodavci teže. Bez obzira na to, njihov prijedlog je i dalje valjan, no dojam je da se željeni efekt može dobiti i mnogo manje ekstremnim putevima.

Nadoknada nadoknade

Zabrane zamjena u sudačkoj nadoknadi dovela bi do neizbježnih komplikacija na ovaj ili onaj način, te je upitno koliko bi se postigao željeni cilj. Ako bi se dozvolile zamjene samo ozlijeđenih igrača, bilo bi vrlo jednostavno odglumiti ozljedu svakome tko treba izaći iz igre, a ako bi se pak uvela apsolutna zabrana, viđali bi još više vremena utrošenog na „ozlijeđene“ igrače koji bi ucjenjivali činjenicom da moraju nekako doći sebi jer ih nitko ne može zamijeniti.

Vrlo jednostavno, ono što se treba promijeniti jest pristup sudaca. Odnosno, na snazi treba biti velikodušna nadoknada svake izmjene, izležavanja i zadržavanja vremena unutar već određene sudačke nadoknade, te strože sankcioniranje predugog izvođenja prekida općenito. Možda nisu svi gledali osam minuta Seana Morrisona u Cardiffu, ali svi se dobro sjećaju Jonasa Knudsena, danskog lijevog beka koji je protiv Hrvatske nerijetko trošio i po minutu dok bi s jednog kraja terena dotrčao na drugi kako bi izveo aut. Izvođenje auta jednostavno nije predviđeno da potroši vremena koliko i izvođenje slobodnog udarca, te bi suci trebali biti ti koji će držati potrošnju vremena pod strožijom kontrolom. Jer iako već spomenutim Pravilom 7. nije određeno da se nadoknadi vrijeme potrošeno primjerice na izvođenje auta, logično je zaključiti da nije predviđeno ni to da će igrač trčati po cijelom terenu i izvoditi sve ubačaje sa strane.

Zaključak

Mijenjanje trajanja utakmice i uvođenje zaustavljanja vremena bio bi ekstreman potez i svojevrsni udarac na same temelje nogometa. Jer trajanje utakmice i koncept nezaustavljanja vremena jedne su od odrednica nogometne taktike, kao što je uostalom i definirano od strane UEFA-e. Na nogometnoj akademiji jedna od prvih stvari koje se nauče jest da su sudac, navijači, stadion, teren, vrijeme, pa čak i vremenski uvjeti sve taktički instrumenti, odnosno varijable koje se mogu na određene načine „iskoristiti“. Pa se tako primjerice konstantne provokacije Diega Coste mogu okarakterizirati kao taktičko sredstvo (koliko god ono nesportsko bilo), za razliku od Suarezovih izljeva bijesa koji su bili isključivo i samo to.

No kao i u svemu, potrebno je naći mjeru i ne pretjerivati, pa tako ni momčadi ne bi smjele iskorištavati koncept nezaustavljanja vremena u nogometu, a oni koji bi to trebali držati pod kontrolom su suci. Njihova je prva i zadnja, te su oni jedini zaduženi za reguliranje onoga što se smije a što ne smije na terenu. Stoga naputci za strožije sankcioniranje ponašanja koja nisu u skladu s duhom igre te odriješene ruke kod produljivanja nadoknade, stvari su koje se čine dovoljne za utjecati na situacije koja muče IFAB, ali i nogometnu javnost.

Problematika količine efektivne igre u nogometnoj utakmici
Prije otprilike mjesec dana Cardiff i Burnley susreli su se u sklopu sedmog kola engleske Premier lige. Utakmica koja nije privukla vjerojatno nikoga tko nije navijač spomenutih klubova, nakon završetka se pretvorila u glavnu temu na Otoku. Razlog tome nije bio rezultat, dobra predstava ili neki drugi nogometni razlog, već količina vremena u kojem je lopta bila u igri. Naime, navijači su u Cardiffu tog popodneva vidjeli samo 42 minute i 2 sekunde efektivne igre, što je najmanje još od 2013., kada su se susreli Aston Villa i Stoke (a tko drugi). A jedan od najzaslužnijih za taj „podvig“ bio ...
Problematika količine efektivne igre u nogometnoj utakmici
Prije otprilike mjesec dana Cardiff i Burnley susreli su se ...
10/2018
Tribina hipoteza

U derbiju 10. kola Serije A Napoli je ugostio Romu na svom San Paolu. Sarriball-a više nema, ali Napoli je manje-više zadržao prošlosezonski standard te je uz drugo mjesto na domaćoj ljestvici zabilježio respektabilne rezultate u Ligi prvaka. Nakon kiksa protiv Crvene Zvezde pobijedili su Liverpool, dok su ih prošle srijede sekunde dijelile od punog plijena s Parka prinčeva. Ono što je Ancelotti donio Napoliju jesu pragmatičnost i sposobnost iskorištavanja protivničkih slabih točaka, istovremeno ne gušeći kreativnost i napadačku orijentiranost momčadi, te je dokazao da se njegova momčad može nositi s europskom elitom. Roma je pak pokazala znakove pada u odnosu na prošlu sezonu, ali u posljednje vrijeme izgledaju bolje i dokazuju da je kvaliteta u njihovim redovima još uvijek prisutna.

Ancelotti je postavio svoju momčad u klasičnu 4-4-2 formaciju, s Insigneom i Milikom u vrhu napada te Callejonom na desnoj strani, koji je imao smanjenu odgovornost u fazi obrane. Gosti su, s druge strane, izašli u klasičnih 4-5-1 kojeg su se držali disciplinirano tijekom cijele utakmice, a najbolji dokaz tome jest njihov positional report, koji je bio neobično „pravilan“.  

Roma je otvorila utakmicu s jasnom namjerom da uhvati Napoli na krivoj nozi, a u tome su i uspjeli. Mnoštvo šablonskih izlazaka u protivničku polovicu funkcioniralo je protiv Napolija koji je poprilično nedisciplinirano stajao u fazi obrane. Svi igrači bili su fokusirani prvenstveno na loptu umjesto na prostor, te je bilo poprilično jednostavno izigrati ih. Stoga nije bilo iznenađujuće kada je na taj način je Roma postigla zgoditak u 14. minuti. Obrana domaćina je ispala poprilično naivno te su gostujući igrači stvorili višak u završnici, a to je omogućilo Underu da povratnom loptom uposli Džeku koji ju je dalje proslijedio strijelcu El Shaarawyju.

Cijelo prvo poluvrijeme gosti nisu odustajali od te filozofije, pa su tako momčadi bile poprilično izjednačene gledajući statistiku, iako je Roma u kontekstu izgradnje napada izgledala čak i opasnije. Under je pravio probleme plavoj obrani, a tome je dosta pridonijela već spomenuta nedisciplina domaćih u fazi obrane, odnosno situacije u kojima svi gledaju Undera, ne vodeći računa o prostoru i drugim igračima.

Roma se pak branila izuzetno disciplinirano, držeći visoko zadnju liniju i hvatajući domaće napadače u offside zamke, pa je tako Napoli imao deset dosuđenih zaleđa. Kompaktna zadnja četvorka uz veliku pomoć De Rossija i N`Zonzija tjerala je Napoli na udarce izvana i centaršuteve, te individualne akcije. Pa je tako najbolja prilika za Partenopei došla nakon fantastičnog solo prodora Ruiza. Stoga ogromna količina udaraca i ubačaja na kontu Napolija nije bila iznenađujuća, no srećom po goste, Olsen je cijelu utakmicu bio na visini zadatka i odlično zaustavljao pokušaje domaćina.

U drugom poluvremenu Napoli je krenuo još agresivnije ali Roma nije pokazivala znakove pada. Ipak, čim su domaćini počeli dolaziti u završnicu s više igrača, otvarale su se razne opcije za probijanje obrane, koje je Napoli dobro iskorištavao. Ubrzo je kombinatorika tehnički kvalitetnih domaćina počela ranjavati obranu gostiju, te je ona postala prisiljena dublje se uvlačiti, što je omogućavalo Napoliju da bude opasniji. I dalje su u većini slučajeva bili prisiljeni tražiti šansu preko bokova, većinom lijevog, s razlikom što su sada lopte upućene u šesnaesterac bile direktnije i smislenije. U jednoj od takvih akcija Napoli je postigao i pogodak, koji je opravdano bio poništen zbog zaleđa, no poruka protivnicima bila je poslana.

Ancelotti je dobro pročitao Di Francesca te shvatio da u drugom poluvremenu Roma ne predstavlja veliku opasnost ako njegova obrana odradi posao kako treba, uvidjevši kako je plan gostiju sačuvati vodstvo pod svaku cijenu. Ideja Di Francesca nije bila bez pokrića, no često momčad koja igra, uvjetno rečeno, pozitivan nogomet biva nagrađena, čak i kada ne uspije izgraditi stopostotnu šansu. Tako je i Napoli uzeo bod zahvaljujući sretnom odbijancu, kojem je pak prethodilo još jedno prebacivanje obrane popraćeno povratnom loptom. Iz svih pokazatelja, ali i iz same utakmice, jasno je da je Napoli zaslužio najmanje bod. U prilog tome ide i heatmap, pokazatelj koji često zna biti varljiv, ali koji ovoga puta govori istinu. Iz njega tako možemo iščitati koliko je zapravo Napoli bio dominantan.

Ancelotti je još jednom dokazao kako je sposoban izvući najbolje iz svoje momčadi, no kako ipak nije čudotvorac. Pobjeda protiv Liverpoola bila je poseban podvig, a još jedan takav je umanjila samo Di Marijina majstorija. No protiv Rome je morao izvlačiti bod, bod koji jest zaslužio ali bez kojeg je vrlo lako mogao ostati. Jer Di Francesco je napravio sve da zaustavi svog idola, hrabro se oslonivši da će Olsen uz pomoć obrane pokupiti sve ono što treba, a čega će neizbježno biti napretek. Plan je bio dobro osmišljen, a u konačnici i izveden. Zapravo bi se Romina sinoćnja obrana mogla opisati frazom iz američkog nogometa po kojoj su godinama poznati New England Patriotsi, a koja glasi: „bend but don`t break“, ili u (najbližem mogućem) prijevodu: „savini se ali se nemoj slomiti“. No kada se suočiš s 48 ubačaja, zakon brojeva ti kaže da će se vjerojatno iz jednog od njih i izroditi nešto.

Iako je Napoli dokazao da je bolja momčad, Roma ima potencijal podići se do prošlosezonske razine. Poprilično moćan napad popraćen je dobrim veznim redom i čvrstom i discipliniranom obranom, ali i vratarom koji se čini idealan za ovu momčad i talijansku ligu općenito. Dobra utakmica na San Paolu poslužila je kao još jedan dokaz da se Serie A vraća u sam vrh elitnog nogometa te da derbiji definitivno više nisu samo utakmice u kojima je Juventus jedan od sudionika ili milanski dvoboj.

Serie A is back!
U derbiju 10. kola Serije A Napoli je ugostio Romu na svom San Paolu. Sarriball-a više nema, ali Napoli je manje-više zadržao prošlosezonski standard te je uz drugo mjesto na domaćoj ljestvici zabilježio respektabilne rezultate u Ligi prvaka. Nakon kiksa protiv Crvene Zvezde pobijedili su Liverpool, dok su ih prošle srijede sekunde dijelile od punog plijena s Parka prinčeva. Ono što je Ancelotti donio Napoliju jesu pragmatičnost i sposobnost iskorištavanja protivničkih slabih točaka, istovremeno ne gušeći kreativnost i napadačku orijentiranost momčadi, te je dokazao da se njegova momčad može nositi s europskom elitom. Roma je pak pokazala znakove pada u ...
Serie A is back!
U derbiju 10. kola Serije A Napoli je ugostio Romu ...

Respekt: kex1926, Dado_M, BruceWayne,

Slažem se: BruceWayne, chelsea_2012,

10/2018
Tribina hipoteza

Nakon uspješne ekspedicije na Stamford Bridge, Manchester United je ugostio jednog od favorita za osvajanje Lige prvaka – Juventus. Mourinhovo taktičko nadmudrivanje protivnika tijekom cijele karijere mu je donosilo uspjeh, a ni u subotu nije bilo ništa drugačije. Gašenje Chelseajeve nepobjedive igre i svađanje „Sarriball“-a na dobri stari talijanski „uguraj u loptu u gol kako god znaš i umiješ“ kupilo je nove kredite portugalskom stručnjaku, a nadimak Special One opet je počeo titrati na usnama mnogih. Sinoć pak, Mourinho je osjetio kako je to biti na drugoj strani, odnosno kako je to igrati protiv „Mourinha“.

Mandžukićeva ozljeda činila se kao problem za Allegrija, ali ako je postojao protivnik protiv kojega se njegov izostanak ne bi osjetio, to je bio Manchester United. 4-3-3 s Ronaldom na njegovoj klasičnoj poziciji, Cuadradom na drugom krilu i Dybalom u sredini trebalo je omogućiti gotovo bezgraničnu fluidnost napadačkom trozupcu, a tako je u konačnici i bilo. Dybala nije igrač koji će dozvoliti da Ronaldo „upravlja“ s njim, ali je svejedno igrač koji zna kako sebi pronaći prostor kada igra na poziciji koja mu to dozvoljava. Tako smo ove sezone mogli vidjeti kako Mandžukić „prati“ Ronalda u stopu i u završnoj fazi ulazi u ispražnjeni prostor, dok Dybala uglavnom drži svoj prostor te po potrebi ulazi u ispražnjeni.

Allegri je znao da će Mourinha teško pobijediti na račun individualne kvalitete igrača i njihovog mijenjanja pozicija, te da mu je potrebno nešto više. Znao je i da si može priuštiti manjak obavezne igre prema natrag od strane Ronalda i Dybale jer Unitedov fokus ionako nije usmjeren prema izgradnji napada. Stoga je napravio ono jedino što bi ga u startu stavilo u superiorni položaj u odnosu na Mourinha – prilagodio mu se. Točnije, detektirao je slabe točke njegove momčadi i odlučio ih iskoristiti. U ovom slučaju to je bilo postavljanje Dybale u međuprostor iza leđa Pogbe i Matića, te usmjeravanje igre na Unitedovu lijevu stranu, preko koje je išla gotovo polovica Juventusovih napada.

Razloga za to bilo je nekoliko, pa krenimo redom. Cuadrado je tip krilnog igrača na kojeg uvijek možeš računati da će odgovorno izvršavati sve što se traži od njega, a njegova prodornost i brzina uvijek će stvoriti probleme protivničkoj obrani. Dodajmo u jednadžbu Ronalda koji ima potpunu slobodu kretanja (i koji je uostalom i asistirao za gol s desnog krila), te Sandra i Matuidija na drugoj strani kao otvorene opcije za eventualno prebacivanje težišta i dobit ćemo taktički besprijekornu ideju. Nadalje, talijanski strateg je sigurno pogledao Unitedovu utakmicu protiv Chelsea, a u kojoj je mogao vidjeti kako je Young uz pomoć Rashforda odlično kontrolirao svoju stranu i kako su plavci tu bili nemoćni. Uvidjevši da Ronaldo, čija je fizička sposobnost dobrano opala, neće uspjeti ostvariti prednost na toj, odlučio je prebaciti težište igre na suprotnu stranu. Stranu kojom ordiniraju nekoliko kilograma preteški Shaw i obrambeno pomalo neodgovorni Martial.

I već u 17. minuti Allegrijevi momci stvorili su priliku baš po toj strani, a koju su u konačnici i iskoristili. Ronaldov bijeg Martialu te Cancelovo pravovremeno dodavanje izbacili su cijelu Unitedovu lijevu stranu, a Dybalina fantastična kretnja donijela mu je nagradu u vidu pogotka. Istina je da je dobra reakcija Smallinga, koji je ispratio Cuadradov ulazak s lijeve strane, pala u vodu samo zbog krivo odbijene lopte koja je završila točno na nozi natrčavajućeg Argentinca, ali Mourinho se previše puta u karijeri našao na Allegrijevoj strani da bi mogao proklinjati Fortunu.

Ostatak prvog poluvremena prošao je u Juventusovoj dominaciji koja se najbolje očitovala kroz posjed lopte, a on je iznosio 70%-30% u njihovu korist. Taj posjed Allegriju je služio prvenstveno kako bi držao pod kontrolom domaćine koji su bili nemoćni protiv momčadi koja zapravo nije aktivno ni tražila pogodak. Jedina prava opasnost za De Gein gol bili su udarci izvan šesnaesterca, a koliko je Juventus strpljivo čuvao loptu govori nam podatak koji kaže da su imali manji broj lopti upućenih u napadačku trećinu od Uniteda. Gledano kroz udio tih lopti u ukupnom broju dodavanja, to bi iznosilo 33% svih dodavanja Uniteda naprema 20% Juventusa.

U obrani su Bianconeri držali 4-4-2, s tim da bi jedan igrač izlazio u pritisak na veznog igrača s loptom čim bi on prešao centar. Na taj način su vrlo brzo osvajali loptu, ili oduzimanjem ili presijecanjem. A razlog zbog kojeg je taj presing s jednim igračem funkcionirao jest Juventusova već tradicionalno dobra taktička organiziranost te konzervativni pristup Uniteda u izgradnji napada.

U drugom poluvremenu United je podigao razinu igre, pa su tako imali 49% posjeda, više udaraca i skoro jednak broj dodavanja. Ipak, za razliku od svog sunarodnjaka Sarrija, Allegri je bio spreman na to, te je bez problema ugasio svaki iole ozbiljniji pokušaj domaćina. Branjenje u klasičnom 4-4-2 pokazalo se neprobojnim za domaćine, a Mourinho je još jednom potvrdio da, kao što i sam kaže, „ne zna što je to napadački nogomet“, pa je do samoga kraja pragmatizmom pokušao slomiti pragmatični Juventus. A kako to većinom biva kada pragmatični napad naiđe na pragmatičnu obranu, mreža je ostala mirovati.

Mora se priznati da utakmica nije bila pretjerano zanimljiva prosječnom gledatelju, ali poslužila je kao ogledni primjerak vrhunskog taktiziranja s obje strane. Možda bi najpošteniji rezultat bio 0:0, ali ona mrvica koja je presudila bila je Allegrijeva prilagodba Mourinhu. Stoke City-ji, Burnley-ji i ostale engleske momčadi iz donjeg dijela ljestvice koje su znale „parkirati autobus“ u svoj šesnaesterac kada bi se susretale s Mourinhom, a na koje bi se on onda žalio i prozivao ih ubojicama nogometa, bile su nužno zlo u karijeri Portugalca. No ono s čime se sinoć susreo bilo je nešto novo, ne samo njemu, već nogometnoj javnosti. Sinoć se jedna elitna europska momčad odlučila prilagoditi njemu, ali ne na gore spomenuti način, već pomoću plana posebno skrojenog za tu prigodu.

Klopp, Sarri, Guardiola i ostatak elitnog društva imaju viziju kako bi se nogomet trebao igrati i nikada ne odustaju od nje. Allegri pak ima plan za svakog protivnika ponaosob, a zahvaljujući dovoljno kvalitetnom kadru, sposoban ga je i ostvariti. United je pod Mourinhom do sada izgledao kao momčad koja može "okrenuti" bilo koga, no to se sinoć promijenilo. Mourinho je sinoć osjetio ono što su osjetili manje-više svi elitni treneri koji su mu se suprotstavili tijekom godina, a to je kako izgleda igrati protiv momčadi koja te specifično udara tamo gdje te boli. I za to je Allegri zaslužio golemo priznanje.

Gledajući širi kontekst, utakmica nije bila pretjerano važna, atraktivni potezi su izostali, a nekolicina poluprilika ni približno nije bila dovoljna da zadovolji nogometne zaljubljenike. No ipak nam je dokazala tri stvari: 1. za Mourinhovu igru postoji lijek, 2. Juventus s pravom slovi za jednog od najizraženijih favorita Lige prvaka, 3. Mourinhu zaista nedostaje kvalitetniji kadar (iako se mora priznati da je i sam djelomice kriv za to).

Iako je sinoćnji šahovski dvoboj izgubio, Special One će ubrzo imati priliku za uzvrat, a do tada mora smisliti kako nadmudriti Allegrija, odnosno spriječiti ga u pokušaju da ovaj ponovno nadmudri njega.

Allegri "mourinhovski" pobijedio Mourinha
Nakon uspješne ekspedicije na Stamford Bridge, Manchester United je ugostio jednog od favorita za osvajanje Lige prvaka – Juventus. Mourinhovo taktičko nadmudrivanje protivnika tijekom cijele karijere mu je donosilo uspjeh, a ni u subotu nije bilo ništa drugačije. Gašenje Chelseajeve nepobjedive igre i svađanje „Sarriball“-a na dobri stari talijanski „uguraj u loptu u gol kako god znaš i umiješ“ kupilo je nove kredite portugalskom stručnjaku, a nadimak Special One opet je počeo titrati na usnama mnogih. Sinoć pak, Mourinho je osjetio kako je to biti na drugoj strani, odnosno kako je to igrati protiv „Mourinha“. Mandžukićeva ozljeda činila se kao ...
Allegri "mourinhovski" pobijedio Mourinha
Nakon uspješne ekspedicije na Stamford Bridge, Manchester United je ugostio ...
Svaka čast! - IstraSport, 25.10.18. 20:24, 0 0 0
10/2018
Utakmica tjedna: Chelsea - Manchester United 2-2

Kada se Sarrijev Chelsea, koji igra odličan nogomet i koji je na reprezentativnu stanku otišao neporažen, sastao s Mourinhovim Unitedom koji nije izgledao gore još od vremena kojih se ja ni ne sjećam, samo naivci su mogli misliti da domaćini imaju šanse pobijediti. U bizarnoj utakmici koja je trebala poslužiti kao, ne posljednji čavao u Mourinhovom lijesu, već kao godišnjica njegovog „pogreba“, završila je Chelseajevim „čupanjem“ boda u 96. minuti. Obrana protiv koje već unaprijed računaš na par golova zaustavila je najuzbudljiviji vezni red u Europi i Hazarda u formi, dok je dvostruki strijelac Uniteda bio čovjek koji ima noćne more od kritika svog trenera. No to je tako kada Mourinho igra protiv velikih momčadi. U svakoj takvoj utakmici šanse momčadi koje sudjeluju su 50:50, a sam Bog zna zašto.

Oba trenera su od samog početka postavili svoje momčadi očekivano. Sarri želeći nametnuti svoju igru, a Mourinho pokušavajući ubiti tu igru. United je očekivano stao u blok, dok su po izgubljenoj lopti u napadačkoj trećini stvarali pritisak na zadnju liniju i u krajnjem slučaju radili prekršaj, tako onemogućavajući Chelseaju izlazak u kontru. Ipak, nakon što su u početnih desetak minuta utakmice uvidjeli da se zadnja linija teško nosi s Chelsea-jevim pozicijskim nogometom, počeli su stvarati pritisak na heavy touch (odnosno loše primljenu loptu) u centralnom dijelu terena. Mata je imao široku ulogu u svim fazama igre i iako nije odigrao utakmicu za pamćenje, još jednom je dokazao svoju all-around vrijednost i visoku razinu profesionalizma.

Unitedovo branjenje prostora bilo je odlično, ali zato im je svaki individualni prodor bilo koga iz redova Bluesa stvarao probleme. Ipak, discipliniranost obrane i veznog reda ograničilo je igrače Chelseaja na samo par opasnih udaraca na gol.

U 21. minuti Chelsea je došao u vodstvo zahvaljujući Pogbi, koji je u očiglednoj man obrani kod udarca iz kuta, pustio Rudigera da neometano skoči na loptu. Njegova ljutnja na Lindelofa, ili ne znam ni ja koga, bila je u najmanju ruku degutantna, a u utakmici u kojoj momčad ne smije napravi ni najmanju grešku igrač od 100 milijuna eura barem ne bi trebao napraviti katastrofalnu. Ali to nije ništa novo za razmaženog Francuza koji je prije nekoliko godina izgledao kao budući materijal za Zlatnu loptu, a danas u većini slučajeva izgleda kao teret svojoj momčadi.

Da Alonso nije naivno pao u svom petercu i nerazumljivo ostao ležati tijekom cijelog Unitedovog napada, United ne bi dobio tu iskru koja ih je motivirala da ipak mogu uzeti bod/ove. Ovako je Barkley morao spašavati bod duboko u sudačkoj nadoknadi i postaviti rezultat neodlučenim, što i jest najpoštenije ali u kontekstu svega ipak nesretno po United. Zapravo su oba trenera od svojih momčadi dobili ono što su željeli, ali dojam je ostao da je United u tome bio uspješniji, iz razloga što Chelsea nije svojom igrom spriječio United u naumu, dok Crveni vragovi jesu njih u njihovom. Time su igrači Uniteda, po tko zna koji put, dokazali da su sposobni pobijediti bilo koga kada se stave u podređeni položaj, a da Mourinhova taktika pada kada trebaju dominirati. To je tako iz razloga što igrači koje United ima na rosteru vrijede i žele mnogo više od rigidne obrambene taktike protiv nemjerljivo slabijih protivnika, pa sukladno tome pružaju indolentne predstave u tim utakmicama. S utakmicama u kojima očekuju biti u podređenom položaju te u kojima je od ekstremne važnosti odraditi zadani posao kakvi god on bio, nemaju problema.

Unitedovoj, ionako konstantnoj, nemoći u izgradnji napada dodatno je kumovao odličan presing Chelsea na zadnju liniju, zbog čega su gosti u 18% slučajeva u kojima su imali loptu morali taj presing rješavati dugim loptama. Ali i iz toga se moralo kad-tad nešto izroditi, pa je tako njihov drugi pogodak došao nakon duge lopte preko desnog boka na Matu, koji je zaobišao Luiza i na taj način stvorio višak u zadnjoj trećini. Taj višak je trajao doslovno sekundu, ali svi sudionici su brzo i kirurški precizno odradili svoje zadatke i Chelsea se nije uspio obraniti.

Chelsea je u skoro 50% slučajeva gradio napad preko lijeve strane, a najveći razlog zašto nisu uspjeli ništa napraviti preko te strane je fantastična utakmica Ashleya Younga, koji bi vjerojatno dobro odigrao i na poziciji stopera kada bi to bilo potrebno. Od ukupno trinaest presječenih lopti Uniteda, on ih je sam imao pet. Također je imao 5 tacklea uz stopostotnu uspješnost te nijednom nije izgubio loptu, što je posebno fascinantno ako se uzme u obzir da je njegov broj dodira (58) bio među najvećim u redovima Uniteda.

Uz disciplinu u fazi obrane, United je pokazao sposobnost efikasnog vršenja pritiska na jedan od najboljih veznih redova Europe, ali to su radili prerijetko, ne želeći prepuštati veliki teret nestabilnoj zadnjoj liniji. Često su bili uspješni u tome te je ostao dojam da su mogli isprovocirati još koji turnover, Ali Mourinhovo ziheraštvo je neiskorjenjivo.

Sarrijev Chelsea je pokazao poteškoće u stvaranju šansi protiv momčadi koja se brani u dubokom bloku, ali igra je tu. Ideja je jasna, dobro ostvarena i lijepa za oko. Ono što preostaje Chelseaju jest pronaći plan B za utakmice u kojima se susretne s ovakvim tipom nogometa, što neće biti lako za Talijana koji fanatično ne pristaje na kompromise. Ipak, vezni red koji je uz Cityjev možda i najbolji u Europi i motivirani Hazard trebali bi osigurati Chelseaju borbu za naslov do samoga kraja, tim više što nemaju europske obaveze. Za europski vrh će im pak trebati vrhunski napadač koji je kompatibilan sustavu, jer ni Morata ni Giroud nisu ništa više od caretakera.

A što reći o Unitedu i Mourinhu? Što se više uopće može tu reći? U nekoj imaginarnoj ligi u kojoj bi ovaj United bio kvalitetom najlošiji, vjerojatno bi se borio za naslov, a ovako se grčevito bori za svaki bod. Više praktički ne postoji utakmica u kojoj je čudno kada Crveni vragovi ne pobijede, ali to nije ono što je najgore. Ono što je najgore jest činjenica da nakon više od dvije godine i potrošenih stotina milijuna eura/funti/čega hoćete, igra Uniteda ne izgleda ništa bolje, ništa manje bezidejno i ne pokazuje potencijal da bi se išta moglo promijeniti. Naravno, kao što sam već rekao, to nije slučaj kada im s druge strane stoji napadački orijentirana i igrom kvalitetnija momčad. U tom slučaju ideja je jasna: čvrsto i disciplinirano u obrani, u veznom redu također, a Lukaku neka čeka priliku za bijeg ili za eventualni killer-pass utrčavajućim krilima. Kada su se svi spomenuti zahtjevi ispunili, improvizacija smije stupiti na snagu. Jasnog plana za fazu napada jednostavno nema. I to je ono zbog čega se ova utakmica ne može smatrati uspješnom za United, bez obzira na zaustavljanje Chelsea i sve dobre stvari u fazi obrane. A to je također razlog zašto Lukakua nema nigdje u velikim utakmicama i zašto on, kao uostalom i svi igrači Uniteda, izgleda kao da vrijedi mnogo manje nego što je plaćen.

Chelsea čekaju ružičasta vremena koja pokvariti može samo nezadovoljni Hazard i moguće turbulencije oko kluba, koje se još ne naziru. United pak čeka frustrirajući ostatak sezone i (u idealnom slučaju) period tranzicije u kojima se kristalizira nova politika i novi igrački kadar. Kratkoročno gledano im nema pomoći, jer je od odlaska Sir Alexa Fergusona vođenje kluba loše, transfer politika nedefinirana, a izbor trenera nelogičan, te su klubu potrebne temeljite promjene.

Čak i da u nekom ludom slijedu događaja United uspije osvojiti Ligu prvaka, Mourinho neće biti prava osoba za vođenje momčadi niti će to izbrisati ijedan od spomenutih problema. Jer Mourinho je već duže vremena poput Caspera – duh trenera koji je nekada postojao i kojem nije više mjesto u tom svijetu, a kojeg istovremeno ne možeš ignorirati i na neki čudan način ne gledati na njegovu pojavu sa simpatijom.

Casper na klupi Manchester Uniteda
Kada se Sarrijev Chelsea, koji igra odličan nogomet i koji je na reprezentativnu stanku otišao neporažen, sastao s Mourinhovim Unitedom koji nije izgledao gore još od vremena kojih se ja ni ne sjećam, samo naivci su mogli misliti da domaćini imaju šanse pobijediti. U bizarnoj utakmici koja je trebala poslužiti kao, ne posljednji čavao u Mourinhovom lijesu, već kao godišnjica njegovog „pogreba“, završila je Chelseajevim „čupanjem“ boda u 96. minuti. Obrana protiv koje već unaprijed računaš na par golova zaustavila je najuzbudljiviji vezni red u Europi i Hazarda u formi, dok je dvostruki strijelac Uniteda bio čovjek koji ima noćne ...
Casper na klupi Manchester Uniteda
Kada se Sarrijev Chelsea, koji igra odličan nogomet i koji ...

Respekt: Fenix22, BruceWayne,

Ne slažem se: BruceWayne,

Respekt, ali moram priznati da se ne slažem - mislim da je Mourinho ipak zaslužo poneku pohvalu nakon jučerašnje utakmice.. - BruceWayne, 21.10.18. 15:28, 0 0 0
Naravno, i sve pozitivne strane sam spomenuo i pohvalio. On i dalje ima što za reći u utakmici u kojoj mu je cilj zaustaviti protivnika. Ali generalno ne smatram da je taj stil ni približno u skladu s jednim klubom koji United želi biti. - Bateman, 21.10.18. 18:43, 0 0 0
Sve pohvale Mourinho u kontekstu utakmice, ali htio sam reći da ona ne smije skrenuti pažnju s onoga kako stvari inače izgledaju. Uostalom i napisao sam da bi se United sigurno borio za naslov u ligi u kojoj bi bili objektivno najslabiji. - Bateman, 21.10.18. 18:50, 0 0 0
Vidjeli smo dva Uniteda- prvi koji Mourinho želi vidjeti i drugi koji navijači žele vidjeti. Mislim da ovaj drugi itekako može postati prvi.. - BruceWayne, 22.10.18. 19:21, 0 0 0
10/2018
Treba li Bayern otpustiti Kovača?

Dojam je da je Bayern izgubio onu kolektivnu igru s kojom je pokorio Europu, ponajviše zbog Robbena, Riberyja i Mullera koji su fokusirani prvenstveno na sebe a tek onda na momčad. Od jednog od najboljih igrača na svijetu, za kojeg se nije moglo specificirati da li je vezni igrač ili napadač, a koji je postizao ogroman broj pogodaka uopće ih ne tražeći, Nijemac se pretvorio u igrača koji gleda kako se postaviti što bliže golu i koji ne razmišlja što je najbolje za momčad. A kao potvrda toga mogu nam poslužiti i njegove igre u dresu nacionalne vrste s kojom bilježi povijesne neuspjehe. U utakmicama protiv Ajaxa i Mönchengladbacha Muller se našao u situaciji u kojoj bi nogometno logičan potez gotovo sigurno doveo do pogotka, ali se odlučio za udarac iz praktički nemoguće pozicije. U oba slučaja rezultat je bio aktivan, a pogodak Bavarcima izuzetno potreban.

Još jedan problem Bayerna ove sezone jest loša obrana, a ponajviše Mats Hummels koji ponekad izgleda kao slučajan prolaznik koji ne želi smetati protivniku, a ne kao jedan od ponajboljih stopera na svijetu. Njegov govor tijela je neshvatljivo nonšalantan, a njegove reakcije kod pogodaka Mönchengladbacha izgledala su kao sabotiranje trenera i suigrača. Kod drugog pogotka nije imao volje blokirati udarac, dok se kod trećeg jedva uspio izmaknuti gostujućem napadaču. Dojam prate i brojke, koje nam kazuju da je tijekom karijere Hummels imao u prosjeku 4.3 clearances po utakmici, dok ih ove sezone ima 2.8.

Ono što se Kovaču također zamjera jesu česte rotacije, pogotovo kada se uzme u obzir da je tek početak sezone. Dojam je da se Kovač jednostavno zaigrao dobivši u ruke skupu i moćnu igračku, a zaboravio da se danas nikoga ne može pobijediti na račun mismatcha na papiru. Učestale rotacije poremete balans u svakoj momčadi, a pogotovo je to slučaj kada se momčad nije još sasvim naviknula na trenera i njegove zahtjeve. Stoga zapravo nije ni čudno što je Bayern upao u krizu u kojoj već četvrtu utakmicu zaredom ne znaju za pobjedu, a već više od 220 ligaških minuta nisu postigli pogodak. Također, na vidjelo su izašle priče kako igračima smeta Kovačev pristup, odnosno pretjerani zahtjevi van terena. Situacija se zapravo čini slična onoj iz vremena kada je bio na kormilu Hrvatske reprezentacije, a kritike igrača usmjerene prema njegovom inzistiranju na biciklističkim treninzima nakon utakmice došle su kao potvrda da se Kovač nije promijenio.

I tu smo se zavrtjeli u krug i došli do njegovog najvećeg problema, a to je neprilagodljivost. Kao što smo već rekli na početku, nisu svi sustavi i kolektivi podložni istom pristupu. Disciplina je potrebna kako bi se uspostavila hijerarhija i kako bi svi igrači izvršavali zadatke koje im „gazda“ postavi. Ipak, voljni moment u nogometu moćna je stvar i ne može se očekivati od nezadovoljnog igrača da svoje zadatke obavlja motivirano, jer je to jednostavno protivno ljudskoj prirodi. Stoga se mora pronaći pravi način za uspostavu discipline.

Igrači Eintrachta nisu se bunili protiv biciklističkih treninga i sličnih zahtjeva hrvatskog stratega zato što su bili svjesni svojih limita i imali su povjerenje u Kovača da on izvlači ono najbolje iz njih, a što im je jedina šansa da ostvare rezultat koji je objektivno van njihovih mogućnosti. Igrači Bayerna su pak stava da čak ni Bayern nije njihov limit, a većina njih je i u pravu. Lewandowski je već godinama jedan od najtraženijih napadača Europe, Hummels i Boateng su izuzetno cijenjeni stoperi koji mogu birati klub u kojem će igrati, Thiago to također može, dok su Robben i Ribery igrači koji iza sebe imaju toliko iskustva i uspjeha da ih nitko ne može razuvjeriti da su već odavno prošli svoj vrhunac.

U takvoj skupini trener koji dođe s već zacrtanim pristupom jednostavno ne može isfunkcionirati. Čak ni Guardiola nije to uspio i mnogi igrači su mu zamjerali manjak prisne komunikacije, pa je tako Ribery za njega rekao da je „dosadan“ i „da puno priča“, a Muller je u polu-šali izjavio kako je Katalonac bio previše zaokupljen razmišljanjem kako da pomakne igrača unutar formacije metar ulijevo ili metar udesno. Ancelotti je imao bolji pristup ali se također previše oslanjao na već spomenute senatore, a njegova ideja nogometa od starta nije bila kompatibilna s bavarskom filozofijom. Autokratski nastrojeni Van Gaal jest stigao do finala Lige prvaka, ali više na račun individualne kvalitete pojedinaca i njihovog trenutka inspiracije, dok su u finalu bili rutinski poraženi od Mourinhovog Intera.

Bilo bi nepravedno, a i poprilično neutemeljeno Kovača prozvati trenerom za male momčadi, ali ako ne želi da mu se ta etiketa nalijepi mora ubrzo promijeniti svoj pristup. Rigidni pristup igračima nikada ne urodi plodom u elitnom klubu, a lov na europski vrh na leđima Robbena i Riberyja u startu je osuđen na propast. Kovač ima veliku sreću da je praktički utjelovljenje onoga što Bayern traži. Njemački odgoj, dugogodišnje iskustvo igranja na vrhunskoj razini tijekom kojeg je branio i boje bavarskog kluba, kapetanska traka Hrvatske, te naposljetku dokazivanje u Bundesligi u ulozi trenera, uspjesi su koje bi svaki trener htio imati u svom životopisu. Stoga bi bila šteta da mu ovakva prilika ode u vjetar zato što se ne želi prilagoditi okruženju.

Već je pokazao da je spreman nogometnu filozofiju prilagoditi tipu igrača koje ima u momčadi, pa smo vidjeli kako je drastično smanjio prosječnu duljinu dodavanja i u velikoj mjeri odustao od direktnog nogometa, što je i logično. Presing na zadnju liniju ne predstavlja problem praktički nijednoj njemačkoj momčadi, pa tako ni Bayernu, a obrana bi se trebala vratiti u formu s vremenom. Kovaču stoga preostaje maknuti oslonac s Robbena i Riberyja, a onda i sa Mullera, te olabaviti pristup izvan terena. Ako to učini rezultati bi se uskoro trebali popraviti, a s vremenom bi i igra trebala dobiti jasne obrise.

Bayern je elitni klub koji na svom rosteru ima igrače sposobne za najveće podvige i sezona je daleko od izgubljene. Dapače, još nije praktički ni počela. U domaćem prvenstvu su apsolutni favoriti bez obzira na Borussiju Dortmund koja obećava, dok u Ligi prvaka nemaju prezahtjevnu skupinu. Kovač ima načina za preokrenuti stvari u svoju korist, ima sredstava za eventualno pojačati momčad u zimskom prijelaznom roku i što je danas vrlo važno, posjeduje imidž koji se uklapa u Bayernovu filozofiju. Sam je kovač svoje sudbine, samo je pitanje hoće li uvidjeti greške i ispraviti ih prije negoli bude prekasno.

Neprilagođen - 2. dio
Dojam je da je Bayern izgubio onu kolektivnu igru s kojom je pokorio Europu, ponajviše zbog Robbena, Riberyja i Mullera koji su fokusirani prvenstveno na sebe a tek onda na momčad. Od jednog od najboljih igrača na svijetu, za kojeg se nije moglo specificirati da li je vezni igrač ili napadač, a koji je postizao ogroman broj pogodaka uopće ih ne tražeći, Nijemac se pretvorio u igrača koji gleda kako se postaviti što bliže golu i koji ne razmišlja što je najbolje za momčad. A kao potvrda toga mogu nam poslužiti i njegove igre u dresu nacionalne vrste s kojom ...
Neprilagođen - 2. dio
Dojam je da je Bayern izgubio onu kolektivnu igru s ...
Svaka čast, odlično.. - BruceWayne, 18.10.18. 14:16, 0 0 0
10/2018
Treba li Bayern otpustiti Kovača?

Niko Kovač je, nakon zavidne igračke karijere, svoje prve trenerske korake napravio u Salzburgu, kao trener druge momčadi Red Bull-a. Nakon dvije godine promoviran je u asistenta prve momčadi čiji je trener u to vrijeme bio nizozemski stručnjak Ricardo Moniz. Kada je klub nakon njegove ostavke posao glavnog trenera ponudio Rogeru Schmidtu, Niko Kovač je otišao. Nedugo zatim dobio je zadatak voditi Hrvatsku U-21 nacionalnu vrstu, s kojom je postigao zavidne rezultate, a koji su mu pomogli da dođe do klupe A vrste nakon otkaza Igoru Štimcu.

Tu je lik Nike Kovača kao trenera po prvi puta došao do očiju šire javnosti, a bivši kapetan Hrvatske reprezentacije ostavio je dojam staloženog trenera koji svom zadatku pristupa odgovorno i pragmatično, te koji od igrača zahtijeva disciplinu na svim poljima. Ipak, igrači nisu najbolje odgovorili na njegov stil i mnogi su smatrali da je upravo njegov pristup bio najveći razlog neuspjeha na Svjetskom prvenstvu u Brazilu te općenito loših igara reprezentacije. Sve je kulminiralo Kovačevim otkazom u rujnu 2015. nakon poraza od Norveške.

Problem Kovačeve ideje man managementa bio je u tome što je ona bila nemoguća za implementirati u Hrvatsku nacionalnu vrstu. Ali ne samo u Hrvatsku, takav pristup je teško implementirati u bilo koju nacionalnu vrstu, odnosno u kontekst povremenog okupljanja vrhunskih nogometaša kojima reprezentacija predstavlja posebno zadovoljstvo i čije predstavljanje još uvijek pruža drugačiji osjećaj nego klupski profesionalizam. Tu disciplina van terena jako teško prolazi. Može polučiti uspjeh u nacionalnim vrstama lošije kvalitete ili u nekim totalitarističkim državama, ali u elitnim reprezentacijama situacija je drugačija. U takvim reprezentacijama izbornik mora zaraditi povjerenje igrača, a to se ne postiže strogim pravilima i zahtjevima.

Nakon neuspjeha s Hrvatskom, Kovač je dobio priliku voditi Eintracht. Na klupu kluba iz Frankfurta zasjeo je u ožujku 2016. i to dok se klub borio za ostanak. Uspio je izboriti play-off u kojem je njegova momčad bila bolja od Nürnberga te je sljedeću sezonu također dočekao u najvišem rangu njemačkog nogometa. Te sezone Kovač je već izgradio dobar imidž, upisavši nekoliko respektabilnih rezultata od kojih se ističu dvije pobjede protiv Schalkea, jedna protiv Borussije Dortmund i neodlučeni rezultat protiv Bayerna. Katastrofalan niz od samo sedam osvojenih bodova u posljednjih četrnaest utakmica smjestio je Eintracht na 11. mjesto Bundeslige, no finale DFB Pokala u kojem su poraženi od dortmundske Borussije dao je upravi i navijačima razlog za zadovoljstvo.

To je sve samo bio uvod u ono što će se događati u sezoni 2017/18, a koja će hrvatskom strategu osigurati poziv na klupu Bayerna. Eintracht je tu sezonu završio na osmom mjestu, ali što je još važnije, osvojili su DFB Pokal pobijedivši Bayern u Berlinu 3:1. Bio je to šlag na torti Kovačeve uspješne vladavine Frankfurtom koja ga je lansirala u sam vrh europskog nogometa. U igri Eintrachta nije bilo velike tajne. 5-3-2 koji se pretvara u 3-5-2 u izgradnji igre, a u 2-3-5 u fazi završnice nije bogzna kakva revolucija. No ono zašto je Eintracht toliko bio uspješan bila je, naravno, disciplina.

Počnimo od obrane. Eintracht se branio u klasičnih 5-3-2 sa zadnjim igračem kojeg se može opisati kao libero. Kada bi uslijed zgusnutosti sredine terena vezni igrač tražio napadača dugom loptom preko zadnje linije, taj libero bi izašao sa svoje pozicije, praveći offside zamku. A kada bi protivnička momčad pokušala proći po boku, tada bi bočni igrač krenuo u zatvaranje, a ostatak obrambene linije bi se pomaknuo za jedno mjesto prema toj strani, što bi stvorilo dva bloka, odnosno klasičnih 4-4-2. Na taj bi način zatvorili prostor koji nastaje iza leđa bočnog igrača, a na koju protivnik računa da će se otvoriti, te bi ili presjekli upućenu loptu ili natjerali protivnika da pokuša pronaći drugi način. Koliko je obrana to disciplinirano odrađivala najbolje govore podatci da je Eintracht prošle sezone bio drugi u ligi po broju presječenih lopti, dok su također bili drugi najbolji po broju pogrešaka u obrani koje su dovele do pogotka ili izgledne šanse.

U izgradnji igre bočni igrači bi se podigli sasvim uz aut liniju do centra, dok bi libero s vratarom i dva stopera napravio „romb“, slično kao što to i Nagelsmannov Hoffenheim većinom radi. Fokus je bio na što bržem dovođenju lopte u protivničku trećinu pa je Kovač inzistirao na direktnom pristupu s dosta dugih dodavanja. Stoga ne čudi što je Eintracht prošle sezone završio na 14. mjestu u Bundesligi po broju točnih dodavanja, a po dodavanjima unatrag na 16. Također, njihova prosječna duljina dodavanja iznosila je 18.89 metara, što je bio peti najveći prosjek lige. Ove sezone pak, Bayern pod Kovačem ima prosječnu duljinu dodavanja 17.1 metar, što je poslije Leipziga i Leverkusena najkraće u Bundesligi, a ujedno i kraće od prošlosezonskog Bayerna.

Očigledno je da je Kovač odlučio momčadi prepunoj tehnički darovitih igrača pristupiti na drugačiji način, ali i dalje nije odustao od nekih stvari koje su vidljive u utakmicama Bayerna ove sezone, a to su duge lopte. Bayern je u prvih šest kola domaćeg prvenstva bio na drugom mjestu po broju dugih dodavanja – u prosjeku 39 po utakmici. Veliku većinu tih dugih lopti uputio je Boateng, i to dijagonalno od strane na kojoj se nalazi. Problem je u tome što su protivničke obrane to dobro čitale te su pravovremeno zatvarale Bayernove bočne igrače. Zapravo se općeniti manjak prodornosti po bokovima nametnuo kao Bayernova boljka ove sezone, a veliki dio ide na dušu Kovača.

Iako su Bavarci u sezonu ušli odlično, nisu se vidjele neke inovacije u njihovoj igri. Kovač se odlučio osloniti na senatore Riberyja i Robbena, što se i ne čini najbolja odluka s obzirom na godine spomenutih igrača. Krilni igrači se bez iznimke oslanjaju na brzinu, agilnost i dribling, a te kvalitete s godinama opadaju. Robben još uvijek uspijeva „slomiti“ protivnike na već predvidljivu shemu, ali to više nije dovoljno učestalo ni dovoljno učinkovito. Ustvari je najveći problem to što se njih dvojica još uvijek „drže“ kao elitni igrači iako to više nisu, a momčad zbog toga pati. Ove sezone ni jedan od njih dvojice nema asistenciju, dok je Ribery zakazao u svim napadačkim segmentima.

U utakmici protiv Ajaxa Ribery i Alaba na jednoj, a Robben i Muller na drugoj strani međusobno su se „gušili“ i iako su njihovi zadatci bili različiti, Ajaxovim igračima bilo je poprilično lako zatvarati prostor na bokovima. 

Kovač je to protiv Mönchengladbacha pokušao riješiti uvođenjem Jamesa Rodrigueza umjesto Riberyja, postavivši ga više centralno i tako dajući više prostora Alabi na lijevom boku, no ni to nije urodilo plodom. Na drugoj strani Robben i Muller su u izgradnji napada ponovno stajali preblizu jedan drugom, a Mullerova sve češća i Robbenova već standardna sebičnost između ostaloga su nagnali Kovača da ih zamijeni već na poluvremenu. Serge Gnabry je djelovao mnogo opasnije na desnoj strani, iako je tome kumovao i prostor koji mu je ostao na raspolaganju vađenjem Mullera i uvođenjem Riberyja koji je zaokupirao lijevu stranu. Ukratko, drugo poluvrijeme je poslužilo kao primjer kako bi Bayern mogao biti puno opasniji bez sad već limitiranog Robbena i sa Sanchesom koji je fokusiran više na prostor između protivničkih linija umjesto Mullera koji je u većini slučajeva pretjerano direktan.

Neprilagođen - 1. dio
Niko Kovač je, nakon zavidne igračke karijere, svoje prve trenerske korake napravio u Salzburgu, kao trener druge momčadi Red Bull-a. Nakon dvije godine promoviran je u asistenta prve momčadi čiji je trener u to vrijeme bio nizozemski stručnjak Ricardo Moniz. Kada je klub nakon njegove ostavke posao glavnog trenera ponudio Rogeru Schmidtu, Niko Kovač je otišao. Nedugo zatim dobio je zadatak voditi Hrvatsku U-21 nacionalnu vrstu, s kojom je postigao zavidne rezultate, a koji su mu pomogli da dođe do klupe A vrste nakon otkaza Igoru Štimcu. Tu je lik Nike Kovača kao trenera po prvi puta došao do očiju ...
Neprilagođen - 1. dio
Niko Kovač je, nakon zavidne igračke karijere, svoje prve trenerske ...
10/2018
SKAUTING: Tko je Krzysztof Piatek?

Kada je Krzysztof Piatek ovog ljeta prešao iz poljske Cracovie u Genou za 4 milijuna eura, to se činio kao samo još jedan najobičniji transfer osrednjeg igrača u osrednji talijanski klub. Talijanski klubovi su poznati po specifičnoj transfer filozofiji, odnosno „nakrcavanju“ igračima (većinom napadačima), računajući da će im se bar jedan isplatiti, što svojim doprinosom, što financijski. Ništa drugačije nije bilo ni ovo ljeto u Genoi, pa su tako uz Piateka dovedeni još trojica napadača – Kouame, Favilli (posudba) i Spinelli (posudba), dok je Lapadulin ugovor otkupljen.

Nije se bogzna što očekivalo od igrača koji je u 135 nastupa u poljskoj Ekstraklasi postigao 47 pogodaka, no Piatek je sezonu otvorio fantastično, postigavši četiri pogotka Lecceu u Coppa Italiji u svom premijernom nastupu (hat-trick je kompletirao već u 19. minuti). Ali to je bio samo početak. U prve četiri utakmice Serie A postigao je pet pogodaka, što je posljednji put uspjelo Andriyu Shevchenku 1999, a prošle subote postao je prvi igrač nakon Batistute 1994. koji je postigao pogodak u svakoj od prvih sedam utakmica talijanskog prvenstva.

Reprezentativnu stanku dočekao je s devet prvenstvenih pogodaka na kontu, što iznosi 75% svih pogodaka Genoe u Seriji A. Ako tome još pridodamo i ona četiri iz kupa, dolazimo do zaključka kako je Piatek postigao 13 od ukupno 16 golova Genoe, što znači da u prosjeku postiže gol svakih 55 minuta. Te brojke izgledaju nestvarno, pa nije čudno što su zapalile Europu do te mjere da se Poljaka već počelo povezivati s Barcelonom. Bez obzira na sve spomenuto, osam utakmica je malen uzorak, a svake sezone svjedočimo mnogim primjerima one-season wondera koji nakon transfera postanu najobičniji flop. Ipak, Piatek se ne čini kao da će biti još jedan od njih.

Piatek kao svog idola navodi Pippa Inzaghija, a sličnosti između njih dvojice oslikavaju se u osjećaju za gol te sposobnosti bježanju obrambenim igračima i otvaranju prostora. Ali Poljak ima još kvaliteta. Posjeduje sposobnost zadržati loptu, a svojom brzinom i snalažljivošću nerijetko isprovocira prekršaj u opasnoj zoni. Iako ne sudjeluje često u fazi obrane, nije mu strano track-ati izgubljenu loptu, a u fazi tranzicije zna se spustiti kako bi odvukao svog čuvara i otvorio prostor za suigrače.

Njegov sada već bivši trener Davide Ballardini izjavio je kako Piatek ima potencijal postati „kompletan napadač“, što nije daleko od istine. Iako ga se logično uspoređuje s njegovim sunarodnjakom Lewandowskim, on stilom igre ipak više podsjeća na Harryja Kanea. Velika količina zalaganja na terenu, dobar osjećaj za prostor i tajming te izuzetan pregled igre ono su što krasi ovog napadača i čini ga privlačnim europskim velikanima. Također, visoka razina igračke inteligencije koju posjeduje prikriva njegovu manu, odnosno visinu od samo 183 cm. Na račun tajminga nerijetko postiže golove glavom i osvaja zračne duele, a pametnim postavljanjem ispred igrača koji ga čuva često zna isprovocirati prekršaj u 50:50 situaciji.

Pogreške svodi na minimum na način da se brzo rješava lopte u situaciji kada mu je igrač na leđima i u riskantnim situacijama rijetko radi „potez više“, a kod dodavanja u tim situacijama bira najjednostavnija rješenja. Iako činjenica jest da je broj njegovih dodavanja daleko najniži u momčadi, u utakmicama u kojima je Genoa držala loptu na tlu ostvario je visoki postotak točnih dodavanja, što je mogući pokazatelj da je razlog tome uloga koju mu trener zadaje.

Piatek je također veliki potrošač lopti. Nerijetko se odlučuje za isforsirane udarce iz teških pozicija, a u prosjeku upućuje 5.3 udaraca na gol po utakmici, u čemu je u Seriji A odmah iza Ronalda. Kada to sve stavimo u kontekst, dolazimo do podatka da u 20% slučajeva u kojima dođe do lopte Piatek upućuje udarac, što je izuzetno visok postotak. Ipak, manjak njegovih asistencija i spomenuta velika potrošnja lopti ne izgleda kao veliki problem kada uz sebe ima Kouamea koji je „radnički“ dio napadačkog dvojca, a pogotovo se ne čini tako kada pomnije izanaliziramo njegove pogotke.

Svih devet ligaških golova postigao je iz igre i to na različite načine - desnom nogom, lijevom, glavom, unutar šesnaesterca, van šesnaesterca, s ruba šesnaesterca, pa čak i otevši loptu protivničkom braniču. To je samo po sebi vrijedno pažnje, ali ono u čemu je trenutno neprikosnoveni broj 1 u ligama petice jest omjer postignutih pogodaka u odnosu na očekivani broj pogodaka. Temeljeno na Understat-ovom algoritmu Piatekov predviđeni broj golova po utakmici iznosi 0.51, dok ih on postiže 1.29. Prevedeno u apsolutne brojke, Poljak je trebao postići 3-4 pogotka, a on ih je postigao 9. Glavni razlog tome je upravo njegova shoot-first filozofija temeljem koje sam sebi stvara prilike za pogodak umjesto da se isključivo oslanja na to da će mu netko od suigrača servirati loptu. Za očekivati je da tu razinu neće uspjeti održati tijekom cijele sezone, ali i da se spusti do prosjeka, kao što je to bio u slučaj u protekle dvije sezone u dresu Cracovie, to će i dalje biti respektabilna statistika.

Piatekove igre nisu prošle nezapaženo ni kod izbornika poljske nacionalne vrste, te je nakon debija protiv Irske u rujnu ponovno pozvan u reprezentaciju za oglede s Portugalom i Italijom. Brzeczek ga je odlučio od prve minute upariti s Lewandowskim, a om mu se odmah odužio zabivši gol Portugalu, što je samo dodatno učvrstilo vjeru u to da je sposoban funkcionirati na najvišim razinama. 

Danas je teško pronaći kompletne napadače, a pogotovo k tome još i kvalitetne. Piatek je vrlo blizu tome, a njegov jednostavan pristup igranju trebao bi mu osigurati daljnji igrački rast. Za sada izgleda kao da mu je potreban partner u napadu koji će mu biti druga violina, ali čak i da tome nije razlog specifičan zahtjev trenera, Poljak ima vremena usavršiti se. Sa samo 23 godine još je uvijek relativno mlad i praktički cijela karijera je pred njim. Agilnost, brzina, eksplozivnost i efektivan dribling su karakteristike koje tijekom igračke karijere variraju, odnosno opadaju. U Piatekovoj igri pak dominira nešto drugo, nešto što bi mu trebalo omogućiti dugoročnu održivost, a to je već spomenuti osjećaj za prostor i nogometna logika.

U javnosti često previđen segment, a trenerima jako bitan, jest taktičko poznavanje nogometne igre od strane igrača, bilo to u kontekstu određenog sustava ili u općenitom smislu. S obzirom na to da je u Italiji sveprisutno prilagođavanje protivniku, što nerijetko sprječava momčadi da razviju taktički identitet, važno je baratati ovim drugim. Možda i najbolji primjer posljednjih godina kako momčad može funkcionirati bez jasne taktičke ideje ako svih jedanaest igrača znaju što im je raditi u svakoj situaciji jest Real Madrid, koji na račun pravilno izvedene kolektivne improvizacije dominira Europom već tri sezone. Da li su osjećaj za pravu kretnju u datom trenutku i pravilno pozicioniranje urođeni Piateku ili su rezultat nogometnog obrazovanja manje je bitno. Ono što je važno jest da Poljak razumije nogometnu igru i svoj posao obavlja odlično, te ostavlja dojam da bi ga mogao obavljati jednako i na višoj razini i u različitim sustavima.

Vrijeme će pokazati da li je to točno ili je ovo sve bio samo bljesak, a do tada nam preostaje vidjeti hoće li uspjeti srušiti Batistutin rekord i postići gol u svakoj od narednih pet utakmica.

Scouting: Krzysztof Piatek
Kada je Krzysztof Piatek ovog ljeta prešao iz poljske Cracovie u Genou za 4 milijuna eura, to se činio kao samo još jedan najobičniji transfer osrednjeg igrača u osrednji talijanski klub. Talijanski klubovi su poznati po specifičnoj transfer filozofiji, odnosno „nakrcavanju“ igračima (većinom napadačima), računajući da će im se bar jedan isplatiti, što svojim doprinosom, što financijski. Ništa drugačije nije bilo ni ovo ljeto u Genoi, pa su tako uz Piateka dovedeni još trojica napadača – Kouame, Favilli (posudba) i Spinelli (posudba), dok je Lapadulin ugovor otkupljen. Nije se bogzna što očekivalo od igrača koji je u 135 nastupa u ...
Scouting: Krzysztof Piatek
Kada je Krzysztof Piatek ovog ljeta prešao iz poljske Cracovie ...

Respekt: Peslolus, Losovius, GNKDZCFC, BruceWayne,

Slažem se: Peslolus, BruceWayne,

Ne slažem se: Fenix22,

10/2018
Tribina hipoteza

Nakon što su u prvom kolu Lige prvaka iznenađujuće poraženi kod kuće od Lyona, Manchester Cityu trebali su bodovi u Njemačkoj. Hoffenheim je ušao u susret sa samo jednom pobjedom u posljednjih šest utakmica, no dojam koji su ostavili u tim utakmicama bio je bolji od toga, stoga ovo nije izgledalo kao utakmica u kojoj će City lagano doći do bodova.

Guardiola je izašao u formaciji 4-3-3, s Laporteom na poziciji lijevog beka. Tehnički potkovani Francuz osigurao je Guardioli protočnost lopte po toj strani, što je bilo ključno obzirom da je od starta bilo jasno kako je Brenet slabija karika od Kaderabeka na drugoj strani. Uostalom, prvi gol Citya je došao kao posljedica njegovog ne baš najboljeg postavljanja.

Nagelsmann se odlučio za sličnu formaciju, s razlikom u tome što je njegov napadački trojac stajao mnogo uže od Guardiolinog. Szalai i Joelinton su stali vrlo blizu jedan drugome na dewsnoj strani, nerijetko se izmjenjujući za pozicije, što je ostavljalo više prostora na lijevoj strani ponajprije za Kaderabekove izlaske u protivničku trećinu.

Nakon furioznih početnih deset minuta City je uspostavio kontrolu nad utakmicom, ali im disciplinirani Hoffenheim nije dozvoljavao da im se ozbiljno približe golu. Pravovremeno su preuzimali protivničke igrače te dobro zatvarali prostor kada je lopta bila na boku, što im je doniijelo 32 uspješna tacklea od kojih je većina bila upravo na bokovima. No bez obzira što im je bilo oduzeto najjače oružje, Građani su svejedno uspijevali povremeno doći u šansu zahvaljujući individualnoj kvaliteti s kojom su se domaćini teško nosili.

Hoffenheim je pak svoje šanse tražio preko kontri, jer su u izgradnji napada ostajali kratki. To je bilo tako ponajviše zbog toga što su igrači Citya vršili visoki presing na obranu Hoffenheima te besprijekorno zatvarali sredinu terena. Bez obzira što je Baumann vješt u igri nogom, nisu mu se otvarale opcije kroz sredinu, a kako domaći veznjaci individualno ipak nisu na razini gostiju, loptu su u zadnju trećinu uspijevali dovesti samo dugim dodavanjima. Kaderabek je u nekoliko navrata dobro potegnuo prema naprijed, ali što je još i važnije, mudro. Svaki njegov izlazak prema naprijed je bio proračunat i nije imao izleta u prazno koji bi iza njegovih leđa ostavili prostor za Cityev protunapad. No to je bilo nedovoljno za probiti dobro postavljenu obranu gostiju.

City je pak pokušavao kratkim dodavanjima pokušao pronaći rupu u zadnjoj liniji domaćih, no oni su disciplinirano obavljali svoje zadatke, nimalo ne srljajući i ne gubeći se po terenu. Stoga je pobjednički pogodak Silve stigao kao pljuska u lice Hoffenheimu, pljuska koju nisu zaslužili. City jest bio bolja momčad, no samo po „defaultu“, odnosno na račun izraženije individualne kvalitete. Hoffenheim se branio s glavom i repom te su uspjeli preživjeti čak i trenutke genijalnosti Guardiolinih pojedinaca. No nogomet je okrutna igra, a od početka je bilo jasno da će City kazniti i najmanju pogrešku Hoffenheima. Nažalost po domaćine, tu pogrešku su i dočekali.

Posch kao da je zaboravio protiv koga igra te je užasno sporom reakcijom raščišćavanja opasnosti poklonio Silvi priliku koju je Španjolac u maniri najboljih golgetera iskoristio. Ono što će ostaviti još gorči okus u ustima domaćine jest činjenica da je čak i kod tog pogotka obrana domaćina izvrsno obavila zadatak.

Nagelsmann je bio svjestan da bi svaka izgubljena lopta u zadnjoj liniji ili veznom redu dovela do potencijalno kobne opasnosti, te su instrukcije igračima bile da je sigurnost na prvom mjestu. Tako možemo vidjeti da je, uz već spomenuti trenutak dekoncentracije Poscha, od svih obrambenih i veznih igrača samo još Demirbay izgubio loptu i to samo jednom. To je s druge strane značilo da će postotak dugih lopti Hoffenheima biti veći nego obično, što je posljedično dovelo do pada prosjeka točnih dodavanja, no to je kompromis na koji je Nagelsmann jednostavno morao pristati.

Činjenica jest da su domaćini primili dva pogotka na račun individualnih pogrešaka te s te strane Nagelsmann može biti zadovoljan igrom. Brenetovo loše postavljanje i Poschova pretjerana opuštenost zapečatili su sudbinu Hoffenheima, koji je realno mogao uzeti bod iz ove utakmice. Ipak, tijekom cijelog susreta razlika u individualnoj kvaliteti između dvije momčadi bila je evidentna. Pritisak Citya u želji da što prije osvoje loptu doveo je do nadmoći u posjedu, broju dodavanja i broju dodira, što je bilo i za očekivati. Momčad Hoffenheima djelovala je homogeno i svaki pojedinac bio je u službi kolektiva, no nažalost velike momčadi ne praštaju pogreške, a Hoffenheim je to naučio na bolan način.

Ova utakmica je još jednom dokazala da Nagelsmannovim momcima nedostaje iskustva i kvalitete potrebnih za još veći iskorak, iako je i ovo što su do sada postigli zasigurno overachievement. I sam Nagelsmann je shvatio da je ovo vrhunac kojeg može postići s ovom momčadi i stoga se odlučio za promjenu sredine sljedeće sezone. Pod paskom svog mentora Ralfa Rangnicka, u novčano bogatijoj sredini, budućnost mu se čini svijetla i možda njegov Leipzig bude imao potrebnu kvalitetu parirati najjačim momčadima. Hoffenheim za to nije zreo.

A što se tiče Guardiole, on je uspio iščupati pobjedu i mirnije dočekati utakmice sa Shakhtarom. Njegova momčad u posljednjih par tjedana ne izgleda nezaustavljivo kao što je to bio slučaj većim dijelom prošle sezone, no kvaliteta koju posjeduju trebala bi im osigurati mirni prolazak skupine.

Nagelsmann je debelo prerastao Hoffenheim
Nakon što su u prvom kolu Lige prvaka iznenađujuće poraženi kod kuće od Lyona, Manchester Cityu trebali su bodovi u Njemačkoj. Hoffenheim je ušao u susret sa samo jednom pobjedom u posljednjih šest utakmica, no dojam koji su ostavili u tim utakmicama bio je bolji od toga, stoga ovo nije izgledalo kao utakmica u kojoj će City lagano doći do bodova. Guardiola je izašao u formaciji 4-3-3, s Laporteom na poziciji lijevog beka. Tehnički potkovani Francuz osigurao je Guardioli protočnost lopte po toj strani, što je bilo ključno obzirom da je od starta bilo jasno kako je Brenet slabija karika ...
Nagelsmann je debelo prerastao Hoffenheim
Nakon što su u prvom kolu Lige prvaka iznenađujuće poraženi ...
Leipzig će biti strašan pod Nagelsmannom. Još Leipzig ima politiku dovođenja elitnih mladih talenata kojima ne nedostaje izazova te će Nagelsmann lako uspostaviti autoritet. - Fenix22, 3.10.18. 16:39, 0 0 0
09/2018
Tribina hipoteza

U derbiju 7. kola Serie A Juventus je ugostio Napoli. Domaćini su u utakmicu ušli s maksimalnim učinkom u prvih šest utakmica, dok su gosti upisali jedan poraz. Napoli je Juventusu kroz povijest bio „crna mačka“ te ih nitko toliko puta nije pobijedio niti im zabio toliko golova kao Partenopei. Također, Napoli je u utakmicu ušao s respektabilnim učinkom od 29 gostujućih pobjeda u protekle dvije sezone, što je najviše od svih talijanskih momčadi.

Ovaj susret nam je zapravo trebao dati odgovor na pitanje da li je Juventus više dobio s Ronaldom ili Napoli s Ancelottijem. Stari lisac doveden je u Napoli kako bi, uvjetno rečeno, nastavio posao koji je započeo Sarri te možda napravio rezultatski iskorak. Iskorak u vidu igre bilo je teško očekivati nakon Sarrija, pod čijom palicom je Napoli igrao možda i najatraktivniji nogomet u Europi. No rezultatski iskorak je itekako bio moguć. Činjenica je da je Napoli prošle sezone, bez obzira na to što su igrali najbolji nogomet u Italiji, kiksao u ključnim trenutcima i većinom iz vedra neba (slično kao Tottenham u Engleskoj). To je ostavilo dojam da prostor za napredak postoji i da bi trener s većim iskustvom možda mogao izvući nešto više iz momčadi.

Juventus je započeo utakmicu u 4-4-2 „rombu“, s tim da je Ronaldo često okupirao lijevo krilo, na što bi Mandžukić ulazio na centralnu poziciju. Također, Ronaldo je imao potpunu slobodu kretanja i praktički bio bez obaveze u defenzivnoj igri.

Ancelotti se pak odlučio za klasičnu 4-4-2 „flat“ formaciju, oslanjajući se na brzu reakciju nakon osvajanja lopte u sredini terena i nadajući se da će Mertens i Insigne uspjeti svojom brzinom stvoriti probleme sporom stoperskom paru Juventusa.

I odmah na startu gosti su krenuli odlučno, pritiščući zadnju liniju domaćina i prisiljavajući ih na duge lopte. Juventus je bio uporan u pokušaju razvijanja ige od zadnje linije, što im je došlo na naplatu već u desetoj minuti, kada je Bonucci pogriješio pod pritiskom, a igrači Napolija u par poteza izigrali Juventusovu obranu. Na žalost gostiju to je bilo sve što smo od njih vidjeli.

Izjednačujući pogodak Marija Mandžukića, koji je došao nakon odličnog ubačaja Ronalda koji se prethodno oslobodio Hysaja, dao je Juventusu samopouzdanje i od tog trenutka na terenu je postojala samo jedna momčad. Ronaldo je imao apsolutnu slobodu kretanja u napadu i nikakvu obavezu u obrambenom dijelu. Srećom, pokraj sebe je imao najboljeg „potrčka“ u svijetu nogometa koji je odrađivao defenzivni posao za njega, a u napadu bez iznimke pravovremeno popunjavao prostor koji bi Portugalac ostavljao ispražnjenim. Dybala je u svemu tome izgledao kao najveći gubitnik, no ne zato što je odigrao loše, već što njegov puni potencijal nije uspio doći do izražaja. Nažalost, to je nešto na što će se morati naviknuti ako ne odluči napustiti Torino u skorije vrijeme.

Nije tajna da većina momčadi ima problema s bekovima, no Napolijevi su se činili nedostojnima razine na kojoj se utakmica igrala. Hysaj je praktički bio nevidljiv osim kada bi ga Ronaldo maltretirao, dok je Rui izgledao kao dijete koje trener silom prilika odluči staviti na lijevog beka a on želi igrati u napadu. Činjenica jest da Rui voli stati visoko, no u ovoj utakmici morao je bitti discipliniraniji. Njegovo inzistiranje na overlapovima, pa čak i u situaciji kada Insigne zatvoren prima loptu na aut liniji u svojoj polovici, što od njega zahtijeva prolaz iza leđa Ancelottija i četvrtog suca bilo je u najmanju ruku neobično. A crveni karton koji je akumulirao u 58. minuti u trenutcima kada je Napoli uspio podići razinu igre, poslužio je kao točka na „i“ večeri za zaborav.

Drugi gol Juventusa još jednom je dokazao da su Ronaldo i Mandžukić par iz snova jer Hrvat zapravo pušta Portugalcu da „upravlja“ njime na terenu, što daje fantastične rezultate. Benzema je u Realu također služio Ronaldu, no to je uvijek izgledalo „neiskreno“ i kao neki križ koji Francuz mora nositi ako želi imati svoje mjesto u prvih jedanaest. Mandžukić, s druge strane, to radi zato što zna da je požrtvovnost njegova najveća kvaliteta za koju će sigurno biti nagrađen.

Ronaldovo implementiranje u već taktički gotovu i odgovornu momčad u startu se činilo kao nešto što bi moglo isfunkcionirati stavljeno u odgovarajući koncept. Prije početka sezone u tekstu u kojem sam se pozabavio Ronaldovim dovođenjem bio sam mišljenja da ovaj Juventus treba igrati 4-4-2 u rombu, jer to je formacija koja može istrpjeti obrambeno neobaveznog napadača ako je on vrhunske kvalitete, što Portugalac zasigurno jest. Zidane je to isto znao i tu se može povući paralela između „Ronaldovog“ Reala i ovog Juventusa. Ipak, Juventus ima pokretljivije vezne igrače koji tehnički ne zaostaju mnogo za Realovima, te u tom segmentu ostavljaju bolji dojam od Reala pod Zidaneom. Tip igrača kao što je Casemiro dobro bi došao svakoj momčadi, ali Juventusu ne nedostaje. Pjanić na toj poziciji koji služi kao holding midfielder drži konce igre i omogućava ostaloj dvojici centralnih veznjaka da rade ono što najbolje znaju, a njegov nedostatak defenzivne agresivnosti koja krasi spomenutog Brazilca nadoknađuje stabilnost u zadnjoj liniji.

Ancelotti je imao jasnu ideju, ideju koja čak nije bila ni loša, no čim se Juventus naviknuo na presing i uspostavio protok lopte kroz vezni red, Napoli je bio utišan. Disciplina u obrani plavih nije izostala, no taktičkom disciplinom ne može se uvijek braniti od individualne kvalitete, a kada se tu doda nemogućnost stvaranja presinga na protivničku obranu u trenutcima kada imaš loptu u nogama, napustiš Torino s nula bodova. Pogledamo li detaljnu statistiku ne može se steći dojam da je Juventus dominirao, međutim Juventus nikada nije ni bio momčad koja dominira posjedom i dolazi u bezbroj prilika. Oni jednostavnu uzmu koliko im treba i ništa drugačije nije bilo ni večeras. Mertens i Insigne bili su totalno odsječeni, a kombinatorna igra Napolija nastupila je tek nakon crvenog kartona i prelaska u 4-2-3. U tom periodu Napoli je čak imao i odličnu priliku koju je Szczesny obranio, ali nažalost po njih loše branjenje kornera ubilo je i ono malo nade koja im je bila preostala.

Ancelotti nije donio mnogo toga Napoliju, ali to je bilo i za očekivati. Treneru s toliko iskustva i toliko uspjeha teško se mijenjati, a ovom Napoliju je potrebno nešto drugačije. Čak ni Sarri nije uspio osvojiti Serie A, a pružila mu se možda i najbolja prilika otkada je Juventus započeo svoju seriju uz to što je Napoli igrao najbolji nogomet. Stoga je jasno da za pobijediti Juventus na Ronaldov pogon treba mnogo više od oslanjanja na hvatanje protivnika na efekt iznenađenja. Jer iako je pritisak s početka donio ploda, takav tempo je gotovo pa nemoguće održati 90 minuta, a i tada je pitanje bi li individualna kvaliteta bianconera svejedno prevagnula. Činjenica je da je Napoli, objektivno gledano, jedna od najslabijih momčadi koje je Ancelotti vodio u svojoj karijeri, a uzevši u obzir Talijanov stil oslanjanja na individualnu kvalitetu igrača unutar poprilično predeterminirane taktičke ideje, Partenopei će morati još neko vrijeme pričekati za ozbiljni trofej.

Allegri je pak ostavio dojam kako je uspio ukomponirati Juventusov stil s Ronaldovim. Momčad izgleda sposobna nositi se s izostankom njegovog sudjelovanja u fazi obrane, a on s druge strane još uvijek izgleda sposoban napraviti razliku u fazi napada. Portugalac je u ovoj utakmici izgledao kao onaj iz svojih najboljih dana i pružio je možda i svoju najbolju predstavu u crno-bijelom dresu, a simptomatično je da je to učinio baš u dosad najvažnijoj utakmici, što je dokaz da još mnogo toga ima za ponuditi elitnom nogometu.

Sve što sada preostaje Allegriju jest nadati se da se Dybala neće naći uvrijeđen što je Ronaldo prva violina jer će on kad tad preuzeti to mjesto ako bude strpljiv. Argentinac se sam isključio iz prvih jedanaest nacionalne vrste rekavši kako on i Messi ne mogu igrati zajedno te je logično za pretpostaviti da će mu kad tad beneficirani položaj Ronalda prijeći preko glave. Jer iako Dybala i Ronaldo nisu isti tip igrača, potpuna sloboda je trenutno dana Ronaldu. Juventus jest doveo Portugalca da im pomogne osvojiti Ligu prvaka, no on je kratkoročno rješenje, dok se Dybala prirodno nameće kao budući broj 1. Stoga je za Allegrija važno održavati stalnu komunikaciju s njim i pobrinuti se da što bezbolnije preživi ovaj period i pruži ono najbolje od sebe. Jer kada se Ronaldo i Messi pozdrave s elitnim nogometom, Dybala se nameće kao sljedeća velika zvijezda, odnosno sami vrh elite.

U Italiji ništa novo
U derbiju 7. kola Serie A Juventus je ugostio Napoli. Domaćini su u utakmicu ušli s maksimalnim učinkom u prvih šest utakmica, dok su gosti upisali jedan poraz. Napoli je Juventusu kroz povijest bio „crna mačka“ te ih nitko toliko puta nije pobijedio niti im zabio toliko golova kao Partenopei. Također, Napoli je u utakmicu ušao s respektabilnim učinkom od 29 gostujućih pobjeda u protekle dvije sezone, što je najviše od svih talijanskih momčadi. Ovaj susret nam je zapravo trebao dati odgovor na pitanje da li je Juventus više dobio s Ronaldom ili Napoli s Ancelottijem. Stari lisac doveden je ...
U Italiji ništa novo
U derbiju 7. kola Serie A Juventus je ugostio Napoli. ...
Ancelotti je precijenjen trener koji ima vrhunske socijalne vještine sa igračima, ali i sa upravom. Da je Ghoulam tu, ovo bi bila drukčija priča. Ovaj Rui ne znam kako je došao do reprezentacije. Danas je kriv za 2 gola i crveni karton. - Fenix22, 30.9.18. 23:05, 0 0 0
Rezervna opcija je Lupperto na poziciji Ruija koji isto ne ulijeva povjerenje. Malcuit obećava, ali treba imati kontinuitet. - Fenix22, 30.9.18. 23:07, 0 0 0
09/2018
Tribina hipoteza

Prednost igranja druge utakmice na svom terenu; samo mit ili stvarna prednost?

Kada bi upitali trenere i igrače koju utakmicu bi igrali pred svojim navijačima, gotovo svi bi odgovorili da je to druga. Tom logikom se vodi i UEFA te nakon grupne faze svojih natjecanja spomenutu „prednost“ dodjeluje momčadi koja je završila kao pobjednik skupine. No da li druga utakmica na domaćem stadionu zaista daje toliku prednost?

Lionel Page i Katie Page u svom istraživanju 'The second leg home advantage: Evidence from European football cup competitions', koji je objavljen u Journal of Sports Sciences uhvatili su se u koštac s tim problemom te na uzorku od 12,364 utakmice Lige prvaka, Kupa UEFA-e i Kupa pobjednika kupova u periodu od 1955 – 2006, došli su do zaključka da momčad koja igra drugu utakmicu kod kuće ima 54.33 % šanse za prolaz. Uzevši u obzir da su u drugoj utakmici domaćini bili ponekad favoriti, a ponekad autsajderi, prednost djeluje nezamjetno. Također, istraživanje je pokazalo da se ta prednost u novije vrijeme sve više topi, čemu je razlog izostanak većine stvari koje sam spomenuo kao razlog za prvotno uvođenje Pravila. Kao i u mojoj analizi koja je obuhvaćala kraći period i manji broj utakmice, Paige i Page su također došli do zaključka kako najveća prednost zapravo nastaje u produžetcima, u kojima je domaćin odnio 66,42 % pobjeda na uzorku od 186 utakmica, dok su jedanaesterci otišli na stranu domaće ekipe u 57,33 % slučajeva. No, kao što već znamo, jedanaesterci zahtijevaju mnogo dublju analizu zbog svoje specifičnosti te se čak i spomenuta prednost može osporiti.

Do sličnih zaključaka je 2010. došao i njemački trojac sa Muchenskog sveučilišta – Eugster, Gertheiss i Kaiser, koji su čak predložili da bi pobjednicima skupina trebalo dati na izbor koju utakmicu žele igrati kod kuče.

Ipak, ako ste jedna od osoba spomenutih u prvoj rečenici odlomka, nikakvo istraživanje vas neće uvjeriti da nije bolje kod kuće igrati uzvrat. Psihološki aspekt u kojem treneri i igrači postave stvari na način: „idemo se potući u gostima i izvući neriješen rezultat, pa ćemo to nadoknaditi pred svojim navijačima“ jednostavno je neiskorjenjiv i teško mu se može naći protuargument u izoliranoj situaciji. Prošle sezone smo vidjeli Romu kako nakon 4:1 poraza na Camp Nou u uzvratu pobjeđuje 3:0 i ostvaruje nešto što se u tom trenutku činilo nevjerojatnim. Može li itko sa sigurnošću reći da bi objektivno lošija ekipa „okrenula“ jednu od najboljih momčadi Europe i svijeta pred, na primjer, praznim tribinama? To je zaista teško povjerovati te dokazuje da psihološki aspekt u nogometu još uvijek igra veliku ulogu i statistika od koje se ne može pobjeći, ne mora značiti ništa u određenoj situaciji.

Prednost domaćeg terena iscrpno je istraživana i često debatirana i u američkim ekipnim sportovima, no tamo se gostima mnogo manje ide u susret. Razlog zašto je tome tako, a koji će ujedno i objasniti zašto se i u nogometu moguće spremaju slične promjene, slijedi.

Apsolutna prednost domaćeg terena

U američkim sportovima nakon završetka regularnog dijela najbolja momčad ima prednost domaćeg terena do kraja natjecanja. U NBA-u, NHL-u i MLB-u to se manifestira na način više rangirana momčad igra prvu utakmicu na svom terenu i ako dođe do tie-breaker utkamice, ona bude domaćin. Finale se također igra potencijalno jednom više na terenu više rangirane momčadi u spomenutim sportovima. U NFL-a se pak finale igra na unaprijed određenom, uvjetno rečeno, neutralnom stadionu. No prednost više rangiranoj momčadi u play-offu NFL-a dolazi do izražaja u tome što se cijelo dogravanje igra na samo jednu utakmicu, a što u teoriji može značiti da će najbolja momčad cijelo vrijeme biti domaćin, a najlošija cijelo vrijeme biti gost. Sukladno tome domaće ekipe su u pravilu biti uspješnije, no to se može objasniti i jednostavnom činjenicom da su u određenoj sezoni to jednostavno bile bolje momčadi.

Spomenuti koncept se ne čini u potpunosti pravedan, no Amerikanci shvaćaju da bi isto tako nepravedno bilo davati prednost gostujućoj ekipi. Kao i u europskom nogometu i u SAD-u je prednost domaćeg terena u padu. Još uvijek se smatra da npr. u NFL-u hendikep gostujuće momčadi u startu iznosi tri poena, no u današnje vrijeme to je sve diskutabilnije. U svijetu u kojem su relokacije momčadi i nastajanje novih česta pojava, prednost domaćeg terena je izuzetno relativan pojam.

Uzmimo za primjer Los Angeles Chargerse, koji su do prošle sezone bili smješteni u San Diegu. Njihov vlasnik, isprovociran odbijanjem stanovnika da pomognu financirati izgradnju novog stadiona, odlučio je preseliti svoju momčad u LA. Planovi za izgradnju stadiona su postojali i krenuli su u ostvarivanje, no u prijelaznom periodu Chargersi svoje utakmice igraju u StubHub Center-u, domu LA Galaxy-a. Stadion nedostojan najpopularnijeg sporta u SAD-u koji može primiti mizernih 27.000 gledatelja doprinio je ionako nezainteresiranom pristupu stanovnika LA-ja koji su iste godine dočekali povratak Rams-a iz St. Louisa, te su Chargersi prošle sezone imali zanemarivu podršku na domaćem terenu, a nerijetko se događalo da su brojniji bili navijači gostujuće momčadi. To se ne može ni usporediti npr. sa Seattle-om, koji je u SAD-u sinonim za prednost domaćeg terena i na kojem gostujući quarterbackovi ponekad ne mogu čuti ni svoje misli od zaglušujuće buke.

NFL je svjestan razlika nastalih načinom na koji sistem funkcionira, a zahvaljujući modernim vremenima i UEFA počinje to shvaćati. Ako jedna momčad može igrati konferencijsko finale u teškim uvjetima Mile High Stadiuma u Denveru, s kojima se možda do tada nikada nisu susreli, bez ikakve prednosti u vidu računanja poena, nema razloga da bi takvu prednost imao npr. Atletico Madrid kada dolazi u goste Monacu gdje navijači kao takvi praktički ne postoje, znajući da će za tjedan ili dva imati popravni na svom terenu.

 

Zaključak

Domaći teren će uvijek biti prednost i za to postoje brojni razlozi. Upoznatost s okolinom, blizina obitelji i rutina prije utakmice, te izostanak putovanja, neki su od glavnih. Podrška navijača i njihov dokazani podsvjesni utjecaj na suca, također su vrlo bitni. Iako se kod ovog zadnjeg mora spomenuti neslaganje psihoanalitičara u određivanju da li sudac podsvjesno staje na stranu domaćina zbog pritiska s tribina ili podsvjesno staje na stranu momčadi koja bolje igra i napada, što često bude domaćin.

Ipak, možda najbolje objašnjenje dao je Daniel Kahneman, jedan od najvećih autoriteta na polju psihologije donošenja odluka i bihevioralne ekonomije, koji je ujedno nagrađen i Nobelovom nagradom za ekonomiju 2002. On je postavio hipotezu po kojoj evolucijski gledano svi ljudi osjećaju povezanost sa svojim teritorijem i imaju potrebu braniti ga. To je sve već dobro poznato, no on ide korak dalje te na temelju svojih istraživanja dolazi do zaključka da je sportašima dvostruko gori osjećaj izgubiti na svome terenu nego pobijediti na tuđem. Objašnjenje kojim brani tu hipotezu, a za koje svakodnevno dobivamo potvrdu, glasi da igrači domaći teren percipiraju kao mjesto gdje se ne smije biti poražen, te imajući u vidu da i druga momčad njeguje taj stav, logično pretpostavljaju da će gostujuća utakmica biti proporcionalno teža te da je sve osim poraza uspjeh. A poraz koji doživiš kad ni ne očekuješ pobjedu zasigurno ne boli jednako.

Naravno da igrači Real Madrida kada gostuju kod npr. Levantea ne percipiraju utakmicu na taj način, no čim se nađu momčadi koje su slične kvalitetom, spomenuti osjećaj se zasigurno javlja.

Činjenica je da su u susretima koji se igraju na dvije utakmice obje momčadi u istoj poziciju u startu, a to da li je negdje publika više ili manje zastrašujuća nije problem koji bi krovna organizacija trebala rješavati. U međunarodnom nogometu prednost domaćeg terena je izraženija nego što je to slučaj u klupskom, ali to je i za očekivati s obzirom na specifičnost reprezentacija kao natjecateljskih kolektiva te česte netrpeljivosti među narodima. Sukladno tome, Pravilo bi trebalo ostati na snazi u natjecanjima takve vrste.

U klupskom nogometu pak, a pogotovo u europskom koji je daleko najelitniji, trebalo bi se dobro razmisliti ima li smisla da Pravilo ostane na snazi. Jer činjenica je da svaki prolaz neriješenim rezultatom na račun Pravila u javnosti stvara osjećaj nepravde, a momčadi koja ispadne ostavlja gorak okus u ustima. Također, rijetko će koji ozbiljni trener biti iskreno zadovoljan neriješenim rezultatom, te će to biti zamaskirano isključivo činjenicom da je ultimativno ostvario prolaz, što i jest jedini cilj u turnirskom sustavu natjecanja.

Ukidanje Pravila donijelo bi manje kalkulacija koje se mogu percipirati kao anti-nogometne, a momčadima i dalje nitko ne bi oduzeo sve ono što dolazi s njihovim domaćim terenom. A ako bi neki klub ostao „zakinut“ jer ima nezainteresirane navijače ili su mu tribine prepune turista, to bi trebao biti problem tog kluba, a ne UEFA-e. Wenger i ostali treneri koji se zalažu za promjenu su u pravu, jer smjer u kojem nogomet ide sve više je orijentiran globalizaciji i komercijalizaciji, što posljedično sve više otapa prednost igranja na domaćem terenu i ako bi Pravilo ostalo na snazi, ubrzo bi se moglo dogoditi da gostujuće momčadi ustvari budu u prednosti. Promjenom bi se stavio naglasak na igru, a stadioni s odličnim navijačima koji bi davali veću prednost svojoj momčadi pružili bi elitnom nogometu draž koju danas sve rjeđe viđamo.

Zašto je pravilo pogotka u gostima zastarjelo - drugi dio
Prednost igranja druge utakmice na svom terenu; samo mit ili stvarna prednost? Kada bi upitali trenere i igrače koju utakmicu bi igrali pred svojim navijačima, gotovo svi bi odgovorili da je to druga. Tom logikom se vodi i UEFA te nakon grupne faze svojih natjecanja spomenutu „prednost“ dodjeluje momčadi koja je završila kao pobjednik skupine. No da li druga utakmica na domaćem stadionu zaista daje toliku prednost? Lionel Page i Katie Page u svom istraživanju 'The second leg home advantage: Evidence from European football cup competitions', koji je objavljen u Journal of Sports Sciences uhvatili su se u koštac s ...
Zašto je pravilo pogotka u gostima zastarjelo - drugi dio
Prednost igranja druge utakmice na svom terenu; samo mit ili ...
Pravilo nije uvedeno zbog putovanja, pa niti zbog publike kako su i prvom dijelu rekao. Domaći teren je u početku bio velika prednost jer tereni nisu bili standardizirani. Još uvijek stoji pravilo da teren može biti dužine od 90 do 120 metara - gradim, 30.9.18. 15:33, 0 0 0
i širine od 45 do 90 metara. Danas postoi posebno pravilo za međunarodne utakmice gdje su gabariti suženi / dužina 100 - 110 x 64 - 75). moguća odstupanja su znatno manja. Prije se momčadi isplatilo gubiti 2:0 i čekati kraj u gostima, s mišlju "imamo - gradim, 30.9.18. 15:37, 0 0 0
ih doma na našem širokom terenu s visokom travom" ( ili koja već kombinacija). Danas su svi tereni manje-više slični i iste kvalitete. Zato se smanjuje ta prednost domaćeg terena i dans je to manje-više čista psihologija. Prije to nije bio slučaj - gradim, 30.9.18. 15:40, 0 0 0
Mislim da je nemoguće odrediti koliko je utakmica odlučeno golovima u gostima, jer se to ne vidi nužno iz završnog rezultata. Evo, Dinamo - YB, je velikim dijelom odlučilo pravilo gola u gostima. 1:1 u švicarskoj, i kad pol sata prije kraja primiš - gradim, 30.9.18. 15:42, 0 0 0
doma za 1:2 i trebaš zabiti još dva, teško se vratiti. Ili Hrvatskai odlazak na SP 98 protiv Ukrajine. 2:0 iz Zagrebu, Bokšić zabije za 1:1 u Kijevu i možeš suditi kraj. Da nema gola u gostima, ta bi utakmica i u 80. minuti bila otvorena - gradim, 30.9.18. 15:44, 0 0 0
09/2018
Tribina hipoteza

Početkom rujna u Nyonu su se na tradicionalnom godišnjem sastanku okupili najelitniji klupski treneri kako bi s predstavnicima UEFA-e prokomentirali situaciju u elitnom klupskom nogometu i predstavili im svoje ideje. Za razliku od prijedloga vodećih ljudi konfederacija i vlasnika klubova, koji su gotovo pa uvijek vođeni financijskim motivima, prijedlozi trenera uvijek se kreću u smjeru poboljšanja nogometne igre i većinom budu smisleni. Ništa drugačije nije bilo ni ovoga puta, pa smo tako od UEFA-inog direktora za natjecanja Giorgia Marchettija mogli saznati da su treneri predložili dvije promjene. Prva se odnosila na implementaciju jednog datuma završetka prijelaznog roka za sve članice UEFA-a, a druga se odnosila na temu o kojoj ću u ovom članku govoriti, a to je ukidanje pravila „pogotka u gostima“ u UEFA-inim natjecanjima.

Arsene Wenger već je duže vremena zagovornik ideje o ukidanju tog pravila, argumentirajući kako je ono zastarjelo i kako u današnje vrijeme prednost domaćeg terena ne vrijedi onoliko koliko je to bio slučaj u prošlosti. Francuz je neslavno završio svoju vladavinu klubom iz sjevernog dijela Londona, ali dok su posljednjih nekoliko godina bacili sjenu na njegove prijašnje uspjehe, ne smije se zaboraviti da je Wenger bio jedan od najboljih off-field managera, držeći uzde svih aspekata vođenja kluba, te se njegove ideje nikada ne bi smjele olako odbaciti. Ovogodišnji susret u Nyonu dao nam je do znanja da nije sam u tom nastojanju i ostavljen je dojam kako se europski nogomet sve više približava ukidanju spomenutog pravila. Shodno tome, odlučio sam istražiti povijest tog pravila, različite varijacije koje se primjenjuju diljem svijeta, te analizirati prednosti i nedostatke koje određena varijacija donosi momčadima. Također, usporedit ću i prednost domaćeg terena u nogometu u odnosu na američke momčadske sportove, koji njeguju drukčija pravila. Za potrebe jasnoće, od sada pa nadalje spomenuto pravilo o pogotku u gostima spominjat ću jednostavno kao „Pravilo“. Pa krenimo od početka.

Okrutna večer u Rotterdamu

24. ožujka 1965. u četvrtfinalu Kupa pobjednika kupova susreli su se Liverpool i Koln. Preciznije rečeno, susreli su se po treći put u nešto više od mjesec dana. Ukupan rezultat nakon dvije utakmice bio je 0:0, a kako je tada bilo na snazi pravilo da se u tom slučaju igra treća utakmica na neutralnom terenu, Rotterdam je određen kao mjesto odluke. Nakon 90 minuta rezultat je bio 2:2 te je utakmica otišla u produžetke. U produžetku su mreže mirovale te ni nakon 300 minuta igre pobjednik nije bio određen. Kako pravilo pogotka u gostima tada još nije bilo na snazi, a razigravanje izvođenjem jedanaesteraca stiglo tek godinama poslije, o pobjedniku se odlučivalo bacanjem novčića. Nepreboljivo okrutan način određivanja pobjednika te večeri dosegao je još strašniju razinu.

Do završetka utakmice teren se pretvorio u jednu veliku kaljužu, te je potrebno bilo ne jedno – već dva bacanja novčića. Kako je i sam Ron Yeats, tadašnji kapetan Liverpoola, rekao, u prvom pokušaju novčić je pao na suprotnu stranu od one koju je on bio izabrao, no kako je teren bio neravan nagovorio je suca da ga baci ponovno, jer je novčić stao poprilično nakošeno. Belgijski djelitelj pravde ga je poslušao i ovoga puta je novčić pao na „pravu“ stranu, odvevši Liverpool u polufinale, a Koln neviđenom okrutnošću kući nakon 300 minuta u kojima su ostali neporaženi. Sljedeće sezone pravilo pogotka u gostima je ustanovljeno i premijerno implementirano u susretu osmine finala Kupa pobjednika kupova u kojem je mađarski Honved izbacio Duklu iz Praga ukupnim rezultatom 4:4.

Razlozi donošenja Pravila

Sredinom šezdesetih godina nogometom još uvijek nije upravljao novac. Naravno da su najbolji igrači imali najveće plaće te da su postojale privlačnije destinacije od nekih drugih i bolje lige od nekih drugih, no treneri su bili ti koji su svojim zamislima i inovacijama dovodili svoje momčadi do europskih uspjeha. Engleska liga nije bila ono što je danas, a najveći vizionari tog vremena radili su kao treneri diljem starog kontinenta, a ne samo u ligama koje mi danas poznajemo kao „lige petice“. Također, ona iskrena strast navijanja za svoj klub bila je mnogo izraženija u to vrijeme nego što je to slučaj danas, a „poligamni“ navijači, kako one današnje naziva Simon Kuper, bili su izuzetna rijetkost. Dukla bi u Budimpešti bila dočekana u mnogo neugodnijoj atmosferi nego što je to slučaj danas kada npr. Roma posjeti Santiago Bernabeu, te je utjecaj na psihu gostujućih igrača bio negativan, dok bi domaćima navijanje prepunog stadiona davalo još veći podstreh. Naravno da je i u današnje vrijeme sve to prisutno, no u puno manjoj mjeri.

Također, ni izazovi organizacijsko – finacncijske prirode nisu bili zanemarivi. Prometna infrastruktura bila je daleko od današnje te je put zahtijevao vrijeme, novac, a u konačnici bi neizbježno izazvao iscrpljenost kod igrača. UEFA je dakle došla do zaključka da su gostujući klubovi u nepovoljnijem položaju, te da bi pogotci postignuti na svom stadionu trebali vrijediti manje od onih koji su postignuti u gostima. Jer kao što se dobri domaćini potrude da im se gosti osjećaju kao kod kuće, tako bi i momčadi u svojoj „kući“ ugostili protivnike dajući im, striktno nominalno gledano, laganu prednost.

Zanimljivo je da CONMEBOL nije usvojio to pravilo sve do 2005., pa su tako susreti Copa Libertadores-a bili odlučivani izvođenjem jedanaesteraca ako bi ukupan rezultat nakon 180 minuta bio neodlučen. Najelitinije južnoameričko natjecanje, naime, do spomenute godine nije implementiralo niti produžetke. No o različitim implementacijama Pravila ili izostanka istih ćemo govoriti nešto kasnije.

Apsurdni slučajevi implementacije Pravila

Dakle razlozi na temelju kojih je Pravilo donešeno bili su svima (barem u Europi) jasni te je desetljećima taj sustav funkcionirao gotovo besprijekorno. Ipak, dva su se primjera izdvojila i dokazali manjkavost Pravila.

Prvi primjer odnosi se na relativno svjež događaj, a to je 3. pretkolo kvalifikacija za Ligu prvaka sezone 2014-15 i dvoboj Legije iz Varšave i Celtica. Poljaci su u prvoj utakmici potpuno nadigrali Škote i ispratili ih kući s 4:1, ali nisu se tu zaustavili. U uzvratu igranom u Glasgowu, Legija je još jednom pokazala nadmoć pobjedivši 2:0, što je ukupno iznosilo uvjerljivih 6:1. No Poljacima se pokrala pogreška i u uzvratu su na teren poslali suspendiranog Bartosza Bereszynskog. U tim slučajevima utakmica se registrira 3:0 za protivnika, što je u konkretno u ovoj situaciji značilo da je ukupan rezultat iznosio 4:4, a dalje je prošao Celtic zahvaljujući golu u gostima. Dakle momčad koja je pobijedila 6:1, pritom čak zabivši više pogodaka u gostima od protivnika, ispala je iz natjecanja na račun tehničke pogreške i Pravila.  

Pravilo o nemogućnosti igranja igrača koji je pod suspenzijom jedno je od temeljnih postulata „pravne“ uređenosti nogometnih natjecanja, koje je s apsolutnom opravdanošću donešeno iz očitih razloga, ali svi su osjetili da je Legiji nanešena ljudska nepravda. Jer niti je Bereszynski Messi, niti je Celtic, čak ni nakon poklona u vidu +5 gol razlike u odnosu na stvarnan rezultat, „postigao“ više pogodaka od Legije.

Za drugi primjer vratit ćemo se u sezonu 2002-03 i polufinale Lige prvaka između Milana i Intera. Gradski rivali igraju na istom stadionu i oboje imaju sličnu podršku u gradu. Također, oba kluba imaju slično bogatu povijest, pa čak i sličan globalni utjecaj. Uzevši u obzir da su u pitanju talijanske momčadi, već prije prvog susreta nazirala se potencijalno apsurdna situacija, koja se na kraju i dogodila. Prva utakmica u kojoj je službeni domaćin bio Milan završila je 0:0, dok je u drugoj rezultat bio 1:1. S obzirom da je Milan postigao pogodak kao „gost“, a Inter kao „domaćin“, rossoneri su bili ti koji su otputovali u Manchester te godine.

Replika na očiglednu nepravdu može biti činjenica da domaća momčad za svaku utakmicu na raspolaganje dobije mnogo veći broj ulaznica od gostujuće, što je i u ovoj situaciji bio slučaj. No problem nastaje kada se u obzir uzme broj ulaznica u slobodnoj prodaji, a do kojih gostujući navijači mogu doći jednako kao i domaći. Jednostavno, hendikep koji je gostujuća momčad imala u obje utakmice bio je praktički zanemariv, a zasigurno nedovoljan da bi pogodak ijedne strane vrijedio više od pogotka one druge.

Brazilci su to shvatili te je njihov domaći kup imao zanimljivu varijaciju sve do 2017. godine kada je pravilo gola u gostima u potpunosti ukinuto.

Copa do Brasil

Za razliku od Copa Libertadores-a, brazilski kup je još od svog osnutka 1989. uveo Pravilo, no s razlikom u tome što ono ne bi vrijedilo ako bi oba protivnika dolazili iz istog grada. Zanimljivo i poprilično progresivno pravilo čak i nije čudno za ovo natjecanje, pogotovo uzevši u obzir da je na snazi još jedno neobično pravilo koje se čini kao da je idejno nastalo iz neke arkadne igre. Naime, svaki susret se sastoji od dvije utakmice, osim ako jedna ekipa u prvoj ne pobjedi sa dva ili više golova razlike, čime automatski ostvaruje prolaz. Brazilska modifikacija Pravila dobro bi bila došla Interu te nesretne sezone i apsolutno ima smisla, no i ona ima svojih mana koje ću opisati uzevši stvarni primjer jednog gradskog „rivalvstva“, čiju ću važnost prenaglasiti i čak otići u krajnost za potrebe hipoteze.

Do prije par godina, dok je RNK Split još izgledao kao donekle ozbiljna momčad, u Splitu se četiri puta godišnje igao gradski derbi (ne računajući potencijalne kup utakmice). No, kako je navijačka skupina Splita bila praktički nepostojeća, bez obzira što je klub samo godinu dana mlađi od Hjaduka, crveni su svoje domaće utakmice igrali pred navijačima koji su u velikoj većini bili naklonjeni „bilima“. I sam sam prisustvovao utakmicama na Parku mladeži i nikada nije vladao dojam da je Split domaćin utakmice. Jednostavno, Hajduk je neprikosnoveni broj jedan u gradu pod Marjanom i nitko ne može doći niti blizu, a Crveni đavoli i ostali dugogodišnji simpatizeri crvenih nisu mogli parirati najmoćnijoj navijačkoj skupini u Hrvatskoj.

RNK Split danas nastupa u 3. HNL jug zahvaljujući malverzacijama njegovih vlasnika, ali kada se 2015. dogodila situacija u kojoj se splitski derbi igrao u polufinalu Hrvatskog kupa, RNK Split je bio u podređenoj poziciji u obje utakmice. To im nije smetalo jer su izbacili „bile“ i prošli u finale, ali kada bi se susret igrao u europskom natjecanju dobro bi im došlo da barem u jednoj od njih imaju na svojoj strani pravilo o golu u gostima. Ovaj primjer zasigurno nije izoliran te na neki način kontradiktira varijaciji koju su Brazilci uveli i stoga ne izgleda kao najbolje rješenje.

CONCACAF, AFC i engleski pokusni kunić zvan Liga kup

Zanimljiva varijacija Pravila pristuna je i u AFC-ovim natjecanjima te CONCACAF-ovoj Ligi prvaka, a posljedično je pronašla svoje mjesto i u MLS-u. U tim konfederacijama pravilo pogotka u gostima vrijedi, ali samo tijekom 180 minuta, odnosno do produžetaka. Kada utakmica ode u produžetke ničiji pogodak ne vrijedi više i u tih trideset minuta obje ekipe su u jednakom položaju. No jesu li zaista?

Logika je ta da ako bi se Pravilo odnosilo i na produžetke, onda bi momčad koja druga gostuje imala prednost na svojoj strani 120 minuta, za razliku od momčadi koja bi prvu utakmicu igrala kao gost i imala tu prednost samo 90 minuta. Umor koji kod igrača nastane kada utakmice ode preko uobičajenih vremenskih granica, a koja u teoriji poprilično izjednačava momčadi, također je jedan od argumenata.

No, koliko god ti argumenti bili valjani, postoji i drugo gledište. Opisanu situaciju može se promatrati i na način da momčad koja drugu utakmicu igra na domaćem terenu ima domaćinsku prednost 120 minuta, za razliku od momčadi koja prvu utakmicu igra kod kuće. Psihološki podstreh koji ti daju navijači, čije je navijanje u produžetcima još žešće, može pomoći momčadi da dobije dodatnu motivaciju i pronađe onu snagu u sebi koja inače ne bi bila prisutna.

Čini se poprilično logično da bi domaći teren u produžetcima trebao igrati još manju ulogu nego u regularnom dijelu, ponajviše zbog toga što momčadi u tom trenutku kreću od nule, dok pogodak gostujuće momčadi praktički vrijedi dva. No statistika Lige prvaka i Europske lige (i svih njenih inkarnacija) od sezone 1993-94, kada je najelitnije klupsko natjecanje ustanovljeno pod današnjim imenom, govori nam da su domaće momčadi u izrazitoj prednosti.

U spomenutom periodu ukupno 29 utakmica odlučeno je u produžetcima u Ligi prvaka. 19 je otišlo na stranu domaćina, a 10 na stranu gostiju (uključujući jednu u kojoj se u produžetku primijenilo Pravilo), što u omjeru iznosi 65.52 % naprema 34.48 %. 30 utakmica je odlučeno jedanaestercima, a tu omjer iznosi 56.67 % naprema 43.23 %. Nadmoć domaćina je evidentna, no uzorak je jako malen, stoga će nam situacija u drugom po kvaliteti europskom klupskom natjecanju malo bolje objelodaniti situaciju.

U istom tom periodu, u Kupu UEFA-e i Europskoj ligi 102 utakmice odlučene su u produžetcima. Ako u obzir uzmemo isključivo utakmice na koje se nije primjenjivalo Pravilo, odnosno one u kojima je bilo pobjednika, njih je bilo ukupno 86. 54 su otišle na stranu domaćina, a 32 na stranu gostiju, ili u postotcima 62.79 % : 37.21 %. No ako pridodamo preostalih 16 koje su otišle na stranu gostiju zahvaljujući Pravilu, omjer se poprilično izjednačava i iznosi 52.94 % naprema 47.06 %. (U oba slučaja u obzir sam uzeo sve utakmice koje su se igrale knockout sustavom, od prvog pretkola pa nadalje.)

Dakle, logično je zaključiti da Pravilo kompenzira hendikep s kojim se gosti očigledno susreću u produžetcima te je teško proturječiti logici koja se temelji na brojevima. No ipak, obje momčadi imaju priliku igrati i kod kuće i u gostima te izvoljevati pobjedu unutar 180 minuta, pa s obzirom na to dati jednoj momčadi prednost u vidu veće vrijednosti pogotka u kratkom periodu od trideset minuta, čini se previše, bez obzira što se time poništava hendikep s kojim se ta momčad evidentno susreće. To je pogotovo istina danas, kada su europske tribine prepune turista i fanova koji dolaze iz cijelog svijeta i koji su velikim dijelom „kazališna publika“. I dalje je psihološki aspekt, odnosno različita percepcija utakmica kod kuće i u gostima od strane igrača, te utjecaj publike na suca nemoguće zaobići, no u današnje vrijeme sve teže postaje opravdati situaciju u kojoj nečiji gol vrijedi više.

U engleskom Liga kupu je pak, sve do ove sezone, na snazi bilo pravilo 13.5 koje se temeljilo na spomenutim brojkama, ali koje se čini preprogresivno bez obzira na možda i najpravedniju primjenu. Naime, polufinalni susret engleskog Liga kupa igra se na dvije utakmice, s tim da pravilo pogotka u gostima nije postojalo do produžetaka. Dakle, ako bi prva utakmica završila 1:0 u korist jedne momčadi, a druga 3:2 u korist druge, ukupni rezultat bio je 3:3, a kako Pravilo u tih 180 minuta ne vrijedi, išlo se u produžetke. No ako bi u tih dodatnih trideset minuta rezultat i dalje bio neriješen, gost bi bio taj koji bi ostvario prolaz, zahvaljujući pravilu koje je glasilo da u produžetcima pravilo pogotka u gostima stupa na snagu. Da bolje pojasnim na već spomenutom hipotetskom primjeru: ako je nakon produžetaka rezultat i dalje 3:3, u finale prolazi momčad koja je postigla više pogodaka u gostima, isto kao i u slučaju da obje momčadi zabiju jednak broj pogodaka u produžetcima. Bolje rečeno, Pravilo se teoretski primjenjivalo i retroaktivno. Neobičan sustav, koji je kao što smo vidjeli na primjeru brojki iz europskih natjecanja imao smisla, ipak se čini poprilično osjetljiv za širu implementaciju, što je dokazalo i njegovo odbacivanje.

Najzanimljivije od svega je činjenica da je u ovom tisućljeću spomenuto pravilo samo jednom odlučilo pobjednika.

 

Zašto je pravilo pogotka u gostima zastarjelo - prvi dio
Početkom rujna u Nyonu su se na tradicionalnom godišnjem sastanku okupili najelitniji klupski treneri kako bi s predstavnicima UEFA-e prokomentirali situaciju u elitnom klupskom nogometu i predstavili im svoje ideje. Za razliku od prijedloga vodećih ljudi konfederacija i vlasnika klubova, koji su gotovo pa uvijek vođeni financijskim motivima, prijedlozi trenera uvijek se kreću u smjeru poboljšanja nogometne igre i većinom budu smisleni. Ništa drugačije nije bilo ni ovoga puta, pa smo tako od UEFA-inog direktora za natjecanja Giorgia Marchettija mogli saznati da su treneri predložili dvije promjene. Prva se odnosila na implementaciju jednog datuma završetka prijelaznog roka za sve članice ...
Zašto je pravilo pogotka u gostima zastarjelo - prvi dio
Početkom rujna u Nyonu su se na tradicionalnom godišnjem sastanku ...
Odlično odrađeno. Nije direktno vezano, no moram spomenuti - produžetci u dvije utakmice imaju veliku manu. Jedna momčad je u prvoj dobila crveni u devedesetoj, druga u drugoj. Potpuno identični scenarij koji stvara prednost jednima. - Sherpa, 30.9.18. 2:36, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.