Bateman

Kritikom do uspjeha
Reputacija
4
Bodova
86
Analiza
56
Ocjena
166
Anketa
148
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

02/2019
Tribina hipoteza

Racing Club, AZ Alkmaar, Sampdoria, Monaco i Manchester United. To su momčadi za koje je tijekom svoje karijere nastupao Sergio Romero, čovjek koji od 2014. godine nije imao status nominalno prvog vratara kluba čije je boje branio. S obzirom na stanje u današnjem nogometu u kojem su cifre za posljednje ljude obrane počele dosezati astronomske razine, pojmovi kao što su „zdrava konkurencija među vratarima“ davno su izgubili smisao, a dinamika na relaciji prvi vratar – drugi vratar postala je striktno definirana. Stoga možete postaviti pitanje zašto pišem tekst o čovjeku koji već četiri godine kruh zarađuje kao rezerva, te koji je taj status svjesno i potpisao dolaskom u Manchester United, a ja ću vam reći da je pitanje na mjestu. No na odgovor ćete ipak morati malo pričekati.

Romero je u Nizozemsku došao već s 20 godina i to nakon samo četiri seniorske utakmice u dresu Racinga. U AZ-u ga je dočekao Louis Van Gaal, a Argentinac mu se već nakon druge utakmice nametnuo kao prvi izbor. Naredne sezone je mjesto prvog vratara i zacementirao, te je u jednom periodu uspio izdržati 950 minuta bez primljenog gola. Ubrzo je zaradio interes mnogih europskih velikana, ali je odlučio ostati u Alkmaaru. Već u to vrijeme južnoamerički temperament počeo je izlaziti na vidjelo, pa se tako jednom prilikom, nakon pogreške koja je njegovu momčad stajala ispadanja iz kupa, obračunao s vratima i zidovima svlačionice, zaradivši pritom prijelom šake koji ga je udaljio s terena u ključnom dijelu sezone.

U ljeto 2011. Argentinac se tadašnjem treneru Gertjanu Verbeeku zamjerio zbog toga što se po završetku Copa Americe nije vratio u klub na vrijeme, te je ubrzo odlučio svoju karijeru nastaviti negdje drugdje. No na njegovu žalost, to sada nije bio Juventus ili Bayern, već Sampdoria koja je tada nastupala u Seriji B. Odmah sljedeće sezone klub iz Genoe vratio se među elitu, a Romero se nakon sezone u Seriji A odlučio okušati u francuskoj ligi, točnije u Monacu, u koji je došao na jednogodišnju posudbu. Tamo se nije uspio izboriti za startnu poziciju pored Danijela Subašića kojemu je Ranieri vjerovao, ali i koji je usto bio u dobroj formi, no zahvaljujući starim zaslugama zadržao je mjesto argentinskog broja jedan na nadolazećem svjetskom prvenstvu u Brazilu.

Na njemu je Romero pomogao svojoj momčadi domoći se finala, sačuvavši svoju mrežu u sve tri utakmice knockout faze, pritom obranivši dva jedanaesterca u polufinalnom raspucavanju protiv Nizozemske. U finalu protiv Njemačke također je izgurao regularni period bez primljenog pogotka, a kapitulirao je tek u 113. minuti utakmice, kada ga je Mario Gotze matirao i Njemačkoj donio naslov. Po povratku u Sampdoriju, Argentinac je ostao prikovan za klupu, a nakon što mu je u proljeće 2015. istekao ugovor s talijanskim klubom, potpisao je za Manchester United gdje ga je dočekao njegov stari poznanik Louis Van Gaal.

Na Old Trafford je došao svjestan toga da je De Gea nedodirljiv, te da će ponovno biti prisiljen promatrati utakmice s klupe i zadovoljiti se mrvicama. Istina, u to vrijeme je postojala šansa da De Gea ode u Real, ali Romero je vjerojatno bio svjestan da se čak ni u tom slučaju na njega ne bi računalo kao na prvu opciju. Vratar čija se karijera nije odvila u smjeru u kojem je potencijalno mogla uvijek se činio predobar za biti rezerva, te se moglo pretpostaviti da će sporadično dobivati minutažu u manje važnim natjecanjima. Tako je i bilo, a Romero je svaki put kada bi mu se ukazalo povjerenje, to povjerenje i opravdao.

U tri i pol sezone, koliko je do sada proveo u Manchesteru, Romero je započeo 42 utakmice, a pritom je primio 20 pogodaka i zabilježio 27 netaknutih mreža. U tom segmentu je postao najuspješniji vratar u povijesti Manchester Uniteda (koji je nastupio u barem tri utakmice), odigravši 64.29 % utakmica bez primljenog pogotka. Također, na golu Uniteda nikada nije primio više od dva pogotka na jednom susretu, a i to mu se dogodilo samo četiri puta. U FA kupu je zabilježio 9 clean sheetova u 11 utakmica, a u Premier ligi 6 u 7 odigranih utakmica.

Također je on bio taj koji je branio vrata Uniteda u njihovom uspješnom pohodu na Europsku ligu u sezoni 2016/17., te je u 12 utakmica u kojima je nastupio (uključujući finale) primio samo četiri pogotka. Svaki put kada bi stao između vratnica odisao je sigurnošću, a uz dobru igru nogom kojoj je dobrano kumovao rani dolazak u Eredivisie i treniranje pod paskom Van Gaala, Romero je djelovao kao kompletan vratar. Također, postoji jedna zanimljivost koja nam otkriva njegovu možda i najveću kvalitetu – dobro postavljanje i kretanje na golu, a to je podatak da je u 42 utakmice samo tri gola primio udarcem izvan šesnaest metara, od čega je jedan došao direktno iz slobodnog udarca.

Ako pogledamo njegove obrane udaraca, uočavamo uzorak koji se ponavlja. Plasirane udarce brani hvatanjem nakon dolaska na loptu kretnjom umjesto atraktivnim "paradama" koje su većinom korištene od strane vratara, dok one jačeg intenziteta odbija dlanovima. Situacije u kojima Romero udarce brani vršcima prstiju gotovo da i ne postoje, a sve iz razloga što mu njegovo izvanredno postavljanje i fantastična koordinacija na relaciji oči-noge osiguravaju dolazak u gotovo savršeni položaj za branjenje udaraca i pravovremenu reakciju.

Također, ima tendenciju postavljati se vrlo blizu vrha peterca, čak i u situacijama u kojima udarci dolaze iz velike daljine, što protivničkim igračima značajno skraćuje kut. A kako udarci iz većih daljina gotovo uvijek budu snažni, punom nogom, rizik od toga da ga lopta preleti vrlo je malen, bez obzira na činjenicu što Argentinac nije posebno visok (192 cm), posebno kada u kontekst stavimo i njegov već spomenuti dobar rad nogu.

Iako mu karijera nije dosegnula visine koje je potencijalno mogla i priskrbila mu status elitnog vratara, ne može se reći da je ona bila neuspješna, a niti da je tijekom nje bio posebno podcjenjivan. 96 nastupa za nacionalnu vrstu, s kojom je osvojio olimpijsko zlato, te jedno svjetsko i dva kontinentalna srebra, nipošto nisu zanemariva postignuća, a pribrojimo li tu i Europsku ligu u sezoni u kojoj je ona Unitedu očajnički trebala kako bi osigurali povratak u Ligu prvaka, njegova karijera poprima respektabilne obrise. Jose Mourinho je imao potpuno povjerenje u njega za vrijeme spomenute europske kampanje, bez obzira na to što je De Gea i tada bio jedan od najboljih vratara na svijetu, a David James je prije nekoliko godina jednom prilikom izjavio kako smatra da je Romero bolji vratar od De Gee. Ako ćemo biti iskreni, ta je izjava u najmanju ruku pretjerana, ali baca svjetlo na to kakav status Argentinac uživa među kolegama i trenerima.

Rezervni vratari nerijetko budu slavljeni kada se slijedom nepredviđenih okolnosti nađu bačeni u vatru i iz nje izađu kao heroji, ali to većinom bude ograničeno na period od jedne ili par utakmica. Ili pak, ti golmani dobiju ključeve vrata svoje momčadi na neodređeno ako dobro iskoriste priliku koja im se ukaže uslijed ozljede dotadašnjeg broja jedan ili njegovih kontinuiranih loših predstava. No biti konstantno na vrhunskoj razini u 42 utakmice rascjepkane kroz period dulji od tri i pol godine i to na elitnoj razini, gotovo da je neviđeno, jer izostanak kontinuiteta ali i manjak samopouzdanja koji je prisutan kod pričuvnih vratara rijetko izvlači ono najbolje iz njih u takvim situacijama.

Stoga, i da do kraja svoje karijere više nigdje ne ugrabi status prvog vratara, Romerovo ime bit će zapisano u povijesti kluba s Old Trafforda, te će ostati zapamćen kao vjerojatno najbolji, a zasigurno najkonstantniji pričuvni vratar svoje generacije, što zaslužuje ogroman respekt.

I to je razlog zbog kojeg pišem ovaj tekst.

Čuvar iz sjene
Racing Club, AZ Alkmaar, Sampdoria, Monaco i Manchester United. To su momčadi za koje je tijekom svoje karijere nastupao Sergio Romero, čovjek koji od 2014. godine nije imao status nominalno prvog vratara kluba čije je boje branio. S obzirom na stanje u današnjem nogometu u kojem su cifre za posljednje ljude obrane počele dosezati astronomske razine, pojmovi kao što su „zdrava konkurencija među vratarima“ davno su izgubili smisao, a dinamika na relaciji prvi vratar – drugi vratar postala je striktno definirana. Stoga možete postaviti pitanje zašto pišem tekst o čovjeku koji već četiri godine kruh zarađuje kao rezerva, te koji ...
Čuvar iz sjene
Racing Club, AZ Alkmaar, Sampdoria, Monaco i Manchester United. To ...
02/2019
Liga prvaka: tko prolazi u četvrtfinale?

Mnogi su od susreta Liverpool - Bayern očekivali golijadu, pogotovo kada je Klopp najavio sastav u kojem su zadnju liniju trebali činiti Alexander-Arnold, Fabinho, Matip i Robertson, ali utakmica na Anfieldu završila je 0:0. No to u ovom slučaju ne znači da je ona bila dosadna ili nekvalitetna, to samo znači da su oba trenera odradila izvrstan posao. Jer kao što su Gianni Brera i Annibale Frossi znali govoriti: „Savršena utakmica je ona koja završi 0:0.“ Taj stav kreće od premise da čak i najbolje izvedena napadačka akcija može biti zaustavljena pravilnom i dobro izvedenom obrambenom reakcijom, a iako ova utakmica možda nije bila u tom kontekstu savršena, jer su obje momčadi imale sitnih grešaka, ukupno dva udarca u okvir odaju dojam da je bila jako blizu toga.

Obje momčadi su implementirale visoki presing na protivničku zadnju liniju, što je na početku utakmice dovelo do kardinalnih pogrešaka u distribuciji kod obojice vratara. No Alisson i Neuer su se vrlo brzo naviknuli na situaciju, te su obojica (a pogotovo Neuer) nerijetko služili kao ispušni ventil svojoj momčadi, prebacujući težište igre. Nijemac je posebno bio dobar u tome, te je imao 43 točna dodavanja, što je bio ukupno deveti po redu najveći broj na utakmici. To je dovelo do vrlo visokog tempa utakmice, pa je svaki pokušaj duže izgradnje napada startu bio osuđen na propast, a gotovo bi se moglo reći da je tempo igre momčadi u posjedu diktirala protivnička momčad.

Obzirom da su obje ekipe konstantno vršile pritisak i pokušavale osvojiti loptu u protivničkoj trećini, to je značilo da će utakmicu odlučiti ili pogreška u obrani ili dobar individualni potez. U prvom poluvremenu smo vidjeli par pogrešaka od strane Liverpoolovih braniča, točnije Robertsona i Fabinha, koji u nekoliko navrata kao da je zaboravio da ne igra na poziciji veznog igrača, no Bayern te darovane polu-šanse nije znao iskoristiti. Obje momčadi su očekivano zatvorile sredinu terena, pa su individualni prodori trebali doći s krilnih pozicija. Stoga smo vidjeli popriličan broj duela po bokovima na obje strane, a Bayern se u većini slučajeva fokusirao na lijevu na kojoj je Kovač identificirao Liverpoolovog desnog beka kao najslabiju kariku. Ipak, Kingsley Coman, koji je trebao imati mismatch na toj strani, nije se proslavio, te je uz 0 uspješnih driblinga, 8 izgubljenih lopti i 1 osvojen duel od njih 11 u kojima je sudjelovao bio možda i najlošiji pojedinac utakmice.

Puno bolja nisu bila ni Liverpoolova krila, pa je tako Mane izrastao u jednog od tragičara jer nije iskoristio najbolju priliku na utakmici, a njegovi uspješni driblinzi nisu se pretvorili u ništa opipljivo. Salah je također po ulasku u protivnički šesnaesterac većinom bezidejno gubio loptu, a sve je to kroz brojke izgledalo tako da je Senegalac imao 6/17 uspješnih driblinga, a Egipćanin 3/7, dok su obojica osam puta gubili posjed. No razlog tome nije bio samo u njima, već i u nečemu drugom, točnije, Bayernovoj obrani.

Bavarci su prezentirali vjerojatno najbolju obrambenu predstavu pod Kovačem, zaustavivši Liverpool na najbolji mogući način. Visokim presingom su onemogućili Redsima izlaz preko sredine, a situacije u kojima bi Henderson uspio pronaći direktan put do Firmina i stvoriti situaciju 4v4 bile su iznimno rijetke. Bayern također nije dopuštao kontre niti je ostavljao mnogo prostora Salahu i Maneu, a u situaciji u kojoj bek Liverpoola ne bi radio overlap, krilni igrač bi bio dupliran, što je gostima osiguralo da čak i u slučaju uspješnog driblinga opasnost bude svedena na minimum. Tako iz statistike možemo vidjeti da je Bayern bio izuzetno uspješan u presijecanju lopti i otklanjanju opasnosti.

S druge strane, Liverpool je uspio u naumu da protivnika drži u neugodnosti, ali zahvaljujući dobroj kombinatorici, igrači Bayerna bi se u pravilu izvlačili iz visokog presinga i uspijevali bez preskakanja igre doći u protivničku trećinu. U nekim, pak, situacijama gosti su bili prisiljeni tražiti Lewandowskog u dubinu, a Fabinho je tu pokazivao očekivane nesigurnosti. No u duelima i postavljanju u bloku, Brazilac je odradio svoj posao bez većih poteškoća.

Bez obzira na dobru i igru Liverpoola u fazi obrane, bilo je prostora da Kovačeva momčad ozbiljnije zaprijeti, a taj prostor se naročito otvarao na desnoj strani na kojoj su Kimmich i Gnabry nalazili načina kako zaobići Robertsona koji nije odigrao utakmicu iz snova. A ako tu pridodamo i već uobičajeni Maneov nedostatak discipline u obrani, ostaje dojam da je Bayern to mogao i bolje iskoristiti. Ipak, hrvatski strateg na klupi Bavaraca bio je svjestan da bi mu se preveliki rizik mogao obiti o glavu, jer se Liverpool hrani prostorom koji protivnici ostavljaju otvorenim nakon izgubljene lopte, pa se vodio onom: „Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.“ A vrabac u obliku 0:0 na Anfieldu nije bilo kakav vrabac.

Stoga ne čudi što nakon prvog poluvremena u kojem su momčadi pokazale dobru igru i visoki tempo, s nekoliko prilika, ni u drugom poluvremenu nismo vidjeli pogotke, već još zatvoreniju utakmicu. Dojam je da su treneri uočili svoje pogreške i prvenstveno ih odlučili ispraviti, ne vodeći previše računa o tome kako iskoristiti one protivničke i tako svjesno donijeli odluku kako će se susret u potpunosti odlučivati u Munchenu. A tamo će šanse biti gotovo podjednake. Jer ako je Bayern uspio zadržati Liverpool bez pogotka na uzavrelom Anfieldu, nema razloga da nešto slično ne može ponoviti na svojoj Allianz Areni, iako se u obzir moraju uzeti dvije važne stvari – domaćini će u toj utakmici biti bez kartoniranog Kimmicha, dok će se gostima vratiti trenutno možda i najbolji stoper svijeta Virgil van Dijk.

Na kraju dana, u Liverpoolu mogu biti nezadovoljni što domaći teren nisu iskoristili kako bi ostvarili pobjedu i doveli se u komotniju situaciju pred put u Munchen, ali isto tako mogu s optimizmom dočekati uzvrat znajući da su ipak prikazali konkretniju igru. S druge strane, Kovač može biti zadovoljan što je njegova momčad pružila odličnu obrambenu predstavu i zaustavila jedan od najpotentnijih napada kontinenta, a u klubu mogu biti sretni što se razne nesuglasice na relaciji trener-igrači kojima nema kraja, nisu odrazile na rezultat.

Obojica trenera pokazala su kako odigrati „savršenu utakmicu“, sada nam preostaje za vidjeti tko će bolje odigrati onu „nesavršenu“.

Skoro pa "savršena utakmica"
Mnogi su od susreta Liverpool - Bayern očekivali golijadu, pogotovo kada je Klopp najavio sastav u kojem su zadnju liniju trebali činiti Alexander-Arnold, Fabinho, Matip i Robertson, ali utakmica na Anfieldu završila je 0:0. No to u ovom slučaju ne znači da je ona bila dosadna ili nekvalitetna, to samo znači da su oba trenera odradila izvrstan posao. Jer kao što su Gianni Brera i Annibale Frossi znali govoriti: „Savršena utakmica je ona koja završi 0:0.“ Taj stav kreće od premise da čak i najbolje izvedena napadačka akcija može biti zaustavljena pravilnom i dobro izvedenom obrambenom reakcijom, a iako ova ...
Skoro pa "savršena utakmica"
Mnogi su od susreta Liverpool - Bayern očekivali golijadu, pogotovo ...
02/2019
Liga prvaka: tko prolazi u četvrtfinale?

U odnosu na prosinac u kojem su saznali da će se susresti u osmini finala, Tottenham i Borussia dočekali su međusobni susret u mnogo nezavidnijim pozicijama. Domaćini su ostali bez Kanea, Allija i Diera, dok su gosti uz iste probleme, odnosno izostanak Marca Reusa, na leđima nosili i teret dva nevjerojatno izgubljena boda u subotnjoj utakmici protiv Hoffenheima nakon koje se njihova prednost u domaćem prvenstvu smanjila. S obzirom na izostanke ključnih igrača s obje strane i uspješnu Borussijinu sezonu, gotovo nitko nije smatrao Tottenham izrazitim favoritom, već im je davana lagan prednost. No sinoć su Spursi apsolutno izdominirali goste iz Njemačke i pobjedom od 3:0 gotovo već osigurali prolaz u četvrtfinale najelitnijeg klupskog natjecanja.

Pochettino je izveo svoju momčad u formaciji 3-4-1-2, s Lucasom i Sonom u vrhu napada i Vertonghenom na lijevoj strani, što je bilo poprilično iznenađenje. Son je bio centralna točka gotovo svakog Tottenhamovog napada i ujedno jedan od najboljih igrača na terenu, a Eriksen je već standardno držao konce igre svoje momčadi, sudjelujući u presingu, upošljavajući suigrače i otvarajući im prostor svojim kretnjama.

No ipak je netko drugi ponio titulu igrača utakmice, a to je bio Jan Vertonghen. Čovjek kojeg je Pochettino postavio na poziciju lijevog bočnog i povjerio mu nekarakteristično ofenzivne zadatke odgovorio je fantastičnom asistencijom i još boljim pogotkom, te je također imao četiri uspješna driblinga (najviše), četiri presječene lopte (uz Foytha najviše) i samo jednu izgubljenu loptu uz 86% točnih dodavanja.

To je bio još jedan dokaz koliko je Tottenhamova momčad uigrana i kako izostanak novih lica u momčadi može donijeti i poneku pozitivnu posljedicu. Cijelu utakmicu domaćini su izgledali kao fino uštiman stroj, bez izražene najslabije karike. Kontrolirali su posjed i odličnom pozicijskom igrom konstantno držali goste na oprezu, dok su one prave šanse tražili iz osvojene lopte nakon visokog presinga koji nije opadao čak ni u sudačkoj nadoknadi. Na taj način je pao i prvi pogodak Spursa - nakon odlično postavljenog visokog presinga i osvojene lopte, Vertonghen je „beckhamovskim“ ubačajem pronašao Sona koji je fantastičnom kretnjom prevario svog čuvara i bez većih poteškoća pospremio loptu u mrežu. Činjenica da se Belgijac pred kraj utakmice i sam našao na drugom kraju vrlo slične akcije došla mu je kao svojevrsna nagrada za sve ono što je do tada učinio, a proslava pogotka u stilu Supermana priličila je njegovoj predstavi.

Borussia je svoje šanse tražila iz tranzicije i to pretežito preko bokova, a u prvom poluvemenu to je donekle i funkcioniralo, jer je mladi Jadon Sancho Tottenhamovom stoperskom trojcu stvarao probleme ulascima iza leđa. No srećom po domaćine, damage control posljednje linije bio je na zavidnoj razini, te bi Alderweireld i Sanchez uspijevali barem usporiti Sancha dok se ostatak momčadi ne bi vratio. Gosti nisu imali rješenja protiv postavljene obrane, pa smo tako od njih vidjeli samo nekoliko bezopasnih udaraca iz daljine, dok im je najbolja prilika bila Zagaduov udarac glavom nakon ubačaja kojeg je Lloris odlično obranio.

Favre se nadao da će Sancho i Pulisic uspjeti stvoriti probleme Tottenhamovoj obrani u situacijama 1 na 1, no suočio se s neugodnom istinom da treća momčad Premier lige nije isto što i treća momčad Bundeslige, te je shvatio da snaga Tottenhama ne leži samo u dobroj organizaciji, već i u individualnoj kvaliteti pojedinaca koji je sačinjavaju. Stoga je spomenuti krilni dvojac imao samo po jedan uspješan dribling u protivničkoj trećini, dok je Gotze bio gotovo nevidjiv.    

S druge strane, Son je odlično koristio međuprostor, a Eriksen je njegove ulaske prepoznavao gotovo telepatski i pravovremeno ga upošljavao. Dortmund to nije uspijevao braniti, ponajprije zato što bi u određenim situacijama pomalo naivno i brzopleto krenuli u zatvaranje Eriksena, te bi iz te pomalo „sve ili ništa“ reakcije većinom izlazili bez ičega.

Malo tko je mogao zamisliti da će Spursi bez Kanea i Allija na ovaj način izdominirati utakmicom, ali Pochettino nam je pokazao zašto ga se smatra jednim od najboljih trenera na svijetu. Argentinac je od Tottenhama napravio momčad koja iznimno rijetko oscilira i koja svaki izostanak može gotovo u potpunosti zamaskirati, te koja kao da se svim silama trudi dokazati da je izostanak aktivnosti na tržištu u potpunosti opravdan. Međusobno razumijevanje igrača na terenu pruža mogućnost mijenjanja formacije i uloga unutar nje, a to pak Pochettinu u mnogočemu olakšava taktičku prilagodbu protivniku. On je toga svjestan i iz tog razloga se ni ne žali na manjak pojačanja, iako bi ona adekvatna gotovo sigurno podigla momčad na višu razinu.

Borussia je u susret ušla s gotovo podjednakim šansama za prolaz kao i Tottenham, ali nakon sinoćnje utakmice postavlja se pitanje da li je takva konstatacija bila točna ili su njihove realne mogućnosti bile precijenjene. Tottenham je često podcjenjivan, a većinom iz razloga što su u ključnim trenucima znali zakazati i dopustiti neočekivane poraze, no na svaki „normalni“ dan Spursi se mogu nositi gotovo s bilo kim, a pogotovo s momčadi kao Borussia koja im nije komplementarna u kontekstu individualne kvalitete. 

Favreova momčad ove sezone igra jako dobar nogomet, ali iako su vodeći u domaćem prvenstvu i iako Bayern ne može uspostaviti kontinuitet dobrih igara, i dalje nisu favoriti za osvajanje. Razlog tome je taktika koja se dijelom temelji na pretpostavci da će na određenom dijelu terena imati mismatch ili da će jednostavno protivnik u nekom dijelu igre zakazati, a to je pogotovo slučaju kada im je protivnik neka vrhunska momčad. Uz to, vrlo mlada i neiskusna obrana teško se nosi s elitnim igračima, kao što smo to mogli vidjeli i sinoć. Stoga iako mnogo obećava, ova Borussijina momčad još nije dosegla elitnu razinu, a visok poraz od Tottenhama, koliko god on bio neočekivan, ipak se čini kao realnost.

Favre i Borussia zaslužuju sve pohvale za dosadašnji dio sezone, ali prošla su vremena kada je engleskim nogometom vladala „europska kriza“, a njemački klubovi ulazili u međusobne dvoboje kao favoriti. Danas možemo reći kako se Bayern i Borussia vjerojatno ne bi našli među top 4 momčadi Premier lige, a dobar nogomet koji možemo vidjeti u Bundesligi ipak je samo to. Borussia je sinoć to shvatila na teži način, i iako je ostalo još devedeset minuta za odigrati, pobjeda od četiri razlike teško je zamisliva protiv taktičkog majstora kakav je Mauricio Pochettino.

Izgubljeni u prijevodu
U odnosu na prosinac u kojem su saznali da će se susresti u osmini finala, Tottenham i Borussia dočekali su međusobni susret u mnogo nezavidnijim pozicijama. Domaćini su ostali bez Kanea, Allija i Diera, dok su gosti uz iste probleme, odnosno izostanak Marca Reusa, na leđima nosili i teret dva nevjerojatno izgubljena boda u subotnjoj utakmici protiv Hoffenheima nakon koje se njihova prednost u domaćem prvenstvu smanjila. S obzirom na izostanke ključnih igrača s obje strane i uspješnu Borussijinu sezonu, gotovo nitko nije smatrao Tottenham izrazitim favoritom, već im je davana lagan prednost. No sinoć su Spursi apsolutno izdominirali goste ...
Izgubljeni u prijevodu
U odnosu na prosinac u kojem su saznali da će ...
02/2019
Tko je trenutno najbliži 4. poziciji u Premier League?

Nakon nezasluženog otkaza koji su Claudeu Puelu uručili u ljeto 2017., Southampton se našao u krizi koja je trajala sve donedavno. Mark Hughes je prošle sezone uspio spasiti klub s juga Engleske od ispadanja u niži rang, nakon što ga je u tu situaciju doveo Mauricio Pellegrino, no ove sezone Velšanin je u 14 prvenstvenih utakmica uspio ostvariti samo jednu pobjedu, te je uprava kluba odlučila poduzeti nešto prije negoli bude prekasno.

Poslije Hughesa, koji je u osam mjeseci na klupi „Saintsa“ zabilježio sve skupa tri pobjede, uprava Southamptona vratila se dobrim navikama te uzde momčadi dala u ruke Ralpha Hasenhuttla. Austrijanac koji je radio odličan posao u Ingolstadtu ipak je najpoznatiji kao čovjek koji je Leipzig doveo do drugog mjesta Bundeslige i nastupa u Ligi prvaka, stoga su navijači odluku o njegovom ustoličenju razumljivo dočekali s oduševljenjem. U klubu je svanulo sunce te se javila nada da će Hasenhuttl, kao i Pochettino i Koeman prije njega, sa sobom donijeti svježe ideje i rezultat, a on je već u kratkom roku potvrdio da će to zaista biti tako.

Mark Hughes nikada nije bio posebno inovativan trener niti su njegove momčadi gajile  prepoznatljiv stil igre, a ništa drugačijim nije se pokazao ni za vrijeme epizode u Southamptonu. Ove sezone Southampton je pod njim postigao 12 pogodaka u 14 ligaških utakmica, a za to vrijeme su ispalili 208 udaraca na gol, od čega 68 u okvir. Ako to usporedimo s devet utakmica koje je Hasenhuttl vodio (Cardiff neću računati, iz razloga što je to bila njegova prva utakmica na klupi Southamptona, a koja je na svaki mogući način bila suprotnost onome što je Austrijanac želio i uspostavio već od sljedeće utakmice), vidimo da je Southampton u tom periodu postigao dva pogotka više, dok je gotovo polovica njihovih udaraca završavala unutar okvira. „Saintsi“ sada u prosjeku upućuju manje udaraca na gol, ali istovremeno više u okvir, zabijaju gotovo dvostruko više golova u prosjeku, dok im za pogodak treba 6.35 udaraca, za razliku od prvih 14 ovosezonskih utakmica pod Hughesom u kojima im je bilo potrebno preko 17. Ukratko rečeno, Southampton sada igra efikasniji nogomet s jasnom vizijom. 

Klub koji je poznat po izvozu domaćih talenata debelo se oslanja upravo na mlade snage, čije su pak najveće kvalitete agresivnost, trka i taktička disciplina. Hasenhuttl se nikada nije plašio dati priliku mladim igračima, a njegove trening metode i naglasak na specifične taktičke mehanizme dobro leže takvom tipu igrača. Odmah po dolasku je otpisao Cedrica Soaresa koji je otišao na posudbu u Inter, a na pozicije wing backova postavio 23-godišnjeg Targetta i 19-godišnjeg Valeryja. Ovosezonska novopridošlica Mohamed Elyounoussi također je pao u drugi plan, kao i Gabbiadini, dok je Austin odmah nakon utakmice s Cardiffom preseljen na klupu. Napadački dvojac sada čine Ings i Redmond, koji je ujedno i ključni igrač u fazi napada, a formacija u kojoj gledamo Southampton je 3-3-2-2, odnosno 3-4-2-1 kada očekuju da će biti u podređenom položaju.

Obje formacije su jako slične, jer u oba slučaja napadači i vezni igrači tvore uski „peterokut“ pomoću kojeg kontroliraju lopte kroz sredinu i tjeraju protivnika da traži igru preko bokova, dok je razlika jedino u fazi obrane u kojoj kod 3-4-2-1 dva zadnja vezna pomažu održavati obrambenu liniju stabilnom, odnosno nije im primarni zadatak što prije oduzeti loptu.

U fazi napada Hasenhuttl inzistira na direktnom pristupu, što znači da lopta nerijetko ide od stopera u protivničku trećinu, bilo to na Redmonda koji se spušta i zatim odigrava iz prve ili u obliku visoke lopte čiji odbijanac očekuje neki od veznih igrača koji na taj način pokušava stvoriti priliku. Druga varijanta je spuštanje jednog od veznih igrača po loptu, te traženje jednog od wing backova.

Po izgubljenom posjedu igrači odmah vrše organizirani presing, ostavljajući protivnika bez mogućnosti da prebaci težište igre na suprotnu stranu, a slučaju duge lopte ili dodavanja kroz sredinu obrambeni igrači presijecaju loptu ili u krajnjem slučaju rade prekršaj.

Takva nogometna filozofija pretpostavlja da posjed neće biti na strani Hasenhuttlove momčadi, stoga ne čudi podatak da je lopta u nogama njegovih igrača u prosjeku 38% vremena, dok je postotak točnih dodavanja također nizak (u prosjeku oko 69%). Sve te brojke pod Hughesom su bile zamjetno veće, no kao što smo svjedočili, nisu donijele ništa opipljivo. Presing na protivničku zadnju liniju bio je prisutan i kod njega, no nakon što bi protivnik izašao preko sredine, pritisak bi opao. Hasenhuttl inzistira na zatvaranju sredine terena, kako bi protivnika prisilio na građenje napada preko bokova, a što u velikoj većini slučajeva služi kao okidač za presing.

Southampton se brani u klasičnom 5-3-2, a pritiska se u većini slučajeva rješavaju ispucavanjem lopte umjesto iznošenja kroz kratka dodavanja. U tom segmentu Hasenhuttl je također transformirao momčad, pa Southampton sada u prosjeku zabilježava 36 clearancea po utakmici, što je za 11 više nego što je to bio slučaj ove sezone za vrijeme Hughesa. U isto vrijeme njihovi protivnici imaju 15 clearancea po utakmici, za razliku od dosadašnjih 26, što ukazuje na dvije stvari. Prva je ta da Southampton dolazi u manje izglednih prilika, a druga je ta da napade nastoje završiti na što bezbolniji način. Odnosno udarcem ili dubinskom loptom u prostor, kako bi u slučaju neuspjeha opasnost od kontre ili polukontre bila minimalna.

Hasenhuttl je u kratkom vremenu od momčadi uspio dobiti točno ono što je tražio, a to se očituje i u rezultatima. 15 osvojenih bodova iz deset utakmica u kojima su se susreli između ostalog s Arsenalom, Chelseajem i Cityjem, najava su vedrijih dana na St. Mary`s-u, a borba za opstanak već se sada čini kao prošlost.

U financijski moćnom Leipzigu Austrijanac je u većinu utakmica ulazio kao favorit, te je sukladno tome taktički pristup bio prilagođen nametnutoj ulozi. U nemjerljivo konkurentnijoj ligi u kojoj je Southampton jedna od slabijih momčadi, Hasenhuttl je pak primoran igrati oportunističkiji nogomet. Southampton nema sredstava s kojima bi se borio za sam vrh engleskog nogometa, već su prisiljeni ciljati na status stabilnog prvoligaša, a s obzirom na konkurentnost Premier lige i za takav je poduhvat potrebno imati jasan plan i viziju. Hasenhuttl ih ima i može se slobodno već sada reći da odgovaraju momčadi koju je dobio na vođenje. Manjak sirovog talenta i tehničkih sposobnosti uvijek se djelomično može nadoknaditi velikom količinom trke, visokim tempom i taktičkom disciplinom, a to je upravo ono na čemu austrijski strateg temelji svoju filozofiju.

Southamptonova momčad druga je po redu najmlađa u ligi s prosjekom od 24,9 godina, a takvoj skupini igrača uvijek je lakše nametnuti nove metode treninga i priprema za utakmicu. Nerealno bi bilo očekivati da će Hasenhuttl napraviti čudo s ovom ekipom, ali će joj gotovo sigurno donijeti stabilnost u igri i rezultatski kontinuitet. S obzirom na to da je Austrijanac bio jedan od kandidata za klupu Arsenala nakon odlaska Wengera, za očekivati je njegov odlazak u neki veći klub u budućnosti. Ali dok se to ne dogodi navijači Southamptona mogu biti mirni uz spoznaju da će njihova momčad ponovno biti nepoželjan protivnik i da će im donijeti mnoge radosne trenutke.

Nakon mučne sezone i pol Ralph Hasenhuttl vratio je Southampton u život, život koji se svakom utakmicom čini sve ljepši.

"Mala koliba za zečeve" na jugu Engleske
Nakon nezasluženog otkaza koji su Claudeu Puelu uručili u ljeto 2017., Southampton se našao u krizi koja je trajala sve donedavno. Mark Hughes je prošle sezone uspio spasiti klub s juga Engleske od ispadanja u niži rang, nakon što ga je u tu situaciju doveo Mauricio Pellegrino, no ove sezone Velšanin je u 14 prvenstvenih utakmica uspio ostvariti samo jednu pobjedu, te je uprava kluba odlučila poduzeti nešto prije negoli bude prekasno. Poslije Hughesa, koji je u osam mjeseci na klupi „Saintsa“ zabilježio sve skupa tri pobjede, uprava Southamptona vratila se dobrim navikama te uzde momčadi dala u ruke Ralpha ...
"Mala koliba za zečeve" na jugu Engleske
Nakon nezasluženog otkaza koji su Claudeu Puelu uručili u ljeto ...

Respekt: Lepakis, BruceWayne, Dado_M,

Slažem se: Lepakis, BruceWayne, Fenix22,

Posebno mi se sviđa što si istaknuo određene stvari kako su izgledale po Hughesom te kako trenutno izgledaju pod Hasenhuttelom. Odlično. - BruceWayne, 8.2.19. 21:05, 0 0 0
01/2019
NE Patriotsi; najveća sportska dinastija?

Dramatična pobjeda u Kansas Cityju nakon produžetka označila je deveti nastup u Superbowlu za tandem Belichick - Brady i ukupno jedanaesti za franšizu s Foxborougha koju su ove sezone gotovo svi otpisali. Neuvjerljiva regularna sezona u kojoj su zabilježili najlošiji omjer u posljednjih deset sezona, a koji je mogao biti još i lošiji, po tko zna koji put povukla je pitanje jesu li se Patriotsi konačno istrošili. No kao i obično, dobili smo negativan odgovor, jer jedna od najmoćnijih imperija u povijesti kolektivnih sportova nastavlja s dominacijom.

Kontroverzni počeci

Sve je počelo 2000. kada je Bill Belichick, tada asistent Billu Parcellsu u NY Jetsima, trebao preuzeti ulogu glavnog trenera njujorške momčadi. Bellichick je tada odustao od naslijeđene pozicije zbog nesigurnosti vezane za preuzimanje franšize nakon smrti dotadašnjeg vlasnika Leona Hessa, ali i zbog toga što ga je privukao poziv Roberta Krafta da preuzme uzde New England Patriotsa. Stoga je na bizarnoj press konferenciji na kojoj je trebao biti potvrđen kao novi glavni trener medijima obznanio svoju ostavku. Kako je ugovor kojeg je imao s Jetsima još uvijek bio na snazi, uslijedilo je parničenje između dviju strana koje je odlučeno u korist Jetsa, te je Belichick bio ostavljen u limbu. Ipak, Kraft je toliko želio Belichicka vidjeti na svom sidelineu da je s Parcellsom uspio dogovoriti zamjenu – pick prve runde na nadolazećem draftu za Belichicka, te razmjenu pickova nižih rundi na sljedećem draftu.

Te iste godine Patriotsi su u šestoj rundi drafta kao ukupno 199. pick izabrali quarterbacka s University of Michigana, Toma Bradyja. Momčad s Foxborougha sezonu je završila s omjerom 5-11, što je do danas jedina gubitnička sezona Belichicka u New Englandu, dok je Brady kao nominalno tek četvrti QB imao ukupno 3 pokušaja dodavanjem. Sljedeće sezone TB 12 je krenuo kao zamjena Drewu Bledsoeu, koji je u drugom kolu zadobio unutarnje krvarenje nakon jednog udarca. Brady se nije proslavio u svoje dvije debitantske utakmice, ali je već u trećoj zaradio titulu ofenzivnog igrača tjedna AFC konferencije, te je svoju momčad odveo do 11 pobjeda u 14 utakmica. Startno mjesto zadržao je i u playoffu, u kojem su Patriotsi u Divisional Roundu pobijedili Oakland Raiderse nakon produžetka, te kasnije stigli do svog prvog Superbowl naslova. U finalu su pobijedili St. Louis Ramse kao ogromni autsajderi, a utakmica protiv Raidersa ostala je zapamćena kao prekretnica koja je stvorila ovaj New England koji danas znamo. Točnije rečeno, kao početnom točkom začetka dinastije iz Foxborougha smatra se kontroverzna sudačka odluka koja se ticala zloglasnog pravila koje od 2013. više nije na snazi - tuck rulea, a o kojoj sve možete saznati u kratkom NFL-ovom dokumentarcu.

I ostalo je povijest. Uključujući ovu sezonu, Patriotsi u eri Belichick – Brady imaju 16 nastupa u doigravanju, od čega sve kao pobjednici svoje divizije, 13 nastupa u konferencijskom finalu, 8 u Superbowlu i 5 trofeja Vincea Lombardija, a za nešto više od tjedan dana imat će priliku i za šesti u svome ukupno devetom Superbowl nastupu i četvrtom u posljednjih pet godina. No kao što je to slučaj s vladavinom svake imperije, i ova nam je priuštila kontroverze koje su bacile mrlju na njene uspjehe.

Grijesi imperije

Prva od tih kontroverzi dogodila se 19. siječnja 2002. NFL je odobrio zahtjev Roberta Krafta da se već spomenuta utakmica protiv Raidersa odigra u večernjem terminu, što se do tada nikada nije dogodilo u utakmici Divisional Rounda. To se u samom startu okarakteriziralo kao proračunata odluka da se momčad iz tople Kalifornije dočeka u snijegom prekrivenom Massachusettsu i to još uvečer. Pridodamo li tu i već spomenuti fumble koji je preokrenut u korist Patriotsa, jasno je kako su nakon te utakmice ostali repovi koji se vuku i dan danas.

Druga kontroverza dogodila se kasnije te iste godine, točnije pred sam Superbowl u kojem su Patriotsi trebali igrati protiv ovogodišnjih protivnika Ramsa, tada smještenih u St. Louisu. Las Vegas je za tu utakmicu procijenio da hendikep iznosi 14 poena u korist Patriotsa, a to je bilo prvenstveno potkrijepljeno činjenicom da su Ramsi tijekom regularne sezone u prosjeku postizali 31 poen po utakmici. Belichick ih je u toj utakmici limitirao na samo 17, te su Patriotsi zahvaljujući field goalu Adama Vinatierija osvojili svoj prvi naslov. Nakon takve obrambene predstave New Englanda, running back Ramsa Marshall Faulk optužio je Patriotse za slanje špijuna koji je snimio njihov trening dan prije utakmice, a kao razlog je naveo to što su Ramsi pripremili posebne akcije za tu utakmicu, te da Patriotsi nikako nisu mogli biti toliko dobro pripremljeni na njih bez da su ih prije vidjeli. Izjava takvog tipa na prvu je zazvučala kao teško mirenje s porazom, ali slična afera koja se dogodila 2007., a za koju su Belichick i Patriotsi bili proglašeni krivima, bacila je drugačije svjetlo na te tvrdnje.

Te godine istražno povjerenstvo NFL-a došlo je do zaključka kako su Patriotsi ilegalno snimali defenzivne signale NY Jetsa tijekom jedne utakmice, te na taj način stekli nepoštenu prednost. Snimanje protivničkog sidelinea nije zabranjeno u NFL-u, ali je strogo definirano, te postoje točno označena mjesta s kojih se to smije. Belichick je htio bolji pogled, pa je završio s kaznom od pola milijuna dolara, dok su Patriotsi bili osiromašeni za 250.000, te im je oduzeto pravo na pick prve runde. Neslavna afera ostala je poznata pod imenom Spygate.

No Patriotsi ni tu nisu stali, pa je tako osam godina nakon Spygatea došao Deflategate. Naime, u konferencijskom finalu 2015. Patriotsi su koristili lopte koje su bile napuhane ispod dozvoljene granice, a sve iz razloga što je Bradyju bilo lakše bacati takvu loptu. S obzirom na to da u NFL-u svaka momčad ima svoj set lopti, to je značilo da su Coltsi u toj utakmici bili u podređenom položaju. I kako to obično biva, uslijedile su tužbe, žalbe, odbacivanja i potvrđivanja osuda, a sve je zaključeno Bradyjevom suspenzijom na četiri utakmice, dok su Patriotsi kažnjeni s milijun dolara te su im bili oduzeti pick prve runde 2016., i pick četvrte runde 2017.

Kada svemu nabrojanom pridodamo tvrdnje nekih bivših igrača kako Belichick ima praksu muljati s listom ozlijeđenih igrača, te još pokoji potencijalni Spygate, postaje jasno kako su Bellichick i Brady osobe koje su spremne učiniti sve kako bi došli do uspjeha. I upravo je to, oprostit ćete mi na makijavelizmu, ono što ove Patriotse izdvaja od ostalih i zbog čega su izrasli u jednu od najmoćnijih i najdugovječnijih sportskih dinastija ikada .

U ljubavi i ratu sve je dopušteno. Ali zar je tako i u sportu?

Sportske prevare kroz povijest su uglavnom bile otkrivene, a njeni akteri bivali žestoko kažnjeni. Bio u pitanju doping, namještanje mečeva i utakmica, odnosno kupovanje istih, ili pak proceduralne muljaže, sve što bi izašlo na vidjelo izazvalo bi zgražanje javnosti i drakonske kazne. Neki od svježijih primjera koji su imali jak odjek su zabrana nastupa ruskim sportašima pod svojom zastavom na prošlogodišnjim Zimskim olimpijskim igrama zbog mnogobrojnih doping afera, te izbacivanje Juventusa iz Serie A i oduzimanje dvije titule nakon Calciopolija. No razlika između te vrste sportskih prevara i gore spomenutih makinacija s Foxborougha je u tome što su Patriotsi uvijek plesali na granici, te je nikada nisu prešli s obje noge. Malo ispuhanija lopta pruža određenu prednost, ali zar takav prekršaj zaslužuje odmazdu? Špijuniranje trenera nije kolegijalno i također daje nemoralnu prednost, ali prisutno je od davnina i to ne samo u američkom nogometu (pogledajte samo najsvježiju doktorsku disertaciju Marcela Bielse).

Ako ste moralni idealist kojem padne mrak na oči čim vidi nekoga da se u tramvaju vozi bez karte, s gađenjem ćete gledati na Belichicka, a ako ste bolesno ambiciozni i ne prezate od ničega, smatrat ćete ga malom bebom. I to je ono zbog čega nepodopštine koje čine Belichick i Brady nisu podložne moralnoj anihilaciji, već samo umjerenom prijeziru. Jer na kraju dana nisu Patriotsi pobijedili Coltse 45:7 zbog ispuhanih lopti, već zbog toga što su izuzetno kvalitetna momčad, dok su im te ispuhane lopte samo pomogle u tome. Također, sudačka naklonost koja im se konstantno spočitava, a koja je djelomično i dokazana statistikom, može se objasniti općeprihvaćenim psihološkim fenomenom da se suci u velikoj većini slučajeva podsvjesno priklanjaju dominantnim momčadima.

Poanta svega jest ta da Patriotse možete mrziti zbog njihovih grijeha i prezirati iz zbog manjka morala, ali im ne možete oduzeti uspjehe koje su postigli. Jer nije jedan preokrenuti fumble, ispuhana lopta ili špijuniranje protivničkih trenera dovelo do 19-godišnje dominacije, već je u pitanju nešto drugo.

Patriot Way

Gronkowski koji danas izgleda kao sjena onog tigh enda koji je bio strah i trepet protivničkih obrana djelovao je poprilično nemoćno u utakmici protiv Chiefsa, kao uostalom i u većem dijelu ove sezone (iako je odradio dobar posao što se tiče blokiranja), dok je Edelman u par navrata umalo završio kao tragičar. No kada je voda došla do grla, Gronk je bio taj koji je uhvatio dvije teške lopte na 3rd downu – jednu u posljednjem driveu regularnog dijela a drugu u produžetku, dok je Edelman također dva puta konvertirao 3rd down situaciju u produžetku, izvevši dva izuzetno zahtjevna hvatanja koja je Brady uspio provući kroz ušicu igle. Jednostavno rečeno, u nedjelju smo po tko zna koji put u ovih devetnaest godina svjedočili nečemu što najbolje opisuje popularna američka poslovica: „When the going gets tough, the tough get going“.

Brady možda nije najatletskiji quarterback, a vjerojatno nije ni najatletskija osoba u svom kućanstvu jer tamo njegova bolja polovica Gisele Bündchen gotovo sigurno odnosi pobjedu, ali je zato izuzetno precizan, miran, te dobro čita protivničke obrane. Nema jaku ruku, a bez dobre ofenzivne linije ne mora ni izlaziti na teren, ali zato, za razliku od primjerice Aarona Rodgersa ili Matta Stafforda, on ne trpa što više novaca sebi u džep, već ostavlja nešto kako bi se mogla dovesti kvalitetna pojačanja. Naravno, jedan od razloga tome je i njegova već spomenuta supruga koja sama zarađuje i više nego dovoljno za njih oboje, no i dalje trebaš biti tip osobe kojoj je na prvom mjestu sportski uspjeh kako bi pristao na takve uvjete.

Razlog zbog kojeg je ova dinastija toliko moćna jest partnerstvo Belichicka i Bradyja koji jedan drugog čine boljima nego što potencijalno jesu. Brady možda jest sistemski quarterback, ali je najbolji ikada i nitko drugi ne bi mogao odigrati njegovu ulogu. Kroz povijest je bilo, a i još uvijek ima i bit će, talentiranijih i atraktivnijih quarterbackova, ali nitko ne može Bradyju oduzeti uspjehe i rekorde koje je postavio. 2.567 jardi u Superbowlu (322 po utakmici), prvo i drugo mjesto po broju jardi dodavanjem u jednoj utakmici Superbowla (505 i 466), te 9 nastupa u Superbowlu, brojke su koje će se jako teško ponoviti, dok u druge statističke podatke neću ni ulaziti s obzirom na to da bi se o njima mogla napisati knjiga.

A tajna uspjeha je „Patriot Way“, filozofija koju nitko ne može točno definirati, a koja je već duboko usađena u same temelje franšize. Možda najbolje objašnjenje dao je linebacker Dont'a Hightower koji je rekao kako je to jednostavno način na koji se držiš i razmišljaš. Stoga Belichicku nikada nije bio problem pustiti igrača koji mu ponašanjem i držanjem nije odgovarao, bez obzira kako se on zvao. I upravo zbog toga ti Patriotsi uvijek nađu načina kako biti konkurentni u sportu s kompleksnim tržišnim pravilima i salary capom. A možda najbolji primjer kako te podređivanje momčadi i pravi mindset može odvesti do neslućenih visina je wide receiver Julian Edelman.

Prosječan fakultetski quarterback izabran je od strane Patriotsa 2009. u sedmoj rundi kao ukupno 232. pick, i to primarno kako bi bio korišten u wildcat formaciji. Belichick je odmah prepoznao Edelmanov potencijal, te mu je zahvaljujući fizičkim predispozicijama povjerio pozicije returnera i povremenog wide receivera. No kako su godine prolazile, Julian se pretvorio iz statista u Bradyjevog „go to“ čovjeka, a nakon nestvarnog hvatanja u utakmici protiv Atlanta Falconsa u kojoj su Patriotsi izveli najveći preokret u povijesti Superbowla, na kućnu adresu mu je stiglo pismo od profesora s fakulteta koji mu se ispričao što je jednom prilikom s porugom iskomentirao njegovu izjavu kako će jednom zaigrati u NFL-u.

Zaključno s prošlom utakmicom, Julian je uhvatio 105 lopti u playoffu, što ga stavlja na drugo mjesto vječne liste iza nedohvatljivog Jerryja Ricea, a u nedjelju bi mogao srušiti oba punt return rekorda Superbowla ako bude imao barem 3 vraćanja za 28 jardi.

Iako je daleko od elitnog receivera, Edelman je pokazao kako se upornošću i željom može postići i više nego što je možda realno, a prije ovogodišnjeg konferencijskog finala na upite novinara što ima za reći na podatak da kladionice Patriotse ne smatraju favoritima u jednoj playoff utakmici po prvi put još od 2014., u svom stilu je odgovorio: „Kladite se protiv nas.“

Najveća sportska dinastija ikada?

Kroz povijest momčadskih sportova imali smo nekoliko ekipa koje su dominirale svojim sportom. Kada je u pitanju nogomet, možemo spomenuti Real Madrid koji je u razdoblju između 1955. i 1966. osvojio šest naslova kontinentalnog prvaka i igrao još dva finala, te Milan koji je između 1988. i 1994. osvojio 3 takva naslova. Uz spomenute uspjehe, Real i Milan su u tim periodima sakupili još trofeja, ali mjerilo za dominaciju u nogometu su na kraju krajeva ipak kontinentalna natjecanja, te su ti podaci ono što je važno. No iako je teško usporediti europski nogomet, u kojem momčadi svake sezone igraju na više frontova, sa zatvorenim i drugačije koncipiranim ligaškim sustavima na koje nailazimo u američkim sportovima, nogometni klub koji se može mjeriti s gotovo dva desetljeća provedena na samom vrhu elitnog natjecanja i to s istim trenerom i istim nositeljem igre nemoguće je pronaći.

U NHL-u smo imali Montreal Canadiense koji su u periodu 1953.-1960. osvojili šest puta Stanley Cup, te Edmonton Oilerse predvođene Wayneom Gretzkyjem s pet naslova između 1984. i 1990, dok se u NFL-u ističu 49ers-i koji su dominirali ligom od 1981. do 1994. pritom osvojivši pet Superbowl naslova. Ali možda najveći konkurenti Patriotsima za naslov najveće sportske dinastije ikada su dvije momčadi koje dolaze iz NBA-a. Prvi su Boston Celticsi koji su između 1957. i 1969. osvojili čak 11 naslova prvaka, a drugi su dinastija iz Chicaga koja je predvođena Michaelom Jordanom osvojila šest naslova u osam godina.

Vidljivo je da je od svih dominantnih kolektiva najdulja vladavina bila ona 49ers-a koja je trajala trinaest godina, ali razlika između te i one Patriotsa je u tome što je franšiza iz San Francisca to postigla uz pomoć dva različita trenera (Walsh i Seifert) i dva različita quarterbacka (Montana i Young). Zapravo je samo jedna momčad od svih gore spomenutih dominaciju započela i završila s istim trenerom i s istim glavnim igračem, a to su Chicago Bullsi, čija dominacija jest bila kraća od one Patriotsa, ali je donijela jedan naslov više.

Ipak, roster u košarci nemjerljivo je manji od onog u američkom nogometu, te je teže balansirati s 53 igrača implementirana u tri momčadi (napad, obrana i special teams) nego s 15 koji se rotiraju kao petorka. Ubrojimo li tu i činjenicu da je američki nogomet iznimno opasan sport u kojem su ozljede svakodnevna pojava, a igračima karijera može završiti u sekundi, te sustav doigravanja na jednu utakmicu u kojem je random faktor time mnogo izraženiji nego u drugim sportovima, Patriotsi bi eventualnom pobjedom u nadolazećem Superbowlu napravili presudan korak ka konačnom priznanju kako su najveća sportska dinastija ikada, iako se to već i sada može reći.

Koliko još dugo imperija može opstati?

Iako je već duboko zagazio u 42. godinu, Brady je izjavio kako namjerava igrati još barem 2-3 sezone. To se na prvu čini nevjerojatno, no bez obzira na to što je ova regularna sezona bila jedna od njegovih slabijih, u doigravanju smo i dalje gledali onog starog Toma. A znajući koliko se brine o svom tijelu i da prehranu u potpunosti prilagođava fizičkim zahtjevima koji se postavljaju pred njega, te uzevši u obzir da su quarterbackovi u NFL-u danas zaštićeni poput ličkih medvjeda, nije nemoguće da ćemo ga zaista gledati još toliko. Belichick je pak osoba koju je teško pročitati, stoga ne bi čudilo da ostane još nekoliko godina na sidelineu, a istovremeno ne bi bilo iznenađujuće ni da se umirovi nakon ove sezone. Ofenzivni koordinator Josh McDaniels opetovano odbija poslove glavnog trenera koje mu nude druge franšize, pa bi se iz toga dalo zaključiti kako je Belichick blizu odlaska, te da je samo pitanje vremena kada će on to mjesto preuzeti.

Stoga bi se srednjoročno i dugoročno gledano pad trebao očekivati. Jer kada više ne bude Belichicka i Bradyja, ono što su Patriotsi danas jednostavno više neće postojati. Mnogi su mišljenja kako je jedna preokrenuta odluka započela ono čemu svjedočimo posljednjih 19 godina, a zaista je pitanje što bi se dogodilo da suci nisu promijenili svoju odluku te siječanjske večeri. No bez obzira na to, ono što se događalo nakon te utakmice Patriotsima nitko nije darovao.

S „do your job“ krilaticom i beskrupuloznim odlukama, Belichick je zajedno s Bradyjem uspostavio carstvo koje će se teško više ikada ponoviti. I dalje traju rasprave tko je od njih dvojice zaslužniji za uspjehe Patriotsa, ali istina je ta da ni jedan ni drugi ne bi bili toliko uspješni da nisu naišli jedan na drugoga, jer obojica posjeduju izraženu želju za biti najbolji i spremnost za otići korak dalje u ostvarivanju te želje. Imperiji će uskoro doći kraj, što će izazvati sveopće oduševljenje moralnih čistunaca i dežurnih hejtera, ali dok se to ne dogodi, odnosno dok je Bill na sidelineu a Tom na terenu - samo naprijed, kladite se protiv njih.

Imperija uzvraća udarac
Dramatična pobjeda u Kansas Cityju nakon produžetka označila je deveti nastup u Superbowlu za tandem Belichick - Brady i ukupno jedanaesti za franšizu s Foxborougha koju su ove sezone gotovo svi otpisali. Neuvjerljiva regularna sezona u kojoj su zabilježili najlošiji omjer u posljednjih deset sezona, a koji je mogao biti još i lošiji, po tko zna koji put povukla je pitanje jesu li se Patriotsi konačno istrošili. No kao i obično, dobili smo negativan odgovor, jer jedna od najmoćnijih imperija u povijesti kolektivnih sportova nastavlja s dominacijom. Kontroverzni počeci Sve je počelo 2000. kada je Bill Belichick, tada asistent Billu ...
Imperija uzvraća udarac
Dramatična pobjeda u Kansas Cityju nakon produžetka označila je deveti ...

Respekt: Wizard, Peslolus, BruceWayne, GNKDZCFC,

Slažem se: Peslolus, BruceWayne,

Ne slažem se: Jole1908,

https://www.youtube.com/watch?v=n8gtOAyPWwE - link za dokumentarac o Tuck Rule Game-u, u slučaju da nekoga zanima. - Bateman, 31.1.19. 12:22, 0 0 0
01/2019
Tko je trenutno najbolji vratar na svijetu?

De Geina simultanka protiv Tottenhama potaknula je vrlo jednostavno pitanje, na koje pak nema jednostavnog odgovora – Tko je trenutno najbolji vratar na svijetu? A razlog iz kojeg odgovor na to pitanje nije jednostavan jest taj da je evolucija nogometne igre otišla toliko daleko da vratarev posao više nije samo braniti, već aktivno sudjelovati u igri. Sukladno tome neki se vratari trebaju promatrati kroz kontekst sustava u kojem se nalaze i u skladu s time vrednovati, gotovo poput system quarterbacka u NFL-u, s tom razlikom što bi u nogometnim okvirima to bila vrlina, dok se u američkoj inačici sporta na to gleda kao na manu.

Brazilska škola

Najbolji primjer za to je Ederson koji toliko doprinosi Cityju u svim aspektima igre da je nakon samo sezone i pol gotovo nemoguće zamisliti Guardiolinu momčad bez njega. I ptice na grani već znaju sve o njegovih prošlosezonskih 85.4 % točnih dodavanja, te koliko je važan u izgradnji igre, pa ću stoga samo priložiti screenshot s nedavne utakmice protiv Southamptona u kojoj Brazilac zajedno sa svojom zadnjom linijom igra 5v4 u svom šesnaestercu te u situaciji pod velikim pritiskom dodavanjem kroz sredinu pronalazi Fernandinha i izbacuje svu četvoricu protivničkih igrača. Također ću naglasiti kako Squawka Edersona stavlja na 15. mjesto ukupno gledajući Performance score svih igrača Lige petice ove sezone, što dovoljno govori koliki je njegov utjecaj na igru aktualnog prvaka Engleske.

No u brazilskoj selekciji taj isti Ederson ima mjesta samo na klupi, dok je prvi vratar Liverpoolov Alisson. Alisson Becker je također dobar u igri nogom i zabilježava zavidne brojke u dodavanjima pod pritiskom, ali Ederson bi u tom segmentu ipak odnio pobjedu. No ono u čemu Alisson prednjači (ali opet ne previše) su „klasične vratarske“ kvalitete koje su i dalje važnija stavka kod odabira vratara za nacionalnu vrstu, a to je tako iz dva očigledna razloga. Prvi je činjenica da izbornici jednostavno nemaju ni približno vremena uigrati svoju momčad kao što to imaju klupski treneri, a drugi je taj da međunarodni sustav natjecanja nije ligaški, te je čak i kvalifikacijama u većini utakmica važniji rezultat od kvalitete igre. Stoga je logično da će izbornici prije izabrati vratara koji je bolji na vratima od onoga koji je bolji u igri nogom, naravno pod pretpostavkom da su kvalitetom slični.

Glavna dilema današnjice

U La ligi imamo sličnu dilemu kada se postavi pitanje tko je bolji vratar lige – Marc Andre Ter Stegen, čija je najveća vrlina igra nogom, ili Jan Oblak čija su najveće vrline obrane? Slično kao i u Cityju, i u Barceloni je gotovo nezamislivo da momčad na vratima nema čovjeka koji je na „ti“ sa svojim nogama i kontroliranjem lopte, pa tako Nijemac na redovnoj bazi oslobađa svoju zadnju liniju od pritiska zahvaljujući dobrom pregledu igre i osjećaju za igru. No iako njegove sposobnosti u zaustavljanju protivničkih napadača nisu zanemarive, veći dio javnosti će se opet prikloniti Janu Oblaku, čovjeku s vanserijskim sposobnostima u svom šesnaestercu. Siguran u izlascima, dobar u situacijama 1 na 1 i fantastičan u branjenju udaraca, Slovenac je kamen temeljac Simeoneovog Atletica na kojeg se uvijek može osloniti. S obzirom na kratko iskustvo u dresu Benfice i stil igre koji njeguje Simeone, Oblakove sposobnosti u igri nogom još je uvijek teško procijeniti, no gotovo se sa sigurnošću može reći da nisu na razini Edersona, Ter Stegena, ili čak Alissona. No to još uvijek nije od presudne važnosti izvan konteksta, jer vjerojatno ne postoji trener koji bi za stil igre kojim Atletico igra na gol stavio Ter Stegena ispred Oblaka.

Best of the rest

Ovdje bi bilo vrijeme da se malo odmorimo od same elite i spomenemo nekoliko vratara koji su, možda ne podcijenjeni, ali u javnosti premalo spominjani. Prvi od njih je Kasper Schmeichel, vratar koji je u kontinuitetu već godinama jedan od najboljih igrača Leicestera i koji je svoju reprezentaciju na neto završenom SP-u predvodio sve do lutrije jedanaesteraca u osmini finala. Schemichel nije elitni vratar, no zasigurno je kompletan vratar, bez izrazite mane. Dobar je i agresivan u izlascima, posjeduje dobre reflekse, uvijek je pravovremen i dobro pozicioniran, a ni igra nogom mu nije slaba strana. Štoviše, u tom segmentu posjeduje u današnje vrijeme gotovo izumrlu vještinu, a to je ispucavanje iz ruke pomoću kojega gotovo bez iznimke pronalazi svoju metu gdje god se ona nalazila. A kolika je njegova uloga bila u Leicesterovom osvajanju Premier lige možda najbolje govori zaključak Simona Kupera, koji u revidiranom izdanju Soccernomicsa kao glavni razlog za taj pothvat, uz faktor sreće, navodi upravo Kaspera Schmeichela, a zaključak između ostalog potkrjepljuje podatkom koji kaže kako je Danac primio 5 golova manje od očekivanoga. Uzmemo li u obzir da je Leicester te sezone nemalen broj utakmica pobijedio s 1:0, dolazimo do zaključka kako bi potencijalno tih 5 pogodaka manje moglo značiti 10 bodova više.

Sljedeći je Wojciech Szczesny, kojeg se mora spomenuti iz razloga što je on bio glavni razlog zbog kojega je Buffon nakon promjene odluke o umirovljenu morao ipak napustiti Juventus. Ukratko je priča išla ovako: Buffon je prošle sezone Juventusu najavio kako će se naredne sezone umiroviti, te je vodstvo kluba sukladno toj izjavi dovelo Szczesnyja pod obećanjem kako će nakon jedne sezone na klupi dobiti startnu poziciju. Kada je Buffon promijenio svoju odluku, vodstvo Juventusa se našlo u dilemi, dilemi koja bi većinu klubova odvukla na pogrešnu odluku, ali ne i torinski klub koji je poznat po fantastičnim procjenama kod slaganja igračkog kadra. Ostaviti legendu kluba i dalje na vratima značilo bi da Szczesny napušta klub, što se na prvu i ne čini kao smak svijeta. Ima takvih vratara koliko hoćeš, rekli bi mnogi i bili djelomično u pravu. Jer Szczesny nije elitni vratar, a niti se baš proslavio u dresu Arsenala iako ga je Wenger dobrano forsirao (ovdje se mora naglasiti da je u Romi bio bolji). No ono što je ključno u tome svemu je stil igre Poljaka i njegova hladna glava. Szczesny je vratar koji je odličan u igri nogom i dobar u izlascima, a to su dvije stvari koje u Juventusu najviše traže od vratara s obzirom na to da obrana protivnicima već tradicionalno dopušta jednu do dvije izgledne šanse po utakmici, a većinom niti toliko. Stoga je Szczesny, koji nikada nije uzimao k srcu pacerske golove i koji je mrtav hladan jednom prilikom dočekao Wengera u svlačionici s cigaretom u ustima, gotovo idealan fit za bianconere.

A treći je njegov kolega iz Serie A - Samir Handanovič, vratar koji u stručnim krugovima uživa respektabilan status, ali koji u javnosti nikada nije dobivao prostor koji je zaslužio. Razlog tome je poprilično neuspješna era Intera u kojoj Handanovič nije imao mnogo prilika igrati najveće utakmice, no njegova sigurnost i command of the area su definitivno bile na elitnoj razini tijekom cijele njegove karijere. Možda najveće priznanje koje je Slovenac doživio jest namjera Barcelone da ga dovede u svoje redove nakon odlaska Valdesa, a koja je propala zbog visoke odštete koju je Inter zahtijevao. 

Pomicanje granice zrelosti vratara

Najskuplji vratar u povijesti Kepa Arrizabalaga jedan je od najmlađih vratara trenutno koji igraju u elitnom klubu, a s obzirom na činjenicu da se period od 24. do 27. godine još uvijek smatra kao uvertira u najbolje godine, Kepa, Ederson, pa čak i Alisson, Oblak i Curtois mogu se promatrati još uvijek kao vratari koji nisu dosegli svoj vrhunac, bez obzira na to što su se već etablirali kao elita. Mladi Bask se već priviknuo na Sarriball, te iako su postojale sumnje hoće li biti sposoban popratiti zahtjeve talijanskog stratega, Kepa je već sada u samom vrhu lige gledajući vratarski doprinos igri svoje momčadi.

Osvrt zaslužuje i 26-godišnji Bernd Leno, solidan vratar koji je ipak cijelu svoju karijeru precijenjen na račun baš te, danas bitne vrline, odnosno igre nogom, a koji je upravo zbog toga ostvario transfer u Arsenal. No Leno kao vratar koji treba obraniti svoj gol nikada nije izgledao posebno pouzdan, pa tako ni ove sezone. Specifičan stil po kojem su moderni vratari njemačke škole poznati ne čini se baš prikladan za Premier ligu, te su protivnički napadači u pravilu znali to iskoristiti. Cech nikada nije mogao biti kompatibilan s Emeryjevim sustavom, što možemo i vidjeti ako usporedimo primjerice prošlosezonske brojke Cecha i Lena u dresu Leverkusena, a iz kojih je vidljivo da je Nijemac bio nadmoćan po količini dodavanja prema naprijed, te postotku i broju točnih dodavanja po utakmici, a što su Emeryju jako važni podatci kod izbora vratara. No pogledamo li druge brojke, one koje se tiču performansi na golu, tu je Čeh bio malo bolji, a treba se napomenuti da je branio u mnogo zahtjevnijoj ligi i s poprilično labilnom obranom ispred sebe, te da mu je prošla sezona bila jedna od lošijih u karijeri koja je nagovijestila skoro umirovljenje. Stoga možemo zaključiti kako ipak nije sve u nogama.

I naposljetku dolazimo do najmlađeg od svih, Gianluigija Donnarumme, koji je sa samo 16 godina debitirao na vratima Milana, a sa 17 na vratima talijanske reprezentacije. Talijanska nada koja je zamijenila velikog imenjaka Buffona, na početku svoje karijere pružala je fantastične predstave, no onda je došla kriza izazvana od strane vječitog troublemakera i najpoznatijeg pizzaiole u svijetu nogometa – Mina Raiole. Ekstremne mjere koje je poduzeo kako bi svome štićeniku (čitaj: sebi) osigurao mnogo više novaca nego što je realno, dovele su mladog Donnarummu na rub odlaska iz Milana i izazvale gnjev navijača. Donnarumma je to izdržao, ali ta situacija nam je dala naznaku kako nezdravo vodstvo u formativnim godinama možda neće osigurati mladom Talijanu visine koje bi potencijalno mogao dosegnuti. Pogledamo li tehničku stranu njegove igre, Donnarumma stilski nije pretjerano moderan vratar, ali ima visinu koja je popraćena solidnom brzinom, što mu omogućava da bude poprilično efikasan. Novoj talijanskoj jedinici zasigurno se smiješi uspješna karijera, ali ostaje za vidjeti kako će se dalje razvijati i eventualno prilagoditi elitnom okruženju.

Najbolji od najboljih

A sada da se vratimo na početno pitanje, za koje zapravo ne trebamo gledati dalje od Premier lige u kojoj se polako ali sigurno okupila sama vratarska krema. Uz već spomenute Edersona, Alissona i Kepu, nipošto ne smijemo zanemariti kapetana svjetskih prvaka i čovjeka koji je jedan od najstabilnijih elitnih vratara od prvog dana svoje karijere, a to je Hugo Lloris - kompletan vratar koji je neka vrst moderne verzije onih vratara na koje se nailazi u nižim ligama, a koji su nakon velikog dijela karijere provedene baš u tom klubu zaradili pravo da imaju glavnu riječ u momčadi na račun svoje odgovornosti i ponašanja, te koji služe kao matica svome roju.

Ali uz sav respekt svim nabrojanim čuvarima mreže, trenutno postoji jedan koji se malčice odvojio od ostalih, a to je David De Gea. Čovjek koji iz sezone u sezonu dokazuje svoju kvalitetu i koji je kroz cijeli period tranzicije Manchester Uniteda jedini drži konstantu i to na strašno visokoj razini, te koji je pet puta u posljednjih šest sezona proglašavan za najboljeg vratara najkonkurentnije elitne lige, a sve to bez da je osjetno redefinirao poziciju, jednostavno mora biti broj jedan. Bilo u trenutcima u kojima nakon 70 minuta bez udarca na gol, pri rezultatu 0:0 treba obraniti jednu gotovo nemoguću loptu, ili kada kao protiv Tottenhama protivnik ima pet – šest stopostotnih šansi, De Gea je uvijek na visini zadatka. Bez konkurencije najbolji shot stopper na svijetu, situacije 1 na 1 zaustavlja fantastičnim postavljanjem a la Ter Stegen i ostatak njemačke garde, ali s tom razlikom da u situacijama koje zahtijevaju refleksnu reakciju iz blizine od njega upravo to i dobijemo, dok primjerice od spomenute družine većinom dobijemo opet samo postavljanje i nadu u pozitivan ishod. U igri nogom je precizan i siguran, te sasvim solidan u današnjim okvirima, dok je u izlascima gotovo nepogrješiv. Blackout koji mu se dogodio ljetos u Rusiji brzo je ostavio iza sebe, te je u klupskom dresu nastavio tamo gdje je stao, a što je uvijek vrlina onih najvećih.

U već spomenutoj utakmici između Tottenhama i Manchester Uniteda, Lloris je odradio svoj  posao odlično, no to nije bilo ništa u usporedbi s predstavom koju nam je prikazao De Gea. Imao je ukupno 11 obrana, a svaka je bila bolja i važnija od one prethodne. I ne samo to, Španjolac je samo u drugom poluvremenu zabilježio više obrana nego ijedan premierligaški vratar u 90 minuta ove sezone i praktički je sam svojoj momčadi sačuvao tri boda.

U svijetu u kojem se profilira sve više vratarskih škola koje imaju svoje specifičnosti, te u kojem se vratari sve više cijene zbog onoga što nije njihov osnovni zadatak, De Gea je uzeo od svačega pomalo, koliko je mogao, te se oblikovao u vratarskog kameleona, sposobnog prilagoditi se svemu i svakome. I stoga, bez obzira na evoluciju koja nam je donijela strašni brazilski duo, njemačke „hoću-se-igrati-s-loptom-i-neću-se-baciti-ako-baš-ne-moram“ golmane, te belgijsku zlatnu rukavicu SP-a koji sa samo 26 godina ima dugogodišnje iskustvo Atletico Madrida, Chelsea i Reala, Španjolac je u ovom trenutku ipak broj jedan. On je vratar koji prvenstveno čuva svoj gol pa se tek onda brine za ostalo i time dokazuje da „klasični“ vratari još uvijek nisu izumrla vrsta, već da i oni evoluiraju i da su sposobni kohabitirati s novim, drugačijim vrstama te čak i dominirati.

Survival of the Fittest
De Geina simultanka protiv Tottenhama potaknula je vrlo jednostavno pitanje, na koje pak nema jednostavnog odgovora – Tko je trenutno najbolji vratar na svijetu? A razlog iz kojeg odgovor na to pitanje nije jednostavan jest taj da je evolucija nogometne igre otišla toliko daleko da vratarev posao više nije samo braniti, već aktivno sudjelovati u igri. Sukladno tome neki se vratari trebaju promatrati kroz kontekst sustava u kojem se nalaze i u skladu s time vrednovati, gotovo poput system quarterbacka u NFL-u, s tom razlikom što bi u nogometnim okvirima to bila vrlina, dok se u američkoj inačici sporta na ...
Survival of the Fittest
De Geina simultanka protiv Tottenhama potaknula je vrlo jednostavno pitanje, ...
Sjajna analiza. Samo ti se potkrala greška; "dolazimo do zaključka kako bi potencijalno tih 5 pogodaka manje moglo značiti 15 bodova više". Valjda 10 bodova jer bi utakmica završila remijem - Essien1950, 22.1.19. 11:37, 0 0 0
U pravu si. Kada imam misao u glavi, pa žurim pretočiti je u riječi zna mi se potkrasti pogreška logičke prirode :) - Bateman, 22.1.19. 11:52, 0 0 0
De Gea je najbolji vratar i 1 na 1 jer brani kao malonogometni vratar. Kada tako braniš, napadači te ne mogu zaljuljati te izbaciti iz ravnoteže. - Fenix22, 23.1.19. 0:18, 0 0 0
Da, iako takav stil nekada zna koštati pogotka, u velikoj većini slučajeva jest efikasniji. Nijemci isto njeguju takav stil, ali oni tim stilom brane i udarce iz blizine, dok De Gea to brani refleksnim reakcijama, što je ipak jedna razina više. - Bateman, 23.1.19. 9:26, 0 0 0
01/2019
Surfin USA: Tko će osvojiti Super Bowl?

Poraz Eaglesa u New Orleans Superdomeu označio je kraj jedne od najpozitivnijih priča NFL-a i najvjerojatnije rastanak navijača Philadelphije s čovjekom koji im je donio prvi Superbowl u povijesti – Nickom Folesom.

Eaglesi će u postseasonu biti suočeni s odlukom koga zadržati, Wentza ili „Saint Nicka“, a odluka će gotovo sigurno pasti na tri godine mlađeg 2. overall pick-a 2016 Carsona Wentza. No bez obzira na potencijalno veći plafon koji Wentz može dosegnuti i fantastične predstave koje je pružio u dresu Eaglesa, odnosno argumente koji bi opravdavali takvu odluku, Foles je u protekle dvije godine bio junak Philadelphije i čovjek koji je bio najbolji kada je bilo najpotrebnije. A koliko je bio dobar govori činjenica da ga je nekoliko NFL stručnjaka proglasilo najboljim clutch quarterbackom ikada.

Počeci

Izabran od strane Eaglesa u trećoj rundi drafta kao ukupno 88. pick, Foles je zabilježio sedam nastupa kao zamjena Michaelu Vicku 2012, odnosno započeo je šest utakmica tijekom kojih su Eaglesi ostvarili samo jednu pobjedu. U sljedećoj sezoni Chip Kelly je zamijenio Andyja Reida na klupi, a Foles je procvjetao nakon što je dobio novu priliku ponovno zahvaljujući ozljedi Vicka. Te godine je zabilježio 27 touchdownova uz samo 2 interceptiona i predvodio ligu u yards per attempt (9.1) i passer ratingu (119.2), ali tu nije bio kraj njegovim uspjesima. Nakon utakmice protiv Oakland Raidersa ušao je u povijest kao tek treći QB koji je imao 7 touchdown dodavanja na jednoj utakmici, a pritom je zabilježio 0 interceptiona i savršeni passer rating (158.3).

Za Folesa su zatim uslijedile tri (ispod)prosječne sezone, u kojima se selio iz Philadelphije u Saint Louis, pa u Kansas City, da bi se 2017. vratio u svoju matičnu momčad. Tu je doveden kako bi bio zamjena Carsonu Wentzu, koji je u svojoj premijernoj sezoni pokazao veliki potencijal. Wentz je naredne godine nastavio s odličnim igrama i odveo Eaglese do statusa prvog nositelja NFC-a u doigravanju, no tri utakmice prije kraja regularnog dijela, potrgao je prednje križne ligamente koljena u utakmici protiv Ramsa i Philadelphijom je zavladala panika.

The Tale of the Underdog

Foles je uspješno preuzeo uzde i predvodio Eaglese do pobjede u sljedeće dvije utakmice, no u Divisional Roundu playoffa 2017. u goste su im stigli nabrijani Falconsi koji su nastojali ponoviti prošlogodišnji uspjeh i možda čak otići i do kraja. Gosti su dodatno bili ohrabreni pobjedom nad Ramsima u Wild Card rundi i pružili su solidan otpor. Foles je odigrao dobru utakmicu, ali Falconsi su imali zadnji drive u redzoneu Eaglesa i mogućnost da touchdownom odnesu pobjedu. Na kraju su Eaglesi ipak izdržali i prošli u konferencijsko finale zahvaljujući 15:10 pobjedi u tvrdoj utakmici koja je mogla otići na bilo koju stranu.

Tamo su dočekali Vikingse koje je predvodio također čovjek iz sjene - Case Keenum i koji su tu došli nakon čudesne pobjede s istekom vremena nad Saintsima. No Nick i ekipa odlučili su ne komplicirati te su odmah na početku razmontirali Vikingse i poslali ih kući s ukupno 38:7, uz Folesovih 26/33 za 352 jarde i 3 touchdowna.

Nakon toga više ništa nije bilo isto, a navijači Philadelphije sada su bili sigurni da će Patriotsi pasti i da će trofej Vincea Lombardija napokon doći u njihov grad. I bili su u pravu. Brady je tu utakmicu imao 505 jardi i 3 touchdowna, ali njegova obrana nije mogla zaustaviti Folesovu družinu i Eaglesi su odnijeli pobjedu 41:33. Foles je u toj utakmici imao 28/43 za 373 jarde s 3 touchdowna i jednim interceptionom, ali potez utakmice je ipak bio Philly Special – trick play kojim su Eaglesi na kraju prvog poluvremena izigrali obranu Patriotsa i u kojem je Foles uhvatio dodavanje tight enda Treya Burtona. Taj nastup priskrbio mu je naslov MVP-a finala.

Playoff King

I zapravo je tu počela priča o Folesu kao clutch igraču, odnosno igraču koji je u najkritičnijim situacijama opetovano sposoban izvesti uspješan play. Foles je od svoje prve sezone u NFL-u (2012.) pa do nedjeljnje utakmice sa Saintsima u playoffu nastupio pet puta, pritom zabilježivši četiri pobjede. Ukupni passer rating u doigravanju mu je iznosio 103.6, dok je prošle sezone postavio rekord NFL-a za najveći passer rating u doigravanju (115.7). Spomenuta mjera je jedna od najvažnijih odrednica za quarterbacka, a izračunava se posebnim matematičkim formulama. Da ne bi ulazili u detalje tih formula samo ću reći da raspon u NFL-u ide od 0 - 158.3, a današnji prosjek iznosi 88.6.

Nick je također imao 125 uspješnih dodavanja iz 179 pokušaja, što je uspješnost od 69.8 %, a samo u 2017. je zabilježio 77/106, odnosno 72.6 %. Kroz povijest je samo pet quarterbackova imalo bolje postotke uspješnosti u regularnoj sezoni, ali taj podatak bi se trebao uzeti samo kako bi pobliže dao percepciju spomenute brojke, jer su regularna sezona i playoff dvije različite stvari koje je nezahvalno uspoređivati, a i uzorak Folesa u doigravanju je izuzetno malen. Također je kroz doigravanje zabilježavao u prosjeku 286.4 jarde po utakmici (323.7 u 2017.) i 8 jardi po pokušanom dodavanju (9.2 u 2017.).

Ove sezone pak, Foles je proširio svoje djelovanje i na regularnu sezonu, pa je tako nakon nove ozljede Wentza preuzeo u svoje ruke potpuno demoraliziranu momčad koja je tri kola prije kraja imala samo još teoretske šanse za dohvatiti playoff.  Foles je to vidio kao samo još jedan izazov, te je odveo Eaglese do pobjede u sve tri preostale utakmice. Redom su padali Ramsi, Texansi i Redskinsi, odnosno dvije playoff momčadi i divizijski rivali. Uz sve to za prolaz im je u zadnjem kolu trebala pomoć Bearsa, koji nisu imali za što igrati, u vidu pobjede nad Vikingsima. Bearsi su mogli izgubiti od Vikingsa i onda ih ugostiti u Wild Card rundi, što bi im možda i više odgovaralo, no oni su ipak odlučili do kraja poniziti svoje divizijske rivale i poslati Eaglese u doigravanje, gdje su ih sami i dočekali. Zasigurno fair play odluka, ali cinično gledano ne baš najpametnija, Bearse je stajala glave, jer su Eaglesi došli, vidjeli i pobijedili.

Gledajući ukupnu statistiku, Foles u Chicagu nije imao utakmicu iz snova, no jedan segment debelo je iskočio, a to su već spomenute clutch situacije. U 3rd down i 4th down situacijama Foles je imao 8/11 (72.7 % uspješnosti) za ukupno 79 jardi uz passer rating 122.9, a uzmemo li u obzir i njegova četiri dotadašnjih nastupa u doigravanju statistika mu je u tom trenutku izgledala ovako: 40/52 (76.9 % uspješnosti) za 522 jarda uz passer rating 146.5. Apsolutno fantastične brojke dokazuju koliko je Foles smiren kada je najpotrebnije, a to je potvrdio i njegov trener Doug Pederson koji je rekao kako nekada za vrijeme utakmice Foles zna smirivati njega.

Uspješnost u kritičnim situacijama najveća je zasluga glavnog trenera i ofenzivnog koordinatora koji rade na tome da svaki igrač u takvim trenutcima zna točno što mu je raditi, te da se ponavljanjem dovedu do potpune sinkroniziranosti. No sportom se ne bave roboti (barem ne još uvijek), već ljudi. Stoga psihološki aspekt igrača mora igrati nekakvu ulogu u uspješnosti izvođenja zadanih radnji, zar ne? Apsolutno.

 

Svi za jednoga, jedan za sve

Kada su nakon pobjede nad Bearsima novinari pitali Folesa što mu se mota po glavi u situacijama koje nose veliki pritisak, on je odgovorio: „Tijekom karijere sam naučio smiriti se na način da pojednostavim stvari u svojoj glavi. Kada dođem u huddle pogledam igrače i znam da im vjerujem i da samo trebam napraviti ono što se traži od mene kako bi uspjeli. Ključ svega je vjera jednih u druge.“ Izjava se može činiti kao floskula, no povećanje produktivnosti vjerom u svoje suradnike je znanstveno dokazana činjenica, a da funkcionira i u kolektivu iz Philadelphije dobili smo dokaze u nekoliko navrata.

U Googleu (a vjerojatno i u svim velikim tvrtkama) su godinama proučavali što je ključ za viosku efektivnost poslovnog tima i došli do zaključka kako je najvažniji faktor psihološka sigurnost, odnosno međusobno povjerenje između članova tima. Osjećaj sigurnosti da te nitko neće osramotiti ako pogriješiš, već podržati, te saznanje da su pitanja i dodatna objašnjenja put ka razvoju a ne znakovi slabosti, ključni su za uspjeh svakog tima, pa tako i sportskog. Povjerenje quarterbacka da će njegov receiver pravovremeno doći gdje treba znači da on može baciti loptu točno tamo gdje treba, a što može biti razlika između uspješnog i neuspješnog dodavanja. Isto tako vjera receivera da će mu quarterback dodati loptu točno gdje treba znači da on neće morati usporiti jard ili dva prije i okrenuti se, već da će moći bezbrižno istrčati svoju rutu, a što onda može značiti razliku između touchdowna i nekompletiranog dodavanja.

Jednostavno, bez obzira što je američki nogomet sport u kojem unutar svake momčad postoje tri odjeljenja koja se nekada gotovo ni ne susreću, zajedništvo i međusobno povjerenje i dalje igraju veliku ulogu i prosječnim momčadima mogu donijeti iznadprosječne uspjehe.

Okrutan kraj

No bajka koja je započela prošle, a nastavila se ove sezone, u nedjelju je došla svome kraju. New Orleans Saintsi, najbolja momčad lige, bili su prejaki za branitelje naslova. Eaglesi su junački ušli u utakmicu, presjekavši pomalo nadobudan Breesov pokušaj dodavanja na samom početku i zaključivši prvu četvrtinu s vodstvom 14:0. Nakon toga napad je usporio, ali obrana se držala i uspjela je osigurati Folesu zadnji napad na utakmici koji je gostima mogao donijeti pobjedu, s obzirom na to da je u tom trenutku rezultat bio 20:14 za domaćine.

Eaglesi su došli do 27 jarda Saintsa i imali malo više od 2 minute do kraja, što znači da su držali sudbinu u svojim rukama. Na 2. downu Foles je vidio Jefferyja koji je trčao slant rutu i vjerovao mu je da će uhvatiti tu loptu. Jeffery je otrčao svoju rutu, također vjerujući da će mu Foles točno dodati loptu. Foles je bacio savršenu spiralu, a Jeffery je pravovremeno namjestio ruke. No u tom trenutku kao da je nestalo čarolije, te je lopta prošla kroz ruke Philadelphijinog receivera i završila u naručju Saintsovog Marshona Lattimorea, čime je bajka došla svome kraju.

U protekle dvije sezone Foles je bio najbolji kada je bilo najpotrebnije i nije postojala situacija koja je za njega bila izgubljena. U New Orleansu nije odigrao bogzna kakvu utakmicu, bio je nemoćan tijekom većeg dijela utakmice i zabilježio je najslabije brojke u karijeri u doigravanju – 18/31 za 201 jard, uz 1 touchdown, 2 interceptiona i passer rating od samo 61.4. No i u takvoj utakmici Foles je pronašao snage za još jedan posljednji drive i bio je spreman još jednom iznenaditi svijet. Ispalio je posljednji metak koji je pronašao svoju metu, ali... nešto je odlučilo da tu završava balada o Nicku Folesu.

Što je sljedeće za Folesa?

Folesu nakon ove sezone ističe ugovor, a Eaglesi imaju vremena do 12. veljače da donesu odluku što dalje. U NFL-u su pravila koja se tiču ugovora dosta kompliciranija nego u ostalim sportovima, pa tako Philadelphia ima na izbor tri mogućnosti:

  1. Ne produljiti ugovor, čime bi Foles postao free agent i imao pravo potpisati ugovor s bilo kim bez odštete Eaglesima.
  2. Produljiti ugovor Folesu, što bi onda značilo da mu 20 milijuna dolara postaje zagarantirano 18. ožujka, s tim da Foles ima pravo kupiti pravo na free agency za 2 milijuna dolara unutar 5 dana od produljivanja ugovora.
  3. Produljiti ugovor Folesu i iskoristiti franchise tag, što bi bio veći udarac na njihov salary cap, ali bi poništilo mogućnost da Foles otkupi svoj ugovor.

S obzirom na to da samo u trećoj opciji Eaglesi mogu dobiti nešto za Folesa, logičnim se nameće da će odabrati upravo tu opciju, iako ona za sobom povlači očigledne rizike. A ono što je realno da mogu dobiti za Folesa jest pick druge runde, dok u slučaju da neka momčad bude izrazito zagrizla za Folesa nije isključen ni pick prve runde, ali to je već manje vjerojatno i ovisi o brojnim faktorima.

Kao najizglednije opcije nameću se Broncosi, Jaguarsi, Dolphinsi, Giantsi i Redskinsi. Keenum ima još godinu dana ugovora, ali Broncosi imaju načina kako ga se riješiti u 2019., a s obzirom na ne baš dobru sezonu, ta opcija nije nemoguća. Giantsima bi QB dobro došao, no poznavajući ih, teško je zamisliti da bi posjeli Manninga na klupu nauštrb Folesa, a pitanje je namjeravaju li uopće i oduzeti startnu poziciju veteranu, stoga se to čini kao teško ostvariv slijed događaja. Jaguarsi su potencijalno najprimamljivija momčad od nabrojenih, ali obzirom da će Flacco biti najtraženija roba na QB tržištu, moguće je da će veteran favorizirati dolazak u Jacksonville. Stoga se kao najrealnija odredišta za Nicka Folesa nameću Miami i Washington. Obje franšize će zasigurno biti zainteresirane za njegovo dovođenje, no preostaje za vidjeti što su spremni ponuditi Eaglesima, a što samom Folesu.

Ono što je gotovo sigurno jest to da je došao kraj i druge epizode u Philadelphiji Nicka Folesa. Igrat će on još utakmica, no pitanje je hoćemo li ga ikada više vidjeti u izdanju u kojem smo ga gledali protekle dvije godine. Za njega bi najgora opcija bila ona da se nađe u lošoj momčadi koja nije u stanju dohvatiti playoff, odnosno kada bi bio lišen svog prirodnog okruženja. Jer on je zapravo prosječan quarterback kojem mentalne kvalitete omogućavaju da dođe do izražaja u high pressure situacijama i u njima se najbolje snalazi. I dalje će on igrati važne utakmice, ali dok se ne nađe u "do or die" situaciji, vjerojatno će izgledati kao lav u kavezu zoološkog vrta.

I stoga Nick, do nekog drugog doigravanja...

Balada o Nicku Folesu
Poraz Eaglesa u New Orleans Superdomeu označio je kraj jedne od najpozitivnijih priča NFL-a i najvjerojatnije rastanak navijača Philadelphije s čovjekom koji im je donio prvi Superbowl u povijesti – Nickom Folesom. Eaglesi će u postseasonu biti suočeni s odlukom koga zadržati, Wentza ili „Saint Nicka“, a odluka će gotovo sigurno pasti na tri godine mlađeg 2. overall pick-a 2016 Carsona Wentza. No bez obzira na potencijalno veći plafon koji Wentz može dosegnuti i fantastične predstave koje je pružio u dresu Eaglesa, odnosno argumente koji bi opravdavali takvu odluku, Foles je u protekle dvije godine bio junak Philadelphije i čovjek ...
Balada o Nicku Folesu
Poraz Eaglesa u New Orleans Superdomeu označio je kraj jedne ...
Kao što sam ti mislim sinoć u razgovoru rekao, nisam baš pratio nfl do ove sezone. Međutim, ovaj tekst je sjajan doista. Čovjek je zbog lanjskog finala zaslužio pozornost i vrijeme koje si uložio u ove riječi. Jako zanimljiv zaključak. - RealMadrid7, 15.1.19. 1:18, 0 0 0
Odlična analiza, budem pročitao još koji puta tekst.. - BruceWayne, 16.1.19. 13:25, 0 0 0
01/2019
Utakmica tjedna: Manchester City - Liverpool 2-1

Za City je ovo bila utakmica koju su jednostavno morali dobiti, jer da je im je Liverpool ostao na 7 bodova prednosti ili možda pobjegao na +10, prvenstvo bi bilo praktički riješeno. Guardiola je jako dobro bio svjestan toga, pa smo ga u četvrtak imali priliku vidjeti u nesvakidašnje nervoznom izdanju. No bez obzira na emocije koje su ga preplavile tijekom utakmice, taktiku je sastavio hladne glave, te naposljetku izvojevao pobjedu koja je „spasila“ Premier ligu.

Fokusiranje napada na lijevu stranu, odnosno detektiranje susjeda u obrani Alexandera-Arnolda i Lovrena kao najslabijeg dijela momčadi, Cityju je osiguralo redovite dolaske do Alissonovih vrata, a posljedično i do dva pogotka. No dok je Guardiolina genijalnost povećala Cityjeve šanse za pobjedu, tri boda ne bi stigla na konto domaćina bez veznog reda predvođenog Bernardom Silvom koji je odigrao jednu od najkompletnijih utakmica koju vezni igrač može odigrati. No o tome ćemo nešto kasnije.  

Klopp je pak odlučio u utakmicu ući bez puno razmišljanja, u svom klasičnom 4-3-3 koji je kasnije promijenio u 4-2-3-1, ali bez uspjeha. Filozofija je bila ista kao i do sada, a svodila se na stvaranje prilika kroz brzu tranziciju. Kao što je to bio slučaj kod Liverpoolove desne strane, tako je i lijeva strana Cityjeve obrane bila najslabiji dio momčadi, pa su Redsi zahvaljujući nerijetko lošem postavljanju Laportea nalazili prostora na toj strani. No za razliku od Cityja, Liverpool nije pokušavao prebaciti težište igre na tu stranu, već su balansirano gradili napade.

Obje momčadi su od samog starta nametnuli visoki presing, ne dopuštajući slobodnu igru preko sredine terene i tjerajući protivnika da u napadačku trećinu dolazi gotovo isključivo putem 1v1 situacije ili osvojene 50/50 lopte, što je značilo nemogućnost uspostave osjetne dominacije posjedom i pokoje riskantno dodavanje. I City i Liverpool su imali po šestoricu svojih igrača u protivničkoj polovici u trenutcima kada bi protivnik pokušao iznijeti loptu iz zadnje linije, ali koncentracija kod igrača obiju momčadi bila je na visokoj razini, pa kardinalnih pogrešaka gotovo da nije ni bilo.

Zapravo je cijela utakmica vrvjela od 50/50 situacija, kao što je to bio slučaj i sa statistikom koja nam je otkrila da su posjed, broj dodavanja i postotak točnih dodavanja bili nevjerojatno podjednaki. Prva šansa na utakmici, koja je došla nakon ulaska Firmina u međuprostor i fantastičnog duplog pasa njega i Salaha, zapravo je bila epitom cijele utakmice. Mane je pogodio vratnicu, lopta se odbila do Stonesa koji je napucao Edersona i zatim spasio pogodak za 12 milimetara, a sve je eskaliralo činjenicom da je u trenutku izbijanja lopta prošla kroz noge Salahu. A nešto kasnije Sane će zabiti pobjednički pogodak kroz Alexander-Arnoldove noge od vratnice. Utakmica koje je mogla otići u bilo kojem smjeru, na kraju je otišla u smjeru zanimljivijeg i neizvjesnijeg nastavka engleskog prvenstva, što možda i jest najbolji razvoj događaja za ljubitelje nogometa, jer gotovo da ne bi bilo pošteno lišiti nas uzbudljive završnice kada u njoj sudjeluju ovakve dvije momčadi.

Guardiola je naposljetku uspio iščupati pobjedu u utakmici koja je praktički bila Cityjevo premierligaško polufinale, a to je ostvario na već spomenuti način – iskorištavanjem Liverpoolove desne strane. Naime, kod akcije koja je prethodila akciji za prvi gol Cityja, Alexander-Arnold je nerazumljivo ostao u praznom prostoru koji je usto već bio pokriven, ne obazirući se na Sanea koji mu je već dobrano pobjegao iza leđa, dok bi mu kod dodavanja za pogodak pravilno postavljanje gotovo sigurno omogućilo presijecanje lopte. Kod drugog pogotka je pak ispratio Aguera duboko iza obrambene linije, te na taj način istovremeno onemogućio offside zamku i otvorio prostor Saneu koji tu pogrešku nije oprostio. Ako tu pridodamo i Lovrenovo neopažanje nadolazećeg Aguera, i to u dva navrata – kod prvog pogotka i ponovno u 66. minuti, po tko zna koji put dolazimo do zaključka da su u utakmici dvije podjednake vrhunske momčadi odlučile nijanse koje se gotovo u pravilu manifestiraju u obliku obrambenih pogrešaka. Da se razumijemo, ni Cityjeva obrana nije funkcionirala besprijekorno, ali dok su njene najveće boljke bile Laporteova kašnjenja i upitna postavljanja, Liverpoolove su direktno otvarale prostor momčadi koja se njime hrani.

No da se ne bi sva krivnja svalila na Lovrena i Alexandea-Arnolda, valja spomenuti i omalenog Portugalca koji je sinoć odigrao jednu od najboljih utakmica svoje karijere. Bernardo Silva sinoć je pretrčao 13.7 kilometara, što je bilo najviše od svih igrača na terenu, no to nije bio sav njegov doprinos. Ujedno je zabilježio i četiri presječene lopte (najviše na utakmici) i napravio četiri izuzetno mudra prekršaja (također najviše). A kada tome pridodamo standardno dobre predstave Fernandinha i drugog Silve, upitno je postoji li uopće ijedan vezni red koji bi bio sposoban odgovoriti na to. No ono što zasigurno znamo jest to da Henderson-Milner-Wijnaldum to zasigurno nisu. Oni donose stabilnost momčadi i njihovu korisnost je teško podcijeniti, no jednostavno im nasušno nedostaje vizije koja je potrebna kako bi se nadigrao jedan City.

Svakome tko nije navijač Liverpoola tvjerojatno će biti drago što je utakmica završila kako jest, ne zbog toga što je City zaslužio pobjedu, već zato što je rezultat osigurao zanimljiviji nastavak prvenstva koje daje naznake da bi moglo biti jedno od najuzbudljivih u dugo vremena. Sukob dvojice fantastičnih trenera koji su predvodnici modernog nogometa u ligi koja sve više pasivno degradira ostale lige i polako se odvaja na vrhu, priuštio nam je neopisiv užitak, a težnja estetici prije svega podsjetila nas je zašto volimo nogomet. A ono što je dalo još jednu dimenziju tome svemu jest dojam koje su obje momčadi ostavile. Nije bilo bezglavog jurišanja i ultranapadačkog nogometa u kojem je isključivi cilj bio postići gol više, već su obje momčadi zrelo i promišljeno pristupili utakmici u kojoj su svejedno uspjeli pokazati svu raskoš nogometne igre. Guardiola je dokazao da može igrati na rezultat bez da mu momčad izgubi identitet, dok je Klopp još jednom dokazao svima da je od Liverpoola zaista uspio napraviti ozbiljnu momčad koju nitko neće u potpunosti nadigrati.

Baš kao što roman postane najzanimljiviji kada dođe do zapleta i kao što zabava dosegne svoj vrhunac tek nakon nekog vremena, tako je i Premier liga postala najzanimljivija nakon 21.kola. A kad se samo sjetimo da je bijednih 12 milimetara potencijalno moglo završiti ovu zabavu prije vremena...

Zabava je tek počela
Za City je ovo bila utakmica koju su jednostavno morali dobiti, jer da je im je Liverpool ostao na 7 bodova prednosti ili možda pobjegao na +10, prvenstvo bi bilo praktički riješeno. Guardiola je jako dobro bio svjestan toga, pa smo ga u četvrtak imali priliku vidjeti u nesvakidašnje nervoznom izdanju. No bez obzira na emocije koje su ga preplavile tijekom utakmice, taktiku je sastavio hladne glave, te naposljetku izvojevao pobjedu koja je „spasila“ Premier ligu. Fokusiranje napada na lijevu stranu, odnosno detektiranje susjeda u obrani Alexandera-Arnolda i Lovrena kao najslabijeg dijela momčadi, Cityju je osiguralo redovite dolaske do Alissonovih ...
Zabava je tek počela
Za City je ovo bila utakmica koju su jednostavno morali ...

Respekt: Dado_M, BruceWayne,

Slažem se: Fenix22, Pastuhsuta, BruceWayne,

Odlično. Respekt.. - BruceWayne, 5.1.19. 16:36, 0 0 0
12/2018
Tribina nagrade za 2018!

Završena je još jedna uzbudljiva nogometna godina koja nam je donijela pregršt razloga za ispratiti je sa smješkom na licu. Srebro Hrvatske sa Svjetskog prvenstva, povratak Liverpoola među europsku elitu, rekordni transferi vratara, te nikad jača nadolazeća knockout faza Lige prvaka samo su neki od razloga zašto je 2018. bila dobra godina za nogomet. Sukladno tome bilo bi zanimljivo dodijeliti prigodne nagrade momčadima i pojedincima koji su se istaknuli u protekloj godini, bilo pozitivno ili negativno.


Napomena: Tekst bi se trebao promatrati kao neka vrst presjeka protekle godine, te su pobjednici kategorija bez obzira na iznešene argumente ipak na kraju krajeva subjektivni izbor. Kao uostalom i sve nagrade koje se dodjeljuju za bilo što.

Zlatni petrodolar: Juventus

Nogometna organizacija koja je vođena možda i najbolje u cijeloj Europi i koja ima povijest odličnih poteza na tržištu igrača, ni ove godine nije podbacila. Više od 250 milijuna eura potrošenih prošlo ljeto možda jest najviše što je torinski klub izdvojio u jednom prijelaznom roku, no sva pojačanja su se pokazala izvrsnima. Otkupljen ugovor Douglasa Coste i dovođenje Joaoa Cancela koji se već nametnuo kao gotovo nezamjenjiv su za svaku pohvalu, kao što je i vraćanje odbjeglog sina Bonuccija, no highlight je ipak dovođenje Cristiana Ronalda. Portugalac je nastavio tamo gdje je stao u Realu, a bez obzira na ogromnu svotu koja prelazi 100 milijuna, ekonomski gledano taj je transfer već gotovo opravdan. Rezultat svega je taj da je Juventus gotovo već osigurao scudetto, a u Ligi prvaka s razlogom slove za jedne od najvećih favorita.

Jean-Michel Aulas nagrada: Lille

S potrošenih 9 milijuna eura, a zarađenih nešto manje od 60, Lille će Novu godinu dočekati na drugom mjestu francuske Ligue 1. Od dolazaka, najzvučnije ime zasigurno je portugalski reprezentativni stoper Jose Fonte koji je doveden bez odštete, dok je po Transfermarktu vrijednost svih igrača koji su došli ukupno pet puta veća od cifre koja je plaćena za njih. S obzirom na to da je PSG prvenstvo osvojio već u kolovozu, ostatak lige igra „svoje“ natjecanje, a klub kojem je prošle sezone prijetilo ispadanje ih predvodi. Doduše odigrali su 19 utakmica, za razliku od svojih najbližih pratitelja koji su odigrali 17 i 18, no s obzirom na sve možemo slobodno reći da su u odnosu na uloženo i zarađeno, te u usporedbi s prošlom sezonom, napravili odličan posao i ogroman skok.

Massimo Moratti nagrada: Ed Woodward

Ljetni prijelazni rok i nije bio toliko katastrofalan za Manchester United kao što je to bio slučaj posljednjih godina, no to je ponajprije zbog toga što ljetos nije ni potrošeno kao prijašnjih godina. Ipak, 55 milijuna funti za Freda teško je opravdati, a vratimo li se u siječanj i pridodamo transfer Alexisa Sancheza vrijedan 30 milijuna funti, možemo zaključiti kako je Unitedov financijski direktor nastavio s lošim ulaganjima, te se vapaji za „pravim“ sportskim direktorom sve više mogu čuti na Old Traffordu.

Pippo Inzaghi nagrada: Raheem Sterling

Datum: 07. studenog 2018. Mjesto: Etihad Stadium, Manchester
Pri rezultatu 1:0 za Manchester City, Sterling zapinje nogom o travnjak i pada na tlo. Sudac dosuđuje najstrožu kaznu na opće zaprepaštenje Ukrajinaca. Simuliranje toliko očito i besramno, da je jednostavno moralo postojati nekakvo objašnjenje u pozadini. Sterling ga je i dao, rekavši kako se poskliznuo ali mu je bilo glupo priznati to nakon što je sudac već dosudio jedanaesterac. Osobno mu i vjerujem jer je teško pronaći potrebu za onakvim padom, no bilo kako bilo, nesportski potez neviđenih razmjera u gotovo nebitnom trenutku Englezu je uvjerljivo osigurao „Pippo Inzaghi nagradu“.

Davor Šuker nagrada: Neymar

Svatko tko je gledao ijednu utakmicu u kojoj je igrao Neymar (a to su praktički svi) zna da se o ovom izboru ne treba trošiti riječi. Njegovo konstantno plakanje i valjanje po travi je jednostavno nenadmašivo, a njegova upornost u tome je fascinantna. Možda i najuvjerljivi pobjednik u svojoj kategoriji.

Alan Shearer nagrada: Alejandro Dario Gomez

Igrač koji je cijelu svoju karijeru birao teži put i manje nogometne sredine, posljednjih godina skrasio se u Bergamu. Od borbe za opstanak 2014., preko stabiliziranja kluba u narednoj sezoni, pa sve do četvrtog mjesta u Serie A i izlaska na europsku scenu, Papu je igrao glavnu ulogu u rastu Atalante. „Lažni povučeni napadač“, kako je sam sebe nazvao jednom prilikom, alfa je i omega crno-plavih i jedan od onih likova čije će ime ostati zapisano zlatnim slovima ne samo u povijesti kluba, već u srcima svih nogometnih romantičara. S obzirom na ugovor koji ga veže do 2020. ali i njegov nesvakidašnji pogled na uspjeh, kapetan Papu će na radost navijača barem još neko vrijeme oduševljavati Bergamo.

Juan Sebastian Veron nagrada: Joe Hart

Današnji nogomet sve manje trpi igrače koji se „šlepaju“, pa su samim time takvi igrači sve rjeđe prisutni. Oni mogu biti manje ili više važni svojoj momčadi, no rijetko se za nekoga tko igra u kontinuitetu danas može reći da ne doprinosi ekipi. Prvo mi na pamet padne Fabian Delph, no s obzirom da je on već dugogodišnji stanovnik Etihada i koristi se ponajprije kao ispomoć, okrenut ću se igraču koji je ove sezone doveden da bi pružio stabilnost, dok on nije donio apsolutno ništa, a to je Joe Hart. Nakon loših sezona u Torinu i West Hamu, Hart je doveden u Burnley kako bi pomogao klubu svojim iskustvom, no s njim na vratima Burnley je primio 41 pogodak u 19 utakmica i trenutno se nalazi u zoni ispadanja. Naravno, ne idu svi golovi na njegovu dušu, ali ni takvih nije nedostajalo. A kada se tu pridoda i nemogućnost da obrani išta važno, dolazimo do zaključka kako bi Burnleyju bilo isto, ako ne i bolje bez Harta. Jer žalosna činjenica jest ta da je bivšoj engleskoj „jedinici“ samopouzdanje već godinama na jako niskoj razini i kao takav jednostavno više ne može pružati predstave kakve se od njega očekuju.

Rinus Michels nagrada: Marcelo Bielsa

S „ludim“ Čileancem na klupi, Leeds United nezaustavljivo maršira ka naslovu u Championshipu i povratku u elitno društvo. Igra na gol više i visoki tempo glavna su obilježja Bielsine filozofije u Leedsu, pa se tako ove sezone nerijetko događalo da bi Leeds preokretao rezultat i odnosio pobjede u završnoj fazi utakmice. Momčad s pretežito domaćim igračima odlično je odgovorila na zahtjeve svog trenera, a čovjek koji ne pristaje na kompromise i koji će dignuti sidro na prvu situaciju koja mu zasmeta u njegovom radnom okruženju, još jednom dokazuje zbog čega je jedan od najinovativnijih trenera na svijetu. Ostaje za vidjeti hoće li u momčadi nastupiti umor koji je znao zahvatiti Bielsine bivše ekipe, pogotovo u zahtjevnoj ligi kakav je Championship, no za sada Leedsu cvatu ruže.

Guy Roux nagrada: Sean Dyche

Trener koji je od malog Burnleyja stvorio respektabilnog premierligaša nikada nije odustao od svog stila igre – čvrste obrane i route one stila napada, odnosno što direktnijeg dolaska u napadačku trećinu, većinom preko snažnog target mana. Ove sezone pak, ta filozofija je prestala donositi uspjeh jer je novac koji se već godinama slijeva u Premier ligu stvorio okruženje u kojem se ni najlošiji klubovi ne libe potrošiti stotinjak milijuna funti za klasne igrače, pa je Burnleyju kao jednom od najmanjih potrošača postalo teško nositi se s ostatkom lige. Dyche je zaradio mnogo kredita i među upravom i među navijačima, no njegov predvidljivi stil igre koji donosi uspjeh gotov isključivo pod pretpostavkom da njegova momčad uspije sačuvati mrežu netaknutom, sve se više čini nedovoljan za opstanak u elitnom društvu.

FC Wimbledon nagrada: Manchester United

Predstave koje Crveni vragovi pokazuju od odlaska Sir Alexa Fergusona su ispod svake razine elitnog kluba. Ove sezone pak, bezidejnost u njihovoj igri dosegla je novu razinu, pa je tako gotovo svaka utakmica Mourinhove bivše družine bila negledljiva. Loša obrana, vezni red bez kemije i napad izgubljen u bespućima Portugalčeve „safety first“ taktike, osigurali su nam sate i sate dosade, a Lukakuovi promašaji i Pogbini nervozni ispadi bili su jedino što nas je zabavljalo.

Ajax 70-ih nagrada: Liverpool

Ovdje je nagrada otišla Liverpoolu zbog toga što se u obzir uzima kalendarska 2018., dok je Favreova Borussija završila jako blizu. Trojac Salah-Mane-Firmino i ostatak družine s Anfielda zabavljali su nas i na regularnoj bazi nam pružali visokooktanski napadački nogomet. A da Karius nije pogrešno shvatio pojam „zabavljanje gledatelja“, možda bi Liverpool i osvojio Ligu prvaka, no bez obzira na sušnu godinu, prezentirali su najzabavniji nogomet u Europi i to na najvećoj sceni.

Najveći flop: Max Meyer

Dvadesettrogodišnja zvijezda Schalkea na ljeto je odlučila napustiti matični klub i unatoč brojnim ponudama s domaćeg tržišta, odlučio se otisnuti na Otok te tamo pokušati pronaći svoju sreću. Pomalo šokantno završio je u redovima Crystal Palacea, postavši jedan od najplaćenijih igrača najbogatije europske lige s plaćom od 170 tisuća funti tjedno. Mnogo se očekivalo od mladog veznjaka, no nakon polovice sezone Meyer na svom kontu ima 875 odigranih premierligaških minuta i 3 asistencije. Gotovo zanemariv učinak za igrača koji je trebao biti difference maker kluba iz južnog Londona. S obzirom na veliki broj flopova koji se jave svake sezone, ova kategorija je dosta podložna subjektivnoj procjeni, no s obzirom na ogroman potencijal i još veću plaću koju prima u crveno-plavom dresu, Meyer će se gotovo svima naći u top 5. Ovdje moram naglasiti da je Unitedov Fred bio jako blizu da odnese ovu nagradu, no zbog specifičnog načina kojim je Mourinho vodio momčad, ali i činjenici da si United može priuštiti pogrešku više nego što je to slučaj s Crystal Palaceom, Nijemac je ipak izašao kao pobjednik/gubitnik.

Najbolja kupovina: Joao Cancelo

Ovo je možda i najzahtjevnija kategorija, ponajviše zbog nemogućnosti jednakog valoriziranja svih transfera s obzirom na razinu kluba, potrošen novac itd. No logično bi bilo iz konkurencije izbaciti primjerice Ronalda ili Alissona, koji bi možda bio pobjednik ove kategorije da za njega nije plaćena cifra koja pretpostavlja da se ništa manje od ovosezonskih predstava nije ni očekivalo od njega. Bayernovo dovođenje Goretzke koji vrijedi 40 milijuna eura kao slobodnog igrača možda je i najbolji posao kada se usporede cijena, tržišna vrijednost i kvaliteta, no teško je Bavarcima priznati zasluge za to znajući da su daleko najmoćniji klub u Njemačkoj koji praktički ima pravo prvokupa na sve domaće igrače. Stoga bi on eventualno mogao dobiti nagradu za najbolji bargain. Vrijedi spomenuti i rijedak pogodak West Hama – Felipea Andersona, kao i Barcinu „krađu“ Artura Vidala, no ja sam se odlučio za posao pobjednika ovog prijelaznog roka Juventusa – Joaa Cancela. 40 milijuna eura za beka još uvijek je mnogo novaca, no Juventus je odlučio riskirati i dovesti Portugalca u nadi da će njihovoj momčadi dati jednu dimenziju više. I kao i uvijek, bili su u pravu. Discipliniran i pravovremen u svim segmentima igre, Cancelo zahvaljujući svojoj dobroj tehnici redovito stvara probleme protivničkim ekipama, dok je u fazi obrane standardno na visokoj razini. Već se ustalio kao nezamjenjivi dio Allegrijeve družine, a nerijetko dolazi do izražaja čak i u momčadi prepunoj zvijezda. Bez obzira na visoku cijenu, činjenica da igra na vrhunskoj razini u oba smjera, da su mu samo 24 godine i da su dobri bekovi rijetkost na tržištu, Cancelo je zaslužio moj glas za kupovinu godine.

Najveći overachiever: Mario Mandžukić

Zapravo je cijela karijera Marija Mandžukića jedan veliki overachievement, ali o tome već i ptice na grani sve znaju. Kontinuirano dobre partije u dresu Juventusa, srebro s Hrvatskom na SP-u uz pogodak u produžetku polufinalnog ogleda, te ovosezonsko rasturanje uz bok Cristianu Ronaldu, tridesetdvogodišnjem Hrvatu je priskrbilo ovu laskavu (?) titulu. Radna etika koja je uvijek prisutna, potpomognuta dobrim taktičkim razumijevanjem igre iz utakmice u utakmicu donosi mu pogotke. Zahvaljujući odličnoj suradnji s Ronaldom koji se većinom nalazi u fokusu protivničkih obrana, vjerojatno najveći oportunist u današnjem nogometu iskorištava bez pogreške sve što mu se pruži i svom klubu donosi bodove, a sebi pohvale cijelog nogometnog svijeta.

Najveći underachiever: Mario Balotelli

Nekada jedna od najvećih mladih zvijezda na kugli zemaljskoj, igrač koji je do svoje 26. godine sakupio iskustvo igranja za Inter, Manchester City, Milan i Liverpool, posljednje dvije godine tone u irelevantnost. 758 odigranih minuta i jedna asistencija brojke su koje je Talijan ove sezone zabilježio u dresu Nice, a u ligi „petice“ za koju bi danas zapravo bilo točnije reći da ne pripada društvu „velike četvorke“ to je gotovo zanemarivo za igrača čija tržišna vrijednost po Transfermarktu iznosi 20 milijuna eura. Sa samo 28 godina još uvijek nije izgubljen slučaj i mnoge momčadi bi ga rado vidjele u svojim redovima, ali samo pod uvjetom da se uozbilji i u potpunosti posveti nogometu. No poznavajući Marija to je jako teško za očekivati.

I eto ga, moji osvajači nagrada su tu. Kao što sam već rekao, bez obzira na argumente kojima su potkrijepljeni moji izbori, oni su ipak prvenstveno zamišljeni kao neka vrst presjeka nogometne 2018. Jer kao što je nekome (odnosno većini) Luka Modrić najbolji nogometaš svijeta, nekom drugom je to Messi, Ronaldo, Griezmann ili Mbappe. Sto ljudi, sto ćudi.

Sve u svemu, sretna nam svima Nova 2019. i nadajmo se da će nam donijeti još bolji i zanimljiviji nogomet!

And the Oscar goes to...
Završena je još jedna uzbudljiva nogometna godina koja nam je donijela pregršt razloga za ispratiti je sa smješkom na licu. Srebro Hrvatske sa Svjetskog prvenstva, povratak Liverpoola među europsku elitu, rekordni transferi vratara, te nikad jača nadolazeća knockout faza Lige prvaka samo su neki od razloga zašto je 2018. bila dobra godina za nogomet. Sukladno tome bilo bi zanimljivo dodijeliti prigodne nagrade momčadima i pojedincima koji su se istaknuli u protekloj godini, bilo pozitivno ili negativno. Napomena: Tekst bi se trebao promatrati kao neka vrst presjeka protekle godine, te su pobjednici kategorija bez obzira na iznešene argumente ipak na kraju ...
And the Oscar goes to...
Završena je još jedna uzbudljiva nogometna godina koja nam je ...

Respekt: kex1926, BruceWayne, Peslolus,

Slažem se: BruceWayne, Peslolus,

da ne navodiš stvari bez pokrića. Ja sam malo subjektivan jer mi je Fulham drag i imali su vrhunski transfer rok (to nije samo moje mišljenje) i dobrog trenera te mi nije jasno da je sve što je moglo poći po zlu da je pošlo. (2) - Fenix22, 31.12.18. 0:17, 0 0 0
Jedino su mi bili bekovi klimavi, a pod tim mislim solidni, a ne kriminalni. (3) - Fenix22, 31.12.18. 0:18, 0 0 0
I meni je iskreno Fulham oduvijek simpatičan i bilo mi je drago kada su se vratili u ligu i nadao sam se da će se odmah ustaliti. Ali mislim da je u vezi te "nagrade" trebalo uzeti u obzir staturu kluba jer bih inače mogao proglasiti neki klub iz - Bateman, 31.12.18. 15:29, 0 0 0
primjerica francuske 2. koja je cijela negledljiva. Sve u svemu ipak je subjektivan odabir jer se ne može uzeti neki apsolutni parametar, pa ne mogu reći puno protiv toga da Fulham odnese tu nagradu. Sve u svemu, sretna Nova! :) - Bateman, 31.12.18. 15:31, 0 0 0
I tebi. Treba se izoblejat sad. - Fenix22, 31.12.18. 19:04, 0 0 0
12/2018
Utakmica tjedna: Liverpool - Manchester United 3-1

Uvjerljiva pobjeda nad Fulhamom bila je možda i najbolja predstava momčadi s Old Trafforda od dolaska Mourinha na klupu, a simptomatično je to da je ona došla bez Paula Pogbe u početnom sastavu. Mourinhov inat naizgled je bio uspješan, no samo su naivci mogli misliti da je ta utakmica označila Unitedovo buđenje. Oni malo realniji znali su da treba pričekati nedjelju i veliki derbi na Old Traffordu.

Protiv Fulhama publika je napokon mogla uživati u predstavi svojih ljubimaca i zaboraviti na sve probleme koji su ušli u sve pore kluba. Jedan od glavnih aktera te utakmice bio je Juan Mata, koji je u toj utakmici još jednom po tko zna koji put dokazao svoju kvalitetu. Njegovo ulaženje s desnog krila u sredinu, te popunjavanje njegove pozicije od strane Dioga Dalota, nove vruće robe u crvenom dresu, funkcioniralo je gotovo bez greške. Sloboda koju je Španjolac imao u igri izvukla je ono najbolje od njega i podsjetila nas na vremena koja je proveo u Valencijinom dresu, a istovremeno je ostavila lijevu stranu dovoljno rasterećenom pa su Young i Rashford nerijetko ostajali na širokom prostoru koji su znali iskoristiti. 51 % svih napada dolazilo je s te strane, kao što je to bio slučaj i kod sva četiri pogotka Uniteda. No, s obzirom na to da je Fulham davljenik koji ne može uspostaviti kontinuitet od početka sezone i koji je tek promijenio trenera, trebalo je pričekati derbi svih derbija da bi vidjeli da li je ta utakmica bila samo iznimka ili se nešto promijenilo u crvenom dijelu Manchestera.

Nažalost po Unitedove navijače odgovor na to pitanje bio je očekivan, a došao je u obliku prve Liverpoolove ligaške pobjede nad njima još od 2014. Eksperiment s Dalotom i Darmianom na desnoj strani nije donio mnogo toga, jer je glavni zadatak posljednje četvorke bio držati kompaktnost, što je značilo da će Dalot prvenstveno morati paziti na Robertsona koji će marširati po lijevoj strani. To je pak značilo da će u fazi obrane Darmian zapravo biti treći stoper, a United stati u nekoj verziji asimetrične 5-3-2 formacije. Očekivano, mladi Portugalac nije došao do izražaja kao u prethodnim utakmicama, pa ga je sunarodnjak na klupi odlučio izvaditi već na poluvremenu, a umjesto njega uvesti Fellainija. To je bila odluka koja nije imala gotovo nikakve logike, osim u slučaju da je Mourinho planirao iskušati Van Gaalov recept iz manchesterskih dana – overload centaršutevima. No uzevši u obzir podatak da su igrači Uniteda u cijeloj utakmici uputili samo sedam centaršuteva, od čega jedan uspješan, Fellainijev jedini doprinos bio je gađanje zaštitara pokraj korner zastavice.

 

Obrambena linija Darmian – Bailly – Lindelof – Young bila je izuzetno neuigrana, a kada se tu pribroji i nedovoljna individualna kvaliteta njenih karika, bilo je samo pitanje vremena i načina kako će United pasti. Stoga nije bilo čudno kada je Mane izašao sam pred vrata De Gee u 24. minuti i fantastičnu loptu Fabinha pretvorio u pogodak. United je nedugo zatim izjednačio zahvaljujući poklonu Alissona, no na sreću po njega, činilo se kao da je ova utakmica zapravo najbezbolnije vrijeme za napraviti pogrešku. Jednosmjerna ulica ipak je došla do svog kraja tek ulaskom Shaqirija koji je ekspresno postigao dva pogotka, izazvavši erupciju oduševljenja na Anfieldu i istovremeno osiguravši da nogometni bogovi napokon budu zadovoljni nakon crvenog derbija.

Reakcija gostujuće obrane kod prvog pogotka bila je za udžbenike, odnosno za lekciju kako se ne braniti. Fokusiranost apsolutno svih igrača Uniteda na loptu neobjašnjiva je na ovoj razini i potpuno nedostojna dresa koji nose. No ti igrači nisu sami došli u klub, niti sami odrađuju treninge, pa stoga krivnja za taj pogodak, cjelokupnu utakmicu i ponor u kojem se klub s Old Trafforda nalazi već godinama ide na dušu svima u klupskoj organizaciji. Istina je da je Liverpool ostvario prvu prvenstvenu pobjedu u međusobnim utakmicama nakon duge četiri godine, ali čak i dok je Mourinho uspijevao "nadigrati" tada još nezreli Liverpool, United je rijetko izgledao kao bolja momčad. U nedjelju je i taj niz došao kraju jer su domaćini ove sezone napokon sazreli, pa su znali dominaciju pretvoriti u konkretan rezultat.

 

Svaka pogreška Unitedovog veznog reda i obrane pretvorila bi se u šansu za Liverpool, a napadački trozubac potpomognut konkretnijim veznim redom Fabinho – Keita – Wijnaldum i prodornim bekovima gotovo u startu je značio poraz Mourinhove rigidne momčadi. Domaćini su visokim presingom, protiv kojega United već tradicionalno nema odgovor, limitirali goste na bezbroj dugih lopti, a gotovo svaki De Gein posjed pretvorio bi se u ispucavanje. Uzevši u obzir visoko postavljen presing Liverpoola, osvojena lopta na sredini terena nakon De Geinog ispucavanja u pravilu je otvarala mogućnosti Unitedu za opasniji dolazak u napadačku trećinu. No rigidnost njihovog sustava, loša pozicijska igra, te Kloppov trademark ostavljali su United bez rješenja.

 

Obrana Uniteda nije se mogla nositi s pritiskom u fazi napada, pa su duge lopte i besmislena dodavanja na bok zatvorenom igraču bile pravilo, dok su gotovo jedina iznimka bila pogrešna dodavanja poput onog Lindelofovog koje je umalo završilo kobno po njegovu momčad.

 

 

Dvojac u sredini Matić - Herrera nije se mogao nositi s Liverpoolovim veznjacima, a iznijeti loptu bez pomoći previsoko postavljenih Lingarda, Rashforda i Lukakua bila je nemoguća misija. Nemogućnost kontroliranja utakmice i očekivana inferirornost u posjedu zahtijevale su barem uigrane mehanizme iskorištavanja pojedinih situacija, ali i oni su izostali. Kolika je zapravo bila dominacija Liverpoola jasno je iz statističkog pregleda, a pogotovo iz positional reporta, koji nam kazuje kako su u prosjeku samo dvojica stopera domaćih stala na svojoj polovici terena.

Poraz kao takav možda ne bi ostavio Mourinha bez posla, no igra koju je United predstavio u nedjelju, odnosno izostanak iste, nešto je preko čega se jednostavno nije moglo prijeći Portugalcu nakon dvije i pol sezone na klupi. Kloppov Liverpool još je jednom izvojevao zrelu pobjedu kojom su samo dodatno naznačili kako se vremena na Anfieldu možda mijenjaju i kako su choke-ovi u velikim utakmicama i Gerrardovi padovi stvar prošlosti. United se pak uspio riješiti Mourinha, no to ne znači da im je budućnost ružičasta. U međuvremenu je stigla i službena objava da je novim trenerom imenovan legendarna „super zamjena“ Ole Gunnar Solskjaer. Ugovor je potpisan do kraja tekuće sezone, a hoće li Norvežanin proći audiciju ostaje za vidjeti. Njegov pragmatičan trenerski put tijekom kojega je vodio rezervnu momčad Uniteda, Cardiff i Molde u dva navrata, nije zanemariv, no ostaje pitanje hoće li se uspjteti snaći na najvećoj sceni.

Zanimljiv i turbulentan ostatak sezone očekuje klub s Old Trafforda, dok se Liverpool nastavlja kretati uzlaznom putanjom...

Posljednji čavao u lijesu Special One-a
Uvjerljiva pobjeda nad Fulhamom bila je možda i najbolja predstava momčadi s Old Trafforda od dolaska Mourinha na klupu, a simptomatično je to da je ona došla bez Paula Pogbe u početnom sastavu. Mourinhov inat naizgled je bio uspješan, no samo su naivci mogli misliti da je ta utakmica označila Unitedovo buđenje. Oni malo realniji znali su da treba pričekati nedjelju i veliki derbi na Old Traffordu. Protiv Fulhama publika je napokon mogla uživati u predstavi svojih ljubimaca i zaboraviti na sve probleme koji su ušli u sve pore kluba. Jedan od glavnih aktera te utakmice bio je Juan Mata, ...
Posljednji čavao u lijesu Special One-a
Uvjerljiva pobjeda nad Fulhamom bila je možda i najbolja predstava ...

Respekt: BruceWayne,

Slažem se: BruceWayne,

Bravo, sve što je bilo bitno si odlično spomenuo, tako da se nema što dodati u vezi same utakmice. Bit će zanimljivo pratiti Solsjkaera.. - BruceWayne, 20.12.18. 16:08, 0 0 0
12/2018
Može li Mourinho više trenirati top klubove?

Nakon nešto više od dvije i pol godine na klupi Manchester Uniteda Jose Murinho je u utorak ujutro dobio otkaz. Neizbježan potez vodstva kluba s Old Trafforda došao je dva dana nakon poraza od Liverpoola, u utakmici u kojoj je United na svaki mogući način bio izdominiran. Taj poraz je pak došao samo tjedan dana nakon Unitedove možda i najbolje predstave ove sezone i pobjede 4:1 protiv Fulhama. No bez obzira na dobru igru koju su Crveni vragovi pokazali u toj utakmici, samo naivci su mogli pomisliti da je to bilo išta više od iznimke koja potvrđuje pravilo. Time se agonija u crvenom dijelu Manchestera koja traje još od odlaska Sir Alexa Fergusona, nastavlja. No ipak, neizvjesnost koja će uslijediti u nadolazećem periodu svakako je bolja od sive budućnosti koju je garantirao portugalski stručnjak. Bezidejne predstave, negativan pristup igri, konstantna kritiziranja uprave i igrača i hvatanje za slamke prošlosti, ono su po ćemu će Special One ostati zapamćen u Manchesteru. A nedovoljno kvalitetna momčad bez karaktera koja grca u prosječnosti najveća su ostavština njegove vladavine Kazalištem snova.

A koliko je loš United bio pod Mourinhovim vodstvom najbolje će opisati sljedeći statistički podaci koje je omogućila Opta:

  •   26 bodova nakon 17 odigranih utakmica je najmanje od sezone 1990/91
  •   29 primljenih pogodaka u 17 utakmica je najviše od sezone 1962/63
  •   u svim ovosezonskim utakmicama Premier lige protivnička ekipa pretrčala je više od Manchester Uniteda
  •   Fulham je jedina momčad koja je manje puta sačuvala mrežu netaknutom ove sezone od Uniteda
  •   De Gea je u ovoj sezoni 4. vratar lige gledajući broj obrana (61), što je još jedan pokazatelj propusnosti Unitedove obrane
  •   u kalendarskoj 2018. samo Lukaku (12) i Martial (10) imaju dvoznamenkasti broj pogodaka u Premier ligi
  •   od 144 utakmice koje je vodio na klupi Manchester Uniteda, Mourinho je izgubio 20% njih, čime je izjednačio svoj rekord iz vremena dok je bio trener Uniao de Leirie koju je vodio samo 20 puta
  •   Guardiolin City postigao je ukupno 83 prvenstvena pogotka više nego Mourinhov United

Mourinho je konstantno napominjao kako se razina Reala, Barcelone, Cityja i sl. ne može dosegnuti bez adekvatne potrošnje na tržištu, ali dok su njegova gunđanja imala uporište u zbilji, ne treba zaboraviti transfere koje je on amenovao otkada je zasjeo na klupu Crvenih vragova, a koja od starta nisu imala previše smisla. Krenemo li od njegove prve sezone, sjetit ćemo se kako je potrošio ukupno oko 170 milijuna funti na Baillyja, Mkhitaryana i Pogbu. Dovođenje Baillyja nije sporno, a 40 milijuna funti za Mkhitaryana može se opravdati njegovim igrama u dresu Borussije, iako se možda trebalo malo kritičnije pogledati na Armenca u kontekstu Premier lige. No najveći problem tog prijelaznog roka bio je Paul Pogba. Dovođenje jednog od najboljih veznjaka svijeta za 95 milijuna funti nije bio problem sam po sebi, već gledano kroz retrospektivu. Naime, Mourinho je znao kakav je Pogbin karakter (ili je barem trebao znati) i kako je općenito raditi s Raiolinim igračima, te ga sukladno tome nije trebao dovoditi ako mu je naredne tri sezone mislio spočitavati ono što je kod Pogbe neiskorjenjivo. Ferguson je svojevremeno osjetio što bi ga čekalo da je produljio ugovor s Francuzom, pa je Raioli jednostavno rekao da odj..e.

U drugoj sezoni Mourinho je doveo Matića, Lindelofa, Lukakua i kasnije Sancheza. O 30 milijuna funti za Alexisa čije je poduže nezadovoljstvo ostavilo ozbiljnog traga na njegove predstave, ne treba ni trošiti riječi, a postavlja se i pitanje da li se 75 milijuna funti za Lukakua isplatilo. Za Lindelofa još uvijek ima nade, iako je vrlo upitno hoće li Šveđanin ikada postati elitni stoper.

Zaključimo li cijelu priču o transferima s 55 milijuna funti danih za Freda, a koji je ove sezone odigrao ukupno 692 minute, dolazimo do zaključka kako je portugalski strateg imao na raspolaganju novac koji je mogao mudrije iskoristiti prije nego što mu je Woodward zatvorio dovod sredstava, gurnuvši ga u sezonu bez kompatibilnog stopera. Jer iako je United ove sezone potrošio samo 75 milijuna funti na pojačanja, što je manje nego što su primjerice potrošili Leicester, Fulham, West Ham, Everton i Wolverhampton, u periodu od Mourinhovog dolaska na ovamo, United je treći najveći potrošač u Engleskoj, dok istovremeno bilježi drugi najveći gubitak. Uzmemo li u obzir da je on sam imao velikog utjecaja pri odabiru pojačanja, argumenti mu izgledaju poprilično slabi.

 

Dakle, nedovoljno kvalitetna momčad nije isključivo krivica uprave, već je i Portugalac imao svoje prste u tome, pa se tako United i kvalitetom čini nedostojan mjesta među najboljom četvorkom, a kamoli tek igrom. City i Liverpool su nastavili tamo gdje su stali prošle sezone, dok je Sarri probudio Chelsea. Emeryju nije dugo trebalo da od Arsenala napravi pravu momčad sposobnu parirati onim najboljima, a njihovi gradski rivali nakon sporog starta pokazuju da Pochettinova filozofija još uvijek funkcionira. U takvoj ligi, United sa svim svojim problemima, Mourinhovom filozofijom reaktivnog nogometa i možda i najnekvalitetnijom momčadi od „velike šestorke“, gotovo da i nije imao šanse za Top 4. No ni sada, nakon što je Special One dobio otkaz, šanse im nisu zamjetno veće.

Od Mourinhovog dolaska na Old Trafford, United je svoje najbolje partije pružao u velikim utakmicama, no tu postoje dva problema. Prvi je taj što kada kažem „najbolje“, ne mislim to u smislu jasne vizije igre, mehanizama i iskorištavanja svog najjačeg oružja, već u kontekstu zaustavljanja protivnika, odnosno ubijanja njihove igre i oslanjanja na tip nogometa koji se može nazvati oportunističkim. Ali ni to samo po sebi ne bi bio toliki problem kada ne bi postojao drugi, važniji problem, a to su „male“ utakmice. Mourinhova momčad se do ovosezonske utakmice s Fulhamom gotovo nijednom nije nametnula igrom kao superiorna, već su pobjede u utakmicama protiv slabijih protivnika dolazile istim putem kao i one protiv velikih – teškom mukom. A kao što je to već dobro poznato, naslovi se u pravilu osvajaju na malim utakmicama. U tom segmentu Mourinho se od samog početka nije snašao, a United je gotovo svaku utakmicu plesao na rubu, te bi nerijetko jedna De Geina vrhunska obrana ili izostanak iste bio uteg koji bi prevagnuo na jednu ili na drugu stranu. A kada igraš u najkompetitivnijoj ligi na svijetu koja financijski, a onda posljedično i kvalitetom nezadrživo raste, teško je očekivati da ćeš na taj način biti konkurentan. Stoga ne čudi podatak da United ove sezone ima najmanji broj dodavanja od „velike šestorke“, najmanje postignutih golova i najviše primljenih, a gol razlika im stoji na negativnoj nuli. A koliko im je obrana loša najbolje govori podatak da je njihovih 29 primljenih pogodaka bolje samo od Cardiffa, Southamptona, Burnleyja i Fulhama – sve odreda momčadi koje se bore za opstanak. Tu također treba naglasiti da je u cijeloj prošloj sezoni United primio 28.

Pobjeda nad Juventusom u Torinu bila je zapravo pravilo koje Mourinha prati gotovo cijelu njegovu karijeru, a koje glasi da će bez obzira na formu, lošu igru i kadar koji mu je na raspolaganju, Mourinho uvijek biti sposoban izvući pozitivan rezultat u utakmicama protiv kvalitetnijih protivnika i to u poprilično nasumičnom uzorku. A to će posljedično dovoditi do toga da njegovo ime nikada do kraja neće izblijedjeti, te da će on i dalje imati nešto čime će uzvratiti svojim kritičarima, a njegova reputacija će i dalje biti ona trenera s pet zvjezdica. No za uspjeh po mjerilima jednog od najvećih klubova u povijesti, Mourinho jednostavno nije bio pravi čovjek.

Sa svojim pristupom nikada nije mogao ispuniti očekivanja navijača i nije mogao donijeti rezultate koje Unitedov ugled zahtijeva. On je samo živio od utakmice do utakmice, kritizirao igrače i spominjao svoje stare uspjehe, a to danas ne prolazi ni u Hajduku. Možda i najpatetičnija izjava (a konkurencija nije mala) došla je baš prije utakmice s Liverpoolom kao odgovor na pitanje je li ovo najbolji Liverpool protiv kojeg je igrao, a glasila je: „Igrao sam protiv Liverpoola koji su bili prvaci Europe. Ne znam da li je ovaj Liverpool bolji ili lošiji. Znam da je onaj Liverpool osvojio Ligu prvaka, a ovaj Liverpool nije osvojio ništa.“ Zapravo najbolji dokaz Portugalčevog cinizma i pomalo ružnog banaliziranja nogometne igre došao je kao naručen prije potopa koji je doživio od upravo tog Liverpoola, izgubivši tako praktički jedinu pozitivnu činjenicu u vezi svoje vladavine Unitedom koju je još uvijek mogao natrljati na nos svojim kritičarima. Portugalac je u nedjelju spao samo na staru slavu, kao i klub na čijoj je klupi i sjedio do sada, stoga je razilazak bio jedino logično rješenje.

Bez obzira na sve uspjehe koje je Mourinho ostvario u svojoj karijeri i sve one koje će možda ostvariti u budućnosti, činjenica je da on nikada nije bio pravi fit za United. Nogometna filozofija koju on njeguje nije svačiji cup of tea, ali uvijek ju se moglo progutati dok je donosila rezultate. U Unitedu rezultata nije bilo, niti ih je moglo biti na način na koji je Portugalac to zamislio, a ako ćemo spomenuti Europsku ligu, ona je Unitedu bila ništa više od ulaznice za Ligu prvaka. O tome da li je Mourinha pregazilo vrijeme ili je postao žrtva svog ega, dalo bi se raspravljati, no ono što je sigurno jest to da se u današnje vrijeme ne može živjeti na račun stare slave. A Special One je u posljednje tri godine živio upravo tako. Činjenica je da je svoj otkaz dobrano naplatio, ali 25 milijuna funti za drugi najvrjedniji sportski kolektiv na svijetu nije ništa ako to znači potencijalni povratak u vrh engleskog i europskog nogometa. 

Mourinhu sada preostaje pronaći novi recept za uspjeh, a vrijeme će pokazati hoće li ga predstaviti u nekom od europskih velikana, nekoj nacionalnoj vrsti ili će ipak morati sići jednu stepenicu.

Na račun stare slave se ne može živjeti
Nakon nešto više od dvije i pol godine na klupi Manchester Uniteda Jose Murinho je u utorak ujutro dobio otkaz. Neizbježan potez vodstva kluba s Old Trafforda došao je dva dana nakon poraza od Liverpoola, u utakmici u kojoj je United na svaki mogući način bio izdominiran. Taj poraz je pak došao samo tjedan dana nakon Unitedove možda i najbolje predstave ove sezone i pobjede 4:1 protiv Fulhama. No bez obzira na dobru igru koju su Crveni vragovi pokazali u toj utakmici, samo naivci su mogli pomisliti da je to bilo išta više od iznimke koja potvrđuje pravilo. Time se ...
Na račun stare slave se ne može živjeti
Nakon nešto više od dvije i pol godine na klupi ...

Respekt: Dado_M, BruceWayne, Fenix22, Gavran, Peslolus, Alumnus,

Slažem se: BruceWayne,

godina prije nego se umirovio, a ispada da nisu spremni ni pet godina kasnije. - Gavran, 19.12.18. 13:51, 0 0 0
To s jedne strane stoji, ali smatram da je Ferguson samom svojom pojavom izvlačio iz momčadi ne samo ono najbolje, nego čak i ono čega nema. - Bateman, 19.12.18. 14:32, 0 0 0
Mislim da se nitko ne bi mogao pripremiti na odlazak jednog takvog trenera, pogotovo u ovako financijski jakoj i konkurentnoj Premier ligi koja je tek postala ovo što je danas nakon njegovog odlaska. - Bateman, 19.12.18. 14:33, 0 0 0
Pa tijekom zadnje Fergusonove sezone je Guardiola bio bez angažmana, a Kloppa sigurno nije bilo nemoguće dovesti. Umjesto trenera koji su bili nositelji promjena odabrali su Moyesa. I još dva Moyesa nakon njega. Naravno da nisu mogli zamijeniti jednu - Gavran, 19.12.18. 14:57, 0 0 0
figuru drugom, ali su pokušali i to im je glavna greška. Trebala im je, odnosno još uvijek im treba, promjena ideje. Valjda su to dosad shvatili. - Gavran, 19.12.18. 14:59, 0 0 0
12/2018
Power ranking Lige prvaka: Tko je najbolja ekipa Europe?

Usprkos uspješnoj sezoni s Romom u kojoj je ostvario zavidne brojke, većina je sumnjala da Alisson Ramses Becker vrijedi svote koju je Klopp izdvojio za njega, te su tu odluku pripisali frustracijama koje je dvojac Mignolet-Karius priuštio njemačkom strategu. Te sumnje su se činile opravdanima, pogotovo iz razloga što je prilagodba vratara na Premier ligu uvijek škakljiva stvar. Osobno sam bio uvjerenja da će Alisson tu cifru opravdati kroz godine, ali nakon utakmice s Napolijem i čudesne obrane u 92. minuti koja je Liverpoolu osigurala prolaz i nove milijune na računu, on je tu cifru već opravdao.

Istina je da je u takvim situacijama potrebna i doza sreće, a ni ne baš sjajna reakcija napadača (u tom slučaju Arkadiusza Milika) nije naodmet. Istina je i to da je Alisson samo učinio ono što vratar i treba učiniti u toj situaciji – pravovremeno izaći u blok i svojim tijelom pokriti što više prostora. Ali za to je, u sudačkoj nadoknadi utakmice u kojoj nisi imao previše posla i u kojoj bi primljeni pogodak značio ispadanje iz Lige prvaka, bila potrebna potpuna koncentracija i hladna glava. I upravo zbog toga je Klopp dao 62.5 milijuna eura za njega te bi, kako i sam kaže, dao još toliko.

Dobra igra nogom je u današnje vrijeme odlika koju svaki elitni vratar mora posjedovati, kao što su to i dobri izlasci na centaršuteve. Efikasnost u branjenju udaraca je segment koji je u nekoj mjeri podložan kontekstu momčadi te nije od presudne važnosti trenerima koji pokušavaju graditi igru od vratara, dok su obrane u situacijama 1 na 1 danas postale neka vrst bonusa. No Alisson je fantastičan u svim segmentima, a mana gotovo da i nema. Nije isključena mogućnost da ih dobro skriva, ali toliko dugo skrivati svoje mane na vrhunskoj razini je ništa manje doli ogromna vrlina, stoga to nije ni važno.

Ono što jest važno je činjenica da od svoje prve utakmice na vratima Liverpoola pa do danas Alisson nije pokazao ni trunku nesigurnosti, a praktički jedinu kardinalnu pogrešku napravio je u pobjedi nad Leicesterom kada se zaigrao i poklonio loptu protivniku. No to je zapravo bila posljedica prevelike sigurnosti koja je ga je spustila na zemlju i koja mu se nakon toga nije ponovila, a uzmemo li u obzir sve "lažnjake" koje je u karijeri prodao protivničkim napadačima, a od kojih se može napraviti jedna poštena kompilacija, spomenuti gaf djeluje zanemarivo.

S obzirom na to da u Kloppovoj filozofiji vratar služi kao pokretač otvaranja igre, a nerijetko i kao neka vrst mamca za protivnika, Alisson je nerijetko pod pritiskom u kojem se pak snalazi kao riba u vodi. Sa 73% uspješnijih dodavanja pod pritiskom predvodi vratarsku družinu Premier lige, a po broju uspješnih dodavanja (349) zauzima drugo mjesto, odmah iza Kepe. Također, uzmemo li u obzir sva natjecanja ove sezone, uključujući SP, dolazimo do podatka kako mu je postotak uspješnosti kratkih dodavanja 99%, što je izuzetno hvalevrijedno uzevši u obzir spomenuti stil igre koji Liverpool njeguje.

Kada pričamo o „osnovnim golmanskim“ segmentima, odnosno obranama, Alisson tu također iskače iz mase. Već sam pisao o njegovoj prošlosezonskoj statistici u dresu Rome, odnosno 17 clean sheetova, 28 primljenih golova u 37 utakmica, te 8 golova manje primljenih u odnosu na očekivani broj, a ove sezone situacija nije ništa drugačija. U 16 prvenstvenih utakmica Brazilac je primio samo 6 pogodaka i sačuvao mrežu netaknutom 10 puta, a sve uz postotak obrana od 85.71%. U izlascima je također bio pravovremen i vrlo siguran, a nerijetko bi se našao i u zračnim duelima s protivnicima, kao primjerice prošli vikend protiv Bournemoutha kada je to bio slučaj dva puta (oba puta je izašao kao pobjednik). Fantastične brojke je dodatno okrunio i činjenicom da je postao prvi igrač u povijesti Liverpoola koji je neporažen izašao iz 16 premijernih utakmica u dresu kluba.  

Stoga je jasno uz sve navedene kvalitete i njegove predstave Alisson vrijedi svote koja je plaćena za njega, a vjerojatno i više. Vratarev doprinos momčadi uvijek je bilo teško procijeniti, ali evolucijom nogometa i pojavljivanjem sustava koji se oslanjaju na ideju totalnog nogometa, a posljedično i implementacijom čuvara mreže u aktivnu igru svoje momčadi, taj zadatak je postao lakši pa nam tako statistika daje dosta dobru odrednicu kvalitete vratara. Alisson tu rastura, ali i sa strane „suhih“ brojki, svima je vidljivo iz utakmice u utakmicu koliki je njegov doprinos momčadi, a pogotovo obrani. Sigurnost koju vratar ulijeva zadnjoj liniji gotovo je neprocjenjiva jer utječe na segmente igre koji su neodredivi brojkama, a bez iznimke obrambene igrače čini boljima. I upravo je iz tog razloga Liverpool ove sezone obrambeno najbolja momčad lige te su u nekoliko navrata uspjeli utakmicu dobiti „na mišiće“, što nije bio slučaj prethodnih godina.

Pobjeda nad Napolijem nije ostvarena zbog genijalnog Salaha koji je postigao sretan pogodak, ni zbog brojnih šansi koje je Kloppova momčad stvorila pred golom Ospine, a niti zbog već standardno izvrsnog Van Dijka, jer i prošle sezone je Liverpool imao sve to, pa je padao na ispitima kakav su u utorak navečer položili. Ove sezone razlika je u čovjeku na golu.

Jan Oblak je u utakmici protiv Club Bruggea istu tu večer imao možda i bolju obranu od one Alissonove, ali Brazilčeva je bila nemjerljivo važnija, te je poslužila kao neka vrst retrospektive svega onoga što je donio momčadi s Anfielda i najava svega onoga što će tek donijeti. David De Gea je već godinama najbolji vratar Premier lige, a po mnogima i najbolji vratar svijeta, što je do sada teško bilo osporiti (ako zanemarimo debakl na SP-u), no Alisson je praktički tek na početku svoje karijere na najvećoj sceni i tek ulazi u najbolje vratarske godine. Njegova korisnost u svim segmentima igre ono je što ga izdvaja od većine elitnih vratara i dok se ostali privikavaju na ono što se od njih traži, Brazilac je već sada jedan od dirigenata u svojoj momčadi.

Alisson je moderan vratar uz čiji bok po karakteristikama trenutno može stati samo njegov sunarodnjak i kolega iz reprezentacije Ederson, koji igra sličnu ulogu u Guardiolinom stroju, dok primjerice Kepa pokazuje potencijal ali još uvijek kaska za njima i još nije ni približno opravdao epitet najskupljeg vratara u povijesti. Izvrstan s loptom u nogama, odličan u pozicioniranju, siguran, visok, a opet dovoljno brz, agilan i s dobrim refleksima, Alisson Ramses Becker je trenutno najkompletniji vratar na svijetu.

Liverpool ove sezone napokon izgleda kao kompletna momčad s glavom i repom, a ne kao „samo“ atraktivna napadačka skupina ugodna oku, te se imaju puno pravo nadati trofeju koji im je prošlog svibnja izmigoljio iz ruku (da, ova je bezobrazna igra riječi namjerna). Stabilan vratar uvijek daje dimenziju više svojoj momčadi, a ova se momčad čini sposobna preživjeti period Firminovog traženja forme, nedovoljno kreativan vezni red i Lovrenove blooperse, te samouvjereno doći na megdan najvećim momčadima Europe. City je i dalje glavni favorit za domaći naslov, dok u Ligi prvaka Redsi dolaze na dnevni red tek nakon Juventusa, Barcelone, Cityja i PSG-a. Ipak, imaju dovoljno kvalitete, iznimno talentirane pojedince i dobro razrađene mehanizme u igri da se mogu suprotstaviti bilo kome bez straha.

Pogotovo kada znaju da im leđa čuva Ramses.

Faraon među vratnicama
Usprkos uspješnoj sezoni s Romom u kojoj je ostvario zavidne brojke, većina je sumnjala da Alisson Ramses Becker vrijedi svote koju je Klopp izdvojio za njega, te su tu odluku pripisali frustracijama koje je dvojac Mignolet-Karius priuštio njemačkom strategu. Te sumnje su se činile opravdanima, pogotovo iz razloga što je prilagodba vratara na Premier ligu uvijek škakljiva stvar. Osobno sam bio uvjerenja da će Alisson tu cifru opravdati kroz godine, ali nakon utakmice s Napolijem i čudesne obrane u 92. minuti koja je Liverpoolu osigurala prolaz i nove milijune na računu, on je tu cifru već opravdao. Istina je da ...
Faraon među vratnicama
Usprkos uspješnoj sezoni s Romom u kojoj je ostvario zavidne ...

Respekt: Gavran, Dado_M, Fenix22, BruceWayne,

Slažem se: Fenix22, BruceWayne,

Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.