BruceWayne

"No matter what anybody tells you, words and ideas can change the world."
Reputacija
8
Bodova
273
Analiza
166
Ocjena
344
Anketa
419
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

prije 5 sati
Tribina hipoteza

Nova sezona Premiershipa pokazala se puno manje zanimljiva nego što je očekivano, barem ako je u pitanju borba za naslov. Manchester Cityu bi se u ovom trenutku moralo dogoditi čudo nad čudima da ne upišu svoj 5. naslov prvaka. Osim Citya, analitičari su predviđali United i Chelsea kao glavnu konkurenciju za naslov, Tottenha, Arsenal i Liverpool u borbi za zadnje mjesto koje vodi u Ligu Prvaka. Nakon 18 kola, možemo reći da su analitičari napraviti dobar posao, uz iznimku jednog omanjeg kluba sa sjevera zemlje. 
Burnley pod vodstvom Sean Dychea najugodnije su iznenađenje ovogodišnjeg prvenstva i najveći overachieveri što se tiče najboljih europskih liga. Činjenice toj tezi dolaze u vidu znatno manje vrijednosti igrača i puno nižih prosječnih plaća u odnosu na društvo u koje se nalazi. Dyche je klub preuzeo još 2012. godinu i prošao zanimljiv put do mjesta gdje se nalazi trenutno. Nekadašnji obrambeni igrač sa 4 sezone u najvišem engleskom razredu čak je dvaputa uvodio Burnley u prvu ligu te jednom iz nje ispadao. Nakon što je ih drugi puta uveo i pritom osvojio naslov, sa prošlogodišnjim 16. mjestom i ovogodišnjim napretkom sasvim je očito da klupski trendovi idu prema gore. Ali to ih nije spasilo prodaje dvojice ponajboljih igrača u ljetnom prijelaznom roku.

Glavni dio od zarađenih 50 miliona funti klub je priskrbio prodajom najboljeg strijelca Graya te najboljeg obrambenog igrača Keanea, a uz njih klub je u sezonu morao ući bez Heatona, prvog golmana i najzaslužnijeg čovjeka zašto je Burnley ostao dio elite ove sezone. Dyche se u novonastalim i skromnim uvjetima pokazao kao vrstan manager, donošeći prave odluke kada je morao pronaći zamjene za igrače na koje više nije mogao računati. U tome mu nije pomogao slab "background" Burnleya kao malog i marketinški nepoznatog kluba sa najmanjim stadionom u Premiershipu. Takvi uvjeti teško da bi mogli biti primamljivi veteranima kao ni mladim talentima jer klub nema povijest razvoja i prodaje stranih talentiranih igrača kao ni dodatne sadržaje koje bi bile zanimljive sponzorima. Ipak, Dyche je iz toga izvukao koliko je mogao. Burnleyev bazen dolaznih transfera bazira se na Championshipu i niže, te na pružanje "druge šanse" igračima koji nisu uspjeli u nekom drugom klubu Premiershipa. Na taj način uspjeli su privući Woorda i Corka, obojicu igrača bez kojih Dyche danas ne može zamisliti prvu postavu. 

Jedan od razloga zašto Burnley nije zanimljiv velikom broju igrača je njihov DNK koji dijele sa obje Irske nacionalne reprezentacije. Stil Dyche bazira se na strukturi i ogranizaciji u obrani, te što bržem prijenosu lopte prema zadnjoj trećini. Iz toga proizlazi negativan odnos prema posjedu, jer Burnley je 18. po postotku posjeda i zadnji po točnih dodavanja u ligi. Po utakmici imaju prosječno 47 skokova, od čega 24 osvojena i po tome su prva ekipa lige, što i ne čudi kada imaju Tarkowskog sa najviše osvojenih zračnih duela u ligi. Tarkowsky i kapetan Mee vlasnici su najviše blokova i najviše očiščenih lopti u zraku i po tom su daleko ispred konkurencije.

Sean Dyche u užoj rotaciji koristi 14 igrača, od kojih su petorica odigrala sve utakmice do sada. Najvažniji dijelovi sustava osim stopera su centralni dvojac Cork-Defour, glavne točka napada Brady sa jedne, najbolji asistent Gudmundson sa druge strane i najbolji strijelac Wood. Dych kao napadača za svoj način igre vidi target mana, pa osim Wooda tu su Sam Vokes i Barnes, koji su zabili 9/16 golova ove sezone. 
Osnovna formacija je 4-4-1-1, koja se mijenja u 4-2-3-1 ili 4-5-1 ovisno o protivniku i situaciji. Prva linija distribucije je spomenuti Tarkowsky, ponajveće iznenađenje sezone, 4 puta proglašen igračem utakmice. Za razliku od Meea čija se distribuacija bazira na suradnju sa vratarem i bočnim, Tarkowsky ima odličnu dijagonalu s kojom često pronalazi Wooda ili nekog od krila. 
Glavni distribuciju vode Defour-Cork koji su jedini igrači Burnleya sa preko 80% točnosti dodavanja. Njihova se uloga bazira na kratkim dodavanjima i povezivanju igre, dok je Hendrick poveznica između sredine i napadača, i on loptu većinom prima u međuprostoru, te traži Wooda. 

Najveća opasnost po protivnike dolazi sa bočnih pozicija. Bekovi uz čest overlap, znaju "preskakanjem igre" tražiti igrače u skoku, jer filozofija Dychea bazira se što bržem dolasku pred protivnički gol, a pošto u svojoj ekipi nema izrazito brze ni individualno natprosječne igrače, cilj je većinom tražiti napadača ili dupliranim bokovima priliku za ubačaj. Što se i vidi po podatku da najviše ubačaja u cijeloj ligi po utakmici ima Brady, a kada su on i Ward u igri, primat napadu ima lijeva strana(48%). Burnley je indikativno ekipa sa najviše dugih a najmanje kratkih dodavanja u prvenstvu.

Ipak, prva asocijacija na Burnley i njihovog trenera je obrana koja je primila samo 12 golova ove sezone, bez svog prvog vratara Heatona. Podatak o primljenim golovima još dobija na cijeni kada se doda broj upućenih udaraca protivnika na gol, tako se dobije učinak da Burnley prima 16,4% golova u odnosu na upućene udarce na gol, što ih svrstava odmah iza Uniteda. 

Burnley se brani u dva uska bloka po 4 igrača s ciljem natjerati protivnika na što više ubačaja i udaraca iz daljine. Ozbirom da su prvi po blokovima i očišćenim loptama u ligi, takva taktika im uspijeva. Zadnja linija stoji jako usko blizu svom vrataru i tako tjera protivnike da igraju njihovu igru. Između druge linije i Hendricka ostavljaju dovoljan prostora protivnicima za udarac iz daljine koji najčešće završi u bloku jer 8 igrača stoji na putu do gola. Druga četvorka je dovoljno mobilna da osvojeno loptu odmah proslijedi Woodu koji ju može zadržati dok se ne pridruži dovoljan broj suigrača. 

Burnley bez obzira na dominatnu obranu nije ekipa koja se cijelo vrijeme brani. Skloni su visokom man to man presingu, s ciljem natjerati protivnika da izbije loptu i tako ih natjera da igraju njihovu igru. Obično bi Wood i Hendick vezali stopere, a Cork i Defour spriječavali glavne distributere u sredini da razigravaju ekipu.

Ako presingom je uspiju uzeti loptu ili natjerati protivnika na pogrešku, vraćaju se u obrambeni blok prikazan na grafu gore. 

Teško prolazni limiti

Sean Dyche i njegov Burnley izazvali su mnoge simpatije dijelom Otoka zbog otpora koji pružaju mnogo bogatijim i većim klubovima. Dychea su zbog samog načina igračina počeli uspoređivati i sa Simeoneom, te je već bio u kominacijama za novog trenera Evertona i West Hama. Prava istina je da će jednom takav poziv i prihvatiti, jer Burnley ozbirom na svoj DNK i background čak i uz dodatan priljev financijskih sredstava nema prevelike šanse biti dugotrajan član prvog dijela ljestvice. Jedina poveznica između bivšeg prvaka Leicestera i ovogodišnjeg Burnleya bi mogla biti povratak u realnost, jer čudesna sezona Lisica može se nazvati anomalijom i već nagodinu su oni bogatiji preuzeli primat osvajanja naslova koji će teško ponovno ispustiti.

Međutim, Burnley zasada preživljava u svojim limitima čime se mora još jednom odati priznanje njihovom treneru, jer podići se 10 mjesta u novoj sezoni bez prvog vratara, najboljeg obrambenog i napadača je dokaz koliko sustav ponekad može utjecati na rezultat. Igrači Burnleya nisu "role modeli" klincima diljem svijeta, nemaju kopačke sa vlastitim inicijalima, niti su dio naslovnica dnevnih novina. Oni su obični radni nogometaši koji savršeno rade svoj posao. Oni su antiteza modernom nogometom baziranom na tvrdnji da novac čini najveću razliku na terenu, jer sveukupna njihova vrijednost malo je veća od Hazarda ili Kanea. Oni ne vjeruju u posjed i ne privlače pažnju atraktivnim potezima, ali izvlače maksimum iz utakmice u utakmicu. 

Seanu Dychu i njegovoj ekipi u idućem razdoblju vjerovatno slijedi sudbina Leicestera, ali barem za sada treba čestitati i uručiti naslov najvećeg overachievera ove sezone.

Burnley u zemlji bogatih
Nova sezona Premiershipa pokazala se puno manje zanimljiva nego što je očekivano, barem ako je u pitanju borba za naslov. Manchester Cityu bi se u ovom trenutku moralo dogoditi čudo nad čudima da ne upišu svoj 5. naslov prvaka. Osim Citya, analitičari su predviđali United i Chelsea kao glavnu konkurenciju za naslov, Tottenha, Arsenal i Liverpool u borbi za zadnje mjesto koje vodi u Ligu Prvaka. Nakon 18 kola, možemo reći da su analitičari napraviti dobar posao, uz iznimku jednog omanjeg kluba sa sjevera zemlje. Burnley pod vodstvom Sean Dychea najugodnije su iznenađenje ovogodišnjeg prvenstva i najveći overachieveri što se ...
Burnley u zemlji bogatih
Nova sezona Premiershipa pokazala se puno manje zanimljiva nego što ...

Respekt: MrLule, danijel_os,

14.12.
Tribina hipoteza

Engleski nogomet je kroz povijest bio pun mitova. Iako su samo jednom u svojoj dugoj povijesti osvojili naslov najboljih na svijetu, svako veliko natjecanje su označeni barem u drugom krugu favorita. Premiership je globalizacijom i klupskom privatizacijom postigao epitet najkonkuretnije, po nekima i sveukupno najbolje nogometne lige, iako njihovi klubuvi zadnji par sezone slove kao najveći underachieveri u Ligi Prvaka. Novac koji se vrti u najvišem stupnju engleskog nogometa je nemjerljiv sa bilo kojom nogometnom ligom na svijetu, i ne misli se stati na tome. Ove godine postignut je dogovor između Amazona i Facebooka te bi njihovo uključivanje značilo da će engleski klubovi biti još bogatiji nego što su sada. Primjerice, jedan prosječni klub iz donje polovice Premiershipa imati će puno veće financijske mogućnosti nego recimo Sociedad ili Lazio. 
Da sve ne bilo tako idilično u engleskom nogometu, postoji i ona tamna strana velikog dotoka novca. Ona se prije svega zrcali na uspjesima reprezentacije. Da stvar bude još gora, ta reprezentacija je itekako imala potencijala za veliki uspjeh, pogotovo zadnje desetljeće, uz vođenje najskupljeg izbornika na svijetu, ali rezultat je izostao sve ove godine.

Mnogi tome pripisuju veliki broj i ulogu stranih igrača. Značaj rast uvoza stranih nogometaša bio je proporcijan uvozu stranog kapitala, koje je krenulo početkom ovog tisučljeća. "Moramo smanjiti broj stranih igrača, kako bismo imali više talenata kao što je Harry Kane", izjavio je Greg Dyke, predsjednik FA. Ipak, priče o Kaneu ili Vardyu i kako su uspjeli još je jedan svojevrstan mit jer obojici jednostavno nisu vjerovali, dok se sami nisu pokazali. Tome treba nadodati anegdotu o Milesu Jacobsonu, kreatoru Football Managera, gdje je se on javno ispričao Kaneu nakon što je morao njegov profil dobro nadograditi u periodu između dvije sezone, što je bio znak o ponekad loše procjenjuju kvalitete svojih igrača. Kane je uspio uprkos nedovoljnom povjerenju i tako otvorio put Rashordu, Stonesu da lakše dobiju priliku i povrate vjeru u domaće igrače.
Igrači kao Kane su više puta licitiran od strane najbogatijih klubova lige na cijene od preko 100 miliona funti kada cijene nisu još otišle u nebo. Dobro je poznat problem precijenjenosti odšteta za engleske nogometaše koje najbolje dokazuje ekonomska teorija ponude i potražnje. Razlog je vrlo jednostavan: kada je nečega malo na tržištu, cijene će biti veće. Povežite to sa pravilom Premiershipa o HG(home-grown) igračima, gdje je svaki klub u ligi mora imati određeni broj domaćih igrača i onih koji su zapravo ponikli u klubu kako bi uopće mogli participirati u ligi. To je dovelo do situacije da će iz pritiska prema pravilima bogati engleski prvoligaši dovoditi igrače po cijenama koje oni ne vrijede.

No, čak i često samouvjereni, granično bahati Englezi su shvatili da baza domaće lige nije ugovor sa Amazonom, nego stvaranje mladih igrača i ulaganje u akademije i trenere u kojih bi korist treba imati seniorska reprezentacija. To najbolje opisuje inflaciju rezultata u mlađim dobnim kategorijama gdje se Engleze potiho uspoređuje sa Španjolcima iz prošlog desetljeća. Nevjerovatan niz uspjeha koji su Englezi postizali zadnjih godina okrunjen je 2017., kada su osvojiti dva World Cupa (U20 i U17) (slika ispod)

Vođa nove zlatne generacije ujedno i centralna figura ove priče. Osim što je kapetan, Phil Foden je najbolji igrač te U17 reprezentacije i najbolji igrač tog Svjetskog prvenstva. U finalu dominatno su pobijedili Španjolce 5-2 i tako metaforički najavili smjenu Španjolaca sa trona najboljih mlađih selekcija. Hrvatski gledatelji mogli su ga upoznati na donedavnom Euru U17, na kojem je njegova reprezentacija u finalu izgubila o Španjolaca, a Foden je bio strijelac u oba finala. Osim Fodena, tu je još nekoliko poznatih imena kao što su Sancho(Dortmund), Gomes(United) te Sessegnon(Fulham). Sva četvorica nose etiketu elitnog talenta sa prognozom velike karijere, ali pošto imaju tek 17, nezahvalno je projicirati tko bi od ostalih još mogao iskočiti i hoće li oni u budućnosti opravdati epitete koje trenutno nose. Englezi su se u povijesti već opekli sa najavama o svojim igračima, ne treba biti dalje od primjera Michaela Owena.

"Iniesta iz Stockporta", kako mu tepaju doma, već je debitirao za seniorsku momčad Manchester Citya i igrač je o kojem Guardiola ozbiljno razmišlja ali pametno govori:"opasno je reći dobre stvari o mladim igračima jer su oni još premladi i moraju rasti i učiti još dosta toga". No, da i trener i klub računaju na njega dokaz je klupsko odbijanje ponuda o posudbi, gdje se obično odvaja "žito od kukolja". Guardiola je poznat kao trener koji voli pridruživati mlade igrače prvoj ekipi, što je poznato domaćoj javnosti iz primjera Trogančića i Benka u Bayernu. Tako je u Cityu osim Fodena već seniorima pridružio Adebaya i Diaza, koji su već kao i Foden dobili prve minute na terenu.

Foden je veznjak sa istaknutim razigravačkim sposobnostima i odličnim kretanjem bez lopte. Engleski mediji posebno opisuju njegovu brzinu sa loptom i stvaranje viška, te završno dodavanje. Kao takav savršen je fit u Guardiolinom sustavu presinga i filozofiji nogometa koju prakticira. Uz to, ima priliku napredoviti i učiti u društvu suigrača kao što su Silva i De Bruyne, te trenera kao što je Guardiola, koji je već trenirao "originalnog" Iniestu.

Nije tajna kako je jedan od najvećih "lajtmotiva" hejtera City godinama manjak home grown, kao što nije tajna ni da klub godinama muku muči sa prikupljanjem takvih ali i nativnih Engleza. To su godinama liječili preplaćivanjem engleskih reprezentativaca, tako su u klub pristizali Sterling, Delph te najnovije Stonesa i Walker za rekorde odštete, jer nisu samo plaćali kvalitete igrače, nego i njegovu mogućnost registracije. Od ulaska emiratskih vlasnika, City se etablirao kao jedna od najjačih engleskih, pa i europskih momčadi upravo sa tim ciljem. Preobrazbu iz odijela prosječnog engleskog prvoligaša u vodeći skupo su platili vlasnici koji nisu birali sredstva kako bi ostvarili svoj kratkoročni cilj. Kako ulaganja u igrače instant pojačanja neće biti vječna, vlasnici su počeli ulagati u dugoročan projekt. Tako su 2014. po uzoru sa La Masiju preuredili svoj City Football Academy, dajući šansu mladim igračima budu obučavani po najvećim standardima pod prismotrom najboljih trenera.

Rezultate tog rada mogu se vidjeti već nakon 3 godine. Osim navedenog trojca koji je pridružen momčadi, u zadnjih par godina promovirani su Ihenaeacho, Unal, Guidetti, Roni Lopes i Denayer, ali nijedan od njih se nije do kraja uspio izboriti za stalno mjesto u rotaciji. Kao i Chelsea, City njeguje politiku kaljenja mladih igrača, u Gironi svoju drugu priliku tražiti će Mafeo i Garcia, dok je Zinchenko trenutno jedini igrač sa ulazicom za prvu momčad uz Diaza, Adebaya i Fodena.

Tako se zlatni "Lavić" našao u čoporu vukova, koji imaju sigurnu prednost po pritiskom rezultata. Njegova priča je još zanimljivija kad se doda činjenica da još nema agenta iako su njegovi sugirači klijenti najpoznatijih nogometnih djelatnika u odjelima i Mina Raiole. Reprezentativno, on je svjetski prvak i europski doprvak u zemlji koja seniorski naslov sanja skoro 52 godine. Klupski, član je momčadi koja nikada nije razvila igrača iz svoje akademije i koja je dosada gurala primarno rezultat ispred filofozije. 

Phil Foden nije samo zanimljiv zbog svojih nogometnih sposbnosti ili uspjeha u mlađim kategorijama. On je zanimljiv zbog mitova i etiketa koji će sigurno biti vezani za njegov put kojim će ići. Njegovim razvojem paralelno bi se mogli promjeniti trenutni trendovi u ekipima čiji dres noci. U perspektivi, on može prenijeti uspjehe iz juniorskog u seniorski reprezentativni nogomet, uz to može postati standardan član rotacije City i prvi igrač koji je to uspio a da je član Cityeve akademije, ali također može slijediti primjer Iheneacha i biti jedan u nizu koji nije uspio. U svakom slučaju, nova zlatna engleska generacija predvođena Fodenom ima šansu promijeniti reprezentativne trendove i ponoviti uspjeh iz 66', a Phil i City imaju šansu promjeniti etiketu kluba koji samo kupuje, a ne stvara i promovira vlastite igrače. 

Priča o Philu Fodenu i njegovim avanturama počela je u Indiji pogotkom za naslov svjetskog prvaka, a samo on zna kako će završiti i koliko će mitova u njoj razbiti..

Potencijalni razbijač mitova
Engleski nogomet je kroz povijest bio pun mitova. Iako su samo jednom u svojoj dugoj povijesti osvojili naslov najboljih na svijetu, svako veliko natjecanje su označeni barem u drugom krugu favorita. Premiership je globalizacijom i klupskom privatizacijom postigao epitet najkonkuretnije, po nekima i sveukupno najbolje nogometne lige, iako njihovi klubuvi zadnji par sezone slove kao najveći underachieveri u Ligi Prvaka. Novac koji se vrti u najvišem stupnju engleskog nogometa je nemjerljiv sa bilo kojom nogometnom ligom na svijetu, i ne misli se stati na tome. Ove godine postignut je dogovor između Amazona i Facebooka te bi njihovo uključivanje značilo da ...
Potencijalni razbijač mitova
Engleski nogomet je kroz povijest bio pun mitova. Iako su ...
Engleski premiership postaje nogometni NBA, a Abraham, Solanke, Stones, Sterling su budući nositelji europskog nogometa, a mislim da s njima na kontu Englesku reprezentaciju napokon čekaju vedriji dani. - Slavkob, 15.12.17. 3:56, 0 0 0
Priče o nogometnom Nba su nemoguće bez salary capa, iako razumijem što želiš reći. - BruceWayne, 15.12.17. 12:50, 0 0 0
10.12.
Može li se Inter vratiti na staze stare slave?

Još jedan derby della Italia odigran je u Torinu gdje bi neovisno o konačnom rezultatu jedan od takmaca (p)ostao vodeći klub lige. Tu čast prije same utakmice obnašao je Inter nakon što je prošlog tjedan pregazio Chievo u ponajboljoj utakmici sezone. S druge strane, Juventus se prošlog vikenda morao suočiti sa najvećim izazovom sezone, ali su uspješno obranili rano vodstvo u Napulju te tijekom tjedna relativno lako svladali Olympiakos i izborili drugu fazu Lige Prvaka. U te dvije utakmice Allegri je možda dobio odgovore koje na pitanja koja je uzrokovao odlazak Alvesa i Bonuccija, te dolazak nekih novih igrača. Juventine je prije samog derbija obradovala vijest o dolasku Cana iz Liverpoola, koji bi trebao doći kao slobodan igrač slijedeće ljeto,  njegov dolazak Juventusu bi mogao riješiti problem veznog reda uzrokovan ozljedama Khedire i godinama Marchisija.

Osim ozlijeđenih Buffona, Howedesa i Liehtensteinera, Allegri u svojim zamislima sve manje vidi Sandra kao početkog lijevog beka i sve su glasnija šaputanja kako Brazilac napušta torinski sastav. Trener domaćina u zadnje vrijeme često rotira sastav, što mu sve više zamjeraju navijači. Tako su u Napulju igrali Dybala i Costa, u Pireju njih dvojica i Cuardado, dok je za ovaj dvoboj Allegri izabrao ovog zadnjeg i Mandžukića kao partnere Higuainu u napadu.

Iako je to na papiru najbliže 4-3-2-1, sama formacija je dosta fluidna, što znači da je posložna promjenama tijekom utakmice ovisno o razvoju događanja na terenu. Pošto je dobar primjer pobjeda protiv Napolija, tamo se Juventus branio u 4-4-2 sa Matuidijem postavljenim usko u sredini. Nešto slično zamišljeno je bilo i danas, gdje bi on, Mandžukić i Asamoah trebali zaustaviti Interov najjači forte- desnu stranu napada. Olakotna okolnost za Juventus bila je što su tako nešto mogli probati protiv Napolija prošli tjedan, jer je ozljedom Ghoulama Napoli bio primoran svoju centralnu točku napada prebaciti na desnu stranu. Juventus je taj test položio sa odličnim jer Napoli cijelu utakmicu na toj strani nije uspio napraviti premoć.

Kao glavni izvor napada zamišljen je Cuardado, koji je izuzetno opasan na širokom prostoru ako ga ima, a ako ga nema može kvalitetno ubaciti i to je jedan od razloga zašto je Mandžukić postavljen u današnji sastav. Osim što je izuzetno koristan u obrani, u skoku ima "missmatch" sa D'Ambrosijem u slučaju ubačaja na drugu stativu. De Sciglio dolazi kao podrška ako se napad Juventusa fokusira na desnu stranu, dok Khedira dolazi kao pomoć napadu iz drugog plana.

Cilj Luciana Spalettija bio je vrlo jasan: izvesti svoju momčad iz Torina neporaženu,  nastaviti niz bez poraza i ostati lider ljestvice. U ostvarivaju tog cilja Brozović je dobio prednost nad Gagliardinijem, gurajući Valera na poziciju registe. Očekivano, nakon par dobrih utakmica, priliku dobio je i Santon na lijevoj strani. Ulazak Brozović trebala je donijeti više opasnosti kroz sredinu terena, jer od svih veznjaka Intera on ima najbolji udarac po golu te završno dodavanje, uz to u zadnje vrijeme igra u odličnoj formi.

Fokus napada Inter je poznat: iskoristiti dobru formu dvojca D'Ambrosiju te uz pomoć Vecina ili Brozovića stvoriti priliku za Perišića ili Icardija. Pomicanjem Valera kao primarnog playmakera, Spaletti je htio dobiti nadmoć u sredini terena, što je u prvom dijelu i imao(55-45), poslije zbog fizičkog pada se posjed smanjivao.

Allegri je dobro scoutirao Inter kada je pripremao postavku obrane, dobro slutivši odakle će biti točka napada protivnika. Sinkronizacija u obrani sa dvije linije po tri igrača nisu donijele samo mogućnost re-posjeda nego i ispravljanje pogreške onog ispred sebe. U ovom napadu posebno je zanimljiva uloga Khedire, koji bi trebao biti na desnoj strani, ali Allegri je svjesno riskirao ne dopustivši Interu da ima veći broj igrača na toj strani. Zato je usko postavljena linija koja je omogućava višak, istodobno riskirajući dijagonalu i napad po lijevoj strani. Ipak, trener Juventusa dobro je prepoznao limite dešnjaka Santona na lijevoj strani i dobro postavio obrambeni blok.

Obje ekipe presingom su nastojale što prije povratiti loptu u svoj posjed. Ipak, Juventus je to bolje radio zbog bolje izraženih i uigranih mehanizama u svojoj igri. Jedno dodavanja Chielinija iz dubine prema Mandžukiću odsjeklo je prvu liniju presinga Intera. Ključnu ulogu u ovoj akciji odigrao je Mandžukić proigravši iz prvog dodira Pjanića koji je ostao sam i imao je spremnog Cuardada na desnoj strani za progirati. Sa dva dodavanja cijeli koncept presinga Intera je zaustavljen i Juventus se našao u izglednoj prilici. OStaje pitanje zašto Valero nije pokrivao Pjanića kada je odlično blokirao Bigliju u gradskom derbiju.

Mandžukić i Higuain bili su vrlo važno sredstvo u razbijanju presinga Intera, iako se ovdje radi o dvije indivudalne greške Skiniara i Brozovića, uloga napadačkog dvojca bila je jasna: primiti loptu, prenijeti ju do prvog slobodnog sugirača te napustiti poziciju. Zanimljivo, obojica napadača su ovu akciju završili u šesnaestercu Intera.
U drugom primjeru je Pjanićevu loptu primio Higuain, a ideja akcije bila je ista.

Pjanić je uz Cuaradada bio defitivno igrač koji se najviše istaknuo u ovoj utakmici. Od dolaska u Juventus do sada pokazao je nemjerljiv napredak te je otklonio sve sumnje može li on igrati registu na najvišoj razini. Treba dodati da je Dybala ušao tek u zadnjoj trećini utakmice, što dodatno daje Pjaniću na cijeni jer morao držati organizaciju igre Juventusa.
Upravo je on možda i ključ zašto je Juventus lakše dolazio u prilike nego Inter. Utakmice kao što su sve obično odluči jedna greška ili potez pojedinica, a Pjanić je igrač kakvog Inter trenutno nema. Interu nedostaje igrač koji može jednim potezom izbacili nekoliko igrača ili dovesti suigrače u izgledu priliku, bilo u drugoj ili zadnjoj trećini terena. Zato je Juventus danas puno lakše riješavao presing Intera, dok se kod Intera većinom svodilo na traženje Valera ili duge lopte(8 više od prosjeka).

Cuardado je bio igrač utakmice. Desna strana Juventusa koristila je tromost Santona kao svoju najveću priliku na gol. Već je spomenuta ideja Juventusa, da napad fokusira na desnu stranu gdje bi ubačajem mogli pronaći Mandžukića ili Higuaina. Cuardado ih je imao 11, od čega 4 ključna dodavanja, ali Mandžukić nije imao svoj dan, odnosno Handanović je bio na svojoj već klasičnoj razini.

Juventus je u drugom poluvremenu postupno preuzimao terensku premoć i posjed, ali Allegri je tek u 75. minuti odlučio uvesti Dybalu umjesto Khedire. Inter je fizički pao, dijelom zbog toga što je Spaletti zakasnio sa izmjenama, pa su u igri do kraja ostali Brozović i Valero, a Juventus je imao luksuz individualne klase na klupi(koju Allegri nije iskoristio). Ulaskom Dybale, Mandžukić je sve više pomjeravao prema centru, dok je Asamoah sa Matuidijem držao lijevu stranu. Veći rizik od ovog do kraja utakmice Allegri nije preuzimao, a rezutat je ostao isti.
Nažalost po sve u Hrvatskoj, reprezentativni trojac se nije proslavio. Iako je Mandžukić statistički bio jedan od najboljih(5 oduzetih lopti), zbog njegovih promašaja i dekoncentracije Juventus je ostao bez dva boda. Na drugoj strani hrvatski dvojac bio je možda uz Candrevu i najlošiji na terenu. Brozović je ponovno pokazao psihičku labilnost, pogotovo u međuprostoru gdje je bio sekundu sporiji nego što je trebao. 

Inter (još) nije spreman

Večeras je Interov napad bio možda i najslabiji ukupno gledano u sezoni, ali to nije zbog loše večeri Interista, nego zbog odlične kordinacije Juventusove obrane i sredine. Kada je protivnik neutralizrao desnu stranu, Inter ponovno nije imao ideje na koji način ugroziti gol. Jedno od riješenje kako napraviti bolju ravnotežu je uvođenje Dalberta, čiji napadački učinak će biti neophodan u utakmici kao što su ove. Za nešto kompiciranije od napada po bokovima biti će potrebno više vremena ili različiti(i bolji) igrači. Olakotna okolnost da je siječanj blizu i da se prva imena već polako povezuju sa crno-plavom stranom San Sira. Ipak, do zimske stanke preostaju još 4 utakmice, od kojih najzahtijevnije će biti domaća utakmica sa Lazijom 30.12. 

Ono što može veseliti sve one koji se nadaju Interovom napadu na naslov, sve utakmice sa direktnim protivnicima(osim Lazija) za naslov u drugom dijelu sezone Inter će igrati na domaćem terenu.

Max ne smije biti "Mad"

Juventusov glavni problem u ovom trenutku čini se što nitko ne zna koji će sastav izaći u idućem dvoboju protiv Bologne. Ogroman potencijal i dalje nije iskorišten u napadačkom dijelu i pravo je pitanje kada će ga Allegri upotrijebiti.
Uz to, čini se da međuljudski odnosi u ekipi nisu na najboljoj razini. A. Sandro jedva čeka vidjeti izlaz Torina, dok današnja reakcija Pjanića prema treneru poslije izmjene sigurno neolakšava situaciju. Ipak, obrana izgleda jako dobro, već 5 utakmice nije primila gol i čini se da je uspješno zamijenjen BBC trojac.

Zaključak

Juventus dominaciju na terenu nije uspio pretvoriti u dodatna dva boda i vodeće mjesto na ljestvici. S druge strane, Inter je nakon Napulja preživio još jedno teško gostovanja i prvo mjesto ljestvice više se ne čini toliko nerealno kao prije par tjedana. Ipak, nije odigrana ni polovica prvenstva pa je nezahvalno bilo što stavljati u kontekst kraja. No, čini se da Juventus ima najviše prostora za napredak, najviše indidivualne klase na klupi, što bi im na kraju moglo donijeti i najveće šanse za naslov prvaka..

Loša koncentracija Mandžukića i Handanović spasili Inter
Još jedan derby della Italia odigran je u Torinu gdje bi neovisno o konačnom rezultatu jedan od takmaca (p)ostao vodeći klub lige. Tu čast prije same utakmice obnašao je Inter nakon što je prošlog tjedan pregazio Chievo u ponajboljoj utakmici sezone. S druge strane, Juventus se prošlog vikenda morao suočiti sa najvećim izazovom sezone, ali su uspješno obranili rano vodstvo u Napulju te tijekom tjedna relativno lako svladali Olympiakos i izborili drugu fazu Lige Prvaka. U te dvije utakmice Allegri je možda dobio odgovore koje na pitanja koja je uzrokovao odlazak Alvesa i Bonuccija, te dolazak nekih novih igrača. Juventine ...
Loša koncentracija Mandžukića i Handanović spasili Inter
Još jedan derby della Italia odigran je u Torinu gdje ...
03.12.
Plenković za promjene; koliko to utječe na izbore u HNS-u?

Dok je moskovski ždrijeb jučer odredio da će se Hrvatska u grupini Svjetskog prvenstva moći slikati sa Messijem, osvetiti Islandu i naučiti nešto novo o Nigeriji, u domovini pred kraj ovog mjeseca dogoditi će se puno važniji događaj koji bi mogao obilježiti iduće razdoblje hrvatskog nogometa. Naravno, sam plasman na prvenstvo kao i šansa za prolazak u iduću fazu, donosi dodatak protok novca u blagajnu HNS što je osnova zašto je toliko prašine podignuto u vezi ovih izbora i načina poslovanja trenutnih vlasnika hrvatskog nogometa.
Vijest kako je skupština HNS na kojoj će biti biran budući predsjednik pomaknuta na 22.12 (umjesto ožujak ili travanj 2018.), izrekao je predsjednik Zagrebačkog saveza Damir Vrbanović, inače jednog od glavnih okrivljenika afere Godot. Razlog je vrlo jednostavan: ne priuštiti dovoljno vremena opoziciji da predstavi svoj program i pokuša ugroziti carstvo koje su godinama brižno graditi.

Kako svaka akcija ima reakciju: ona morala prije ili kasnije doći zbog konzumiranja kavijara i šampanjca od strane trenutne vlasti u ugodnom Hilton hotelu dok određeni stupovi domaćeg nogometa doslovno propadaju i propuštaju pod naletom vremena zbog sustavnog zapuštanja i neulaganja. Istodobno, stanovnici Hilton hotela godinama su "spinovima" inicirali lažan sukob sjevera i juga pritom etiketirajući sve one koji su im se suprostavljali kao mrzitelje reprezentacije, želeći skrenuti pogled javnosti i u tajnosti raditi za samo za svoj interes. Javnost su čarali mantrama o "maloj državi na velikim natjecanjima", a zarađeni novac odlazio je na sva mjesta osim na ona koje je trebao. Slična priča pričala se od strane istih ljudi u klupskom nogometu: samo centar priče nije bila reprezentacija nego Dinamo, ali epilog godinama je bivao isti. Rezultate njihovog rada može vidjeti svaki gledatelj koji ode hrvatske stadione. Većina klubova u ligi ima lošiju infrastrukturu od prvih engleskih klubova iz 19.stoljeća, a nacionalni kamp imaju sve države u nikad siromašnijoj regiji osim one koje je najviše zaradila. Kada bi se još dodala mogućnost korištenja europskih fondova i sponzori koji se i dalje lijepe kao magnet za reprezentaciju, reakcija na njhovu akciju nikada nije potrebnija.

Zato je prava opozicija sustavu nešto najbolje što se dogodilo hrvatskom nogometu uz ulazak talijanskog i mađarskog kapitala od bronce 98'. To je upravo ono čemu je dobar dio navijača godinama sanjao, i imenima kojima se pritajeno nadao. Jedni od zadnjih koji nisu postali treneri ili "igrači sustava", redom Stanić, Pletikosa, Vlaović i Dario Šimić- hrabri su Rangeri koji su odlučili prokrčiti guste šume i močvare hrvatskog nogometa. Šimić je proslavljeni kapetan, igrač i čovjek bez mrlje na igračkoj karijeri i ugledan poslovan čovjek. No, hoće li mu to biti dovoljno?

Jasno da neće. Ako je suditi čisto prema anketama, Šimić i njegova ekipa dobiti bi izbore u svakom demokratskom društvu. Ali ne i u Hrvaskoj, ili točnije, ne za presjednika HNS-a, jer njega ne biraju oni koji za nogomet žive, nego oni za koje nije bilo mjesta za boljim pozicijama koje diktira politika. Tako se u 21 odboru koji glasa može naći raznih životopisa, od bivših nogometnih sudaca, propalih prirednika, rođaka i kumova od čega su neki u zadnje vrijeme preokupirani kaznenim pravom u praksi, sa jednom zajedničkom karakteristikom: toliko su dobro umreženi da ih ovaj sustav šiti kao i oni njega. Šef većine tih persona, istodobno je i Predsjednik Vlade što zatvara određeni krug pitanja da bi ih otvorio krugom novih. Važnost trenutnog Premijera neobično je važna za ovakve situacije jer je poznato neslužbeno načelo FIFE u vezi nemještanja politike u sport. Međutim, kako je u Hrvatskoj politika elitna disciplina kojoj svi teže, a kroz Sabor, Vladu i ostala najpoželjnija mjesta u državi nema dovoljno mjesta, treba negdje postaviti najzaslužnije ljude za politički uspjeh. Tako se Ivan Šuker našao na mjestu predsjednika HKS-a, a lokalni šefiri su često predsjednici lokalnih kluba koji se financiraju najčešće putem lokalne samouprave gdje je "de facto" isti predsjednik ista osoba.

Jedni od prvih koji su izašli iz ormara bili su iz ogranka Osječkog županijskog saveza. Tu odluku prenio je Ante Vučemilović-Šimunović, inače stric istoimenog prvoligaškog suca. Zanimljivo je kako HNS godinama Slavoncima i Osijeku pokazuje leđa i nešto ispod tog, a istodobno vodstvo i jedini ljudi sa moći da to promjene stalno glasaju za istu opciju. Očito da gospodin predsjednik županijskog saveza i skupštinari nikada nisu čuli onu najpoznatiju pjesmu Kiće Slabinca. Također, ovu odluku čini se da su u NK Osijeku jednostavno prespavali, a na tragu toga je i izjava Meštrovića o tome kako u HNL-u ne vidi previše problema. Apsolutni paradoks hrvatskog nogometa upravo je situacija gdje navijači u Osijeku pa i Šibeniku javno daju podršku jednom kandidatu, a oni koji su glas ti istih navijača daju glas drugom. 

Predsjednik HNS-a postati će kandidat kojeg podrži 11 županijskih saveza, a po zadnjim informacijima ako nisu spinovi sustava, lako je moguće da ni glasanja neće ni biti. U takvoj situaciji predsjednik bi ostao isti, odnosno Davor Šuker. Osoba sa upitnim sposobnostima, koja "volontira" za 50 000 kn a istodobno provodi većinu vremena po hotelima i nekim drugim mjesta diljem svijeta, a najmanje u stolici predsjednika najprofitabilnijeg sportskog saveza u zemlji. Ipak, Šukerovo vrijeme polako dolazi kraju jer postaje sve veći uteg za one koji su ga predložili, ali ga čeka mjesto u izvršnom odboru UEFE gdje će se nadati da će prepoznati njegov "brand" koji je u Hrvatskoj toliko izbijelio da taj trenutak ne može dočekati hrvatska javnost. Problem hrvatskog nogometa nije lutka, nego režiser i predstava. Ipak, porazno je da tako nekvalificirana osoba može doći do blizine tolike količine novca a da pritome nad korištenjem tog novca nema nikakav autoritet, nego se najvažnije odluke saveza donose sa nekog drugog mjesta, recimo u zadnje vrijeme često iz Osijeka.

Jedini tračak nade u "twist" ove predstave leži u rukama Predsjednika Vlade. Pod pritiskom afere oko Agroroka, i stalnim prozivkama opozicije, pitanje koliko on u ovom trenutno ima volje utjecati na nešto što mu ne može donijeti veliku osobnu korist. Vjerovatno će pronaći sebi dovoljan kompromis i tiho tražiti promjene, ali ne uraditi ništa. Takvo talasanje jedino mogu uraditi navijači, svojim djelovanjem i ukazivanjem da su potrebne promjene i to što prije. Ukoliko njhovo talasanje bude dovoljno jako, lako bi se moglo dogoditi da se Šukerova prednost lako počne topiti i Šimić uđe u završnu borbu. Jeličićev komentar na rad saveza i pojava Šimića i društva ponovno su spojili one kojima je nogomet najvažnija stvar i one kojima je nogomet zabava što je samo po sebi već velika pobjeda ozbirom na napore kojima su godinama vladajući uložiti kako ih bi ih posvađali i razdvojili. Koalicija Šimića, navijača i javnosti definitivno ima šansu sastaviti vladu hrvatskog nogometa, ali im treba podrška najiskusnijih u tim situacijama i bez nje u ovoj utakmici nemaju šanse. Stoga se može zaključiti kako su vladajući napravili ključan potez sazivanjem skupštine u najranijem terminu, pritome nedajući Šimiću šanse da stekne bilo kakav utjecaj nad objektima glasanja.

Ali, pravo prvenstvo za hrvatski nogomet je tek počelo, jer sada u ligi postoje dvije ekipe umjesto dosadašnjeg monopola trenutne ekipe popločeno vlastitim interesima. Prava pobjeda hrvatskog nogometa neće se dogoditi 22.12 bez obzira tko pobijedio. Prava pobjeda dogodila se onda kada se pojavila opozicija sustavu koji je do sada živio bezbrižno živjeti svoj život "države u države", ne pridržavajući se odgovarajućih propisa ni transparentnog poslovanja, trošeći javni novac na privatne interese. Bilo što drugačije od navedenog vođenja saveza biti će napredak, i to je dovoljno za početak..

So it begins
Dok je moskovski ždrijeb jučer odredio da će se Hrvatska u grupini Svjetskog prvenstva moći slikati sa Messijem, osvetiti Islandu i naučiti nešto novo o Nigeriji, u domovini pred kraj ovog mjeseca dogoditi će se puno važniji događaj koji bi mogao obilježiti iduće razdoblje hrvatskog nogometa. Naravno, sam plasman na prvenstvo kao i šansa za prolazak u iduću fazu, donosi dodatak protok novca u blagajnu HNS što je osnova zašto je toliko prašine podignuto u vezi ovih izbora i načina poslovanja trenutnih vlasnika hrvatskog nogometa.Vijest kako je skupština HNS na kojoj će biti biran budući predsjednik pomaknuta na 22.12 (umjesto ...
So it begins
Dok je moskovski ždrijeb jučer odredio da će se Hrvatska ...
30.11.
Tribina hipoteza

U najjačem dvoboju četvrtfinala nogometnog kupa Osijek je ugostio Hajduk. Posebnu draž ove utakmice ponudio je susret istih protivnika prije 4 dana na Poljudu kada je Hajduk u sudačkoj nadoknadi izvukao bod, i tako vratio Osijeku za poraz u Gradskom vrtu također u sudačkoj nadoknadi. Određeni mediji pokušavali su podgrijati atmosferu pričom o spašavanju sezone u oba tabora, ali ta priča nije imala previše smisla ozbirom na to da i jedna i druga ekipa igraju u skladu sa svojim trenutnim mogućnostima. Ipak, pobjeda i prolazak u polufinale kupa značila bi nastavak nade u jedini mogući trofej ove sezone, jer u prvenstu nijedna ekipa nema previše šanse za naslov.

Domaćini su u susret ušli bez nekoliko vrlo važnih igrača. Osim odluke Zekića da u kupu brani Antolović, nije mogao računati ni na Bočkaja, Bobana, Šoršu i Baraća, što je ponovno donijelo određene rotacije. Pošto je već dovoljan uzorak, može se zaključiti kako Osijek nikako ne uspjeva stabilizirati prvih 11, što zbog ozljeda, loše forme vodećih igrača ali i Zekićevih taktičkih zamisli. Hjaduk je u Osijek došao sa puno većim imperativom prolaska ozbirom na stanje u klubu i oko njega. Navijači nikako nisu bili zadovoljni vodstvom kluba, ni rezultatima i igrama koju je momčad pružala za vrijeme vladavine Cariila. Stoga je ispred novog trenera Kopića stavljen veliki izazov, posebno kada se zna da je upravo Gradski vrt bio koban zadnje dvije sezone za Slaven Belupo kojeg je tada vodio.

Plan igre Osijeka bio je jasan: maksimalno iskoristiti potencijal za krilima da bi se stvorio višak i potreban prostor za napad. Već su poznati osječki problem sa posjedom i distribucijom na postavljenu obranu, ovakav način igre bio je sasvim logičan. Bočkaja je lijevo mijenjao Barišić, što ne bi trebalo smanjiti utjecaj te strane, dok je dvojac Grezda-Grgić možda i najraspoloženiji dio Osijek u zadnjih par utakmice. Jambor i Šimunec dobili su jednu od svojih posljednih prilika za ostanak u Osijeku.

Problem u osječkoj ekipi o kojem se malo priča je jako loša forma ključnih igrača iz prošle sezone. Zekić je probao vratiti Ejupija "posudbom" u B ekipu, ali ni sinoć Makedonac nije imao svoju večer. Iako je i dalje najbolji strijelac ekipe sa 6 golova, samo je 2 pogotka postigao u ligi. Možda upravo u tome leži dio problema zato Osijek ima toliko problema u "manjim" utakmicama, jer zaboravlja se da Osijek ni prošle sezone nije lako pobijeđivao u utakmicama kada je bio favorit, ali je imao rasploženog Ejupija i Lopu koji su riješavali tjesne utakmice i donosili bodove.  Gledajući samo brojke, Ejupi i Lopa su prošle sezone zabil i 24, i dodali još 9 asistencija. Lopa ove godine je u 20 utakmice samo jednom asistirao. 

Hajduk ima obrnut problem od Osijeka, oni nemaju individualne kvalitete, ali imaju puno izraženiju ideju i viziju u igri. Hajduku je dogodio problem da su ostali bez dva igrača oko kojih su se vrtili napadi i oko kojih su ovisili ostali suigrači. Uvijek kada bi Vlašić stvorio višak ili Futasz primirio loptu, otvorio bi se dodatan prostor za Ercega, Barrya ili Radoševića. Hajduk u trenutnom sastavu takve igrače nema, a postojeći nisu dovoljno kvalitetni da uskoče i preuzmu njihove uloge. 
Za razliku od Osijeka, Hajduk ipak u svakoj liniji ima po jednog igrača na kojem može temeljiti posjed. Od Borje u obrani, preko Savvasa, do Barrya kao glavnog playmakera, ali nema igrača koji može stvoriti višak, nema dovoljno ljudi u završnici i nema centralnu točku napada. Ovaj Hajduk je sasvim solidna ekipa koja bi uz prava pojačanja mogla biti tek ono navijači očekuju. Povratkom Futasza, dovođenjem boljeg desnog krila i oba bočna igrača koja bi više donosila napadu, Hajduk bi mogao već nagodinu napasti naslov. Do tada, Kopić ima zadatak iz ove ekipe izvući maksimum, što mu i nije novina ozbirom na prijašnji posao u Belupu.

Kao što možemo vidjeti na slici, ponavlja se osječki problem iz utakmice u utakmicu. Obrana i dalje stoji preblizu golmana, a idući igrač(Hajradinović) je udaljen oko 30-40 metara(centar terena). Takva obrana omogućava Hajduku da sa više igrača napravi kvalitetan pritisak i natjera Škorića da izbije loptu daleko od gola. Ako bi lopta došla do Barišića, tu je Tudor u drugoj liniji presinga. 

U prvih desetak minuta, Osijek je imao 5-6 situacija gdje su napravili lošu odluku na terenu, i tome je prednjačio Jambor koji je sa ovom utakmicom istaknuo kandidaturu za povratak u Belgiju već ove zime. 
Za razliku od Jambora, Barišić je odigrao vrlo dobru, možda i ponajbolju otkako se oporavio od ozljede. Stalno je tražio prostor, ali suigrači ga nisu razumjeli. U ovoj akciji Jambor je pokušavao preko desne strane iako je bio okružen već četvoricom protivnika i nije primjetio nadolazećeg Barišića.

Osijek kroz cijelu utakmicu nije iskoristio prednosti trokuta Barišić-Lopa-Hajdradinović te postavljanje Saida na desnu stranu, ali su ipak napravili nekoliko vrlo izglednih prilika, od čega u najboljo Ejupi nije uspio pospremiti ubacivanje Barišića. 

Na suprotnoj strani intencija bila je osigurati što bolje uvjete za izolaciju Grezde prema Memolli. Iz ove situacije, Memolla je ostao previsoko i bez pomoći, Grezda je to iskoristio iz drugog pokušaja i općenito bio najbolji igrač Osijeka u ovoj utakmici.

Ova situacija pokazuje koliko je Osijek tranzicijska ekipa. Duga lopta na Ejupija, vrhunski lopta Hajradinovića za Grezdu koji nije imao dovoljno koncentracije zabiti. Osijek je iz tri poteza stigao iz svog šesnaesterca u protivnički, ali nije uspio zabiti.

Zato jeste Hajduk, golom iz slične akcije. Ohandza je primio dugu loptu Borje, Erceg je ostao na širokom prostoru sa Škorićem, dok je Said napado prvu, Ohandza je iskoristio loše kretanje Jambora i doveo Hajduk u vodstvo. Iz jedine prilike i greške Jambora Hajduk je poveo, dok Osijek svoju priliku nije iskoristio.

Zekić više nije imao što čekati i svoju prvotnu ideju doveo je još veću razinu uvođenjem Marića umjesto Lope. Sa Lopom, Osijek je izgubio jednog igrača na posjed, ali kako su morali juriti rezultat i imaju naviku igrati preko krila sa puno ubačaja, uvođenje Marića sasvim je logično i oprdavano.

Osim Barišića, elitna ubacivanja za HNL ima i Hajradinović. Nerijetke su situacije da je Osijek imao 6 igrača na skoku, i jedno od brojnih ubacivanja donijelo je izjednačenje Osijeku. 
Nakon izjednačenja, priča iz prvog poluvremena se ponovila i u drugom. Osijek je napadao, tražio vodstvo, ali primio gol iz prekida, iako je kao i u prvom dijelu mogao povesti. Do kraja utakmice, Hajduk je još uspio potvrditi prolazak u polufinale, a Osijek nije pronašao načina kako da ponovno dođe do izjednačenog rezultata.

Hajduk ima perspektivu

Na sreću svih koje zanima spitski klub, zimska stanka je vrlo blizu. Razmak od dva mjeseca donijeti će dovoljno vremena da navijači probaju izgladiti sve što im smeta u radu kluba. S druge strane, Kopić će dobiti dovoljno vremena pripremiti momčad po svojim ideja a uprava će dobiti dovoljno prostora dovesti 2-3 potrebna igrača ili možda uvesti neke nove klince u sustav kako bi naredne sezone mogli pomoći klubu da napadne naslov, ili ove kup.

Polufinale će osim Dinama, moći donijeti pobjednike iz dvoboja Inter/Rijeka te Rudeš/Lokomotiva, a treba napomenuti kako je HNS promjenio pravilo, pa u polufinalu neće biti uzvratne utakmice. 

Zekiću još pola godine za napredak

Predsjednik NK Osijek imao je vrlo nespretnu izjavu o napadu na naslov prvaka i mogao bi osjetiti loše raspoloženje navijača ako na proljeće i dalje Zekić ne bude pronašao načina kako pobijediti slabije protivnike. 
Ova utakmica dala je negativan odgovor u vezi Jambora kao zadnjeg veznog i sve je očitije kako Osijek neće uspjeti riješiti taj problem bez novog pojačanja. Uz tog zadnjeg veznog, Osijeku je još potreban lijevi stoper i desni bočni. Uz tih nekoliko pojačanja, ne treba isključiti dolazak još ponekog igrača ako bude odlazaka glavnih igrača.

Pošto je Zekić potpisao trogodišnji ugovor, teško je očekivati da će ga klub otpustiti čak i ako igrači ne pokažu napredak u napadačkom dijelu igre, ozbirom na kredite koje je dobio pobjedama u Europi. Dosta igrača u rosteru ima velikog prostora za napredak a na njemu je da pronađe odgovarajući formulu kako vratiti nositelje iz prošle sezone na prošlogodnje brojke, ali mora znati da mu već određeni dio navijača gleda u leđa i potajno traži zamjenu. 

Poslije ove utakmice, ostati će žal za propuštenom prilikom, jer je Osijek imao terensku inicijativu, i izgubio na "svoj" način- preko kontre i prekida. Jedini nada kako ova da ova sezona postane bolja nego prošla je napredak u napadačkom dijelu, gdje bi se uz nekoliko pojačanja i dovoljno vremena moglo unaprijediti igru. Zimska stanka je zato vrlo važna i u kontekstu sljedeće sezone, zbog mogućeg napada na skupine u Europi i već najavljivani napad na naslov prvaka.

Osijek "osječki" izgubio priiku za osvajanje kupa
U najjačem dvoboju četvrtfinala nogometnog kupa Osijek je ugostio Hajduk. Posebnu draž ove utakmice ponudio je susret istih protivnika prije 4 dana na Poljudu kada je Hajduk u sudačkoj nadoknadi izvukao bod, i tako vratio Osijeku za poraz u Gradskom vrtu također u sudačkoj nadoknadi. Određeni mediji pokušavali su podgrijati atmosferu pričom o spašavanju sezone u oba tabora, ali ta priča nije imala previše smisla ozbirom na to da i jedna i druga ekipa igraju u skladu sa svojim trenutnim mogućnostima. Ipak, pobjeda i prolazak u polufinale kupa značila bi nastavak nade u jedini mogući trofej ove sezone, jer u ...
Osijek "osječki" izgubio priiku za osvajanje kupa
U najjačem dvoboju četvrtfinala nogometnog kupa Osijek je ugostio Hajduk. ...

Respekt: Cirohito, KhazadDoom, Mrkov, Losovius, danijel_os,

Slažem se: Cirohito,

25.11.
Treba li Bosz dobiti otkaz?

Vrlo vruće dortmundsko ljeto donijelo je mnoge promjene u trećeplasiranu momčad Bundeslige i trenutnog osvajača nemačkog kupa. Svađa između uprave kluba, imenom i prezimenom Joachima Watzkea i trenera Thomasa Tuchela rezultirala je otkazom ovog drugog. Uz nenadanu promjenu trenera, prelazak Neymara ozbiljno je utjecao na Borussiju jer je Barcelona našla zamjenu u liku Dembelea, ponajboljeg klupskog igrača koji je otišao za rekordan iznos. Pošto oba važna odlaska su bili daleko od planiranih, uprava je u kratkom roku morala naći zamjene. Prva želja za novog trenera Favre nije dobio dopuštenje Nice da ode pa je izbor pao na Petera Bosza. U tom izboru presudilo je Boszovo iskustvo sa mladim igračima u Ajaxu i Vitesseu te sličan stil igre koji je koristio u tim klubovima, i koji bi trebao prenijeti u Dortmund. Stoga, legenda Feyenoorda i doprvak Europske lige sa Ajaxom nije mogla odbiti takvu ponudu, iako je samo jednu sezonu vodio Ajax i nije uspio osvojiti naslov prvaka Nizozemske usprkos tome što Ajax bio favorit.

Boszov početak u Njemačkoj nije mogao bolje početi. Do utakmice 7. kola sa Leipzigom, Borussia je imala 16 bodova uz gol razliku 21-2 i od onda je krenuo slobodni pad koji traje do danas. Leipzig je tu utakmicu pobijedio 3-2, međutim Borussia je trebala tad uzeti barem bod. Takav se slučaj se ponovio još nekoliko puta. Uz lošu konverziju Aubameyanga i Yarmolenka, nastavio se niz zdravstvenih problema koji muči ovaj klub još od Kloppovog doba. Previše je vremena prošlo da bi se taj problem mogao nazvati kratkoročnim ili slučajnim, jer zbog toga Borussiji za izdržati sezonu treba barem 25-27 igrača. Usporedno, Kloppova Borussia kada je bila najjača imala je suženu rotaciju od 15-16 igrača.

Uz kronični problem sa ozljedama, dortmundski klub jako je loše selektirao igrače. Osjetno se primjeti manjak liderstva na terenu, jer nakon Kehla, Hummelsa, pa i stalno ozlijeđenog Reusa, trenutno nitko u toj ekipi nema odlike kapetana. Na to se može nadovezati i stil Kloppa koji je suprotan Tuchelu ili još više Boszu. Drugi problem selekcije je obrana. Jasna je politika kluba gdje će za tražene igrače uvijek postojati vrijeme kada će morati otići. Iako pod limitom te politike klub i dalje nije pronašao odgovarajuću zamjenu za Hummelsa, generala u obrani i neosporno jednog od najkvalitetniih modernih braniča na svijetu. Najnoviji pokušaj zove se Toprak, ali kao ni Sokratis, Bartra i prethodnik Ginter nisu uspjeli ni približno donijeti ono što je donosio Hummels. Izgovor u vidu financijske pozicije kluba ne smije postojati, jer ako se uprihodi 100-tak miliona, ne smije se škrtariti i dovoditi igrače kojima samo ističe ugovor. Problem obrane su također bočni igrači. Iz nekog razloga, oba trenera u post Klopp eri ne odustaju od korištenja Schmelzera i Pisczeka kao prve opcije. Ne treba pogledati svaku utakmicu Borussije kako bi se zaključilo da najveći propuh u obrani dolazi sa bočnih pozicija, pogotovo sa desne strane. Kada imaš problem sa stoperima i bočnim igračima, jasno da će se to odraziti i između vratnica. 
Burki je do ove sezone bio sasvim pristojan, obranio je ono što je trebao, ali sa čestim promjenama u obrani koje nastaju zbog ozljeda i greškama koje protivnici znaju iskoristiti, domino-efektom će se odraziti i na vratara.

Bosz se kao i u Ajaxu, najčešće odlučivao na 4-3-3, gdje bi zadnji vezni obično bio na tehnički visokoj razini(Schone u Ajaxu, Sahin/Weigl u BD), te postavio napadački orijentirale igrače ispred. To je moglo prolaziti u Nizozemskoj, ali ne i u Njemačkoj. Pad forme Dahouda i ozljede Castra i Sahina nisu ni pružile Boszu drugu mogućnost. Dvojac Kagawa-Gotze ne daje ravnotežu u sredini što protivnici vrlo lako iskoriste, posebno u gostujućim utakmicama. Uz sve te probleme, već spomenuta očajna konverzija Aube i njegovo traženje načina kako da stidljivo ode iz kluba trenutno ga stavljaju u poziciju opurtunitetnog troška za klub.

U takvim okolnostima Bosz i njegova družina dočekala je Schalke u Ruhrskom derbiju gdje bi se potencijalnim porazom Bosz pronašao na izlaznim vratima kluba. Uz Reusa, Pisczeka, Durma, ni Burki nije dovoljno spreman započeti utakmicu. Trener Borussije je za ovu utakmicu pripremio recept koji je Tuchelu bio omiljeni, jer mu je dovoljno širok i fluidan kadar to omogućuvao. Promjenom sustava igre na 3 u obrani htio je dobiti dovoljno igrača u završnici ali i dovoljno ravnotežu u sredini terena. 

Plan igre bazirao je na trokutima orijentiranim na lijevu stranu. Dupli bok sa Schmelzerom i Guereirom na boku te Sahinom i Gotzeom u sredini trebao je raditi jak pritisak na slabiji dio gostujuće ekipe gdje su bili Stambouli, i Caliguri kojima to nije prirodna pozicija. Sokratis je imao zadatak biti primarni distibuter, Sahin i Weigl pružati dovoljno širine Pulišiću i Schmelzeru na bokovima te Yarmolenku i Aubi prostora u napadu. Trojac u sredini u ovom sustavu imao je veću mogućnost donijeti stabilnost u posjedu jer je jedan od taktičkih razloga pada Borussije vrlo loš postotak u posjedu lopte. U ovoj utakmici Sokratis je imao 90%, Sahin i Weigl oko 85%- kada je ekipa imala 68%. Razvojem događaja na terenu padao je i postotak dodavanja.

Gotze je u napadu za prvi gol imao ključnu ulogu. Vratio se po loptu, što je dalo mogućnost bočnom dvojcu da se priključi napadu i stvori višak na što Schalke nije dovoljno brzo odgovorio. Loptu u half spaceu dodao je Aubameyangu koji je iskoristio skupljenost gostujuće obrane i jednim prebacivanjem strane dao priliku Pulišiću da na čistoj strani centira za gol.

Jedan od klasičnih napada koji opisuje filozofiju Dortmunda je akcija za 4. gol. Visoki presing sa 7 igrača, Gotze prisiljava Fahrmana na izbijanje daleko od svog gola. Loše organizirana obrana Schalkea nije uspjela na vrijeme prekinuti napad što daje priliku Borussiji.

Borussia je atipična ekipa sa posjedom. Uz to što imaju relativno mali postotak točnosti, česta su direktna i duga dodavanja. Jedno takvo je bilo dodavanje Pulišića za Gotzea, gdje on i Auba dupli-pasom kombiniraju na vrhu šesnaesterca. Na kraju je Borussia ovaj napad imala 5 igrača u završnici.

Poslije tog "uragana", trener gostiju uvodi Goretzku, Harita i Nastasića te uspijeva polako smanjivati prednost domaćina. Ozbirom na intenzivni početak i presing, logično je da će ekipa poslije vodstva od 4 razlike malo stati i igrati manjim tempom. Pobjeda Borussije nije bila ugrožena sve dok Auba nije napravio nepotrebni drugi žuti i ostavio svoju ekipu od koji se poslije i Gotze ozlijedio. Podatak od postotku točnosti Weigla, koji je sa 85% sa kraja prvog dijela, utakmicu završio sa 64%, dovoljno govori o stanju ekipe koja je izgubila svježinu, samopouzdanje, sigurnost i za to je teško kriviti trenera. 

Peter Bosz iako je izgubio dobiveno za ovu utakmicu nije kriv. On ispuhani i probušeni balon ove utamice više nije mogao napuhati. Ali, prelaskom na 3-4-3 udahnio se sebi i ekipi možda zadnji život i nadu da ova sezona neće biti izgubljena, jer u bilo kojoj formaciji sa 4 iza sa ovakvom poviješću ozljeda i loše forme Borussia nema previše izgleda. Ali, ni formacija koju je danas koristio neće moći koristiti za svaku utakmicu jer svaki trener u Dortmund ima oblak ozljeda koji kroji njegovu sudbinu.

Pitanje o budućnosti Dortmunda nije pitanje trenera, nego uprave- odnosno njihove vizije. Žuti zid sigurno neće biti vječno sretan što klub dovodi najbolje mlade igrače svijeta sa ograničenim rokom boravka u njihovom gradu. Uprava mora kvalitetnije selektirati bazu igrača, zapitati se zašto se primjeri kao što je Paslack puštaju bez jasnog plana, zašto se dovode "podgrijani" igrači kao što je Kagawa, zašto klub sustavno ima toliko ozlijeđenih te zašto nema kapetana i lidera u svlačionici.

Jasna je filozofija i mjesto u nogometnom razredu za klubove kao što je Borussia, ali nije jasno zašto klub u svojim planovima više ne promovira ratnike kao što je Grosskreutz, Bender ili Kehl koji borbenošču smanjivaju razlike između Borussije i onih sa financijskog vrha.

Trenutna vizija kluba nesporno će odsvrirati lijepu priču o talentu i lijepom nogometu sa Boszom kao njenim dirigentom, no je li centar njihove priče treba biti image u javnost ili navijači, ostaje pitanje..

Život na Marsu
Vrlo vruće dortmundsko ljeto donijelo je mnoge promjene u trećeplasiranu momčad Bundeslige i trenutnog osvajača nemačkog kupa. Svađa između uprave kluba, imenom i prezimenom Joachima Watzkea i trenera Thomasa Tuchela rezultirala je otkazom ovog drugog. Uz nenadanu promjenu trenera, prelazak Neymara ozbiljno je utjecao na Borussiju jer je Barcelona našla zamjenu u liku Dembelea, ponajboljeg klupskog igrača koji je otišao za rekordan iznos. Pošto oba važna odlaska su bili daleko od planiranih, uprava je u kratkom roku morala naći zamjene. Prva želja za novog trenera Favre nije dobio dopuštenje Nice da ode pa je izbor pao na Petera Bosza. U ...
Život na Marsu
Vrlo vruće dortmundsko ljeto donijelo je mnoge promjene u trećeplasiranu ...
23.11.
Tribina hipoteza

Velika revolucija u cijelokupnom nogometnom sustavu dogodila se sredinom devedesetih. Skup promjena, među kojim "bosmanovo pravilo", kada je igrač Liegea se tužio Europskom sudu pravde zbog toga što ga njegov tadašnji poslodavac nije puštao u drugi klub. Bosmanu je na kraju omogućen prelazak, što je otvorilo puteve mnogim drugim igračima do većih i bogatijih ugovora. Uz to, dva pravila koja su polako pretvarala u nogomet u globalnu i po nekim sve prestižniju igru su zabrana ograničenja za strane igrače i prilika neprvacima za igrati Ligu Prvaka. Posljedica toga bila je ulazak bogatih stranih investitora što je zauvijek promjenilo nogometnu kartu Europe. 

Kao antiteza tadašnjim trendovima pojavio se mladi, ali ambiciozni trener Pep Guardiola. Kroz svoje ideje i razmišljanja godinama je uspješno predstavljao svoj sustav tiki-take baziran na beskonačnom broju dodavanja i stvaranju idealnog trenutka za kreiranje pogotka. Uz sve rezultatske uspjehe, postao je trener koji je najveći inovator nogometne igre, radeći na nadogradnji i inovacijama koje traju i danas. Tako da je u tadašnjoj Barci se prvi puta aktivno koristio golman sa nogom, stoperi su više sudjelovali u igri, bekovi u napadu, a svi igrači imali su svoju ulogu u re-posjedu. Presing je nešto što se i dan danas proučava i nadograđuje, ali Pepov sustav ne bi to bez njegovog vrhunca, Messija u ulozi lažne devetke. 
Lažna devetka nije tada bila novost u igri jer su postojali veznjaci ili krila kao najistureniji igrači, ali kombinacija Pep-Messi postala je sinonim za tu ulogu. 

Takav trend prenijeo se na cijelu Europu, pogotovo Englesku čija se tradicija i nogometne kultura sve više mješala sa španjolskom. Sve više trenera počeli su odustajati od visokih i snažnih centarfora želeći dobiti još dodatnog igrača u sredini. Uloga lažne devetke obilježila je i ponajbolju generaciju u reprezentativnom nogometu, kada su Španjolci osvojili tri velika naslova zaredom, a 2012. napad im je predvodio Fabregas.

Ipak, razvoj nogometa traži od trenera stalne inovacije, tako da je Pep sve više odustajao o ideji sa lažne devetke te je u svoj sustav pokušao integrirati Ibrahimovića. Takav pokušaj rezultirao je loše, ali je to uspio sa Lewandovskim u Bayernu. U godinama koje dolaze, trend lažne devetke je opadao, iako ga i danas postoje primjeri kao što je Firmino u Liverpoolu. Osim što se pronašao način kako braniti napadača koji igra kao lažna devetka, jedan od razloga zašto niski napadači više nisu toliko u trendu je i evolucija visokih napadača, nekada isključivo korištenih za skok i prekide. 

Sastavni dio engleske nogometne kulture godinama su bili napadači kao što je Crouch, klasični target man. Takav tip napadača idealan za način igre koji uključuje mnoštvo dugih lopti i ubacivanja, čime se engleski nogomet poistovjećivao do ulaska stranih trenera u ligu. Međutim, trend dugih lopti vratio se re-dizajnom uloge visokih napadača. Napadači kao Crouch su u svoj repertoar morali uvesti elemente modernog nogometa ako su htjeli opsati na tržištu.
Primjer Morate, koji je svojim igrama razuvjerio sve one koji su tvrdili kako će Chelsea pogriješiti njegovim dolaskom. Njegova uloga na terenu je kombinacija target mana i lažne devetke. Chelsea, ekipa koja ne igra na posjed u svojim napadima često koristi Moratu kao centralnu točku napada u prvom dijelu istog, jer je u tranzicijskoj igri sposoban zadržati i proslijediti loptu, osvojiti skok ili navući protivničkog braniča na sebe, a u drugom dijelu napada Morata postaje točka realizacije. Kane također je pravi primjer modernog napadača koji sudjeluje od organizacije igre, do uzgožavanja gola. Njegova ovogodišnja zamjena je Llorente, strijelac 16 golova u Swansea prošle sezone. On služi kao Pochettinom plan B i nadogradnja za Janssena koji se nije snašao u Premiershipu prošle godine.

Nagelsmann je trener o kojem će se još dugo pričati i pisati. Neizostavan dio njegovog sustava je Sandro Wagner. Naglesmannov sustav igre bazira se na napadu kroz sredinu. Plan A je stvoriti višak kratkim dodavanjem preko trojice veznjaka, ili dodavanjem Vogta kao cetralnog stopera ili jednog od napadača. Ako to ne prođe, Naglesman se ne libi pokušati i dugo dodavanje na Wagnera gdje on ima zadatak zadržati loptu i upostili njegov od suigrača(1,9 ključnih dodavanja). Centralna je točka napada jer ako ne prođe napad iz sredine, loptu dodaje prema bokovima koji napadaju prostor. Kada se na to doda i činjenica da je Wagner često fauliran u dobroj situaciji za nabacivanje i dobar skakač, jasno se vidi važnost njegove uloge u ekipi. Kao i Chelsea, ni Hoffenheim ne spada u one ekipe sa velikim posjedom (51%).

Edin Džeko je prošle sezone uz Salaha najzaslužniji zašto je Roma izravno osigurala Ligu Prvaka. Prošle godine je imao najviše udaraca na gol suparnika u Europi i 4 osvojena skoka. Najbolji dokaz njegove kompletnosti je način zabijanja gola. Uz dominantnost u skoku, zabio je 7 golova lijevom nogom, te 4 gola izvana, uz što je imao 9 asistencija.  Njegova odlična tehnika i prvi dodir značajno su unaprijedili razvoj napada Rome, što je još jedan kvalitetan primjer evolucije visokih igrača i njegovu inkorporaciju u moderni nogomet.

Trend i u HNL-u

Najbolji strijelac domaće lige u prošloj sezoni Futasz najbolji je primjer kako se target man vratio i u HNL. Carillo je sve do ozljede u njemu vidio važan dio preko kojeg će Hajduk napadati ako Vlašić ne bude imao dovoljno prostora. Osim Futasza, primjeri su Krstanović i Ejupi. Obje ekipe u kojima igraju nisu kvalitetne u igri posjeda stoga njihova uloga u organizaciji napada raste. Tokić je u Lokomotivi često koristio kombinaciju Krstanovića i Radonjića, gdje se jedan od njih spuštao kao kreator u međuprostor odvlačeći za ovog drugog. Primjer toga bila je utakmice protiv Cibalije, gdje je prilikom takve akcije pao pobjednički gol. 

Antiteza presingu

Nerijetko nogometni analitizari razdoblje post "tiki-taka" ere nazivaju erom presinga. Presing je s godinama počeo dobivati i različite vrste naziva kao što su kontrapresing, gegenpresing, zonski, man-to-man i sl. Međutim, univerzalan odgovor na presing još ne postoji. Jedan od najboljih lijekova za presing je zona koja je postavljena visoko, ali ona prečesto ovisi o koncentraciji igrača i sposobnosti protivnika da ju ugrozi.
Razvojem nogometne igre, razvijali su se i obrambeni igrači. Njihova uloga više nije ograničena na skok i izbijanje lopte, nego na sustavno iznošenje lopte iz obrane, često pod pritiskom protivnika. Tu mogućnost nemaju svi, nego samo oni klubovi koji si mogu priuštiti kvalitetne obrambene igrače koji su tehnikom otporni na presing. Veći klubovi će većinom naterali one manje na izbijanje lopte van terena ili u re-posjed što je u konačnici rezultirati greškom ili golom iz uigranog napada.

Kada je ekipa natjerana presingom na izbijanje lopte, često je meta izbijanja visoki napadač. Od izvlačenja braniča prema sebi, do zadržavanje lopte te prijenosa ili organizacije napada, u tri koraka ekipa je od moguće izgubljene lopte presingom došla u situaciju da uzgori protivnički gol. Tu je još jedna kvaliteta igrača kao što su Morata ili Džeko. Osim što će težište igre iz svog dijela prebaciti na centar ili u "half space", u jednom dobrom dodavanju kompletno će promjeniti plan suparnika kako oduzeti loptu. Navedeni igrači koji su kvalietni leđima prema golu su sve više na cijeni međuostalom i zbog ovakvih situacija.

Zaključak

Moderni nogomet duboko je zakoračio u novu eru i spreman je na nove inovacije koje će donijeti još više kvalitete, ekspanzije. S modernizacijom nogometa, modernizirala se uloga target man, s naznakom da on više nije samo "ciljan" u šesnaestercu, nego i daleko van njega. On danas jednako sudjeluje kako u izgradnji, tako i razgradnji napada. 
Ako je uloga lažne devetke bile od velike koristi za ekipe za visokim posjedom, onda je uloga modernog target man-a važna za ekipe koje nemaju visok posjed.

Međutim, nogomet se toliko brzo razvija, pa je teško reći je li ovo biti samo trend kao lažna devetka, ili trajno i univerzalno rješenje za više situacija za terenu.

Povratak Target man-a: trend ili trajno rješenje?
Velika revolucija u cijelokupnom nogometnom sustavu dogodila se sredinom devedesetih. Skup promjena, među kojim "bosmanovo pravilo", kada je igrač Liegea se tužio Europskom sudu pravde zbog toga što ga njegov tadašnji poslodavac nije puštao u drugi klub. Bosmanu je na kraju omogućen prelazak, što je otvorilo puteve mnogim drugim igračima do većih i bogatijih ugovora. Uz to, dva pravila koja su polako pretvarala u nogomet u globalnu i po nekim sve prestižniju igru su zabrana ograničenja za strane igrače i prilika neprvacima za igrati Ligu Prvaka. Posljedica toga bila je ulazak bogatih stranih investitora što je zauvijek promjenilo nogometnu kartu ...
Povratak Target man-a: trend ili trajno rješenje?
Velika revolucija u cijelokupnom nogometnom sustavu dogodila se sredinom devedesetih. ...
Tako ja to vidim. Ne mislim d aje svaki korpulentni centarfor na kojeg idu duge lopte i on ih zna smiriti automatski i target man. Target man je Andy Caroll, a za takve u modernom nogometu nema mjesta, njega nije moguće modificirati da se prilagodi. - Jerlekan, 23.11.17. 22:33, 0 0 0
Sami naziv nije toliko bitan nego promjena trendova. Mogao sam u naslov staviti "povratak visokog napadača"ali nekako bolje stoji target man koji više nije samo Peter Crouch. Jasno da Morata nije klasičan target man kao ni Kane ali bitni su za priču. - BruceWayne, 23.11.17. 22:34, 0 0 0
Ili Andy Caroll, ima dosta takvih primjera u Engleskoj koje je "pojelo" vrijeme i nisu se prilagodili tome. - BruceWayne, 23.11.17. 22:36, 0 0 0
Kažem, nije meni problem semantika, ali ako napišeš target man onda moraš računati da se onda i čita target man i uzima sve što se uz njega podrazumijeva. A povratak visokog napadača, povratak odakle? Ibra, Lukaku, Auba, Dost, Gomez, Falcao... Ima ih - Jerlekan, 23.11.17. 22:41, 0 0 0
Istina da je nezahvalan naziv ali to je najtočnije opisu teksta. Nažalost nema točnije opisane uloge napadača a da se uklapa u tekst. - BruceWayne, 23.11.17. 22:44, 0 0 0
18.11.
Tribina hipoteza

11 dugih dana trebalo je proći da konačno reprezentativni cirkus ode iz našeg grada i već će subotu obilježiti 4 derbija. Najraniji od njih odigrao se u sjevernom Londonu, gdje su tradicionalno odigrali Arsenal i Tottenham. Duga povijest ovog dvoboja datira još od 1889., a postao je zanimljiv 1913. kada je Arsenal uselio u sjeverne dijelove Londona. Tradicija zadnjih par godina je na strani Tottenhama, okidač za promijenu odnosa snaga među rivalima bio je dolazak trenutnog trenera Tottenhama. Nakon što su 20 godina Topnici završavali ispred, trend je promijenjen u sezoni kada je Leicester osvojio naslov a Tottenham bio drugi. On zapravo traje do dan danas, jer je do ove utakmice Tottenham držao 3., a Arsenal 6. mjesto i razlika između njih bila 4 boda.
No, kladionice su za ovaj susret bile naknonjenije Arsenalu. Jedna od tradicija koja nije naklonjena Pochettinu, njegov je mizeran postotak pobjeda u gostujućim utakmicama protiv direktnih suparnika za vrh, koji je manji od 10%. Povežite to sa nekoliko ozljeda, povratak igrača sa reprezentativnih okupljanja i savršeni "score" Arsenala kući do sada, i dobiti ćete razloge što je Arsenal proglašen opravdanim favoritom prije utakmice.

Wenger za ovu utakmicu nije mogao računati na Ospinu, Cazorlu i Giruoda, pa je logičan napadački trojac predvođen najskupljim pojačanjem u povijesti Arsenala Lacazetteom. S njegovim dolaskom Arsenal je ušao u novu eru, jer srušenim rekordom u plaćenoj odšteti jasno dali do znanja oko koga će graditi ekipu u idućim sezonama. Najveća zamjerka Arsenalu zadnjih par godina osim samog Wengera je nepostojeći sustav gdje trener Arsenala i dalje ne uspijeva uvjeriti svoje glavne zvijezde Sancheza i Ozila da potpišu nove ugovore. Ako to ne učine, moći će već na zimu dogovoriti transfer za ljeto bez da Arsenal dobije odštetu za njih. Stoga je ovaj derbi sa Tottenhamom bio od posebnog značaja jer sa mogućom pobjedom, rasle bi i dionice njihovog ostanka u klubu.

Pochettino je napravio veliku formacijsku promjenu od drugog dijela prošle sezone kada je najdražih 4-2-3-1 prebacio u 3-4-2-1. Od vremena sa četvoricom ispred Llorisa nema više Walkera, na Rosea se sve manje računa, dok se listi ozlijeđenih gdje su Wanyama i Lamela pridružio Alderweireld. Jedna od najjačih karika Argentinca je ubacivanje mladih igrača u rotaciju. Ozljedom belgijskog stopera, prije vremena morao je dobiti šansu Sanchez, a prije njega ozljedom Dembelea Winks. Da u Premiershipu postoji nagrada za "Most improved player", Winks bi bio u najužem izboru što dovoljno govori u sustavu i radu Pochettina.

Razdoblje reprezentativnog tjedna defitivno je više oštetilo Tottenham. Njihov ponajbolji igrač u zadnjih mjesec dana Eriksen je svojoj reprezentaciji osigurao prolazak na svjetsko prvenstvo i bilo je za očekivati kako samo par dana poslije neće moći odgovoriti na jednako dobar način kao prije same stanke. Osim Eriksena, analitičari su označili kao najveći problem Tottenhama do sada prevelika napadačka ovisnost o Kaneu. Statistika također ide u tom smjeru: osim što je zabio 13/30 golova, ukupno čini čak 36% udaraca. Kane je centralna točka napada Tottenhama, gdje su svakoj liniji postoji jedan distibuter lopte(Dier,Dembele,Eriksen,Kane), iz čega se može isčitati jasne namjere i plan Pocchetina u ovoj formaciji, gdje vidi Kane kao igrača koji ne samo realizira, nego i sudjeluje u organizaciji napada. Sa tom kvalitetom, Kane je jedan od najkompletnijih napadača svijeta u ovom trenutku.

Ako ćemo tražiti ključni razgovor koji je odlučio utakmicu, to je motivacija domaćih igrača koja barem u ovolikom obliku nije postojala ove sezone. Visokim, ali i ristantnim presingom iznenadili su Pochettina i prekinuli linije distribucije na koje je računao. Situacije kao ova bile su česte, obrana Tottenhama nije imala drugog izbora nego izbijati loptu.

Ako je lopta uspjela doći do Dembelea, on se gotovo uvijek nalazio u "klopci", gdje su ga okružili barem dvojica, često i tri protivnička igrača. Plan Wengera bio je razbiti osovinu Dier-Dembele od čega su kretale većine akcija otkako je Dier prešao u obranu. Dok je bio aktivan rezultat, Tottenham nije uspijevao izaći u napadu na način koji je htio zbog odlične kordinacije Arsenala.

Jedna od situacija kada su uspjeli, što je rezultiralo žutim Mustafija. Da je Kane uspio proslijediti loptu prema nekome od suigrača, bila bi to vjerovatno čista prilika za gol.

Većina napada Arsenala išla je po desnoj strani gdje je dominirao Bellerin uz pomoć Ramseya i Ozila. Wenger je ubacivanjem Konscielnog dobio još jednog dodatnog igrača u posjedu, na što obrana Tottenhama nije imala odgovor. Kada je Francuz išao prema naprijed, sustavno se Kolašinac vraćao, pa je to na trenutke izgledalo kao sustav za 4 iza.

Tek u zadnjoj trećini utakmice Tottenham je uspio doći do glavnog plana. Bilo je jasno da Arsenal ne može u istom tempu odigrati cijelu utakmicu i postepeno su igrali defenzivnije što je utakmica odmicala.
Pochettino je ulaskom Winksa dobio svježeg igrača koji je mogao distribuirati lopte, a uz njega obrana je išla visoko gdje je Dier imao više prostora prema naprijed.

Kraj utakmice Tottenham je dočekao sa uobičajenih 58% posjeda, ali smanjen je postotak uspješnosti sa 82 na 79%, što je dokaz da Tottenham danas nije bio na očekivanoj razini. Iako je prvi gol dvojben zbog nepostojećeg prekršaja i mogućeg zaleđa, teško je reći u kojem bi smjeru otišla utakmica da Arsenal nije zabio 2 gola u kratkom razdoblju. Ipak, pobjeda je zaslužena, jer je Arsenal odigravši najbolju utakmicu ove sezone,a Wenger se pokazao da zna najbolje pripremiti momčad kada je to najpotrebnije.

Razbijeni mitovi

Porazom na Emiratesu, Pochettino je dodao razlog više svojim kritičarima u tvrdnji kako se (još) ne može smatrati među najboljim trenerima na svijetu. Iako radi općenito vrhunski posao koji se ogleda kroz sustavan rast kluba, transfere, taktičku prilagodbu i afirmaciju igrača, nije još pronašao način kako kvalitetno se suprostaviti u gostujućim utakmicama sa izravnim suparnicima. Ni Kane danas nije pokazao igru vrijednu titule ponajbolje napadača, Eriksen playmakera, i Ali ponajboljeg mladog igrača svijeta. Sva trojica u tjednu imali su reprezentativne obaveze,a pogotovo Eriksen gdje je odigrao utakmicu života u Dublinu.

Također, ovdje vidimo grešku Sancheza koji je uskočio na mjesto ozlijeđenog Alderweirelda, koji se sve više spominje da bi mogao otići iz kluba što neslaganja u veličini plaće, što je jedan od osnovnih problema nekonkurentnosti Tottenhama. Sanchez je "iskočio" iz obrane, pritom ne daju suigrača dovoljno vremena da se rašire i pokriju lijevi bok. Bellerin je ušao u prazan prostor, ali Lazacette nije stigao pospremiti njegovo ubacivanje. 
Zbog ovakvih grešaka, Tottenham ne može u ovom trenutku konkurirati jačim i bogatijim klubovima u ligi.  Ipak,"The Process" ide dalje, gradi se stadion, ove godine će se afirmirati pokoji igrač, ali još ne postoji odgovor na pitanje kada će Tottenham biti realan kandidat za naslov.

Pitanje kontinuiteta

Nakon ovako fantastične utakmice treba odati priznanje Wengeru što je uspio konačno posložiti momčad i dati razlog više Sanchezu i Ozilu da ostanu na njegovom brodu dulje od ove sezone. Danas nije bilo slabog mjesta kod domaćina, obrana je odigrala na visokoj razini, ne dopustivši protivnicima da ozbiljnije uzgoze gol. Mustafi, možda i igrač utakmice odigrao je odličnu obranu na Kaneu, rotacije su bile pravovremene i pobjeda nije dolazila u pitanje.

Ali, i dalje navijači Arsenala nisu sigurni hoće li ova pobjeda biti samo trend ili povratak Arsenala na nešto više od borbe za Ligu Prvaka. Jedan korak naprijed je napravljen, zimski prijelazni rok biti će "paklen", a do onda Wenger ima vremena uvjeriti Sancheza i Ozila u ostanak ili krenuti u novi rebulding oko Lacazettea.

Vraćena nada u povratak Arsenala
11 dugih dana trebalo je proći da konačno reprezentativni cirkus ode iz našeg grada i već će subotu obilježiti 4 derbija. Najraniji od njih odigrao se u sjevernom Londonu, gdje su tradicionalno odigrali Arsenal i Tottenham. Duga povijest ovog dvoboja datira još od 1889., a postao je zanimljiv 1913. kada je Arsenal uselio u sjeverne dijelove Londona. Tradicija zadnjih par godina je na strani Tottenhama, okidač za promijenu odnosa snaga među rivalima bio je dolazak trenutnog trenera Tottenhama. Nakon što su 20 godina Topnici završavali ispred, trend je promijenjen u sezoni kada je Leicester osvojio naslov a Tottenham bio drugi. ...
Vraćena nada u povratak Arsenala
11 dugih dana trebalo je proći da konačno reprezentativni cirkus ...
Odlično. Pravi primjer kako analizirati utakmice... - Losovius, 18.11.17. 19:04, 1 0 0
Analiza je dobra zbog truda uloženog u nju ali tu nažalost priča završava.Arsene Wenger je taktički možda i najlošiji trener posljednjeg desetljeća.Čovjek nema apsolutno nikakve logičke ideje,njegova rotacija je žalosna i nema temelje u trenutnom - Lwave, 18.11.17. 21:13, 0 0 0
rezultatu.Pocchetino je ovu utakmicu izgubio jer je Kane još fizički nespreman i jer su preko kurca ušli u utakmicu.Arsenal neće biti u 5 ekipa na kraju godine. - Lwave, 18.11.17. 21:15, 0 0 0
Nisam nigdje napisao da je Wenger taktički genij, ali je ovu utakmicu dobio jer je pokazao hrabrost, i sreća je pratila hrabre. Poch je izgubio jer nije imao plan B, te se mogu složiti da je malo podcijenio Arsenal. - BruceWayne, 18.11.17. 21:30, 0 0 0
14.11.
Jesu li talijanskom nogometu potrebne drastične promjene?

Previše je činjenica da bi se talijansko propuštanje svjetskog prvenstva moglo nazvati slučajnim. Kako nogomet ponekad zna pisati čudne priče, tako je Italija zadnje Svjetsko prvenstvo propustila onda kada je domaćin bila upravo - Švedska. Također, teorija da Italiji ne leže Skandidavci dobila je svoj potvrdan odgovor na Euru 2014. Za one koji se slabije sjećaju, Italija je svoj nastup okončala u skupini, iako je po igračkoj klasi bila jedan od glavnih kandidata za naslov. Talijansko ispadanje kreirali su Švedanci i Danci odigravši točno onih 2-2 koje su upravo njima odgovarale da prođu dalje. 
Može se djelomično pričati o sreći u ždrijebu za kvalifikacije, gdje samo prvak skupine se plasira izravno. Talijani su izvukli Španjolce, koji su u ovom trenutku daleko ispred, što su dokazali u domaćem susretu. Italiji nije ništa preostalo nego sreću potražiti u "baražu", no ni tamo nisu imali sreće. Kasnije će se pokazati, dobili su najtežeg protivnika i od njega ispali.

Nitko ne može osporiti da element nesreće je imao utjecaja na konačni rezultat, no, je li to bilo presudno? Nije. Talijani su predugo zavaravali sami sebe i ispadanje možda će im dobro doći u budućnosti. Pragmatični kakvi jesu, teško prihvaćaju promjene i još više trendove iz vana, ali ozbirom da su prihvatili Video asistenciju za suce, nitko dugoročno ne može otpisivati Talijane.

O promjenama u talijanskom nogometu se već dugo šuška. Nije tajna kako Serija A ima trenutno najgoreg prvoligaša u 5 najjačih liga Europe. Prije svega o toj, ali i o drugim promjenama govorio je Juveov predsjednik Agnelli. Njegova ideja je smanjiti broj prvoligaša na 18, posljedično i broj drugoligaša na brojku manju od 22 koliko trenutno iznosi. Veći priljev novci, koji očekuju klubove Serije A,  donijeti će veću konkurentnost i likvidnost svim klubovima u ligi. Angelli i Juventus se zalažu i za uvođenje B momčadi po uzoru na Premiership. Jasna je intencija više pružanja prilika mlađim igračima koji zbog sveg većeg broja stranaca manje dobivaju šanse. Zaključno, te promjene mogle bi dovesti do približavanja Serije A prema onim najboljima, ali to i dalje neće riješiti probleme u reprezentaciji.

Postepeni pad

Pad talijanske reprezentacije počeo je usporedno sa padom kvalitete lige. Na njihovu sreću, što po stilu igre i fizičkoj spremi, talijanski nogometaši imaju prosječno duge karijere. Većina igrača iz te generacije koja je osvojila SP 2006., mogla je igrati još pokoje prvenstvo, tako da Talijani nisu morali raditi prisilne smjene generacija. Upravo ta baza, sa začinom Cassana i Balotellija, isprala je gorak okus drugog Lippijevog mandata i sramoćenja u Južnoj Africi kada je Italija ispala onda kada se od nje nešto očekivalo. Nakon odličnog Prandellija, Conte je trebao biti dugoročno riješenje za talijansku klupu i u konačnici imenovanje Venture je čista impovizacija od strane talijanskog saveza, nakon što je Conte odlučio preuzeti Chelsea.

Ventura u svojih 30 godina bavljenja trenerskim poslom nema osvojen nijedan naslov, ali u tom trenutku nije izgledao kao loša opcija. Za izbornika imenovan je zbog svojih zasluga u Torinu, gdje je preuzeo klupu u drugoj ligi potpisavši tada ugovor na samo sezonu. U Torinu je bio 5 godina, gdje je u skromnim uvjetima radio odličan "moneyball" i Torino je od drugoligaša postao ekipa iz gornjeg dijela Serija A, promovirajući pritom igrače kao što su Immobile, Cerci, Darmian. Tako da usporedba Venture i Čačića u tom smislu "ne drži vodu", iako je obojici sličnost da su se naši u krivo vrijeme na krivom mjestu.

Po njegovim vodstvom, Italija je odigrala sasvim solidan ciklus, gdje mu se može  djelomično zamjeriti jedino utakmica u gostima protiv Španjolske, gdje je dominantno poražen, što ih je uvelo u dodatne kvalifikacije.

Tamo, samouvjereni Talijani, nisu ni sanjali da bi mogli ispasti od Švedske. Čak im i nije problem što su ispali, nego što su ispali na svoj način - obranom. Švedski trenerski tim sjajno je pripremio utakmicu, ali ključ je bio gol u Švedskoj, jer talijanska nogometna doktirina bazira na obrani i "golu manje", a sada su morali zabiti napadati i zabiti gol više. Uzvratna utakmica defitivno je poraz Venture i svega u što je on vjerovao. Postavio je ekipu kao da on brani 1-0 i da je fokus njegove momčadi ne primiti gol. Najviše se bojam primljenog pogotka, jer onda bi Talijani trebali zabiti 3, što ekipa barem sa ovim rosterom trenutno ne može. 

Dokaz tezi da je Ventura postavio momčad kao da se ide braniti je postavljanje dešnjaka ja lijevog wing beka, tri razdvojena "prijatelja" u obrani te nedovoljno ofenzivnu sredinu. Italija ima veliki problem sa lijevim bočnim, a Ventura očito nije imao hrabrosti tamo staviti prirodne lijevake Spinazzolu ili Masinu iz Bologne. Igra sa BBC-em iza i Jorginhom ispred je najlošiji potez u tom trenutku. Umjesto toga, mogao je postaviti umjesto Barzaglija dodatnog bočnog tipa Darmian ili D'Amborsio. Dugo već naglašavam da je suradnja Candreve i D'Ambrosija najjača karika Intera u ovoj sezoni. Simbol talijanskog nogometa dugo vremena je bila pozicija "trequartiste". Danas tu ulogu na terenu u najjačim talijanskim klubovima igraju stranci. Umjesto spomenute uloge trequariste, jer takvog tipa igrača nema, Ventura se odlučio na dva nedovoljno ofenzivna vezna. Uz ovakvu postavku na terenu, Immobile je dokazao koliko je za njegove učinke zaslužan sustav i suradnja sa Albertom i Milinković-Savićem u Laziju,  dok takve suigrače sinoć ni iz bliza nije imao. Konkretan primjer o anemiji talijanske igre daje podatak da su trojica stopera imala čak 360 od 682 talijanska dodavanja.

Onda dodatno nije jasno zašto je Venture ekipu prilagođavao sebi, umjesto igračima koje je imao na raspolaganju. Stari ziheraš je zaboravio da na klupi ima Insignea, ponajboljeg igrača lige koji puni gotove sve najvažnije napadačke statistike u ligi. Odma do njega je Candreva, što je dodatan pokazatelj kako formacija 3-5-2 je totalno promašena i kako je za ovo ispadanje kriv Ventura, tj njegov strah od primljenog pogotka i općenito loše prilagođvanje situaciji.

Što donosi budućnost?

Naslov koji kaže da Italija više nije "italija", sugerira onaj već sada mitski stereotip o talijanskom provlačenju i najboljim predstavama kada je najteže. Takav stereotip bio je njihova najjača snaga, pogotovo u zadnjim godinama kada je individualne klase morao zamijenjivati timski duh i kohezija. Ako najbolje talijanske igrače usporedimo sa onim najboljima, dobijemo sliku jedne solidne, ali ne ponajbolje reprezentacije koja bi se mogla smatrati favoritom na velikom natjecanju. Konkretno, osim Buffona, te možda Bonuccija i Verattija, Italija igrača koji bi se mogao nazvati "world class" igračem. Nitko ne dvoji da su Immobile, Insigne, Belotti ponajbolji igrači Serije A u ovom trenutku, ali oni nisu (još) dokazani na svjetskoj razini kao što su bili Del Pieo, Vierri, Totti. Čime bi se dodatno naglaša nedovoljna jačina i konkurentnost lige, jer kada je Serija A bili na svom vrhuncu, i njeni domaći igrači bili su ponajbolji na svojim pozicijama.

Na talijanskom savezu je vrlo teška odluka: vratiti nekog od starijih stručnjaka ili u vatru baciti nekog od nove perspektivne generacije. Prvi i dalje čine mit o tome da su talijanski treneri najbolji na svijetu. Tu rečenicu treba pretvoriti u prošlo vrijeme jer osim Contea i Sarrija, trenutno su Portugal, Španjolska pa i Argentina ispred. 
Ovoj reprezentaciji potreban trener koji će pronaći najbolji sustav za njih same, ne za sebe jer samo u njemu zna raditi, kao što je bio slučaj sa Venturom i 3-5-2. Ako bude ta odluka odlučivana od strane razno-raznih lobija, talijanski reprezentativni nogomet pobrisati će i onaj steretip da poslije pada se kao Feniks uzdignu i naprave rezultat kao 2006. i 2012.

Igrački kadar i dalje uprkos umirovljenju Buffona, De Rossija, Chielinija i Barzaglija možda i neće biti loš kao što se misli. U ovom trenutku, postavljanje BBC-a u obrani je vrsta opurtunitetnog troška, Gigija će svakako zamijeniti Gigo, dok De Rossijeva uloga je minorna. Što znači da idući izbornik neće imati luksuz najbolje obrane na svijetu i neće moći svoje taktiku prilagođavati tome. Paradoks, da će Italija, kao i Nizozemska u budućnosti morati se prilagođavati na drugačiji stil igre, jer su najbolji mladi igrači Italije ofenzivni, dok kod Nizozemaca obrambeni igrači.

No, Italija će morati doživjeti smjenu generacija i naslovne uloge morati će preuzeti neki novi igrači. Osim spomenutog Dounaroumme, reprezentacija će idući ciklus biti okupljena oko Verratija, Insignea i Bonuccija. Smjena generacije neće biti bolna jer su neki igrači već pripremani za svoje buduće uloge. U obrani to su Romagnoli,Caldara i Rugani, bekovi Conti i Spinazzola, sredina Gagliardini, Locatelli, u napadu Bernardesch, te Chiesa, na kojeg treba obratiti pozornost.

Ali, da će netko od njih izrasti u svjetsku klasu da će to moći prenijeti na reprezentaciju? Teško. Tako da će i budućnosti najbolji igrač talijanske reprezentacija biti ekipa.

Zbog te ekipe Buffon je jučer plakao, i jedan dio nas koji pratimo već dugi niz godina talijanski nogomet je otišao sa njim. A kako i ne bi, kada pogledamo sa kojom emocijom su branili boje Italije..

Italija više nije "italija"
Previše je činjenica da bi se talijansko propuštanje svjetskog prvenstva moglo nazvati slučajnim. Kako nogomet ponekad zna pisati čudne priče, tako je Italija zadnje Svjetsko prvenstvo propustila onda kada je domaćin bila upravo - Švedska. Također, teorija da Italiji ne leže Skandidavci dobila je svoj potvrdan odgovor na Euru 2014. Za one koji se slabije sjećaju, Italija je svoj nastup okončala u skupini, iako je po igračkoj klasi bila jedan od glavnih kandidata za naslov. Talijansko ispadanje kreirali su Švedanci i Danci odigravši točno onih 2-2 koje su upravo njima odgovarale da prođu dalje. Može se djelomično pričati o sreći ...
Italija više nije "italija"
Previše je činjenica da bi se talijansko propuštanje svjetskog prvenstva ...
Sve bitno spakirano u jednoj analizi. Samo već je blokiran video. Stavi drugi, šteta je nevidjeti! - danijel_os, 14.11.17. 23:10, 1 0 0
Postavljeno. :) - BruceWayne, 15.11.17. 1:44, 0 0 0
09.11.
Pirlo vs Xavi - tko je prvi playmaker modernog nogometa?

"Kada budem osjećao da mi je dolazak na treninge postao obaveza, prvi ću dići ruku u zrak i reći da je dosta da odustajem"I nakon 22 godine karijere, odustao je. Avantura jednog od najboljih veznih igrač zadnjih 20 godina počela je u Bresciji, gdje je postao najmlađi debitant u povijesti kluba. U ekipu ga je uveo trener koji će ga kasnije odvesti u Inter, Mircea Lucescu. Pravu priliku dobio je godinu poslije, padom Brescie u drugu ligu, kada je Pirlo je svojim igrama pomogao klubu da se ekspresno vrati u prvoligaško društvo. 

Poslije te sezone stigao je poziv Intera koji nije mogao odbiti. Lucescu, tadašnji trener Intera bio je u potrazi za razigravačem, igračem koji će loptama hraniti nadolazeću zvijezdu svjetskog nogometa, Brazilca Ronalda. U toj tragičnoj sezoni, gdje je Lucescu dobio otkaz, a Inter završio tek 8., mladi Pirlo ubilježio je tek pokoji nastup čime se dodatno dobio dojam o pogrešnoj odluci nakon odlaska iz Brescije. Korjen u njegovoj minornoj ulozi nalazi se u tadašnjoj politici Intera gdje gazda Morrati nije štedio novce kako bi Inter doveo na vrh Italije pa i Europe. U takvim megalomanskim planovima su dovođeni skupi, često istrošteni veterani čije su najbolje godine odavno prošle i čiji "plug and play" nikako Morattiju i klubu nije donosio željene rezultate. Uz to, tada nedefirani i nepotpuno afirmirani Pirlo nikako se nije mogao snaći na poziciji trequartiste, centralne figure talijanskog nogometa u tom dobu. Mnogi talijanski kroničari označavali su ga kao nedovoljno explozivnog, igrača koji nije mogao stvarati višak u zadnjem dijelu terena na čemu se zasniva teorije o trequartisti.

Kada se na to još doda niz loših odluka kluba koji je želio po svaku cijenu instant rezulat, bilo je jasno kako Pirlu u Interu neće ostvariti naznačeni potencijal. U moru glupih odluka Interove uprava tih godina prevladala je zamjena Donnija za Seedorfa, kasnije Pirlovog suigrača u šampionskoj generaciji Milana. 

Postoji jedna anegdota koji je dodatno potisnula Pirla iz crno-plavog tabora. 1999.  trener je bio Roy Hodson koji nije mogao izgovoriti njegovo prezime, oslovljavajući ga sa Pirla(tal.idiot), što je možda dodatno motiviralo Pirla da postane ono što je.

Ni posudba u Reggiani, nije pomogla pri povećanju njegove uloge u Interu, te se klub odlučio ga poslati tamo gdje je sve počelo, u Bresciju. Ta polusezonska posudba bila je presudni faktor njegove karijere iako je odigrao samo 10 utakmica. Osim što je dobio priliku igrati sa svojim idolom Baggiom, tadašnji trener Mazzone odlučio je premjestiti Pirla dublje u sredinu, na poziciju na kojoj će godinama kasnije dominirati. Jasno da je u tom trenutku premještanje bio rizičan potez koji i nije morao uspjeti, ali je postao do tada najvažniji trenutak njegove karijere. Razlog je bio jednostavan: Baggio kao naslovni igrač preuzeo je poziciju desetke, a premještanjem Pirla u sredinu lakše bi došle do izražaja njegove prednosti a sakrile mane. Mnogi i danas pamte akciju gdje je Pirlo dugom loptom pronašao Baggija, prvi dodir koji nije sa ovog svijeta vara golmana i zabija. 

Nekoliko mjeseci kasnije, Carlu Ancelottiju u stvaranju novog jakog Milana bio je potreban netko tko će povezati ostatak momčadi sa napadačkim trojcem i tko će  zamijeniti Albertinija na mjestu povučenog playmakera. Izbor je pao na Pirla,  kasnije će se pokazati kao jedan od glavnih poluga Milana u njihovom putu na nogometni Olimp. Visoko postavljeni bočni igrači Milana, kao i defanzivno odgovorni Seedoft i Gatuso pružali su savršen support Pirlu. Kroz godine, njegova suradnja sa napadačkim dvojcem Inzaghi-Schevchenko postala je enigma za protivničke obrane. Na tragu te suradnje, čiji je objekt bio Pirlova duga lopta, danas je baziran dijelom i Napoli, koji kroz tkz. lob pas riješava često zatvorene i taktički visoko kvalitetne talijanske obrane.

Ljubav sa Milanom trajala je točno 10 godina. Impresivnih 8 trofeja, od čega dvije Lige Prvaka i 284 "kapica" dovoljno objašnjavaju njegov (prvi) vrhunac karijere. Kada je 2011. bilo jasno kako Pirlo neće potpisati novi ugovor, bilo je zapravo upitno koliko je on još kvalitetan za najviši nogometni rang. Odgovor smo brzo dobili, kada je u ljeto 2011. potpisao za Juventus. "Došao sam u Juventus jer sam želio pobjeđivati, a to smo i postigli. Sretan, sam ali sada ljestvicu moramo podići malo više. Prije nego se povučem želio bih osvojiti Ligu prvaka."
Pošto Milan više nije imao ideju, ambiciju ni novac kako bi mogao konkurirati vrhu, usporedno s tim ni što sa Pirlom, Juventus je imao sve to, a ponajviše ideju. Pirlo je bio u mnogočemu rijedan igrač, jer rijetki igrači mogu doživjeti dva puta vrhunac karijere. Ali, on je to mogao, stil kao i uloga u sustavu Contea su mu savršeno odgovarale, a inteligencijom je znao što raditi kako postati još bolji igrač. Primjer toga su slobodni udarci u Juventusu. On je i prije bio jedan od najbolji izvođača u Europi, ali u Juventusu je to usavršio, ugledajući se na Juninha, a Pjanić poslije na njega. 
"Kada je riječ o slobodnim udarcima ja nisam profesor, nego učenik, jer dok god igraš uvijek možeš naučiti nešto novo,"

Juventus je sa Pirlom dobio ravnotežu i inteligenciju u sredini. Kao i u Milanu, sredina terena Juventusa pružala je dovoljno prostora Pirlu da igra svoju igru i kao quarterback razigrava svoje suigrače. Tu su bili Vidal i Marchishio, kasnije i Pogba. Pirlova dominacija u sredini ogledala se mirnoćom i anticipatijom, što je dodatno ulijevalo sigurnost, a mogućnost kvalitetnog pronalaska igrača dodavanjem olakšalo je Juventusov povratak na talijanski tron. Pirlo u tome bez sumnje ima velike zasluge i povukao se u pravo vrijeme.

Osim što je osvojio sve na klupskoj razini, bio je uspješan i na reprezentativoj. Proglašen je najboljim igračem Europskog prvenstva do 21. gdje je Italija uzela zlato.  Bez dvojbe dva najveća reprezentativna postignuća došla su u trenu kada se talijanska nogometna javnost najmanje nadala. Za vrijeme SP-a u Njemačkoj, talijanski nogomet tresao je skandal Calciopoli, iz čega je prvak Juventus izbačen u drugu ligu, a što je "de facto" značilo i slabljenje talijanske lige koje ni danas nije uspjela vratiti stari sjaj. Ipak, reprezentancija posebno nakon debakla i ispadanja na EP u skupini dvije godine prije nije išla sa velikim očekivanjima. Pirlo je pritom rekao izjavu koja najbolje opisuje njegov karakter: "Ne osjećam pritisak, baš me briga za to. "Cijeli sam dan spavao i igrao PlayStation. Navačer sam izašao na travnjak i osvojio Svjetsko prvenstvo".

6 godine poslije slična priča. Prandelllijeva družina, lako moguće i nikad slabija Italija otputovala je u Poljsku i Ukrajinu sa najmanjim ciljevima. Vratili su se sa srebrom. De Rossi na liberu, te napadački par Balotelli-Cassano nisu ništa mogli protiv Furije, a ponajviše će biti upamćena Pirlova "panenka" protiv Engleza u četvrfinalu.

Pirlo kao antiteza modernog nogometa

Neslužbeni moto modernog nogometa je brže, višlje, jače. U tom svijetu sve manje ima mjesta za nogometne Mozarte, genijalce koji jednim potezom riješavaju pitanje pobjednika. Jedan od takvih je i Pirlo, slobodnjakom, dodavanjem, ubačajem imao je moć stvarati razliku u društvu jačih, viših i bržih. Registe ili povučene playmakere kao on sve češće zamjenuju visoki zadnji vezni koji tehnički postaju sve bolji, ali sa puno manje stila. Prilagodljivost na promjene bila je godinama njegova najveća snaga. Često je znao reći kako mu je dovoljan kvadrat prostora da proigra suigrače i postane sretan. Genij na terenu, i van njega.

Pirlovo naslijeđe

Pirlova veličina ogleda se u njegovoj unikatnosti. Trenutno ne postoji nijedan igrač koji bi objedinio sve njegove kvalitete u jednom igraču. Toni Kroos ima najbolja duga dodavanja, Pjanić slobodne udarce i općenito prekide, Luka Modrića sposobnost otpornosti na pritisak i kvalitetan iznos lopte, Verratti se razvija u drugom smjeru. Koliko je Pirlo kao pojedinac promijenio talijanski nogomet najbolje se vidi u učestalosti njegove uloge registe u najboljim talijanskim klubovima: Biglia u Milanu, Leiva u Laziju, De Rossi u Romi, Badelj, Torreira, i možda najbolji primjer Jorginha u Napoliju, gdje je Sarri na najbolji način iskoristio sve prednosti u vidu playmakerima ispred obrane. Ulogu regista dodatno je dobila na značaju povećanjem uloge bekova, jer se time otvaraju dodatni prostori za kreaciju na svojoj polovici terena. 

Zaključak

Andrea Pirlo jedan je od najzanimljivijih i unikatnijih igrača zadnja dva desetljeća. Godinama je igrao na najvišoj razini u taktički najsloženijoj ligi svijeta i pritom osvojio sve što se osvojiti moglo. Na terenu bio je tihi vođa, nikada njen najbolji igrač, ali uvijek najvažniji. Uveo je ulogu registe, na čijem se primjeru treneri koriste i danas. Postao je ikona jer je nogomet igrao onako kako je igrati ga najteže: jednostavno, a to mogu samo najveći. Pirlo je bio jedan od najvećih..

Maestro
"Kada budem osjećao da mi je dolazak na treninge postao obaveza, prvi ću dići ruku u zrak i reći da je dosta da odustajem". I nakon 22 godine karijere, odustao je. Avantura jednog od najboljih veznih igrač zadnjih 20 godina počela je u Bresciji, gdje je postao najmlađi debitant u povijesti kluba. U ekipu ga je uveo trener koji će ga kasnije odvesti u Inter, Mircea Lucescu. Pravu priliku dobio je godinu poslije, padom Brescie u drugu ligu, kada je Pirlo je svojim igrama pomogao klubu da se ekspresno vrati u prvoligaško društvo. Poslije te sezone stigao je poziv Intera ...
Maestro
"Kada budem osjećao da mi je dolazak na treninge postao ...
Odlično! Samo mali ispravak, Italiju 2012. nije vodio Conte već Prandelli. - ilmambanegro, 9.11.17. 10:49, 1 0 0
Agreed. Unikatan igrač je potpuno točan izraz za Pirla... - Losovius, 9.11.17. 12:22, 1 0 0
Da, bio je Prandelli, ispravljeno. :) - BruceWayne, 9.11.17. 14:27, 0 0 0
Respekt - iako mi nikako nije sjela riječ playmaker uz ime Demetrio Albertini :) Pa taj nije u životu dodao loptu prema naprijed nego uvijek prvom do sebe :))) - Leader, 12.11.17. 21:20, 0 1 0
U upravi. Nije bio klasičan playmaker pa zato ide ona teza kako je Pirlo veliki upgrade u tom smislu, jer je ta pozicija/uloga sa Pirlom dobila na puno većoj pažnji i razini.. - BruceWayne, 12.11.17. 21:26, 0 0 0
31.10.
Što se mora dogoditi da Dinamo ne bude prvak?

Prije nekih mjesec dana, kada sam zadnji puta pisao o NK Osijeku, uvodno pitanje bilo je vezano uz odnos Zekića i igrača i koliko zapravo se taj odnos treba potencirati. To pitanje pokrenuo je remi protiv Rudeša u gostima, čime je Osijek nastavio negativan niz utakmica gdje je nominalno bio favorit, ali to igrom i rezultatom nije opravdao. 
Čini se je u pravo vrijeme došla reprezentativna stanka, jer je Osijek kroz 10. mjesec postao ekipa sa najboljom formom u ligi, pritom pobjedivši Rijeku u gostima te izgubivši 2 na Maksimiru. Spomenutim rezultatima dobiven je dovoljan uzorak kako bi se ustvrdilo da Osijek ima igru u utakmicama kada nije favorit. Kada se zbroji pobjeda protiv Lokomotive, Osijek je postao prvi pratitelj Dinama.

Cilj ovog teksta je testirati tezu koliko je zapravo Osijek blizu i koliko se toga promjenilo od 29.9 i remija protiv Rudeša. Prvenstveno, treba još jednom spomenuti pobjedu u Rijeci. Sam Zekić je poslije utakmice izjavio kako je Osijek bio u boljem ritmu, što i ne čudi kada se zna da je Rijeka imala teško gostovanje u Beču tri dana prije.  Pobjeda u Rijeci donijela je puno više od 3 boda, jer je Osijek dobio dokaz napretka, pogotovo ako se sjetimo da je Rujevica mjesto gdje je Rijeka do sada relativno lako pobijeđivala Osijek.

Zekić se u tekućem mjesecu našao u problemima zbog ozljeda Barišića i Šorše. Dovoljna širina u napadu te vrlo brza aklimatizacija Hajradinovića osigurala je pomjeranje Bočkaja i Grgića na pozicije bekova, čime su se djelomično kompenzirale ozljede. Bočkaj se osim po sjajnim izvođenjem prekida, pokazao i kao sjajan igrač zadatka iako na poziciji lijevog beka ne može u tolikoj mjeri utjecati na momčad kao na poziciji krila. Dolazak Hajdradinovića i završetak osječke europske epizode pozitivno su djelovale na Lopin povratak u formu. Ukrajinac puno lakše podnosi ritam jedne utakmice tjedno, primarnu poziciju lijevog krila, i suradnju sa ofenzivnim lijevim bočnim. Međutim, kreativnost u sredini je dalje problem. Kao što graf pokazuje, jedino Škorić sudjeluje u nastanku napada, i nerijetko napad počinje sa (desnog) boka. Taj problem ne može se riješiti spuštanjem Lope ili Hajradinovića po loptu jer uz to donosi nove probleme prema naprijed i ne donosi ni očekivani "impact", zbog jako lošeg sustava distibucije lopte. Teško je za vjerovati kako će Osijek tu situaciju moći unaprijediti bez pronalaska odgovarajućeg pojačanja na stoperu i u sredini.

Pobjeda za vikend protiv Lokomotive pokazala je Zekićevu sposobnost na prilagodbu, jer su nedostajala čak 4 igrača koje je koristio na bekovima. Zekić je na to odgovorio formacijom sa trojicom iza, gdje je dešnjak Mioč igrao lijevog wing beka, a Mudražija desnog. Osim sposobnosti na taktičku prilagodbu, Zekić je pokazao i hrabrost preuzimanjem rizika kod rezultata 0-0 uvodeći Bobana umjesto Jambora i taj rizik se isplatio.

Taktički, ova utakmica bila je anomalija, ali su dobro zaustavljeni mogući napadi Lokomotive po bokovima, te sa zgusnutom sredinom Majer nije dobivao ni vremena ni prostora progirati suigrače. Problem kao i kod Rudeša ostalo je postavljanje obrane. Korak naprijed je pozicioniranje Jambora, ali obrana opet stoji preduboko, stoperi preblizu sredini, odnosno ne šire dovoljno igru. Središnji igrači su predaleko od lopte, u konačnici linije nisu dobro organizirane. Ipak, treba dati vremena da se sustav i igrači naviknu i ugiraju na novu formaciju.

Igrom protiv Lokomotive pobijeni su argumenti onih koji su pričali da osječki igrači imaju problem sa motivacijom. Presing je funkcionirao vrlo dobro i usklađeno, igrači Lokomotive nisu uspjeli napraviti nijednu priliku na utakmici. Nije ih napravio ni Osijek, jer su golovi padali nakon prekida te zbog dvije greške protivnike. Međutim, Osijek je cijelu utakmicu dominirao i zasluženo uzeo bodove, a nedostatak čistih šansi može se pripisati kvalitetnoj i organiziranijoj Lokomotivi neuigranosti sustava Osijeka.

Haris "x-factor" Hajradinović

Još jednom treba pohvaliti rad uprave, jer Harisov transfer spada u kategoriju pojačanja. Nisu sulude tvrnje koje kažu da je uz Bočkaja, Hajradinović  trenutno najbolji igrač Osijeka, jer u 10 utakmica ima već 6 golova i 3 asistencije. Ipak, osim golova, njegova posebna važnost je u zadnjoj trećini terena, u međuprostoru. Osijeku je jako nedostajao igrač sa idejom u sredini koji može podvaliti loptu u prostor. Hajradinović ne može riješiti sve osječke probleme u kombinatorici, ali može barem neke.

Što sa Ejupijem i Barišićem?

Ejupi je jedan od najzaslužnijih igrača što je Osijek ove sezone došao u priliku pobijediti PSV. Nažalost, on je trenutno trn u cipeli Zorana Zekića zbog svoje loše forme. Osijek, koji se muči u stvaranju prilika, čak kada je i stvori, Ejupi ij često upropasti sa svojom lošom konverzijom ove sezone. Zekića čeka vrlo teška odluka, jer na klupi ima napadača sa trenutno boljom formom i neće ni malo biti lako odlučiti koga postaviti u igru, pogotovo kada se zna Ejupijev karakter i njegova odluka da ne igra za reprezentaciju sve dok je isti izbornik. Druga važna odluka čini se malo lakšom, jer povratak Barišića vratiti će Bočkaja na desnu stranu ovisno o formaciji. Ako je Ejupi teška odluka za Zekića, onda je Barišić pitanje koje muči upravu. Nije skrivao nezadovoljstvo kada nije realiziran njegov transfer i skoro je ponovno upao u konflikt sa Kohortom. Nezibježan je trenutak njegovog rastanka u skoroj budućnosti, ali Osijek za takav razvoj događaja ima odgovor u vidu Bočkaja.

Osječka snaga su prekidi

Vrlina velikih ekipa su pobjede i kada u napadu ne ide po očekivanjima. Osijek ima prednost u tom smislu, jer je pokazao da zna igrati na "gol manje" te ima na vratima pouzdanog Malenicu. Utakmice kada se protivnik često odlučuju potezi pojedinca ili greška protivnika. Greške protivnika donijele su tri bode u subotu, ali dva boda na Rujevici donio je potez pojedinca, u tom slučaju Bočkaja. Bočkaj kao najbolji izvođač slobodnjaka i outa u ligi, Barišićev najbolji centaršut lige su "luksuz" koji bi mogao donijeti mnogo bodova ove sezone. Uz to, Lopa i Hajdradinović su jako dobri izvođači kornera, Ejupi ponajbolji skakač. Puno argumenata s kojim se može zaključiti da bi Osijek mogao na račun prekida uzeti bodove čak i kada napadu ne ide, kao što je to radila Rijeka sa Andrijaševićem prošle sezone, i što joj nedostaje ove.

Formacija 3-4-3

Utakmica sa Lokomotivom možda je bila anomalija iz više razloga, ali je donijela dodatnu opciju koju bi Zekić mogao koristiti u nastavku sezone. Povratak Barišića i Bočkaja na lijevu stranu može biti najjača pozicijska snaga Osijeka ako se uklope na pravi način. Jambor je vrlo važan u ovom konceptu, jer kao i gornoj slici, trebao bi se spuštati među stopere i nuditi priliku Barišiću da ode visoko. Ostanak momčadi nudi puno opcija je dosta igrača može igrati na više pozicija kao Grezda, te sami roster je dolaskom Hajradinovića postao dovoljno širok da ponudi dubinu prema naprijed. Jasno, ovo je samo predviđanje, sve na odluci trenera. 

Zaključak

Osijek je uspješno iskoristio pozitivne trendove nakon reprezentativne stanke, te djeluje ozbiljnije i bolje. Zekić raste zajedno sa momčadi i čini se kao da nije ni bilo nesuglasica prije. Međutim, primarni problem distribucije nije još riješen, ali bi se mogao riješiti kupnjom veznog i stopera. Ipak, čini se i uz to, Dinamo je predaleko, ima najboljeg igrača lige, najviše i najsigurnije mogu računati na bodove u malim utakmicama i ono što je najvažnije, moraju zbog svoje financijske konstrukcije uzeti naslov. Osijek ne mora, ali napredak je konstantan i sve su veće šanse da će ova sezona biti rezultatski još bolja od povijesne prošle. 

Bijelo-plavi nikada bliže Plavima
Prije nekih mjesec dana, kada sam zadnji puta pisao o NK Osijeku, uvodno pitanje bilo je vezano uz odnos Zekića i igrača i koliko zapravo se taj odnos treba potencirati. To pitanje pokrenuo je remi protiv Rudeša u gostima, čime je Osijek nastavio negativan niz utakmica gdje je nominalno bio favorit, ali to igrom i rezultatom nije opravdao. Čini se je u pravo vrijeme došla reprezentativna stanka, jer je Osijek kroz 10. mjesec postao ekipa sa najboljom formom u ligi, pritom pobjedivši Rijeku u gostima te izgubivši 2 na Maksimiru. Spomenutim rezultatima dobiven je dovoljan uzorak kako bi se ustvrdilo ...
Bijelo-plavi nikada bliže Plavima
Prije nekih mjesec dana, kada sam zadnji puta pisao o ...
27.10.
Zašto je Perišić u Interu top, a u reprezentaciji flop?

Proteklo ljeto bilo je uzbudljivo pratiti potencijalne prelaska hrvatskih nogometaša u nove klubove, a jedna od centralnih figura bio je Ivan Perišić. Gotovo cijelo ljeto trajali su dogovori između Intera i Manchester Uniteda oko njegovog prelaska, ali dogovor nije postignut. Nakon ispunjenja obveza u vezi FFP-a, Inter više nije imao potrebu "sakupljati" novac i težište je prebačeno na stranu kupca. Kupac, u ovom slučaju United, nije pristao na uvjete te platiti 50 miliona eura za igrača koji će iduće godine napuniti 29 godina.

Navijači Intera nestrpljivo su čekali razvoj situacije, i dalje očekujući da će crno-plavi dres zadužiti pokoja zvijezda i tako povećati šanse za ulazak u Ligu Prvaka. Na kraju, ništa od mogućih promjena nije bilo, a hrvatski mediji su uzalud potrošili velike količine tinte pisući o Perišću i svemu vezanom oko njega. Mišljenje navijača bilo je podijeljeno u vezi raspleta situacije, međutim na kraju je postignut konzenzus: ako uprava nije mogla dovesti nijedno veće ime, Perišićev ostanak može se smatrati dobrom odlukom. Naravno, ostankom u klubu nagrađen je novim ugovorom do 2022. sa plaćom odmah do Icardija.

Njegove brojke zadnje dvije sezone govore ne govore dovoljno o njegovom utjecaju na rezultate Intera. Uprkos sporijem početku, sa vremenom je uz Icardija i Handanovića, postao najvažniji čovjek Intera. Dvije posebne stvari koje treba istaknuti: Perišić je često znao biti presudan igrač u derbijima i uprkos čestim rotacijama i promjeni trenera, pozicija lijevog krila se nije mijenjala.

Ostanak u Interu posebno je razveselio novog trenera Spalettija, pričajući o njemu čak i kao potencijalnom kapetanu. Minutaža opet ne bi trebala biti problem, jer je Interu u rotaciji na krilu ostao jedino Eder, uz mladog Karamoha. Pragmatičan kakav je, Spaletti se do sada toga drži, i rijetko mijenja prvi sastav, ali čini se da je pronašao sustav koji neće iskoristiti Perišića na najbolji način.

Upravo je Spaletti najveća promjena u Interu ove sezone. Klub je 7 godina nakon Triplette konačno dobio trenera za ostvarivanje viših ciljeva. Postoji nekoliko važnih stvari po kojima se vidi Spalettijev utjecaj na rezultate ove sezone. Prvi je psihologija:Spatetti je stabilzirao momčad i dao joj potrebno samopouzdanje te je Inter nakon svih godina "patnje", opet ona ekipa koja sa "nevidljivom" igrom postiže vidljive rezultate. Obzirom na to da uprava nije uspjela dovesti klasnog igrača, Spaletti je morao pronaći načina kako izvući maksimum iz trenutnog stanja. U tome uspijeva, te je uveo i nekoliko novina: prvi je presing koji je Inter radio i prošlih sezona, ali ne tako skladno i smisleno, te distribucija napada, koja počinje od vratara i napad se gradi od svoga gola. 
Interov napredak možda se najviše ogleda razvoj kroz kontra-napade, gdje su primarne točke napada krila, koji imaju zadatak tražiti Icardija i to zasada funkcionira odlično.

Tu dolazimo do uloge Perišića i do toga da ta uloga nije uopće toliko utjecajna kao prošle sezone i gdje nema mjesta senzacionalizmu domaćih medija. Graf vjerno prikazuje ideju i najvažnije dijelove ekipe. Dominantno je označena desna strana, u odnosu na lijevu. Inter većinu svojih napada počinje preko Skriniara i D'ambrosija, koji se u zadnje vrijeme spušta duboko, i Inter postaje "de facto" 3-5-2 u izgradnji napada. Vecino i Valero imaju veliki utjecaj u posjedu, dok je trenutno najjača osovina Intera dvojac Candreva-D'Ambrosio, čija forma raste iz utakmice u utakmicu.

S druge strane, slabije nijanse prikazuju lijevu stranu, na kojoj je međuostalom Perišić. Miranda i Nagatomo su tehnički najslabiji dio Intera, dok je Gagliardini zadužen za razgradnju napada i vrlo rijetko ide prema naprijed i više služi kao anchor čuvajući leđa Vecinu i Valeru. 

U zadnjoj prvenstvenoj utakmici, Candreva je odigrao možda i najbolju utakmicu otkako je u Interu. Imao je najviše dodira(87), ono što je zanimljivo, drugi do njega bio D'Ambrosio sa 80. Posljedično, dvojac je imao i najviše dodavanja, do njih Vecino. Slično je bilo u derbiju sa Napolijem, gdje je Inter igrao reaktivniji nogomet, ali ideja prema naprijed bila je ista. Po osvojenoj lopti ili začetku napada iz sredine tražiti desno krilo, D'Ambrosio je stigao kao pomoć, a cilj je bio uposliti nekoga u kaznenom prostoru.

Spaletti je očito pronašao mjesto u sastavu Intera iz kojeg će činiti najveći "exploit" kako bi ugrozio gol suparnika. Kada se pogleda roster Intera, može se zaključiti kako je to i logična odluka. Osim dvojca na desnoj strani, novo pojačanje Cancelo tek polako ulazi u rotaciju. Spaletti je u tome pronašao način kako nadomjestiti igru u sredini, gdje trenutno ne postoji igrač dominantan u posjedu, koji može ključnim dodavanjanjem ili dubinskom loptom kreirati dobru priliku. Zato će primarni "target" u siječnju biti okrenut pronalasku igrača između linija koji može rasteretiti ostatak momčadi. 

lJijeva strana trenutno nema mehanizme na kojima bi se mogao bazirati napad. To je upravo jedan od razloga zašto Perišić uopće nema prostora prikazati ono što može. Kako je lijeva strana Intera tehnički inferiorna, Perišić se kako pozicijski udvajao i nije mu ostavljeno prostora za djelovanje. Za razliku od Candreve, Perišić nema beka koji može i zna pomoći u napadu kretanjem ili nekom drugom radnjom. Nagatomo, osim što je napadački najslabiji dio Intera, uz to je i dešnjak što je otegotna oloklnost ako se želi nešto napraviti po lijevoj strani. Inter na klupi ima novo pojačanje Dalberta, koji je po svemu bolji igrač od Nagatoma, ali pragmatičnost Spalettija ostavljati će Japanca sve dok pruža pristojne partije, što on trenutno i radi.

Dok je Nagatomo dio lijeve strane, preko nje se neće previše napadati, ali Perišić se prilagodio prilagodio toj činjenici. Već je u nekoliko utakmica pokazao vrlo kvalitetno kretanje bez lopte, u Bolongi prema sredini, protiv Napolija prema desnoj strani. Sličnim kretanjem nastao je treći gol protiv Sampdorije.

Odlično je prepoznao priliku da se stvori višak u sredini, jer je Sampdorija igrala u rombu. Sami postanak akcija sugerira kretanje Perišića gdje se on nudi kao dodatna opcija u sredini, poslije sa odličnim kretanjem suigrača i kvalitetnim dodavanjem imao je dovoljno prostora centrirati za Icardija slabijom desnom nogom. 

Uloga u nastavku sezone

Najbolji primjeri njegovih predstava ove sezone bili su protiv Milana i Rome. Zbog već objašnjenih situacija nije dobivao ni prilike ni prostora pa se činilo kao da je odigrao slabe utakmice, ali kada je dobio dovoljno prostora, upisao je asistencije preko krila, čime je Icardi poslije donosio bodove Interu. Nastavak njegove sezone ovisiti će o sustavu: prije ili kasnije Dalbert će zamijeniti Nagatoma i onda će Perišića uloga u napadu biti veća. Prošle sezone, njegov partner na lijevoj strani bio je lijevak Ansaldi, koji mu je omogućavao puno više prostora svojim kretanjem što se vidjelo na samim brojkama.

Druga stvar je mogući prelazak na 3-5-2, gdje bi on i Candreva čini dvojac po bokovima. Trenutno se to ne čini izglednim jer sustav funkcionir. Uz pronazak kreativca u sredini, Inter će morati pronaći tehničkih kvalitetnijeg stopera od Mirande, po mogućnosti lijevaka. Onda bi tih 3-5-2 imalo smisla, pogotovo u domaćim utakmicama gdje će Inter dominirati terenom. 

Reprezentacija

Perišić je od najosporovanijeg igrača stigao do najvažnijeg u vrlo kratkom vremenu, a trendovi kažu da su njegove igre ponovno ispod razina kvalitete koju posjeduje. Najvažniji razlozi su slični kao i u Interu. Dominantna desna strana i ne postojanje sustava. On ima nesreću da se u zadnje vrijeme igralo sve na Modrića, koji obitava na desnoj strani, kao i dominatni bek Vrsaljko. 

Zaključak

Perišić je i u novoj sezoni jedan od glavnih igrača Intera, ali mu se uloga smanjila zbog sustava igre i njegoge su brojke nešto manje. Uprkos tome, postiže sjajnu konverziju ozbirom koliko ima prostora i koliko je akcija kreirano za njega. Povećanje njegove uloge u nastavku sezone ovisiti će o promjeni trendove ekipe. Uz pokoje pojačanje, i dodatno vrijeme za uigravanje, i njegove brojke bi trebale rasti do kraja sezone. 

Perišićeva uloga u Interu nije toliko velika ove sezone
Proteklo ljeto bilo je uzbudljivo pratiti potencijalne prelaska hrvatskih nogometaša u nove klubove, a jedna od centralnih figura bio je Ivan Perišić. Gotovo cijelo ljeto trajali su dogovori između Intera i Manchester Uniteda oko njegovog prelaska, ali dogovor nije postignut. Nakon ispunjenja obveza u vezi FFP-a, Inter više nije imao potrebu "sakupljati" novac i težište je prebačeno na stranu kupca. Kupac, u ovom slučaju United, nije pristao na uvjete te platiti 50 miliona eura za igrača koji će iduće godine napuniti 29 godina. Navijači Intera nestrpljivo su čekali razvoj situacije, i dalje očekujući da će crno-plavi dres zadužiti pokoja zvijezda ...
Perišićeva uloga u Interu nije toliko velika ove sezone
Proteklo ljeto bilo je uzbudljivo pratiti potencijalne prelaska hrvatskih nogometaša ...
U pravu si, gledao sam jedno 3-4 tekme Intera ove sezone. U pozicijskoj igri je nemoćan zato što je Nagatomo ofenzivno impotentan. Nije u stanju vezati igrača na sebe kao Dalbert da olakša posao Perišiću. Golove i asiste mahom je postigao tranzicijom - Drop24, 27.10.17. 15:39, 0 0 0
I to i ne postoji netko tko može ga izbaciti dijagonalom ili dubokom loptom.. - BruceWayne, 27.10.17. 17:03, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.