Drop24

Reputacija
4
Bodova
102
Analiza
3
Ocjena
13
Anketa
20

Analize

11.10.
Tribina hipoteza

Svjetski tenis prema mnogima doživio je svoje najslavnije dane od početka open ere. Velika četvorka dominirala je ovim sportom zadnjih  10 + godina. U tome su prednjačili Roger Federer s 19 GS naslova, Rafael Nadal sa 16, te Novak Đoković s 12 titula. Veliku četvorku kompletira Andy Murray koji, iako u usporedbi sa spomenutom trojkom ima skromna 3 GS naslova, apsolutno opravdano pripada toj skupini. Premda je prosječni teniski fan u 1990.-tima imao priliku pratiti nadmetanja najuspješnijih igrača tog perioda(koji nesumnjivo spadaju u TOP10 svih vremena), Petea Samprasa i Andre Agassija, to razdoblje  bilo je  bogato skupinama specijalista za pojedine podloge koje, iako svaka za sebe kao da su predstavljale određenu nedodirljivu kastu,  redovito bi iznjedrile GS pobjednika na tim podlogama.

Ono što me osobno kopka jest dojam da se na Tribini nedovoljno preispituje pozadina velike četvorke i njihove dominacije. Može se reći kako u javnosti egzistira generalni konsenzus kako je riječ o najjačoj konkurenciji ikad. No kako onda objasniti činjenicu da su određeni višestruki GS osvajači iz ranijeg razdoblja open ere  imali toliko izražene amplitude u igri i rezultatima na GS turnirima? Kako je moguće da Sampras 1995. kao drugi nositelj izgubi u prvom kolu od Gilberta Schallera, a iste godine uvjerljivo osvoji Wimbledon samo mjesec i pol poslije? Kako je moguće da je isti taj Sampras prag četvrtfinala u Parizu probio samo jednom u karijeri(i to zasluženo protiv Bruguere 1996. čime si je značajno otvorio ždrijeb do polufinala i uvjerljivog poraza protiv Kafelnikova)? Kako je moguće da je od čitave plejade vrhunskih igrača u devedesetima samo Andre Agassi osvojio sva 4 GS turnira? Kako objasniti činjenicu da brojni velikani svjetskog tenisa nisu uspijevali kompletirati career grand slam i to poglavito radi Wimbledona i Roland Garrosa? Teza o usmjerenosti  i odgoju igrača za igru na jednoj ili više sličnih podloga koje odgovaraju njihovom skillsetu mi je nedovoljan, iako valjan dokaz. Mišljenja sam kako je ovoj temi potrebna dodatna interpretacija.

Na prijelazu u novo tisućljeće pojavila se vidljiva promjena u tenisu kao igri. Svaki Hrvat  zna finaliste Wimbledona 2001. To su dakako bili Ivanišević i Rafter. Bio je to trijumf servis volej igre, ali ujedno i posljednje finale takvog tipa. Samo godinu poslije, i to upravo u All England Clubu, potpuni antiklimaks. U finalu su dva baselinera i dijametralno suprotna igrača od njih dvojice, Hewitt i Nalbandian. Od te godine nadalje, trava je počela ćelaviti isključivo iza osnovne linije, za razliku od duge tradicije njenog nestajanja  u rasponu od 1-2 metra oko mreže. Iako su pojedini majstori serve&volley stila kao Henman i Ančić nastavili sa solidnim rezultatima u Wimbledonu, postajalo je sve jasnije kako je tenis ušao u novu eru. U drugom tjednu sve su češći bili mečevi s dužim izmjenama, a kulminacija baseline igre na svetoj travi Wimbledona vjerojatno je bio možda i najbolji meč open ere, finale 2008. između Federera i Nadala.

Treba napomenuti kako je turnir 2001. prešao na novu vrstu travnate podloge (koja je trebala omogućiti  dulje trajanje i smanjiti  trošenje podloge) tako da je možda i to bio intervenirajući faktor koji je značajno utjecao na usporavanje trave. Trava je vidno usporila najviše u drugom tjednu turnira što se ogleda i u rezultatima Nadala kao kralja zemlje. Nemoguće je previdjeti Rafina mučenja u prvom tjednu Wimbledona protiv igrača kao što su Kendrick, Haase i Petzschner. Kontra zdravog razuma jest da Rafi u top formi veće probleme u istoj godini predstavljaju Haase(koji je blago rečeno teški prosjek od igrača) i Petzschner(solidan igrač meke ruke koju je najbolje koristio u parovima te je i uzeo s Melzerom Wimbledon 2010. ali nikad ozbiljan igrač u singlu) nego Tomaš Berdych na vrhuncu karijere i u formi života koji prije finala dobiva Federera i Đokovića. Rosola mu neću zamjeriti zato što je čovjek odigrao meč života kao rijetko koji autsajder protiv izrazitog favorita ikad na GS pozornici.

S druge strane, Roland Garros kao kruna zemljane sezone još u devedesetima bio je rezerviran za zemljane specijaliste i taktičare koji su temeljili igru na polaganom građenju poena bez obzira na duljinu trajanja izmjena. U tom desetljeću Phillipe Chatrier uzdignutih ruku su posljednju nedjelju u turniru napuštali Courier, Bruguera, Muster, Kafeljnikov, Kuerten, Moya i Agassi. Izraziti serveri, i igrači koji su težili brzom završavanju poena najčešće nisu prolazili  dobro. Međutim, to se promijenilo. Tijekom narednih godina nerijetko su u samoj završnici bili agresivni i napadački orijentirani igrači kao Verkerk, Davydenko, Soderling, Ljubičić i njima slični. Federer , koji bi prema igračkim karakteristikama u devedesetima bio igrač koji dominira uglavnom na tvrdoj podlozi uz poneki trofej na travi, od 2005. postao je gotovo redoviti finalist na Roland Garrosu te u periodu od 2005.-2010. nosi titulu drugog najboljeg zemljaša tog perioda.

Koliko god krovne teniske organizacije i čelni ljudi tih GS turnira češće negiraju nego potvrđuju takve tvrdnje, njihove podloge se od početka novog milenija po brzini sve više približavaju jedna drugoj. Michael Llodra, kao jedan od posljednjih izdanaka travnate škole tenisa, izjavio je da su centralni teren i jedinica na RG kad je suh i sunčan dan brže od centralnog terena u Wimbledonu. Vjerojatno se radi o  pretjerivanju i potisnutim frustracijama čiji je izvor žaljenje što se nije rodio desetak godina ranije, ali ima i istine u tome. Tenis je izgubio  raznovrsnost te se počeo razvijati u smjeru uniformnosti podloga i stila igre. Prema brojnim navodima teniske struke i samih igrača, promijenila se težina lopti i postava žica na reketima što je vjerojatno dalo doprinos takvom razvoju događaja. Ukorak s tim promjenama, dogodile su se i promjene u fizičkoj pripremi te je tenis u pogledu izdržljivosti i agilnosti postao fizički sport kao nikad prije.

Upravo prethodni odlomak je srž ove priče. Đoković i Murray se ovdje nameću kao posljedica ovakvih trendova. Murray je od samih početaka davao naznake fizičkog tenisa , koji će uz nesporni talent i čitanje igre , zapravo biti njegovo sredstvo dominacije nad  protivnikom. Bez obzira na kilavljenje nakon izgubljenog poena i pomalo teški hod, Murray je u segmentu kretanja i fizikale u samom vrhu. Đoković mi se na početku karijere činio ponešto agresivnijim. Ipak, simptomatično je da je pojava novog Noleta početkom 2011. bila i početak njegove dominantne ere. Novi Nole postao je  Noleminator,  fizički monstrum koji, u energetskom smislu, u drugom tjednu GS više ne izgleda kao Domagoj Duvnjak u valjda svakom polufinalu koje je repka odigrala zadnjih 5-6 godina. Taj Nole je bez problema izdržavao maratonske mečeve s najjačim protivnicima ( za razliku od brojnih predaja u periodu od početka karijere do kraja 2010. čiji je uzrok navodno njegov već poznati problem s glutenom) te je njegovo pomalo anoreksično tijelo postalo prototip tijela modernog tenisača.

Iako ne osporavam neupitnu kvalitetu tih igrača, velikoj četvorci je uvelike u prilog išao već navedeni splet okolnosti. Svjestan sam da je teško kvantificirati i potvrditi tezu o uniformnosti podloga te tezu o korelaciji između uniformnosti podloga i egzistiranja velike četvorke te iz tog razloga ova analiza nije išla u tom smjeru. Međutim, očito je da se u današnje vrijeme tenis uglavnom svodi na maratonske izmjene u kojima je izdržljivost postala u najmanju ruku jednako bitna kao i talent za samu igru. Ono što je neupitno jest i činjenica da su prašinari i tratinaši prošlost, te u vrhu više nema igrača koji su dominantni isključivo na jednoj podlozi.

Rekao bih kako su Federer i Nadal značajno profitirali od usporenja i ubrzanja trave i zemlje, u smislu da im je taj trend u jednoj mjeri povećao šansu za osvajanje Fedu Pariza, a Rafi SW19.  Đoković i Murray , kao polovica velike četvorke čiji high peak počinje ipak nešto kasnije, dolaze na vrh u trenutku kad je prijelaz iz raznovrsnosti u uniformnost podloga već dovršen. Samim time, smatram kako im je naglasak na fizičku pripremu pogodovao u jednakoj mjeri kao i ujednačenost podloga. Također, nemam namjeru obezvrijediti nivo igre i pobjednički mentalitet koji je svaki od njih pokazivao na terenu. Uniformnost podloga ne smatram kao prednost velike četvorke u odnosu na ostatak njihove generacije, već u odnosu na legende prošlih vremena. Gubitak raznovrsnosti podloga iz prošlosti ne znači da se danas tenis igra na istoj podlozi svaki tjedan. Estrella Burgos će i dalje doći pokupiti iznos za poraz u 1. kolu svih GS-ova koji nisu RG. Querrey, Struff, Karlović i slični krkani će i dalje  gubiti u ranoj fazi RG od raznih pimplera koji su se rodili na zemlji.  Ono što je bitno naglasiti kako dominacija velike četvorke nije produkt isključivo njihove superiorne igre već i tendencije smanjenja razlike između brzine podloga. 

Velika četvorka i tendencija ujednačavanja podloga
Svjetski tenis prema mnogima doživio je svoje najslavnije dane od početka open ere. Velika četvorka dominirala je ovim sportom zadnjih 10 + godina. U tome su prednjačili Roger Federer s 19 GS naslova, Rafael Nadal sa 16, te Novak Đoković s 12 titula. Veliku četvorku kompletira Andy Murray koji, iako u usporedbi sa spomenutom trojkom ima skromna 3 GS naslova, apsolutno opravdano pripada toj skupini. Premda je prosječni teniski fan u 1990.-tima imao priliku pratiti nadmetanja najuspješnijih igrača tog perioda(koji nesumnjivo spadaju u TOP10 svih vremena), Petea Samprasa i Andre Agassija, to razdoblje bilo je bogato skupinama specijalista za pojedine ...
Velika četvorka i tendencija ujednačavanja podloga
Svjetski tenis prema mnogima doživio je svoje najslavnije dane od ...
Odlična analiza, no čim sam vidio da spominješ amplitude u igri smučilo mi se jer sam se sjetio Brune Amplitude Kovačevića. - Cirohito, 12.10.17. 18:55, 0 1 0
14.09.
Ana Konjuh: top 10 potencijal ili ne?

Bila je to 2012. godina. Brzinom plamtećeg požara Hrvatskom se proširio glas o dva nova talenta hrvatskog ženskog tenisa koji će prema navodima okrenuti svijet tenisa naglavačke. Jedna od njih zove se Donna Vekić, a druga Ana Konjuh. Dok smo Donnu svi imali prilike vidjeti u pohodu na prvo WTA finale u Tashkentu, Ana je još uvijek bila relativna nepoznanica pogotovo za one koji nisu usko vezani uz svijet tenisa. Pozornost na sebe skrenula je sjajnim premijernim nastupom na GS. Bio je to juniorski Wimbledon u kojem je došla do četvrtfinala i ipak uvjerljivog poraza od Kontaveit, dok je u parovima zajedno s Belindom Bencic došla do finala i poraza od kombinacije Bouchard/Townsend.

Svi smo znali da se pokreće ozbiljna priča, međutim previše smo se puta u svim sportovima opekli u procjeni potencijala mladih sportaša. Čekao se s nestrpljenjem njen prvi nastup na seniorskoj razini. Plan je bio da se počne u Dubrovniku, tamo gdje je sve počelo. Ono što je poremetilo planove definitivno bila je ozbiljna bolest jedne od Aninih sestara(koja je u međuvremenu dovedena pod kontrolu koliko sam uhvatio iz medija), tako da je u principu to bio nastup za zaborav. Sljedeći nastup bio je u Antalyji,  10k futures koji je trebao dati signal o spremnosti Ane za seniorsku razinu. U to vrijeme za neke turnire u Turskoj bio je dostupan stream(očajne kvalitete, često bez zvuka a ponekad i scoreboarda). 

Ono što sam vidio zaista je bilo u potpunosti dostojno epiteta koje je dobivala u teniskim kuloarima. Odličan prvi servis, odličan bekhend , malo slabiji ali opet učinkoviti i snažni forhend. Kao i u Top Shopu, ovo nije sve. U 3-4 meča koje sam pogledao kroz ta dva turnira u Antalyji Ana je pokazala nevjerojatnu raznovrsnost za igračicu od nepunih 15 godina. U svom arsenalu tu je bio dropshot, miksanje top spina i flata, slice kako bi se promijenio ritam izmjene, dobri voleji i pravodobni izlasci na mrežu... 

Fast forward, u 2017. smo, Ana igra 4. kolo protiv Venus Williams. Nakon nekolicine izmjena u trenerskom boxu sjedi Željko Krajan, definitivno jedan od onih kojeg bi većina odabrala kao idealnu osobu za nastavak Aninog puta prema vrhu. Moram biti iskren nisam nakon poraza od Pliškove u QF US Opena pratio njeno stanje napretka. Prema rezultatima zaključio sam da  joj je gomila sitnih ozljeda koje zaustavljaju trenažni proces i rutinu jednostavno prouzročila ogromne oscilacije u igri te se ,unatoč solidnom rankingu , utopila u sivilo WTA toura. Sve ono što sam vidio u meču protiv starije sestre Williams potvrdilo je moju pretpostavku. Ono što je posebno zabrinjavajuće jest i činjenica da je postala klasičan prototip ballbasherice. Odjednom, sve ono što ju je krasilo, potpuno je isparilo. Udri jače manijače, kako bi rekao pokojni Dino Dvornik. Od igračice koja može sve, postala je bezglava nabijačica koja se oslanja isključivo na dobar ili loš dan. Da se razumijemo, takvih igračica ima više nego onih koje koriste mozak na terenu.No, kombinirano s poprilično slabim kretanjem u odnosu na neke WTA standarde, jedino se na app(ako prođe, prođe) elementu može temeljiti takav stil igre. 

Svjestan sam da će se naći mnogi s prigovorom: Pa i Muguruza i Pliškova igraju slično, Serena i Sharapova su na takvom stilu izgradile ime od sebe. 

To je ipak djelomična istina. Serena je fizički specimen, te joj nevjerojatna fizička forma omogućuje da sve ono što protivnice poput Ane rade, ona može raditi bar dva puta bolje. Pliškova ima visinu i monstruozan servis( vrlo vjerojatno udarac koji radi najveću razliku u ženskom tenisu) koji joj je omogućio breakthrough na veliku tenisku scenu. Sharapova ima visinu i izrazitu mentalnu stabilnost koja joj omogućuje najbolji mogući performans u najbitnijim trenucima(osim kad igra sa Serenom, jer Serena). Muguruza je drastično popravila kretanje, unijela drop i slice kao nove elemente u svoju igru, te ju samo sklonost ozljedama dijeli od dominacije WTA tourom. 

Moj zaključak je ovakav. Ana pod hitno mora s novim trenerom raditi na potpunom rebootu. Dakle, niti jedan udarac (osim bekhenda koji je nedovoljan) u njenom skill setu(odnosno njegovom dijelu koji koristi na terenu) nije dovoljan da se na tome  temelji nada u proboj na svjetski vrh, tako da ju jedino raznovrsnost može približiti tom cilju.

Negativna transformacija Ane Konjuh
Bila je to 2012. godina. Brzinom plamtećeg požara Hrvatskom se proširio glas o dva nova talenta hrvatskog ženskog tenisa koji će prema navodima okrenuti svijet tenisa naglavačke. Jedna od njih zove se Donna Vekić, a druga Ana Konjuh. Dok smo Donnu svi imali prilike vidjeti u pohodu na prvo WTA finale u Tashkentu, Ana je još uvijek bila relativna nepoznanica pogotovo za one koji nisu usko vezani uz svijet tenisa. Pozornost na sebe skrenula je sjajnim premijernim nastupom na GS. Bio je to juniorski Wimbledon u kojem je došla do četvrtfinala i ipak uvjerljivog poraza od Kontaveit, dok je u ...
Negativna transformacija Ane Konjuh
Bila je to 2012. godina. Brzinom plamtećeg požara Hrvatskom se ...
10.09.
Tko je najbolja hrvatska atletičarka?

Pozdrav svima, pratim vas već neko vrijeme pa sam se odlučio priključiti ovoj grupi sportskih entuzijasta. 

Usporedba Sandre i Blanke svakako je intrigantna tema koja izaziva brojne polemike. Neki zamjeraju Sandri nedostatak karizme i nerazvijene retoričke vještine, Blanka je mnogo puta bila predmet ismijavanja radi plesa nakon uspješnog skoka, a najrecentnije i poradi religioznosti. Ono što im je svakako zajedničko jest da su hrvatske atletske heroine koje su ,Blanka u svojoj eri, a Sandra trenutno, u jednom trenutku bile nositeljice europske ženske atletike. Pošto su napisane neke analize, a podcast je već poprilično davno izašao, čini mi se da postoji konsenzus oko sportskih uspjeha. Tu je Sandra poprilično ispred Blanke kako se god uzme. Blanka je bila na samoj granici svjetskog rekorda, ali Sandra ima titulu najbolje bacačice diska u zadnjih 20 i kusur godina.

S obzirom da ono što će biti predmet moje analize na neki način isključuje Blanku(radi toga što je trend istih rezultata sugerira i konačne ljudske granice u toj disciplini), ipak ću se  baviti Sandrom i njenim doprinosom atletici.

Ono što se nije pretežito spominjalo jest sljedeće: Koliki je utjecaj Sandre na napredak u disciplini diska? Kako bih došao do odgovora na to pitanje, odlučio sam istražiti svjetske liste počevši od 2001. godine, odnosno početka ciklusa koji je svoju kulminaciju dosegao na OI u Ateni. 

2001. WL(najbolji rezultat sezone) postavila je Nicoleta Grasu, 68.31 m. To je ujedno bio i jedini hitac u sezoni preko 68 m, a preko granice 67 m odletjela su sveukupno 4 hica.

2002. WL bacila je Natalya Sadova 67.73 m te je to ujedno bio jedini hitac preko 67 m u cijeloj sezoni!

2003. daleko najbolja je bila ponovno Sadova sa 69.38, a Pospišilova, Yatchenko i Kelesidou bacile su preko 67 m.

2004. je bila olimpijska sezona pa su prema očekivanjima rezultati bili dosta bolji. Sveukupno  je bilo 8 rezultata preko 67 m, 2 preko 68 m, no olimpijska pobjednica bila je Sadova sa, za tu sezonu čak i skromnih 67.02(Yatchenko je postigla WL sa 69.14).

2005. kao postolimpijska sezona bila je drastično slabija. Samo 4 rezultata preko 66m, 66.81 Pospišilove je bio WL. Svjetska prvakinja u Helsinkiju postala je Dietzsch sa 66.56 m.

2006. 68. 51 m bacila je Dietzsch, međutim ostatak konkurencije bio je podosta indisponiran, tako da je bilo uz ovaj još 6 hitaca preko 66 m. 

2007. Dietzsch nastavlja dominaciju sa 68.06. Osvojila je svjetski naslov u Osaki sa 66.61 m. Osim nje još dva rezultata išlo je preko 67 m.

2008. sezona je doživjela peek u Pekingu, a olimpijska pobjednica postala je Stephanie Brown Trafton sa 64.74. Trebalo bi to dodatno istražiti, ali vjerojatno jedan od slabijih pobjedničkih rezultata za zlato na OI, još jedan nevjerojatan podatak je da je za medalju bilo dovoljno mizernih 62.20! Yatchenko je bacila WL od 67.89( jedini hitac u toj sezoni preko 67 m), ali u Pekingu je kiksala sa 59.27 i 10. mjestom.

2009. WL je očekivano bio nizak, a bacila ga je Li, 66.40. Svjetska prvakinja u Berlinu postala je Dani Samuels( danas Stevens) sa 65.44. To je ujedno bila i godina prvog pojavljivanja Sandre na velikim natjecanjima. U Berlinu je bila 9. 

2010. je bila godina u kojoj je Sandra osvojila svoje prvo zlato. Na EP u Barceloni sa 64.67 osvojila je prvo mjesto. Nadine Mueller jedina je te sezone išla preko 67 m, bacila je 67.78, Sandra je došla najbliže toj granici sa 66.93.

2011. Yanfeng Li još je jednom postigla WL, 67.98 m. Samo 2 cm iza nje bila je Sandra(ta dva hica su jedno i jedina preko 67m u toj godini), no te je godine bila suspendirana radi dopinga pa nije nastupila na svjetskoj smotri u Daegu. Li je uzela zlato sa 66.52.

2012. je prema svim analizama početak high peeka Sandre Perković. Međutim, zajedno s njom ide i ostatak konkurencije. Sandra je bacila WL na OI u Londonu te je sa 69.11 uzela svoje prvo olimpijsko zlato. Iako se radi o olimpijskoj sezoni, čak 11 rezultata preko 67 m( 6 je Sandrinih, ali čak četiri atletičarke bacile su ostalih 5 rezultata što predstavlja značajan pomak u odnosu na prethodne dvije olimpijske sezone), 5 od tih 11 išlo je preko 68 m( Sandrinih 3, a 2 su postavile Barrios i Mueller).

2013. Moskva je bila glavni cilj sezone, a Sandra je po prvi put postala svjetska prvakinja, 67.99 bilo je dovoljno za zlato. Uglavnom je dominirala tom sezonom bacivši 7 puta preko 67 m, a čak 4/7 išlo je preko 68 m. WL je također bio njen, 68.96 m. Još  dvije bacačice išle su preko 67 m. Vidljivo je  kad se usporedi s prethodne dvije postolimpijske sezone kako su čak 3 atletičarke te godine išle preko WL iz 2005. a 4 preko WL iz 2009.

2014. Sandra probija granicu od 70 m te čak 3 puta ide preko. WL(ujedno i PB sve do ove godine) je postavila u Zuerichu sa 71.08 m, sveukupno 4 bacačice idu preko 67 m,  a preko 69 m konačno ide još jedna atletičarka uz Sandru, a to je bila Lewis Smallwood sa 69.17.

2015. je godina Sandre i Denije Caballero. Zajedno su čak 8 puta išle preko 68 m, od tog je svaka bacila po jednom preko 70m! Caballero je nanijela jedini poraz Sandri od 2010. godine na velikim natjecanjima, bacivši 69.28 za svjetsko zlato u Pekingu. WL je bacila također Kubanka, impresivnih 70.65!

2016.  3 bacačice idu preko 68 m(Harting i Perez uz Sandru), Sandra baca još dvaput uvjerljivo preko 70 m te uzima olimpijsko zlato sa 69.21. WL je bio opet Sandrin, 70.88.

2017. je definitvno godina eksplozije diska. Ubilježeno je 16 rezultata preko 67 m(10 Sandrinih, ostalih 6 djelo je 3 bacačice). Ono što je također impresivno jest da su preko 69 m uz Sandru išle 2 bacačice(Perez i Stevens) što se nije dogodilo nijednom od početka njenog peeka. 

Iako je prikaz rezultata malo nepregledan,  moj konačni zaključak je kako je Sandra nemjerljivo utjecala na ostatak konkurencije. Zajedno s njenim rastom, eksponencijalno raste i konkurencija. Ne znam kakvo je stanje u nekim drugim tehničkim disciplinama, ali rezultati stvarno pokazuju da rast cijele discipline počinje sa Sandrinom pojavom. Metodologija je ograničena zato što se taj trend možda može objasniti pojavom kvalitetnih bacačica s kojim Sandra nema previše poveznice, te poboljšanjem metoda treninga( o čemu ja ne znam previše). Zasad je ovo jedini način na koji tu tezu mogu kvantificirati. Hvala unaprijed na čitanju!

Sandra Perković - pokretač razvoja diska
Pozdrav svima, pratim vas već neko vrijeme pa sam se odlučio priključiti ovoj grupi sportskih entuzijasta. Usporedba Sandre i Blanke svakako je intrigantna tema koja izaziva brojne polemike. Neki zamjeraju Sandri nedostatak karizme i nerazvijene retoričke vještine, Blanka je mnogo puta bila predmet ismijavanja radi plesa nakon uspješnog skoka, a najrecentnije i poradi religioznosti. Ono što im je svakako zajedničko jest da su hrvatske atletske heroine koje su ,Blanka u svojoj eri, a Sandra trenutno, u jednom trenutku bile nositeljice europske ženske atletike. Pošto su napisane neke analize, a podcast je već poprilično davno izašao, čini mi se da postoji ...
Sandra Perković - pokretač razvoja diska
Pozdrav svima, pratim vas već neko vrijeme pa sam se ...

Respekt: sthagon, domac277, ivan-cro,

Odličan pregled, znači mi do Sandre nismo imali nikoga tko bi ozbiljnije zakoračio preko 70m (uz iznimku kubanki), malo je nepregledno, možda bi bolje bilo kroz nekakav graf ili nešto, ali za prvi put zanimljivo istraživanje si napravio. Veliki plus! - domac277, 10.9.17. 17:13, 0 0 0
Ja kada sam istraživao nisam toliko razmišljao ići po te brojeve, ali ustvari dosta toga pokazuju :) - domac277, 10.9.17. 17:14, 0 0 0
Hvala za komentar. Posebno me zanimalo tvoje mišljenje pošto vidim da se razumiješ u disk. Ovo sljedeće je pitanje za uredništvo. Vidim da ste Hipoteza tribinu zatvorili. Napisao bih analizu ženskog finala US Opena, a nemam gdje. Hvala! - Drop24, 10.9.17. 18:46, 0 0 0
Otvoriti će ti se hipoteza, početkom svakog novog tjedna otvori se jedna. :) - domac277, 10.9.17. 18:47, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.