Jerlekan

Reputacija
3
Bodova
79
Analiza
68
Ocjena
223
Anketa
147
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

04/2018
Tribina hipoteza

Od samog dolaska Mourinha u Manchester United kroz medije se provlači pitanje je li Mou koji njeguje među nogometnim fanovima nepopularan stil igre pravi izbor za klupu kluba koji je godinama igrao napadački nastrojenu igru. Sada, gotovo dvije sezone kasnije navijači Uniteda podijeljeni su u dva tabora: jedan koji traži njegov odlazak zbog loših rezultata i nagledljive igre i drugi, koji podržava Mourinha i želi mu dati još vremena.

Međutim, nisu navijači jedini koji kritiziraju Mourinha i United, sve češće kritike na njegov račun i na račun kluba možemo pročitati i čuti od sportskih analitičara, komentatora i inih drugih više ili manje stručnih osoba. Medijskim prostorom se proširila fama o tome kako United pod Mourinhom igra sve lošije, a mnogi će reći i da Mourinho uništava ekipu.

Kako nigdje nisam pročitao validne argumente za takve tvrdnje, osim eventualno tekstova u kojima netko kome se ne sviđa Mourinhov stil igre (što je potpuno legitimno i razumljivo) iznosi tu tvrdnju na više različitih način i dramatizira situaciju da proda tekst, odlučio sam istražiti kako Mourinhov United stoji po mjerljivim parametrima uspjeha. Također, kroz ovaj tekst ću pokušati ono što je napravljeno u te dvije sezone staviti u jedan širi kontekst kako bismo odgovorili i na često postavljano pitanje - je li se moglo više?

DISCLAIMER: Iz analize su isključeni rezultati Uniteda u kup natjecanjima iz jednostavnog razloga što je utjecaj ždrijeba prevelik random faktor da bi se te utakmice i uspjesi mogli valorizirati na pravi način, a liga pruža velik i reprezentativan uzorak utakmica na kojem se najbolje može vidjeti trendove neke ekipe.

Prva usporedba kojom ćemo testirati Mourinha i njegov United odnosi se na to kako Mourinho stoji u usporedbi s njegovim prethodnicima nakon 100 odigranih utakmica:

Ta usporedba nije osobito korisna kada su u pitanju Ferguson (zbog vremenskog odmaka i konteksta) ili David Moyes (jer nije sakupio 100 utakmica), ali je itekako korisna da ukaže koliko je Mourinho bolji od Van Gaala nakon kojeg je sjeo na klupu Uniteda, razlika je u 10%, odnosno, na uzorku od 100 utakmica, u 10 pobjeda. To svakako nije zanemariva razlika.

Nakon nedavne pobjede nad Cityjem momčad Josea Mourinha došla je na 71 bod nakon 32 odigrana kola čime je šest kola prije kraja nadmašila broj bodova koje je United imao na kraju četiri prethodne sezone. Kakav je učinak nakon 32 kola United imao u zadnjih deset sezona možete vidjeti ispod.

Kao što se jasno vidi na grafu United je više bodova nakon 32 kola osvajao samo u sezonama kada su u zadnjih 10 godina bili prvaci i u onoj ludoj sezoni kada su zbog gol razlike izgubili titulu iako su imali jednako bodova kao i City. Ako sudimo prema ovom parametru, ova sezona Uniteda je nakon 32 kola potpuno je usporediva sa svim Unitedovim sezonama u zadnjih 10 godina osim s onom 12/13.

Sljedeća važna stavka koju treba uključiti u ovu jednadžbu je stanje na kraju sezona u istom periodu. Za potrebu izrade grafa uzet je u obzir maksimalan broj bodova koji United može osvojiti u preostalih 6 kola kako bi se povukla paralela s time koliko bi potencijalno uspješna mogla biti ova sezona u usporedbi s prethodnima.

Kao što se na grafu vidi, ova sezona još uvijek može po bodovima biti u rangu najuspješnijih Unitedovih sezona u zadnjih 10 godina ako Mourinho i društvo do kraja pobjede sve protivnike. To zvuči kao prilično ambiciozna projekcija, ali kada se uzme u obzir da United do kraja ligaške sezone igra redom protiv: WBA, Bournemoutha, Arsenala, Brightona, West Hama i Watforda nije isključeno da učinak United zbilja bude blizu maksimalnoj brojci, ali gotovo sigurno se može očekivati sezona s preko 80 bodova što United nije imao još od dolaska Sir Alexa. Sva je prilika da će Mourinho dobar dio fokusa baciti na FA Cup, slično kao što je lani bilo s EL, ali u teoriji potencijal ove Unitedove sezone je u rangu onih najboljih u zadnjih 10 godina. Još jedan parametar koji ide na ruku Mourinhu i Unitedu.

Sad kada smo pogledali kako Mourinho i United stoje rezultatski možemo zaključiti kako situacija nije ni približno loša kao što bi narativ u medijima dao naslutiti već je ova sezona Cityja toliko bolja od svega dosad da jedna vrlo dobra sezona Uniteda koja bi u devet prethodih sezona bila sezona s kojom bi United ili bio prvak ili u uskoj konkurenciji za titulu izgleda kao podbačaj. Ova sezona je zasad bodovno sasvim zadovoljavajuća za United, City je taj koji je granicu pomaknuo u nebesa.

Sljedeća stvar koja se predbacuje Unitedu je da njihovi rezultati ne odgovaraju količini novca koju su zadnjih godina uložili u momčad. Pa pogledajmo kakvo je tu stanje.

U ranije spomenutih 10 sezona United je na ulazne transfere potrošio 500 milijuna eura manje od Cityja. Uzeo sam period od 10 sezona kao prvi stupanj usporedbe iz jednostavnog razloga što sam htio da se vidi koliko je City kroz godine ulagao u momčad dok je United rezultate postizao na Fergusonov menadžerski i trenerski genij, a sada, kada City već odavno ima zdrave temelje pametnog ulaganja United i Mourinho imaju situaciju da nakon 4 godine potpuno pogrešne transfer politike moraju početi s ozbiljnim ulaganjima, ali i ozbiljnim kadrovskim promjenama koje su u ove dvije godine uzrokovale brojne odlaske iz Uniteda, često i bez odštete, ponajviše da se rastereti budžet za plaće.

Na slici iznad prikazano je koliko su klubovi Premier lige trošili na transfera od Mourinhovog preuzimanja Uniteda i tu je također vidljivo kako je City na pojačanja u tom periodu potrošio bitno više od Uniteda, čak 250 milijuna eura više. Tako da Mourinhova tvrdnja o tome da je Guardiola na pojačanja mogao potrošiti bitno više od njega ima uporište u brojkama.

Iznad možete vidjeti ono za što smatram da je ključ ovog dispariteta koji je stvoren između Uniteda i Cityja, a to su sve ove godine prije 2015. kada se u momčad ulagalo malo ili ništa, a City je u isto vrijeme (nema dostupnog grafa, ali može se izvesti brojka iz gore postavljenih screenova s transfermarkta) ulagao bitno više novca u svoju momčad. A čak ni ta 2015. kada je uloženo skoro 200 milijuna eura nije olakotna okolnost za United jer se mnogih od tih igrača Mourinho morao riješiti kada je sjeo na klupu, što zbog previsokih ugovora, što zbog toga što su bili isluženi, a što zbog toga što jednostavno nisu bili dovoljno dobri i nisu se uklapali u njegove planove.

Kada sve navedeno vezano uz financije uzmemo u obzir možemo zaključiti kako City ove sezone ubire plodove godina i godina ulaganja u ekipu, a United tek izlazi iz krize koja se generirala kroz četiri godine pod Moyeson i Van Gaalom, ali i da su Unitedovi rezultati potpuno u skladu s onime što bi se moglo očekivati od ekipe koja je u zadnje dvije godine na ulazne transfere potrošila četvrt milijarde, a u zadnjih deset još toliko manje od ekipe s kojom bi se trebala boriti za titulu. Koliko god to nekima ne bilo drago, ali ulaganje velikih količina novca u momčad u onim razmjerima u kojima je to radio City će jednostavno kad-tad rezultirati sezonom kakvoj trenutno svjedočimo. Isto vrijedi i za United, samo u kontekstu njihove potrošnje.

Zaključak bi bio da se osim potencijalnih prigovora na ljepotu igre Joseu Mourinhu i Unitedu nema što prigovoriti, njihovi rezultati su u potpunosti u skladu s njihovim ulaganjima i kvalitetom samog kadra. Ostaje nam samo pratiti hoće li se ovaj rast Uniteda nastaviti i preseliti se i na Ligu prvaka.

Brojke kažu - Mourinhov United usporediv je s Fergusonovim!
Od samog dolaska Mourinha u Manchester United kroz medije se provlači pitanje je li Mou koji njeguje među nogometnim fanovima nepopularan stil igre pravi izbor za klupu kluba koji je godinama igrao napadački nastrojenu igru. Sada, gotovo dvije sezone kasnije navijači Uniteda podijeljeni su u dva tabora: jedan koji traži njegov odlazak zbog loših rezultata i nagledljive igre i drugi, koji podržava Mourinha i želi mu dati još vremena. Međutim, nisu navijači jedini koji kritiziraju Mourinha i United, sve češće kritike na njegov račun i na račun kluba možemo pročitati i čuti od sportskih analitičara, komentatora i inih drugih više ...
Brojke kažu - Mourinhov United usporediv je s Fergusonovim!
Od samog dolaska Mourinha u Manchester United kroz medije se ...
03/2018
Peru - Hrvatska 2:0; što je Dalić mogao naučiti?

Utakmica Perua i Hrvatske koja je prezentirana kao utakmica u kojoj se pripremamo za SP više je izgledalo kao utakmica koju će naši nogometaši odigrati da se malo pripuni blagajna nego da se nešto ozbiljno ustanovi. Je li tome zbilja bilo tako, ne znam, ali sigurno da nije izgledalo kao nešto više od toga. Osim Vrsaljka i ono malo Kramarića, nitko nije odigrao nešto što bismo mogli zapamtiti i čime bi se nametnuo za poziciju u prvoj momčadi. Međutim, nešto smo ipak i naučili iz ove utakmice. 

1. Ćorluki se treba zahvaliti


Bilo je lijepo dok je trajalo, Ćorluka je uvijek bio pouzdani dio naše obrane, ali vrijeme ide i ne čeka nikoga pa tako ni njega. Ćorlukina ozljeda još uvijek nije do kraja zacijelila, a s obzirom na njegove godine pitanje je i hoće li. Nema nikakvog smisla mučiti da ga trči na prijateljskoj utakmici s Peruom i riskira obnavljanje ozljede kad je sada već jasno da je i zdrav izrazito spor i ne može više pružati partije koje je mogao prije. Muči se reprezentacija, muči se i on, ali jednom moramo na vrijeme reći da je dosta i poslati raprezentativca u zasluženu mirovinu. 

2. Prva distribucija 

Odlazak Ćorluke značio bi da ostajemo bez najboljeg i tehnički najkvalitetnijeg stopera. Dalićeva ideja o 3 igrača u zadnjoj liniji u toj hipotetskoj situaciji koju predlažem pada u vodu, ali pala je i ovako jer Ćorluka jednostavno više ne može. Bez obzira na to u kojoj formaciji igrali, bilo s 3 ili s 4 igrača u zadnjoj liniji Ćorluka je dosad bio taj koji je vršio prvu distribuciju i po potrebi čak i iznosio loptu na protivničku polovicu. U slučaju njegovog izostanka to nema tko raditi. Ni Vida, ni Lovren, ni Mitrović, ni Ćaleta Car, ni Benković, ni Nižić, nitko od njih nije čovjek koji može preuzeti taj posao. Tome će se trebati prilagoditi. 

3. Vrijeme je za Kovačića


Igranje Rakitića i Brozovića iza Modrića u veznoj liniji potpuno je promašena postavka igre i to podhitno treba mijenjati tako da umjesto Brozovića u veznu liniju uđe Kovačić. Kovačić je u Realu pokazao da može igrati odgovornu ulogu u veznoj liniji i pomagati beku u izlasku prema naprijed, samo bi u ovom slučaju trebalo Kovačića postaviti desno da može kombinirati s Vrsaljkom jer, ajmo biti potpuno iskreni, na lijevoj nema s kime kombinirati. A kada bi desno imao Vrsaljka i potencijalno Pjacu, uz njegov disciplinu koju je pokazao u toj ulozi kod Reala mogli bismo dobiti jednu jaku desnu stranu koja bi u tranziciji mogla raditi probleme i najvećim ekipama. Također, kao što sam već jednom pisao, Kovačić je utjelovljenje kontrapresinga i idealan igrač za tu ulogu, a posebno bi nam koristan mogao biti protiv Argentine koja je sinoć pokazala da voli presing. Nema niti jedan razlog zbog kojeg Kovačić ne bi mogao igrati u prvoj postavi, a u utakmicama u kojima se očekuje da ćemo imati posjed i dominirati potpuno je korektno očekivati i Badelja u paru s Rakitićem jer su to utakmice u kojima on može dati najbolje od sebe. Naime, Badelju treba jako puno vremena da odredi što će s loptom, a to u utakmicama u kojima Hrvatska dominira posjedom svakako može imati. S druge strane, Badelj ili Brozović umjesto Kovačića protiv Argentine značili bi samoubojstvo. 

4. A da ukinemo lijevog beka? 


Moramo se pomiriti s time da nemamo lijevog beka i pronaći način da kompenziramo tu slabost. Tom problemu treba pristupiti otvoreno i jasno, bez fige u džepu i izlike "moramo dati ljudima šansu" i tražiti sustavno riješenje za taj problem. Dosta je bilo prilika za Strinića, Pivarića i slične, vrijeme je za to da se na taj problem osvrnemo kroz taktiku, a ne kadrovski. Kakvo bi to riješenje moglo biti, zbilja ne znam, možda povlačenje Perišića na wingbacka pa naprijed pokušati s Rebić i Pjacom na krilima, možda neka varijanta s Vrsaljkom na toj poziciji, a Jedvajem desno, možda da pokušamo ustrojiti Unitedov sustav igre u kojem za vrijeme posjeda ekipa nerijetko stoji u 3-4-3 sustavu... Ne znam koji bi bio pravi način, ali Dalić se s time mora pozabaviti inače bi nas to moglo skupo koštati u Rusiji. 

5. Forma, a ne krediti

Dugo je Darijo Srna igrao umjesto Vrsaljka na desnom boku u roli kapetana kad je zapravo trebao sjesti na klupu i odmoriti. Srećom, za Vrsaljka u reprezentaciji nikako nije prekasno pa je on sada napokon postao standardni desni bek i to će biti još jako dugo, ako ne bude ozljeda. Međutim, vrijeme je da se u napadu povuče crta i da se zaborave krediti i stare zasluge. Nedopustivo je da Kalinić bez gola u 2018. starta utakmicu kraj Kramarića koji se preporodio i uhvatio formu. Isto tako treba odlučiti što s Mandžukićem, možda će baš on biti ta opcija koja nam nedostaje na lijevoj strani u nekoj ludoj kombinaciji, ali Kramarić ne smije patiti ni zbog jednog od njih dvojice. Krediti u nogometu su isti kao i u javi, ako imaš stabilne prihode (ako zabijaš golove) onda smiješ razmišljati o kreditu (Mandžukić, Kalinić), ali ako nije tako, onda nemaš izbora nego živjeti s onime što imaš (Kramarić) i nadati se da će doći vrijeme kada će krediti biti povoljniji uz manju kamatu. Ovo što sada plaćamo za Kalinića i Mandžukića je preskupo. 


Vjerovali ili ne, nekog vraga smo iz ovog i naučili!
Utakmica Perua i Hrvatske koja je prezentirana kao utakmica u kojoj se pripremamo za SP više je izgledalo kao utakmica koju će naši nogometaši odigrati da se malo pripuni blagajna nego da se nešto ozbiljno ustanovi. Je li tome zbilja bilo tako, ne znam, ali sigurno da nije izgledalo kao nešto više od toga. Osim Vrsaljka i ono malo Kramarića, nitko nije odigrao nešto što bismo mogli zapamtiti i čime bi se nametnuo za poziciju u prvoj momčadi. Međutim, nešto smo ipak i naučili iz ove utakmice. 1. Ćorluki se treba zahvalitiBilo je lijepo dok je trajalo, Ćorluka je uvijek ...
Vjerovali ili ne, nekog vraga smo iz ovog i naučili!
Utakmica Perua i Hrvatske koja je prezentirana kao utakmica u ...
"Ćorluki se treba zahvaliti". to znači više ga ne zvati u reprezentaciju? Tek se vraća nakon duge ozljede, a što ako uhvati formu? Stvarno misliš da bi trebali prekrižiti igrača jer ima 32 godine? Ne znam kojih je to 5 stopera boljih od njega? - gradim, 24.3.18. 23:16, 0 0 0
Svakako se slažem da je vrijeme za promjenu taktike i sustava igre Modrić je pred kraj repr karijere i čeka nas velika promjena , ali imamo mi dosta klinaca koji bise u novi sustav mogli prilagoditi . Svakako je vrijeme za Kovačića samo što je problm - Wenger, 25.3.18. 17:42, 0 0 0
što ćemo imati preveliku prazninu između obrene i zadnjih veznih ( koji to nisu ) Kovačića i Rakitića jer obojica koliko god su dobri u defanzivi zapravo nije njihov najjači skil . Svakako treba razmisliti o krpanju lijevog beka ima tu mogučnosti - Wenger, 25.3.18. 17:44, 0 0 0
Lovren , Antonio Milić , pa ćak i ćorluka je bio u par utakmica dobar na toj poziciji , kad već bekovi nisu na razini pogotovo protiv Argentine , a za ostale utakmice su dobri Pivarić i Strnić, a možda razmisliti o Sosi - Wenger, 25.3.18. 17:50, 1 0 0
ja bi na lj beka stavio perišića lj krilo pjacu u špicu kramu dosta bi bili jaci - HAJDUK2012, 26.3.18. 21:04, 0 0 0
03/2018
Tko će proći u Ligi prvaka?

Čim su Juventus i Tottenham izvučeni kao par osmine finala moglo se pretpostaviti kako će u tom dvoboju dva velika overachievera u zadnjih pet godina odlučivati nijanse, koliko god to uopćeno i patetično zvučalo. Pochettino i Allegri su obojica treneri koji su zadnjih godina pažljivo gradili momčad i svojim taktičkim zamislima činili da ona postiže bolje rezultate nego što bi to možda bilo za očekivati. Juventus je tako igra dva finala LP, a sinoć je, u vjerojatno najslabijem sastavu u zadnjih pet godina, pokazao da je i dalje itekako ozbiljna ekipa, ponajviše zbog stručnjaka na klupi. Nešto malo i površno u Allegriju pisao sam prije malo više od godine dana, a to možete pročitati OVDJE

Juventus je u sinoćnji dvoboj ušao s planom igre koji odgovara talijanskoj momčadi, tipičnom "došli smo zabiti i ne primiti" nogometu koji su u nokaut fazi bezbroj puta pokazali njihovi klubovi, ali i reprezentacija. Postavljanjem Barzaglija na desnog beka, baš kao što je to napravio i u finalu LP protiv Real Madrida, Allegri je želio dobiti stabilnost u obrani, mogućnost transformacije u 3-5-2 prilikom kontranapada (što se nije dogodilo zbog visokog presinga Tottenhama), ali i zaustaviti napade preko lijevog boka na kojem organizirano djeluju Davies i Son za razliku od druge strane na kojoj je Trippier defanzivniji i većinu vremena nema partnera s kojim bi probijao stranu, osim ako se kao posljedica prebrojavanja na tu stranu izvuče Kane.

Vezna linija s Matuidijem i Khedirom uz Pjanića imala je zadatak ispraviti pogreške napravljene u prvoj utakmici (ANALIZA), odnosno, pridodan je Matuidi kako bi se težište igre vratilo u sredinu terena koju je Juventus u prvoj utakmici potpuno izgubio, a ovdje si to tek nije mogao dozvoliti jer je plan bio ne primiti pogodak. I uistinu, nisu izgubili sredinu, u oba poluvremena su imali jednako loptu u nogama kao i Tottenham, jedina je razlika što je njihov posjed u prvom dijelu bio nešto pasivniji jer su, prvo svojim izborom, a kasnije zato jer ih je Tottenhamov presing potjerao, stajali dublje s veznom linijom. Dybala je zamišljen kao neka vrsta poveznice te konzervativne vezne linije i Higuaina, ali i kao čovjek koji bi u igru trebao uključivati Douglasa Costu jer Barzgali sigurno nije bek s kojim Costa može kombinirati. 

Pochettino se pak odlučio igrati u nešto razlomljenijim linijama nego u prvoj utakmici kako bi mogao nadirati u reposjedu i opet, kao i u prvoj utakmici, preplaviti Juventusov vezni red.Parovi Alli - Eriksen, Dembele - Dier, Davies - Trippier i Vertonghen - Sanchez u prvih pola sata imali su gotovo pa sinkornizirana kretanja nakon što bi Tottenham osvojio loptu, točno se znalo kada koja linija ide naprijed i kroz koje koridore, ali to je značilo i neke probleme koje je Juventus kasnije jako dobro eksploatirao. To postupno nadiranje i sabijanje protivnika tražilo je od Diera da ovu utakmicu igra nešto više na protivničkoj polovici nego inače pa je Sanchez morao više vući loptu, ali i zatvarati veći prostor koji bi ostajao iza Dierovih leđa jer Higuain i Dybala nisu uvijek dozvoljavali stoperima Tottenhama da prate taj presing i izlaze naprijed sinkronizirano s ostatkom momčadi. Inicijalni plan Tottenhama kojim su trebali opteretiti vezu Juventusa potpuno je propao nakon prvog dijela jer je, slučajno ili ne, Allegri u ovaj dvoboj ušao upravo s onim planom koji je antidot za to što je Tottenham htio napraviti i nakon prvih 45 minuta u kojima se njegova ekipa konsolidirala uspio izbalansirati odnos snaga. 

Primjer Tottenhamovog presinga koji je bio prisutan od prve minute je situacija na slici iznad, Alli prati Khediru i eliminira ga kao potencijalnog igrača kojem bi Buffon mogao dodari loptu, Son uzima Benatiu, a Kane svojom kretnjom zatvara Chiellinija i cijelu lijevu stranu Juventusa pa Buffon nema izbora nego očistiti tu loptu. Da se Chiellini spustio bliže gol liniji možda bi Buffon mogao pokušati odigrati do njega i tako ubiti presing jer bi onda pred Chiellinijem bio ovaj veliki koridor omeđen linijama, ali formacija s četiri igrača u obrani ne dozvoljava sve ono što je Juve imao kada je u obrani igrao BBC, a dva "široka" stopera služila kao sidra koja bi se spuštala i otvarala pri samom rubu terena kako bi Buffon preko njih mogao jednim dodavanjem riješiti potencijalan problem protivničkog presinga. 

Jedna od rijetkih situacija kada je Juventus u prvom poluvremenu uspio oformiti bilo što nalik obrani s trojicom u obrani odmah je urodila plodom. Težište igre je prebačeno na desnu stranu, a na lijevoj se otvorio prostor za Sandra kojeg je Chiellini bez većih problema proigrao, a on je onda opasnim centaršutom potražio Higuana, ali ga ipak nije uspio idealno proigrati. Kako god, pokazalo se da Juventusu itekako treba još jedan vrhunski stoper kako bi opet mogli koristiti formacije s trojicom u pozadini jer njihovi bekovi najbolje funkcioniraju kao wing bekovi koji dio odgovornosti mogu prebaciti na stopere. 

Nije bilo puno situacija u kojima je Barzagli ispustio Sona iz svog zagrljaja, ali jedna takva situacija u prvom dijelu bila je dovoljno za izglednu gol šansu. Davies i Alli su na lijevoj stranici svojim kretnja dispozicionirali Khediru i Pjanića koji su potpuno bezglavo uletjeli u blok kada su vidjeli da Barzagli stoji previsoko, a onda su duplim pasom neutralizirali potencijalan pritisak te dvojice i preciznom loptom u prostor iza njih gurnuli Sona u gol šansu. 

Drugo poluvrijeme donijelo je premoć Juventusa, a katalizator te premoći bilo je Allegrijevo uvođenje Asamoaha i Lichsteinera kojima je raširio do onda gotovo bez iznimke na sredinu fokusiranu igru. Osim što je raširio igru, omogućio si je bezbolan izlazak u kontru jer Alli, a ni Son nisu igrači koji mogu čuvati prostor kada je u pitanju defanziva već djeluju isključivo na prijetnju u obliku igrača. To je dovelo do situacije iznad i prvog pogotka Juventusa. Juventus je izašao u polukontru, Dybala je odigrao zadnji pas, ono što najbolje radi, a Higuain je ispratio cijelu akciju i došao gotovo pa na drugu stativu gdje je dočekao glavom prenesenu loptu i pravim golgeterskim potezom završio akciju. 

Situacija za drugi pogodak Juventusa bila je točno ono što je Allegri htio dobiti svojim zamjenama. Uvođenje dodatnih igrača na bokove Tottenham se morao razvući kako bi pokrio i te igrače, a to je automatski značilo da će se između stoperskog para pojaviti više prostora. Da je Pochettino pravovremeno reagirao i spustio Diera među njih možda je mogao spriječiti taj drugi pogodak i vratiti balans utakmici, ali ovako je Chiellini imao dovoljno vremena na lopti da odigra loptu kroz samo srce Tottenhama prema Higuainu koji je po nju došao u sredinu.

Iznad spomenuti ulazak Higuaina u sredinu vidljiv je na ovoj slici, a ta kretnja izvukla je Sancheza s njegove pozicije i osigurala puno prostora između Trippiera i veznog igrača Tottenhama koji su došli u pomoć kroz koji je Higuain onda proigrao Dybalu koji je prepoznao situaciju i Juventus je preokrenuo utakmicu koju je onda mirno, uz jednu iznimku koja je doduše bila zaleđe Kanea, priveo kraju. 

Teško je reći što možemo očekivati od Juventusa u nastavku natjecanja, ali jedno je sigurno, Allegri je trener koji će iz te ekipe svaki puta izvući maksimum i natjerati ih da odigraju i iznad svojih realnih mogućnosti. 

Juventusova taktička polivalentnost neutralizirala Tottenham
Čim su Juventus i Tottenham izvučeni kao par osmine finala moglo se pretpostaviti kako će u tom dvoboju dva velika overachievera u zadnjih pet godina odlučivati nijanse, koliko god to uopćeno i patetično zvučalo. Pochettino i Allegri su obojica treneri koji su zadnjih godina pažljivo gradili momčad i svojim taktičkim zamislima činili da ona postiže bolje rezultate nego što bi to možda bilo za očekivati. Juventus je tako igra dva finala LP, a sinoć je, u vjerojatno najslabijem sastavu u zadnjih pet godina, pokazao da je i dalje itekako ozbiljna ekipa, ponajviše zbog stručnjaka na klupi. Nešto malo i površno ...
Juventusova taktička polivalentnost neutralizirala Tottenham
Čim su Juventus i Tottenham izvučeni kao par osmine finala ...
Mislim da se prije svega mora reći da je Juventus imao brutalno puno sreće... - Losovius, 8.3.18. 12:28, 0 0 0
To mi je vjerojatno njagori argument koji netko može ponuditi. Za išta. Jer nije da su se ove stvari koje su se dogodile, dogodile same od sebe. - Jerlekan, 8.3.18. 12:35, 0 1 0
Po meni je Allegri poptuno promašio taktiku u prvom poluvremenu, imao je sreće što je primio samo jedan. No grešku dana je napravio Pochettino kada na zamjene nije istog trena odgovorio zamjenama. - Sherpa, 8.3.18. 12:51, 0 0 0
Odlična taktička analiza, Allegri je bio potpuno nadigran u prvom poluvremenu, ali sa dvije bočne izmjene hrabro kreće na sve ili ništa i pogađa. Velika greška Pochettina, jer je prespavao taktičke promjene Juvea i nije pravovremeno odreagirao. - peropex, 8.3.18. 13:18, 0 0 0
Svaka čast Allegriju i Juveu,imali su malo sreće,ali sreća prati hrabre trenere,koji znaju prepoznati situaciju i reagirati.Jedino što mi ovaj Juve izgleda dosta slabije od prošlogodišnjeg, ako izvuku Roma/Šahtar ili Sevilla/United imaju šanse proći. - peropex, 8.3.18. 13:24, 0 0 0
03/2018
Mateo Kovačić; budući superstar ili igrač s greškom?

Nogometna evolucija fenomen je koji se među nogometnim pukom još uvijek ne shvaća dovoljno ozbiljno da bi ga se uzimalo kao jedan od temeljnih kriterija pri procjeni igrača, igre ekipe ili bilo kojeg drugog katalizatora neke rasprave o nogometu. Ta činjenica sama po sebi ne treba čuditi jer baš kako evoluira nogomet tako evoluira i društvo (ne proporcionalno, da ne bi bilo zabune), a trenutno stanje u društvu je takvo da su se rasprave, ne samo one mainstream već i neke od kojih bi se očekivala određena razina kvalitete, neovisno o svojoj temi, svele na paušalne zaključke i uopćene komentare kojima nedostaje kontekstualizacije. Kada se raspravlja na taj način, bez argumentacije koja traži uporište u uzorcima iz prošlosti i obrascima ponašanja (ili bilo čega drugoga) onda rezultat obično bude rasprava bez zaključka, odnosno svađa ili lažni kompromis u kojem se strane "slože da se ne slažu". Sve to vrijedi i za nogomet, samo još koji stupanj ozbiljnije jer vjerovali ili ne, nogomet kao igra evoluira bitno brže od društva i kontekstualizacija je time još neophodnija. 

Mateo Kovačić i njegova slika u javnosti savršen su "slučaj" za proučavanje po tom pitanju. Od trenutka kad je debitirao za Dinamo Mateo Kovačić je u javnosti bio percipiran kao "novi Luka Modrić". Počeo je kao desetka, baš kao i Luka i vrlo brzo kroz HNL, ali i kroz nastupe u Europi gdje je pogotkom koji je zabio Realu postao drugi najmlađi strijelac Lige prvaka pokazao da je igrač kojeg u budućnosti čekaju velike stvari. Stigma "novog Luke Modrića" u javnosti ga je pratila cijelim dosadašnjim putem, od Zagreba preko Milana do Madrida, a nisu bile strane ni usporedbe s Iniestom, nekad čak i s Pirlom, ponajviše dok su ga u Interu pokušavali koristiti kao registu. Taj naziv "novi Luka Modrić" ili "novi Iniesta", je jedan primjer beskrajno površne prosudbe koja nema apsolutno nikakve temelje u obrascima njegove igre, a ne odgovara ni kontekstu u kojem se to izgovara. Da, Kovačić ima neke elemente igre koje ima i Modrić (vrhunski pas, pregled terena, igru protiv pressinga) i ima neke elemente koje ima Iniesta (prvi dodir, kontrolu lopte), ali on nije ni "novi Modrić", ni "novi Iniesta". Vrijeme u kojem Kovačić igra njemu ne dozvoljava da bude "novi netko", on je samo i isključivo Mateo Kovačić. 

Vjerojatno najveći problem u Kovačićevoj karijeri je što nigdje nije korišten na način koji njemu najviše odgovara, a da je u isto vrijeme imao kontinuitet utakmica koje su mu potrebne kako bi stekao samopouzdanje koje mu je potrebno za igru na najvišoj razini. Moderni nogomet evoluirao je do mjere da nogometaš sa svojih 25 godina mora biti na svom apsolutnom vrhuncu, a za one koji su poput Kovačića, u formativnim godinama za najvišu razinu (18-21) bili bez podrške i njege koja im je bila potrebna nema razumijevanja. Nekad je tome tako zbog toga što si klub ne može priuštiti da mu 19-godišnji Kovačić (kao u Interu) bude prvotimac koji ima dovoljno slobode da stekne samopouzdanje i dovoljno mira da u onim situacijama kada pogriješi (a njih ima kao i kod svakog mladog igrača) dobije smjernice kojima će to popraviti, a ne mjesto na klupi zbog jedne pogreške. On nije imao taj luksuz i morao je težim putem.

Kovačić ne može biti novi Modrić jer nije tip igrača koji obožava "kontrolirane uvjete", on voli kaos. Igra Real Madrida u zadnjih nekoliko utakmica naginje više kaosu nego nekakvoj beskrajno organiziranoj taktičkoj demonstraciji moći u kojoj protivnik nema svoje prilike i upravo zato je Kovačić u tim utakmica pokazao najbolje od sebe. Uprskos tome što se najbolje osjeća kada utakmica upadne u jurnjavu i kada se u sredini otvara prostor koji on može iskorištavati zbog svog sjajnog prvog dodira i prvog koraka, Kovačić itekako zna i može služiti kao stabilizator u veznom redu, ali samo u posebnim slučajevima koje je Zidane dobro prepoznao.

Na slici iznad vidljiv je detalj iz ovotjedne utakmice Lige prvaka u kojoj je Kovačić igrao jednu jako povučenu ulogu u veznom redu, jednako duboko, a nekad i dublje od Casemira (kasnije ćemo vidjeti da je to pravilo, a ne iznimka) i zapravo kroz suradnju s Marcelom i Asensiom stvarao PSG-u ogromne probleme. Zbog kvalitete i preciznosti pasa, ali i tehničke profinjenosti Kovačić je idealan nogometaš za ovakvu ulogu u kojoj razigra i onda pokriva prostor koji ostaje izlaskom beka, ali inteligentno sudjeluje u obrani prateći liniju koju postavlja Ramos kako bi uvijek bio dovoljno duboko da stigne pravovremeno reagirati na potencijalnu kontru, a dovoljno visoko da po ukazanoj prilici može odmah krenuti u pressing. 

Ova slika prikazuje situaciju koja je posljedica prethodno opisane situacije, Marcelo i Asensio su izgubili loptu na PSG-ovoj polovici, lopta je došla do Di Marije koji je cijelo vrijeme bio iza Kovačićevih leđa i on je jurnuo prema kaznenom prostoru Reala. Kovačić, koji je imao zadatak čuvati taj prostor nije ostao dovoljno duboko i morao je startom za žuti karton zaustaviti Di Mariju. Takve situacije su potencijalni problem za Real kada je u pitanju taj mehanizam napada preko lijeve strane, ali ipak su dovoljno rijetke da se s njima, barem zasad, može živjeti. 

Jednako tako je Kovačić u nekim ranijim utakmicama pokazao da može igrati i kao čovjek prve distribucije, nije mu strano spustiti se među stopere kao neki treći lažnjak i onda iznijeti loptu kako bi se spriječilo da se dugom loptom od stopera pokušava prebaciti blok neke nominalno slabije ekipe i sukladno tome, minimilizirao rizik za gubljenje lopte. 

Na slici iznad je Kovačić u svojoj za Real najuobičajenijoj ulozi, onoj kakvu je igrao i protiv PSG-a, igra na lijevoj strani vezne linije i podupire Hernandeza i Balea u izlasku prema naprijed dok u isto vrijeme zatvara prostor iza njih,  nalazi se i dovoljno daleko od centralnih veznajak protivnika koje ostatak veze gura prema njihovoj zadnjoj trećini pa je u svakom trenutku slobodan i spreman primiti loptu kao određena vrsta oduška nakon što napad naleti na postavljeni blok i ima dovoljno prostora da dugom loptom promjeni stranu i otvori novi kanal napada. 

Posljednja slika je s prošlosezonske utakmice jer ove sezone ovakvih situacija nije bilo zbog specifičnog načina na koji je Zidane koristio Kovačića, ali ako se ode malo u prošlost moguće je naći priličan broj ovakvih situacija koje samo pokazuju da, koliko god koristan Kovačić bio u ovoj roli u kojoj ga Zidane koristi, to nije rola u kojoj se on najbolje osjeća. Ovakva situacija kao sa slike u kojoj je Kovačić uzeo loptu, prvim korakom se riješio protivnika i neutralizirao protivnički pressing i pokušaj reposjeda prije nego je do njega i došlo. Osim spomenutog, Kovačić je ovdje već u situaciji kad njegova brzina dolazi do izražaja, a kvaliteta driblinga plaši protivnika i tjera zadnju liniju Granade prema njihovom šesnaestercu. Iako stoperi Granade imaju pod kontrolom Realov broj 17, vidljivo je da lijevi bek kasni u povratku i iza sebe ima puno slobodnog prostora. U tom prostoru se nalazi Realov krilni igrač, ali slika ga nažalost ne može uloviti i cijela linija mora natrag jer bi izlaskom naprijed omogućili Kovačiću da odigra za broj 17, a krilnu poziciju ionako ne mogu zatvoriti. To je sve posljedica Kovačićeve oduzete lopte i eksplozivnog kretanja u kontru. 

Sve što je vidljivo na posljednjoj slici može poslužiti kao kontekst za Kovačića kao nogometaša i nudi prilično precizan opis načina na koji ga se mora koristiti kako bi se od njega dobio maksimalan učinak. On naprosto obožava jurnjavu, a i jurnjava obožava njega jer mu dozvoljava da sve njegove kvalitete dođu do izražaja, a maskira mu one mane koje se otkrivaju kada ga se pokušava koristiti kao registu, što je zapravo bio jedan od glavnih razloga njegovih ne baš sjajnih igara u Interu. 

Mateo Kovačić nije "novi Luka Modrić", on je igrač koji predstavlja utjelovljenje kontrapresinga i vrlo vjerojatno prototip nogometaša kakvog Jurgen Klopp ima skiciranog na koricama svoje fiktivne bilježnice u koju su zlatnim slovima upisani temelji gegenpresinga. On je onaj kojemu najviše odgovara ono što protivniku najmanje odgovara - on je gospodar kaosa. 

Glazba za čitanje: 

Mateo Kovačić - gospodar kaosa
Nogometna evolucija fenomen je koji se među nogometnim pukom još uvijek ne shvaća dovoljno ozbiljno da bi ga se uzimalo kao jedan od temeljnih kriterija pri procjeni igrača, igre ekipe ili bilo kojeg drugog katalizatora neke rasprave o nogometu. Ta činjenica sama po sebi ne treba čuditi jer baš kako evoluira nogomet tako evoluira i društvo (ne proporcionalno, da ne bi bilo zabune), a trenutno stanje u društvu je takvo da su se rasprave, ne samo one mainstream već i neke od kojih bi se očekivala određena razina kvalitete, neovisno o svojoj temi, svele na paušalne zaključke i uopćene komentare ...
Mateo Kovačić - gospodar kaosa
Nogometna evolucija fenomen je koji se među nogometnim pukom još ...
Znači, iz perspektive hrvatske reprezentacije gdje su Modrić i Rakitić nominalno naši najbolji igrači koji i diktiraju (ili bi bar to trebali) igru, Kovačić je trenutno neupotrebljiv ili? - baiso, 8.3.18. 1:55, 0 0 0
Rekao bih da je tako. Jedino da igra ovu ulogu iz Reala u tercetu sa defanzivnijim Raketom (nešto kao u Barci) i ofenzivnim Modrićem kao u zadnje dvije utakmice reprezentacije. Onda bi bio od koristi, ali vjerojatno od bitno manje koristi nego Realu. - Jerlekan, 8.3.18. 1:59, 0 0 0
Iz jednostavnog razloga što mi nemamo niti blizu dovoljno kvalitetnog lijevog beka s kojim bi mogao kombinirati. Mislim da u trenutnoj konstelaciji nema opcije s Kovačićem koja nije lošija od neke druge najbolje opcije bez njega. - Jerlekan, 8.3.18. 2:01, 0 1 0
Fina analiza. Nedostaje samo odgovor na pitanje - što sad? Koju je njegova perspektiva kao takvog igrača u Real Madridu te postoji li (spekulacija) način da reinventa sam sebe kako bi preuzeo važniju ulogu u momčadi... - Losovius, 8.3.18. 13:37, 0 0 0
03/2018
Tko će proći u Ligi prvaka?

U uzvratnoj utakmici osmine finala Lige prvaka Real Madrid je upisao i drugu pobjedu protiv PSG-a, ovaj puta od 1:2 u Parizu. Park Prinčeva kipio je od početka, navijači su bili nabrijani na utakmicu i vjerovali u prolaz, ali PSG od samog početka nije izgledao kao ekipa koja bi mogla izboriti prolaz u tom dvomeču. Tako je i završilo. 

Real je izašao u sastavu koji je u trenutku kad je objavljen iznenadio većinu javnosti jer u njemu nije bilo Garetha Balea, a bili su i Marco Asensio i Lucas Vasquez. Zidane se odlučio za 4-4-2 formaciju kojoj je cilj bio upravo ono što bi svakoj ekipi protiv PSG-a trebao biti cilj - natjerati protivnika da napada postavljenu obranu, u ovom slučaju u dva čvrsta bloka. U napadu su bili Ronaldo i Benzema, Ronaldo koji može u svakom trenutku povući tranziciju ako netko u sredini uspije oduzeti loptu i proslijediti ju do njega i Benzema koji može dočekati neku dugu loptu i sačuvati ju dovoljno dugo da se Real presloži i krene u napad, a PSG natjera na povlačenje. Sjajna forma Lucasa Vasqueza prepoznata je od strane Zidanea koji mu je dao priliku od prve minute u ovako važnoj utakmici, a on mu je to vratio sjajnom asistencijom za Ronaldo o kojoj nešto više kasnije u tekstu. Također, Asensio je dobio priliku na desnoj strani i pokazao da može itekako dobro surađiva s Marcelom i Kovačićem. 

PSG je izašao u formaciji koja je za njih uobičajena kad igraju bez Neymara, s povratnikom Mottom u veznoj liniji. Sve što PSG na Bernabeu nije imao zbog nedostatka Motte ovdje je imao u prevelikoj mjeri. Dijelom zbog pasivnosti njihove vezne linije, posebice Rabiota i Verratija koji su se slabo ubacivali između linija Realove obrane kako bi omogućili daljnju distribuciju, a dijelom i zbog Reala koji im je oduzeo brojne opcije, bekovi gotovo da nijednom nisu sudjelovali u nekakvoj kombinaciji s veznom linijom, a tako se ne može probiti dvostruki blok disciplinirane ekipe poput Reala. Pokušavao je PSG i dugim loptama na Cavanija, proigravanjem Di Marije ili Mbappea u polukontri, ali Real jednostavno nije ostavljao prostor, a nitko od spomenutog dvojca nema kvalitetu koja je potrebna da sam riješi dvojicu Realovih igrača i sam sebi stvori priliku. Možda bi taj igrač bio Neymar, ali s obzirom na disciplinu koju su Realovi igrači pokazali u branjenju svog gola, pitanje je bi li i za njega bilo prostora. 

Koliko je dobro Real igrao obranu najbolje se može vidjeti na slici iznad. Blok u dvije linije u kojem Realovi nogometaši perfektno pokrivaju zonu koju protivnik napada, ali i stoperi odrađuju posao iza njihovih leđa pa PSG nema niti jednu opciju osim dodavanja u svom veznom redu dok čekaju da se pojavi neka pukotina kod Reala. Carvajal i Vasquez obojica drže svog igrača, a Casemiro pokriva prostor između Kovačića i Vasqueza kako bi spriječio ulazak Rabiota između linija. Čim se lopta vrati u veznu liniju Realov dupli blok postaje alat kontrapressinga u kojem se isti pomiče desetak metara prema naprijed i tjera PSG-ove igrače prema polovici terena na kojoj su i odigrali najviše dodavanja. Kompaktnost na razini koja osigurava četvrtfinale Lige prvaka. 

A što se dogodi kada Real oduzme loptu i krene u tranziciju? Dogodi se da svi vezni igrači osim Kovačića i Marcelo krenu prema naprijed, a vezna linija PSG-a, prebrojana i nadtrčana bude stisnuta na samu sredinu terena. U ovoj situaciji je Casemiro bio taj koji je pobjegao s loptom, vezna linija PSG-a završila je u ovoj malenoj elipsi, a Asensio i Marcelo, obojica stalne prijetnje za Alvesa pokazali su se prevelikim zalogajem za istog i gotovo u svakoj tranziciji je jedan od njih bio slobodan primiti loptu. Ovdje je to Asension na lijevoj, a Ronaldo na desnoj. Između stopera se otvorila pukotina kroz koju Casemiro može tražiti Asensia loptom u prostor, a može i odigrati desno za Ronalda koji stoji dovoljno daleko od Berchichea da može povući prema naprijed ili onda on odigrati za Asensija. Jako puno opcija za jedan kontranapad, što nije bila situacija uvijek, ali dvije ili tri ovakve situacije su ekipi poput Real Madrida i više nego dovoljne.

Koliko je PSG loše radio sve ono što je Real dobro radio vidi se u situacijama u kojima je Marcelo izlazio prema naprijed u već spomenutoj izmjeni za vrijeme koje Kovačić ostaje iza. Ovdje Marcelo kombinira s Asensiom nakon što ga je Kovačić proigrao i duplim pasom se ubacuje iza prvog PSG-ovog bloka, ako se ova ovlaš postavljena vezna linije uopće može zvati blokom, a Casemiro i Asensio nastavljaju prema naprijed kako bi odmah visoko opteretili PSG. 

Pogodak Real Madrida najbolje prikazuje kvalitete njihovih ofenzivnih pojedinaca. U bijeloj elipsi je Asensio koji je prvo napravio nered na PSG-ovom boku, a onda se povratkom u sredinu i pravovremenom kretnjom beskrajno zahvalnog Benzeme u žutoj elipsi koji je odvukao igrača PSG-a dobio priliku proigrati u prostor Vasqueza u crvenoj elipsi koji je onda iskoristio prostor pred njim i mirno asistirao za Ronalda koji je kao pravi predator čekao na desnoj strani PSG-a i ispratio akciju koju je završio golom. 

Da nije sve u utakmici bilo sjajno za Real Madrid pokazuje i situacija kod žutog kartona za Kovačića. Kao i nebrojeno puta prije i poslije, Marcelo je otišao naprijed, a Kovačić je ostao iza kako bi spriječio potencijalni protunapad, međutim, očito nije ostao dovoljno duboko pa je morao prekršajem zaustaviti Di Mariju koji se sjurio po lijevom Realovom boku. Nakon toga je Kovačić imao još nekoliko rubnih startova, vjerojatno je da je sudac bio stroži mogao biti i isključen, ali mislim da čak ni to ne bi PSG-u pomoglo dovoljno da prođu u ovom dvomeču. 

Bez obzira na ove sitne probleme koji su nastajali kao očekivani rizici igre na koju se Real odlučio, gotovo da dileme o pobjedniku nije bilo u nijednom trenutku. Real Madrid pokazao da je s pravom smatran jednim od favorita za najprestižniju klupsku nogometnu titulu, a Cristiano Ronaldo još je jednom dokazao da je početak sezone bio samo splet okolnosti, a ne nekakav stvaran i ozbiljan pad forme. PSG nakon ovoga sigurno čekaju velike promjene, odlazak trenera je izvjestan, nova pojačanja također, prvenstveno u veznoj liniji, vjerojatno nema trenera koji bi pristao preuzeti ekipu bez da mu se kupi zamjena za Thiaga Mottu koji koliko god iskusan bio ima 35 godina i više nije u igračkom zenitu. Vjerojatna tripleta u Francuskoj sigurno nije dovoljan uspjeh da zadovolji vlasnike PSG-a, a novo ime koje će sjesti u tu beskrajno vruću stolicu sigurno će za sljedeću sezonu imati isti cilj koji je za ovu imao Emery - osvojiti Ligu prvaka. Real Madrid pak nastavlja dalje, djeluju sve ozbiljnije i suverenije, a hoće li tu formu moći prenijeti i na nastavak natjecanja, ostaje za vidjeti. 

Jedno je sigurno, momčadi poput Reala, koje imaju pobjednički mentalitet i nogometaše koji nisu obična skupina plaćenih individua već momčad još će neko vrijeme ostati pretvrd zalogaj za Parižane, ma koliko oni novca uložili u svoju momčad. 

Odlomak iznad vrijedi sve dok PSG ne angažira neko veliko trenersko ime koje je sposobno uz još pokoje pojačanje stvoriti momčad od tih sjajnih individualaca, a kad se to dogodi, moglo bi se vrlo lako dogoditi da u sljedećem susretu Reala i PSG-a rezultat bude obrnut. Naprosto je za očekivati da momčad u koju se svake godine ubrizgava količina novca kolika se ubrizgava u PSG pod ravnanjem pravog trenera postane goropadna sila koja će prijetiti i najvećima. Pitanje je samo kada će se to dogoditi i jesu li Katarani spremni dovoljno dugo ubrizgavati sve te silne milijune. 

Real je PSG-u očitao lekciju momčadskog nogometa
U uzvratnoj utakmici osmine finala Lige prvaka Real Madrid je upisao i drugu pobjedu protiv PSG-a, ovaj puta od 1:2 u Parizu. Park Prinčeva kipio je od početka, navijači su bili nabrijani na utakmicu i vjerovali u prolaz, ali PSG od samog početka nije izgledao kao ekipa koja bi mogla izboriti prolaz u tom dvomeču. Tako je i završilo. Real je izašao u sastavu koji je u trenutku kad je objavljen iznenadio većinu javnosti jer u njemu nije bilo Garetha Balea, a bili su i Marco Asensio i Lucas Vasquez. Zidane se odlučio za 4-4-2 formaciju kojoj je cilj bio ...
Real je PSG-u očitao lekciju momčadskog nogometa
U uzvratnoj utakmici osmine finala Lige prvaka Real Madrid je ...
Odličan tekst, nedostaje samo malo strukture. Da se počne koji je bio općeniti plan pa se ide prema specifičnim rješenjima. Vidi se i toga, ali na momente se ide na refule. - Losovius, 7.3.18. 10:29, 0 1 0
02/2018
Tribina hipoteza

Nakon što je Vicenzo Montella zbog niza loših rezultata dobio otkaz, Milan se našao u velikim problemima jer nisu imali spremnu zamjenu, a svi drugi treneri koje su željeli vidjeti na njihovoj klupi imali su i još uvijek imaju angažman. Kao da problemi s trenerom nisu bili dovoljni, ispostavilo se i da novi gazda Milana, Kinez YongHong Li, nema novac koji će obećavao prilikom preuzimanja kluba. Ne samo da nema novac, nego nema detalja njegovog života koji nije upitan. Još uvijek se ne zna u kakvoj je situaciji Milanov novi gazda, ali sve ozbiljnije kruže priče kako je na rubu bankrota, a to znači da je i Milanova budućnost, možda ne ugrožena, ali svakako pod povećalom. 

Kada se klub nađe u takvim uvjetima, kad nema rezultata jer je prethodnik, za kojeg je sada jasno da je bio pogreška, taktički osakatio sve kvalitete rostera kojeg je imao na raspolaganju i kad se dugovi gomilaju, a gazda u isto vrijeme ima i nema novca, jedino što klubu preostaje je posegnuti među svoje "prijatelje" i na klupu postaviti nekoga za koga se vjeruje da može smiriti situaciju. Ili pak kao Milan, na klupu postaviš Gennara Gattusa, jedinog čovjeka za kojega znaš da će, koliko god jaka vatra bila pod petama, bez razmišljanja izuti cipele i utrčati u nju. Točno to je i učinio. 



Milan koji je Gattuso preuzeo je sve samo ne stabilna ekipa. Montellino beskrajno rotiranje prvih 11 zarotiralo je i atmosferu u svlačionici, a upitna financijska budućnost sigurno ne doprinosi miru u klubu. Čak ni Suso, Milanov najbolji pojedinac do dolaska Gattusa (sada je to Cutrone) nije mogao svojom individualnom kvalitetom anulirati činjenicu da ga se cijeli Montellin mandat koristilo na pogrešnoj poziciji. Gattuso ga je iz sredine vratio na krilo i Suso izgleda bolje nego ikad. Najpoznatiji davitelj među nogometašima nije samo trener, on je tu da spasi davljenika. I na vrlo dobrom je putu da to i učini. 



"Kada sam došao nisam očekivao ništa, znao sam samo da mi u ruke daju vrući krumpir. Volim patiti, ne volim lagane stvari i zato sam odabrao Milan, ovo je moj dom, nosio sam ovaj dres 14 godina, Milan je dio mene. Sjajno je raditi ovdje, vidjet ćemo kako će sve završiti." - izjavio je Gattuso prije nešto manje od tjedan dana. Međutim, Gattuso u dosašnjih 17 utakmica koliko je vodio, a od kojih je izgubio samo tri, nije pokazao samo da voli patiti. Pokazao je i da je svjestan svih svojih mana, svog neiskustva i uspio je, barem u izjavama kao u onoj na slici iznad, obuzdati temperament i održati se čvrsto na zemlji. Za vrijeme utakmice je to potpuno druga priča, opet je to Gattuso koji luduje i viče, samo ovoga puta ne na Pirla i Seedorfa već na Susa i Bonaventuru. I kolo se okreće. 

Glavni argument protiv Gattusa na kupi Milana bila je njegova navodna taktička nedoraslost zadatku, ali gotovo da nije bilo osobe koja nije vjerovala da je Gattuso idealan izbor za privremenog trenera, jer ako on ne može mobilizirati Milanove igrače, onda ne može nitko. Usprkos očito popularnom vjerovanju Gattuso je pokazao da ne samo da nije taktički amater, već da je itekako sposoban detektirati Milanove probleme, a sada, 17 utakmica nakon, pokazuje da ih može, više ili manje
uspješno i sanirati. 

Gattuso je po dolasku resetirao Milan na tvorničke postavke i napravio nekoliko kadrovskih promjena koje je Montella propustio napraviti. Osim spomenutog vraćanja Susa na krilo, Gattuso je vratio i 4-3-3 formaciju zaključivši da nema dovoljno kvalitetnih stopera koji bi mogli iznijeti obranu u 3-5-2 formaciji. Kao svoj primarni stoperski par odabrao ju Bonuccija i Romagnolija, idealnu kombinaciju mladosti i iskustva, a na desni bok je postavio mladog Calabriju i dao mu kontinuitet igranja. Trenutno mu to Calabrija vraća sjajnim igrama, a posebno se ističe njegov centaršut, a to je oružje koje Milan već jako dugo nema na raspologanju kada su u pitanju bekovi. Lijevo bok je ostavio u nadležnosti Rodrigueza što je bilo i za očekivati jer, osim što nema ozbiljne alternative, Rodriguez je jedan od rijetkih koji je i pod Montellom pokazivao kvalitetne igre. 

U veznom redu je ustalio Kessieja i Bonaventuru kao centralne veznjake, a nešto povučeniju ulogu holdera (Biglia) ili deep lying playmakera (Montolivo) prepustio je navedenom dvojcu, ovisno o zahtjevima utakmice. Kessie se preporodio pod Gattusom i postao jedan od najboljih Milanovih igrača. Na slici ispod vidljiva je samo jedna od mnogo situacija u kojima je Kessie, inače po vokaciji box to box midfielder, centralna točka iz koje kreću tranzicijski pasovi u međuprostor ili, ako procijeni da je situacija preriskantna, smirivanje igre i izgradnja novog napada. Gattuso je potpuno izvrnuo prvobitnu Montellinu ideju po kojoj bi Biglia ili Montolivo trebali biti ljudi koji će diktirati tempo igre, vjerojatno svjestan da su obojica izrazito spori igrači u godinama koje je zbog njihovog bogatog iskustva bolje koristiti u jednoj povučenijoj i odgovornijoj, ali trkački manje napornoj ulozi. 



Promjena Kessieove uloge donijela je Milanu mogućnost brze tranzicije koju prije nisu imali jer bi lopta od stopera do centralnih veznjaka putovala dugo i jedini način da se do nje dođe bio je da se Suso ili Bonaventura spuste po nju u svoju polovicu  ili da Bonucci pokušava dugim loptama. Sada tu nužno poveznicu veze i obrane igra Biglia/Montolivo, a kako su obojica sjajni dodavači, lopta bez problema dolazi do Kessieja i Bonaventura koji se onda križaju s krilnim igračima, najčešće Susom i Calhanogluom. Jedan od uspješnih primjera Milanove tranzicije je i situacija kod sinoćnjeg pogotka protiv Ludogorca u kojoj je Kessie nakon reposjeda došao do lopte i povukao prema naprijed i sjajnom loptom uposlio Silvu čiji udarac je umalo završio pogotkom, ali braniči Ludogorca uspjeli su ipak izbiti loptu s gol linije.

 

Sve bi ovo bilo uzaludno da je Milan nastavio igrati obranu kako ju je igrao pod Montellom, pod kojim je, iz kog razloga, svaki dulji posjed Milana na njihovoj polovici rezultirao panikom, pogrešnim dodavanjem ili pak dugom loptom u bunar. Ovaj Milan ima jasnu ideju kako se braniti, postavljaju su u gusti 4-5-1 blok i onda krilima sužavaju teren i pokušavaju protivnika natjerati da igra kroz sredinu gdje pressingom Kessieja i Bonaventura pokušavaju osvojiti loptu. Po reposjedu kreće prilično rudimentarna 3-4-3 tranzicija u kojoj se povučeni vezni igrač čim odradi svoj dio posla koji ima kao relay obrane i vezne linije spušta među stopere, a bokovi izlaze visoko kako bi podržali Milanov napad. Jedan od Milanovih problema su svakako situacije u kojima se nakon odrađene tranzicije nađu pred postavljenom obranom koja je svoju tranziciju odradila brže od njih. U tim situacijama se često bekovi i krilni igrači prekombiniraju u pokušaju probijanja strane i izgube loptu, a bekovska pozicija po toj izgubljenoj lopti ostaje prazna. Defanzivna odgovornost bekova detalj koji Gattuso očito tek mora objasniti svojoj momčadi. 

Ipak, u situacijama kada tranzicija uspije kao što je ona sa slike iznad, Milan se nalazi u jako povoljnoj situaciji jer na oba boka ima bekove s vrsnim centaršutom, a u šesnaestercu protivnika uvijek jednog od napadača koji može dobiti skok, bio to Silva, Kalinić ili Cutrone. Također, događa se i da se Bonaventura i Kessie pridruže napadu, a jedno od krila zauzme njihovu poziciju. Ovdje su tu izmjenu učinili Bonaventura i Suso, a Calabrija je sjajnim centaršutom na 11 metara uposlio Bonaventuru koji je onda bez većih problema pospremio loptu u mrežu.

Možda Gattuso djeluje kao divljak koji ne zna ništa više od naguravanja, urlanja i udaranja svojih igrača, ali istina je zapravo na sasvim drugoj strani spektra. Gattuso je nevjerojatno samokritičan i ono najnevjerojatnije za njega, strpljiv. Jasno mu je da će Calabrija i dalje povremeno ispadati na boku jer je mlad i neiskusan, jasno mu je da se Cutrone neće uvijek vratiti u obranu jer će htjeti zabiti gol, ali mu je isto tako očito jasno da svima njima treba kontinuitet da bi se izgradili kao igrači. Isto je dao i Romagnoliju koji će uz Bonuccija sigurno jako puno naučiti, a možda i postati novi prototip talijanskog stopera kad Bonucci i Chiellini objese kopačke o klin. Sinoćnja utakmica pokazala je i da Gattuso mislim na Locatellija, još jednu mladu Milanovu zvijezdu koja bi u budućnosti mogla nositi veznu liniju crveno-crnih. 

Utakmice protiv Rome, Intera i Arsenala koje dolaze pokazati će koliko Gattusov Milan zapravo može s ovim promjenama koje je Gattuso napravio, ali po onome što smo dosad vidjeli od njega, ne bih se iznenadio da Milan kroz te četiri utakmice prođe bez većih rezultatskih turbulencija, a Rino dobije novi ugovor i šansu da gradi Milan onako kako on misli da treba i spasi ga od utapanja. 


Gattuso i Milan - davitelj spašava davljenika
Nakon što je Vicenzo Montella zbog niza loših rezultata dobio otkaz, Milan se našao u velikim problemima jer nisu imali spremnu zamjenu, a svi drugi treneri koje su željeli vidjeti na njihovoj klupi imali su i još uvijek imaju angažman. Kao da problemi s trenerom nisu bili dovoljni, ispostavilo se i da novi gazda Milana, Kinez YongHong Li, nema novac koji će obećavao prilikom preuzimanja kluba. Ne samo da nema novac, nego nema detalja njegovog života koji nije upitan. Još uvijek se ne zna u kakvoj je situaciji Milanov novi gazda, ali sve ozbiljnije kruže priče kako je na rubu ...
Gattuso i Milan - davitelj spašava davljenika
Nakon što je Vicenzo Montella zbog niza loših rezultata dobio ...
02/2018
Tko će proći u Ligi prvaka?

U jedinom velikom ovotjednom derbiju Lige prvaka Chelsea i Barcelona su remizirali na Stamford Bridgeu. Utakmicu će svakako posebno pamtiti Chelseajev dvojac, Willian i Christensen, prvi zato jer je pogodio dvije stative i tek onda zabio gol, a drugi zato jer je amaterskim pasom po širini terena poklonio Barceloni gol koji ih je vratio u utakmicu, ali i na poziciju favorita za prolazak ovog dvomeča. 

Antonio Conte nikoga nije iznenadio taktičkom postavom kojom se suprotstavio Barceloni. Osnovna ideja bila je obrana kroz dva gusta bloka i brza tranzicija gdje su se bolje uklapali brzi igrači nego Morata koji je upravo zato ostao na klupi. Uz to, Hazard se nije morao previše trošiti u obrani jer su Pedro i Willian preuzeli dobar dio takvih obveza.

Valverdeova momčad igrala je gotovo po istom principu kao i u većini utakmica ove sezone, samo bez puno visokog presinga i uz minimalan rizik. U Barceloni su bili svjesni da će imati loptu većinu vremena, a i imali su ju, skoro 80% pa su odlučili igrati smireno i čekati pogrešku Chelseaja, dok je Messi imao ulogu nalik na onoj koju je igrao protiv Juventusa, neku vrstu free roaming "desetke". U suštini, cilj je bio igrati svoju igru dok se ne pokaže jedna pukotina u Chelseajevoj obrani, ali svakako nisu očekivali da će im Christensen širom otvoriti vrata šesnaesterca. 

Conteova ideja guste obrane koja bi onda po reposjedu preko Fabregasa tražila Williana i Pedra jako je slična principu po kojem PSG igra ligaške utakmice, tipičan tranzicijski nogomet. Na grafu ispod možete vidjeti kako je izgledala postavljena obrana Chelseaja u prvoj minuti, a na identičan način su djelovali i u ostatku utakmice. Hazard je konstantno vrebao u međuprostoru i bio spreman ili krenuti u napad ili glumiti mantinelu za krilo koje krene prema naprijed.

Još jedna stvar koju je Chelsea dobro radio bilo je što su pritisak u veznoj liniji fokusirali na Busquetsa koji je nekoliko puta ispao kao na ovoj slici, a Willian, neumoran i zastrašujuće brz u prvom koraku nije imao problema s time da se odvoji od njega, ali i od ostatka čuvara koji su se pogubili nakon izgubljene i iza sebe ostavili veliki prostor kakav je Chelsea samo čekao. 

Situacija ispod prikazuje sve probleme Barcelone u ovom susretu. Usprkos tome što su imali loptu, na terenu se ne vidi za njih karakteristični trokuti koji bi im omogućili da posjed pretvore u prilike ili barem da nešto lakše probiju dvostruki blok Chelseaja. Chelseajev prvi blok koji je gotovo cijelo vrijeme bio na samom rubu njihove zadnje trećine onemogućio je Barceloni da križanjima na boku probije blok i osvoji prostor. Veliki ulogu u zaustavljanju Barcelonine karakteristične igre imao je i Kante koji Messija nije puštao iz vida, a najčešće je, kao na ovoj slici, znajući da mu je Messija lakše kontrolirati ako kontrolira prostor umjesto igrača, stajao tamo gdje je trebalo da spriječi distribuciju lopte do Messija. To je sigurno još jedna stvar koja je rađena po Conteovom naputku. 

Naravno, Messi ne bi bio Messi da nije i uz takvu strogu pratnju poput Kantea uspio nekoliko puta napraviti ozbiljne probleme Chelseaju. Jedna od takvih situacija je i ova sa slike ispod u kojoj je Messi okružen trojicom, ali to ga ne sprečava da uputi ozbiljan centaršut na lijevi bok Chelseaja koji je Paulinho svojom kretnjom ispraznio i otvorio prostor za Vidalom overlap. Sve osim Messijevog pasa u ovoj akciji je zapravo mala škola nogometa, njegov pas je samo trenutak genijalnosti koji je tu akciju pretvorio u priliku. 

Još jedna situacija u kojoj je Messi bio čovjek koji je radio razliku je vjerojatno jedina situacija, uz pogodak, u kojoj je Kante potpuno izgubio nadzor nad Messijem, a to je onda rezultiralo ogromnim komadom otvorenog prostora kroz sredinu terenu i Messijevim slalomom. Braniči Chelseaja su se krenuli povlačiti i da je Messi bio samo malo brži, oni se ne bi uspjeli povući dovoljno nisko u svoju trećinu, a on bi ih, zbog svoje brzine vrlo vjerojatno izbacio iz tračnica. Ovdje treba istaknuti da je Christensen bio taj koji je pravovremeno reagirao i od njega je krenulo povlačenje obrane, tako da nije ni za njega sve bilo crno kao što je na kraju ispalo.

Zadnji izdvojeni detalj je situacija iz 81. minute u kojoj je Busquets još jednom izgubio bitku s Willianom i potvrdio da igra jednu od najlošijih partija ove sezone. Uprskos tome što je oduzeo čak 6 lopti i izgubio samo jednu, Chelsea je iskoristio činjenicu da je Rakitić bio više orijentiran na to kako razigrati nego na to kako čuvati i natjerao Busquetsa u nekoliko situacija kao što je ova na slici. U takvim situacijama on jednostavno ne može odgovoriti na pravi način, ne zato što nema dovoljno kvalitete već zato što nema adekvatnu podršku ostatka vezne linije koja bi trebala utjecati na prostor, a indirektno i na mogućnost da Willian protiv njega iskoristi svoju brzinu. 

Utakmica nam je ponudila jako puno gore istaknutih taktičkih zavrzlama i riješenja, a Conte je još jednom dokazao da je trener čija pozicija na klupi Chelseaja ne bi smjela biti upitna jer iz igrača otkad je sjeo na klupu izvlači skoro pa maksimum. Događaju se kiksevi, događaju se i problemi u svlačionici, ali ovaj susret je potvrdio da on konce svlačionice drži čvrsto u svojim rukama. S druge strane, Valverde će vjerojatno biti zadovoljniji ishodom, gol u gostima bi Barceloni trebao biti dovoljan da kod kuće završi posao, ali Chelsea je itekako pokazao da zna kako zaprijetiti. Uzvrat na Camp Nou će sigurno ponuditi još jednu taktičku bitku Valverdea i Contea, a pobjednik iste sigurno je neizvjesniji nego što se mislilo da će biti prije početka prvog susreta. 

Remi Chelseaja i Barcelone u taktičkoj poslastici
U jedinom velikom ovotjednom derbiju Lige prvaka Chelsea i Barcelona su remizirali na Stamford Bridgeu. Utakmicu će svakako posebno pamtiti Chelseajev dvojac, Willian i Christensen, prvi zato jer je pogodio dvije stative i tek onda zabio gol, a drugi zato jer je amaterskim pasom po širini terena poklonio Barceloni gol koji ih je vratio u utakmicu, ali i na poziciju favorita za prolazak ovog dvomeča. Antonio Conte nikoga nije iznenadio taktičkom postavom kojom se suprotstavio Barceloni. Osnovna ideja bila je obrana kroz dva gusta bloka i brza tranzicija gdje su se bolje uklapali brzi igrači nego Morata koji je upravo ...
Remi Chelseaja i Barcelone u taktičkoj poslastici
U jedinom velikom ovotjednom derbiju Lige prvaka Chelsea i Barcelona ...
Dobra analiza,samo jedan ispravak sa grafa,Sergi Roberto je igrao u prvoj postavi,a ne Vidal(ušao u nastavku). - Dado_M, 22.2.18. 20:35, 0 1 0
02/2018
Tribina hipoteza

Claude Makelele danas slavi 45. rođendan, a ja sam odlučio sam da je red posvetiti mu tekst i odrediti gdje je na listi legendarnih igrača. 

Kategorije kroz koje će ići ocjenjivanje su Vam već dobro poznate, ali nije na odmet ponoviti: 

1. Vrhunac igrača (high peak) - 30% krajnje ocjene.

2. Karijera igrača (koliko je dugo držao svoju najvišu razinu) - 25% krajnje ocjene. 

3. Trofeji (individualni, klupski i za reprezentaciju) - 25% krajnje ocjene. 

4. Posebnost (koliko je igrač neponovljiv) - 10% krajnje ocjene.

5. Veličina (koliko je igrač velik i van samog sporta) - 10% krajnje ocjene.


Pa krenimo...

1. Vrhunac igrača (high peak)



S obzirom na to da u velikoj većini Makeleleove karijere nije postojala napredna statistika moramo se uzdati u nekakav opći dojam, sjećanja, bilo jasvnosti i eye test. Sve to je relativno nepouzdano ako se gleda pojedinačno, ali kada se sve zbroji i odredi neka sredina vjerujem kako se može išak izreći definiran stav. Makeleleov high peak bi, uzevši navedene kriterije u obzir, svakako bio period proveden u Chelseaju, izuzev prve sezone koja mu je "otišla" na adaptaciju. Mnogi će ovoj tvrdnji kontrirati argumentom da je njegov high peak zapravo bio u Galacticosima, ali ako izuzmemu činjenicu da su uspjesi koje je postizao s Real Madridom bili uspjesi u kojima je zapravo njegova uloga bila nezasluženo najmanje prepoznata, a njegov značaj za tu ekipu u Madridu su shvatili tek nakon što su ga prodali u Chelsea. Dok za svog vremena u Realu Makelele nije bio dovoljno cijenjen, vrijeme u Chelseaju proveo je kao glavni kotač Mourinhova stroja koji je s 95 bodova srušio rekord lige i osvojio naslov. U toj sezoni Mourinho je uveo 4-3-3 formaciju među ortodoksne 4-4-2 sustave i pokorio Premiership, a glavnu ulogu imao je upravo Makelele koji je igrao defanzivnog veznog i služio kao osigurač te vezne linije. Besprijekornim igrama na toj poziciji postigao je da se ta uloga u momčadi nazove "Makeleles role" i upravo zato, usprkos činjenici da s Chelseajem nije kao s Real Madridom podigao naslov Lige prvaka, mislim da bi sve osim njegovog vremena u Chelseaju bilo pravedno zvati njegovim high peakom. Osim toga, da se John Terry nije okliznuo u finalu LP 2008. godine, do kojeg je Chelsea došao s 35-godišnjim Makelelom kao motorom momčadi, Makelele bi danas imao naslov LP i s Chelseajem. Uza sve to, te 2008. je Makelele dobrim igrama na desnog beka preselio bitno mlađeg i potenentnije Michaela Essiena. To govori u prilog tome koliko je dobro igrao za svog mandata na Stamford Bridgeu. 

U vrijeme kada je igrao najbolji nogomet Makelele je bio daleko najbolji igrač na svojoj poziciji u svijetu, a činjenica da je svojim igrama uspio zaraditi poziciju samo dodaje na težini njegove ocjene. 

High peak: 8

2. Karijera igrača



Kada je u pitanju karijera igrača, Makelele se može pohvaliti da je svoje najbolje igre pružao od 2000. do 2008. godine što bi bilo oko 9 sezona. Kada uzmemo u obzir da su desetke nogometaši koji su svoj high peak držali 15-ak godina, onda je Makelele sa svojih 8 godina taman negdje na još jednoj stabilnoj osmici zbog činjenice da je u tom periodu bio nezamjenjiva karika Reala i Chealseja, ali i Francuske reprezentacije u kojoj je s Patrickom Vierom bio temelj na kojem je Francuska 2006. godine otišla do finala. Jedina iznimka u tom periodu je sezona kada je prešao iz Reala u Chelsea, ali pitanje je smijemo li mu tu sezonu zamjeriti i računati ju kao prekid high peaka jer je problem adaptacije zapravo nešto na što sam nogometaš i ne može utjecati, ne radi se o padu kvalitete već psihološkom aspektu transfera. Također, ako bismo sada Makeleleu tu sezonu uzeli za zlo onda bismo imali problem s valoriziranjem nogometaša poput Xavija koji nikada nisu mijenjali klub pa nisu ni došli u priliku da se susretnu s promjenom okoline. Za poštenje, nećemo cjepidlačiti. 

Karijera: 8

3. Trofeji



U ovoj kategoriji Makelele ima od momčadskih trofeja jednu Ligue 1 s Nantesom; dvije La Lige, Španjolski superkup, Ligu prvaka, Svjetsko klupsko prventsvo i UEFA-in superkup s Real Madridom; dvije Premier lige, dva Liga kupa, jedan Community Shield, jedan FA Cup s Chelseajem i jedna Coupe de France s PSG-om. Od "trofeja koji to nisu" Makelele ima finale SP s Francuskom u kojoj je bio nezamjenjiv i jednakog takvog finala LP s Chelseajem 2008. godine. U oba navrata su ga od naslova dijelili penali tako da mislim da je itekako vrijedno spomenuti oba natjecanja u ovoj kategoriji. Što se tiče individualnih nagrada, portfolio bitnijih nagrada mu i nije baš krcat, zaradio je svega tri: FIFPro World XI 2005, bio je Chelseajev igrač godine 2006. godine, a 2009. je izabran u ESPN-ovu ekipu desetljeća. 

Kada se sve zbroji Makelele ima jednu LP i 5 pet ligaških naslova što i nije pretjerano impresivan učinak. Samo zbog toga što je u oba spomenuta finala koja je izgubio zapravo njegova ekipa ispala na penale, a on je svoj posao odradio jednako kako bi ga odradio i da su osvojili krajnja ocjena neće biti 5. 

Trofeji: 6

4. Posebnost



Makelele je čovjek koji je vjerojatno prvi igrač modernog nogometa koji je dobio svoju poziciju. Nakon njega se to dogodilo još s Pirlom (Regista) i Mullerom (Raumdeuter), ali od njega je zapravo sve krenulo, on je bio taj koji je s pozicije "vodonoše" dokazao da je nerijetko upravo to pozicija koja je presudna za ekipu i u svijetu u kojem su popularne bile desetke i fantaziste uspio izboriti svoj mali dio povijesti čime je postao sigurno TOP 5 defanzivnih veznih igrača svih vremena. Ako je Cruyff desetka, Makelele mora biti devetka, ali ona koja bi za 10-15 godina kad na njega budemo gledali s odmakom, vjerojatno mogla postati i desetka. -

Posebnost: 9

5. Veličina



Claude Makelele je cijelu svoju karijeru bio sportaš koji je govorio na terenu. Ok, slika iznad potvrđuje da je znao koji puta izreći misao i van terena. Nije vodio turbulentan život, ne vodi ga ni danas, okušava se u trenerskim vodama. Zapravo, najturbulentniji dio njegova života bila je njegova bivša partnerica Noemie Lenoir i priča zbog koje je došlo do njihovog prekida i njenog pokušaja samoubojstva. Naime, Makelele je bio izrazito nevjeran, ali ništa zapravo što bi smjelo pretjerano utjecati na ocjenu u ovoj kategoriji jer se tu ipak više radi o žutilu nego o nekakvim jakim argumentima. Što se tiče toga koliko je bio velik van samog sporta, bio je velik taman onoliko koliko je netko tko je stvorio novu poziciju u nogometu, a da je u isto vrijeme defanzivni vezni, mogao biti - prosječno. 

Veličina: 5



I sada na kraju, kad obračunamo te ocjene prema našoj ustaljenoj skali vrednovanja Makelele ima ocjenu 7.3! Ta ocjena ga smješta kao šestog na top listu legendarnih igrača koji su dosad obrađeni! 

Rekao bih, u skladu s onime što zaslužuje. 



Gdje je Makelele na skali legendarnih igrača?
Claude Makelele danas slavi 45. rođendan, a ja sam odlučio sam da je red posvetiti mu tekst i odrediti gdje je na listi legendarnih igrača. Kategorije kroz koje će ići ocjenjivanje su Vam već dobro poznate, ali nije na odmet ponoviti: 1. Vrhunac igrača (high peak) - 30% krajnje ocjene. 2. Karijera igrača (koliko je dugo držao svoju najvišu razinu) - 25% krajnje ocjene. 3. Trofeji (individualni, klupski i za reprezentaciju) - 25% krajnje ocjene. 4. Posebnost (koliko je igrač neponovljiv) - 10% krajnje ocjene. 5. Veličina (koliko je igrač velik i van samog sporta) - 10% krajnje ocjene. Pa ...
Gdje je Makelele na skali legendarnih igrača?
Claude Makelele danas slavi 45. rođendan, a ja sam odlučio ...

Respekt: Slavkob, HAJDUK2012, niksi, Dado_M, BoskoBalaban, GNKDZCFC,

Slažem se: RayRay,

važno za napomenuti - definitivno late bloomer. Što je možda i za očekivati s obzirom na poziciju. Najveće mrelj na karijeri su uspjesi reprezentacije - 1998 i 2000. Dakle dok je Makelele imao 25, odnosno 27 godina nije bio na prvenstvima - gradim, 20.2.18. 13:44, 0 0 0
na kojima je Francuska vezala naslove. Zbog toga ne može Makelele biti ocjenom u rangu Tottija. - gradim, 20.2.18. 13:48, 0 0 0
02/2018
Tko će proći u Ligi prvaka?

Pomalo u sjeni velikog dvoboja Reala i PSG-a odigran je drugi dvoboj jučerašnjeg dana, onaj između Porta i Liverpoola. Klopp i Liverpool najavili su da dolaze po pobjedu i malo je reći da su u tome uspjeli, pomeli su Porto s 5:0 i možemo reći, već nakon prve utakmice osigurali svoje mjesto u četvrtfinalu. 

Liverpool je izašao u za sebe klasičnom 4-3-3 sustavu, a svoj debi u Ligi prvaka dočekao je Alexander Arnold koji je igrao na desnom beku. Ideja Liverpoola bila je igrati za njih tipičan pressing, zatvoriti Brahimija kao najveću Portovu prijetnju, što se vidi po načinu na koji je Arnold pozicioniran u defanzivi (o tome malo kasnije) i koristiti svoje najjače oružje - kontranapade. 

Također, jasno je da je Klopp odradio sjajnu pripremu za ovu utakmicu jer je Liverpool kroz igru prokazao sve mane Portove momčadi, a posebno onu na desnom boku gdje je Pereira bio pod stalnim pritiskom Robertsona i Manea, a preko kojeg je i došlo do većine Liverpoolovih golova. Ništa nova za Liverpool i Kloppa. 

Porto je pak odabrao izaći u pomalo nekarakterističnom sastavu u kojem su, vjerojatno pretpostavivši da će oni biti ti koji će više biti s loptom pokušali uspostaviti liniju distribucije preko Marcana do Herrere koji bi onda služio kao relay između obrane i Brahimija koji je više manje sam morao napadati Liverpool. Usprkos svemu, Porto je imao ravnopravan posjed Liverpoolovom, ali je taj isti posjed bio koncentriran kod stopera i povremeno Herrere pa je zapravo bio prepasivan da bi se išta više postiglo. Liverpool je odsjekao visokog Maregu na kojeg je porto pokušao odigrati nekoliko visokih lopti, ali najčešće je to Van Dijk riješavao bez većih problema. 

Sve dobro što je Porto sinoć napravio dogodilo se u prvih 10 minuta utakmice i oba puta je kreator bio Brahimi. Ono što je potrebno istaknuti da je uprskos stvorenoj šansi Porta, Liverpool izašao kao pobjednik iz tih situacija jer je Alexander Arnold dvjema reakcijama bez problema sanirao štetu koja je nastala privremenim probijanjem boka. 

Na slici ispod vidljivo je kako Brahimi kreće u solo prodor, ali i ono bitnije, vidljiva je kretnja Alexandera Arnolda koji nije dozvolio da ga igrač Porta koji je ispred njega izvuče, već je odmah krenuo prema svojem šesneastercu i ispratio Brahimija bez ikakve štete za Liverpool. 

Još jedna sjajna reakcija Arnolda bila je kod puno otvorenije situacije za Brahimija koji je dobio loptu u for u krenuo u probijanje boka, ali ga je Arnold dočekao i bez da ga napadne ispratio daleko od šesnesterca i uklonio opasnost. Impresivna bekovska reakcija koja nije iznimka za Arnolda, Liverpool bi u njemu mogao imati beka za budućnost. 

Na dnu slike možete vidjeti Arnolda u još jednoj situaciji, ovoga puta u napadačkoj. Liverpool je odlučio spustiti Robertsona na poziciju stopera i pokušati preko desnog boka krenuti u overload jer je očito prema slici da je lijevi bok Porta poduplan, dok je Brahimi, koji bi prema 4-4-2 formaciji koju Porto igra u obrani trebao pokrivati Arnolda nesvjestan njegove kretnje i odlazi prema sredini. To je vidio Van Dijk koji je trenutak kasnije odigrao loptu prema Arnoldu, a Liverpool je stvorio priliku. Neopreznost Brahimija na toj strani je definitivno nešto što Liverpool nije dovoljno koristio u ovoj utakmici, ali ovaj mehanizam, koji je očito uigran, Liverpoola je dobro služio i u ranijim utakmicama. 

Naravno, kakva bi to utakmica Liverpoola bila da Firmino ne napravi barem jednu stvar vrijednu spomena u ovoj taktičkoj analizi. Nakon ove situacije Liverpool je počeo forsirati igru preko Portovog desnog boka, uz svega nekoliko iznimaka. Naime, Firmino je pokupio ničiju loptu, primirio ju, izbacio Portovog veznjaka i onda povukao loptu još dobrih 15-20 metara nakon čega je proigrao Salaha. Jedini razlog zbog kojeg ova polukontra nije završila prilikom za gol je taj što se Salah pogubio jer je tek prvi puta u utakmici zamijenio krila s Maneom. 

Spominjani napadi Liverpoola po Portovom desnom boku koji su riješili utakmici su svi izgledali više manje kao ovaj iznad. Liverpool bi oduzeo loptu na sredini, Mane i Firmino bi ionako dispozicioniranu obranu Porta svojim kretnjama dodatno razvukli, a Robertson bi pojurio prema naprijed očekujući uključenje Milnera ili Manea, a nekad je, kao u ovoj situaciji sam probijao bok. Ovdje je nakon probijanja boka uslijedio centaršut kojeg je Reyes očistio s glave Firmina. 

Bez sumnje Liverpool je dominirao cijelu utakmicu i u potpunosti proveo svoj plan u djelo, a Klopp zaslužuje sve pohvale jer je svake sekunde bilo vidljivo da njegova ekipa zna točno koje igrače i u kojim situacijama treba napadati. Porto je na njihovu žalost ostao bez prilike da koristi svoje najjače adute, Brahimija je poništio Arnold, Maregu Van Dijk, a Soares je bio potpuno izgubljen jer su njegove dobre kretnje u međuprostoru bile uzaludne zbog toga što je Liverpool Portovu igru s loptom ograničio na distribuciju do Herrere koji nije imao šanse protiv Liverpoolovog visokog presinga. 

Liverpool je pokazao da će itekako biti opasan protivnik svakome s kime se sretne u vrlo izglednom četvrtfinalu, a njihov najveći dobitak je vjerojatno Alexander Arnold koji je još jednom pokazao da je igrač na kojega Klopp može računati.




Ubojice zmajeva prohujale su Dragaom!
Pomalo u sjeni velikog dvoboja Reala i PSG-a odigran je drugi dvoboj jučerašnjeg dana, onaj između Porta i Liverpoola. Klopp i Liverpool najavili su da dolaze po pobjedu i malo je reći da su u tome uspjeli, pomeli su Porto s 5:0 i možemo reći, već nakon prve utakmice osigurali svoje mjesto u četvrtfinalu. Liverpool je izašao u za sebe klasičnom 4-3-3 sustavu, a svoj debi u Ligi prvaka dočekao je Alexander Arnold koji je igrao na desnom beku. Ideja Liverpoola bila je igrati za njih tipičan pressing, zatvoriti Brahimija kao najveću Portovu prijetnju, što se vidi po načinu na ...
Ubojice zmajeva prohujale su Dragaom!
Pomalo u sjeni velikog dvoboja Reala i PSG-a odigran je ...
Alexander Arnold je igrao protiv Hoffenheima u playoffu, tako da mu nije ovo debi - GNKDZCFC, 16.2.18. 9:32, 0 0 0
Ako se playoff računa onda je i Osijek debitirao u LP :) - Jerlekan, 16.2.18. 10:10, 0 1 0
02/2018
Tko će proći u Ligi prvaka?

U prvom derbiju ovosezonske nokaut faze LP Juventus i Tottenham remizirali su 2:2 u Torinu. Juventus je krenuo furiozno, golom u 80. sekundi, a već svega osam minuta kasnije zabili su i za 2:0 i sve je izgledalo kao da će Tottenham biti potopljen. Međutim, Juve se povukao i smirivao igru, a Tottenhamovi igrači, svjesni da moraju napasti počeli su preuzimati inicijativu i već su do poluvremena, pogotkom Kanea, smanjili Juventusovu prednost. Konačnih 2:2 postavio je Eriksen pogotkom iz slobodnog udarca koji ide potpuno na dušu Gigiju Buffonu. 

Što se temeljnih taktički postavki tiče Juventus je izašao u svom standardnom 4-2-3-1 sastavu s ciljem da nametnu svoj tempo i ne prime pogodak, sve ostalo je samo bonus. Na njihovu žalost, to se ipak nije dogodilo. 

S druge strane je bio Tottenham koji je u utakmicu ušao impresioniran, ali ipak s vrlo jasnim planom igre, a glavni motori te ideje bili su Dembele i Eriksen. Trebalo im je malo da se zagriju, ali čim su ušli u ritam izbrisali su Juventusovu veznu liniju. 

Moussa Dembele je bio ključan za Tottenham u ovoj utakmici, gotovo cijelo vrijeme preuzimao je loptu u veznoj liniji i iznosio ju ili visoko prema krilima ili odmah prema Eriksenu. Ispod je samo jedan od bezbroj primjera u kojima se on vraćao među stopere po loptu i onda pokretao igru Tottenhama. 

Situacija kod prvog gola Juventusa, koji je doduše postignut iz zaleđa, prikazuje Tottehamovu obranu u liniji, kako bi i trebala biti, ali isto tako prikazuje i Allija kojemu je Higuain pobjega čak i prije nego je ušao u zaleđe. Njegov obrambeni doprinost bio je minimalan, a ova greška u jednoj od rijetkih situacija kad se od njega očekuje samo da isprati igrača kojeg je dobio je Tottenham koštala gola. 

Još jedna od situacija u kojima je Dembele imao presudnu ulogu, a često su se ponavljale su njegovi izlasci naprijed. Ne samo da se često spuštao po loptu, jednako tako često je izlazio naprijed i odvlačio vezne igrače tako da otvori prostor za ulazak Diera kroz halfspace ili Auriera po boku. Nijedan ni drugi nisu na pravi način koristili prostore koje im je Dembele otvarao svojim kretanjem. 

Jedan od fortea Juventusa bili su napadi po Tottenhamovoj desnoj strani, najviše iz kontranapada, Bernardeschi je jednim ulaskom s te strane izborio jedanaesterac, a drugi puta, u situaciji ispod, bio je jako blizu pogotka. Aurier baš nije imao svoj dan. Zapravo su ti napadi bili jedini kontraški mehanizam Juventusa koji je funkcionirao, stoga je i rezultat bio takav kakav je bio. 

Oni dijelovi Juventusove igre koji nisu funkcionirali odnose se na njihovu strukturu i općenito kretanje u formaciji. Neuobičajeno za njih, ali jako često ih se moglo uloviti van formacije, što je dijelom bilo i zbog Eriksena koji se zabadao i na sebe navlačio igrače. Na slici ispod vidljiva je potpuno suluda formacija Juventusa u situaciji kada Tottenham tek gradi svoj napad, tako se ne radi o slučaju kada se nisu stigli vratiti u obrambenih 4-5-1 već jednostavno o užasno loše koordiniranom postavljanju bloka. 



Možda i najvažniji element koji je činio razliku između Tottenhama i Juventusa bio je manjak energije i općenito borbenosti kod Juventusa. Koliko god glupo zvučalo, ostaje dojam da igrači Juventusa nisu dali svojih 100%, dok su gosti iz Londona, kao što je vidljivo na grafu ispod, čak i u 82. minuti jurili reposjed i tražili igru. Naravno, logično je da oni to rade jer bi još jednim golom bili jako blizu prolasku u četvrtfinale, ali Juventus je svjedno, čak i u obrambenim zadacima izgledao nemoćno.

Ovakva nemoćna predstava Juventusa se u Londonu vrlo vjerojatno neće dogoditi jer se radi o prekvalitetnim igračima da dva puta ovako podbace, ali ne treba ni zaboraviti da su ih nogometaši Tottenhama, posebno Dembele i Eriksen napravili nemoćnima. Pochettinova ekipa je čak i kad je gubila 2:0 izgledala kao da točno znaju što rade, pokazali su da imaju plan, ali i karakter jer vratiti se sa 2:0 kod Juventusa koji prima golove "svake prijestupne" zbilja nije malen pothvat. Susret je još uvijek otvoren, Juventus je vjerojatno blagi favorit zbog svog europskog iskustva, ali Tottenham je napravio veliki korak prema četvrtfinalu i zapravo si osigurao priliku da sam odlučuje o svojoj budućnosti na domaćem terenu. 

Dembele i Eriksen pretukli Staru Damu!
U prvom derbiju ovosezonske nokaut faze LP Juventus i Tottenham remizirali su 2:2 u Torinu. Juventus je krenuo furiozno, golom u 80. sekundi, a već svega osam minuta kasnije zabili su i za 2:0 i sve je izgledalo kao da će Tottenham biti potopljen. Međutim, Juve se povukao i smirivao igru, a Tottenhamovi igrači, svjesni da moraju napasti počeli su preuzimati inicijativu i već su do poluvremena, pogotkom Kanea, smanjili Juventusovu prednost. Konačnih 2:2 postavio je Eriksen pogotkom iz slobodnog udarca koji ide potpuno na dušu Gigiju Buffonu. Što se temeljnih taktički postavki tiče Juventus je izašao u svom standardnom ...
Dembele i Eriksen pretukli Staru Damu!
U prvom derbiju ovosezonske nokaut faze LP Juventus i Tottenham ...
Generalno gledano, dobro uočenih par crtica, ali ono što mi fali je šira slika. Poredano ovako; a. ovo je bio plan, b. zato nije uspio, c. ovaj i ovaj je kriv za to. - Losovius, 14.2.18. 12:11, 0 1 0
02/2018
HNL: Favoriti uvjerljivi na početku!

Od svih gradova u Hrvatskoj sportski djelatnik je uvjerljivo najteže biti u Splitu. Posebna atmosfera i mentalitet Dioklecijanova grada čine isti najboljim i najgorim mjestom za sportsko djelovanje u Hrvatskoj. To posebno vrijedi za one koji žele djelovati u nogometu. U Splitu ima ljudi svih vjeroispovijesti, ali religija je jedna - Hajduk. Splitske okolnosti su one u kojima opstaju samo oni najjači, a Branco i njegova družina izgledaju kao ljudi koji znaju opstati u takvoj sredini. 



Domaći mediji prepuni su hvale za petardu koju je Hajduk zabio na gostovanju kod Cibalije u Vinkovcima, ali nitko ne spominje one puno važnije stvari - sjajno odrađen prijelazni rok, Kopićeve prve potpune pripreme s momčadi i činjenicu da Hajduk nakon dugo vremena financijski ne zaostaje za Rijekom. U redu, ova zadnja stvar je spominjana prije, famozna otplata duga Gradu Splitu je čak i pomalo mistificirana, ali od navijača koji u svoj klub vjeruju kao u religiju i ne može se očekivati nego da svaki njegov dobar potez slave bitno snažnije nego što bi ga slavili u Zagrebu, Rijeci ili Osijeku. I to je sasvim u redu, kao što rekoh takav je mentalitet, to treba prihvatiti. 

Pobjeda Hajduka od 5:0 u Vinkovcima nije nikakav impresivan pothvat baš kao ni što onaj poraz od Rudeša koji je skoro srušio trenutnu upravu nije bio neviđeni neuspjeh. Sve je to dio nogometa i za sve to vrijedi ona odvratna patetična i ofucana, ali savršeno točna izjava da je lopta okrugla. Ohandzina dobra predstava nakon zimske pauze sigurno imponira, ali ne mora značiti da je on sada u formi s kojom će moći taj tempo držati kroz proljeće. Ili kako je na ovim prostorima s pravom ne baš simpatizirani bivši predsjednik vlade Kraljevine SHS, Nikola Pašić, rekao - može da bidne, a i ne mora da znači. Za to nam ipak treba ozbiljniji uzorak utakmica. 



Ono što svakako možemo vidjeti je da je Hajduk nakon dugo vremena odradio sjajan prijelazni rok. Iz kluba su od bitnijih igrača otišli Ante Erceg za otprilike milijun i pol eura i Ivan Pešić koji je Split besplatno zamijenio Bukureštom, ali ja sam ipak nekako skloniji vjerovati kako su Pešićev i Filipov transfer bili na neki način vezani, ako ništa u svrhu poboljšanja odnosa dvaju klubova. Međutim, ono što je važno istaknuti su ulazni transferi. Još uvijek ne možemo ocijeniti kvalitetu Steliana Filipa i Adama Gyurcsoa koji su Rumunjsku, odnosno Mađarsku zamijenili Hrvatskom, ali ono što je sigurno je da je Hajduk kupovao igrače na pozicije na kojima im trebaju. Bekovi su dugo bili Hajdukov ozbiljan, ako ne i najozbiljniji problem, a kupovina Steliana Filipa trebala bi sanirati barem lijevu stranu. Gyurcso je došao na posudbu kao potencijalna zamjena za Ercega i o njemu zasad ne znamo ništa osim ono malo eye testa što smo mogli uloviti iz pažljivo selektiranih videa na youtubeu.

Čak i da obojica ispadnu samo prosječni nogometaši to neće biti loši transferi jer je uprava pokazala da zna detektirati probleme koje treba sanirati, a promašiti kupovinu može svatko, događa se Realu i Unitedu pa zašto se onda ne bi smjelo dogoditi i Hajduku. Baš kao što je igra nekad bitnija od rezultata, tako je u ovoj situaciji već sama činjenica da je uprava reagirala kupovinom onoga što Hajduku treba dobar pokazatelj da Branco i društvo, iako osporavani, ipak znaju što rade. 

Naravno, tu je i Mijo Caktaš koji se vratio u Hajduk nakon što je raskinuo ugovor s Rubinom iz Kazana. Koliko možemo čuti, Caktaš nije u formi života što se fizičke spreme tiče, ali mislim da je neupitno kako će on sigurno biti pojačanje za Hajduk. Možda i najbitnije pojačanje za Hajduk mogao bi biti povratak ozlijeđenog Futacsa, kada do njega dođe. Svi koji su gledali Hajduk sa i bez Futacsa vide razliku i zbilja nije potrebno potencirati koliko je on bitan za njihovu igru. 

Međutim, Hajduk je u ovom prijelaznom roku napravio i jednu veliku grešku. Naime, Hajduk je navodno odbio Širokom Brijegu platiti 800 tisuća ili milijun eura koliko su iz Širokog tražili kako bi Luka Menalo prešao u redove Hajduka. U međuvremenu je u priču ušetao Dinamo i samo je pitanje dana kada će se obaviti kako je Menalo Dinamov igrač koji će nakon završetka sezone preseliti u Zagreb. Ukoliko je tvrdnja domaćih medija da je Hajduk odbio platiti odštetu za Luku Menala točna, radi se o prilično lošoj procjeni Hajdukove uprave jer je riječ o nogometašu koji bi za sezonu dvije vrlo lako mogao odraditi višemilijunski transfer. 



Glavni problem oko tog transfera koji se nije dogodio nije u tome da je taj Menalo nogometaš koji je zbog svojih igračkih sposobnosti prijeko potreban Hajduku, već u tome da je riječ o igraču čije ime se već sada nalazi u bilježnici svakog bitnijeg europskog skauta. Nakon Vlašićevog transfera Hajduku treba jedan Menalo! I Menalu treba jedan Hajduk koji ipak ima osjetno slabiji igrački kadar od Dinama pa bi se mladi Luka pokoji puta ugurao i u prvi sastav dok će o nečem takvom u Dinamu vjerojatno moći samo sanjati s Lokomotivine klupe. Nitko ne može znati hoće li Menalo ispuniti svoj potencijal, ali 800 tisuća eura za takvog mladića, dok u isto vrijeme na platnoj listi imaš preplaćenog Huga Almeidu zbilja nije puno novca i vrijedno je rizika kojeg donosi jedan takav mladi nogometaš. 

Najbolji dokaz isplativosti takvih mladića je Dinamov Ante Ćorić koji već dugo zapravo nije Dinamov i samo je pitanje prijelaznog roka u kojem će napustiti Zagreb, a Doyen Sports kasirati višemilijunski iznos jer baš kao što bi se Hajduku isplatilo riskirati s 800 tisuća za mladića koji obećava puno tako se jednoj Romi ili kome već isplati riskirati 8,10 ili više milijuna eura za jednog Antu Ćorića koji je pokazao da zna i može, ali eto, nije baš najlucidnije glave pa se više igra nogometa nego što igra nogomet. Kako bilo da bilo, Menalo je bio Hajdukova prilika da nakon Vlašića dovedu igrača kojem bi mogli pružiti priliku da kroz njihovu prvu momčad ostvari transfer dalje. Jer, ajmo biti realni, Hajduk nema, a možda nikad neće ni imati luksuz da više godina sastavlja ekipu za nešto više i jedini biznis model u kojem oni mogu funkcionirati je upravo taj da budu stepping stone za mlade i potentne nogometaše poput Vlašića i Menala. Što prije na Poljudu takvo stanje prihvate kao realnost od koje ne mogu pobjeći, to bolje. Jer Menalo, iako još uvijek nedokazan u ozbiljnoj ligi, nije prvi koji je bio takav kad je pobjegao Hajdukovoj struci. 

Ne, Hajduk i dalje nema ekipu kojom može konkurirati Dinamu. Vjerojatno ju i neće imati u skorije vrijeme jer Dinamo osim nepresušnog bazena talenta na svojoj strani ima ozbiljnu financijsku nadmoć i reputaciju kluba iz kojeg "se može prodati". Usprkos tome, dovođenjem Kopića, saniranjem dugovanja i inteligentno odrađenim prijelaznim rokom Hajduk je pokazao da zna i može. Dinamo je nedodirljiv na vrhu, ali Rijeka i Osijek moraju početi ozbiljno razmišljati o Hajduku jer Hajduk, barem po onome što smo dosad imali prilike vidjeti, ne izgleda kao ekipa koja se tako brzo misli maknuti s drugog mjesta. U Splitu su se stvari počele raditi po pravilima struke, novca napokon ima dovoljno da se vodi ravnopravna borba s Rijekom i, ako se ne padne u neku suludu euforiju koja će sve osim Hajdukove borbe za naslov označiti neuspjehom, postoji šansa da se u preostalom dijelu ove i sljedećoj sezoni udare temelji za jednu lipu štoriju. 






Ako se glave ne užare Hajduk bi mogao udariti temelje za jednu lipu štoriju!
Od svih gradova u Hrvatskoj sportski djelatnik je uvjerljivo najteže biti u Splitu. Posebna atmosfera i mentalitet Dioklecijanova grada čine isti najboljim i najgorim mjestom za sportsko djelovanje u Hrvatskoj. To posebno vrijedi za one koji žele djelovati u nogometu. U Splitu ima ljudi svih vjeroispovijesti, ali religija je jedna - Hajduk. Splitske okolnosti su one u kojima opstaju samo oni najjači, a Branco i njegova družina izgledaju kao ljudi koji znaju opstati u takvoj sredini. Domaći mediji prepuni su hvale za petardu koju je Hajduk zabio na gostovanju kod Cibalije u Vinkovcima, ali nitko ne spominje one puno važnije ...
Ako se glave ne užare Hajduk bi mogao udariti temelje za jednu lipu štoriju!
Od svih gradova u Hrvatskoj sportski djelatnik je uvjerljivo najteže ...

Respekt: Wenger, Laganes, Gavran, draxy, kav97,

Slažem se: Essien1950,

jer ako nije u pitanju vanserijski talent, a moje je mišljenje da nije, jednake su šanse za neuspjeh. Samo što je neuspjeh s igračima iz vlastite akademije puno jeftiniji. - Gavran, 13.2.18. 14:49, 0 0 0
Mogu se složit, ali ne nisam mislio da je talent razine Roga, ali sigurno je igrač koji bi se za sezonu do dvije mogao prodati za 4-5 milijuna nekom Genku, Anderlechtu ili ekipi tog ranga. Kažem, možda sam ga krivo procijenio, vrijeme će reći. - Jerlekan, 13.2.18. 14:55, 0 0 0
Sve u svemu. Moram pohvaliti analizu jer poanta i je da pokrene ovoliko diskusije :) Meni je problem sa Menalom što mu fali motoričke moći, fizikalija i atleticizam što zahtjeva današnji nogomet. - Essien1950, 13.2.18. 14:59, 0 0 0
Šut, dolazak iz drugog plana, dribling su iznaprosječni za naše uvjete ali recimo fali mu fizičke moći koju posjeduju Bašić, Hamza, cijela riječka vezna linija, Olmo, Gojak, Moro... da ne nabrajam dalje - Essien1950, 13.2.18. 15:02, 0 0 0
Taj dio bi trebao izbrusiti u nekoj boljoj ligi, jer kad imaš ove dobre stvari koje si naveo na razini na kojoj ih on ima onda je jako teško izbrusiti ostale jer automatski si manje u duelu, općenito ti manje treba da budeš bolji od ostalih. - Jerlekan, 13.2.18. 15:08, 0 0 0
02/2018
Tribina hipoteza

Kada je prije 40 godina Sacchi odlučio objesiti cipele o klin i ozbiljno krenuti u trenerski posao nije se mogao ni nadati da će temelji njegove filozofije živjeti i danas. Ne samo da žive, već na tim temeljima Napoli igra najljepši nogomet u Serie A i s bodom prednosti pred Juventusom drži vrh tablice. 

Sacchijeve ideje su bile radikalne za to vrijeme. Vjerovao je da je moguće igrati presing u 4-4-2 formaciji, da je moguće u svim fazama igre zadržati bazičnu formaciju i da je uz pomoć bekova moguće nadbrojati svaku ekipu i preuzeti kontrolu na terenu. 



- "Kad sam započinjao svoju karijeru sav fokus je bio na defanzivnoj fazi igre. Imali smo sweepera i man-markere. Napadačka faze je svedena na individualnu kvalitetu pojedinca i kreativnost desetke." - Sacchi za Inverting the Pyramid.

Najistaknutije obilježje njegovih ekipa bila je visoko podignuta defanzivna linija i visoki presing. To mu je omogućavalo da događanja na terenu umjeri u srednju trećinu terenu, a da u isto vrijeme, razmak između njegov najisturenijeg i najpovučenijeg napadača nikad ne bude veći od 25 metara. 



- "Imalo smo djelomični presing koji je bio više u svrhu dispozicioniranja protivnika, totalni presing za osvajanje lopte i lažni presing koji je samo tako izgledao, ali nam je zapravo dozvoljavao da uhvatimo zraka i odmorimo se za ono pravo." - podcrtava Sacchi. 

Sve to o čemu je Sacchi govorio Jonathanu Wilsonu dok je ovaj pisao Inverting the Pyramid, danas ima Napoli, samo modificirano vremenu u kojem postoji. Sarrijev Napoli je, bez sumnje, potomak Sacchijeve filozofije. 

Napoli je jedna od malo ekipa u Serie A (uz Juventus možda i jedina) koja može promijeniti tri ili više formacije za vrijeme utakmice bez da im to poremeti ritam, dapače, te promjene formacija je zapravo ono što stvara ritam u njihovoj igri i pretvara ga u prednost. Glavna formacija, ona od koje sve kreće, je ortodoksni 4-3-3 sa ustaljenih 10 igrača uz minimalne rotacije u veznom redu. U obrani se taj 4-3-3 transformira u 4-5-1, a u napadu dosta često u 4-4-2 zbog prebrojavanja protivničkih igrača u sredini. 



*screenshot preuzet s Googlea

Iznad se nalazi screenshot situacije u kojoj se Jorginho spušta po loptu između dva stopera i tom kretnjom navlači igrače Cagliarija bliže svome golu što znači da dva veznjaka Napolija ostaju potpuno nečuvana, a to Napoliju omogućava da jednim preciznim pasom razbije presing i u napad krene s brojčanom prednošću. Dva stopera stoje široko da se ponude kao riješenja za dodavanje, ali i da također privuku igrače Cagliarija prema naprijed. 



Ovdje je vrlo važno spomenuti Jorginha o kojem se ne govori dovoljno, a riječ je o jednom od najboljih dodavača lopte, ne samo u Serie A, već u Europi. Njegov pregled igre i osjećaj za prostor koji mu dozvoljavaju da se nerijetko nađe nečuvan na četrdesetak metara od protivničkog gola čine ga posebnim veznim igrače, čovjekom za čije sus e državljanstvo tukli Italija i Brazil. 

Još jedan vrlo važan detalj njihove igre, ako ne i najvažniji, je ranije spomenuto zadržavanje formacije koje je bilo karakteristično za Sacchijeve ekipe. Napolijevi igrači su kolektiv koji se kreće u cjelini, kretnja svakog igrača praćena je kretnjom drugog igrača, a to im omogućava da u svakom trenutku imaju nekoliko formiranih trokuta (vidjeti graf ispod) koji neodoljivo podsjećaju na Barceloninu tiki-taku, ali ipak poštuju neke druge zakonitosti. 

Zbog navedenih trokuta protivnici Napolija imaju jako težak zadatak kontrirati njihovom presingu, čim protivnici krenu na jedno igrača, drugi ostaje slobodan i ako nema greške u strukturi, a najčešće je nema, dobiva loptu i omogućava ekipi da brojčano nadmoćnija krene u napad. Jako ih je teško pritisnuti jer su sposobni naizgled benignim dodavanjima rasteretiti dio terena na kojem je protivnik izvršio pritisak i na drugom dijelu, iza leđa protivničkih igrača koji idu u presing, stvarati priliku. 

Iznad vidimo situaciju iz sinoćnje utakmice Napolija i Lazija u kojoj je Napoli navukao osam igrača Lazija na jednu stranu i onda s nekoliko kraćih dodavanja rasteretio presing u koji je Lazio došao s čak četvoricom igrača i samim time omogućio pas za beka koji dolazi u overlap sa gotovo 40 metara praznog prostora ispred sebe. Mario Rui je iskoristio situaciju koja mu je stvorena i nakon sprinta zabio treći Napolijev gol. 

Također, Napoli je sinoć (kao i uvijek) sjajno koristio činjenicu da protivnički igrači mogu pokrivati ili loptu ili igrača, nikako oboje. Ovdje vidimo primjer u kojem Allan vraća loptu u sredinu, a Mertens, koji se izvukao prema pozicije veznjaka odmah odigrava na bok i upošljava Callejona. U takvoj situaciji, kada preopterete protivničku stranu svojim igračima, Napoli jednostavno ima previše igrača koje protivnik ne može pokriti i pitanje samo trenutka kada će se dogoditi nešto poput ovakvog pasa koje će Callejona ili bilo kog drugog izbaciti u izglendu priliku za udarac ili centaršut. 

Odlika Napolijevog presinga je i u tome što su sposobni anticipirati protivničke poteze pa puno češće pritišču koridore kroz koje bi moglo ići dodavanje nego igrača s loptom. Jer igrač s loptom koji nema kome dodati tu loptu zapravo nije opasan. 

Na slici iznad se po kretnjama igrača savršeno jasno može zaključiti da svaki ima svoju zadaću i da svaki zna točno kamo ide i što pokriva, a glavni fokus su upravo one rupe kroz koje bi igrač Lazija mogao potražiti izlaz iz ovog visokog presinga s koim ga je susreo Napoli. 

Osim presinga na zonu i presinga na igrača Napoli gotovo u svakom trenutku kad je to moguće prakticira i presing na zadnju liniju protivnika, a najčešće to rade kao na slici iznad, s dva napadača od kojih jedan ide na igrača s loptom, a drugi prema njegovoj najbližoj i najizglednijoj opciji za pas pod pritiskom kako bi isto smanjio vrijeme koje ima za reakciju i potencijalno ga natjerao na pogrešno dodavanje ili mu, u idealnom slučaju, oduzeo loptu. 

Cijela svrha njihovog presinga, koji jako podsjeća na Liverpoolov, ali s puno manje agresivnosti i s puno više strukture, je oduzimanje lopte kako bi se ond au napad krenulo sa već nekoliko puta spomenutom, brojčanom prednošću ili da se barem protivničke braniče uhvati van njihovih pozicija pa da se pokuša jednom loptom kroz obranu pronaći nekog iz napadačkog trozuba.

Spomenuta situacija vidljiva je na slici iznad, četiri igrača okupila su se oko veznjaka Napolija kako bi mu oduzeli loptu, ali je njemu ipak ostalo dovoljno prostora da dodavanjem pronađe Insignea koji je nakon sjajnog primanja za svega nekoliko centimetara promašio vrata Lazija. Obrana Lazija ovdje ne stoji kako bi trebala, jedan igrač je ostao preduboko i omogućio Insigneu da utrči bez straha od zaleđa, a vezni igrač koji je trebao doći u pomoć kasni i uopće ne sudjeluje u obrani ovog napada. 

Najvažnija figura Napolijeva napada je Dries Mertens kojeg su zapravo slučajno otkrili u 28 godini života. Njegov posao je da igra moderniju i kompletniju verziju onoga što smo, dok se taj naziv nije počeo paušalno koristiti za sve napadače koji sudjeluju u igri, zvali lažnom devetkom. Spušta se u vezni red i stvara višak, a samim te stvara prostor za svoje suigrače. Naravno, njegov doprinos jasno se očituje i u golovima, ove sezone ih je već zabio 19, uz 12 asistencija. 

Dok je Mertens zapravo napadač koji kreira i svojevrsna nadogradnja na Sacchijeve temelje, a Jorginho profinjeni regista koji uz sebe ima vjernog Allana koji sjajno ispunjava sve zadaće tipičnog box to box veznjaka, jednu od najvažnijih uloga u igri Napolija ima Marek Hamšik. Hamšik je ono što mnogi vole zvati "agresivnim ofanzivnim veznim", ali nerijetko i polušpica zbog očitog razloga, Napoli ne igra s klasičnim napadačem. To je još jedna sličnost s ranije spomenutim Liverpoolom u kojem Firmino igra centralnog napadača, ali je također i izrazito bitan za samu izgradnju napada. Kada se svemu nabrojenom dodaju bokovi koji idu u overlap kad god je to moguće i tako prebrojavaju protivnika, ubojita krila u vidu Insignea i Callejona čije su sposobnosti maksimalno optimizirane u ovom sustavu i Pepe Reina, čovjek od kojeg nerijetko kreću Napolijevi napadi, dobiva se jedna kohezivna cjelina koja može bez straha istrčati na megdan bilo kojem protivniku i igrati svoj nogomet. 

Sva je prilika da će Napoli u sezonama koje dolaze doživjeti pad, što zbog toga što sada već imaju nekoliko vremešnih igrača koje će teško zamijeniti bez da naruše koheziju momčadi koja je presudna za stil igre koji igraju, što zbog činjenice da su i dalje financijski tek četvrti ili peti klub Italije pa je samo pitanjae vremena kada će se naći neka zvijezda koja neće biti strpljiva i puna ljubavi prema Napulju kao Hamšik ili Insigne već će otići u klub koji ih može platiti. Usprkos tome, moramo uživati u Napoliju dok možemo jer jedno je sigurno, njihove utakmice su uvijek u najmanju ruku atraktivne i zabavne. 

A ne vjerujem da bi bilo što osim ekipe koje generira atraktivan i zabavan nogomet bilo dostojno nositi naziv potomka Sacchijeve filozofije. 



Sarrijev Napoli je potomak Sacchijeve filozofije!
Kada je prije 40 godina Sacchi odlučio objesiti cipele o klin i ozbiljno krenuti u trenerski posao nije se mogao ni nadati da će temelji njegove filozofije živjeti i danas. Ne samo da žive, već na tim temeljima Napoli igra najljepši nogomet u Serie A i s bodom prednosti pred Juventusom drži vrh tablice. Sacchijeve ideje su bile radikalne za to vrijeme. Vjerovao je da je moguće igrati presing u 4-4-2 formaciji, da je moguće u svim fazama igre zadržati bazičnu formaciju i da je uz pomoć bekova moguće nadbrojati svaku ekipu i preuzeti kontrolu na terenu. - "Kad sam ...
Sarrijev Napoli je potomak Sacchijeve filozofije!
Kada je prije 40 godina Sacchi odlučio objesiti cipele o ...

Respekt: Dado_M, baiso, HAJDUK2012, Lepakis, Jezda,

Slažem se: Jezda,

Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.