Losovius

God does play dice. So do I...
Reputacija
10
Bodova
210
Analiza
415
Ocjena
3382
Anketa
3070
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

05/2018
Zašto su suci postali važniji od igrača? Kako to promijeniti?

Poslije utakmice protiv Liverpoola, Romin je sportski direktor Monchi izjavio: 'Da je ove sezone postojao VAR u Ligi prvaka, u finalu bi igrali Roma i Bayern.'

Koliko god ta izjava bila neprecizna – što zbog činjenice da bi Man City imao dobre prilike proći Liverpool, što zbog toga da Roma vjerojatno niti s VAR-om ne bi prošla – u njoj postoji dublja te zapravo nimalo skrivena poruka. Suci su bili ti koji su skrojili samo finale, a UEFA je odustala implementirati sustav kojim se to moglo spriječiti.

I upravo je to teza vrijedna testiranja - zašto bi UEFA to napravila?

Je li doista zato da bi preko sudaca krojila tko hoće, a tko neće igrati u finalu, ili postoji i možda drugačije, barem jednako smisleno, objašnjenje?

Zašto VAR?

Argument u korist VAR-a prilično je jednostavan i teško oboriv. Svodi se u osnovi na dvije inačice istog argumentacijskog lanca; prvo, nogomet je, pogotovo onaj vrhunski, postao prebrz kako bi tri suca (plus ona dva nepotrebna iza gola) mogla običnim ljudskim vidom i drugim kognitivnim sposobnostima donositi u prihvatljivom postotku ispravne odluke.

Drugi, možda i važniji, tehnologija je napredovala do te mjere da su sami gledatelji opremljeni VAR-om, tj. svatko tko gleda utakmicu modernog nogometa ima priliku pogledati bilo koju situaciju iz gotovo bezbroj kuteva. Time su sami gledatelji često opremljeniji donositi ispravnije odluke od sudaca. Njihovo nezadovoljstvo utoliko je veće jer sami 'vide bolje'. Time se značajno prije svega utječe na percepciju veličine i značaja sudačkih pogrešaka.

Imajući to sve na umu, ostali sportovi su reagirali i gotovo svi redom uveli neki varijantu VAR-a, iako se implementacija te frekvencija pregleda značajno razlikuje.

Najlakše je bilo onima, poput tenisa ili odbojke, gdje se pregledava samo geometrija jer zbog nedostatka kontakta među igračima nema nikakve procjene intenziteta kontakta. Što se frekvencije tiče, tehnologija se vjerojatno najintenzivnije koristi u ragbiju (koji je globalno nevjerojatno velik sport, što se kod nas podcjenjuje) iako i tamo svako malo na račun toga postoje ogromne kritike (https://www.independent.co.uk/sport/rugby/rugby-union/international/are-referees-ruining-the-six-nations-england-wales-scotland-rugby-a6904401.html).

Nogomet je, nekako, ostao sam. Pod pritiskom svega rečenog, i u nogometu se počinje koristiti tehnologija koja pomaže sucima. Ali dosta je problema svejedno ostalo...

Niti VAR ne dolazi bez problema

Nogomet je, barem po jednoj stvari bitnoj za VAR, specifičan sport. U nedostatku bolje riječi, tekuć je (fluid bi ovdje bila bolja riječ). Ne postoji toliko golova/poena, teško je razlomiti akcije jedne od drugih i često – pogotovo ako je utakmica dobra – nema puno prekida. Sve to zapravo čini veliki problem kod implementiranja tehnološke pomoći.

Prvo od svega je vrijeme. Kako pokazuje grafika (https://www.reddit.com/r/dataisbeautiful/comments/32q4fk/length_of_game_vs_actual_gameplayfixed_oc/) u nogometu je najpovoljniji omjer aktivne i pasivne igre u odnosu na sve druge popularne sportove (isto vrijedi kad uključimo i ragbi), čime se izgradila potpuno drugačija kultura gledanja tog sporta.

Međutim, još važnija stvar je isprepletenost i ovisnost akcija. Za razliku od košarke, američkog footballa, tenisa, odbojke ili skoro pa bilo kojeg sporta, gotovo je svaka nogometna akcija splet niza uzroka od prije kojima je teško odrediti korijen. Primjerice, sasvim je moguće da se prethodno pogrešno dosudi ubacivanje sa strane te nakon akcije kakvih pola minute kasnije padne gol. Treba li se tada pregledavati ta odluka? Kada da, kada ne? Kako onda odrediti koje su to odluke koje su od 'ključnog' značaja za utakmicu.

U nogometu, za razliku od bilo kojeg drugog sporta, najteže je razdvojiti bitno od nebitnog te razlomiti situacije tako da se jasno može reći – eto, ova akcija počinje sada.

Nedostatak laboratorija

Svaka promjena zahtjeva test. Kompleksne promjene zahtjevaju ne samo niz testova, nego i tijekom tih testova prihvaćanje nekih, a odbacivanje drugih hipoteza. Uvođenje VAR-a u nogomet jedna je od takvih tipova promjena. Ne slučajno, zato je većina liga sustav prvo uvela u kup natjecanja, kako bi testirali specifične situacije. Zato je i FIFA, prije nego li se odvažila VAR uvesti na Svjetsko prvenstvo, prvo testirala sustav na natjecanjima nižih starosnih kategorija te na Kupu konfederacija.

Nije samo do testiranja ispravnosti sustava, nego možda i važnije - prilagođavanja publike. Potrebno je da oni koji gledaju nogomet, a posebno oni koji dolaze na stadionem, internaliziraju novouvedeni sustav i shvate ga kao integrirani dio igre. A to zahtjeva dosta vremena.

Nimalo slučajno, sljedeće sezone jedina od liga petice koja neće imati VAR bit će britanska Premier liga. Već ove sezone VAR su koristili Bundesliga, Ligue 1 i Serie A, a dogodine će se uvesti i u La Ligi. Znakovito je da su taj prijedlog dvotrećinskom većinom odbili sami vlasnici klubova Premier lige, dakle oni kojima bi prvima trebalo biti stalo do toga da se najveći nogometni proizvod na svijetu (a Premier liga, uz Ligu prvaka, to doista jest) percipira kao mjesto gdje suci potencijalno nisu oni koji bi mogli odrediti prvaka. Na skupu vlasnika Premier lige, sigurno nema govora o tome da žele protežirati neke, a gurnuti prema dnu druge klubove (kako se Uefi često spočitava).

Međutim, poučeni određenim problemima koje se vidjelo tijekom nekih utakmica FA kupa (https://www.theguardian.com/football/2018/apr/13/premier-league-video-assistant-referees-var-vote-against), vlasnici su odlučili kako se nisu još dovoljno testirale sve mogućnosti primjene te kako je cijeli posao i dalje zapravo eksperiment. A Premier liga, očito, nikako ne smije postati laboratorij.

Što se samih rezultata tiče, najdalje su došli Talijani. Pad branda Serie A njima omogućava da manje strogo gledaju na svoju ligu. Testiranjem VAR-a, te i ponekim promjenama koje su uvodili u implementaciji tijekom same sezone, vidjeli su sve pozitivne strane istog (https://www.gazzetta.it/Calcio/Serie-A/23-04-2018/var-cartellini-simulazioni-club-serie-a-lezione-rizzoli-260774711797.shtml), a najviše se ističe značajan pad simuliranja te protestiranja na odluke. Međutim, i u Serie A dva podatka upadaju u oči: prvi, VAR nije uklonio mogućnost pogrešne procjene (samo ju je značajno smanjio); te drugi, vrijeme potrebno da se odluka donese značajno je palo u drugom dijelu sezone. Sada vrijeme pregleda minimalno utječe na potrebe nogometa kao tekuće igre.  

Je li onda UEFA kriva?

Zanemarimo li teorije zavjere, Uefi se dogodio gotovo pa najgori mogući scenarij; percepcija da su finale Lige prvaka iskrojili suci. Taj se scenarij, pravoremenim uvođenjem VAR-a (barem u nekom obliku), mogao spriječiti. Nelogično je onda da nije, tj. nelogično je na prvu loptu.

Jer odgovor su već dali zapravo vlasnici klubova Premier lige. Pitanje je samo veličine branda, a Liga prvaka je (uz Premier ligu) najveći nogometni svjetski brand. Brand koji se nikako ne smije pretvoriti u laboratorij. Jer, kako su pokazala istraživanja iz Serie A, VAR je i dalje zapravo u testnoj fazi. I dalje nije baš sasvim jasno koje se situacije, kada i kako pregledavaju. Napravljeni su veliki koraci prema naprijed, ali stvar je sve samo ne fiksna. Što je još važnije, sama publika ga još nije u potpunosti prihvatila.

Jer postoji jedan gori scenarij za Ligu prvaka od ovog koji se dogodio. Bio bi to scenarij u kojem je VAR zakazao, tj. u kojem se temeljem njega donijela neka odluka – poput 11-erca na utakmici Engleska-Italija – koja bi i dalje bila dvojbena. Jer ljudski mozak je takav da je spreman jako puno toga oprostiti metodama koje su nam poznate, a jako malo toga nečem novom. Tada bi se izgubilo još i više povjerenja u samo natjecanje.

I baš zato, da ne bi zbog prevelikih pauza ljudi prebacivali program, da se ne bi dogodio zapravo još veći problem povjerenja i percepcije pravednosti, UEFA je ostala jako konzervativna.

Jer VAR, koliko god neizbježan u budućnosti bio, je i dalje u fazi eksperimenta. Doći će i u Ligu prvaka, ali tek onda kad ga svi prihvate i razumiju. Sve u svemu, za koju godinu...

Zašto nema VAR-a u Ligi prvaka...
Poslije utakmice protiv Liverpoola, Romin je sportski direktor Monchi izjavio: 'Da je ove sezone postojao VAR u Ligi prvaka, u finalu bi igrali Roma i Bayern.' Koliko god ta izjava bila neprecizna – što zbog činjenice da bi Man City imao dobre prilike proći Liverpool, što zbog toga da Roma vjerojatno niti s VAR-om ne bi prošla – u njoj postoji dublja te zapravo nimalo skrivena poruka. Suci su bili ti koji su skrojili samo finale, a UEFA je odustala implementirati sustav kojim se to moglo spriječiti. I upravo je to teza vrijedna testiranja - zašto bi UEFA to napravila? ...
Zašto nema VAR-a u Ligi prvaka...
Poslije utakmice protiv Liverpoola, Romin je sportski direktor Monchi izjavio: ...
Koliko misliš da na to utječe i globalnost nogometa? Recimo, u tehničkom pogledu, koliko je isti nogomet koji se igra u npr. Serie A s VAR-om i u npr. poljskoj ligi bez istoga? Kako uvesti VAR u HNL, Latviju, Rumunjsku, ali i niže lige Švedske i... - Alumnus, 7.5.18. 18:57, 0 0 0
..sličnih liga bogatih država, ali gdje se baš i ne ulaže toliko u nogomet? Kako da se danas sutra neki slovenski ili mađarski sudac vine na UEFA-ine liste, ako nije prošao ligu s VAR-om i nema "osjećaj" za takvu igru? Što s globalnom razinom? Azijom - Alumnus, 7.5.18. 18:59, 0 0 0
...Afrikom, Južnom Amerikom? Sve su to glasačka tijela i bitni dijelovi mašinerije upravljanja sustavom, a koji jednostavno nisu sposobni pratiti takav vid napretka igre. Pri tom osobno ne mislim da bi valjalo zadržati status quo, nego me zanima... - Alumnus, 7.5.18. 19:00, 0 0 0
...ima li po tebi ulogu u konzervativnom pristupu (ili eto, nekoj vrsti opiranja) i ta svijest da se VAR ne može odmah uvesti svugdje na jednak način? - Alumnus, 7.5.18. 19:01, 0 0 0
Pa to bi imalo smisla na razini FIFA-e. Jer sigurno je veći problem za SP, nego za Ligu prvaka, koja je sama po sebi elita i želi da se percipira kao odvojena od 'siromašnog' nogometa - Losovius, 8.5.18. 13:20, 0 0 0
04/2018
Virgil van Dijk: vrijedan 80 milijuna?

Već su epovi spjevani na temu kako je Liverpool najbolja momčad Premier lige ako se gledaju samo utakmice između top šest momčadi, ali i da mogu najlakše ispustiti bodove protiv ekipa sa samog dna. Iako to ove sezone nije istina, jer City je daleko najuspješnija momčad protiv top 6, a United je drugi, klub ima probleme za koje se držalo da su uzroci takvog stanja; prvi se problem odnosio na njihov manjak koncentracije i konstantnosti unutar jedne utakmice, a drugi se odnosi na plitak kadar, zbog kojeg se, više nego kod ostalih, osjeti izostanak njihovih najboljih igrača.

I dok će ovaj drugi problem barem još neko vrijeme, a možda i vječno (ovisno o tome kako će financijski stajati), ostati na snazi, čini se kako je prvi problem riješen. Liverpool više ne prosipa bodova kada treba čuvati prednost rezultata, a također više svojim pogreškama ne poklanjaju bodove protivnika. Ta njihova novostečena sigurnost ima doduše svoje ime i prezime. Ono je: Virgil van Dijk.

Čovjek je riješio tako (iako na malom uzorku) neke od ključnih problema kluba, pa ga se s pravom može zvati missing linkom Kloppovog sustava, igračem koji omogućava puno bolje funkcioniranje istog.

Missing link

Kloppov sustav, kao i svaki drugi, ima svoje zakonitosti. To nije tek manijakalna jurnjava po terenu za suparnicima sa svetim ciljem osvajanja lopte, po mogućnosti na protivničkoj polovici. Ne, to je tek posljedica onoga kako ekipa treba izgledati. Sustav počiva na ciljanom zatvaranju protivničkih koridora distribucije, ekipnom kretanju i dakako, dobrom postavljanju. Momčadski element mora biti jako izražen, po modelu – svi za jednoga i jedan za sve. Manjak tog sustava, koji se s vremena na vrijeme vidio i u BVB-u, je da zahtjeva velike promjene u ritmu momčadi.

Naime, Kloppove ekipe često moraju imati šestu, a po mogućnosti i sedmu brzinu. Intenzitet mora biti takav da lomi protivnika. Na vjerojatno najveću nesreću po Kloppa, ljudsko tijelo nije kadro biti na takvoj razini intenziteta 90 minuta, štoviše, jedva da može i dvije trećine toga. Zato njemački trener uvijek mora ciljati jedan period igre u kojem će njegov heavy metal nogomet doći do punog izražaja. Potpuno je logično da je to sam početak utakmice ili poluvremena, kada igrači dakako imaju i najviše energije.

To je riskantan plan, a bez pravih kadrovskih sastojaka i pretjerano hazarderski. Jer ako se pogleda prošla sezona Premier lige, Liverpool je – nakon što bi imao vodstvo – ispustio gotovo dvostruko više bodova od svojih konkurenata iz velike šestorke, a ove su sezone bili na istom putu u prvih 20 utakmica. Nisu tu toliko bile problem 'male' utakmice, kako se često misli, koliko činjenica da je svako vodstvo gotovo bilo problem za Kloppovu momčad. Jer kada intenzitet splasne, a umor se uvuče među igrače, koncentracija pada, a šansa za pogrešku daleko je veća. Ukratko, Liverpool je bio momčad koja se nije znala braniti u nešto dubljoj defanzivnoj zoni.

Međutim, nije bilo samo do stila igre. Problem je i veći ako se zna da niti jedan branič Liverpool – neovisno stoper ili bek – nije među top 10 igrača na svojoj poziciji. Generalno gledajući, niti jedan vrlo vjerojatno nije niti top 20. Sve dok nije došao Virgil van Dijk.

Njegovim dolaskom, obrana je dobila stabilnost. Kada stoje bliže vrataru, on je taj koji se brine da ne dođe do gužve u 16-ercu ili skoka protivničke momčadi koji može napraviti probleme njegovoj ekipi. On je taj koji se pobrinuo da Liverpool ne mora igrati duboko na protivničkoj polovici u headhunting modeu kako ne bi primao golove. Ono što je nekoć u BVB-u bio Hummels, branič svjetske klase koji je svojom kvalitetom podizao kvalitetu svih ostalih te sve druge činio sigurnijima, sada je nizozemski stoper.

Kao što otprilike znamo kojim je antropološkim koracima nastao homo sapiens, iako postoji taj famozni missing link, tako i znamo da bi Kloppov sustav morao funkcionirati. A sada i funkcionira, jer je popunjen missing link.

Kako su postali sigurniji?

Liverpool je prošle sezone bio pogreškama sklona, gotovo pacerska momčad. Od svih ekipa Premier lige, samo je West Ham primio više golova direktno iz svojih grešaka, kako i slika pokazuje.

Razlozi su već spomenuti; igra na širokom prostoru koja zahtjeva veliki rizik te čuvanje vodstva u situacija s povećanim umorom načinili su svoje. U posljednje vrijeme, to više nije slučaj. I baš je posljednja utakmica, u kojoj su kod kuće čuvali 3:0 prednost protiv Cityja pokazala zašto. Ako se samo prisjetimo njihove prošle utakmice u Premier ligi, Liverpool je i tada umalo prosuo velikih 4:1 prednosti. Međutim, u Ligi prvaka su zadržali 3:0 i sada su veliki favoriti za plasman u polufinale.

Ne samo da Van Dijk svojom prisutnošću podiže ostale na višu razinu, nego i donosi potrebnu smirenost koja se najbolje vidi u njegovoj zračnoj dominaciji. Ne postoji igrač u Premier ligi, a zapravo niti u Europi koji se sposoban po utakmici dobiti šest zračnih duela, a da pritom prosječno izgubi manje od dva. Jer one pogreške, koje su Liverpool toliko koštale, krajem bi utakmice došle u vlastitom 16-ercu, kada se na vrijeme ne bi očistila neka opasna situacija.

Van Dijk nije glavom napadački opasan kao Sergio Ramos niti će ikad biti. Nema potreban atleticizam kako bi postigao potreban spoj brzine, zaleta i odraza. Međutim, defanzivno gledajući, u situacijama u kojima je puno važnija pozicijska igra glavom, tu mu zapravo nema ravna. Ne samo na Otoku, nego vjerojatno i u cijeloj Europi. Jednostavno ne postoji pozicijski sigurniji branič što se igra glavom tiče, a dodatno mu pomaže i činjenica da je gotovo uvijek vrlo dobro postavljen.

Prva spona

Međutim, zračni duela i obrambena sigurnost nisu jedina stvar. Kloppov sustav zahtjeva brzi prijenos lopte. Kako bi momčad pružala partije po Kloppovom guštu, pogotovo protiv slabijih protivnika, prenošenje lopte na protivničku polovicu ne smije biti problem. A dosad, uz spomenute gužve u 16-ercu, upravo je to bio element igre u kojem su probleme ima Matip, Lovren, a pogotovo Klavan. Niti jedan od njih nije mogao dati potpunu sigurnost u ovom, toliko važnom elementu igre.

No, Van Dijk može. On je igrač koji po utakmici daje 75 dodavanja uz 90 posto uspješnosti, brojke kakve imaju još samo stoperi Cityja. Time lopta brže i sigurnije dolazi do druge faze distribucije, a kao sekundarni benefit moralo bi doći i rasterećenje Hendersona, koji je često morao na sebe preuzimati previše distribucijskog posla preblizu vlastitom vrataru.

Tu ulogu, nekoć u BVB-u, imao je dakako Mats Hummels, koji je bez premca najbolji centralni branič svijeta kada je riječ o prvoj fazi distribucije lopte. Iako nema Hummelsovu gracioznost ili eleganciju pa ne može potegnuti 40 metara s loptom u nogama te dodati neočekivani element tranzicijske igre (doduše, nijedan stoper osim Hummelsa to ne može na toj razini), Van Dijk je i u ovom segmentu igre donio ono što je Liverpoolu bilo najpotrebnije – sigurnost. Taj toliko potrebni osjećaj stabilnosti da u osnovnim stvarima neće doći do pogreške.

Nije slučajno da otkad se Van Dijk uklopio u tu momčad, Liverpool posljednja dva mjeseca nema niti jednu obrambenu pogrešku. Samo su jednom ispustili prednost – protiv Totttenhama – ali ta utakmica je vjerojatno iznimka. Ne samo da sada uspjevaju sačuvati prednost koju su izgradili, nego često i vlastitu mrežu sačuvaju netaknutom, nešto što u prošlosti gotovo nikad nije bio slučaju.

Što dalje?

I dalje nemaju dovoljnu širinu kadra kako bi dobili Everton kada na klupi ostale nekoliko prvotimaca, ali takvu privilegiju u ligi ima zasad samo Man City. I dalje im nedostaje igrač poput Nabyja Keita, koji dolazi tek sljedeće sezone.

Međutim, dolaskom Van Dijka riješen je akutni problem ove momčadi, koji se može opisati u dvije riječi – obrambena stabilnost. Takav Liverpool, koji u prvenstvu ima dovoljnu bodovnu zalihu u odnosu na petoplasiranu momčad, može se posvetiti Ligi prvaka. A tamo će biti jako opasni. Jer kad su na vrhuncu, mogu dobiti bilo koga.

Swingovi u formi će i dalje biti problem za ovu momčad, ali na njihovu sreću Chelsea je ušao u crnu seriju pa su praktički osigurali plasman u Ligu prvaka dogodine. Mogu se potpuno fokusirati na Ligu prvaka i redom čuvati igrače. Na taj način, te u kup sustavu, kako se već vidjelo protiv Cityja, mogu dosta. Da bi to mogli napraviti i na većem uzorku, trebat će prije svega više dubine, tj. više love.           

Van Dijk je riješio ključne probleme, ne i sve
Već su epovi spjevani na temu kako je Liverpool najbolja momčad Premier lige ako se gledaju samo utakmice između top šest momčadi, ali i da mogu najlakše ispustiti bodove protiv ekipa sa samog dna. Iako to ove sezone nije istina, jer City je daleko najuspješnija momčad protiv top 6, a United je drugi, klub ima probleme za koje se držalo da su uzroci takvog stanja; prvi se problem odnosio na njihov manjak koncentracije i konstantnosti unutar jedne utakmice, a drugi se odnosi na plitak kadar, zbog kojeg se, više nego kod ostalih, osjeti izostanak njihovih najboljih igrača. I dok će ...
Van Dijk je riješio ključne probleme, ne i sve
Već su epovi spjevani na temu kako je Liverpool najbolja ...

Respekt: Peslolus, BruceWayne,

Slažem se: Peslolus, GNKDZCFC, BruceWayne,

Super tekst. Najviše volim kada u nekom tekstu pročitam nešto sam nisam prije prepoznao, tipa ovo za pad koncentracije koji je uzrokovan naporima presinga. - BruceWayne, 10.4.18. 16:16, 0 0 0
Plus greške, kojih je prošle sezone bilo jako puno, ali isto tako su dolazile velikom većinom baš u tim situacijama. Zanimljivo je da je najviše grešaka imao Tottenham (to je isto do stila igre), ali imali su sreće po pitanju konverzije istih - Losovius, 10.4.18. 16:22, 0 0 0
Svakako, treba dodati i druge limite većine igrača u obrani koji nemaju kapaciteta igrati na ovoj razini ni u tom sustavu - BruceWayne, 10.4.18. 16:30, 0 0 0
01/2018
Kako do sve tri pobjede i polufinala?

Najveći trenutačno problem hrvatske reprezentacije je ozljeda Domagoja Duvnjaka. Oduzmite Francuskoj Karabatića, Danskoj Hansena ili Norveškoj Sagosena i svaka od tih reprezentacija tim je činom već 20-30 posto slabija.

Hrvatska tu nije nikakva iznimka i od toga ne treba bježati...

Ali, kad su stvari već takve kakve jesu, treba gledati i druge faktori koji bi mogli presuditi za uspjeh/neuspjeh Hrvatska. A prvi na repertoaru moraju biti golmani. Razlog je jednostavan - ako već ne možemo optimalno koristiti 5-1 obranu bez Duvanja, onda moramo imati neki 'X-faktor'. A taj faktor u rukometu daju golmani. Obranom protivničkih zicera i izgledanih situacija vrlo se često stvaraju prilike na drugoj strani i radi se swing od dva gola. 

A Hrvatskoj su golmani zasad naslabija karika...

Koliko su točno naši golmani loši? 

Ukratko, hrvatski su golmani, uz one crnogorske (najslabija reprezentacija prvenstva) najlošiji na cijelom natjecanju. Mirko Alilović platio je cijenu izbacivanja iz reprezentacije, ali zasad nije pomogao niti Pešić.

Međutim, kod obrana golmana uključeni su različiti faktori, a prije svega igra obrane. Jer nije isto cijelo vrijeme biti suočen sa sedmercima ili udarcima s crte ili udarcima izvana. Tako da dubinska analiza zahtjeva proučiti vratare u tri specifične situacije - one najteže, one nešto teže te uvjetno rečeno lakše...

Kako Hrvatski golmani brane 'zicere'

Sedmerci, prodori i kontri redom su realizirani na 75-80 posto, pa spadaju među najteže situacije za vratara. Uz činjenicu da postoji oko 5 posto promašaja, vratari su prosječno na nešto manje od 20 posto. 

Iako su i dalje ispod prosjeka, ovdje su hrvastki vratari najuspješniji, ali i dalje za 10-ak posto lošiji od vratara najboljih reprezentacija. Dodatno im u prilog ide činjenica da su dvije obrane ovakvih situacija bile protiv Srbije kada su ovi pucali na prazan gol ali se golman uspio vratiti. 

Dakle, ISPODPROSJEČNO!

Kako hrvatski golmani brane 'teške' situacije

Teške situacije su udarci s krila ili s crte unutar pozicijskih napada. Očekivana konverija je niskih 70 posto, uz podjednako očekivanje promašaja.

Ono što se najbolje vidi iz ovog grafa je kako najbolje reprezentacije pokušavaju izbjegavati ovakve situacije i da su redom prosječne/ispodprosječne. 

Međutim, hrvatski su vratari u ovom segmentu KRIMINALNO LOŠI, iako hrvatska obrana podjednako rijetko daje ovakve prilike protivnicima kao i najuspješnije reprezentacije ovog turnira...

Kako se nose s 'lakšim situacijama'?

Dakako, to su udarci s 9 i preko 9 metara, iako nije uračunato koliko je dobro blok postavljen. Pretpostavka je (iako neprecizna) da će na većem uzorku podjednako biti dobrih i loših blokova...

Kako se i može očekivati, najbolje reprezentacije - Francuska, Danska, Makedonija, Švedska i Slovenija (koja ima jedan bod ali igrom je bolja) - ovdje dominiraju.

Pokušavaju protivnika prisiliti na veći broj ovakvih udaraca, kada vratari mogu najviše doći do izražaja. 

Hrvatski vratari i ovdje su KRIMINALNO LOŠI...

Postoji li alibi?

U dodatnoj interpretaciji, spominje se kako je naša obrana bila vrlo loša protiv Švedske pa su zapravo i udarci preko 9 metara bili skoro pa ziceri zbog loše pozicije bloka. 

To je djelomično istina, ali ne amnestira naše golmane jer:

- onda bi u drugim kategorijama (teške i najteže) bili barem prosječni (kao što su Njemački i Norveški golmani).

- onda bi imali nešto niži postotak obrana, ali ne ovoliko niži.

- u prve dvije utakmice obrana je dobro funkcionirala pa su i dalje bili vrlo ispodprosječni.

Golmani su najslabija karika, ali moraju postati najjača

Bez Duvnjaka, Hrvatska će gotovo sigurno morati mijenjati obranu, vjerojatno u 6-0 ili barem drugačije igrati 5-1.

Na nama je da odlučimo hoćemo li igrati ultra-riskantnu obranu pa se nadati da naši vratari mogu postati elitni u 'teške' i 'najteže' obrane (tako primjerice igraju Norvežani), ili ćemo igrati konzervativnu obranu (6-0 stil) pa se nadati da naši golmani mogu braniti udarce preko 9 metara, pa taman blok i ne bio savršen.

Zasad, nisu pokazali da mogu bilo jedno bilo drugo, a obrana bez Duvnjaka znači da nam vratari moraju postati snaga. Ne 'nulti faktor' (kao Nijemcima ili Norvežanima) nego snaga. A zasad su velika slabost.

Ako se to ne promijeni, šanse da ćemo dobiti Norvešku i Francusku su prilično male...

S ovakvim golmanima nemamo nikakve šanse...
Najveći trenutačno problem hrvatske reprezentacije je ozljeda Domagoja Duvnjaka. Oduzmite Francuskoj Karabatića, Danskoj Hansena ili Norveškoj Sagosena i svaka od tih reprezentacija tim je činom već 20-30 posto slabija. Hrvatska tu nije nikakva iznimka i od toga ne treba bježati... Ali, kad su stvari već takve kakve jesu, treba gledati i druge faktori koji bi mogli presuditi za uspjeh/neuspjeh Hrvatska. A prvi na repertoaru moraju biti golmani. Razlog je jednostavan - ako već ne možemo optimalno koristiti 5-1 obranu bez Duvanja, onda moramo imati neki 'X-faktor'. A taj faktor u rukometu daju golmani. Obranom protivničkih zicera i izgledanih situacija vrlo ...
S ovakvim golmanima nemamo nikakve šanse...
Najveći trenutačno problem hrvatske reprezentacije je ozljeda Domagoja Duvnjaka. Oduzmite ...
I dok se slažem da na njih skoro nikada nismo mogli računati kao na presudnu kariku, od njih se stvaraju dežurni krivci. Obrana im ne pomaže ni najmanje, a i tabor često odradi loš posao izborom i odlukama u utakmici. - Sherpa, 18.1.18. 19:40, 0 0 0
A po pitanju Duvnjaka. On je vrhunski igrač, ali mislim da mnogi zbog priče o njemu ne vide koliko je Cindrić dobar igrač. Zato što im nije poznat iz 'zlatnih dana' - Sherpa, 18.1.18. 19:43, 0 2 0
Fali nam kvalitete na golu, Mirko osim u prve dvije godine nije dobro odigrao, ali mislim da nam je najbolji golman zbog karizme i liderstva koji Stivi i Pešić nemaju. O kakvih 15-20 obrana Šola priča, mi možemo biti sretni ako ijedna utakmica na - Slavkob, 19.1.18. 1:01, 0 0 0
Bude sa 30% obrana. Mate Šunjić je naš najkvalitetniji golman ali HRS ga ne vidi jer igra u Creteilu. - Slavkob, 19.1.18. 1:02, 0 0 0
Duvnjak bi i u napadu donio nešto, ali njegova važnost za nas je da omogućuje primarnu 5-1 obranu. Kad smo ostali bez toga, onda je to mučenje... - Losovius, 19.1.18. 13:07, 0 0 0
01/2018
Što Coutinho donosi Barceloni?

Neymarovo se klupko odmotalo do kraja. Za novac koji je dobila od PSG-aBarcelona je kupila možda i najtalentiranijeg tinejdžera na svijetu te sada i jednog od onih igrača koji instant čine razliku. Za Neymara je plaćeno 222 milijuna eura, a jednako toliko – plus-minus tek koji milijun – u drugom smjeru za Ousmanea Dembelea Philippea Coutinha. Uz razne bonuse dodat će još kakvih 70 milijuna eura, ali to je raspoređeno tako da sigurno neće sve, pa niti većina, biti plaćeno odjednom.

Umjesto Neymara je sada došao drugi Brazilac, gotovo jednako ubojit. Jedina je razlika što ovaj novi neće nikad dovesti u pitanje to tko je glavni niti izazvati Messija na kaubojski obračun u podne. Ali opet, na mnogo razina, i u njegovu dolasku ima dosta simbolike, kao i prije koju godinu kada su dolazili Neymar i Luis Suarez, a lagano odlazili Carles Puyol Xavi. Sada lagano mora odlaziti Andres Iniesta, a u njegove će kopačke ući Coutinho. Neymar je otišao, ali proces se nastavlja.

Jer Barcelona nije dobila samo novog igrača, nego je i nastavila s novim modelom poslovanja u kojem više ne proizvodi svoje zvijezde, nego ih uvozi. I to po paprenim cijenama, kakve za igrače isplaćuje još samo PSG. To više ne čini niti Real Madrid

Treba li Barceloni Coutinho?

Pitanje se čini suvišnim. Jer kojoj to momčadi ne bi trebao pojedinac njegovih kvaliteta, igrač koji bi vjerojatno lakoćom ove sezone postigao 15-ak ili više golova i asistencija?. Kao malo tko u ovom trenutku, Coutinho spaja individualne i momčadske kvalitete, jer malo je koji igrač toliko dobar i kao finišer i kao onaj koji poslužuje ostale oko sebe.

Po svemu se čini kao logičan korak naprijed u odnosu na Iniestu, i ne samo zato jer su legendarnom veznjaku već 33 godine. Iniesta je igrač ‘stare’ Barcelone, on predstavlja sve ono najbolje što je omladinski pogon dao na raspolaganje Pepu Guardioli, sve ono najbolje što smo vidjeli na vrhuncu filozofije zvane tiki-taka. Iniesta je oduvijek bio dijete sistema, u oba smjera – onaj kojeg sistem čini velikim, ali i onaj koji sistem čini velikim. Iznimno inteligentan igrač profinjenih tehničkih sposobnosti, superiorne distribucije lopte te netko tko se savršeno uklapa; savršeni igrač u savršeno vrijeme.

Iniesta bi u svakom sustavu bio vrhunski igrač, ali samo je u spomenutom mogao postati  legendaran, igrač za kojeg će mnogi reći da je jedan od najboljih veznjaka u povijesti nogometne igre. U svim drugim okolnosti, bio bi za stepenicu ili dvije ispod toga.

Coutinho je igrač nove Barçine ere.

Superiornih individualnih vještina, Coutinho je trenutačno u svijetu nogometa možda i najbolji udarač lopte uopće. Daleko bolji nego je Iniesta ikad bio. Nitko mu vjerojatno nije niti blizu što se tiče udaraca s preko 20 metara, pa nije niti čudno da bi gotovo sigurno u toj statističkoj kategoriji dosegao Stevena Gerrarda, samo da je ostao vjeran Liverpoolu. Za razliku od Inieste, on bi vjerojatno mogao doseći svoj vrhunac u svakom sistemu, gotovo pa neovisno od filozofijskih odrednica, baš zato jer je toliko individualno talentiran. Kao i većina superzvijezda koje Barça u posljednje vrijeme dovodi.

Prije je Guardiolina Barcelona iznimka u povijesti nego ova sad.

Kao i Iniesta u mlađim danima, Coutinho može igrati na dvije pozicije; na lijevom krilu te na poziciji ‘osmice’, lijevog ofenzivnog veznog igrača u formaciji 4-3-3. Na potonjoj je poziciji igrao većinu aktualne sezone, kada je Klopp morao napraviti mjesta za Mohameda Salaha i Sadija Manea na mjestima krilnih napadača. Zato bi bez problema trebao popuniti mjesto lijevog veznjaka koje ove sezone igra Iniesta:

Za razliku od Inieste, Coutinho nema niti potrebnu strpljivosti, niti sklonost sitnim dodavanjima niti nevjerojatnu igračku inteligenciju. No, u novom se Barçinu sustavu to niti ne preferira. Jer sada je momčad razdijeljena na jednog koji ima sve ovlasti te se smije odmarati u obrani, nekoliko njih koji moraju činiti prevagu u igri prema naprijed, te ostale koji su vodonoše i obrambeno odgovorni igrači. To više nije sustav koji sve čini boljima nego što jesu, nego organizacija koja omogućava superiornom individualnom talentu da zasja. A Coutinho, baš kao i Dembele, toga ima napretek.

Pitanje identiteta

Pravo je pitanje – mora li Barcelona biti takva? Osjeća li se dio njihovih navijača i simpatizera s pravom izdanima jer to više nije „više od kluba“? Je li ovo doista sve tek kratkoročna optimizacija i gomilanje zvijezda za posljednjih nekoliko Messijevih godina ili su ipak stvari drugačije?

Jedna od prisutnih teza je ona da je Barcelona izdala vlastiti identitet, da se okrenula protiv vlastite filozofije, da je zapostavila La Masiju kao izvor vlastite snage te se okrenula svjetskom tržištu poput svih ostalih klubova. Ukratko, da više nema onoga po čemu je bila posebna. Oni ekstremniji će reći da je klub ostao i bez duše.

Međutim, ako se pogleda kako klupska povijest, ali i ambijent samoga grada i regije, onda se na stvari može gledati i drugačije.

Kroz povijest je Barcelona imala tri iznimno uspješna perioda u kojima je bila bolja od svog najvećeg rivala, Real Madrida, barem što se La Lige tiče. Prvi je, ugrubo i uz rascjep u sredini, bio period od sredine 1940-ih do kraja 1950-ih, drugi su bile 1990-e, a treći je period i dalje aktualan te se može ugrubo svesti na posljednjih desetak godina. Svaki od tih perioda imao je jednog ili dvojicu jakih trenera; u prvoj eri to su bili Ferdinand Daučik i kasnije Helenio Herrera, u drugoj to su bili Johan Cruijff i djelomično Louis van Gaal, a u trećoj većinom Pep Guardiola, ali i Luis Enrique.

Međutim, svaku od tih era, uz iznimku one Guardioline, obilježile su velike svjetske zvijezde koje su u Barcelonu došle kao gotovi igrači. Prvi od svih bio je Laszlo Kubala, koji je doslovce preotet Real Madridu u posljednjem trenutku, a niti Luis Suarez (onaj stariji, Španjolac) ili Evaristo, kao tadašnji nositelji igre, nisu bili proizvodi Barçine nogometne škole.

Cruijff je donio Barçi dio njezina identiteta, ali najveće zvijezde te momčadi bili su Michael Laudrup, Ronaldo Koeman, Hristo Stoičkov te kasnije Romario, koji su svi redom bili vrlo skupi te su došli kao gotovi igrači. Kasnije, u 1990-ima, kao takvi su došli prvoRonaldo, a kasnije RivaldoFigo i Patrick Kluivert. Kakav god da se nogomet igrao, progresivan ili konzervativan, Barça je imala skupe uvezene zvijezde.

Tek u Pepovoj eri, iako su i tada bili kupljeni igrači poput Danija Alvesa, Alexisa Sancheza i Thierryja Henryja, najveće su zvijezde i najprepoznatljivija lica kluba bili su oni proizašli iz La Masije, da bi kasnije, uz Messija, to postali Neymar, Suarez, a uskoro će i Dembele te Coutinho.

Barcelona je točno ono što predstavlja

Kao klub, Barcelona i dalje gaji atraktivan, dopadljiv nogomet koji se temelji na relativno velikom posjedu lopte. U toj kategoriji više nije prva momčad u Europi, ali je kontinuirano u top 5. Štoviše, može se reći da će iznimno dominantni posjed imati ne Barcelona, već ona momčad koju trenira Pep Guardiola. Imala ga je Barça, nakon nje Bayern, a sadaManchester City.

A Pep Guardiola, koliko god briljantan bio, nije Barcelona.

Jer Barcelona je kozmopolitski lučki grad koji je uvijek bio pod utjecajem različitih stilova života i koji je oduvijek volio novac. Baš zato jer ne žele pretjerano dijeliti taj novac, Katalonci planiraju i vlastitu samostalnost. Barcelona nikad nije bila niti željela biti Athletic Bilbao, pomalo ksenofobičan i zatvoren, na svoj mikrokozmos orijentiran klub. Barcelona – kako grad, tako i klub – je oličenje kozmopolitskog duha.

I zato zamjena Iniesta-Coutinho ne bi smjela biti tragična. To nije nikakav prekid tradicije, jer Barcelonina tradicija je dobrim je dijelom obilježena miješanjem kultura, razmjenom znanja i talenta te novcem. Vidi se to po njenim najvećim trenerima i najvećim igračima. U savršenom trenutku joj se dogodila savršena ‘domaća’ generacija kao nekoć Ajaxu ili Liverpoolu, pa čak i Real Madridu (vidi La Quinta del Buitre), ali to definitivno nije niti tradicija, niti glavno obilježje ovog kluba. Prije je ta Barcelona iznimka u povijesti nego ova sad.

I zato, Barcelona je sada točno ono što treba i može biti – odnosno, što je u svojim uspješnim periodima povijesti većinom i bila.

Coutinho je dovršio Barcin Process...
Neymarovo se klupko odmotalo do kraja. Za novac koji je dobila od PSG-a, Barcelona je kupila možda i najtalentiranijeg tinejdžera na svijetu te sada i jednog od onih igrača koji instant čine razliku. Za Neymara je plaćeno 222 milijuna eura, a jednako toliko – plus-minus tek koji milijun – u drugom smjeru za Ousmanea Dembelea i Philippea Coutinha. Uz razne bonuse dodat će još kakvih 70 milijuna eura, ali to je raspoređeno tako da sigurno neće sve, pa niti većina, biti plaćeno odjednom. Umjesto Neymara je sada došao drugi Brazilac, gotovo jednako ubojit. Jedina je razlika što ovaj novi neće ...
Coutinho je dovršio Barcin Process...
Neymarovo se klupko odmotalo do kraja. Za novac koji je ...
Ovo je tek loša kopija psellusove analize od prije pola godine ili više s ubačenim aktualnostima oko Coutinha. Bilo bi bolje da si se više fokusirao isključivo na Coutinha, a manje na ovaj dio o povijesnom identitetu jer smo o tome već čitali... - baiso, 10.1.18. 14:17, 0 0 0
A i naslov je komičan. Riječ 'Process' se upotrebljava za svaku moguću pizdariju u sportu u zadnjih godinu dana, pogotovo u SAD-u. Osim toga, ono što je započeto odlaskom Neymara nije završeno dolaskom Coutinha. Prije bih rekao da je riječ o međufazi - baiso, 10.1.18. 14:23, 0 0 0
Krpanju, ili ajde, krojenju momčadi po mjeri Messija. Ako je početak procesa odlazak Neymara, onda je završetak procesa, pronalazak novog Neymara odnosno onoga koji će biti zvijezda nakon što Messi ne bude alfa i omega te momčadi. - baiso, 10.1.18. 14:29, 0 0 0
Mogu se složit s tobom. Ali malo tko je pročitao tu analizu, a činilo mi se da je fit toliko očito dobar da je cijela stvar više pitanje kulture/filozofije nego procjene fita... - Losovius, 11.1.18. 14:08, 0 0 0
12/2017
Tribina hipoteza

Svojevremeno, nakon što je za City postigao pogodak protiv najljućeg rivala Manchester Uniteda, Mario Balotelli je podigao dres kako bi se vidjela majica na kojoj piše ‘Why always me’. Mladi je Talijan tako aludirao na neuravnotežene kriterije, tj. nedostatak kriterija, kada se evaluira ono što on radi i što svi ostali rade.

I nije jedini koji se ima pravo tako osjećati. Čak i više od njega, tu bi majicu zapravo trebao nositi Mesut Özil.

U posljednjih nekoliko godina, vjerojatno ne postoji igrač u svijetu nogometa kojeg se više voli mrziti - osim ponekih koji to sami namjerno potenciraju - od ovog ofenzivnog veznjaka Arsenala i njemačke reprezentacije. Sam Özil to vrlo dobro zna, što je nekoliko puta i javno rekao tijekom prošle sezone, kada su kritike bile najžešće. Vjerojatno je baš ta usmjerena netrpeljivost i mržnja dobar dio razloga zašto i želi otići iz Arsenala.

Vjerojatno je i pravo vrijeme za proučiti ovaj, sada već, kulturni fenomen, jednako prisutan među navijačima Arsenala i svima ostalima, pošto Mesut Ozil nije produžio ugovor s Topnicima i vrlo bi vjerojatno ove zime mogao preseliti u novi klub. Kao opcije se spominju Manchester United i Barcelona, ali navijači niti jednog niti drugog kluba nisu oduševljeni s takvom opcijom.

Na prvu je to čudno, s obzirom da se radi o igraču koji je ključni igrač jedne od najuspješnijih reprezentacija u povijesti nogometa te čovjeku koji već nekoliko sezona igra ključnu rolu za jedan od najboljih klubova Premier lige. Međutim, upravo o tome je ovdje i riječ - za Mesuta Özila vrijedi drugačija vaga nego za druge igrače.

Fenomen mržnje, tj. netrpeljivosti

Iako bi prijezir ovdje vjerojatno bio bolja riječ, a netrpeljivost idealna, mržnja kao intenzivniji i direktniji osjećaj jednako je prikladan kada se priča o Mesutu Özilu. Nedavno je u sjajnoj američkoj produkciji dokumentarnih filmova ‘30 for 30’ izašao film s naslovom ‘I hate Christian Laettner’, koji proučava baš fenomen mržnje prema sportašu koji s vremenom kao plamen postane dio popularne kulture.

U Americi, Christian Laettner, inače jedini igrač sa Sveučilišta, tada član Dukea, koji je bio dio originalnog Dream Teama u Barceloni 1992., bio je poster-boy za sve ono premu čemu većina stanovništva osjeća prijezir, pa i mržnju. Tri su stvari tada bile ključne, a prije svih, socijalna privilegiranost: Laettner je bio utjelovljenje Dukea - bijelac sa sveučilišta na koje su išli ‘bogati mamini dečki’. Tako se nosio, takvu je imao frizuru, tako je svima djelovao. Iako Laettner to nije bio - a puno je bliže toj priči bio kasnije omiljeni Grant Hill - percepcija je uvijek jača od realnosti.

Iz te prve, dolazi i druga stvar, koja se tiče privilegiranosti na terenu, također utjelovljene u liku i djelu Christiana Laettnera. Osim što imaju love i prestiža, Dukeovci imaju i nepravednu prednost jer ih vole suci. Zbog toga, mnogi i danas smatraju da je Laettner trebao nekoliko puta biti izbačen iz važnih utakmica, što nije bio zbog toga jer suci favoriziraju Duke.

Treće, Laettner je imao auru arogantnog gada. Nekoga tko je bolji od vas, tko je uvijek u finalu  - kao što je Duke tih godina bio - i nekoga tko će vam to nabiti ravno na nos. Nitko ne voli gledati uvijek istu ekipu u finalu, pogotovo onu koja to drugima nabija na nos. A Laettner se tako ponašao na terenu i time izluđivao protivničke navijače pa i cijelu Ameriku.

Što od toga ima Mesut Ozil?

Kako je europska sportska, pogotovo nogometna, kultura ponešto drugačija od američke, ovdje su i druge stvari važne. Nogomet je i dalje primarno sport radničke klase u kojem ‘moraju’ biti prisutne i takve vrijednosti, tj. barem one stvari koje se percpiraju kao vrijednosti radničke klase, iako je i ovdje percepcija daleko teža od realnosti. Element volje uvijek se naglašava (na potpuno sulud način) važnijim od elementa vještine.

Godinama, gledajući, slušajući i čitajući reakcije na igru Mesuta Ozila, cijeli bi zbir netrpeljivosti mogao svesti na tri iskaza: ne trudi se dovoljno, nije mu stalo i nestaje iz važnih utakmica.

Kako bismo dubinski proučili ovaj fenomen, počet ćemo s posljednjoj tvrdnjom: Özil je igrač koji nestaje s terena kada se igraju važne utakmice…

Hejt 1: Özil nestaje kada je najvažnije

Özilova je statistika impresivna. Gledajući od vremena kada je došao u Premier ligu, Mesut je vladar svih brojki koji se odnose na dio posla koji on obavlja na terenu…

Iako dominira svim kategorijama koje bi za njega trebale biti od najveće važnosti, stječe se dojam kako nije na istoj razini kada Arsenal igra protiv protivnika u utakmicama u kojima ‘bodovi dvostruko vrijede’. To su dakle utakmice protiv Uniteda, Cityja, Chelseaja, Liverpoola i Tottenhama. Nerijetko, Arsenal baš tada gubi korak s vrhom te su najlošija momčad u direktnim omjerima s elitom posljednjih nekoliko sezona.

Iako je nešto starija, grafika je i ovdje prilično indikativna. Iako s pet golova i sedam asistencija Ozil drži određenu razinu produkcije, glavni kreator ekipa mora snositi dio krivice što momčad nije jednako efikasna kao protiv malih momčadi. Ili barem se tako misli…

Jer, po analogiji, isto bi moralo vrijediti i za druge velike pozornice. A to je, ipak, vrlo daleko od istine kada pogledamo velika natjecanja na kojima je igrala njemačka reprezentacija. A tada je utakmica toliko malo da je svaka ključna.

Ako pogledamo Euro 2012., Ozil je u dva susreta proglašen igračem susreta, a bio je i najoblji njemački igrač u polufinalnom porazu protiv Italije, kada je i zabio pogodak iz 11-erca. Izabran je i u momčad turnira.

Tijekom SP-a 2014., Ozil je imao najviše dodavanja u posljednjoj trećini protivničke polovice, bio je drugi po stvorenim prilika (samo je Messi bio bolji) te je bio drugi igrač turnira po osvojenim loptama u protivničkoj trećini terena. Dakle, sve upućuje da je bio glavna kreativna snaga, ali i važna defanzivna karika za svjetskog prvaka kroz cijeli turnir, jednako kao i u važnim susretima.

Slične je brojke imao i tijekom posljednjeg Eura u Francuskoj, kada je i postigao pogodak u četvrtfinalnoj utakmici protiv Italije, iako je kasnije zapucao 11-erac.

Njemačka reprezentacija posljednje generacije jedna je od najuspješnijih nogometnih generacija svih vremena, a Joachim Löw je postao izbornik s najviše pobjeda te s najboljim omjerom osvojenih bodova po susreta. Duž svog tog uspjeha, Ozil je bio standardni prvotimac koji bi na terenu gotovo uvijek bio svih 90 minuta, tijekom svih najtežih utakmica.

Kada se sve to uzme u obzir, možda je ipak bliže istini reći kako igrač koji živi od toga da poslužuje sve druge, jednostavno u Premier ligi nema igrače, a niti sustav, na istoj razini kao u njemačkoj reprezentaciji te da zbog toga kontinuirano gube protiv ostalih elitnih klubova.

Hejt 2: Ne trudi se dovoljno

Vjerojatno najbolje uprizorenje ovog prigovora dogodilo se prošle sezone kada je Arsenal igrao protiv Evertona. Kod pogotka koji je Ashley Williams zabio za Everton, Özil je bio ne samo promatrač, nego i igrač koji se uklonio iz situacije, kako je odlično i opisano u ovom članku (http://www.mirror.co.uk/sport/row-zed/7-stages-mesut-ozils-attempt-9454148).

Međutim, znači li to doista da je riječ o igraču s manjkom truda?

Da, Özil nikad nije bio, niti će biti Mr. Bravehart. Nije netko tko će izazvati Ashleyja Williamsa u skoku niti se ići naguravati s 20 kilograma težim braničima. Njegova konstitucija - preko 180 centimetara visine te ispod 70 kilograma težine - mu to jednostavno negira. Nema nisko težište, nije niti mišićav niti žilav niti zbit.

Međutim, to nije niti element truda po kojem bi se Ozila trebalo evaluirati. Jer ako je Arsenal došao do toga da on mora braniti skok protiv Williamsa, onda su u puno većim problemima od defanzivnog učinka njihovog ofenzivnog veznog.

Kao što grafika i pokazuje, Özil je predvodio sve igrače Premier lige što se broja šprinteva tiče. Teško da se takvog igrača može nazvati nekim tko se ne trudi dovoljno, jer dobar dio zapravo najtežeg ofenzivnog elementa dolazi i u zadnjoj trećini utakmice, kada se već itekako osjeća umor i potencijalna bezvoljnost.

Obrambeno gledajući, Ozil je daleko od elitnog igrača, ali i po eye testu i po statistici daleko je bolji od mnogih drugih kojima se to nikada ne zamjera i koji se također odmaraju u fazi obrane. Messi je ekstreman primjer, ali primjerice David Silva ili Henrik Mhitarjan, koji igraju za City i United, su vrlo usporedivi igrači. Samo što se njima tako nešto ne spočitava.

Hejt 3: Nije mu stalo

Vjerojatno majka svakog hejta prema protagonistu ovoga teksta, koja je samo logičan korak na prethodni prigovor, povezana je s onim da Mesut jednostavno ima ‘lice koje živcira ljude’. Oko toga si Ozil i ne može puno pomoći jer se odnosi na njegov izgled i tip osobnosti. On jednostavno nije igrač koji će ekspresijom lica, pokreta ili sugestijima odavati dojam nekoga tko je potpuno ‘unutra’, tko je spreman ići na sve ili ništa u svakom duelu.

On djeluje kao ‘riba na suhom’ s pomalo telećim pogledom. Kao netko tko se na terenu našao slučajno. Ali zapravo, tko je bilo tko da procjenjuje što se događa unutar nečijeg unutarnjeg života? Imamo li doista pravo suditi na temelju nečijeg pogleda ili tipa osobnosti? Ne treba ulaziti puno dublje u analizu ovog tipa prigovora da bi se znalo da je riječ o tek vrlo otvorenim predrasudama, a moguće i rasizmu. Većina jednostavno ne može podnijeti što Özil nema pogled razjarenog bika.

Jer, kako i grafika pokazuje, Arsenalu je sigurno bolje kada je Özil na terenu, nego onda kada ga nema. Igra djeluje smislenije, povezanije, a uvijek imate i čovjeka koji je jedan od najboljih na svijetu u kombinatorici, čitanju prostora i centaršutevima. To je rijedak spoj vještina koje ima baš Mesut Ozil.

Kako je relativno visok igrač s 183 centimetara koji nema niti 70 kilograma, logično je da se vidi određeni stupanj tjelesne fragilnosti. Ali baš zbog toga, Özil ima nevjerojatnu lakoću kretanja, deceptivnu brzinu te mogućnost ponavljanja šprintova kao malo tko u današnjem nogometu. Ne treba mu onda uzimati za zlo kada na drugoj strani medalje nije agresivan i odlučan u duelu. Kada bi bio, ozljedama vjerojatno ne bi bilo kraja.

Zbog svega toga, zaključak mora biti da Özil igra racionalno, da je igrač koji se oslanja na vještinu uz usmjereni voljni element, kojeg sukladno svojim snagama stavlja potpuno u funkciju svoje momčadi. Zato ga i Joachim Löw toliko voli, jer takva je i njemačka reprezntacija. Iznimno racionalna i dobro balansirana jedinica, gdje su usustavljeni različiti talenti.

Neovisno od toga kako netko izgleda na prvi pogled i koliko se čini da je nekome stalo…

Zaključno, kao netko tko iznimno simpatizira njemačku reprezentaciju mogu reći ovo: da me netko pita za koga nikako ne bih želio da izostane sa SP-a, moj prvi odgovor bio bi Mats Hummels. Drugi bi odgovor bio Toni Kroos. A treći bi odgovor bio Mesut Özil.

Koliko god se buljooko doimao i koliko god nikad neće biti igrač koji grize travu. Jer to nije niti potrebno. Samo neka bude to što jest. Iznimno racionalan igrač zna koristiti svoje elitne vještine i igra za momčad. I bit će dovoljno…

Otkud mržnja prema Mesutu Ozilu?!
Svojevremeno, nakon što je za City postigao pogodak protiv najljućeg rivala Manchester Uniteda, Mario Balotelli je podigao dres kako bi se vidjela majica na kojoj piše ‘Why always me’. Mladi je Talijan tako aludirao na neuravnotežene kriterije, tj. nedostatak kriterija, kada se evaluira ono što on radi i što svi ostali rade. I nije jedini koji se ima pravo tako osjećati. Čak i više od njega, tu bi majicu zapravo trebao nositi Mesut Özil. U posljednjih nekoliko godina, vjerojatno ne postoji igrač u svijetu nogometa kojeg se više voli mrziti - osim ponekih koji to sami namjerno potenciraju - od ...
Otkud mržnja prema Mesutu Ozilu?!
Svojevremeno, nakon što je za City postigao pogodak protiv najljućeg ...
Percepcija momčadi. Arsenal je od 97/98 do 04/05 sezona bio prva ili druga momčad lige. Nakon toga je treća ili četvrta, uz jedno drugo i jedno peto. Momčad je pala, no ne i u očima fanova, mislim da je on dežurni krivac pošto nije čudotvorac - Sherpa, 12.12.17. 12:35, 0 1 0
Ova 3 razloga hejta mislim da su prisutna iskljucivo kod navijaca Arsenala. Ozila se u ostatku nog.europe hejta jer ne igra na poziciji "spojke"koja mu jedina odgovara a Wenger je takticko smece od trenera koje to ne uocava i jer je Ozil - Lwave, 21.12.17. 4:13, 0 0 0
jednostavo ruzan i lici na Goluma iz LOTR. Nezalaganje je vise subjektivna kategorija kad ti je trener Wenger(takticki najlosiji trener velikog kluba u ligama petica u kontinuitetu mozda i zadnjih 15 godina). - Lwave, 21.12.17. 4:15, 0 0 0
11/2017
KDB: najbolji MC današnjice?

Jedna od gorkih pilula koju je prošle sezone morao progutati Pep Guardiola uručena mu je u Leicesteru. Deset minuta prije kraja utakmice, City je protiv tada i dalje aktualnog prvaka Engleske, koji nije pronalazio pravu formu, gubio 4:0 te se činilo da slijedi najgori poraz u Pepovoj karijeri. S dva gola u posljednjih 10 minuta poraz je tek blago uljepšan, ali pilula nije bila ništa manje gorka. Što je bilo najgore od svega, bila je to tek samo još jedna u nizu utakmica zbog koje su žestoki Guardiolini kritičari mogli likovati.

Ove sezone, sve se promijenilo. Na istom stadionu, nakon što je odsvirana 90-a minuta, City je slavio rezultatom 2:0 u dvoboju gdje je zapravo mogao samo pobijediti s većom razlikom. Što je još važnije, dotična utakmica tek je nastavak niza za trenutačno najbolju momčad Euope. City je, naime, ove sezone hit momčad u ligama petice s 11 pobjeda iz 12 susreta u Premier ligi te sa sve četiri pobjede u Ligi prvaka. Pritom, plijene iznimno dopadljivom igrom. Ako do kraja održe barem i približnu razinu kvalitete i forme, protutnjat će Premier ligom, a imaju dobre šanse I u Ligi prvaka.

Slično je s belgijskom reprezentacijom. Belgijanci su protutnjali euro-kvalifikacijama za SP, upisavši 9 od 10 pobjeda (uz tek jedan remi), a bolji su bili samo Nijemci. Smatra ih se jednima od favorita za Svjetsko prvenstvo, a ova je generacija možda i jača od one koja je tijekom 80-ih bila viceprvak Europe te u polufinalu Svjetskog prvenstva.

Što im je zajedničko?

I jedni i drugi dobrim dijelom ovise o individualnoj inspiraciji jednog čovjeka, koji trenutačno igra svoj najbolji nogomet u karijeri. On je Kevin de Bruyne. Stasiti veznjak žila je kucavica kako kluba i reprezentacije, koji bi u narednoj sezoni mogli postati europski, pa čak i svjetski prvaci.

Pravo je pitanje; kako je to postigao? Koje je njegovo tajno oružje? Kako je momak, o kojem se relativno malo priča kada je tema sama elita nogometnog svijeta, postao najvažnije oružje dvaju toliko dominantnih nogometnih kolektiva?

Ovaj tekst istražit će upravo, s konačnim pitanje – kada gledamo Kevina de Bruynea, gledamo li onda i najboljeg veznog igrača svijeta?

Kevin na prvu loptu

Ono što se može vidjeti na prvu loptu, gledajući samo bazičnu statistike te ono što radi na terenu, su asistencije. Još dok je igrao u Wolfsburgu, u sezoni 2014/15 imao je 20 asistencija u jednoj sezoni te bio najbolji asistent Europe. Prošle sezone, kada Cityju nije išlo najbolje, sakupio ih je 18, a bolji od njega bio je samo Emil Forsberg. Gledajući posljednje tri sezone te ovu aktualnu, s 53 asistencije (podaci: Opta) u ligama petice daleko je ispred konkurencije. Dovoljno je samo reći da slijede Lionel Messi i Luis Suarez.

I nije samo do ukupnog broja, nego i do načina na koji opslužuje sve oko sebe. Podjednako ih je podijelio centaršutom, u kombinatorici te iz prekida. Jednako po tlu, kao i po zraku. Jednako kratkim proigravanjima kao i loptama u prostor, onima koje paraju obranu. Ne postoji igrač, osim vjerojatno Messija, koji na toliko načina može do te mjere efikasno druge dovoditi do prilika za pogodak. Zbog toga i toliko asistencija na njegovom kontu.

Da je samo to u pitanju, bilo bi dovoljno. Ali onda bi De Bruyne bio netko iznimno nalik na Mesut Ozila, koji je – kada se zbroji posljednja sezona u Werderu te prve tri u Real Madridu – imao vrlo sličan broj i raznovrsnost asistencija.

Ali Kevin de Bruyne nije Mesut Ozil, on je daleko više od toga...

Novi model: Pepov KBD

Pep Guardiola je poznat kao trener koji ima utjecaj na igrače, jednak od onih koji oblikuju karijere. Da njega nije bilo, Joshua Kimmich vjerojatno ne bi nikad mogao igrati na mjestu desnog beka, kao niti Fabian Delph na mjestu lijevog. I jedan i drugi zapravo su trebali biti vezni igrači. Thiago vjerojatno nikad ne bi postao 'space bender', a Kevin de Bruyne ne bi postao... Pa, ono što je sad.

Kada je dolazio u City, došao je kao najbolji asistent Europe, ali isto tako i igrač koji primarno igra na krilnog poziciji te je najučinkovitiji u tranzicijskoj igri kakvu je igrao Wolfsburg. U Vučjem gradu, De Bruyne je s ekipom osvojio DFB Pokal te bio njemački viceprvak, ali tek se ove sezone vidi do kojih visina može doći njegova igra. Nije se to vidjelo niti na početku njegove odiseje u Cityju.

Za Građane, koji su sada momčad po mjeri Pepa Guardiole, prekomandiran je u centar terena, na poziciju 'osmice', koja primarno ordinira po desnoj strani nadopunjavajući se s Raheemom Sterlingom, ali jednako tako ima slobodu ići gdje god vidi da se prostor nudi. U kombinaciji s Davidom Silvom, zasad je nerješiva zagonetka za svaku obranu kako Engleske tako i Europe...

'Cilj naše igre je donijeti lovu do Davida Silve ili mene. Onda je naš zadatak da napravimo razliku...' - u intervjuu za engleski Sky izjavio je Kevin de Bruyne i tako zapravo najbolje moguće opisao svoj zadatak u sistemu Pepa Guardiole.

Kao centralni veznjak, De Bruyne je na sebe preuzeo dobar dio playmakerskih, ali i obrambenih zaduženja. Dogodilo se magija; broj asistencija nije mu opao (što bi bilo logično za igrača koji je počeo igrati dalje od gola), ali zato su dramatično povećani svi drugi – pogotovo obrambeni – elementi njegove igre. Kao i u slučaju mnogih drugih igrača, Guardiola je uspio iz njega izvući ono što se prethodno nije moglo vidjeti. Uspio je probuditi kompletnog nogometaša.

Koje je njegovo tajno oružje?

Svaki top igrač ima jedan, tj. barem jedan, element igre koji ga razdvaja u odnosu na konkurenciju. Ono koje ga postavlja na vrh piramide. Veznjaci nisu iznimka, pa je tako tajno Modrićevo oružje njegov prvi dodir, za Kroosa su to dijagonale i dubinske lopte, a kod Kantea agresivnost. Sve dobro što dolazi kao posljedica, a onda se vidi u statistici, posljedica je upravo tih, zapravo nadnaravnih, sposobnosti.

Kevin de Bruyne nema Iscovu lakoću kretanja i promjene smjera, nema niti Modrićev prvi dodir s loptom, a nije niti vješt u distribuciji koliko je Toni Kroos. Ne može vijati prostor kao Thiago Alcantara niti izluđivati protivničke igrače kao N'Golo Kante. Ne može niti redovito zabijati iz drugog plana kao što je to među veznim igračima nekoć činio Frank Lampard, vjerojatno najbolji strijelac modernog nogometa među onima koji nisu čisti ili barem krilni napadači.

Međutim, De Bruyneova posebna moć je da toliko objedinjuje sve spomenute elemente da je zapravo nezaustavljiv. U svim elementima ofenzivne igre za veznog igrača spada među samu elitu, iako bi se vjerojatno za svaki element individualno dalo pronaći i boljeg igrača. Nema načina da se postavi igra protiv njega, a da je zapravo učinkovita. Nema slabosti koju mu možete pronaći.

Dajte mu prostora te ga izazovite u tranziciji pa će povući loptu 20, 30, ako treba i 50 metara. Ako mu skratite prostor, može odigrati bilo iz prve ili iz druge, a često će i suigrača gurnuti u mat situaciju. Ako ga pritisne nekoliko igrača, dovoljno se dobro kreće i igra bez lopte da će to iskoristiti njegovi suigrači. A ako ga izazovete da puca, dogodit će se gromoviti udarci s 20-ak metara koji paraju mrežu. Lijeva ili desna noga, sasvim svejedno.

Ako se vratimo na početak, baš na utakmicu protiv Leicestera, pobjedu je zapečatio njegov gromoviti pogodak lijevicom s oko 20 metara. Slično je bilo i protiv Chelseaja.

Pod paskom Guardiole, KDB je prestao biti običan čovjek, onaj koji mora imati jednu supermoć. Postao je univerzalni vojnik. Igrač koji može na elitnoj razini obavljati gotovo svaki zadatak koji se zahtjeva od ofenzivno nastrojenog veznog igrača, a pritom je – baš kao Van Damme ili Dolph Lundgren – potpuno nezadrživ. U njemu nema ničeg 'trashy' kao u spomenutom filmu, već je to isključivo spoj finoće, žestine, brzine i snage. On je jedan Kevin, ali barata svim vještinama!

One Kevin to rule all the skills!
Jedna od gorkih pilula koju je prošle sezone morao progutati Pep Guardiola uručena mu je u Leicesteru. Deset minuta prije kraja utakmice, City je protiv tada i dalje aktualnog prvaka Engleske, koji nije pronalazio pravu formu, gubio 4:0 te se činilo da slijedi najgori poraz u Pepovoj karijeri. S dva gola u posljednjih 10 minuta poraz je tek blago uljepšan, ali pilula nije bila ništa manje gorka. Što je bilo najgore od svega, bila je to tek samo još jedna u nizu utakmica zbog koje su žestoki Guardiolini kritičari mogli likovati. Ove sezone, sve se promijenilo. Na istom stadionu, nakon ...
One Kevin to rule all the skills!
Jedna od gorkih pilula koju je prošle sezone morao progutati ...
Ovi radar grafovi su odlični. Lijepo se vidi kako je zeleno područje "pojelo" plavo i crveno. Valjalo bi staviti i prosječne vrijednosti svih igrača na toj poziciji i usporediti njegov učinak (i napredak) u odnosu na prosjek. - danijel_os, 19.11.17. 15:53, 0 1 0
Dobro Jo reče kako je KDB 80% svega. Možda i malo više od 80%. Šta bi sa KDB Tackles (2015/2016)? Ne vjerujem da je baš 0.00. - danijel_os, 19.11.17. 15:58, 0 0 0
Aha, linearna skala pa je to oko 1.0. Moj bed :) - danijel_os, 19.11.17. 16:00, 0 0 0
09/2017
Ancelotti je bivši - što dalje?

Postoje stvari u životu svakog pojedinca koje ga vesele van svake granice razuma i pameti, čak i kada se ponove nebrojeno mnogo puta. 

Ako se mene pita, nikad ne mogu dovoljno puta pogledati slavnu press konferenciju Dennisa Greena, prije desetak godina trenera Arizona Cardinalsa, koji su netom izgubili već dobivenu utakmicu (riječ je o američkom footballu) tako što su dopustili protivničkoj obrani da im postiže poene. Dakle, bilo bi im bolje da navalu nisu niti slali na teren. Potpuno izluđen takvim događanjima na terenu, u neviđenom trenerskom crescendu - koji i čini ovu presicu legendarnom - Green eskalira do rečenice;

Poanta je jednostavna, ali ingeniozna. Pogotovo iz Greenove perspektive: Ne, Chicago Bearsi nisu nas ničim iznenadili. Ne, nisu nas dobili genijalnom igrom svoga napada ili taktičkim manevrom. Dobili su nas točno metodom za koju smo znali, segmentom igre u kojem su najjači. Bearsi su točno ono što smo pretpostavljali da jesu, a opet nam se dogodilo ono što nam se nikako nije smjelo dogoditi.

Lucidnost cijele press konferencije je da pogađa bit s velikom većinom stvari na ovom planetu, pogotovo kada su ljudi u pitanju. Većina ljudi - a ne bi bilo pogrešno reći i svi osim djece - su točno ono što mislimo da jesu. Imaju svoja ograničenja, zablude, predrasude i ustaljene obrasce ponašanja koje mogu samo minimalno mijenjati uz veliku količinu uloženog vremena i mentalne boli, koja je po svemu usporediva s fizičkom boli. Što su ljudi stariji, to je bol promjene veća.

A Carlo Ancelotti, protagonist ove priče, je već prilično star...

I stoga, u ovom tekstu će se pokušati postaviti i braniti teza da zbog specifičnog stanja i potreba kluba kakav je Bayern, oni i Carlo Ancelotti su oduvijek bili spoj koji nije mogao funkcionirati. Nisu bili fit; jer Ancelotti je ono što smo mislili da je. Pitanje je da li su čelnici Bayerna mislili da je on nešto drugo ili su bili u zabludi da je klub nešto drugo. To valja istražiti...

Ancelottijev trenerski credo

Teško je pronaći trenera koji, makar na prvi pogled, ima toliko impresivnu trenersku biografiju kao Carlo Ancelotti. Letimičnim pogledom, dala bi se čak i braniti teza da takav ne postoji. Trenirao je top klubove u svakoj od liga petice i nedostaje mu samo trofej u Primeri da bi imao kompletiran kabinet sa svim trofejima najvećih europskih liga. Kada se tome doda da je jedini trener koji je s dva različita kluba osvajao Ligu prvaka, a pritom bio i u četiri finala, njegov CV se može postaviti rame uz rame s bilo kojim trenerom u povijesti nogometa. Tako je barem na površini...

S druge strane, njegov je ligaški uspjeh zapravo mizeran. Od 1996. do 2009. vodio je redom Parmu i Juventus ukupno pet godina te AC Milan osam godina. U to doba, a pogotovo se to odnosi na Juventus i Milan, najjače talijanske klubove. Osvojio je svega jedan trofej Serie A, 2004. s Milanom. Također, kada je preuzeo PSG bili su na prvom mjestu. Do kraja sezone, momčad mu je pretekao Montpellier. Iako je Real Madridu donio toliko željenu decimu, u te su dvije sezone ostali bez titule u Primeri. A i ove sezone izgleda kao da bi Bayern mogao prekinuti petogodišnju dominaciju u Bundesligi, samo da je Ancelotti ostao na kormilu...

‘Preferisco la Coppa’ (Preferiram kup) naslov je njegove autobiografije napisane 2009-e, koja vrlo dobro opisuje i njegove karijeru. Iako je u kup natjecanjima (pogotovo Ligi prvaka) imao velikog uspjeha, Ancelotti je u 20 godina, vodeći redom samo top europske klubove u punoj snazi osvojio tek četiri titule nacionalnog prvaka; nikad više od jedne s pojedinim klubom. Ako svi to znaju, postavlja se pitanja; zašto ga onda upošljavaju najbolji europski klubovi?

U dvije riječi; izgled prodaje! Ancelotti izgleda kao idealan trener; tako se nosi, tako se ponaša. Bivši uspješni igrač elegantnog izgleda i još elegantnijeg ponašanja, Ancelotti svoje poslodavce osvaja kako pojavom, tako i stavom. Ne postoji niti jedan igrač s kojim je radio a da će reći nešto ružno o Don Carlu, a rijetko će to napraviti i neki predsjednik ili direktor kluba. Kada dođe u novi klub, prvo što napravi je čin nabave najboljeg espresso aparata te postavljanje istog u svoj ured, jer što je život bez sitnih užitaka koje nudi svakodnevnica. Tako se Ancelotti ponaša i prema ljudima oko sebe te je beskonačno ugodna osoba.

Dodatno, Ancelotti nije opterećen samim sobom. To je prava rijetkost za nekog tko je i sam bio iznimno uspješan igrač, bilo u dresu Rome ili Milana. Nema problem s tim da mu predsjednik kluba, što je Berlusconi redovito radio, dolazi u svlačionicu i izvodi ‘mamićevske’ manevre, pa čak i da mu naređuje kako moraju igrati ofenzivnije. Nema problema surađivati sa različitim sportskim direktorima i podrediti se filozofiji kluba. Također, nema problema da su igrači veće zvijezde od njega samog, a svlačionica svejedno može funkcionirati. Kada se sve ove osobine svedu u jednu osobu, postaje jasno zašto je tolikim vlasnicima najvećih klubova baš on prvi pick, zašto ga mogu prodati kao priču koju će mediji najlakše progutati. ‘He looks the part’ - sjajan je engleski izraz koji je potpuno primjeren, a teško se prevodi. Ancelotti ima savršenu pojavu i zna to unovčiti.

Zašto se činio kao fit za Bayern?

Gotovo uvijek, najveće prednosti svakoga od nas, na ‘tamoj strani mjeseca’, ujedno su i naše najveće mane. Nije svaka situacija idealna za set vještina svakog čovjeka, niti se bilo tko od nas, u kojoj god struci da radimo, osjeća jednako ugodno u svakom okruženju. Tako je i s nogometnim trenerima, koji su, na sreću ili na žalost, također samo ljudi.

Idealni fit za Ancelottija je klub koji je napakiran velikim zvijezdama, s izgrađenom filozofijom igre koju je prije njega instalirao ‘trener-ideolog’, netko tko je suprotan od njega. Netko tko je odradio ratnu fazu, ali onda se vjerojatno previše zakrvio sa zvijezdama u momčadima. U takvoj okruženju, Ancelotti može prosperirati. Momčad već ima identitet, samo je potrebno dati igračima više na važnost te uvesti element elegancije i ugode, kojeg Ancelotti ima na bacanje.

Isto se trebalo dogoditi u Bayernu. Prije Ancelottija, u klubu je bio Pep Guardiola, koji je možda i idealan primjer trenera-ideologa, onog koji je daleko bolji u izgradnji i implementaciji vlastitih ideja, nego u samom menadžmentu ljudi. U te tri godine, Pep je od Bayerna napravio vjerojatno najmoderniju momčad, punu hibridnih igrača od kojih je iskonstruirao njemačku varijantu tiki-take. Uspjesi su bili vidljivi u Bayernu, ali pogotovo u širem kontekstu razvoja njemačkog nogometa i rezultatima reprezentacije. Njemačkoj je taman trebao Guardiola da bi od Španjolske preuzela auru kraljice nogometne avangarde, kao čin dovršenja procesa započetog puno ranije.

Međutim, Uprava Bayern preračunala se u jednom drugom pogledu...

Što je pošlo po zlu?

Bayernov poslovni model je monopolistički. Crpe najkvalitetnije igrače iz prilično široke baze trenutačno najrazvijenijeg nogometnog dijela Svijeta. Nije samo Njemačka, nego i okolne zemlje koje su trenutačno, uz iznimku Nizozemske, u jednom od svojih najboljih nogometnih perioda. Da bi to mogao, Bayern im, osim geografskog položaja, mora ponuditi i ‘faktor X’. U njihovom slučaju, to je jedinstvena perspektiva. Ona je bila potencirana radom Guardiole, umanjena onim što je napravio Ancelotti.

Ovoga ljeta, u mirovinu su otišli Philpp Lahm i Xabi Alonso, dakle kapetan i igrač koji je davao mirnoću u veznom redu. Još od prije, Guardiola je započeo proces smanjenja utjecaja Riberyja i Robbena, koji svakom godinom gube djelić hitrosti i moći driblinga. Ranije je već otišao Schweinsteiger. Bayern je i dalje momčad u tranziciji u odnosu na onu ekipa koja je na vrhuncu osvojila Ligu prvaka i koja je prethodnih godina dolazila minimalno do polufinala tog natjecanja, pritom ostvarivši rekordni broj bodova u Bundesligi.

Carlo Ancelotti morao je nastaviti s avangardom. U isto vrijeme, morao je dovršiti proces remodeliranja momčadi te smanjivanja uloga Robbena i Riberyja te prihvaćanja igračke hibridizacije te taktičkog napredovanja. On je napravio upravo suprotno. Riberyjeva se važnost prošle sezone umnogostručila, Thomas Muller je izguran prema margini, jednako kao i Coman. Douglas Costa je ovo ljeto preselio u redove Juventusa. Uspostavio je hijerarhiju usmjerenu prema najvećima zvijezdama, kako je to i uvijek radio.

Međutim, problem ne samo da je ostao nego se umnogostručio. Jer najveće zvijezde Bayerna više ne sjaje. A bez sinergije i inovacije, jedino što ostaje je zvjezdana prašina, pa niti ne čudi onda zamjerka Lewandowskog prema Upravi da nisu doveli neku veliku zvijezdu kao svi ostali klubovi s kojima se natječu. Logično je; ako smo klub kao i svi ostali, onda vrijede ista pravila.

Baš zato, jer je ostao uvijek isti, Ancelotti nije bio dobar fit. Ne zato jer je Uprava pogrešno procijenila Talijana, nego su pogrešno procijenili u kojoj su fazi. Pogotovo u kontekstu onoga što mogu napraviti City ili PSG. Promašili su u procjeni potencijala i gustoće vlastite zvjezdane prašine i granica koje su drugi spremni prekoračiti.

Što se Ancelottija tiče, on je, baš kao i Bearsi ‘who we tought they were...’. Bio i ostao.

Carlo je, nažalost, ostao uvijek isti...
Postoje stvari u životu svakog pojedinca koje ga vesele van svake granice razuma i pameti, čak i kada se ponove nebrojeno mnogo puta. Ako se mene pita, nikad ne mogu dovoljno puta pogledati slavnu press konferenciju Dennisa Greena, prije desetak godina trenera Arizona Cardinalsa, koji su netom izgubili već dobivenu utakmicu (riječ je o američkom footballu) tako što su dopustili protivničkoj obrani da im postiže poene. Dakle, bilo bi im bolje da navalu nisu niti slali na teren. Potpuno izluđen takvim događanjima na terenu, u neviđenom trenerskom crescendu - koji i čini ovu presicu legendarnom - Green eskalira do rečenice; ...
Carlo je, nažalost, ostao uvijek isti...
Postoje stvari u životu svakog pojedinca koje ga vesele van ...
09/2017
Surfin USA; kreće NFL!

Prije nego započne sezona, vjerojatno se trebamo suočiti s jednim vječnim pitanjem i barem ga problematizirati, jer konačnog odgovora nema. A pitanje je; je li američki football sport ili više cirkus?

Na prvu, pitanje se čini potpuno promašeno. Pa naravno da je američki nogomet (iako je ovaj prijevod netočan pa će u nastavku teksta biti football) sport. Ima, uostalom, sve elemente; fizičku i mentalnu dimenziju, strategiju, kompetitivnost i borbu. Štoviše, u mnogim svojim elementima može se smatrati razvijenijim sportom od većine drugih.

Međutim, jedna opaska LeBrona Jamesa izrečena nedavno, zapravo nakon posljednjeg Super Bowla, dala mi je misliti. James je tada rekao: 'Koliko god sjajan Tom Brady bio, a doista je sjajan, on nikad ne može postati najveći sportaš svih vremena. Zato jer utječe samo na jedan element igre, a to je napad.'

U ovom tekstu pozabavit ćemo se testiranjem teze LeBrona Jamesa, kao i ostalim, dodatnim implikacijama iste. Postavit ćemo još jednom pitanje može li se američki football smatrati sportom i zašto je mnogima toliko privlačniji od ostalih sportova...

Je li LeBron u pravu?

Ukratko; potpuno je u pravu. U američkom footballu postoje tri različite postave iste momčadi: napad, obrana i specijalni timovi. Najbolji igrači sudjeluju u samo jednom (iako poneki manje važni sudjeluju u više njih) te su na terenu manje od polovice vremena, ponekad niti jednu trećinu vremena. Čak i quarterback, za kojeg često američki kolege kažu kako igra 'najvažniju ulogu u profesionalnom sportu' može na terenu napraviti sve savršeno, a da njegova ekipa i dalje izgubi. A razlog je jednostavan; uopće ne sudjeluje u onim elementima utakmice radi kojih se također može doživjeti poraz.

Samim time, igrače američkog nogometa ne treba komparirati s ostalim sportašima. Osim što je talent pool ograničen na gotovo isključivo populaciju s američkog kontinenta i tek djelomično Polinezije, igra je toliko visoko specijalzirana da su igrači potpuno odvojeni jedni od drugih. Čak i kada igraju u istoj momčad.

'Kada sam igrao football, znao je proći cijeli tjedan da uopće ne razgovaram s ekipom koja igra obranu' – dodao je James.

I to nije slučaj samo kod njega, tako je i kod profesionalnih momčadi, gdje često nominalno suigrači ne prozbore međusobno niti jednu riječ. Jednostavno nemaju potrebe za time, jer svaka NFL momčad ima zasebne dvije, a zapravo i tri momčadi. U košarci, nogometu, rukometu, zapravo bilo kojem momčadskom sportu, ne samo da nije tako, već je potpuno obrnuto. A i trendovi su potpuno obrnuti.

U nogometu je ponovo u modi 'totalni nogomet', pa se često čak i zamjera braničima da previše postaju vezni igrači, koliko se danas zahtjeva da sudjeluju i u procesu kreacije igre, zapravo u procesu napada. U ragbiju, koji je i dalje po mnogim elementima sličan footballu, također je trend potpuno različit. Novozelandska revolucija ide u sličnom smjeru u kojem je i krenuo nogomet; igra se ubrzava, a od svih se igrača očekuje da znaju baratati loptom i da su tehnički jaki, čak i od onih u prvoj liniji skupa. Zbog snage svog 'totalnog ragbija' (termin je skovan samo kao analogija na nogomet) Novi Zeland je dvostruki prvak svijeta i neprikosnovena sila ovoga sporta.

Postigli su to trendom koji negira visoku specijalizaciju i pospješuje momčadski karakter ragbija, slično kao što to u nogometu čine španjolska ili njemačka reprezentacija, dvije dominantne sile posljednjih deset godina. Američki football pak, ide u suprotnom smjeru.

Kada čovjek postaje funkcija

Frančeski je nedavno napisao odličan tekst o hazardima ovoga sporta. No, ako ćemo biti potpuno iskreni, cijeli je profesionalni sport danas vrlo nezdrav. Konkurencija i popularnost sporta su učinile svoje i sada je letvica zahtjeva postavljena toliko visoko da je sport po pitanju zdravlja kontraproduktivan.

Niti jedan doktor na svijetu vam neće preporučiti bavljenje profesionalnim sportom kao put ka ostvarenju antičkog ideala 'zdrav duh u zdravom tijelu'.

Tako da hazard za zdravlje, iako veći nego u većini sportova (iako je i dalje najveća smrtnost natjecatelja u konjičkom sportu) nije ono što bi diskvalificiralo američki football. Puno je važniji prethodno spomenut nedostatak svestranosti, koji ako se ode korak dalje postaje jednodimenzionalnost. Ako se ode pak i još korak dalje, postaje negacija ekipnog sporta u svojem fundamentu – kao negacija zabave, kao negacija igre.

Zabava i igra. Ne za gledatelje, nego za same natjecatelje.

Jer zabava je ono što mora biti u temelju svakog sporta, ono zbog čega je to uopće prihvatljivo djeci, koja na taj način ne samo da razvijaju svoju motoriku (to bi mogla i postići plesom), nego usvajaju i mentalne elemente poput suradnje i anticipacije. Međutim, prije svega se ipak zabavljaju. Igraju se.

Ako se pogleda sustav regrutacije američkog footballa, stvari dodatno postaju jasne. Nitko ne počinje tako da kao klinac igra u ofenzivnoj liniji i jedino što čini cijelu utakmicu (pojednostavljeno govoreći) je da štiti quarterbacka. Ne, to su ljudi koji su se tijekom svojeg školovanja bavili dobrim dijelom teškom atletikom ili bodybuidlingom. Jednako tako, igrači koji nose loptu i trpe udarce često to nisu činili tijekom školovanja. Ne, bavili su se utrkama i atletikom, jednako kao što su tight endovi bivši košarkaši. Problem footballa je što vjerojatno nije promašena teza da se samo zabavlja quarterback, dok su svi ostali tu ili da omoguće ili da spriječe njegovo veselje.

Svi su tek funkcija! Zato poneki imaju 150 i više kila, a poneki oko 80. Jer moraju čak i nesportski izgledati da bi zadovoljili funkciju.

Tyreek Hill vjerojatno je mogao biti zlatni olimpijac. Jonathan Ogden bio bi gotovo sigurno svjetski rekorder u bacanju kugle. Oni nisu izdvojeni primjeri. Teza da je sustav regrutacije i efikasnost američkog footballa negativno utjecao na rezultate američke atletike vjerojatno nije promašena, iako bi zahtjevala ozbiljnu kvantifikaciju i još ozbiljniji tekst. Koliko se god, zbog nemjerljive popularnosti, svakom atletičaru i bodibilderu više isplati biti čak i prosječan igrač footballa (a ne svjetski rekorder ili olimpijski pobjednik), toliko je indikativno da je to sport kojim se nitko (ako nije quarterback) ne bavi zbog zabave. Kada se klinci nabacuju loptom po livadi to je ili igra dodavanja ili flag football, varijanta u kojoj nema niti linijaša, niti teških udaraca. Varijanta koja je zabavna i prihvatljiva za djecu.

Militarizam, matematika i atrakcija

S druge strane, američki je football sport koji uspijeva postići gotovo pa nemoguće. Iznimno je popularan, gotovo već i globalno, a impersonalan je. Kacige vas spriječavaju da vidite lica svojih heroja, nešto što bi bilo pogubno za gledanost svakog drugog sporta. Zbog visoke specijalizacije, kompleksnosti strategije, taktike i igrajućih shema neusporediv je s bilo kojim drugim sportom. Matematika je tu u punoj snazi. Iako teško da bi većina navijača svoju strast tako definirala, to je nešto što ljudi cijene. To je zapravo i dobar dio razloga zašto mu popularnost raste u Europi.

Jednako tako, to je razlog zašto većina trenera tretira trening kamp kao vojni kamp, a neki i vrlo otvoreno pričaju o tome. Stega, disciplina i usredotočenost elementi su koji nadomještaju zabavu i koji omogućuju veliku razinu repetitivnosti i koncentraciju kod obavljanja zadataka koji su protivni ideji igre. Protivni ideji 'totalnog nogometa'.

Postići sinkronizaciju među toliko različitih funkcija moguće je samo uz nevjerojatnu količinu predanosti. Zato svi pokušavaju, puno više nego u ostalim američkim sportovima, povezati elemente igre s elementima religije, nacije, vojske, dakle onih stvari zbog kojih ljudi čine razumu granična i umu neprihvatljiva djela. Jer inače, vrlo bi brzo dobar dio igrača shvatio da se nema smisla baviti nečim gdje nikad neće dodirnuti loptu. Čak i za sve pare svijeta.

I dok će neki reći (vjerojatno potpuno opravdano) da je uzaldno tražiti jasnu definiciju sporta u svijetu u kojem će uskoro esport postati možda i dio Olimpijskih igara, potrebno je ponovo pogledati prema osnovama. A osnova ekipnog sporta je suradnja, igra i zabava. Osnova, pak, footballa je toliko dobro sažeta u slavnoj Belichickovoj krilatici DO YOUR JOB. U slobodnom prijevodu – odradi svoju funkciju. Ne razmišljaj o drugom.  I baš ta razlika, povezana sa svim ostalim posljedicama (izgled, kilaža, hazard) vjerojatno čini football tek graničnim sportom. Oni koji kažu da je to samo cirkus, nisu daleko od istine...

NFL-u nedostaju neke vrlo osnovne stvari...
Prije nego započne sezona, vjerojatno se trebamo suočiti s jednim vječnim pitanjem i barem ga problematizirati, jer konačnog odgovora nema. A pitanje je; je li američki football sport ili više cirkus? Na prvu, pitanje se čini potpuno promašeno. Pa naravno da je američki nogomet (iako je ovaj prijevod netočan pa će u nastavku teksta biti football) sport. Ima, uostalom, sve elemente; fizičku i mentalnu dimenziju, strategiju, kompetitivnost i borbu. Štoviše, u mnogim svojim elementima može se smatrati razvijenijim sportom od većine drugih. Međutim, jedna opaska LeBrona Jamesa izrečena nedavno, zapravo nakon posljednjeg Super Bowla, dala mi je misliti. James je ...
NFL-u nedostaju neke vrlo osnovne stvari...
Prije nego započne sezona, vjerojatno se trebamo suočiti s jednim ...

Respekt: Gazi24, vstru97, icecube, peropex, ivan-cro,

Slažem se: RayRay,

ne znaju pravila, niti su ikada gledali sport. Ali, čim ne kuže, očito je do sporta, ne do njihove ograničenosti. Btw Los, spomenuo bih još Goodwina, koji je bio na OI u Londonu, skakač u dalj, lik ima PB od 8.47. - RayRay, 10.9.17. 11:09, 0 0 0
Pričao sam s čovjekom koji je 7 godina igrao football ( srednja + fax) većinom kao defensive end. NE da nikad nije postigao polaganje, već je samo jednom u životu bio u protivničkoj end zoni. Usko vezano uz to da su odvojene momčadi napada i obrane, - gradim, 11.9.17. 1:31, 0 0 0
footballu nedostaje tranzicija, koja je u mnogim sportovima zeznuta stvar. Uzmimo nogomet, ja osobno, kao stoper u duši se presporo otkrivam i priključejem napadu. Ako odeš naprijed, imaš višak, ali ako izgubiš loptu, kontra je sigruna.. brat - gradim, 11.9.17. 1:34, 0 0 0
kao rođeni for, juri u kontru čim mu se čini da bi možda mogli presjeći loptu.. on je već kao rukometno krilo naprijed. Nije to samo problem potpuno amaterske razine. već i na višoj. Momčadi u bunkeru drže obranu, ali se boje izaći van. Ne osjete - gradim, 11.9.17. 1:35, 0 0 0
situaciju. -nogomet tu je ekstrem, ali te odluke se u svim sportovima donose x puta na utakmici, a pogreške se kažnjavaju. U footballu toga nema niti u natruhama. samo jedna dimenzija - gradim, 11.9.17. 1:37, 0 0 0
09/2017
Tko su pobjednici, tko luzeri trgovanja?

PSG će osvojiti sve! I to vrlo brzo...

'Vieri...' -  bila je ključna riječ telefonskog poziva u ljeto 1998., čiji je protagonist bio Sven-Goran Eriksson, tada trener Lazija. S druge strane slušalice bio je Sergio Cragnotti, u to vrijeme vlasnik i predsjednik kluba iza kojeg je stajala jaka talijanska tvrtka Cirio. Poruka je bila jasna; dovedi mi Christiana Vierija i zauzvrat ćeš dobiti sve. Kada su odletjeli u Madrid (Vieri je tada igrao za Atletico), Eriksson nije pristao dati ijednog igrača kao kompenzaciju, a cijena je ostala paprena – tada nezamislivih 50 milijuna maraka. Cragnotti je samo rekao: Može!

'Nije se niti pokušao cjenkati. Mislio sam da sanjam kada je pristao za jednog igrača isplatiti takav novac. Kao da mu nije bilo važno, ali upalilo je. Osvojili smo prvenstvo, osvojili smo Europu. Osvojili smo sve' – puno godina kasnije objašnjavao je Eriksson. Međutim, nije sanjao. Još je jednom mislio da sanja kada je Moratti za istog igrača samo godinu dana kasnije pristao isplatiti 100 milijuna maraka te odveo Vierija u Inter.

Christian Vieri zadržao se u Laziju tek jednu sezonu, ali nije bilo važno. Jer u periodu Svena Gorana Erikssona (prije nego li je preuzeo englesku reprezentaciju) Lazio je u četiri godine osvojio redom Kup pobjednika kupova (posljednje izdanje), talijanski kup te što je najvažnije, Scudetto. Također, osvojili su i nacionalni i europski superkup, a bili su i u finalu Kupa UEFA-e te u četvrtfinalu Lige prvaka. Po svemu, to je bio najuspješniji period u povijesti tog rimskog kluba. Period koji je obilježilo trošenje na igrače kao nikad prije niti kasnije.

Mr. Obećani

Sličnu je mantru, kao nekoć Vieri, ovo ljeto u Parizu izazvao Neymar. Znali su da im je, nakon nekoliko godina stagnacije, bilo potrebno nešto posebno. Trebala im je izjava! Ista ona koja bi zadržala Verrattija u klubu te ista ona koja će u budućnosti garantirati da svi igrači priznaju PSG kao klub u koji se želi doći. Uostalo, tko to točno ne bi htio živjeti u Parizu?

Kao i nekoć Cragnotti, s novcem od Cirija, tako je i ovoga ljeta  Nasser bin Ghanim Al-Khelaïfi, s novcem od beIN Media Group (zapravo novcem od katarske nafte), odlučio ne pregovarati. U Neymarovom ugovoru postojala je klauzula koja mu je omogućavala da ode za 222 milijuna eura. To je bila granica boli. Kako vlasnici i predsjednici nemaju slobodu kakvu su nekoć imali Cragnotti ili Moratti pa da 'keširaju' za koga i kako žele, morala se izvesti peripetija (doista bolja riječ ne postoji) s Neymarovim ugovorom, kojeg je on sam otplatio kao maneken za Svjetsko prvenstvo u Kataru. Za te je usluge dobio 300 milijuna eura, a PSG je dobio svoga 'Vierija'.

Odjednom je mnogo toga sjelo na svoje mjesto. Verratti, koji je početkom ljeta očito lobirao za prelazak u Barcelonu, najednom je bio zadovoljan. Više se nije spekuliralo o mogućim odlascima već samo o mogućem dolasku novog 'Gospodina Obećanog' koji se odaziva na ime Kylian Mbappe-Lottin. Mladi je francuski reprezentativac prethodno već bio na pola puta do Real Madrida, a onda se umiješao PSG. Kako su mu Parižani odlučili dati tri puta veću plaću od madridskog Reala, dvojbe zapravo više nije bilo. Jer zašto pobogu ne doći u Pariz igrati zajedno s Neymarom te zaraditi pri tom tri puta više novaca? Doista nema razloga...

Show me the money!

Legendarna scena iz fima Jerry Maguire dobar je lajt motiv manje-više svih pregovora u svim sportovima. Tako je bilo i s Mbappe-Lottinom. PSG mu je pokazao više love, nešto što madridski Real nije htio, jer bi narušilo njihovu ionako tek uspostavljenu hijerarhiju plaća i poretka u svlačionici. Zauzvrat, PSG je dobio dva igrača za kojima su svi 'slinili'. Jer ne postoji klub koji ovoga ljeta ne bi želio dovesti Neymara i Mbappe-Lottina. To su igrači koji svima trebaju. Igrači koji će ne samo na terenu raditi razliku, nego su i oni koji podižu renome kluba do neslućenih visina. Jer sve ostalo će doći gotovo pa samo po sebi.

I zato je PSG pobjednik ovog prijelaznog roka. Dobili su iz šarenog izloga dva artikla koje su svi željeli pod 'svojim drvcem', a napravili su to i tako da su punili naslovnice cijeloga ljeta. Posljednji je put to napravio Florentino Perez, kada je preuzeo Real Madrid u drugom mandatu. Prvom je prilikom doveo za rekordne iznose prvo Kaku, a onda i Cristiana Ronalda, tada uz Messija dva najbolja igrača na svijetu, kako bi svima pokazao da je Real Madrid taj koji uvijek ima prvi pick. Kako bi pokazao da je Real Madrid klub koji prvi bira igrače, a tek nakon njega svi ostali. Osam godina kasnije, pokazalo se da je bio u pravu. Ronaldova madridska era možda je i najuspješniji period u povijesti ovog nevjerojatno uspješnog kluba. Neovisno o tome što 'Kaka projekt' i nije uspio.

Perez je to napravio tako da je svima 'pokazao lovu'. Sada je naišao na protivnika koji je sposoban pokazati i više. I doista, razumljiv je pogled svih koji kažu kako to nije pošteno. Tako misli Rummenigge, tako misli i Aulas. Tako zapravo misle svi.

Ali tako su vjerojatno mislili i različiti kraljevi i kneževi Westerosa kada je Aegon Targaryen po prvi put došao na zmajevima stvoriti svoje kraljevstvo. Niti to nije bilo pošteno. Jer osim stajaće vojske, što su imali svi, on je imao nešto što je očito bila ogromna prevaga u njegovu korist. Ali jednom kada si osvojio Sedam kraljevstava nitko više ne pita je li bilo pošteno. Tako je kako je.

PSG nema zmajeve, ali ima naftu. A to je možda i bolje. Jer nafta je i dalje glavna valuta ovoga svijeta. I iskoristili su je tako da bi ovoga ljeta svima pokazali kako su spremni osvojiti nogometno kraljevstvo. Kako je to prije osam godina napravio Real Madrid, ista je poruka ovoga ljeta poslana iz Pariza; mi smo ti koji će od sada imati pravo prvokupa!

Oni će pobijediti

Daleko od toga da je PSG već sada savršena momčad. Postoje problemi na mjestu centralnog braniča (pogotovo s obzirom na frekvente ozljede Thiaga Silve), nisu savršeno pokriveni niti u sredini vezne linije (otišao je Matuidi bez prave zamjene), a pomalo su i prenatrpani na mjestu krilnog napadača. Potrebno je izbalansirati ekipu. S vremenom, i to će se dogoditi, kako se uostalom s vremenom dogodilo i u Madridu. Dolasci Fabinha i Serija već su u planu kako bi se kompletirao kadar.

Što se ove sezone tiče, kladionice su pokazale zanimljive trendove. Prije početka prijelaznog roka, kada se još spekuliralo da je Verratti na pola puta do Barcelone, PSG je bio tek šesti, možda i sedmi favorit za osvojiti Ligu prvaka. Kladionice im nisu davale puno šansi. Danas, oni su na drugom mjestu, sa šansama (oko 12-15 posto) kakve otprilike ima Bayern. Ispred njih je samo Real Madrid. U međuvremenu, Barcelona je pala u tu sivu zonu šestog-sedmog mjesta iza oba kluba iz Manchestera. Uloge su zamijenjene, slično kako ih je PSG zamijenio s europskom elitom tijekom prijelaznog roka.

Takva akcija košta. Kao što je nekoć bilo nezamislivo dati za igrača 50, pa onda i 100 milijuna maraka, ipak se dogodilo. Kao što je bilo nezamislivo dati preko 100 milijuna eura, pa se dogodilo. Tako je i sada PSG napravio nezamislivo. Relativno gledajući, ništa novo. Neymar je koštao oko 40 posto njihovog ukupnog proračuna te je doveden upumpanim novcem iz vana. Prije 20 godina, Vieri je koštao otprilike 50 posto proračuna prvo Lazija, a onda i Intera, pa je doveden. Jednako, novcem upumpanim od vlasnika. Za nogomet, dakle, ništa novo.

Morattija i Cragnottija na nogometnoj karti više nema. Propali su kao i većina talijanske ekonomije. Na štihu su neke nove sile. Niti one, vjerojatno, neće trajati vječno, iako uvijek vlada takav dojam. No, dok su u sedlu, one su te koje danas imaju zmajeve. One su te koje daju tempo.

Nitko ti ne može garantirati da ćeš osvojiti Ligu prvaka. Prevelika je konkurencija, a random faktor (s obzirom na mali broj utakmica) je prejak. Ali možeš si kontinuirano davati šansu, kako su si to u zadnjoj eri davali Real Madrid, Barcelona i Bayern. PSG je ovim ljetom postao klub tog društva te je zamijenio Barcelonu. U Neymarovoj eri oni će vjerojatno kontinuirano dolaziti barem do polufinala Lige prvaka uz povremeno osvojenu europsku krunu. Ništa to više ne može zaustaviti. Oni su već pobijedili, sada ćemo to još samo vidjeti i na terenu!

PSG je pobijedio! I da, nije pošteno...
PSG će osvojiti sve! I to vrlo brzo... 'Vieri...' - bila je ključna riječ telefonskog poziva u ljeto 1998., čiji je protagonist bio Sven-Goran Eriksson, tada trener Lazija. S druge strane slušalice bio je Sergio Cragnotti, u to vrijeme vlasnik i predsjednik kluba iza kojeg je stajala jaka talijanska tvrtka Cirio. Poruka je bila jasna; dovedi mi Christiana Vierija i zauzvrat ćeš dobiti sve. Kada su odletjeli u Madrid (Vieri je tada igrao za Atletico), Eriksson nije pristao dati ijednog igrača kao kompenzaciju, a cijena je ostala paprena – tada nezamislivih 50 milijuna maraka. Cragnotti je samo rekao: Može! 'Nije ...
PSG je pobijedio! I da, nije pošteno...
PSG će osvojiti sve! I to vrlo brzo... 'Vieri...' - ...
Dupli respect posebno što si spomenio Vierija. Bobo, Inter, 32.. - BruceWayne, 4.9.17. 21:28, 0 0 0
Pa Vieri je relativno gledajući dvije godine zaredom bio skuplji od Neymara. To se jednostavno mora spomenuti! - Losovius, 4.9.17. 21:58, 0 0 0
Stvarno moćan tekst,pare su tu da se troše i ne znam šta se ljudi snebivaju sa tim ciframa.Šta bi trebali sa milijardama kojih imaju viška?Pa nogomet je najjeftinija i najbolja moguća reklama za Qatar,slijedi zarada i rast svih poslova sa naftom... - peropex, 5.9.17. 0:11, 0 0 0
Dobar osvrt na Bobu ali ne, nitko normalan ne bi želio živjeti u Parizu.Zato se u Pariz i može otići 10 dana avionom za 200 eura. - Lwave, 7.9.17. 23:37, 0 0 0
08/2017
Kako rebootati Dinamo?

Početkom drugog poluvremena, odigralo se tada već desetak minuta ili malo više, Soudani je na rubu 16-erca podigao loptu iznad braniča koji je vrlo neoprezno ušao u klizeći start i pokosio Alžirca. Koliko god se puta ta situacija pogledala, penal je potpuno čist. Da, Soudani je išao izboriti penal, ali nije on kriv što je branič dovoljno nesmotren da unutar 16-erca ide klizati prema protivniku koji je prošao s loptom. Međutim, penal nije suđen. To je samo jedna od situacija tijekom ovog susreta u kojima se ostvario barem dijelić neke karmičke pravde, koja je inače više konstrukt nego bilo što drugo. Ali ovdje se uspjela nekako ostvariti...

Jer za pretpostaviti je da se sudac prije utakmice išao informirati o navikama i sklonostima igrača pa mu je ili netko otkrio ili je sam proučio uratke iz ‘Soudanijeve male škole velikog glumca’. Nakon viđenog, odlučio je na tu situaciju gledati drugačijim očima. Možda da Soudani nije izveo svoju simpatičnu vratolomiju u Vinkovcima ovog proljeća, možda da se općenito drugačije ponaša po pitanju gestikulacije i navika na terenu... Možda. Ali ne ponaša se. I zato će ponekad, kada nema institucije na svojoj strani, spoznati i drugu stranu medalje. Onu koja ne ide u njegovu korist.

A tako je i s Dinamom. Da, sudac je odsudio očajnu utakmicu. Utakmicu u kojoj se valjda trebalo dati 20 minuta sudačkog dodatka i u kojoj su se Albanci ponašali doista gnjusno na momente. Međutim, kao i Soudani, tako i Dinamo mora znati da će ponekad igrati u (kako bi Ameri rekli) ‘hostile enviroment’, a da će s druge strane biti protivnik koji neće (poput nekih Skandinavaca) mariti za fair play. Da će čak, biti spreman na sve. A da će sudac pritom (kako je dobro na kraju utakmice rekao Cvitanović) ‘podleći pritisku’.

A koji je klub to više zaslužio od Dinama? Klub koji ima dugi niz godina što sudačku protekciju u HNL-u,  što sreću sa sudačkim odlukama u Europi, pa tako i u prvoj utakmici. Taj su element priče zaslužili, samo da vide kako je to biti s druge strane sudačkih odluka.

Utakmice se ne pobjeđuju same

U prošlosti (a i sam sam mislio da će i ovdje biti tako) ovakve bi se utakmice za Dinamo pobijedile same. Dogodio bi se neki trenutak individualne inspiracije ili neki sretni penal i to bi bilo dovoljno. Dogodio bi se Marko Rog i Soudani protiv RB-a ili neki nevjerojatni splet okolnosti ili sreća u ždrijebu. Uz već poslovično mučenje u ranijim fazama kvalifikacija, bez ikakve jasne strategije u igri (uz poneke iznimke) Dinamo bi prolazio bilo do Lige prvaka ili Europske lige. I tako iz godine u godinu...

I nema šanse da ovaj put igrači nisu mislili - eto, to je još jedna takva utakmica. Utakmica koja će se pobijediti sama. Ako i bude loše, Soudani ili Fernandes će već nešto izmisliti. Jer kako drugačije objasniti prva poluvremena kako na Maksimiru tako i u gostima. U oba ta dijela igre, Dinamovi nogometaši nisu odigrali niti jednu smislenu akciju, a kamoli stvorili priliku za pogodak. Čak i nakon što je prva utakmica okončana s mršavih 1:1, mogli su si reći - pa uvijek kod kuće odigramo 1:1, pa onda prođemo dalje. A ovo su još i tamo neki Albanci...

Da, u drugom su poluvremenu (u obje utakmice) bili bolji i to poprilično. Ali nije bilo dovoljno, jer jednom se i to moralo dogoditi. Da pristup ‘lako ćemo’ i ‘utakmica će se pobijediti sama’ ne uspije. Ono što se dogodilo Dinamu je bilo potrebno, a u potpunosti su zaslužili i kulisu na kojoj se to dogodilo...

Antiklimaks u svakom smislu

Cijeli se epilog odigrao na travnjaku na kojem se vjerojatno ne bi trebao igrati nogomet, u ambijentu (kako arhitektonskom tako i ostalom) koji je više nalik na nogomet iz 70-ih, daleko od blještavila Lige prvaka na koji su navikli.

Protiv sebe su imali ekipu koja je slabija u svakom pogledu, koja niti taktički ne može izvesti ništa posebno, nego se uzdaju u čiste osnove nogometa, kako ih oni vide. Riječ je o rudimentarnim stvarima; izvježbanom fanatizmu i spremnosti na sve metode, čak i one koje su ispod granica dobrog ukusa. Ali teško da se Dinamo, više onaj van terena nego onaj sa terena, može žaliti na gaženje granica dobrog ukusa. Jednako tako, vjerojatno nije potrebno objašnjavati zašto je tome tako.

I tako se Dinamo vraća na početak, jer ovo je nalik na ‘ligu za bedaka’. Dinamo je ispao od kluba i u ambijentu koji su sramotni. Simbolika se nameće sama od sebe. Dobili su sve što im je bilo potrebno, i sve što su zaslužili...

Ako to nije dovoljno da netko pokrene reboot, ništa neće biti!

Svakom po potrebi, svakom po zasluzi: Dinamo
Početkom drugog poluvremena, odigralo se tada već desetak minuta ili malo više, Soudani je na rubu 16-erca podigao loptu iznad braniča koji je vrlo neoprezno ušao u klizeći start i pokosio Alžirca. Koliko god se puta ta situacija pogledala, penal je potpuno čist. Da, Soudani je išao izboriti penal, ali nije on kriv što je branič dovoljno nesmotren da unutar 16-erca ide klizati prema protivniku koji je prošao s loptom. Međutim, penal nije suđen. To je samo jedna od situacija tijekom ovog susreta u kojima se ostvario barem dijelić neke karmičke pravde, koja je inače više konstrukt nego bilo što ...
Svakom po potrebi, svakom po zasluzi: Dinamo
Početkom drugog poluvremena, odigralo se tada već desetak minuta ili ...
Protiv Arsenala je prekretnica bila crveni karton za Girouda, koji dosta sudaca ne bi pokazalo. Mislim da sve u svemu (iako je i to samo dojam) Dinamo ima dosta sreće - Losovius, 25.8.17. 14:07, 0 0 0
U sridu...ili ti ga prstom u govno...pjesnički da se izrazim... - mrkino, 25.8.17. 14:37, 0 0 0
Ovo je početak kraja Dinama, ako se stvari drastično ne promjene. Imaju siroki roster, mlade kvatetne igrače, iskusne strance koji mogu prelomiti utakmici, a opet ne izgledaju kao momčad - ipsi13, 25.8.17. 16:05, 0 0 0
Los, slazem se crveni, ali i dalje stojim da je bilo svega kod sudjenja. Ili stalna sreca kod zdrijeba sto ljudi spominju. Izvuci Ludogoreca odmah u drugom pretkolu a bugari imaju kvalitetu za prezimiti, ili moldea u trecam koje kasnije razbuca - gradim, 25.8.17. 16:11, 0 0 0
Celtica,Fenerbahce, Ajaxa i Standard. Nes ti srece u zdrijebu.. pa cak i Vardar lani.. ili Kopenhagen - gradim, 25.8.17. 16:16, 0 0 0
08/2017
Olympiakos - Rijeka 2:1

Rijeka je, nažalost, uletila u shitstorm. Sve ono što je bilo u njezinoj igri i zbog čega je mogla odigrati iznimno dobro prvo poluvrijeme u gostima kod RB-a sada je nestalo.

Dva su razloga i vrlo su transparenta; odlasci Andrijaševića i Ristovskog i ozljede. I jedno i drugo ne može se promijeniti zbog Rijekinog biznis modela, a Kek je ipak samo trener a ne mađioničar.

Ovako je Rijeka odigrala većinu susreta protiv RB-a:

Ovako su odigrali protiv Olympiakosa (kad su izašli Gavranović i Gorgon bilo je samo još gore):

Što je bilo bolje:

- Heber je odigrao utakmicu života. Nije samo do gola, nego je bio napadački potentan.

- Sluga je na golu odradio utakmicu života.

Što je bilo lošije: 

- vezna spona (iako pojačana Malešom) često je gubila duele i nije omogućila osvojenim loptama skoro nikakvu tranziciju. Možda i najslabija utakmica dueta Bradarić-Mišić (vjerojatno posljedica ozljede)

- Vešović nije Ristovski. Obrambeno još i kako, ali prema naprijed nema isti tip energije i prodornosti.

- Zhuta je uvijek slaba karika, nije mogao pokriti koliko je mogao Vešović kada u ozbiljnim utakmicama igra lijevog beka.

- Elez je napravio nekoliko kardinalnih pogrešaka, iako je i dalje bio aktivniji stoper od Župarića.

- Gavranović vidno ima problema s ozljedom, pa može pružiti nešto na iznimno povremene bljeskove.

Dakle, Rijeka je morala prodati Andrijaševića i Ristovskog, ne može se nadati da će dovesti igrače takve klase (jer bi inače bila klub daleko veće stature), a u isto vrijeme ima i igrače sklone ozljedama (prije svega Gavranović), koji i ne bi igrali za Rijeku da nemaju neki feler.

Sve u svemu, u posljednje im se vrijeme dogodilo ono što se u nekom trenutku dogodi ekipama koje overachievaju - shitstorm kad prestane ići sve ono što je išlo dobro.

Kod Olympiakosa su iznimno dobro prošli, jer kako dojam tako i statistika pokazuje da su trebali izgubiti daleko više...

  Olympiakos Rijeka
Posjed 65% 35%
Udarci 19 
U okvir 9 2
Uspješnost duela 55% 45%
Dodavanja 538 318
Ključna dodavanja 25 5
Driblinzi 44 22
Uspj. driblinga 70% 50%
Centaršutevi 17 2

U uzvratu, iako poraz 2:1 je sve samo ne katastrofalan, moralo bi se nešto iz temelja promijeniti jer Rijeka je igrala tako da je mogla biti i poražena 5:1.

Problem je to što se zapravo nema što promijeniti. Da bi prošla, Rijeka jednostavno mora imati nevjerojatno puno sreće...

Rijeka je uletila u shitstorm, a izlaza nema...
Rijeka je, nažalost, uletila u shitstorm. Sve ono što je bilo u njezinoj igri i zbog čega je mogla odigrati iznimno dobro prvo poluvrijeme u gostima kod RB-a sada je nestalo. Dva su razloga i vrlo su transparenta; odlasci Andrijaševića i Ristovskog i ozljede. I jedno i drugo ne može se promijeniti zbog Rijekinog biznis modela, a Kek je ipak samo trener a ne mađioničar. Ovako je Rijeka odigrala većinu susreta protiv RB-a: Ovako su odigrali protiv Olympiakosa (kad su izašli Gavranović i Gorgon bilo je samo još gore): Što je bilo bolje: - Heber je odigrao utakmicu života. Nije ...
Rijeka je uletila u shitstorm, a izlaza nema...
Rijeka je, nažalost, uletila u shitstorm. Sve ono što je ...
pobjede su bili skup puno sreće i općenito euforije oko kluba i pozitivne atmosfere zbog dolaska talijanskog kapitala, nešto slično što se trenutno događa osijeku, - Lepakis, 17.8.17. 14:48, 0 1 0
a jučer je poluozljeđena Rijeka bez Ristovskog koji je tek otišao pružila sasvim pristojan otpor ozbiljnoj ekipi.. S druge starne, Dinamo je biznis model i o njegovim nastupima u europi ne vrijedi trošiti riječi - Lepakis, 17.8.17. 14:51, 0 0 0
Ne vidim po čemu je dinamo biznis model, a rijeka ne. Prije svake sezone prodaja par najboljih igrača i dovođenje stranaca. Možda je legalniji model, ali i dalje čisti biznis - Mac316, 17.8.17. 15:43, 0 0 0
Dinamo je biznis model jer ih nakon ulaska u grupni fazu prestaje biti briga za rezultat i igraju isključivo da bi stavili nekog Čorića ili Gojaka u izlogi sutra ga prodali i zato i nemaju nikakve rezultate nakon ulaska u grupu. - Lepakis, 17.8.17. 16:07, 0 0 0
Rijeka također prodaje da bi zatvorila buđet ali to radi tako da igra momčadski na rezultat i onda ti rezultati izbacuju pojedince u prodajni izlog, to je ukratko objašnjeno iako je to dosta kompleksno i ima se dosta toga za reći na tu temu - Lepakis, 17.8.17. 16:09, 0 0 0
08/2017
Hoće li UEFA kazniti PSG? Treba li?

'Mislio sam da Financijski fair play postoji kako se ovakve stvari ne bi događale' – napisao je Jurgen Klopp preko twittera nakon što je postalo jasno kako će Neymarova klauzula od 222 milijuna eura biti aktivirana. Svi su, na čelu s Barcelonom, bili dojma kako ne postoji klub koji može unutar zadanih propisa jednostavno iskeširati takav iznos. I bili su u pravu. Jer to nije napravio klub, nego država Katar.

I time su jasno pogažena pravila FFP. Ali, zapravo, dobro da je tako. Jer FFP, kada je uveden, pokušao je biti lijek za akutni problem, sve dok sam nije postao akutni problem...

Kada je i zašto uveden?

Nimalo slučajno, odredbe Financijskog fair playa (https://en.wikipedia.org/wiki/UEFA_Financial_Fair_Play_Regulations) su bile dogovorene 2009., a na snagu je stupio 2011., dok je Uefom još upravljao Michel Platini, koji je bio njegov veliki zagovornik. Vrijeme uvođenja poklapa se s svjetskom financijskom krizom koja se vidjela na poslovanju klubova, pogotovo u onim državama koje su bile najjače pogođene, poput Španjolske ili Italije. Postojao je tada veliki problem sve većeg zaduživanja velikog broja klubova, što je UEFA otkrila u svom velikom istraživanju 2009.

Zaključili su kako je gotovo više od pola od 655 europskih klubova prijavilo minus na kraju revizije, a gotovo 20 posto klubova nalazilo se u pravoj financijskoj opasnosti s mogućnosti propadanja. Činilo se da cijelom klupskom nogometu slijedi kolaps, da su vlasnici i direktori postali nepouzdani i da troše ono što nikad neće moći platiti. Nešto se moralo napraviti. Ecce FFP! Koji sažeto kaže:

'Iznosi koje klubovi izdvajaju za transfere, plaće zaposlenika, amortizaciju transfera, druge financijske troškove i dividende moraju biti pokriveni iznosima koje klubovi uprihode od ulaznica, TV prava, reklama, sponzora, prodaje opreme i suvenira te nagradnih fodnova. U to se ne broji novac koji se potroši na izgradnju infrastrukture, trening terena te u širem smislu omladinskog pogona. Kazne za nepoštivanje ovakve odredbe kreću se od novčanih kazni do diskvalifikacije iz Uefinih natjecanja.'

Time je Uefa željela riješiti dva goruća problema: solventnost i inflaciju. Uefa je željela garantirati da će svi ugovori (kako prema igračima tako i oni među klubovima) doista i biti isplaćeni, ali se u isto vrijeme zaštiti od dodatnog upumpavanja novca od strane vlasnika, kako je to prvi na velikoj sceni napravio Roman Abramovič. Novi Abramoviči više nisu bili opcija.

Salary cap ima svoja pravila, svoje uvjete

U javnosti, Financijski fair play je, uz rijetke iznimke, dočekan uz ovacije. Nogometni zaljubljenici diljem Europe dobrim su dijelom smatrali kako je rastućoj inflaciji nogometnih transfera i potrošnje bila potrebna kočnica, nešto dovoljno slično salary capu, kojeg su još prije par desetljeća uvele američke profesionalne lige (uz iznimku MLB-a).

Problem je što Financijski fair nikad ne može biti niti nalik na salary cap...

Salary cap ima dvojak cilj: zaštitu profita vlasnika te garanciju jednakosti šansi. Draft ga nadopunjujuje tako da se zapravo kažnjava uspjeh (pobjednik lige na draftu bira zadnji), a sve s ciljem stalne mijene i povećanja atraktivnosti. Da bi salary cap funkcionirao, uspostavljen je na jedinstvenom tržištu (svi klubovi su iz Sjeverne Amerike, a velikom većinom iz SAD-a), u monopolističkim uvjetima (nijedna od tih liga zapravo nema vanjsku konkurenciju) te u zatvorenim ligama privatnog vlasništva (ne može se ispasti iz lige, a vlasnici lige su vlasnici klubova koji i upravljaju ligom). Sve su to bitni i nužni uvjeti salary capa, bez kojih on postaje besmislen i neprovediv alat.

Europski nogomet nema ništa od prethodno spomenutog i Uefa je vrlo svjesna toga, iako se pravi kao da nije. Ne postoji jedinstveno tržište jer i dalje većinu utakmica klubovi igraju u matičnim NACIONALNIM ligama, na snazi nisu monopolistički uvjeti (jer postoji prijetnja Kine i liga s drugih kontinenata) te ne postoji zatvorena liga koja bi garantirala da nitko ne može ući bez volje vlasnika ili iz lige ispasti. Vlasnici klubova nisu vlasnici liga. Dakle, situacija je potpuno neusporediva.

U takvim okolnostima, unutar potpuno neusporedivih tržišta, klubovi su postavljeni u vrlo nejednaku poziciju. Slavni klubovi Nizozemske i Portugala, sve redom bivši europski prvaci – Benfica, Porto, Ajax, PSV, Feyenoord – nalaze se na tržištu koje je daleko manje od onoga na kojem su engleski, njemački ili talijanski klubovi. Politička povijest (prije svega kolonijalne veze) i jezična rasprostranjenost stvara i dodatne probleme te pogoduje klubovima Premier lige. Prije pojave kablovske televizije i Interneta, to i nije bio problem, jer je nogometna kultura i inovacija mogla dati veću prednost od relativno male količine novca koja se vrtila. No, sada više nije tako. Sada je stvoren status quo.

FFP i status quo

Sada je, zbog pojave novih sredstava monetizacije nogometa (predvođenih kablovskom televizijom) nastala nelojalna konkurencija, koju samo produbljuje FFP. Kada se pogleda Deloitte Football Money League (https://en.wikipedia.org/wiki/Deloitte_Football_Money_League) vidi se procjep između desetak najbogatijih klubova i onih iza njih (s Juventusom, BVB-om i Tottenhamom u nekom limbu). Razlika je uočljiva i vidljiva.

Kada se pogledaju velike nacionalne lige, također se uočava dominacija. Od kada je uveden FPP, Real i Barcelona dominiraju La ligom uz jednu sezonu iznimke, Juventus je šest puta zaredom sada već prvak Italije, PSG dominira Francuskom uz iznimku prošle sezone (iako je PSG uzeo i oba kupa), a Bayern je već pet sezona zaredom prvak Njemačke. Trend je jasan – veliki su postali još i veći, a klubovi koji dominiraju mogu očekivati da će osvojiti vjerojatno devet od deset nacionalnih prvenstava. U Ligi prvaka je usporediva situacija, s dominacijom Reala, Barcelone i Bayerna, uz povremene bljeskove Atletica i Juventusa.

Jedina je iznimka Premier liga. Igrom slučaja (zapravo nimalo slučajno), najpopularnija liga svijeta. Od uvođenja FFP-a, prvak je bio kako Manchester United, tako i dva puta City i Chelsea, uz jednu sezonu iznimke kada je prvak bio Leicester. Također, Liverpool i Arsenal su imali godina kada su bili vrlo blizu vrha. Takav je poredak posljedica uvjeta upravo suprotnih od onoga što nameće FFP. Da nije bilo novca Romana Abramoviča ili Šeika Mansoura, City i Chelsea ostali bi ono što su bili – klubovi koji nikad ne bi osvojili naslov prvaka, osim jednom u sto godina, poput Leicestera. Ne bi imali niti igrače, niti infrastrukturu niti mnogo navijača među novom generacijom pratitelja nogometa.

Premier liga bila bi ista kao i sve druge lige. Dominirao bi Manchester United (koji je i sada klub koji generira najviše novca), kao što je dominirao prije pojave Romana Abramoviča. Tek povremeno bi vjerojatno Arsenal i Liverpool uspjeli dograbiti kakvu titulu, kako to s vremena na vrijeme uspiju BVB ili Monaco. Da je tada FFP bio na snazi, konkurencija bi bila daleko slabija. A da li bi itko to doista želio?

Nakon Neymara, ništa ne može biti isto

PSG je bio jedan od klubova žrtvi nelojalne konkurencije. Sama ih je Uefa kaznila 2014., jer su smatrali da su njihovi sponzorski ugovori nerealni te da su ništa drugo nego posredna metoda upumpavanja novca u klub, što je po regulama bilo nedopušteno (istu je kaznu dobio i City). Kažnjeni su s 20 milijuna funti, ograničenjem broja prijavljenih igrača za Ligu prvaka te s dodatnim restrikcijama na tržištu igrača. Od kluba koji je bio među top 3 potrošača, pali su na 11. mjesto po transfer odštetama u posljednje četiri godine, prije kupovine Neymara.

Bili su u limbu; na tržištu koje se ne može natjecati s onim engleskim, u ligi koja nije nalik na Španjolsku. Nisu bili Real da imaju svoju Barcelonu, niti obrnuto. Nisu imali mogućnost to kompenzirati novcem vlasnika. Čekala ih je stagnacija, koja je uvijek samo bolja riječ za smrt.

Kupovina Neymara bila je power move, koji im je bio potreban. Potez koji ih po pitanju nogometnog branda može ubaciti među elitu. Potez koji je izjava, prije nego li bilo što drugo. Potez koji potpuno negira sve ono što FPP predstvlja, ali koji u isto vrijeme ugrožava status quo. Nešto što je nogometu bilo potrebno.

Uefa je FFP-om jedino omogućila da veliki klubovi s velikih tržišta te s globalnim armijama fanova naprave procijep između sebe i ostalih. Zacementirala je status quo. I zato je FFP zapravo obrnuti salary cap, jer ne stvara vječnu mijenu, nego drži situaciju istom. Nema plime i oseke, nema niti valova. Samo mrtvo more.

Htjedovši riješiti problem solventnosti, Uefa je stvorila još i veći problem. Lijek je ispao gori od bolesti. Transfer Neymara ogolio je to do kosti i što god Uefa napravila, kako god reagirala (bilo ignoriranjem ili kaznom prema PSG-u) ta će reakcija biti pogrešna. Samo zato jer FFP nije rješenje. Spoznali su to i oni sami 2015. kada su uveli modifikacije među pravila. A sada su i te modifikacije pogažene, kao što su i prethodno u više navrata bila pravila. Ali nikad ovako, pred očima cijele svjetske javnosti.

Europskim klubovima treba novi model. Model koji će garantirati solventnost, a u isto vrijeme spriječiti cementiranje statusa quo. Financijski fair play to nije. Slijede nam turbulentne godine i potraga. Nešto čemu se, zapravo, možemo samo veseliti. Štogod rekli oni koji misle da je ovo smrt nogometa. Nije. Nogomet će samo rasti i biti sve više voljen diljem svijeta. Možemo se samo veseliti novim rješenjima za stare probleme...

Financijski fair play je obrnuti salary cap. Dobro da je mrtav!
'Mislio sam da Financijski fair play postoji kako se ovakve stvari ne bi događale' – napisao je Jurgen Klopp preko twittera nakon što je postalo jasno kako će Neymarova klauzula od 222 milijuna eura biti aktivirana. Svi su, na čelu s Barcelonom, bili dojma kako ne postoji klub koji može unutar zadanih propisa jednostavno iskeširati takav iznos. I bili su u pravu. Jer to nije napravio klub, nego država Katar. I time su jasno pogažena pravila FFP. Ali, zapravo, dobro da je tako. Jer FFP, kada je uveden, pokušao je biti lijek za akutni problem, sve dok sam nije postao ...
Financijski fair play je obrnuti salary cap. Dobro da je mrtav!
'Mislio sam da Financijski fair play postoji kako se ovakve ...

Respekt: Ljuke, Raul10, knez343, ivan-cro, peropex,

Slažem se: RayRay, Ljuke, icecube, knez343,

Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.