Mac316

Kneel before your master
Reputacija
7
Bodova
348
Analiza
801
Ocjena
3433
Anketa
1125
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

18.09.
Kakve promjene trebaju hrvatskoj košarci?

Kad je dolazio na scenu, Roko Ukić je bio velika nada hrvatske košarke. Imao je ono nešto urođeno, nešto što ne možeš naučiti ili te u najboljem slučaju može naučiti ulica, organizirana igra sigurno ne. Imao je osjećaj za igru, asist i suigrače. Kako je brzo ubačen u žrvanj seniora, Split je namirisao zlatnu koku i tu počinju problemi. Od dana kad je stupio u seniorski pogon, Roko Ukić je bio prisiljavan da počinje i završava sve akcjie svoje momčadi, figurativno rečeno. Ono zog čega je tako brzo poguran u seniore odjednom je bilo najmanje važno, zašto, zato jer dojam umjetnika s loptom ne diže cijenu tako brzo kao gola staistika, pogtovo prosjek koševa. A Split, besparičan kakav je, je žarko želio zaraditi na svom zlatnom dečku. Kako su godine išle, Ukićev instinkt za igru je polako, ali sustavno ubijan u zamjenu za forsiranje šuta na kojem s njim nitko nikad nije istinski radio, zabijanje pod koš na izvlačenje faula samo da se izvuče još koje bacanje za podebljvanje statsa i općenito, igranje igre koja priliči Marku POpoviću, a ne Roku Ukiću. Do dana kad je oldazio u NBA Ukić je već bio tipični hrvatski playmaker proizvod, pucaj prvo, a pitanja postavljaj kasnije tip igrača kojem je nametnuto da razmišlja o trpanju koša više nego o ukupnoj igri. Problem s Ukićem je da za razliku od MArka Popovića trpanje koša nikad nije bilo nešto što je on u stanju izvesti konzistentno. 

NBA priča je prošla tako kako je, ali u boravku tamo, Ukić je naučio kako ponovno biti play, na žalost Hrvatske, prekasno. Ukić je pametan dečko i veliki zaljubljenik u košarku, uvidio je da niti je on stvoren da bude prvi strijelac niti je to ono što hrvatska košarka od njega treba, no dok se sve to dogodilo, Hrvatska je ostala bez cijele jedne perspektivne generacije koju nije imao tko voditi na terenu nego su prepušteni biti pistolerosi koji pucaju kako koji hoće, s Ukićem uključenim u cirkus. U kasnim 20im i ranim 30im, kad je Roko shvatio ono što je oduvijek trebao biti, košarka je otišla dalje, playmakeri su već imali sasvim druge skill setove, akcije su postale drugo, Roko je jednostavno uvjiek ostajao korak ili dva za modernom košarkom, baš zbog tih prvih godina koje su mu oduzete. 

I nije jedini. Toni Prostran, Toni Katić i čitav niz drugih 'jedinica' koje su provirile na veliku scenu nikad nisu pušteni da se razmašu jer u hravstkoj košarci vrijedi jedno arhaično i zatucano pravilo da košarkaški vrijediš samo onoliko koliko koševa zabiješ. Jeidni koji se tom kalupu othvrao je bio Toni Kukoč, ali i to je bilo samo zato jer je su treneri bili fascinirani tako visokim igračem koji tako dobro vodi igru, da Toni Kukoč ima 190 cm, vjerojatno bi bio prisiljavan biti šuter trica i ništa više i karijera bi se odvijala sasvim drugačije. 

Klubovi su na nekim od tih talenata nešto i zaradili, iako mizerno, ali repreznetacija nikad u već 25 godina od niti jednog nije imala koristi. Hrvatska već 25 godina igra košarku bez organizatora igre, a dok u NBA takve stvari prolaze jer obično do naslova idu ekipe sa svemirski dominantnim igračima (Jordan, Shaq, Duncan, Garnett, Kobe, Nowitzki, James, Durant...), europska košarka ovisi puno više o osnovama, o školi, o sustavu, a bez igrača koji taj sustav na terenu provodi sve pada u vodu. Nije slučajno da je Miloš Teodosić jedan od najuspješniih europskih igrača zadnjih 10 godina, a ujedno i motor koji Srbiju vodi do velikih rezultata i kontinuiteta. Teodosić je onaj tip igrača za kojeg kažemo da druge oko sebe čini boljima. Jokić također, samo sa druge pozicije i leđima okrenut košu. Jedan Sergio Llul je podcijenjeni igrač, ali onakav koji sve vidi na terenu, sve zna i može zaista odigrati utakmicu bez zabijenog koša, a da bude među zapaženijima. Nedavno je malo poznati Matic Rebec, slovenski 'lokalni' playmaker, demolirao Hrvatsku sa NBA igračima na rosteru pokazavši im kako se igra košarka sistema, za razliku od bezglavog napucavanja po terenu i bacanja lopti u bunar kako smo mi igrali. 

Jako se puno govori o tome da Hrvatska ne dobija ono što očekuje od svojih NBA vedeta, prvenstveno Šarića i Bogdanovića, ali i svih ostalih. I da, istina je, oni svojim igrama u NBA pokazuju da vrijede puno više od poraza od Poljske, no što je ključna razlika? Oladipo, Simmons, u NBA Bogdanović ne mora primiti loptu, otresti se igrača pa krenuti na ulaz ili šutirati iz driblinga, u NBA Babo to dobija servirano. U NBA Šarić ima luksuz ne pipnuti loptu nekoliko napada zaredom, pritajiti se i skakati po napadački skok, sam sebe razigrati borbenošću i postavljanjem dok drugi obavljaju posao za njega, u našoj reprezentaciji nema napada koji ne ide preo Daria Šarića, a on sa nepouzdanim šutom i neškolovanim vođenjem lopte gdje loptu vodi visoko i ne štiti ju tijelom nije igrač kroz  kojeg napad može teći. Jesu li njih dvojica krivi? I jesu i nisu, krivi su jer ne biraju šuteve bolje, jer pristaju sudjelovati u besmielnom napucavanju, ali nisu krivi što ne mogu izvesti stvari za koje jednostavno nisu niti trenirani niti talentirani. 

Hrvatska košarkaška reprezentacija bi mogla imati sasvim pristojno izgledajući roster. Visine nam ne nedostaje, s tim da bi i Žižiću i Zupcu puno korisnije bilo igrati u Europi pune minutaže nego mahati ručnicima u NBAu. Ako bi se riješili misteriji izostanka Hezonje i Bendera, pa sa Simonom, Mustapićem, Perićem i Babićem koji mogu pokriti većinu togga na pozcijama 2,3 i 4 te priključenjem najperspektivnijih zlatnih mladića iz mladih selekcija, to je roster koji se može othrvati svakome u Europi kad ne bi bilo te jedne, nepremostive prepreke. To sve, Bogdanovića kao glavnog šutera, Šarića kao 'tajno oružje' i glue guya, Hezonju i visoke igrače, nema tko na terenu voditi i usmjeravati, nema tko diktirati ritam igre, birati što je najbolje odigrati i kada je to najbolje za napraviti. A bez toga, sve na terenu što gledamo od Bogdanovića, Šarića i ostalih je jednostavno silovanje, napucavanje i improvizacija. Kako ona završava bolno je očito nakon zadnjih utakmica, ali i ukupno nakon više od dva desetljeća stalnih posrtaja od onih od kojih smo 'bolji'. 

Jest, HKS je užasno vođen, bilo da je od Radića i sudačke klike ili o zaslužnih košarkaša koji ne rade nikakve pomake na bolje. Ali, pobogu, zar netko misli da Radić ili Vranković ne žele bolji rezultat košarke, ako zbog ničega onda da promovirajus sebe? Zar netko misli da su to ljudi koji namjerno uništavaju playmakere, osakućuju ekipu i puštaju ih na velika natjecanja kao ovce na klanje jer su 'zli', nemoralni ološ kojem je samo cilj namjerno uništavanje košarke? Ne, do trenutka kada igrači dođu pod kontrolu HKSa šteta je najčešće već napravljena, perspektivni igrači, pogotovo playmakeri, su pretovreni u robotske verzije šutera koji moraju zabijati da bi si izgradili ime. Moraju biti 'u statistici' da bi zadovoljili lokalnog trenera i lokalnog šefa kluba koji ih svakom prilikom koju mogu nude tržištu. I tako iznova i iznova. Jako volim Marka Popovića i njegov stil igre, ali baš taj stil, to jest poučak, je ono što ubija hrvatsku košarku. Marko POpović je kao raspucani play odveo Zadar do naslova tadašnje Goodyear lige, dobro se prodao i napravio ime i sebi i klubu, pa sad poučeni time mnogi 'stručnjaci' za košarku pokušavaju od 180 cm visokih igrača izgraditi nove Popoviće. No, uhvatiti munju u boci tako kako je Zadar te godine se događa jako rijetko, a propadanje talenata za organizaciju igre zobg krivog vođenja i krivih prioriteta se događa svaki dan. Pa se onda i porazi od Poljske, Rumunjske i Litve B, nakon nekog vremena, počnu također događati svaki dan. 

Kako je Marko Popović ubio hrvatsku košarku
Kad je dolazio na scenu, Roko Ukić je bio velika nada hrvatske košarke. Imao je ono nešto urođeno, nešto što ne možeš naučiti ili te u najboljem slučaju može naučiti ulica, organizirana igra sigurno ne. Imao je osjećaj za igru, asist i suigrače. Kako je brzo ubačen u žrvanj seniora, Split je namirisao zlatnu koku i tu počinju problemi. Od dana kad je stupio u seniorski pogon, Roko Ukić je bio prisiljavan da počinje i završava sve akcjie svoje momčadi, figurativno rečeno. Ono zog čega je tako brzo poguran u seniore odjednom je bilo najmanje važno, zašto, zato jer dojam ...
Kako je Marko Popović ubio hrvatsku košarku
Kad je dolazio na scenu, Roko Ukić je bio velika ...
...kasnije, a Rađa i Stojko nisu niti mrvicu napravili za sustav. Dapače, forsiranjem nekih svojih trenera i imena dodatno su uništili struku, a njihov odnos sa dijelom igrača koji igraju u seniorima se može nazvati prikriveno neprijateljskim - Mac316, 18.9.18. 14:26, 0 0 0
To za odnos igrača nemam dovoljno info pa neću komentirati, a ne mora značiti da će kadeti odlaziti u ZG jer u Dalmaciji ima dovoljno klubova koji bi mogli izgraditi igrača kroz juniorski pogon. Problem dolazi kada on napuni 18-19 jer ga klub - BruceWayne, 18.9.18. 14:31, 0 0 0
ne može plaćati a seniorska liga nema kvalitetu ni širinu klubova jer Cedevita monopolizira natjecanje već 10 godina. To je stari problem jer je Cibona radila prije pa nije isključivo krivnja Cedevite, no poanta je jasna. Niz je problema koji oni mog - BruceWayne, 18.9.18. 14:32, 0 0 0
ali i ne mogu zaustaviti. Kažem, treba im dati još jednu šansu iako ne postoji trenutno nikvakva opozicija, osim možda opcije iz Cedevite a to bojim se da neće donijeti ništa dobro.. - BruceWayne, 18.9.18. 14:34, 0 0 0
Let's agree to disagree - baiso, 18.9.18. 20:33, 0 0 0
12.09.
1. kolo Lige Nacija: Španjolska 6-0 Hrvatska

Kladionice su davale vrlo dobre omjere na Hrvatsku pa se mnogo ekipe sasvim sigurno odlučili ići na svjetske doprvake. Površno gledano, isplati se, ova Dalićeva Hrvatska je pokazala da može dobiti i velikog protivnika u big match situaciji, pa nije nerazumno misliti da i Španjolska može pasti. No, kladionice nisu glupe niti se vode subjektivnim emocijama, pa ni nekim prošlim uspjesima. Postoji razlog, razlozi, zašto je Španjolska bila postavljena kao izraziti favorit, a pokazalo se da su ti razlozi sasvim opravdani, kladioničarski bookmakeri - hrvatska subjektivnost 1-0. 

Razlog broj 1 - Špajnolska je jaka, prava svjetska nogometna velesila. Ovo ne može biti naglašeno dovoljno niti je sportski drljiti o bilo čemu drugome dok se ovo ne apsolvira. Dakle, ne jaka u smislu, dobijemo par utakmica, isčupamo ih i onda smo kraljevi svijeta. Jaka kao 'ne pogađa nas ako Strinić ima srčanu manu, Mandžukić se oprosti, a Modrić je umoran jaka'. To je reprezentacija koja može sastviti dvije, tri momčadi najspremnijih i najboljih i sve tri su međusobno zamjenjive kao favoriti. Da da, na SPu su podbacili, bla bla bla, svi znamo što se dogodilo netom prije SPa, Španjolska niti inače nije poznata kao najkohezivnija jedinica na svijetu, ali kad se okolnosti poklope, kad su tenzije nisko, a spremnost visoka, to je top 3 reprezentacija svijeta neovisno o tome igraju li Busquets ili Iniesta ili Farbregas ili David Silva, te napadaju li Costa, Isco, Rodrigo ili MOrata. To je kvaliteta koju ne možeš stvoriti kao izbornik, bio Dalić ili Enrique, to je kvaliteta koju stvara sustav i moć jedne zemlje, Španjolska to ima, Hrvatska to nema. Točka. 

Rzlog broj 2 - Hrvatska je, zna se od ranije, Luka Modrić, možda nekim sitnim postotkom i Ivan Rakitić. Bez pravog Modrića koji može igrati zadnjeg veznog i glavnog kreativca svih 90 minuta, Hrvatska je predvidljiva i relativno lako zaustavljiva momčad koja nema puno opcija prema naprijed. Luka Modrić je u profesionalnom pogonu tek koji tjedan nakon ljeta zasluženog odmora i relaksacije. Niti Rakitić nije puno dalje odmakao. Možda se to na TVu ne vidi, ali svaki trening manjka i promil energije manje se na ovakvoj razini jako osjeti na terenu, čim nema one dinamike koju Modrić daje, Hrvatsku je lako probijati po sredini, a tada boljke kiksu sklone obrane dolaze jako do izraažja. Možda je greška što se jurnulo prvih 20 minuta sa nespremnim igračima pa se brzo ostalo bez juice-a, možda nespreman MOdrić i još neki nisu ni trebali igrati, ali Hrvatska je premala sa širinom rostera da može rotirati glavne igrače i očekivati da se ništa ne promijeni. Cijeli ovaj ciklus kvalifikacija bi trebao biti iskorišten za postepeni prijelaz sa 'pass it to Luka' igre na nešto novo s obzirom na Lukine godine. Prvi korak je bio brutalno jasno dokazati ovoj momčadi tko su i što su u omjeru sa jakim suparnikom, ako nema Luke i Rakete u pravom sjaju da ih nose. Ako je lekcija naučena, od stožera do igrača, onda ovaj poraz niti nije beskoristan. Dalić mora, jednostavno mora u ciklusu kvalifikacija sa lakšim protivnicima, naći model igre koji će moći biti primjenjiv i jednog dana uskoro kada Modrić i Rakitić odluče da je dosta i predaju palicu mlađima. 

Razlog broj 3 - Hrvatska je svoje dokazala 2 mjeseca ranije, Španjolska je tada žestoko kiksala pa se sad mora dokazivati. Iako daleko od toga da je presudno, motiv puno znači, pogotovo u glorificiranoj prijateljskoj utakmici kao što je zapravo Liga Nacija. Španjolska je igrala za nešto, za povratak obraza nakon bijednog SPa, a hrvatski igrači su govorom tijela, ako već ne riječima, odavali da im se ovo baš i ne igra. Ljudski je to sasvim razumljivo, proveli su ljeto razvlačeni sa svih strana, tapšani po ramenima i čašćeni pivama, iz tog filma nije lako samo tako izaći, profesionalizam ili ne. Nije stvar da nije bilo želje, taj mistični hrvatski atribut da 'želimo' više od drugih je uvijek prisutan, jednostavno kad se mistika i mitologija maknu na stranu, hravtski igači su isto ljudi i kao ljudi ne mogu neke ljudske barijere u glavi nadići. Izašli su na teren kao ovce na klanje i to je točno ono što su dobili. 

Bilo bi lijepo i utješno reći da se sve da popraviti, no to nije niti poanta. Hrvatska ne mora ništa popravljati, Hravtska se mora promijeniti. Rusko srebro će biti vječna uspomena na nešto zaista nevjerojatno i vrijedno ponosa, ali vrijeme je da se razmišlja unaprijed, ne samo do kraja Lige Nacija nego više godina unaprijed. Hrvatska uskoro neće više imati luksuz oslanjanja na ljude koji su ju do srebra vodili, svaki trening i svako crtanje po ploči koje Dalić provodi mora biti usmjereno na budućnost i kako ju što spremnije dočekati. 'Sami sebe smo pobijedili', 'bili smo bolji pa se raspali' i slično nikome ne pomaže osim onima koji se očajnički želi držati uspomene na Rusiju i živjeti u prošlosti kao što smo godinama, pa i desetljećima, živjeli na uspomeni na francusku broncu. Izgubili smo jer je Španjolska jača od nas u cca 7 od 10 utakmica, može se dogoditi da ih iznenadimo, može se dogoditi da ih izbjegnemo na velikom natjecanju pa otići dalje od njih, ali dugoročno, nismo bolji i kako naši glavni igrači padaju i otpadaju, jaz između te dvije ekipe će btii sve veći. 

Nismo pobijedili sami sebe, pobijedio nas je bolji
Kladionice su davale vrlo dobre omjere na Hrvatsku pa se mnogo ekipe sasvim sigurno odlučili ići na svjetske doprvake. Površno gledano, isplati se, ova Dalićeva Hrvatska je pokazala da može dobiti i velikog protivnika u big match situaciji, pa nije nerazumno misliti da i Španjolska može pasti. No, kladionice nisu glupe niti se vode subjektivnim emocijama, pa ni nekim prošlim uspjesima. Postoji razlog, razlozi, zašto je Španjolska bila postavljena kao izraziti favorit, a pokazalo se da su ti razlozi sasvim opravdani, kladioničarski bookmakeri - hrvatska subjektivnost 1-0. Razlog broj 1 - Špajnolska je jaka, prava svjetska nogometna velesila. Ovo ne ...
Nismo pobijedili sami sebe, pobijedio nas je bolji
Kladionice su davale vrlo dobre omjere na Hrvatsku pa se ...
06.09.
Treba li Hajduk udovoljiti Tudoru?

Željko Kopić je u 6 kola od 18 mogućih osvojio 4 boda, ispao iz Europe i generalno vodi Hajduk u kriminalno lošoj igri neovisno o tome tko nastupa na terenu. I preživio je, prije 48 sati Uprava je izglasala povjerenje treneru, vjerojatno svjesna da nije usamljen u krivici za ono što se Hajduku događa. No, treba biti jasan, onog trenutka kad nije podnio ostavku nakon što su mu rasprodali ekipu nego prihvatio ciljeve i ambiicije sa momčadi koja nije tome dorasla, Željko Kopić je oistao odgovoran za rezultat s momčadi kakvom ima i nakon svega što je Hajduk pokazao, otkaz je debelo zakašnjli čak i da je došao prekjučer. No, nije.

Međutim, uvijek može gore, što Hajdukovi navijači saznavaju svakim danom kad se probude. Jučer, nakon što je dan prije dobio povjerenje Uprave, Željko Kopić je smijenjen s mjesta trenera. Ne, nije šala, ozbiljno se dogodilo, jedan dan si po volji kluba, drugi nisi, a u međuvremenu se nije igrala utakmica, vjerojatno nije bilo vremena niti za održati teži trening u tom intervalu. Razlog otkaza je navodno Kopićevo nalaženje na kavi sa Igorom Štimcem i novinarom Zdravkom Reićem, dvojici ljudi koji su jako, jako visoko na popisu Torcidinih neprijatelja kluba (popis je to koji je, blago rečeno, poduži). Dakle, trener sa izglasanim povjerenjem od Uprave se nađe privatno sa dvojicom ljudi koji su obojica sportski djelatnici, dakle iz iste branše, i drugi dan više tog povjerenja nema. I onda će netko reći da ulica, to jest, navijači, ne vode klub. Što je sljedeće? Čistačica na Poljudu leti jer u fušu čisti i kuću Fredija Fiorentinija? Klupska mačka ide na uspavljivanje jer je pojela bačenu krafnu iz Svagušine pekare? 

Jednostavno je. Torcida ima pravo mrziti Igora Štimca, Reića i koga god želi. Mogu izbjegavati bilo koji kontakt s njima i razotrkivati sve njihove prljavštine. Ono što nemaju pravo, a uzimaju si ga, je da određuju slobodnom čovjeku s kim se i pod kojim uvjetima smije viđati, a s kim ne. Jednako kao što ne bi smjeli određivati tko smije biti dio klupskog cateringa prije ili poslije utakmice i koliko čaša vina gosti smiju popiti na klupski račun. Možda je korištenje termina Torcida pogrešno, možda je točnije Naš Hajduk, ali linije između tih pojmova su već toliko zamagljene da je jako teško odrediti gdje jedni prestaju, a drugi počinju. 

Uprava Hajduka je u teškom položaju, jasno je. Jasno je da je teško živjeti i djelovati u okruženju stalne atmosfere linča i samoprozvanih pravednika, čiji stisak oko grla nije ništa slabiji od onog kojeg su imali svi oni koji su klub pljačkali, samo iz drugih pobuda. No, Uprava se tako zove s razlogom, oni su ti koji klubom upravljaju, a ne da im netko odlučuje ili prijetnjama i zastrašivanjem sugerira kako da to rade. Ljudi koji vode klub jesu novi, ali ako ne mogu svoj posao raditi kako oni misle da treba, njihova dužnost prema klubu i prema svim ostalim navijačima je da se maknu, da prestanu biti branik za nasilnike koji klub žele voditi, ali preko svojih proxija koje onda imaju za idiote i lutke na koncu. 

Smjenom Kopića 'dan poslije sutra' Hajduk se doveo u još veće probleme nego je već bio. Navodno je postojao načelni dogovor da se Igor Tudor vrati u klub i preuzme sve uzde vezane uz struku, dakle, da postane nekakav manager engleskog tipa ili slično, a Igor Tudor je vjerojatno posljednji Hajdukov trener pod kojim je klub izgledao barem polupristojno. No, kad je izigran i kad je Kopić ostavljen na još jedan dan, Tudor se logično ne želi ponižavati i prihvaćati gažu sad kad je jasno da nije izbor kluba nego poziv u nuždi kad sve drugo propadne. Ne manje važno, kad vidi slike Kopića kako završava na Hitnoj i kad vidi kako je prokleto lako dobiti otkaz u Hajduku, vjerojatno je i Tudor razmislio dvaput treba li mu to. Na koncu, i Tudor poznaje Štimca, dijelili su svlačionicu, sumnjam da on okreće glavu od njega ako se slučajno nađu u istom kafiću. 

Sad je frka i panika koga dovesti za trenera, treninzi stoje, igrači su vjerojatno zbunjeni i traže izlaz iz noćne more, a klub jedina rješenja vidi u nekakvim skandinavskim anonimusima koji nemaju nikakvog pojma u što se uvaljuju i došli bi pobrati novac osigurani debelim garancijama u slučaju otkaza, a prašina se otpuhuje i sa skladištenog vječnog rješenja za Hajduk, Eduoarda Reje, čiji mumificirani ostaci mogu fino pasati na klupu kluba koji je zapravo hodajući mrtvac. MOžda se mislilo da se ne može lošije od 4 boda od 18 i igre kakvu prikazuju, ali Uprava Hajduka u suradnji sa Nadzornim odborom i onima koji su većina u Nadzornom odboru te siva eminencija svakog klupskog poteza uspjeli su lošu situaciju učiniti još puno, puno gorom. Kad ga napumpaju vitaminima i daju nešto za smirenje, Željko Kopić će vjerojatno shvatiti da je najbolji potez života napravio kad je došao na to piće sa Štimcem, riješio se najveće životne brige i prepustio ju nekome drugome. Bilo kome samo ne onima koji su za stanje najodgovorniji. 

Hajduk probio dno i tone i dalje, sad je u neistraženim sferama mogućeg
Željko Kopić je u 6 kola od 18 mogućih osvojio 4 boda, ispao iz Europe i generalno vodi Hajduk u kriminalno lošoj igri neovisno o tome tko nastupa na terenu. I preživio je, prije 48 sati Uprava je izglasala povjerenje treneru, vjerojatno svjesna da nije usamljen u krivici za ono što se Hajduku događa. No, treba biti jasan, onog trenutka kad nije podnio ostavku nakon što su mu rasprodali ekipu nego prihvatio ciljeve i ambiicije sa momčadi koja nije tome dorasla, Željko Kopić je oistao odgovoran za rezultat s momčadi kakvom ima i nakon svega što je Hajduk pokazao, otkaz ...
Hajduk probio dno i tone i dalje, sad je u neistraženim sferama mogućeg
Željko Kopić je u 6 kola od 18 mogućih osvojio ...
premladi da bi znali da ih na kraju ne čeka nagrada nego uništena budućnost, a čini se da ih nema niti tko upozoriti. U Hajduku će ključni trenutak biti kada udruga preuzme preko 50% dionica i tu će biti kraj narodnog Hajduka. Član sam te udruge već - Gavran, 7.9.18. 16:52, 0 0 0
2 godine čisto iz znatiželje da vidim što i kako rade za dobrobit Hajduka. Međutim njihov je jedini cilj otkup dionica, nekakve obavijesti i mailove šalju samo kada im treba love i to prodaju pod parolama "budi dio povijesti" i slična sranja, a masa - Gavran, 7.9.18. 16:53, 0 0 0
to puši. Ja se samo nadam da postoji netko dovoljno moćan tko drži sportske vrijednosti iznad off-shore računa da spriječi da Hajduk postane ono što je godinama bio Dinamo, a što su odlučili napustiti kada su Dinamove transakcije privukle pažnju - Gavran, 7.9.18. 16:54, 0 0 0
međunarodnih istražnih tijela. Možda bi bilo bolje da sam napisao posebnu analizu, ali ne stignem. - Gavran, 7.9.18. 16:54, 0 0 0
Lijepo sročeno Gavran. Slažem se sa svim navedenim (što već dugo nisam). - Fenix22, 7.9.18. 19:09, 0 0 0
28.08.
Young Boys - Dinamo 1-1

Dok je Zdravko Mamić još bio stanovnik Zagreba i unutarnji ili vanjski savjetnik Dinama, oko tog kluba je vladala jedna vječna mantra - 'kad ja odem iz Dinama, Dinamo će propasti'. Toliko puta ponavljana nebuloza je uzela toliko maha da su ju prihvatili čak i oni koji s Dinamom nemaju puno veze, nekako se u javnom diskursu uzimalo za istinu da jedini koji Dinamo drži na životu je upravo Zdravko Mamić. Niti unutar kluba nije bilo drugačije, dok je veliki šef upao u pravne probleme cijela radna zajednica je pisala prioćenja i stajala iza njegovih leđa na njegovim farsama, dajući do znanja da su potpuno suglasni sa time da njihov gazda održava vlastoručno klub na životu, što bolje od ičega govori o njihovoj vlastitoj sposobnosti. 

No, srećom, život uvijek nađe način, kako su naučili dr. Malcolm i ostali protagonisti Jurassic parka. I Dinamo je preživio, nije se dogodilo ništa dramatično, klub ide dalje, posluje, prodaje igrače, pobjeđuje i remizira (uskoro će i gubiti), sudjeluje u ovoj bijedi od domaćeg nogometa kao i svih godina prije. No, sa jednom bitnom razlikom. Dinamo počinje ponovno zanimati navijače. Ne samo BBBe, nego Zagrepčane i ostale drukere općenito. Ne samo da nije propao bez svog mecene, Dinamo danas ima redove pred blagajnama, Dinamo je RASPRODAN! za utakmicu sezone s YOung Boysima i ulazak u Ligu Prvaka, o Dinamu se ponovno priča kao nečem pozitivnom u našem nogometu, a sve to u vrijeme kad su mu prognozirali sudbinu kobnu. 

Zagreb nije Split, nema dišpet. No, redovi pred blagajnama i entuzijazam oko kluba se ne može protumačiti nikako drugo nego baš kao dišpet. U inat onom koji je uništavao klub i koji je mislio da bez njega ničega ne može biti, baš sada se klub budi, baš sada se za klub živi i baš sada je klub ponovno hit grada. Nema više besplatnog čipsa i majica kao potez očajnika da polupopune stadion, nema više medijskog performansa prije velikih utakmica da bi se u prvi plan stavilo kriminalce, a ne igrače, danas priča prije utakmice nije Mamićevo divljanje pred novinarima, danas je priča da Dinamovi igrači donose navijačima koji čekaju u redu vodu. Svaka kupljena ulaznica, svaka minuta provedena u redu pred Maksimirom sa smiješkom na licu je visoko podignuta ruka iznad Zagreba, okrenuta u smjeru Međugorja koja pokazuje ogroman srednji prst u tom smjeru. I to je Dinamova pobjeda, veća nego potencijalna nad Young boysima. 

Oko Dinama ima još puno posla. Oko kluba su i dalje miševi koji su klub skoro uništili. U loži i dalje sjede osuđenici, a po odborimai skupštinama likovi koji se obračunavaju sa navijačima umjesto da im budu na usluzi. No, dva najveća preduvjeta za oporavak Dinama su tu - navijači, narod mu ponovno gravitiraju, a politika, standardno povodljiva prema smjeru u kojem narod drži palac, je okrenula leđa bivšem kolovođi i načinu na koji je klub vođen. Neće se sve vratiti u normalu preko noći niti će se lako zaboraviti desetljeće i pol mučenja, ali rasprodani stadion i Dinamo kao tema razgovora zbog sportskog rezultata, a ne sportskih anomalija je veliko, veliko ohrabrenje za budućnost. 

Navijači i Zagrepčani su vjerojatno prepoznali istinu koja je zapravo bolno očita. Jedina osoba kojoj danas odgovara prazan Maksmir i Dinamo koji nikog ne zanima danas sjedi u izolaciji u Međugorju. Praznim stadionom i klubom slučajem dalo bi se za pravo jednoj izopačenoj tezi da klub koji je nekad bio simbol Zagreba može opstati samo kao osobna igračka osuđenog kriminalca i njegove svite. Svakom novom utakmicom kao ovom s Young boysima, duh Zdravka Mamića blijedi iz Maksimira, a njegov virtualni utjecaj pada u zaborav, u toj dugoj, mučnoj i teško gledljivoj utakmici između nekadašnjeg NK Dinamo sa legijama navijača iz svih dijelova Hrvatske i GNK Dinamo koji zanima samo usku ekipu sa rukom u njegovoj blagajni, pobijedlili su ovi prvi. Između teza 'nakon mene nema Dinama' i 'bit ćeš opet Dinamo' pobijedilo je ovo drugo. Hvala Gospi!

'Bit' ćeš opet Dinamo' iz sna postaje stvarnost
Dok je Zdravko Mamić još bio stanovnik Zagreba i unutarnji ili vanjski savjetnik Dinama, oko tog kluba je vladala jedna vječna mantra - 'kad ja odem iz Dinama, Dinamo će propasti'. Toliko puta ponavljana nebuloza je uzela toliko maha da su ju prihvatili čak i oni koji s Dinamom nemaju puno veze, nekako se u javnom diskursu uzimalo za istinu da jedini koji Dinamo drži na životu je upravo Zdravko Mamić. Niti unutar kluba nije bilo drugačije, dok je veliki šef upao u pravne probleme cijela radna zajednica je pisala prioćenja i stajala iza njegovih leđa na njegovim farsama, dajući ...
'Bit' ćeš opet Dinamo' iz sna postaje stvarnost
Dok je Zdravko Mamić još bio stanovnik Zagreba i unutarnji ...
Ja ću ipak pričekati jednu sezonu bez namjernih sudačkih previda, onda možemo govoriti o nekom novom GNK-u. Nemojmo zaboraviti da je samo prije 3 mjeseca taj isti GNK osvojio kup nakon 2 kardinalne pogreške sudaca u njihovu korist. - baiso, 28.8.18. 10:15, 0 1 0
pa nisam mislio na institucionalni Dinamo, mislim na prihvaćanje Dinama u narodu, mislim da se tu stvari mijenjaju. A jbg, suci, Lokomotiva, tu se još moramo načekati - Mac316, 28.8.18. 11:45, 0 1 0
20.08.
Tko mora otići iz Hajduka; trener, Uprava ili igrači? Ili nitko?

Iako se kataklizmičkim izjavama i 'šokom' nakon poraza od Gorice može dobiti dojam da se dogodilo nešto neviđeno, nešto na što jednostavno nitko nije spreman, trezvene glave bi većina shvatila da se dogodilo identično što se dogodi i svake sezone unatrag zadnjih cca 10 godina. 

Uzorak je otprilike ovakav, nakon puno razočaranja u sezoni prije, Hajduk, a pod tim pojmom mislim i Uprava i navijači i struka i igrači, se počne sam sebe 'nabrijavati' da je ovo TA godina, godina kad izlaze iz drugorazrednih uloga u HR nogometu i vraćaju slavno ime kluba tamo gdje treba. Te tvrdnje se pomalo ojačaju potpisivanjem raznoraznih prinova, najčešće stranih igrača sumnjivog backgrounda, ali za koje svi u klubu tvrde da su svemirski talenti, te onda priča o snazi kluba dobije potvrdu u nekom žblj pretkolu europskog natjecanja u kojem im ždrijeb podari nekog da se na njemu iživljavaju. U tom trenutku, sve za Hajduk izgleda sjajno, a navijači su, iz meni nedokučivog razloga, zavedeni pričom o 'ponovno velikm Hajduku'. 

I onda krene lavina. Hajduk je preslab da se nosi sa osrednjom kvalitetom koju nose kasnije pretkola Europe pa tu negdje oko Velike Gospe ispada od bilo kojeg protivnika kojeg mu ždrijeb da. Oko tog vremena, pitanje je tjedna, dogodi se i neki domaći poraz koji se ne bi smio dogoditi i tu svijet staje. Sve one najave o onom fantastičnom Hajduku su razbijene nakon što nekakvo Lučko, Belupo ili Gorica prodefiliraju Poljudom i stisnu šamar realnosti napuhanoj priči o velikom Hajduku. 

Sad smo u toj točci, sad se zbrajaju razmjeri štete i radi se o glavama u klubu. Obično plati trener, vjerojatno je to i sada slučaj. Je li fer stalno otpuštati trenere koji rade sa onim što dobiju, što si iskreno treba priznati da nije nešto? Kopić možda ima neku viziju igre, možda nema, ali to je nemoguće znati kad mu je u ruke gurnuta momčad koja igra amaterski, ponekad kad je dan dobar može nešto i pokazati, ali u principu, to su igrači koji su, u nedostatku boljeg izraza 'uncoachable', 20nešto godišnjaci koji se smucaju Europom jer ih nigdje ne žele zadržati upravo zato jer su treneri, bolji treneri nego što Hajduk ima, zaključili da se s njima ništa ne može napraviti. Da, jedan takav možda nešto može napraviti nekad u karijeri ako se okolnosti poklope u pravoj momčadi, ali nakrcati ekipu sa igračima koje nitko neće i koje se ne može trenirati i onda očekivati da oni čudesno kliknu je jednostavno glupo. Ili to ili je jedini mogući potez koji neki klub može napraviti, što je puno gore i do toga dolazimo za sekundu. Uglavnom, Željko Kopić, a na ovo mjesto se može napisati bilo koje ime Hajdukovih trenera zadnjeg desetljeća, je kriv samo utoliko što nije htio reći kakvu momčad ima i što s njom zapravo mož napraviti nego jeiz slijepe ambicije i sulude vjere u nadnaravno pumpao atmosferu sa ostatkom kluba i onda zbunjeno gledao kad se ništa od najavljenog ne ostvari. 

E sad, zašto Hajduk ima momčad kakvu ima? Ne ulazeći u to koliko ti igrači zarađuju, očito je da je to kalibar kakvog Hajduk jedino može dovesti, jer deset godina manje-više iste klupske politike sugerira upravo to. Hajduk ima nekakav priljev nnovaca od izlaznih transfera, ne kao Dinamo, ali nešto ima, ima i nešto zarade od ulaznica i marketinga, sigurno više nego ostatak lige zajedno, novac u klub ulazi. Znamo da klub iz proteklih 'Sharbini' vremena ima puno dugova, neki od kojih su i na sudovima, ali jesu li ti dugovi toliki da jednostavno jedu sav novac koji u klub ulazi i ne dozvoljava Upravi da ulaže u bolju momčad od ovakvih koje sklapa? Ili, a ovo je puno, puno gore, ljudi koji vode klub misle da je ovo ispravan put, slabo korištenje vlastite škole koja jedva izbaci po jednog talenta godišnje za prvu momčad, dovođenje neprovjerenih i nedokazanih anonimusa sa strane od kojih većina nosi i velike probleme u ponašanju i odnosu prema klubu te poptuno ignoriranje nekih bivših Hajdukovih igrača koji bi možda mogli karijere reanimirati na Poljudu (Radošević je tu iznimka). Ako zaista misle da je ovo put kojim se gradi momčad onda je krivac jasan, Uprava Hajduka nema prvog pojma kako napraviti kvalitetnu nogometnu momčad i dokazuju to iz godine u godinu. 

No, ako je ovo jedini način jer Hajduk krvari novac na stare dugove, onda je pitanje - kako to da oni niti nakon svog ovog vremena nisu sanirani i kad će to uopće biti? Hajduk je d.d., a niti jedan ozbiljan d.d. ne može funkcionirati bez pravog i temeljitog poslovnog plana, posebno dugoročnog. Takav plan je u klubu odavno morao psotojati i u njemu je moralo stajati kako se iz dugova izvući i u kojem roku. Prema izjavama ljudi iz kluba, a one se mogu svesti na otprilike 'nakon ove sezone Hajduk kreće u borbu za vrh jer ćemo sve sanirati', čovjek bi mislio da plan postiji. No, problem je da ove izjave se čuju već barem zadnjih 3 ili 4 sezone, uvijek sa istim ishodom već gore opisanim, očito je da u cijelom sustavu funkcioniranja kluba nešto dramatično ne valja, jer prema staroj mudrosti znamo što je netko tko stalno ponavlja iste greške i očekuje drugačiji ishod. 

Dijagnoza nije teška za postaviti. Hajduk može vrtiti trenere dok ih ne isprba apsolutno sve, može mijenjati predsjednika jer popije pivo s nekim s kim ne bi smio, a može i potpisivati svakog inozemnog igrača kojeg neki manager predloži na temelju youtube promotivnog videa. No, sve to nema nikakve veze jer klubom se ne upravlja na ispravan način. Hajduk je vjerojatno najmanje privatizirano dioničko društvo na svijetu, gurnut je na tržište da se dokaže neka poanta tipa 'mi smo pošteni, mi smo drugačiji od drugih, mi ne ovisimo o ničijoj 'sisi', a zapravo je tek privatizacijom klub postao svačiji. Klubom se ne upravlja na način da onaj tko ima najviše uloženog u njega donosi odluke jer želi kapitalizirati svoju investiciju, klubom upravljaju tisuće i tisuće navijača koji misle da sa 100 ili 200 kuna imaju rpavo preko svojih proxija u Nadzornom odboru i oko kluba diktirati što i kako bi klub trebao. Klubom upravljaju ljudi koji misle da je klupska himna, boja ili maskota ono što je vrijednost, da je slika na zidu neke momčadi iz 70-ih godina prošlog stoljeća ono što definira poslovni subjekt u 2018. godini. Klub vode ljudi koji misle da zapravo upravljaju udrugom, da mogu voditi klub prema svojim osobnim afinitetima i moralnim vrijednostima, a da će ceh kad-tad platiti netko drugi. No, onog dana kad su izabrali model dioničkog društva, odlučili su ujedno da za Hajduk nitko više nije odgovoran od njih samih, a odgovornost ne znači održavanje duha nekih prošlih vremena živima nego znači osiguravanje opstanka danas, a opstanak se osigurava samo i isključivo novcem. 

Da bi Hajduk bio uspješan, horde i horde navijača kluba koji ponosno mašu sa svojom potvrdom da su za 100 kuna postali dioničari morali bi shvatiti da nemaju nikakve kompetencije niti sposobnosti za klub voditi i sami sebe izglasati iz upravljanja (ili 'nadziranja'). Trebali bi konačno shvatiti vrijeme u kojem živimo i pustiti u klub poslovne ljude koji imaju znajna i viziju za upravljati privatnim poduzećem. Hajduk ima marketabilan brend, ima široku bazu navijača kojima možeš puno toga u vezi kluba prodati i tako zarađivati i sigurno bi se našlo interesa da se takav klub preuzme. No, nitko normalan neće preuzeti klub, a da mu za vratom puše tisuće i tisuće subjektivnih i emotivnih navijača koji preispituju svaku odluku, čak do razine koga će Uprava počastiti večerom. Takvim, isključivim i zatvorenim pristupom vođenja, Hajduk je zapravo Udruga, koja ne dopušta nikome tko ne dijeli njihove vrijednosti i vizije unutra, ali za razliku od Udruga nemaju mogućnosti javnih financiranja ili donacija od simpatizera, ovisni su sami od sebe i svoje sposobnosti da zarade novac. Kako im u tome uspijeva dovoljan su dokaz protekle godine, a poraz od Gorice nije ništa manje niti ništa više od samo još jedne cigle u klimavom zidu koji samo čeka da se sruši. 

Samo luđak radi iste greške, a očekuje drugačije rezultate
Iako se kataklizmičkim izjavama i 'šokom' nakon poraza od Gorice može dobiti dojam da se dogodilo nešto neviđeno, nešto na što jednostavno nitko nije spreman, trezvene glave bi većina shvatila da se dogodilo identično što se dogodi i svake sezone unatrag zadnjih cca 10 godina. Uzorak je otprilike ovakav, nakon puno razočaranja u sezoni prije, Hajduk, a pod tim pojmom mislim i Uprava i navijači i struka i igrači, se počne sam sebe 'nabrijavati' da je ovo TA godina, godina kad izlaze iz drugorazrednih uloga u HR nogometu i vraćaju slavno ime kluba tamo gdje treba. Te tvrdnje se pomalo ...
Samo luđak radi iste greške, a očekuje drugačije rezultate
Iako se kataklizmičkim izjavama i 'šokom' nakon poraza od Gorice ...
Losovius, pa nije problem model, problem je što ono što je taj model u teoriji ne odgovara onome kako se model primjenjuje u praksi. Što se tiče hamzi i sličnih, jednostavno ne, to su tipični journeymani koji mogu bljesnuti ali nikad nigdje ne mogu.. - Mac316, 20.8.18. 11:41, 0 0 0
.. biti nositelji, bili bi ok kotačići u momčadi sa dva tri nositelja igre jača. Hajduk to nema jer proda svakog prije nego to postane - Mac316, 20.8.18. 11:42, 0 1 0
Stvarno fali ozbiljnosti pri vođenju kluba. Kako očekivati da igrači ginu za klub kad ih vlastiti navijači mlate i rasistički napadaju? Kopić preferira pozicijski nogomet i to trebao ostvariti na oranici? - JohnSmith, 21.8.18. 0:45, 0 0 1
Slažem se naročito s ovim dijelom o ekipi koja bi s 200 ili 300 kn odlučivala o svemu. I nije to, nego ta politika donacija iz ljubavi prema klubu je redikulozna jer ispada ko da je Hajduk, ko i većina HR građana, klub koji živi od nekakve socijale - baiso, 21.8.18. 13:16, 0 0 0
i skupljanja flaša po kontejnerima. - baiso, 21.8.18. 13:17, 0 1 0
07/2018
Surfin USA; tko je pobjednik Leonard-DeRozan tradea?

Sam Presti je oops! to opet učinio. Pretvorio je situaciju gdje je Thunder trebao spiskati gotovo 100 milijuna dolara na otkup i rastezanje ugovora Carmela Anthonya u solidan trade koji je za Thunder postigao dva cilja - 1) Anthony je maknuti iz platnih knjiga te Thunder više nije apsolutni rekorder svih vremena sa preko 300 milijuna dolara u plaćama i porezima  i 2) Anthony nije otkupljen i novac nije bačen u vjetar nego je za njega povučen čak i razumno dobar povrat vrijednosti. Kao što su američki novinari primijetili - Sam Presti ne baca smeće, Presti reciklira. 

Dakle, u razmjeni igrača sa Hawksima i Sixersima, Anthony je poslan u Atlantu zajedno sa zaštićenim pickom prve runde 2022., a u suprotnim smjeru su u Oklahomu poslani playmaker Dennis Schroeder i krilo Timothe Luwawu Carrabott zajedno sa trde exceptionom od skoro 11 milijuna dolara (najvećim u ligi). U razmjenu su, za balans plaća, uključeni i Sixersi koji od Atlante dobijaju Muscalu, a u suprotnom smjeru ide Justin Anderson. Očekuje se da će Hawksi otkupiti Anthonya i učiniti ga free agentom i da će on potpisati za neke manje novce za pravog contendera na naslov, spominju se Rocketsi koji na krilima imaju rupu odlascima Arize i Mboutea. Upitnik nad glavama koji vam se pojavljuje je opravdan, zašto bi Hawksi dali jednog od ponajboljih igrača za isluženog, a skupog Anthonya i onda ga još skupo otkupili i pustili da ode. Da, NBA svijet je čudan ponekad, ali samo naoko. Hawksi su u punom rebuildingu, nemaju niti očekuju neke šanse za naslove bilo kad uskoro, a Dennis Schroeder i njegov skupi ugovor su im smetali u razvoju. Jer, Schroeder se pokazao kao dobar igrač, sa solidnom statistikom, ali sa prelošim šutom (32% trice u karijeri) i preslabom konstitucijom da bi Hawksi na njega računali kao franchise playera (da ne spominjemo probleme sa zakonom u kojima je zbog javne tučnjave). Ovo ljeto su na draftu Hawksi ubrali Trae Younga, jednog od najboljih sveučilišnih igrača Amerike i iako postoje dvojbe oko njegove NBA budućnosti, jasno je da se na njemu želi pokušati izgraditi budućnost. A YOung je nešto kao playmaker, sa izraženom sklonosti za postizanje koševa. 

Uz njega, Hawksi su doveli i Jeremy Lina kao back upa na pozciiji jedinice, a sa njima dvojicom, Schroeder je očiti višak, a jako skup. Iz tog razloga, logično je da su ga se Hawksi riješili, a s obzirom da za njegov skup ugovor, a status 'samo' dobrog igrača koji neće voditi do naslova, ne mogu dobiti neki kvalitetan povrat, ima smisla uzeti Anthonya i Oklahomin pick (2022. bi Oklahoma mogla već debelo pasti i pick bi mogao nešto i vrijediti), pustiti Anthonya i osloboditi cap prostor za daljnju reizgradnju momčadi. 

OK, to su Hawksi, što je sa Thunderom? Thunder se riješio eksperimenta koji nije uspio. Anthony nije kliknuo sa napadom kakav Oklahoma forsira, prije protekle sezone Oklahoma je 7 godina zaredom bila u top 10 brzine napada, a prošle godine sa Carmelom su potonuli na 15. mjesto, većinom zbog njegovog stila izolacije i polaganog napada. Nije šljakalo, George i Russ su se našli, ali Melo je ispao kao crna ovca, doduše jako skupa. Da ga nisu uspijeli razmijeniti, Thunder bi sigurno otkupio Anthonya i pustio ga na free agent tržište, ali ovako, umjesto da suludo potroše novac, barem su natrag doveli neku vrijednost. Schroeder sa svojim skill setom može predvoditi drugu jedinicu Oklahome, nešto što je protekle sezone očajnički falilo, da kad George i Russ uzmu predah netko na terenu može isporučivati koševe i voditi igru. U ograničenoj minutaži, gdje njegov loš šut neće dolaziti toliko na naplatu, Schroeder je zapravo bingo kakav je OKC trebao. Scroeder je odličan pick and roll igrač pa će i Steven Adams imati koristi, ako Russa nema na terenu, veliki dečko Oklahome će i dalje imati nekoga s kim može odigravati bazičnu košarkašku akciju. Dodatno, Oklahoma je dovela u redove i Nerlensa Noela, koji će drugoj jedinici dati obrambene čvrstoće i visinu, a njegov ograničeni skill set u napadu naprosto vapi za pick and roll playmakerima, a Schroederovim dolaskom sad ih ima dvojicu. Luwawu Cabbarott je dodatak da se izjednače plaće, ali radi se o igraču koji može dati kratke dionice sa kvalitetnom obranom i pokojim otvorenim šutem, a toga u Oklahomi zaista nikad previše. Ako ništa drugo, može ga se iskoristiti u nekim budućim zamjenama kao žeton za pregovaranje. 

Dojam je da je Presti opet postigao maksimum, Oklahoma je u prijelaznom roku napravila sve što treba. Zadržati Georgea u gradu? Check. Riješiti se Anthonya i njegovog ugovora? Check. Otvoriti prostor u prvoj petorci za solidno napredujućeg Jerami Granta? Check. Ojačati klupu? Noel i Schroeder, check. Što se tiče Hawksa, oni kratkoročno sigurno nemaju ništa od ovog trejda, ali ako se YOung bude razvijao kao nositelj momčadi, u budućnosti će za njih ovo imati smisla. 

Naravno, ipak je najveći hit u prijelaznom roku ipak zamjena Leonarda za DeRozana. San Antonio je dugo vagao, ali očito su shvatili da nema ništa od pomirenja sa dvostrukim najboljim obramebnim igračem lige i uzeli su što su mogli. DeRozan nije niti sjena Leonarda u obramebnom smislu, a našlo bi se argumenta da je lošiji i u napadačkom zbog svojeg nepostojećeg šuta za tri. Ipak, dobiti All stara koji je svoju momčad vodio do prvog mjesta konferencije u zamjenu za nezadovoljnog igrača koji za godinu dana ionako odlazi se može smatrati dobrim poslom, točnije, najboljim koji je u ovom trenutku mogao biti sklopljen. 

Spurse je lako razumjeti, puno je teže shvatiti što misle u Torontu. Leonard je jasno dao do znanja da želi potpisati za Lakerse i da će to učiniti sljedeće ljeto kad može postati free agent. Zašto bi Raptorsi dali najboljeg igrača kluba za igrača kojeg rentaju na samo jednu sezonu ostaje misterij. OK, isto se mislilo za Paula Georgea, ali Oklahoma i Toronto nisu isto, OKC ima MVP suigrača za ponuditi kao i solidnu, iako nefunkcionirajuću momčad oko njih. Toronto ima ostarjelog Lowrya, polako padajućeg Valanciunasa, Ibaku koji je već tamo i hrpu epizodista koji su pometeni iz playoffa od samog Lebron Jamesa. S obzirom na Celticse i SIxerse, pa i Pacerse i Buckse, gotovo je nemoguće Toronto zamisliti kako uzimaju konferenciju, čak i unatoč kvalitete Leonarda za kojeg nitko točno ne zna što može nakon misteriozne ozljede. 

Jasno je da su u Torontu išli na Paul George scenarij, ali čini se da su zaigrali. Leonard ima jasnu viziju sebe kao Lakers igrača, tamo mu se nudi igranje sa Lebronom i preuzimanje momčadi kad se Lebron odluči povući, a teško je zamislivo da mu Toronto može u jednoj sezoni ponuditi bilo što da ga navede da se predomisli. Vjerojatno niti sa DeRozanom nisu mogli ići dalje nego su otišli, ali možda se moglo bolje trgovati i u zamjenu za takvog igrača dobiti nešto sa rokom trajanja duljim od jedne sezone. 

Melo više ne stanuje ovdje
Sam Presti je oops! to opet učinio. Pretvorio je situaciju gdje je Thunder trebao spiskati gotovo 100 milijuna dolara na otkup i rastezanje ugovora Carmela Anthonya u solidan trade koji je za Thunder postigao dva cilja - 1) Anthony je maknuti iz platnih knjiga te Thunder više nije apsolutni rekorder svih vremena sa preko 300 milijuna dolara u plaćama i porezima i 2) Anthony nije otkupljen i novac nije bačen u vjetar nego je za njega povučen čak i razumno dobar povrat vrijednosti. Kao što su američki novinari primijetili - Sam Presti ne baca smeće, Presti reciklira. Dakle, u razmjeni ...
Melo više ne stanuje ovdje
Sam Presti je oops! to opet učinio. Pretvorio je situaciju ...
usporedivo je sa Sixersima, dok nisu saznali kako igra Embiid, pa onda Simmons nisu imali motiva za graditi više. Kad su ih vidjeli onda se potpiše Reddick, istražuje tržište, traže role playeri, Atlanta je tek na prvom koraku toga - Mac316, 20.7.18. 11:59, 0 0 0
Guglaj malo GMa Hawksa, pogledaj koje je igrače biral na ovogodišnjem draftu, pronađi s kime najčešće uspoređuju trae younga i dobit ćeš smjer kojim idu Atlanta Hawksi! Ne dam ti gotovo, samo smjernice - baiso, 20.7.18. 12:54, 0 0 0
I da, Schroeder je precijenjen. Više od role koju će igrat u Russ Townu ni ne zaslužuje. Reggie Jackson 2.0 - baiso, 20.7.18. 12:56, 0 0 0
Raptorsi su vrlo jasni dapace:znaju da sa Lowry imaju jos 1-2sezone prije totalnog rebuild-a i DeRozan nista nebi tu promjenio, samo bi ostali s njimjos koju godinu i 30mil/season..ovim trade-om Raptorsi.. - cropol, 20.7.18. 22:08, 0 0 0
1.ovu sezonu imaju bolju sansu sa Leonardom ici u finale Istoka neho sa DD..2. Nikadcse ne zna mozda Leonard promjeni misljenje Toronto ima najbolji fan base i gras je siguran i super 3. Rebuild krece odmah 2019 ako 1-2 ne upali. Vrlo jasno sve - cropol, 20.7.18. 22:11, 0 1 0
07/2018
Francuska je osvojila Svjetsko prvenstvo u Rusiji!

Finale svjetskog nogmetnog prvenstva je event, onaj koji se pamti. Još tamo od Itailje '90. sjećam se svakog finala, točno gdje sam bio, za koga sam navijao, tko je zabijao i kako je završilo. Zahvaljujući Zlatku Daliću, Modriću, Mandžukiću i ostalima, sjećati ću se i finala 2018. sa posebnom emocijom jer je u ovom finalu igrala Hrvatska. 

Izgubili smo, ne toliko od boljeg koliko od boljeg na taj dan. Francuska sigurno nije momčad koja bi u 10 utakmica 10 puta dobila Hrvatsku, ali je jučer, na dan finala, više toga ušlo, jednostavno su imali dan, a Hrvatska ne toliko. No, Hrvatska je sudjelovala u tom danu, ispratila je SP od prve do zadnje minute kao aktivni sudionik i oči svijeta skrenula na sebe, to je veliko, to je povijesno i to nitko nikada neće zaboraviti, čak ni onda kada rezultat same utakmice počne blijediti iz sjećanja. 

Utakmica se može izgubiti, ali toliko toga smo ipak dobili. Dobili smo osjećaj ponosa na reprezentaciju, nogomet i zemlju, koliki god domoljubi ili optimisti neki od vas bili, ne živimo u vremenu i mjestu gdje takav ponos često može btii opravdan. Dobili smo izbornika za dugo godina unaprijed, ako će biti pameti i razuma da se to iskoristi. Izbornika koji je od prvog dana stupanja na dužnost znao što želi, kako igrački tako i u atmoferi. Dalić je imao viziju kako Luku Modrića 'pogurnuti' da bude ključni igrač ove reprezentacije, kako iskoristiti potencijale najjačih igrača i kako stvoriti jedno pobjedničko ozračje u ekipi. Uz malo sreće i puno rada, to mu je uspjelo, ne na improvizaciji i stihiji nego na ideji, znanju i radu, ako te sreća nakon toga poprati, tim bolje. Dobili smo i potvrdu da raspolažemo sa ekstra talentiranim igračima, igračima koji su to bili i prije, samo su neki površni poznavatelji nogometa to ignorirali i sprdali (ruka u zraku, prisutan). Ne samo Luka Modrić koji zasluženo nosi Zlatnu loptu kući, tu su i Mario Mandžukić koji se dokazao kao zlata vrijedan napadač koji se ne slama pod pritiskom, Ivan Perišić kojeg se isplati čekati, što mnogi od nas ne bi bili spremni, ali Zlatko Dalić bi, Dejan Lovren koji je svoju karijeru preokrenuo za 180 stupnjeva isključivo svojim radom na terenu, dobili smo potvrdu da vjera u njih kod onih koji su je imali je bila opravdana, a kod onih koji nisu vjerovali da se jednostavno radi o potpuno krivom interpretiranju viđenoga. 

No, dobili smo još toga. Dobili smo jedno fenomenalno pozitivno iskustvo praćenja reprezentacije gdje se malo-pomalo gradila nevjerojatna atmosfera oko nastupa Vatrenih. Od početne skepse na temelju prijašnjih iskustva, pa preko jačanja vjere u uspjeh nakon početnih pobjeda, pa uskoro masovne euforije u većem dijelu javnosti pa sve do kulminacije posljednjih nekoliko dana kad su i oni najmanje zainteresirani za nogomet postali najveći nogometni fanovi. Možda je nekome glupo što postoji toliko casual fanova, prigodnih navijača koji prate samo velika natjecanja, ali najveća pobjeda nogometa i Dalićeve momčadi je da su toliku masu stavili na svoju stranu i doveli na trgove i ulice da gledaju i navijaju, zagriženog nogometnog fanatika se ne treba truditi dobiti, ali pridobiti supruge da uz bračnog druga ne samo gledaju utakmice nego i aktivno navijaju, plaču i urlaju, to nije svakidašnja pojava, to je teško za izvesti. 

U pozitivnu atmosferu svakako treba staviti i navijački korpus u Rusiji koji je bio brojan, ali odradio prvenstvo bez i najmanjeg izgreda, bez problema, samo sa vatrenom potporom momčadi. Također, dojam je da Hrvatska izlazi iz postdomovinsko ratne atmosfere navijanja, kad je bitnije nekoga progladiti srbinom i kad su ratni pokliči dominantna tema navijanja i ulazi u eru 'normalnog' navijanja, kad je bitno podržati svoje, a ne vrijeđati tuđe. Čak i teza koja omalovažava Francuze, tobože ona da Francuzi nisu Francuzi zbog crnih igrača u momčadi, nije prihvaćena u javnosti, većina ju je ignorirala i nije se spuštala na razinu još nekoliko relikata prošlog stoljeća koji ne mogu živjeti u modernom svijetu. 

Možda je pretjerano to tvrditi, ali sve to je zasluga Zlatka Dalića. Na temelju njegove stručnosti, skromnosti i dopadljivog karaktera sve ovo drugo je bilo lakše postići. Dalić je ujedinio u jednoj osobi čovjeka koji zna i želi raditi sa osobom koja je jedan iz naroda, ničiji igrač i čovjek koji ne radi spektakl niti od sebe niti od reprezentacije nego ima posao za odraditi i radi ga najbolje što zna i može. Iz njegovog rada proizašla je funkcionirajuća momčad, iz te momčadi proizašao je rezultat, a iz tog rezultata je proizašlo općenacionalno veselje i sreća kakvu ne pamtimo dugo vremena. To da čovjek koji je započeo sve to u trenucima svoje najveće slave i popularnosti pola zasluga pripisuje sreći i ne veliča svoj kult ličnosti nego pušta da to drugi naprave, govori više o Zlatku Daliću nego sve pobjede i medalje koje može osvojiti. 

Nije vrijeme za pitanja - što dalje? Vrijeme je proslave, puno stiskanja ruku i tapšanja po ramenu, a onda vrijeme zasluženg odmora za izbornika i momčad. Već nakon toga vidjeti ćemo u kojem smjeru idemo, hoće li ovaj uspjeh donijeti neke nove promjene, hoće li hrvatski nogomet uhvatiti svjetske trendove i pokazati put cijeloj državi ili će ponovno zaglibiti u mulju kao i nakon bronce. Kad vidimo priče o uspjehu kao one Zlatka Dalića i reprezentativaca Hrvatske, čini se moguće, kad vidimo prigodna politička obećanja i demagogiju top klase, realnost nas šamara u lice. Ako nas je uspjeh reprezentacije u Rusiji išta naučio, onda je to da treba vjerovati, čak i u ono što ti se čini apsurdno i nemoguće, postoje ljudi koji promjene mogu napraviti, samo ih treba pronaći i dovesti na prava mjesta. 

Nedjelja koju ćete nositi sa sobom gdje god išli
Finale svjetskog nogmetnog prvenstva je event, onaj koji se pamti. Još tamo od Itailje '90. sjećam se svakog finala, točno gdje sam bio, za koga sam navijao, tko je zabijao i kako je završilo. Zahvaljujući Zlatku Daliću, Modriću, Mandžukiću i ostalima, sjećati ću se i finala 2018. sa posebnom emocijom jer je u ovom finalu igrala Hrvatska. Izgubili smo, ne toliko od boljeg koliko od boljeg na taj dan. Francuska sigurno nije momčad koja bi u 10 utakmica 10 puta dobila Hrvatsku, ali je jučer, na dan finala, više toga ušlo, jednostavno su imali dan, a Hrvatska ne toliko. No, ...
Nedjelja koju ćete nositi sa sobom gdje god išli
Finale svjetskog nogmetnog prvenstva je event, onaj koji se pamti. ...
osobno bi ispred Rakitića stavio Modrića, Mandžukića, Lovrena, Vidu, Vrsaljka i Rebića po ukupnom učinku tako da mi nema neke potrebe njega isticati, a Lovrena se, mislim, itekako ističe, pogotovo kao paket Vida-Lovren - Mac316, 16.7.18. 12:06, 0 0 0
Subašić je bio (su)krivac za 3 gola i onda mrtav hladan kaže da se nije mogao odrazit na desnu nogu. Svaka mu čast za Dansku i Rusiju,ali jučer nas je unakazio - Fenix22, 16.7.18. 13:05, 0 0 0
Ispred Rakitića? Dakle, po tebi je on ovo prvenstvo bio slab? Ako je bio sedmi igrač...?! Ne znam uopće kako odreagirat na ovo, nisam još naletio na nekog tko misli da mu nije mjesto u momčadi prvenstva, ako ništa među sedam zamjena... - IstraSport, 16.7.18. 13:41, 0 0 0
pa nije bio slab, cijela momčad je igrala jako dobro, i Strinić. Ali ovi su mi bolji, Rakitić je naspram navedenih prosječno ok bio. Ne znam šta da ti kažem, ako tražiš potvrdu svog mišljenja očito poznaš dovoljno istomišljenika, referiram te na njih - Mac316, 16.7.18. 13:49, 0 0 0
Ne znam koliko čwsto ste igrali golmana na haklovima, al obo je nešto što golmani rijetko brane. Lopte koje taman ne vidiš i možeš se samk slikat kad ulaze u gol. Jednostavno nismo imali sreće. - Puvlin, 19.7.18. 1:57, 0 0 0
07/2018
Hrvatska je u finalu!

Hrvatska je u finalu Svjetskog prvenstva... Tu rečenicu ponavljati je danas vjerojatno razbibriga velike većine Hrvata. Jer, neovisno jeste li bili najveći fan i nepopravljivi optimist ili danas popišani skeptik i hejter, nitko ne može tvrditi da je baš očekivao ovo. Nadao se, možda, sanjao, ok, ali očekivati da će doći dan kad će svjetski mediji izaći sa naslovnicom da Hrvatska igra u nedjelju finale SPa, to se čini kao nešto što je nemoguće, s one strane razuma. 

Glava se vraća u '98. Tinejdžer kojem je nogomet cijeli svijet gleda polufinale SPa na gradskom trgu, gleda ponosno kako kvadratasti dresovi igraju za ulazak u finale SPa. Bez nekog posebnog razloga, neopterećen stvarima kao 'mali smo, al nas ima...', 'tako mala zemlja, a tako uspješna...', 's tako malo ulaganja imati takve nogometaše' i slično, osjećam neki ponos, nešto zašto mi je jasno da je to polufinale onako zaista jebeno big deal. I kad je Thuram napravio to što je napravio, suze su išle same od sebe, čak i neopterećenom tinejdžeru koji je Hrvatsku smatrao rajem na zemlji i velesilom svega je bilo jasno da se ovo teško može ponoviti. Nogomet '98. je bio drugačiji, ali ne toliko drugačiji da ne bi bilo jasno da će bogate zemlje, tradicionalne jake nogometne sile uvijek biti jake i uvijek igrati završnice, a da smo mi premali i preslabi za držati korak, kad Šuker okači kopačke i postane jedan od nas (LOL!) nikad više ovakve prilike neće biti. Bronca? Sjajno, naklon do poda, Ćiro majstore, ali finale, jebeno finale, toliko blizu smo bili. Nikad više...

Patetično je i jadno, ali najveći uspjeh ovog finala je što niti jedan današnji tinejdžer ili dijete neće morati odrastati sa pitanjem 'što bi bilo'. Niti jedan starac neće do groba žaliti što je tako malo falilo da vidi svoju zemlju u finalu najvećeg sportskog natjecanja planete. Ova reprezentacija, Zlatko Dalić, Luka Modrić i svi redom ostvarili su nešto što kvalitetom itekako zaslužuju, što je proročanstvo reklo da je moguće još kad smo vidjeli kako Bilić rastura Engleze prvi puta. Ostvarili su to za sebe, jer su sportaši koji se natječu, koji žele biti najbolji i jer je, konačno, svaki komadić slagalice na svom mjestu. Jedna generacija igrača zajedno sa izbornikom se dokazala i upisala u vječnost, jedna generacija navijača je osjetila ponos kakav se, iako je očito svako čudo moguće, teško može ponoviti. 

Od Engleske do Engleske. To je put ove generacije u posljednjih 11-12 godina. Slaven Bilić je načeo priču, predstavio svijetu jednu generaciju nogmoetaša za koje je bilo očito da mogu puno. Dogodila se ta prokleta Turska, ali kao što se Englezi danas tješe mladom reprezentacijom pred kojom tek jesu veliki rezultati, tako se mislilo za Hrvatsku onda. No, Hrvati su uskoro sami sebi bili Hrvati. Sljedećih 10 godina obilježilo je lutanje i improvizacija, manipulacije svakojakih aktera nogometa u nekakvoj balkanskoj verziji sportsko-managerskog power playa, a vrijeme je prolazilo. Biliću je falilo malo distance od igrača, nije mogao kontrolirati svoje 'frendove', Štimac je postao izbornik zbog HNSove Igre prijestolja, a ne zbog kompetencija, Niko Kovač je odličan trener, ali nije trener za hrvatske momčadi jer ne razumije, i nikad neće, hrvatski mentalitet. I onda Ante Čačić, kad je ova reprezentacija ulazila u vrhunac, kad su godinama, iskustvom i snagom bili u najvećim mogućnostima nešto napraviti, momčad je gurnuta u ruke bezidejnog šegrta poglavnika hrvatskog nogometa koji je došao na milimetar od toga da postigne čudo gotovo jednako ovom Dalićevom finalu, da sa talentiranom momčadi kakva Hrvatska je ispadne u kvalifikacijama i SP nikad niti ne vidi. Srećom, u 90. minuti smo zabili imaginarni gol i dobili Dalića...

Možda je nekome apsurdno da je ovoj ekipi nabijena titula podbačaja, luzera, no tako je bilo. Cijelu jednu generaciju hrvatska reprezentacija nije mogla napraviti korak više, korak iznad samog sudjelovajna na velikim natjecanjima. Je li bilo samo do izbornika, je li bilo do stava igrača, je li falilo da konačno klikne između struke i glavnih izvođača, je li zaista moguće da je trebalo odstraniti tumor i poslati ga u Međugorje pa da ovi igrači maknu barijere iz glave, danas više zaista nije važno. Mi koji smo sumnjali smo bili u krivu, oni koji su vjerovali su bili u pravu. I vjerujem da svakome tko je sumnjao nikad u životu nije bilo draže da je bio u krivu nego mu je danas. 

Kao što bronca '98. nije riješila niti jedan problem hrvatskog nogometa, a može se argumentirati da je stvorila i neke nove, tako ni ovo finale, pa ni svjetski naslov neće riješiti današnje probleme. Nešto vremena će proteći, ponovno će se dogoditi sranja i sukobi i podjele u domaćem nogometu će se vratiti. Dalić je beskrajno simpatičan i dobronamjeran čovjek, ali ništa što on učiini ili pokloni ovoj naciji neće spriječiti da se ponovno dogodi 'mi ili oni'. No, za ovih nekoliko dana, za jedno ljeto, Dalić i reprezentacija su poklonili svima najviše što su mogli. Ima i dalje onih koji ne žele dati podršku reprezentaciji koja dolazi iz miljea kakav je hrvatski ngomoet i to je OK, legitimno, ali gledajući puno takvih 'buntovnika' u oči, jasno je, ne može se sakriti, usta ti mogu govoriti 'sve izgubili dabogda' i 'HNS pederi...', ali oči govore drugačije, oči govore 'ponosam što sam Hrvat' i oči govore 'hvala'. Sad sve što ostaje je uzeti pehar u nedjelju tako da niti jedno dijete ne mora čekati sljedećih 20, 50 ili milijun godina da ovo opet doživi, da u povijesti ostane zapisano da je nekad negdje, davne 2018. godine nekakva Hrvatska bila svjetski prvak u nogometu. Koliko god puta napisao, i dalje zvuči kao da je nemoguće...

Stativa...kurac stativa...Finale!
Hrvatska je u finalu Svjetskog prvenstva... Tu rečenicu ponavljati je danas vjerojatno razbibriga velike većine Hrvata. Jer, neovisno jeste li bili najveći fan i nepopravljivi optimist ili danas popišani skeptik i hejter, nitko ne može tvrditi da je baš očekivao ovo. Nadao se, možda, sanjao, ok, ali očekivati da će doći dan kad će svjetski mediji izaći sa naslovnicom da Hrvatska igra u nedjelju finale SPa, to se čini kao nešto što je nemoguće, s one strane razuma. Glava se vraća u '98. Tinejdžer kojem je nogomet cijeli svijet gleda polufinale SPa na gradskom trgu, gleda ponosno kako kvadratasti dresovi ...
Stativa...kurac stativa...Finale!
Hrvatska je u finalu Svjetskog prvenstva... Tu rečenicu ponavljati je ...
s obzirom da nisi troler u duši ovo je ekšuli dosta dobro - Mac316, 12.7.18. 13:15, 0 0 0
Zato ja jesam i mislim da ti je Modrić postao drag jer ti je na svo to tvoje pljuvanje odgovorio sa jednim velikim 'fak-ju'. - baiso, 12.7.18. 14:32, 1 0 0
ti si visoki level trolera i od tebe bi se više očekivalo od ovoga - Mac316, 12.7.18. 14:36, 0 0 0
Daj Mac, svi vidimo da ti je napokon Modrić drag....... - DAJO22, 13.7.18. 18:43, 0 0 0
Uoči velikog finala priznao je poraz i prešao na drugu stranu. KD who? - baiso, 14.7.18. 14:45, 1 0 0
07/2018
Je li Dalić izvukao maksimum iz ekipe?

Nolanov Dark Knight je svijetu ponudio jednog od najboljih negativaca svih vremena, Jokera u izvedbi Heath Ledgera. No, zbog kolosalno velike predstave Ledgera, taj film ima i nepravedno zapostavljenog drugog negativca, Aaron Eckhartovog Two Facea. Jedna od njegovih omiljenih mimika je bacanje novčića koji ima dvije glave uz uzrečicu 'ja stvaram svoju sreću'. Two face nema sreće, on je jednostavno poduzeo sve što god može da sreća prestane biti faktor. Zlatko Dalić nije Two face, ne vara, on kao izbornik Hrvatske ima sreće, ali je, kao izbornik, poduzeo sve korake da sreća ne bude faktor, što se dalje dogodi više nije u njegovoj moći.

Dok Modrićevi penali završavaju u mreži za milimetar, plešu po tankoj liniji koja dijeli konačnog pobjednika od velikog tragičara, počela se po medijima provlačiti teza da je Zlatko Dalić, od svih ljudi, miljenik sreće. Čovjek koji nije na terenu, o kojem ne ovisi ide li nešto milimetar od noge golmana ili baš u nogu golmana, o kojem ne ovisi hoće li Subašić moći stajati na obje noge ili šepati dok se pucaju penali, o kojem ne ovisi hoće li svaki pojedinac nadjačati psihološku blokadu eliminacijskih utakmica, on je miljenik sreće?

Zlatko Dalić je svoj posao oko SPa započeo tamo negdje kad je objavio popis. Nije bilo prigovora, obavio je to najbolje što je mogao. Onda je sproveo pripreme, po tome što smo odigrali već dvije utakmice u produžecima i nismo fizički pali, a taktike sa Rakitićem kao razigravačem iz zadnjeg reda i Lukom kao akceptorom njegovih lopti i glavnim režiserom se držimo kao pijan plota, možemo zaključiti da su i pripreme odrađene solidno, bez da uopće spominjemo da su igrači fino uigrani i složni, sa dobrom atmosferom između sebe. Dogodio se Kalinić, opet je Dalić morao svoje odraditi, ponovno je odradio optimalno, bez dizanja buke i afera, jednostavnim 'vritnjakom' za crnu ovcu u momčadi. Odabrati izvođače penala, opet Dalić, opet prolazimo, opet je birao ispravno. Hrvatska ne igra dobro, ali igra svoju igru, igra igru koja izvlači maksimum iz ovog kadra, cijela momčad sudjeluje u obrani i čini ju sigrunom, a nekolicina pojedinaca pokušava nešto iskreirati i uspijeva im da iz malo šansi zabijemo dosta golova. 

Jesu li jedanaesterci sreća? Naravno da jesu. Ali nisu Dalićeva sreća, sreća su cijelog hrvatskog nogometa, Dalić je svoj posao odradio maksimalno dobro, momčad funkcionira, ne raspada se, drži se nekog plana, a ne puca po šavovima niti kad padne u zaostatak (oba puta u eliminacijskoj utakmici). Neki će prigovoriti da odugovlači sa izmjenama ili da mijenja krivo. OK, legitimno, ali opet, rezultat ga opravdava, a da budemo iskreni, postoji nekoliko igrača kao Rakitić i Modrić koje se jednostavno konceptualno ne može izvaditi, a na klupi imamo najbolja oružja baš za te pozicije. Jer, ako na klupi sjede Brozović, Kovačić i Badelj, realno samo jedan od njih može ući da zamijeni Kramarića jer se Rakitić i Modrić ne diraju. Za napad nemamo puno alternativa, Pjacu koji nije u formi, a obranu se po nekoj nogometnoj logici ne dira tako dugo dok su svi zdravi i funkcioniraju. I prije prvenstva se moglo znati da Hrvatska ima svojih fiksnih 11, sa mogućom dilemom Strinić/Pivarić i Kramarić/Brozović i to je to, tih 11-13 igrača mora iznijeti prvenstvo. 

Zlatko Dalić upravlja Hrvatskom bolje nego svi izbornici prije njega. Nije prijatelj sa igračima do točke da je momčad u rasulu zbog viška ležernosti, nije tiranin kojeg igači mrze jer im gasi svjetlo u sobama u 10, nije ničija šlapa koja gubi autoritet niti izbornik koji reprezentaciju koristi za guranje članova obitelji i uživanje u dobroj kapljici. Sa izuzetkom Ćire, koji je to uspio u specifičnim okolnostima, Dalić je jedini izbornik koji je uspio stvoriti jednu normalnu, pozitivno nogometnu atmosferu u momčadi, igrači su zaštićeni i izolirani od pritiska koliko god je to moguće, ali nisu potlačeni i pod represijom pa se Lovren može zajebavati na pressicama ako je takav čovjek, a Luka ih ne mora ni pohoditi ako ne želi (a očito ne želi).  

Sve na ovom prvenstvu je stvar sreće, kao što često i je u reprezentativnom nogmoetu jer za razliku od klupskog ima puno više improvizacije i stihije. Engleska je tu gdje je zbog penala, kao i Hrvatska, Belgija je tu gdje je jer Coutinho i Renato Augusto nisu dobro naciljali, sve se svodi na sreću. Hrvatska ima sreće, ali ništa više niti manje od drugih polufinalista koji su se tu zatekli, kao što NJemačka nije imala sreće da nešto uđe od silnih pokušaja pa je odavno otišla kući. Izolirati Zlatka Dalića kao nekakvog sretnika u moru drugih sretnika jednostavno nije pošteno prema čovjeku koji baš ništa u dosadašnjem mandatu nije napravio pogrešno. 

Pazite, govorimo o čovjeku koji je naciju sa dvodesetljenim osjećajem da pripadaju u nogometnu elitu, a da iz nje non stop ispadaju, vratio tamo gdje svi misle da spadaju. Govorimo o čovjeku koji je ne samo konačno došao u eliminacijsku utakmicu SPa, nego prošao do iste točke na koju su došli legendarni Vatreni, nešto što se '98. činilo kao pothvat koji ne može biti ponovljen. A Dalić ne muze taj uspjeh da sebi stvara besmrtno ime, ne titulira sam sebe 'trenerom svih trenera' niti to traži od medija koji mu sada jedu iz ruke, Dalić u izjavama i radu traži načina kako otići još dalje, ne slavi postignuto nego želi više, onako kako pravi sportaš uvijek želi, neovisno o tome gdje nastupa. Dalić ne skriva sreću i ponos zbog učinjenog, ali niti jednom rečenicom ili dojmom ne odaje da je posao završen i da je vrijeme za upisati ime Dalić u besmrtnost hrvatskg nogometa. Dapače, unatoč sad već legendarnom natjecanju koje Hrvatska igra, Dalić ne bježi od samokritičnosti pa se mogu čuti i rečenice kao 'nismo igrali dobro,...', 'možemo bolje...', 'ništa još nije gotovo...' i slično. Treba se samo sjetiti npr. Zlatka Kranjčara koji se posrao u skupini sa Australijom i Japanom, momčad mu je igrala negledljiv nogomet, a sin mu se sramotio na svjetskoj pozornici, a on je mrtav hladan ustvrdio da ne bi ništa mijenjao i da ima novi pokušaj. 

Zlatko Dalić nije klupski trener koji je zadužen za nekakv dugoročni rezultat, stvaranje igrača ili prosperitet. On je izbornik na velikom natjecanju koji je zadužen za veliki rezultat odmah i sad, a sve ostalo mora biti potpuno sporedno. Iz te perspektive, Dalić je napravio sve što treba i još nije gotov, po vlastitim riječima. Sreća? Sreće imaju svi koji su još živi na turniru, kad ju imaju svi, sreća prestaje biti faktor i ispada iz jednadžbe. Ostaje samo čovjek koji može biti ponosan na to što je postigao, jer mu zaista nitko nije ništa poklonio i do toga je sam došao. Makar vjerojatno nikad neće biti poznat pod nadimkom 'trener svih trenera', Zlatko Dalić je već sad najbolji izbornik kojeg je Hrvatska ikad imala. 

Sreća? Pa što, svi je imaju
Nolanov Dark Knight je svijetu ponudio jednog od najboljih negativaca svih vremena, Jokera u izvedbi Heath Ledgera. No, zbog kolosalno velike predstave Ledgera, taj film ima i nepravedno zapostavljenog drugog negativca, Aaron Eckhartovog Two Facea. Jedna od njegovih omiljenih mimika je bacanje novčića koji ima dvije glave uz uzrečicu 'ja stvaram svoju sreću'. Two face nema sreće, on je jednostavno poduzeo sve što god može da sreća prestane biti faktor. Zlatko Dalić nije Two face, ne vara, on kao izbornik Hrvatske ima sreće, ali je, kao izbornik, poduzeo sve korake da sreća ne bude faktor, što se dalje dogodi više ...
Sreća? Pa što, svi je imaju
Nolanov Dark Knight je svijetu ponudio jednog od najboljih negativaca ...
...probija i sa jačim ekipama, što zbog Rusije koja je domaćin i koja je kao domaćin izbacila možda i glavnog favorita Španjolsku. Fascinira da čak i u ovakvom uspjehu nađemo razlog za žalopojke i tugovanja. Uživajmo u ovome, tko zna kada ćemo opet. - Sanel, 11.7.18. 8:39, 0 0 0
Sreće imamo, sigurno nismo nesretni, ali diskusija se vodi o tome je li Dalić napravio pomake u igri naspram prijašnjih izbornika. Teza koju zastupaju sile koje drmaju je da Čačić i Dalić rade isti posao, da je samo razlika što je Dalić srečković - Mac316, 11.7.18. 8:57, 0 0 0
Dalića sinoć na konferenciji Lovren oslovi sa Zlatko. Ni šef, ni izbornik, ni Dalić, nego Zlatko. Što znači da su se svi toliko zbližili i postigli povjerenje toliko da nema nepotrebnih trzavica i da su spremni odraditi bilo koji zadatak. - iiks90, 11.7.18. 9:09, 0 0 0
Za mene je to jedini zadatak koji je izbornik trebao napraviti jer ovim igračima je trebalo samo malo bespogovorne vjere da mogu prebroditi sve krize kojih će biti. Kad se sjetim onog zbunjenog Čačića na klupi... upitnici nad glavom i kako to? - iiks90, 11.7.18. 9:11, 0 0 0
Sile koje drmaju... Kako bi rekao Lovren: O, sine moj! - Losovius, 11.7.18. 9:38, 0 1 0
07/2018
Što mogu Lakersi dati LeBronov legacyju?

Lebron James je, gotovo jednoglasno, najbolji košarkaš na planeti, i bio je to zadnjih 15 godina, gotovo od trena kad je ušao u ligu. 3 naslova, 8 NBA finala zaredom, MVP nagrade, brojni highlighti su tek dio priče o veličini, drugi dio je ta dugovječnost, maksimalna potrošnja, a nikakvo opadanje produkcije, čovjek igra skoro pa neozlijeđen već 15 godina, te je vodeći po minutaži u 15. sezoni karijere u ligi, a kako igra je valjda nepotrebno opisivati. Lebronov legacy je već zagarantiran, on je najbolji košarkaš svijeta post Jordan ere, jedini igrač koji bi se poluozbiljno uzeo u razgovore oko konkurencije gospodinu Zraku za 'jarca', a to je već legacy za vječnost. Vjerojatno bi bila potrebna velika serija naslova u kasnoj fazi karijere da ga povijest pamti kao baš najvećeg, jer, kad maknemo sve statističke i druge verbalne akrobacije, veličina će se uvijek mjeriti po osvojenom u karijeri, a tu Jordana ipak nitko ne može dotaknuti, no Lebron je siguran kao najbolji igrač košarke za cijelu jednu generaciju koja se uključila nakon Jordana i kao standard koji će u budućnosti tek netko, i to jako, jako teško, morati dostići. 

Prelazak u LA Lakerse nakon ovakve karijere ne može ništa napraviti posebno za Lebronov legacy. On je i sentimentalni dio ispunio kad je grad Cleveland odveo do sportskog naslova prvaka nakon više od pola stoljeća u priči o povratku sina razmetnoga kakvu inače pišu filmovi. DOlazak u jednu od natrofejnijih franšiza, koja se samo posljednjih nekoliko sezona muči i čeka da se vrati na pobjedničke staze. Vratiti Lakerse do naslova jednostavno nema taj catch kakav ima vraćanje cijelog jednog grada do pobjeda nakon 50 godina. Transfer Lebron Jamesa u Lakerse nije priča kao ona povratka u Cleveland, ovo je prvo i osnovno business decision. Lebron James nije čovjek koji živi košarku i samo košarku, njegova popularnost i brand koji njegovo ime nosi su davno nadrasli košarku kao sport, a već u Clevelandu, pa i prije u MIamiju, je započeo graditi poslovno carstvo nošeno svojim imenom. Prelazak u LA je samo logični korak u tom poslovnom putu, Cleveland je jednostavno postao premali i predosadni za sve Lebronove ambicije, koje se vjerojatno protežu i na showbusiness koji bi otvorenim rukama dočekao antiTrump karizmatika kakav je on. 

Drugi dio razloga Lebronove odluke jest sportski, ali puno prizemniji od gradnje legacya. Lebron Jamesu, kao vrhunskom sportašu naviknutom na pobjede, vjerojatno ne sjeda dobro šamaranje koje je dobio od Golden State Warriorsa zadnje dvije godine. Lebronu je jasno da sa Clevelandom dalje od toga gdje je došao ne ide, a natjecatelj u njemu vjerojatno ne može živjeti sa porazom, većina velikih sportaša ne može. Iako bi nastojanje sa Clevelandom pa konačan uspjeh imao puno bolju priču, Lebron nije pouvkao niti Durantovski potez, nije otišao u GSW loviti prstene na tuđoj grbači niti je prihvatio npr Houston gdje bi put bio još puno lakši, Lebron je odabrao 'svoju' momčad koju će ponovno moći izgraditi za pokušaj rušenja GSWa, ali momčad koja za razliku od Clevelanda ima puno manevarskog prostora postati velika. Lebron James se voli igrati generalnog managera ekipa u kojima igra i to nije tajna, nakrcavao je svoje momčadi sa prijateljima i igračima koji su mu po ukusu, nekad je to ispadalo bolje, nekad lošije, ali Lebronu se mora prinzati da ne voli dolaziti na 'gotovo', čak niti prelazak u Heat se ne može takvim smatrati jer Heat prije njegovog dolaska sigurno nije bio pobjednička, uhodana momčad. 

OK, Lebronov legacy je osiguran, Lakersi ili ne. No, što ćemo s tim Lakersima? Jesu li oni s Lebron Jamesom zaista spremni odmah biti pobjednička momčad? Las Vegas je nakon potpisa Jamesa reagirao gurnuvši ih na drugo mjesto favorita po kladionicama za naslov, nakon GSWa, ali to možemo nazvati 'Lebron efekt', toliko si naviknut gledati ga u finalu da je neprirodno ne davati mu velike šanse. Što god Las Vegas rekao, Lakersi još nisu završeni projekt, 'Lebron efekt' je odmah donio i neka druga lica u grad, u 24 sata nakon Lebrona potpisali su Lance STephenson, Javale McGee i Rajon Rondo, sve solidni potpisi, ali ne superzvijezde koje bi tvorile supermomčad kakve su sada u trendu. Lakersi od prije imaju solidno perspektivan roster koji je daleko od savršenog, igrači kao Ingram, Kuzma, Ball i Hart imaju svoje mjesto u rotaciji, ali niti jedan od njih još nije ni blizu biti taj 'Dwayne Wade' ili 'Kevin Love', igrači br. 2 koji će pomoći Lebronu u pokoravanju lige. Čeka se odluka Brooka Lopeza, hoće li uzeti igrački mimimum i ostati u LAu uz Lebrona, ali dogodilo se to ili ne, Lakersi jednostavno trebaju još, trebaju Kawhija Leonarda, a na njihovu sreću, Kawhi želi samo njih. 

No, da bi dobili Kawhija, Lakersi bi se morali odreći neke kombinacije Ingrama, Kuzme i Harta (Balla je teško zamisliti u sistemu Popovicha) plus pickova u budućnosti kojima ionako ne obiluju. To bi, Kawhiju unatoč, bacilo Lakerse natrag nekoliko koraka, jer osvojiti naslov sa dvije superzvijezde, ali nikakvom rotacijom, je u današnjoj ligi praktički nemoguće. I sad dolazimo do ključa cijele priče - Lebron James je potpisao 4-godišnji ugovor s Lakersima, garantirani, za velike novce. Taj ugovor će ga pratiti praktički do sumraka karijere što bi reklo, Lebron se obvezao Lakersima do kraja igračkih dana. Prva sezona nije nužnost, ne mora se ići po konačnu pobjedu odmah, Kawhi postaje slobodni agent sljedeće ljeto, a kamo god ga Spursi eventualno pošalju, čovjek je najavio da dugoročno namjerava potpisati samo za ljubičasto-zlatne. LA nakon otpuštanja Randlea ima cap prostora za potpisati još jednog superstara i mogli su ponuditi Cousinsu puno više nego što mu je ponudio GSW, ali su odbili, vjeorjatno nesigurni u njegoov zdravlje. To pokazuje da LA ne forsira nužno sljedeću sezonu kao sad ili nikad, možda ne dovedu više nikoga, puste Kuzmu, Ingrama i Balla da napreduju jednu sezonu uz Jamesa, uzmu Kawhija sljedeće ljeto, u međuvremenu se riješe Denga, čiji ugovor vuče Lakerse dolje kao nakovanj, te puste sljedeće ljeto da samo riješi problem GSWa jer će se jako pomučiti ostaviti i Greena i Thompsona na rosteru (Cousinsa također ako proigra jer je potpiaso samo na godinu). U takvoj situaciji, sa pretpostavljenim napretkom Ingrama, Kuzme, Harta i Balla pored Jamesa, sa Kawhi Leonardom na rosteru i sa cap spaceom za potpis još jedne zvijerke, te sa potencijalno oslabljenim GSWom, LA Lakersi bi vrlo vjerojatno bili prvi favorit Zapada i cijele lige, a jedini downside takvog plana su Lebronove godine. No, kad vidite čovjeka kako igra, kako skače, kako razgrće obrane, jesu li sumnje u njegovu izdržljivost još dvije-tri sezone zaista opravdane? 

Poslovna odluka koja bi usputno mogla donijeti još naslova i dinastiju
Lebron James je, gotovo jednoglasno, najbolji košarkaš na planeti, i bio je to zadnjih 15 godina, gotovo od trena kad je ušao u ligu. 3 naslova, 8 NBA finala zaredom, MVP nagrade, brojni highlighti su tek dio priče o veličini, drugi dio je ta dugovječnost, maksimalna potrošnja, a nikakvo opadanje produkcije, čovjek igra skoro pa neozlijeđen već 15 godina, te je vodeći po minutaži u 15. sezoni karijere u ligi, a kako igra je valjda nepotrebno opisivati. Lebronov legacy je već zagarantiran, on je najbolji košarkaš svijeta post Jordan ere, jedini igrač koji bi se poluozbiljno uzeo u razgovore oko ...
Poslovna odluka koja bi usputno mogla donijeti još naslova i dinastiju
Lebron James je, gotovo jednoglasno, najbolji košarkaš na planeti, i ...

Respekt: BruceWayne, Losovius, Fenix22, GNKDZCFC,

Slažem se: cropol,

koje razbijanje ekipe? Puštanje Randlea? Tko još je otišao? MIslim da James, Rondo, Lance i Javale u zamjenu za samo Randlea je dosta dobar value za Lakerse - Mac316, 5.7.18. 7:19, 0 0 0
Krecem od pretpostavke da će ovo ljeto dovest leonarda, što znači da će trejdat dio mladih igrača. A ako dovedu leonarda na godinu, hoće li njihovi mladci htjet potpisat za te male pare koje će lakersima ostat nakon 2 maxa? Zasad sve super. - Puvlin, 5.7.18. 8:01, 0 0 0
Ako se riješe Denga ili rastegnu njegovu plaću na 3 godine, a jedno od toga će sigurno napraviti, ne da imaju za potpisati mlade igrače nego imaju prostora za još jednog All star talenta - Mac316, 5.7.18. 8:23, 0 0 0
Ovisno o tome kolko će klinci htjet. Zamisli da Ingram i Kuzma proigraju i dode im izvana ponuda od 20 milja. Hoće li oni htjet potpisat za 10-12 milijuna? - Puvlin, 5.7.18. 9:27, 0 0 0
Stvarno je zanimljivo vrijeme za biti GM u ovoj ligi. - Puvlin, 5.7.18. 9:28, 0 0 0
07/2018
Hrvatska je u četvrtfinalu!

Kad nemate neke posebno velike emocije investirane u utakmicu, možda je lakše gledati i doživjeti nogomet koji se odvija ispod sve te napetosti, intrige i grizem-si-nokte vrtuljka od depresije do euforije. Kad tako pogledate utakmicu, vidite točno ono što se i trebalo očekivati. Utakmicu punu mučenja, bez puno igre, kojom upravlja i dirigira isključivo jedan pojedinac koji je za barem nekoliko koplja kvalitetniji igrač od svih ostalih na terenu. 

Luka Modrić je u nogometu bez puno mogućnosti i prostora za odigrtai nešto veliko, ipak našao način da dominira procesom. Izmigoljio je Luka, ali baš doslovno izmigoljio, nekoliko genijalnih dodavanja iz malo prostora i vremena što se ponudilo, proigrao svoje suigrače u izgledne pozicije i otvorio tih nekoliko šansi što se nudilo. Lopta koju je poslao Rebiću prije jedanaesterca je nemoguće previše nahvaliti, to su lopte koje može izvući iz sebe malo igrača na svijetu, precizne i brze, promišljene u sekundi i realiziane točno onako kako je igrač unutarnjim okom zamislio. Čak niti to nije bilo dovoljno za pobjedu, drama je morala biti maksimalno prolongirana, ali ako je netko u 120 minuta lošeg nogometa s obje strane konstantno pokušavao stvar riješiti prije penala, onda je to Luka Modrić, onaj od kojeg se renomeom to najviše i očekuje. 

Naravno, ovo je moglo, i trebalo, biti riješeno ranije. Ako zanemarimo prvih par minuta u kojima su sreća i nesreća objema ekipama donijela po gol, u ostatku utakmice su Danci bili zreli za dobiti ih. Eriksen se nije uspio nametnuti, bilo je vidljivo da unatoč puno dobivenih duela Danska nema neku ideju što napraviti s loptom u finišu i trebalo je samo malo 'druka', malo pritiska da se sve riješi puno ranije. NAžalost, brzo nakon početnog vatrometa, na terenu se ukazala Hrvatska koja je igrača protiv Turske i Portugala eliminacijske utakmice, strašljiva momčad koja se boji inicijative i, naoko, čeka da se nešto riješi samo od sebe. Sa iznimkom Luke Modrića, koji je od tih utakmica evoluirao u vođu koji pokušava, svi ostali igrači su postali sjene samih sebe iz proteklih utakmica, pogotovo Ivan Rakitić bez kojeg igra teško klizi kako bi trebala. 

Zlatko Dalić je, taman da ništa drugo nije napravio, učinio puno za Luku. Pomicanjem Luke na mjesto isturenijeg vezanjaka oslobodio ga je tereta nošenja defenzive i najkreativnijem igraču kojeg imamo oslobodio prostor da radi razliku tamo gdje nam je ona svih ovih godina najviše trebala. Luka je možda dokazana klasa na mjestu povuičenog veznog u Realu, ali Real i Hrvatska nije isto i Dalić to jako dobro zna. U Realu ima tko će vući igru i nakon što Luka svoje odigra od iza, u Hrvatskoj toga u cijeloj Modrić eri nije bilo. Više od 10 godina igra hrvaske reprezentacije vapi, moli, preklinje za malo iskre, plamićka inicijative tamo negdje oko 30 metra od protivničkog gola, ali izbornici redom su odbijali pomoći bolesniku da se zaliječi, odbijali su antibiotik Modrić primjeniti za bolest koja se manifestirala. Sve do Dalića, sve do trenutka dok jedan bezrazoložno osporavani trener nije pokazao malo hrabrosti i nogometnog osjećaja i dao Hrvatskoj ono što je trebala. 

Luka na isturenom veznjaku radi svu razliku zamislivu za igru Hrvatske u odnosu na ono iz kvalifikacija, a i prije tog. Hrvatska više nije momčad koja mora silovati igru po krilima i ovisiti o mušičavom Perišiću hoće li ili neće imati svoj dan. Hrvatska više nije ovisna o slučajnim golovima Maria Mandžukića (iako on od njih, srećom, ne odustaje), Hrvatska je danas momčad koja je, baš kao i mnoge reprezentacije sa top klasama u svojim redovima, 'ovisna' o svom glavnom protagonistu i sa njegovim nogometnim umijećem živi i umire. A još tamo od Ukrajine u kvalifikacijama, pa sve nadalje, Luka Modrić daje života ovoj repreznatciji i ne izgleda baš kao da misli stati. Koliko god je to dokaz i potvrda LUkinog nogometnog umijeća, toliko mora biti i priznanje Zlatku Daliću, koji je sitnim, ali jako bitnim, zahvatom, unaprijedio igru reprezentacije više nego 5-6 izbornika u 10 godina prije njega. 

Naravno, moramo razgovarati i o ONOM penalu. Nije baš u liderskom duhu promašiti tako nešto u takvom trenutku, ali opet, pribrati se dovoljno, odlučiti ponovno pucati treba imati i nešto mentalne snage, ono za što je Luka najviše i kritiziran kad se radi o igrama za reprezentaciju. Niti ovaj drugi penal nije bio klasni, doslovno su centimetri dijelili Schmeichela da od Modrića napravi redikula nacije, ali ipak je ušlo, a osobno, vjerujem da je Lukin primjer preuzimanja odgovornosti pucanja penala dao elana i ostalima, ponajviše Subašiću, koji je na neki način omao obavezu iskupiti Modrića, Rebića i sve ostale za šokove koje su do tada pružili naciji. No, to je Luka MOdrić, moraš uzeti ono dobro sa onim lošim, kad se sve zbroji i oduzme, puno je veći plus njegova sposobnost razigravanja i činjenja suigrača boljima od njegove pomalo strašljive i plahe pojave pri pucanju jedanaesteraca. Na koncu, puno čeće nam se dogodi da nam treba prava lopta u pravo vrijeme u igri nego da nam treba da Luka realizira odlučujući jedanaestreac. 

Nakon prolaska u četvrtfinale, ispadanja nekih ponajboljih igrača svijeta i općenitog razvoja događaja, malo je sumnje u to da je Luka MOdrić za sada najbolji igrač ovog prvenstva, najmanje zbog dva gola iz skupine ili jedanaesterca u raspucavanju s Danskom. Luka MOdrić je više nego bilo koji igrač na ovom prvenestvu, igrač koji vuče ključne poteze, pokreće cijelu igru i razigrava sve suigrače, igrač zbog kojeg dobar dio ekipe izgleda bolje nego što zaista igra, a na kraju krajeva i igrač koji je odveo svoju momčad do već sada povijesnog rezultata, sa aspiracijama na još. 

Ako priznamo Modriću da je, zasad, igrač turnira, onda moramo priznati i Daliću da je zasad izbornik trnira. Jer, njihove priče idu jedna uz drugu, Dalić je stovrio preduvjete da MOdrić pokaže sve što može, a Modrić donosi rezultate koji Dalića drže na putanji da skine Ćiru kao 'trener svih trenera'. Ono što se mora dogoditi da bi ova priča nastavila imati sretnu fabulu je da Ivan Rakitić i Marcelo Brozovoić više nikad ne ponove blijede i beskrvne partije kao protiv Danske jer njihovom igrom na taj način LUka Modrić mora puno više igrati prema natrag, tapkati između role koju mu je Dalić namijenio i role koju je igrao godinama prije toga da pokrije neinventivnost veznog reda. Ivan Rakitić je demonstrirao protiv Argentine kako to može izgledati kada je on 'unutra', nažalost protiv Danske je pokazao i koliko lošije može izgledati kad ga na utakmici 'nema'. Srećom, viđeno od Rusije ulijeva nadu da će biti prostora i mogućnosti da vezni red razvije svoju igru, a ovakva pobjeda, nezgrapna i trapava kakva god da je bila, valjda je srušila i neke mentalne blokade eliminacijskih utakmica koje ovu momčad prate. Sve je Hrvatskoj ponuđeno da uzme, izbornik koji zna što radi, najbolji igrač koji igra kao najbolji igrač, preživljena drama kakva se valjda ne može ponoviti i otvoreni ždrijeb iz kojeg favoriti i momčadi s kojima bi teže igrali ispadaju kao na traci. Ako je zaista zadnja prilika za jednu generaciju, to se jednostavno mora iskoristiti. 

I kad Hrvatska igra loše, jedan igrač ipak iskače iznad svih ostalih
Kad nemate neke posebno velike emocije investirane u utakmicu, možda je lakše gledati i doživjeti nogomet koji se odvija ispod sve te napetosti, intrige i grizem-si-nokte vrtuljka od depresije do euforije. Kad tako pogledate utakmicu, vidite točno ono što se i trebalo očekivati. Utakmicu punu mučenja, bez puno igre, kojom upravlja i dirigira isključivo jedan pojedinac koji je za barem nekoliko koplja kvalitetniji igrač od svih ostalih na terenu. Luka Modrić je u nogometu bez puno mogućnosti i prostora za odigrtai nešto veliko, ipak našao način da dominira procesom. Izmigoljio je Luka, ali baš doslovno izmigoljio, nekoliko genijalnih dodavanja iz ...
I kad Hrvatska igra loše, jedan igrač ipak iskače iznad svih ostalih
Kad nemate neke posebno velike emocije investirane u utakmicu, možda ...
nije bio daleko bolji, bio je bolji, ali to nije teško jer Brozović praktički nije ni igrao. No, ni Rakitić nije bio dobar, daleko od toga, nije dobro se otvarao, tražio loptu i odigravao, pa je Modrić opet morao resetirati se na onog povučenog - Mac316, 2.7.18. 10:07, 0 0 0
Vida ti može biti problem samo ako si u utakmicu ušao s očekivanjima da on pokreće igru iz zadnje linije, no ne znam zašto bi to očekivao. Što se tiče obrane, previše su gubili duele, ali mislim da to nije presudilo jer su se ispravili svaki put - Mac316, 2.7.18. 10:09, 0 0 0
Previše su gubili duele čime nismo imali čiste lopte za napraviti neki tip ofenzive. Dosta je tu bilo i sreće da se kasnije nije ništa dogodilo. Zadnjih pola sata utakmice i prvi produžetak su Danci bili dost bolji - Losovius, 2.7.18. 10:22, 0 1 0
Mac pustio sam suzu jer ne mogu vjerovati da si to ti napisao o Luki.Kakva promjena se to dogodila u tvojoj glavi? Ali, respekt za analizu!!!! - DAJO22, 4.7.18. 15:55, 0 1 0
Luka je ljudsko smeće i šljam, ovo je samo o nogometašu Modriću koji je ipak vrhunski u tome što radi makar sam ga kao površni poznavatelj nogometa puno ismijavao - Mac316, 4.7.18. 16:18, 0 0 0
06/2018
Je li Nikola Kalinić bio šikaniran?

Najveći i vjerojatno jedini argument tezi, ako se to uopće tako može nazvati, da je Nikola Kalinić šikaniran, je njegov nastup za Hrvatsku protiv Španjolske na EURO 2016. Prije dvije godine! Istina, Kalinić je tu utakmicu odigrao sjajno, pokazao fini dodir za gol i asistenciju, jako puno radio u napadu i zadržavao lopte, zapravo je radio sve što Mario Mandžukić ne može ili radi puno lošije. I da se kampanja oko razloga njegove slabije minutaže u odnosu na Mandžukića povela tada, da je netko pitao zašto Kalinić u tadašnjoj formi nije igrao i protiv Portugala pa ponovno pokušao svojim napadačkim mogućnostima dati malo teka beskrvnoj i besciljnoj igri koju smo tada prikazali, možda bi se dalo i razumno raspravljati o tome je li Kalinić šikaniran od strane Mamićevog TV montera iz razloga koji nemaju veze s nogometom. 

No, dvije godine su prošle. Dvije godine u kojima je Mario Mandžukić očuvao svoj status jednog od najcjenjenijih napadača zbog specifičnog skill seta koji donosi, a u kojima je Nikola Kalinić potonuo do rugla Milana i balasta kojeg se treba riješiti. Hrvatska nogometna reprezentacija nije napredovala u te dvije godine, igra je i dalje dosadno predvidljiva i oslanjana na protivničke greške i improvizaciju, Mandžukić i dalje puno trči, bori se, ali i griješi i koči napade, ali danas, za razliku od 2016. vjerojatno nemamo boljeg za mjesto isturene špice jer Kalinić sa svojih 6 golčića u 41 nastup i mlakom igrom bez samopouzdanja rješenje sigurno nije. 

Zlatku Daliću se može prigovoriti nešto u vezi Kalinića, ali to nije njegova mala minutaža. Može mu se prigovoriti zašto je Kalinić uopće išao u Rusiju, pogotovo ako je odbio nastup i protiv Brazila. Dalićeva namjera igre je da igra sa jednim napadačem i sa krilima, Rebićem i Perišićem, možda i Pjacom. Za takvu igru gomilanje klasičnih napadača je potpun nepotrebno, na Mandžino mjesto mogu uskočiti i Kramarić i Pjaca, a uz pretumbacije po ostatku sastava i Rebić, našlo bi se argumenta zašto je bilo koja od tih varijanti bolja od Kalinića. I OK, Dalić je pokrivao sve pozicije i Kalinić je našao svoje mjesto, ali valjda je trebalo biti jasno i njemu i onome tko mu puni glavu pričama da je najbolji i najvažniji, da nakon sezone kakvu je imao i igre kakvu Dalić forsira nema puno prostora za Kalinića da neki osjetniji doprinos. Za igrača kojem ističe posudba u Milanu i za kojeg tamo vjerojatno nema interesa, a igrama se nije dokazao za neki bolji ugovor bilo gdje relevantno, prilika da bude na popisu za Rusiju i da si time malo napumpa cijenu trebala se smatarti kao Dalićev poklon milosti i Dalić je zapravo trebao biti prvi na listi Kalinićevih poklona za Božić zbog toga. 

No, iz nekih samo njemu jasnih razloga, Kalinić je odlučio odbaciti tu priliku, priliku da se makar i u 5 minuta pokaže na najvećoj pozornici, možda ubode pokoji gol Nigeriji ili Islandu i time si gotovo pa osigura solidan, vjerojatno posljednji takav, ugovor karijere, i pokušao neku svoju pobunu, rušenje sistema iznutra. Možda ne poznaje Zlatka Dalića, možda je kupio one priče o tome da je i on nekakav Mamićev igrač ili slično, možda je mislio da se radi o tipu 'stručnjaka' kao Čačić koji te ne bi prijeko pogledao niti da ga šutneš nogom u guzicu pored klupe, ali prevario se. Nikola Kalinić možda nije poznao Zlatka Dalića koliko bi trebao jer su se kretali u različitim svjetovima, ali upoznao ga je sada. Dalić nije showmen kao Ćiro koji će te tjerati zbog sendviča samo da osvoji naslovnice niti je gmizavac kao Čačić koji će ići po svoje mišljenje gazdi, Dalić je terminator koji je u Rusiji sa samo jednim ciljem, izvući što bolji rezultat može i time se dokaže i pokaže kome god da se već dokazuje. Na tom putu mu nitko neće podmetati noge i umanjivati šanse, ako pokuša, Dalić će nespektakularno, protokolarno i zapravo maksimalno ponižavajuće za prijestupnika odstraniti prijestupnika i nastaviti dalje. 

Kad je Ćiro tjerao Cvitanovića učinio je to na način da je od Cvitanovića napravio veću zvijezdu nego bi bio da je ostao u momčadi. Dalić nije taj tip, njegov tretman Kalinića, hladno i sa dvije rečenice, a i te isforsirane, je najveća pljuska bahatosti Nikole Kalinića, Dalić mu je u nekoliko gesta pokazao koliko je nebitan, mali i lako zaboravljiv, već danas je život u Rusiji za Dalića business as usual, pomoćni trener Olić je zauzeo Kalinićevo mjesto na treningu, a Dalić se bavi kombinacijama za Argentinu. Malo je trenera koji bi toliko hladno i toliko profesionalno odradili ovakav prilično veliki skandal, a možemo se sjetiti dosta njih koji bi ovako nešto iskoristili za gradnju alibija unaprijed, za traženje Pedra i pravljenje spektakla tamo gdje ne treba. 

Nikola Kalinić, naravno, nije iz momčadi izbačen jer je Hajdukovac, iz Splita ili jer je uno di noi. Da se Dalić vodi tim kriterijem onda Kalinić ne bi niti išao jer je i ovako od 23 igrača pozvanih zapravo bio najnepotrebniji. Da je to kriterij onda Dalić ne bi išao protiv pulsa javnosti i oživljavao reprezentativnu karijeru Ivana Strinića nego bi se odlučio za puno benigniju varijantu Pivarića koji ima minutažu da potkrijepi igranje u reprezentaciji. I konačno, da je Dalić neki pijun koji mora stajati na starni HNSa protiv Splita, navijača ili koga god, onda Dražen Ladić sigurno ne bi sjedio na klupi reprezentacije jer se radi o čovjeku koji je sa ključnim ljudima hrvatskog nogometa na sudu u sudskim parnicama. Nikola Kalinić je otišao kući iz dva razloga - prvi je jer se radi o autodestruktivnom idiotu koji nije prepoznao najbolju priliku koju će ikad imati za jačanje svoje više hladno-nego toplo karijere, a drugi je jer je naletio na izbornika koji je opsesivno fokusiran na posao koji mora napraviti i koji se ionako bori sa dosta problema bez da mora misliti hoće li ga netko poprijeko sa klupe gledati. Kad telefoni ovog ljeta neće zvoniti koliko je Kalinić očekivao i kad će se Kine i Arabije početi činiti nogometno primamljivima, Nikola Kalinić će sjesti sam sa sobom i postaviti si pitanje svih pitanja - koji kurac nisam otišao barem stajati tih 5-6 minuta na teren...

Terminator ne šikanira, Terminator terminira
Najveći i vjerojatno jedini argument tezi, ako se to uopće tako može nazvati, da je Nikola Kalinić šikaniran, je njegov nastup za Hrvatsku protiv Španjolske na EURO 2016. Prije dvije godine! Istina, Kalinić je tu utakmicu odigrao sjajno, pokazao fini dodir za gol i asistenciju, jako puno radio u napadu i zadržavao lopte, zapravo je radio sve što Mario Mandžukić ne može ili radi puno lošije. I da se kampanja oko razloga njegove slabije minutaže u odnosu na Mandžukića povela tada, da je netko pitao zašto Kalinić u tadašnjoj formi nije igrao i protiv Portugala pa ponovno pokušao svojim napadačkim ...
Terminator ne šikanira, Terminator terminira
Najveći i vjerojatno jedini argument tezi, ako se to uopće ...
Mislim da je izbornik savršeno iskren bio, Kalinić njemu dva puta dođe i kaže da ga boli i ne može igrati, poslao ga je doma zbog ozljede jer mu takav ne treba, upravo to mi je najpohvalnije, da nije dizao dramu oko toga. Slažem se da ga nakon prvog - Mac316, 19.6.18. 17:11, 1 0 0
Puta protiv Brazila nije ni trebao voditi, to je na njemu da objasni, ali to sigurno nije prilog tome da je sikaniran, ako išta, dobio je protekciju tu - Mac316, 19.6.18. 17:12, 1 1 0
Postoji li neka izjava Kalinića? - danijel_os, 19.6.18. 18:01, 0 0 0
Kalinić se ne uklapa u promociju metrohomoseksualizma u ekipi i zato je izbačen. Nije on kriv što nije dobio tu mentalnofizičku crtu po rođenju. A s druge strane ne spada ni u 0.182% prvotimaca koji se vucaraju po sudu i bave utajom poreza... - mrkino, 20.6.18. 10:31, 0 0 0
moguće da je čovjeku bilo dosadno između utakmica jer su većina ostalih stalno na telefonu s odvjetnicima ili se javljaju Međugorju da pitaju šta ima, a onda još i ne igra utakmice, što da radi tamo - Mac316, 20.6.18. 10:37, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.