Mac316

Kneel before your master
Reputacija
7
Bodova
395
Analiza
765
Ocjena
3416
Anketa
1113
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

14.12.
Surfin USA; Paul efekt u Houstonu...

Baviti se mišlju da bi netko osim Warriorsa mogao postati NBA prvak ove sezone daje isti osjećaj kao i pomisliti da Dinamo nije najhrvatskiji i najkatoličkiji klub u Hrvatskoj, ništa drugo nego produkt poganskih vjerovanja i hejterskog stava prema životu. Warriorsi 'peglaju' na svim cilindrima, čak i kad Curry ili Durant uzmu tjedan-dva poštede, a Draymond Green je prikopčan 'na punjač' do playoffa, Warriorsi izgledaju nazaustavljivo, baš onako kako bi ta ekipa, kad pogledate roster na papiru, i trebala izgledati. Cleveland. čak i sa MVP Lebronom, se čini kao već prožvakana priča koja im ne može nauditi, a kad je Gordon Hayward pao nakon 5 minuta sezone, postalo je jasno da niti Boston još ne može konkurirati prvacima. No, ako već Istok ne može ponuditi kredibilnu prijetnju naslovu, možda, ali zaista samo veliko možda, Zapad ima 'konja za utrku' sa Dubsima. 

Houston Rocketsi trenutno prkose ligi sa najboljim omjerom pobjeda i poraza. Po trenutnom kursu, završili bi sezonu sa nestvarno dobrim omjerom od 69 pobjeda i 13 poraza. Rocketsi su trenutno u poziciji na kojoj ih je GM Morley vidio još tamo 2013. kad je odlučio Hardenu upariti Dwighta Howarda i stvoriti duo koji će Rocketse ponovno učiniti olajuwonovskim. Nije upalilo, gledati Hardena i Howarda zajedno na terenu je bio mučni osjećaj poput onog kad gledate brata i sestru u incestuoznim scenama seksa u popularnoj TV seriji, ali nekoliko godina kasnije, možda i assvim slučajno, Morley ima ono što je htio, ima momčad koja je legitimni konkurent za naslov. Rocketsi su već lani bili sjajna momčad, savršeno posložena u D'Antonijev stil košarke koji se bazira na mnogo (MNOGO!) trica i brzih završetaka napada, ali nisu imali ono nešto da se provuku dalje od druge runde doigravanja, najviše zbog obrane koja je bila debelo u donjem domu lige. Ove sezone, Rocketsi imaju top 5 obranu lige po defenzivnom ratingu, a i predvode ligu u obrambenom skoku. Jednostavno rečeno, Rocketsi su postali dvosmjeno učinkovita momčad koja može zabiti koliko želi, ali može i zatvoriti 'pipu' na manje spektakularnom kraju terena dovoljno da ih nitko ne može pobijediti u napucavanju. Što je drugčije u ovim Rocketsima od prošlogodišnjih, možda se pitate...

Najlakši odgovor je Chris Paul. Elitni playmaker, vjerojatno najbolji u ovom tisućljeću donio je neke nove navike u Houston. Paul je izvrstan obramebni igrač, sposoban potpuno kontrolirati 'prvu crtu obrane', sa košarkaškom inteligencijom toliko razvijenom da 'osjećanjem' igre prekida napade i mijenja koridore kretanja protivničkih igrača. Zaista, sa Paulom u momčadi, Rocketsi ne mogu biti probijani kroz prvu crtu i sav teret obrane ne mora padati na centre. No, Chris Paul je veliki dio ove sezone prosijedio ozlijeđen, a Rocketsi su baš u tom vremenu izgradili sebe kao respektabilnu obramebnu momčad, pa mora biti do još nečega što rade dobro. Rocketsi su pojačali svoje redove sa Mbah Mouteom, soldinim 3&D krilom koji ne roši puno, a radi svake večeri do maksimuma, tu su i Trevor Ariza i PJ Tucker, koji daju veliki doprinos obrani, a tu je i Clint Capela, čovjek koji se ove sezone brojkama i dojmom koji ostavlja vinuo u centarsku elitu lige. 

Clint Capela je trenutno u top 25 igrača lige prema naprednom sustavu računanja ukupnog učinka sa NBA Math-a. To je nevjerojatan skok za igrača koji je u ligu ušao na mala vrata, kao sramežljiva zamjena za Howarda koji je tu da obavi ponešto prljavog posla i postavlja blokove. Prljvi posao zaista i obavlja, Capela (u kombinaciji sa Neneom) drži Rocketse u vrhu skakačkih momčadi, a njegove fizikalije čine ga sve boljim rim protectorom. Ove sezone Capela bilježi najbolje učinke u gotovo svim statističkim kategorijama, a uspio je, vjerojatno rigoroznim radom, podići i svoje brojke sa slobodnih bacanja sa odvratnih, prijezira vrijednih 18 % u rookie godini (nije greška!), na solidnih za centra 60% u aktualnoj sezoni. Capela je jedan od onih rijetkih igrača koji puca bolji postotak iz igre nego sa linije, a to je primarno zahvaljujući kemiji koju je razvio sa James Hardenom. Ako Harden baci loptu u zrak nakon bloka, šanse su velike da je Capela na drugom kraju tog dodavanja već u zraku sa visoko ispruženim rukama i da lopta silom biva zakucana kroz obruč. Izgleda jednostavno, ali kao što je potvrđeno na primjeru suradnje sa Howardom, ne može svatko sa svakim to izvesti, ponkad jedostavno treba'kliknuti'. 

Houstonu je, naoko, sve kliknulo. Eric Gordon je na putu za najboljeg šestog igrača lige, trpa trice prema željama, iako se pomalo ohladio od povratka Paula u momčad, a podatak da je više puta zakucao loptu, 26, u ovoj sezoni nego u cijelom boravku u New Orleans Pelicansima (20) govori dovoljno i o njegovom zdravlju, koje je bilo upitno, ali i o načinu igre Rocketsa koji u napadu otvaraju toliko prostorada čak i čisti šuteri sa relativno slabim odrazom mogu dolaiti u pozicije za lake poene i dizanje samopouzdanja. Chris Paul se brzo uklopi u stil igre i iako je bilo pitanja oko funkcioniranja dva playmakera na terenu, postalo je jasno da dva elitna igrača kao Paul i Harden mogu bez problema igrati zajedno i dijeliti i minute i loptu bez da momčad trpi. 

Osim najboljeg učinka u ligi, Rocketsi prevode ligu i u prosječnoj razlici koševa od 11 po utakmici, što pokazuje da ne samo da pobjeđuju, Rocketsi 'melju' protivnike i ne spuštaju nogu s gasa. Upravo to je potencijalni problem ove momčadi,     za sada je jasno da Rocketsi mogu daleko ako Harden igra 'supermana', igrača koji se puno troši u puno minuta, a pretpostavka je da će uskoro i Paul biti u upotrebi na maksimalnoj razini nakon ozljede. Ako D'Antoni nastavi loviti najbolji učinak lige postoji mogućnost da se momčad istroši dok se s druge strane pola Warriorsa odmara ionako sigurni da u playoff mogu s bilo koje pozicije jednako učinkovito po naslov. I Warriorsi i Rocketsi su već ove sezone pokazali da mogu bez ponajboljih igrača, jedini koji još nije predahnuo je James Harden, upravo igrač o kojem najviše toga u Houstonu ovisi. Prošle sezone, kada je Houston odigrao tkođer sjajnu regularnu sezonu Hardenov učinak je u playoffu dosta pao, a i po eye testu je izgledao prilično ispuhano kako je doigravanje odmicalo. Sa takvim Hardenom Rocketsi nisu imali šanse doći daleko, a iako ove sezone ima više pomoći i bolji roster oko sebe, i dalje je Harden alfa mužjak ove ekipe i jedan od najboljih igrača lige, legitimni MVP kandidat, nagrada koju je po mnogima zaslužio i prošle sezone. Umorni Harden vjerojatno znači i umorni Rocketsi, pa ostaje vidjeti hoće li D'Antoni ostatak sezone posvetiti strateškom planiranju za playoff ili lovu na broj 1 Zapada. 

Puno brojka govori u korist Houstona. No, nekako se teško oteti dojmu da je sve to na jako staklenim nogama jednom kada dođe do direktnog okršaja sa Warriorsima, Golden State i dalje izgleda kao jasni favorit u bilo kojem playoff match-upu pa tako i ovom sa teksašanima. Za pobijediti Golden State sa otrovnom zmijom u svojim redovima, netko u Houstonu će trebati biti pravi mungos, prirodni lovac zmija. Houston je pokazao kapacitete u dosadašnjem tijeku sezone, ali svejedno će pravi ispit biti tek u potencijalnom međusobnom duelu. To je pod pretpostavkom da Spursi sa povratnikom Leonardom ne uhvate korak, da Thibodeau ne uspije konačno ojačati obranu Twolvesa ili da OKC Thunder ne nađe neku čarobnu formulu za ubrzanje procesa iz gusjenice u leptira. Zapad je zaista zanimljivo i nepredvidljivo mjesto u kojem Houston za sada najbolje izgleda. 

Hardenova momčad koju Harden mora voditi
Baviti se mišlju da bi netko osim Warriorsa mogao postati NBA prvak ove sezone daje isti osjećaj kao i pomisliti da Dinamo nije najhrvatskiji i najkatoličkiji klub u Hrvatskoj, ništa drugo nego produkt poganskih vjerovanja i hejterskog stava prema životu. Warriorsi 'peglaju' na svim cilindrima, čak i kad Curry ili Durant uzmu tjedan-dva poštede, a Draymond Green je prikopčan 'na punjač' do playoffa, Warriorsi izgledaju nazaustavljivo, baš onako kako bi ta ekipa, kad pogledate roster na papiru, i trebala izgledati. Cleveland. čak i sa MVP Lebronom, se čini kao već prožvakana priča koja im ne može nauditi, a kad je ...
Hardenova momčad koju Harden mora voditi
Baviti se mišlju da bi netko osim Warriorsa mogao postati ...
Mogao si umjesto linkova napraviti print screen. Ukoliko se tekst čita nešto kasnije podaci se mogu i promijenit. A i lijepo je uz tekst vidjeti i pokoju sliku. Sviđa mi se cijela analiza. - danijel_os, 15.12.17. 18:41, 0 0 0
Nije mi vrag dao mira, išao sam provjeriti Capelu i 18% slobodnih bacanja. Za sve ostale nevjernike: u prvih 10 utakmica je imao 0/15 i tek u zadnje dvije regularnog dijela je ubacio 4/8. Ukupno 12 utakmica i 4/23. Mal uzorak ali dobar vic :) - danijel_os, 15.12.17. 18:58, 0 0 0
06.12.
Lonzo Ball: medijska prevara ili novi Jason Kidd?

Ako ste ikad igrali košarku, bilo profesionalno, bilo amaterski ili samo na običnom uličnom 'haklu', znate kako igra funkcionira. Postizanje koševa je, naravno, najbitnije, ali ono je najviše stvar fizičkog i tehničkog potencijala. Akcija može biti savršeno odigrana, momčad može raditi kao automat, ali ako onaj koji zabija nema dobar šut za pogoditi ili dobar odraz i brzinu za položiti ili zakucati, sve prije toga je bilo uzaludno. Dobra vijest je da se šut može naučiti, brojni su primjeri igrača koji su radom, krvavim radom na svom šutu, postigli puno. Također, sa godinama i jačanjem fizičke snage, postaje lakše nositi se sa obranama i postizati koševe na prodore, iz kontakta ili korištenjem ponekog trika koji se pokupi iskustvom. Ono što je puno teže izoštriti ili utrenirati je mentalni aspekt igre, u koji svakako spada i osjećaj za igru, to jest, asistenciju. 

Opet, momčad, dobra i uigrana momčad može pomoći, može playmakera ili bilo kojeg drugog igrača izbaciti u situaciju gdje je dodavanje za koš lakše, očitije, gdje su tzv. passing lanes puno otvorenije i do asista se lakše dolazi. Ali, čak i tada, vidjeti i osjetiti takve situacije treba imati nešto urođenog talenta, onog nečeg što se gotovo nemoguće utrenira, ono nešto što dijeli umjetnike od radnika na terenu i zbog čega su umjetnici uvijek na većoj cijeni. Puno toga se u sportu može naučiti, ali biti umjetnik, vidjeti situacije u 'unutarnjem oku' prije nego se one na terenu dogode, to je jedna od onih 'neureniranih' stvari koje neki igrači jednostavno u sebi imaju. 

Lonzo Ball to ima. Možete mrziti njegovog oca i imidž koji je prenio na sina, možete mrziti pompu koju mediji u amričkom sportu tako lako stvore i koja tako lako može od običnog čovjeka napraviti anti-heroja kojg jedva čekate mrziti, ali Lonzo Ball je, kao što modni brend koji ima u vlasništvu kaže, baller. Šut je bizaran i kranje neefikasan, ali kao i mnogi prije njega, stigne se popraviti. Slobodna bacanja su kriminalna, ali na primjerima od Shaqa do Drummonda, njih se može popraviti. No, Lonzo Ball je sjajan asistent, uz fenomenalnog SImmonsa koji je već sada po svemu uvjerljivi rookie godine, daleko najbolji u svojoj rookie klasi (koja sadrži neke jako dobre 'jedinice'), a to se ne rađa često. LA Lakersi nisu uigrana momčad koja olakšava asistiranje, koja, poput npr GSWa automatizmom u igri dovodi do 'lakih' asistencija za koševe, dapače, Lakersi su hibridna momčad prepuna igrača koji su stilovima potpuno u kolizijama, posložena samo da pokrpa sezonu do ljeta kada se misli ići all in na tržištu i ovogodišnji Lakersi sigurno nisu momčad koja olakšava playmakeru posao. U momčadi koja nema pouzdane šutere, koja ima centre kao Lopeza i Randlea koji su slabo ili nikako upotrebljivi u pick and rollu, može se reći da se za svaku asistenciju itekako treba potruditi, bilo za naći slobodne šutere (jer drugačije nitko u momčadi ne može pogoditi) ili za naći centra u pravoj poziciji (što je u slučaju Lopeza jako malo opcija). 

Treba biti pošten i priznati, da Lonzo Ball nije Lonzo Ball, član notorne košarkaške obitelji pod patronatom LaVara, njegove brojke bi bile razlog za pompu i respekt kod košarkaških fanova. Nema puno rookie igrača sposobnih za 7 asista u prosjeku u momčadi disfunkcionalnoj kao LA Lakersi, njegov mizeran šut bi puno lakše bio pripisan početničkim boljkama i ispravivim nedostacima da je Lonzo Ball zapravo Markelle Fultz, igrač samo sa košarkaškim pedigreom, bez vankošarkaških sadržaja. No, Lonzo Ball nije Fultz niti neki anonimac, on je iz obitelji Ball i mora se na to naviknuti. Tako dugo dok je LaVar prisutan, a ne čini se kao da je na odlasku, Lonzo nije samo još jedan rookie, on je 'projekt', projekt ne samo svog oca nego i medijskog stroja koji prati NBA ligu, a takvima uvijek više treba jedan Lonzo Ball nego Markelle Fultz, DeAron Fox ili Dennis Smith Jr.

Kao igrač - projekt mora biti svjestan da sve oko njega ima puno više promatrača od prosječnog rookiea. Naravno, to ima svojih nedostataka, kao projekt, Lonzo će uvijek biti nešto kriv. Kao u primjeru kad su se njegovi suigrači nešto 'pokoškali' na terenu sa protivničkim, a kamera je uhvatila Balla kako hoda prema svojoj klupi i odbija sudjelovati u naguravanju. Mnogi igrači, pogotovo rookie igrači, bili bi pohvaljeni za profesionalnost, NBA liga s razlogom ima kazne za igrače koji napuste klupu i sudjeluju u 'čarkama', čak i samo da razdvajaju igrače, i Lonzo je svojim ponašanjem zapravo samo poštivao pravila i pomagao svojoj momčadi izbjegavanjem suspenzije, ali većina medija i njegovih hejtera ga je odmah napalo da nije timski igrač, da nema vatre i 'muda' da se pošora, pretvorili su suigrače koji se mlate u heroje, a Balla koji poštuje pravila u luzera. Na ovom primjeru Lonzo može lako prepoznati svoju sudbinu, nikad ništa što on napravi neće biti dobro, uvijek će se u fokus stavljati mane kojih ima, kao što ima i svaki igrač, samo što se njegove puno više broje. Ono što može ohrabriti i tatu Balla i Lonza i sve njegove fanove je njegova reakcija na konkretnu situaciju, kad su ga novinari provokativno pitali zašto nije sudjelovao u fightu, hladnokrvno i sabrano imm je odgovorio da nije želio zaraditi suspenziju što je zapravo ispravan odgovor i potpuni conversation killer za svakog tko želi čuti neku pikanteriju koju će ponovno protiv Lonza okrenuti. 

Pritisak s kojim živi ima i svojih dobrih strana, Lonzo Ball od prvog dana košarkaške karijere uči kako živjeti i igrati u takvoj atmosferi, sa medijima i navijačima kontra sebe, sa protivnicima koji se posebno na tebe nabrijavaju jer si tvojim 'skalpom' žele stvoriti prepoznatljivije ime, u okruženju kao Los Angeles gdje se sve usproeđuje sa zlatnim vremenima Magica, Jabbara ili KObe Bryanta. Ako preživi, a preživjeti će jer ima kvalitetu koju njegove brojke dokazuju, njegova karijera može ići samo uzlazno. Kad prođe početni šok ulaska u NBA svijet u kombinaciji sa pritiskom imena Ball, postotak šuta može i mora porasti do neke respektabilne razine. Košarkaške legende kao Gary Payton imali su u prvih nekoliko sezona i lošije statističke brojke od Lonza, STeven Nash je na početku karijere bio rezerva pa su opet postali ponajbolji svih vremena. Ono što su obojica imali od početka je sposobnost da budu 'floor generals', vođe igre koji će razigravati momčad, osjećati ritam igre i asistirati, igrači za 20+ poena po utakmici postali su tek kasnije. Lonzo Ball je upravo na tom tragu, ono što je najvažnije za playmakersku poziciju već ima, sve ostalo počevši od šuta stigne na igru dodati i nakon prvih 20 utakmica profesionalne karijere. 

Lonzo Ball je među 15 najmlađih igrača u ligi danas. U prvih 20 utakmica uspio se namentuti kao prvi playmaker Lakersa i najmlađi igrač koji je upisao triple-double ikad. Da se radi o beku šuteru ili small forwardu od kojih se očekuje da trpaju koš možda bi njegove mane i bile razlog za diskvalifikaciju Balla kao propalog slučaja, iako bi i tada 20 utakmica bilo premali uzorak. No, s obzirom da se radi o organizatoru igre, može se reći da sve ide 'po planu', Ball je našao svoj ritam kao diriget na terenu, suigrači ga razumiju i imaju koristi od njegovih asista, a svo vrijeme svijeta je pred njim da postane šuter po standardu najjače svjetske lige. Neće niti vječno svi protiv njega igrati životnjski divlje poput Patricka Beverlya, jednom će i LaVar postati dosadan, a netko drugi medijski zanimljiviji od Lonza pa će se i njegova karijera prirodnije razvijati. Za njega je najvažnije znati da se i u ovakvim uvjetima snalazi i pokazuje što može, prostora i vremena za napredak ima puno. 

Baller se rađa, a ne postaje
Ako ste ikad igrali košarku, bilo profesionalno, bilo amaterski ili samo na običnom uličnom 'haklu', znate kako igra funkcionira. Postizanje koševa je, naravno, najbitnije, ali ono je najviše stvar fizičkog i tehničkog potencijala. Akcija može biti savršeno odigrana, momčad može raditi kao automat, ali ako onaj koji zabija nema dobar šut za pogoditi ili dobar odraz i brzinu za položiti ili zakucati, sve prije toga je bilo uzaludno. Dobra vijest je da se šut može naučiti, brojni su primjeri igrača koji su radom, krvavim radom na svom šutu, postigli puno. Također, sa godinama i jačanjem fizičke snage, postaje lakše nositi ...
Baller se rađa, a ne postaje
Ako ste ikad igrali košarku, bilo profesionalno, bilo amaterski ili ...

Respekt: iverson, GNKDZCFC, maci97,

Slažem se: iverson, GNKDZCFC, maci97, baiso,

hvala Bogu napokon normalan pogled na Lonza, u današnje vrijeme je teško naći mišljenje koje nije ekstremno. Lonzo neće biti najbolji ikada ali nije bust ni najgori ikad, mali je to što je sa svojim manama i vrlinama - maci97, 6.12.17. 16:18, 0 1 0
Ja bih samo htio dodati da je brandon ingram prosle godine bii drugi pick, tijekom sezone nije nicim pokazao da zasluzuje taj pick, imao je nekoliko dobrih partija, ali ni blizu ocekivanom i također je uzasno sutirao, samo oko njega nitko nije dramio - GNKDZCFC, 6.12.17. 20:56, 0 0 0
Ove sezone se znatno podigao i sut i razinu igre i mislim da tako nesto mozemo ocekivati i od Lonza, cak i izraženije - GNKDZCFC, 6.12.17. 20:57, 0 1 0
Gledao sam Lonza nocas i mogu rec da je odigrao jako dobru tekmu - baiso, 8.12.17. 11:48, 0 1 0
da, kad bi smanjio s tricama a vise napadao reket to bi sve izgledalo vrlo pristojno, digli bi se i poeni i postotci suta - maci97, 8.12.17. 12:02, 0 0 0
04.12.
Surfin USA; tko je top NFL momčad?

Nakon dvije pobjede zaredom nad respektabilnim momčadima, Twolvesima i Spursima, OKC Thunder može malo lakše disati i možda konačno zarolati motore prema uspješnijoj sezoni od one kakva je bila do sada. No, pobjede na ovim momčadima nisu bez jasnih znakova upozorenja da i dalje nije sve posloženo u ovoj svježoj, talentiranoj momčadi. Twolvesi su zaista pristojno potučeni, ali uz veliki doprinos Steve Adamsa koji je šutirao 11/11, nešto na što zaista ne možete računati da će se ponavljati, dok su SPursi potučeni u tijesnoj utakmici iako su igrali bez praktički svih bitnih igrača osim Gasola, klasična utakmica Gregga Popovicha u kojoj odluči odmoriti sve nositejle igre. 

Ipak, u situacijama kao ona OKCa,  pobjedama se zaista ne gleda u zube, uzmeš što god ti se ponudi i ideš dalje. Pozitivne stvari koje se iz ovih pobjeda mogu uzeti su one da Westbrrok može (i mora) biti distributer, pogotovo za Adamsa i Robersona koji bez Russovih asista praktički ne postoje u napadu, da se Thunder, nakon ovih pobjeda i one nad Warriorsima, može nositi sa najjačima na Zaapdu kada svi igraju maksimalno i da, nakon pobjede nad Spursma (izostancima unatoč) ne moraju nužno izgubiti baš svaku napetu završnicu. Najnegativnije je i dalje to što velika trojka ne djeluje kao momčad, nego kao skup trojice iznimnih talenata koji igraju svaki svoje dionice utakmice za sebe i tako pokušavaju nosti momčad. Kad se sjetimo kako su npr. izgledali Miami Heat nakon dolaska Bosha i Lebrona, kao fino uštimani stroj koji gazi, ovo što trojica velikana u OKCu pokazuju je jako daleko od takvih slika. 

Što god se mislilo, problem je uigranost. Nekad klikne prije, nekad kasnije. Lako jeigrati s Lebronom koji je jedan od najsvestranijih igrača ikad i koji razumije igru bolje nego što će Russ, Melo i PG13 ikad moći. Ova trojica okupljna u Oklahomi su puno više individualci nego što je tipično kada se formiraju supermomčadi, obično se tu nađe mjesta za nekakvog Lebrona, Butlera, Duranta, nekakavog igrača koji je više od individualnog talenta, pa logično, onda i prilagodba brže ide. Ne znači da ovakav start OKCa znači da je eksperiment propao, samo znači da kad se radi o igračima kao ova trojica, da stvar napreduje polakše i da treba puno više rada i spremnosti na promjene nego što je tipično u supermomčadima. Trend je ohrabrujući, Melo igra obranu kao rijetko kad u karijeri, Russ dijeli loptu i ne uzima jedini ključne šuteve (iako bi možda, za dobro momčadi, i morao), George prihvaća ulogu drugog igrača što nikad nije bio u karijeri, a momčad općenito nema nekih vidljivih sukoba ili kolizije ega, što sve znači da nada u bolje dane postoji. 

Puno se u cijeloj priči preskače pitanje trenera, to jest, čovjeka koji je zadužen da sa svim što ima izvuče najbolje što može. Lako je pomisliti da sa takvim momčadima u rukama trener samo mora reći 'igrajte' i zavaliti se u stolac, ali košarka nije takva igra. Eric Spoelstra je baš sa Lebronom, Boshom i Wadeom u Miamiju izgradio imidž jednog od najboljih trenera lige, ne zato jer nije ništa radio, nego jer je od hrpe individualaca stvorio vrhunsku momčad. Nešto slično, možda i bolje, izvodi i STeve Kerr u Warriorsima koji uz talent koji posjeduju, imaju i karakteristični stil igre koji mnogi pokušavaju kopirati, ali bez velikog uspjeha.Billy Donovan još uvijek nema ništa sličnog u OKCu, u prošlosti se to moglo tolerirati kad je momčad ovisila samo o Westbrooku, ali sada, vrijeme je da ekipa pokaže više. 

Obrana nije problem, dapače, OKC igra jednu od top obrana lige i s te strane, Donovan zaslužuje nešto kredita i pohvala. No, igra u napadu je tragično anemična i potpuno je oslonjena na individualni talent, bez ikakvog doprinosa trenera. Oklahoma ima problem početne petorke u smislu da su Roberson i Adams igrači koje nije potrebno čuvati na udaljenosti većoj od tri metra od koša, a time protivnici imaju puno više opcija zatvoriti koridore Westbrooku i Georgeu. Kao da napad sa dvojicom neiskoristivih igrača nije dovoljno hendikepirajući, Carmelo Anthony prečesto koristi izolaciju na 'dugoj dvojki', svom karakterističnom šutu, koji solidno pogađa, ali koji dodatno skraćuje teren za igru i omogućava obranama da se skupe i zagrade prostor. Westbrook povijesno ima nepouzdan i divlji šut, pa ispada da samo Paul George predstavlja realnu prijetnju sa udaljenosti od koša što je puno premalo da bi se obrane raširile i otvorile prostor kreaciji i prodornosti Westbrooka. 

OKC nema puno opcija u rotaciji. Iako je klupa značajnije pojačana dolaskom solidnog back up playmakera Feltona i jednim od svestranijih all roundera lige Patricka PAttersona, to se nije pretočilo u konkretniji učinak. Klupa OKCa je druga najlošija klupa lige iza Milwaukee BUcksa sa samo 24.1 koša s klupe u prosjeku, što je gotovo tri cijela koša lošije od sljedeće najgore klupe lige (SIxersi 26.8), a punih 25 koša manje od najbolje klupe (Sacramento 49.8). S takvim učinkom, jasno je da previše toga ovisi o početnoj petorci, a ona se iz već opisanih razloga jako muči u napadu. Klupa OKCa jednstavno ne daje iskru napadu kakvu ima većina momčadi, Felton solidno odmjenjuje Russa u organizaciji igre, ali nije nikakav scorer, Abrines se pogubio u slaboj minutaži, Jerami Grant je radnik koji s klupe donosi energiju, ali ne učinak, a Patterson se od operacije ovog ljeta  nije vratio onakav kakvog su u Oklahomi očekivali. Sve to jako ograničava Billy Donovana da uopće pokuša neke taktičke dosjetke i, čak i razumno, jednostavno prioritizira da igra ovisi samo o učinku velike trojke. 

Postoji način za prodrmati momčad i kako sezona odmiče, čini se kao nešto što će Donovan morati pokušati. Prva petorka se jednostavno mora raširiti, a klupa mora početi davati veći doprinos, to su dva prioriteta bez kojeg OKC nikako ne može do nikakavog boljeg rezultata. Rješenje se zove - Melo na klupu. Već se o toj soluciji pričalo i prije sezone, ali su i trener i sam Melo takvu mogućnost sa podsmijehm odbili, no razvoj situacije nameće da se o ovoj opciji ozbiljnije razmotri. Melo na klupu ne znači kazna za igrača koji se na mnogo načina 'vratio u žive' od kada je došao u Oklahomu, zapravo bi to značilo davanje na značaju njegovoj igri koja je u sadašnjoj hijerarhiji Oklahome uvelike neiskorištena. Prvo, pomicanjem Patricka Pattersona u petorku umjesto Mela uvelike bi se raširila igra jer je Patterson igrač koji tri četvrtine svojih šuteva uzima iza linije tri poena. Naravno, nije i nikad neće biti scorer kao Carmelo, ali pored Russa i PG13 to nije ključno. Puno bitnije je da omogućava prijeko potreban prostor u napadu, prostor koji Russu otvara ulaz, Georgeu omogućava da preuzme ulogu sličniju onoj u Indiani, a ne samo catch and shoot prijetnje, a Adamsu omogućava da bolje sudjeluje u napadu u pick and roll igri sa Russom jer je igru 2 na 2 puno lakše postaviti na raširenu obranu. Naravno, koliko god Melo bio angažiraniji u obrani nego što smo navikli, ne treba pričati koliko Patterson i na drugom kraju terena više doprinosi. 

S druge strane, Melo kao predvodnik druge jedinice OKCa donosi instantno poboljšanje produkcije klupe, čak i da mu učinak padne zbog manje minuta i igranja sa lošijim suigračima, to sve može biti kompenzirano većim ovlastima, puno više šuteva sa njegovih pozicija, pa sa nekakvih 15 koševa koje Melo bez problema može isporučii Oklahomina klupa momentalno skače u enkakvu zlatnu sredinu lige, gdje contenderi na naslov obično i imaju produkciju s klupa. U utakmicama gdje njegove napadačke kvalitete znače više nitko ne brani da seMelo nađe na terenu i sa drugim zvijezdama kad se utakmica lomi, ali u globalu, njegove kvalitete mogu biti puno bolje utilizirane ako je primarna napadačka opcija, a to u ovakvom OKCu može biti samo ako ulazi s klupe i ne dijeli gotovo svo vrijeme na parketu sa Russom i Georgeom. 

Problem koji se nameće je očiti, Melov ego. Može li jedan od najboljih napadača ovog milenija i jedan od najvećih ega u košarci danas samo tako prihvatiti ulogu s klupe, prvi puta u karijeri? Teško je procijeniti, većina će na prvu vjrojatno se nasmijati i reći da takav egoist to nikad ne bi napravio, ali to bi vjerojatno svi rekli i prije ovog ljeta na ideju da Melo glamour New Yorka zamijeni provincijom Oklahome, pa ipak, evo Mela tu. Možda ne treba potcijeniti Melovu želju za prstenom, za pobjedama, za biti relevantan u NBA ligi nakon toliko godina prosječnosti ili manje od toga u Knicksima, možda nije nebitno da čovjek ima 35 godina i lovi zadnji vlak za pobjeđivanjem kao bitan čimbenik momčadi. Ako Melo može ući u takvo stanje uma i ako Donovan uspije uvjeriti igrača da je to najbolje za momčad, puno stvari u igri Oklahome bi se moglo poboljšati. Trik i je u tome da Melo shvati da bi kao predovnik klupe bio relevatniji za igru i veći impact player nego što će kao starter pored Russa i Georgea ikad biti. A pobjede koje tako možda počnu dolaziti brzo će zaliječiti ego koji je povrijeđen degradacijom na klupu. 

Dvije muhe jednim udarcem
Nakon dvije pobjede zaredom nad respektabilnim momčadima, Twolvesima i Spursima, OKC Thunder može malo lakše disati i možda konačno zarolati motore prema uspješnijoj sezoni od one kakva je bila do sada. No, pobjede na ovim momčadima nisu bez jasnih znakova upozorenja da i dalje nije sve posloženo u ovoj svježoj, talentiranoj momčadi. Twolvesi su zaista pristojno potučeni, ali uz veliki doprinos Steve Adamsa koji je šutirao 11/11, nešto na što zaista ne možete računati da će se ponavljati, dok su SPursi potučeni u tijesnoj utakmici iako su igrali bez praktički svih bitnih igrača osim Gasola, klasična utakmica Gregga Popovicha u ...
Dvije muhe jednim udarcem
Nakon dvije pobjede zaredom nad respektabilnim momčadima, Twolvesima i Spursima, ...

Respekt: Essien1950, Puvlin,

Slažem se: Puvlin,

HAHAHHAHAHAHAHAHAHAH... opet kreće bombardiranje, samo ovoga puta malo više OKC, malo manje Russ. Popovich je jučer četvrtu četvrtinu igrao s drugom postavom, tipičan njegov manevar kada prvoj postavi ne ide, i na neki način testirao produkte G-lige - baiso, 4.12.17. 12:42, 0 0 0
a OKC se i s tim, donedavnim igračima Austin Toros Spursa, vidno mučio. Pobogu, petorka s kojom je Pop igrao zadnje 2 min: Murray, Paul, White, Forbes, Bertans. OKC je imao mismatcheva ko u priči, pa ipak je to bilo ozbiljno mučenje. - baiso, 4.12.17. 12:45, 0 1 0
pa to i piše, samo ne toliko u detalje jer mislim da Popov sistem nakon 20+ godina zaslužuje dovoljno respekta da se ne omalovažava baš niti jedna postava koju on izvede na teren. Ali, da, pobjeda jučer nije ništa za slaviti i baš zato treba... - Mac316, 4.12.17. 12:48, 0 0 0
...tražiti rješenja kojamogu promijeniti način na koji igraju, pogotovo napad. - Mac316, 4.12.17. 12:49, 0 0 0
Jedna mala napomena; OKC ima jednu od najgorih obrana ali i napada lige u clutchu; bottom 10 u obe kategorije (peti najgori net rating) - Essien1950, 8.12.17. 8:33, 0 0 0
04.12.
Plenković za promjene; koliko to utječe na izbore u HNS-u?

Na današnje vodstvo HNSa i način na koji funkcioniraju suvišno je trošiti riječi. Mamić i njegovi poltroni su pretvorili hrvatski nogomet u ruglo, sprdnju, otuđili ga potpuno od nogometa i doveli do situacije gdje dobar dio nacij aktivno navija protiv nekadašnjeg ponosa svih Hrvata. Odmah treba biti naglašeno, nogomet na hrvatski (čitaj balkanski) način nikad nije bio čist i uredan. Od kad ga ima, barem od kada je cijeli nogomet kao sport ušao u sferu lukrativnog biznisa, domaći nogomet je infestiran likovima koji traže bogatu i brzu zaradu, muljanjima i 'ruka ruku mije' tipovima koji zauzimaju pozicije i s njih guraju svoje interese. Mamićeva era je samo stvar dovela do apsurda jer se prvi puta netko od lokalnih mesara, krčmara i 'poduzetnika' koji su ranije svoje pulene gurali na sve moguće legalne i nelegalne načine netko usudio cijelu stvar institucionalizirati, preuzeti Dinamo i Savez i jednostavno s vrha davati komande što i kako raditi, eliminiravši usput mnoge 'lokalne šerife' koji su u borbi s takvim mastodontom korupcije potpuno izgubili relevantnost. Zanimljivo je da razni Pokrovci, Sinovčići, Novalići i Zečevi nisu puno smetali javnost i navijače tako dugo dok s djelovali nekako 'iz sjene', dok su po sitno otkidali od kolača, a ne dok su potpuno preuzeli kontrolu nad kolačem. 

Kad se radi o intervenciji institucija, što kod nas neizostavno znači politike, vidljivo je da što je korupcija očitija i megalomaskija, to se politika teže s njom obračunava, što puno govori o nivou morala i imunosti na korumpirane nogometne djelatnike u naših političara. Jer, koliko god moćni svojednobno bili likovi kao Zec, Novalić, Sinovčić, Širić, Štimac i slični, svi oni su imali maksimalno nekoliko godina plesa milijuna prije nego ih se pospremilo na hlađenje jer je stvar izmakla kontroli. Mamića, s druge strane, se ne može zaustaviti već više od desetljeća, čak mu poput najvećih mafijaških legendi, niti uhićenja i optužnice nisu uspjele stati na kraj, čovjek i dalje neskriveno upravlja nogometom, njegovi nelogični dolasci na sjednice Saveza u kojem više ništa nije garantiraju da će sve i dalje biti izglasano prema njegovim uputama, a unatoč mnogim pravnim problemima i javnom imidžu, i dalje je rado viđeni gost većine županiskih nogometnih Saveza i klubova koji stoje u redu da mu stisnu ruku. Politika se u Mamićevom slučaju čini apsurdno i komično nemoćnom, Mamić si uzima za pravo na svojim press konferencijama javno dijeliti moralne i pravne lekcije najvećim strankama i državnicima bez adekvatnog odgovora, čak si i premijer jedne zemlje dozvoljava da mu osumnjičenik za visoku korupciju javno drži predavanja o načinu vođenja države i Saveza, a predsjednica države nijemo i sa treptajućim okicama živi u okruženju gdje je njen odnos sa Mamićem predmet viceva salonskih nogometnih 'kibica' i urbani mit koji služi kao dobra podloga za grafite. 

Mamić je nadživio mnoge predstavnike vlasti koji su si, doduše diksretno i nikad s konkretnim mjerama, zadali zadatke da se s njim obračunaju. Milnović i njegova Vlada je došla i prošla bez da su bilo što napravili oko situacije u nogometu, MOST je dva puta sudjelovao u vlasti i najavljivali obračun s 'močvarom', a oba puta su oni nasamareni i izbačeni iz pozicija moći dok se Mamić smijao i mahao im zbogom, a donedavno niti Plenković nije izgledao kao netko tko ima snage i volje ući u obračun sa zlom u hrvatskom  nogometu. Niti ova izjava i općenito držanje kao da se želi poptuno ditancirati od Mamića nisu nikakav znak promjena, ali nakon toliiko godina šutnje s vrha, svaka, pa i najmanja izjava uzima se kao naznaka nekih promjena. No, očekivati realne pomake od ovakve Vlade i ovakvog premijera, jednostavno nije realno. 

Zašto? Uopće nije spornod a za maknuti Mamića i ovakav HNS treba utjecaja politike. Na kraju, jedini koji mogu izglasati promjene, po načinu upravljanja nogometom, su tijela HNSa i županijski Savezi koji su prepuni manjih i većih političkih 'moćnika' i sličnih uguza koji su na ta mjesta instalirani upravo preko poliike. Jasno je da jedan odriješiti i odlučni premijer, koji državu i vlast čvrsto drži u ruci, može tim ljudima naložiti da krenu u promjene i da će se one brzo i dogoditi. No, Plenković nije čvrsti i odlučni premijer koji čvrsto drži stabilnu vlast u rukama, radi se o anemičnom i birokratski opreznom apartčiku koji je prošao sve diplomatske škole i tečajeve koji su ga savršeno obučili u umjetnosti ne rađenja ničega i dobrog života na tome, a njegova Vlada je sve samo ne stabilna i moćna, u poziciji komandirati i upravljati državom kako premijer želi. NJegova pozicija u Vladi i parlamentu je takva da se svakodnevno mora baviti ustupcima i kontrolom štete kako ne bi izgubio niti jednu ruku za sebe, jer ga i najmanja iskra može koštati fotelje i raspada onoga što ga jedino drži relevantnim. Njegova pozicija u vlastitoj stranci nije ništa bolja, HDZ je danas duboko podijeljena vojska kojoj je jedino zajednčko glad za moći i vlasti s koje mogu gurati svoje sitne interese, ali se mnogi istaknuti članovi nikako ne složiti oko nekih ključnih svjetonazorskih, ideoloških pitanja, a niti o društvu u kojem vole biti viđeni. 

Nikakva tajna nije da jedan dio HDZa, onaj koji je tu puno prije Plenkovićevog povratka iz Bruxellesa, prijateljuje s Mamićem i da je nogometni savez prepun HDZovih političara koji su bitni čimbenici u procesu dizanja ruke. S obzirom na podijeljenost stranke i Plenkovićevu opreznost u nastupima, gotovo je nezamisliv scenarij u kojem Plenković zapovijeda svojim stranačkim kolegama da uskrate podršku Šukeru i Mamiću, glasaju za Šimića ili bilo koju drugu opciju  i tako otvore prostor za konačni pad Mamićeve svite. Čak i da na lokalnoj razini uspije progurati da se Šimiću omogući podrška koja mu daje pravo na kandidaturu, što u sadašnjem stanju izgleda potpuno nevjerojatno, još uvijek postoji problem Glavne skupštine HNSa koja je toliko duboko umrežena s Mamićem da bolje živi na račun nogometa i Mamića nego na račun HDZa i lojalnost vjerojatno naginje na stranu onoga koji im više toga omogućava. Dugogodišnje puštanje Mamiću na volju da radi što hoće je rezultiralo duboko korumpiranim, ali savršeno posloženim mehanizmom koji sam sebe održava na životu i koji je imun na bilo kakve vanjske utjecaje, neovisno koliko okolina ne podržava ilii otvoreno prezire njihovo postojanje. 

S druge strane, nema jakih igrača koje bi se moglo podržati i dovesti umjesto Mamića. Dario Šimić je 'dobar dečko iz susjedstva' koji se okružio isto takvim bivšim kolegama, bivšim igračima koji imaju neokaljan ugled i nakon nogometne karijere, ali radi se skupu ljudi bez konkretne vizije i plana dalje od 'maknimo Mamića, a poslije ćemo već nekako'. Iskoristiti politički utjecaj i dovesti takvu skupinu na vlast HNSa znači samo zamijeniti jedno zlo drugim, jer Šimić i njegova ekipa nemaju niti snage niti znanja oduprijeti se političkim utjecajima onih koji bi ih na vlast doveli. Jednom davno, i Mamić je morao biti ponizan prema moćnicima, ljubiti ruke Bandiću, Sanaderu i ostalim političkim stupovima društva, ali se s vremenom dovoljno ojačao i nadrastao politiku da može raditi što hoće. Pustiti Savez Šimiću, a zapravo prepustiti ga Plenkovićevoj frakciji HDZa, znači promijeniti ljude u vrhu, ali ostaviti sustav po kojem nogomet funkcionira istim, politika i dalje ima glavni utjecaj i dovodi i smjenjuje ljude i samo je pitanje vremena prije nego negdje nikne novi 'Mamić' kojem će sve biti dozvoljeno i kojem će Šimić biti ono što je Šuker izvornom Mamiću. 

Jedini način oporavka nogometa je da počne funkcionirati na prirodnim, liberalnim tržišnim principima. Njie problem ako ga vode ljudi koji žele preko njega zaraditi, napuniti svoje džepove, ali ako se radi o ljudima koji u njega ulažu vlastiti novac, trud i vrijeme. Jednom kad će nogomet (bilo klubove, bilo Savez) voditi ljudi koji nisu dužni polagati politici račune i kad stranački uhljebi neće voditi glavnu riječ, možda će nogometom zavladati ljudi koji će ulagati u stadione i škole nogometa, ne zato jer su ljubazni altruisti, nego jer će jedino tako, posječenošću utakmica i privlačenjem sponzora, prodajom suvenira i stvaranjem društvenog eventa od nogometne utakmice (a la Medveščak u najboljim godinama) naći svoj interes i svoju zaradu. Predugo je nogomet taoc politike koja uporno instalira ljude nad kojima će imati utjecaj, a preko tog utjecaja raditi od nogometa nešto slično hrvatskom državnom aparatu, antiktnog socijalističkog mastodonta koji ulaštenom fasadom daje lažni dojam uspjeha i prosperiteta, ali koji je iznutra duboko pokvaren i osuđen na propast i kojeg narod prezire jer je od njega potpuno otuđen. Plenkovićeva podrška bilo kome, zato, nije nikakav korak ničemu boljem nego samo ponovno pretakanje iz šupljeg u prazno, sto puta prožvakano sranje koje nam se stalno servira kao 'naš najbolji interes'. 

Plenković neće pomoći Šimiću, a Šimić ne može nogometu!
Na današnje vodstvo HNSa i način na koji funkcioniraju suvišno je trošiti riječi. Mamić i njegovi poltroni su pretvorili hrvatski nogomet u ruglo, sprdnju, otuđili ga potpuno od nogometa i doveli do situacije gdje dobar dio nacij aktivno navija protiv nekadašnjeg ponosa svih Hrvata. Odmah treba biti naglašeno, nogomet na hrvatski (čitaj balkanski) način nikad nije bio čist i uredan. Od kad ga ima, barem od kada je cijeli nogomet kao sport ušao u sferu lukrativnog biznisa, domaći nogomet je infestiran likovima koji traže bogatu i brzu zaradu, muljanjima i 'ruka ruku mije' tipovima koji zauzimaju pozicije i s njih ...
Plenković neće pomoći Šimiću, a Šimić ne može nogometu!
Na današnje vodstvo HNSa i način na koji funkcioniraju suvišno ...
Dodao bih samo; kao što hrvatska politika nije uspjela od privrede napraviti takvo stanje da će ljudi ulagati i zarađivati novac, tako ne može niti od nogometa... - Losovius, 4.12.17. 12:09, 0 0 0
naravno, od nogometa i teže jer nosi tu hipoteku toga da je 'narodni' i svačiji - Mac316, 4.12.17. 12:10, 0 0 0
23.11.
Surfin USA: kolika je Clevelandova perspekiva?

Prvi puta ove sezone sudarili su se Oklahoma City Thunder i prvaci, Golden State Warriorsi. Svaka momčad lige je nabrijana na prvake, jednu od najjačih momčadi u povjesti košarke, ekipu sa 4 All star igrača, ekipu koja ima metu na svojim leđima i prilično je omražena od svih pratitelja košarke koji nisu u kampu njihovih navijača. No, kod OKC-a, u Chesapeak Areni, priča je još malo više potencirana, naravno, zbog Kevina Duranta, nekad miljenika kuće, danas mrskog izdajice koji je napustio momčad na peaku, kad se spremalo nešto potencijalno veliko i otišao u GSW da mu Curry lagano osvoji prsten. 

Momčadi u utakmicu ulaze sa prilično drugačijim momentumima. GSW lagano krstari regularnom sezonom sa jednim od ponajboljih učinaka u ligi, odmaraju zvijezde kad god mogu, a svejedno pobjeđuju utakmice i mirno čekaju playoff da pojačaju intenzitet i ponovno osvoje prsten koji im gotovo svi proriču kao neminovnost. OKC s druge strane, muku muči sa pronalaženjem prave igre i pravog balansa u novokomponiranoj momčadi. Bilo je dobrih utakmica, ali i puno više onih koje su prosute što je i dovelo do negativnog skora i polakih zvona za uzbunu. No, koliko god start Oklahome bio neimpresivan, malo koji ozbiljni medij je do sada potpisao presudu ovoj momčadi kao promašaju, iako je poznato da se preko noći stvorene supermomčadi brzo osuđuju. Nekoliko je razloga za to, primarni taj da tri zvijezde Oklahome uopće ne igraju loše, a još bitnije, sasvim solidno surađuju za tek mjesec dana zajedničkog igranja. Russell Westbrook je vidno prilagodio svoju igru novoj strukturi momčadi, dok je prošle sezone kao usamljeni revolveraš potezao iz svih oružja, ove godine bez zadrške dijeli ljubav sa svojim All star suigračima i ne čini se kao da mu je to problem. Melo i George se izmjenjuju na opcijama broj 2 i 3 i niti jedan ne izgleda nezadovljno ili nezainetersirano, no istina je da obojica još nisu uhvatili formu koju su imali u svojim starim franšizama, vjerojatno i razumljivo.

No, kritike ne pogađaju Oklahomu i iz razloga što utakmice ne gube utakmice u blowoutima, ono što gube, gube sa malim razlikama i upravo na faktor neuigranosti jer u ključnim trenucima nedostaje zajedništva da utakmicu iznesu, Westbrook se previše trudi uključiti Mela i Georgea u situacije koje inače sam rješava i u toj priči se pomalo pogubio identitet koji su imali. OKC zapravo ima treću najbolju obranu lige (jedna od samo 4 momčadi koje primaju manje od 100 koševa u prosjeku), a po razlici postignutih i primljenih koševa drže 5. mjesto lige. Ovaj podatak govori da projekt OKC nije promašen, Thunder nije deklasiran niti pogubljen, jednostavno nije sve sjelo na svoje  mjesto odmah, trebati će vremena. Momčad nije u panici jer plasman u playoff ne bi smio doći u pitanje, a OKC, ako se posloži, tamo može igrati sa svakim sa bilo kojeg mjesta u poretku, naravno, pod pretposrtavkom da obrana ostane na razini. Ako je u to i bilo sumnje, utakmica sa GSWom je potvrdila da i u slučaju pozicije br. 8 u playoffu, Thunder nije momčad koja će se samo predati Warriorsima, a Oklahoma City nije mjesto koje će Curry, Thompson, Green i onaj četvrti samo tako osvojiti. 

Utakmica je počela vatreno još prjie podbacivanja, dok se obavljao klasični ritual koji dočekuje Kevina Duranta u Oklahomi. Atmosfera u dvorani je od prve sekunde ličila na playoff susret, sa glasnim skandiranjem domaćoj momčadi i zvižducima protivniku, pojačanima sa različitim zvukovima ponižavanja svaki puta kada je KD imao loptu. Krenulo se raspucano, momčadi su u jednom trenutku na startu kombinirano imale 6-9 šut za tricu, a svi All star igrači su se razigrali šutevima. Na parketu je između sedmorice igrača bilo 37 All star nastupa pa je kvaliteta košarke praktički bila garantirana. Nije iznenađujuće niti to da je dojam bio da Oklahoma svoj rezultat gradi na čvrstoj obrani i fanatičnom zalaganju u pokušaju dokazivanja nečega protiv prvaka, dok GSW svoj rezultat gradi na čistom talentu kojeg posjeduju, sa puno ležernijim pristupom od Oklahome koji na momente graniči sa neozbiljnim. Upravo taj pristup je i razlog da je GSW imao 10 turnovera u prvom poluvremenu, koji su doveli do 25 poena Thundera i da je već u prvom poluvremenu izgrađena prednost od oko 15 koševa razlike koju je OKC upsješno održavao do kraja. 

Russ, Melo i George su funkcionirali, svi dobivaju dovoljno pogleda prema košu, nitko se ne treba osjećati zapostavljeno, ali ipak se većina akcija svodi na izolaciju za jednog od trojca, sa iznimkom solidnih catch and shoot dionica Georgea kad izlazi iz blokova Adamsa. Ono što impresionira je obrana, Oklahoma zaista guši protivnika u obrani, predvođeni vjerojatno ponajboljim parom krilnih braniča u ligi, Robersonom i Georgeom koji zaustavljaju sve pokušaje prodiranja sa perimetra. Westbrook u toj igri ima slobodniju ulogu i svojim brzim kretanjama i dugim rukama jako smeta u linijama dodavanja te dolazi do mnogo ukradenih lopti i prekinutih napada (15 ukradenih lopti Thudera na 16 izgubljnih prema 11 GSWa na 22 izgubljene). Poseban naglasak treba biti posvećen Carmelu Anthonyu koji je potpuno promijenio svoj pristup obrani u Oklahomi, nema više nezainteresiranog Mela, kralja New Yorka, koji samo čeka da krene u napad, Melo jako dobro brani poziciju broj 4, držao je Greena na slabom šutu i onemogućavao mu razigravanje momčadi, postavlja blokove, zagrađuje prostor, može se reći da bi Melo bio u konkurenciji za top 10 igrača svih vremena i vjerojatno čovjek sa nekoliko pojavljivanja u finalima da je cijelu karieru igrao ovu obranu kakvu prakticira pod stare dane. 

Za igru Oklahome neopisivo je važna i igra Stevena Adamsa, velikog čovjeka u reketu. Iako je trend lige da takvi centri gube na vrijednosti, Adams nema veliku mogućnost switchanja i sigurno nije igrač koji može izlaziti na vanjske igrače, Adams ima zvjerski doprinos obrani jer svojim dugim krakovima, skočnošću i agresijom na penetrirajuće igrače jednostavno zaključava Oklahomin prostor pod košem, dakle, uvelike smanjuje postizanje pogodaka u visokopostotnoj zoni. Iz takve igre, rađali su se brojne polukontre na izgubljene lopte i skokove sa brzim prijenosom naprijed, a Oklahoma je odlično šutirala i gradila prednost. 

Za to vrijeme, GSW se gubio u pokušajima igranja svoje igre. Što je  lopta brže išla, što su Warriorsi više pokušavali svoju igru brzog protoka lopte, to je Thunder više napade presjecao i lomio ih kontrama. Warriorsi su najbolje izgledali kad su Durant i Curry pokušavali nešto izolacija, ali to očito nije igra koju GSW preferira niti ih može dovesti do rezultata. Što se tiče obrane, OKC se pokazao kao dosta solidan match za drastično lošiju obranu GSWa u odnosu na prošlu sezonu. Snaga Warriorsa u obrani je na switchanju, preuzimanju i brzom radu nogu, sve to nije puno koristi imali protiv Thundera koji su na postavljene napade gotovo isključivo igrali izolaciju, ili za Westbrooka na ulazu ili za Mela na njegovoj poziciji sa poludistance. Ostatak napada Oklahome je ionako većinom dolazio iz kontri na nepostavljenu obranu i GSW cijelu utakmicu nije našao ritam kako se tome suprotstaviti. Treba uzeti u obzir da je Russell Westbrook igrao sa očitom željom za dokazivanjem poante, u odnosu na mnoge ovosezonske utakmice puno je više koristio igru 1 na 1, potezao i šutirao 'svoje' šuteve, a sve sa jasnim ciljem dokazivanja Durantu da je sada u njegovm dvorištu i da kuća koju su zajedno izgradili sada pripada samo jednom čovjeku. U jednom trenutku je zaiskrilo, Westbrook nije mogao izdržati da ne poruči Durantu što misli o njemu (riječ 'soft' je nekoliko puta upotrebljena), ali sve se relativno brzo smirilo. Činjenica je da su i Wesbrook i Oklahoma navijači našli način da uđu Durantu u glavu, ostavili su ga na relativno niskih 21 koš, uz 4 turnovera i nekoliko primljenih blokada, a da niti on niti cijeli GSW nisu našli način u 48 minuta da preuzmu utakmicu kako to već znaju raditi. 

Kevin Durant zaslužuje posebno poglavlje na temelju onoga što je postao u odnosu na ono što je bio. Jasno je da potez koji je napravio kad je otišao u GSW donosi mnoge hejtere, ali KD nije samo promijenio klub, on je promijenio karakter, barem način na koji ga javno pokazuje za 180 stupnjeva. Nekad je KD bio jedan od najomiljenijih igrača, oličenje sportaša i nositelj franšize, ali situacije kao hvalisanje osvojenim prstenom fanovima (a upravo za to mu se izruguju), branjenje samog sebe sa mnogobrojnih Twitter accounta i oponašanje Curryevih načina proslave koševa učinili su ga pajacom koji izaziva revolt i gađenje kod svih, osim fanova GSWa. Durant, iako fantastičan igrač i vjerojatno najbolji šuter svijeta uz Currya, doima se nesigurnim i frustiranim, a to se sve češće preslikava u konfliktni karakter, baš kao i Westbrookov, sa razlikom da Westbrook jednako nastupa cijelu svoju karijeru i doima se iskrenim, dok je Durant, nakon svog good guy imidža, jednostavno potpuno 'fejk', kao dripac koji se pokušava nametnuti kao čvrsti momak, a jednostavno mu ne ide. Klaunsko aplaudiranje nakon konflikta sa Westbrookom na terenu dodatno je iritantno i usmjereno jedino na podizanje gnjeva, kako Westbrooka tako i publike. Durantu bi pametnije bilo prihvatiti svoju ulogu u životu, ulogu Curryevg pobočnika koju je sam odabrao, prihvatiti osudu javnosti kao muško i biti ono što je svake večeri, koliko god teško to bilo. Ovako, uz sve što je, izdajnik, kukavica i uhljeb, ispada još i u jednakoj mjeri - jadan. Odmori Kevine, jadan si i nitko te ne voli, sam si za to kriv!

'Jadan si i nitko te ne voli'
Prvi puta ove sezone sudarili su se Oklahoma City Thunder i prvaci, Golden State Warriorsi. Svaka momčad lige je nabrijana na prvake, jednu od najjačih momčadi u povjesti košarke, ekipu sa 4 All star igrača, ekipu koja ima metu na svojim leđima i prilično je omražena od svih pratitelja košarke koji nisu u kampu njihovih navijača. No, kod OKC-a, u Chesapeak Areni, priča je još malo više potencirana, naravno, zbog Kevina Duranta, nekad miljenika kuće, danas mrskog izdajice koji je napustio momčad na peaku, kad se spremalo nešto potencijalno veliko i otišao u GSW da mu Curry lagano osvoji prsten. ...
'Jadan si i nitko te ne voli'
Prvi puta ove sezone sudarili su se Oklahoma City Thunder ...
i da,nitko ih ne napucava,ali gube apsolutno sve egal utakmice u finišu - pa to i je problem,nije to neuigranost,Mello nije lock&load šuter,nije ni George a Wessu trebaju takvi jer on davi loptu i troši sekunde,a ova dvojica ne mogu igrati u sistemu - AnakinRi, 30.11.17. 2:39, 0 0 0
catch & shot kojeg preferira Wess,njima treba lopta da bi igrali jer na to su navikli cijelu karijeru,Mello mora izdavit loptu da bi ušao u ritam i bit alfa,Wess mora isto,Geroge donekle,.njih 3 zajedno,to je očaj,kao pojedinci super,kao ekipa-nula - AnakinRi, 30.11.17. 2:42, 0 0 0
to što ti govoriš je svatko znao i prije sezone, uopće nije pitanje da li Carmelo iz NYa može uklopiti se u OKC ili bilo gdje nego može li se Melo transformirati u nešto drugo od onog iz NY. A gotovo sve statističke rubrike pokazuju da može jer... - Mac316, 30.11.17. 7:26, 0 0 0
...je gotovo po svemu jasni nr. 3 u momčadi. Njegova napadačka igra koju opisuješ je ista cijelu karijeru i učinila ga je napadačem kakav je, jedan od najcjenjenijih, a to ti potvrđuju apsolutno svi treneri i igrači u NBA. - Mac316, 30.11.17. 7:28, 0 0 0
Ako misliš da si otkrio toplu vodu i zadivio nekoga detekcijom, moram ti ubiti veselje, da, ne volim Duranta, uopće to ne skrivam i mislim da je i iz ovog i iz drugih tekstova to kristalno jasno dok je Russ CAR kakvog nema. Realan nemam ni želju biti - Mac316, 30.11.17. 7:29, 1 0 0
15.11.
Surfin USA; Celticsi došli do 13 u nizu...

Jasno je bilo već uoči NBA sezone da je Istočna konferencija jedna velika košarkaška džungla iz koje nikad ne znate što može iskočiti. Da, Cleveland je tu kao kralj džungle kojeg treba srušiti, a Boston je programiran kao jedini pravi pretendent na njihovu krunu, ali sve ispod njih je gotovo pa potpuni misterij. Momčadi kao Chicago, New York, Atlanta su se riješile utega prošlosti i na mukotrpnom su putu prema reizgradnji, Toronto i Washington se doimaju kao momčadi koje su na svojim limitima i ne mogu puno ni naprijed ni natrag, a Milwaukee se čini kao solidna oklada za buduću snagu, ako ih poštede ozljede i ako još malo pojačaju rotaciju (presuda o uspjehu zamjene za Bledsoea se još čeka). Onda imate Sixerse čiji proces je završen, ali nitko nije znao reći je li to momčad koja može biti u top 4 Istoka ili i dalje među zadnjima. I uz njih, čitav niz epizodističkih momčadi od kojih će se neke silom prilika ugurati u playoff, ali čija vrijednost nikog ne impresionira, a u playoff serijama sa Cavsima ili Celticsima im nitko ne bi dao šanse niti za jednu dobivenu utakmicu. 

No, sport košarke, nepredvidljiv kakav je, već od starta je ponudio malo drugačiju sliku. Istočni jazavci, Indiana, Orlando i Detroit, su od strata krenuli dosta furiozno, sa učinkom koji bi ih vodio prema 50+ pobjeda sezonama. Orlando je neprirodno dobro šutirao i to ih je držalo, a Indiana je pokazala fenomenalnu timsku obranu i to ih je držalo. Oboje se u posljednjih tjedan-dva urušilo i Magic i Pacesri su krenuli silaznim trendom prema realnijim omjerima pobjeda i poraza s obzirom na rostere. No, sjevernije, u Motor-gradu, danas jednom od najnepoželjnijih mjesta za život u SADu, Stan Van Gundy je očito uspio nešto što nije samo prolazni trend. Ako izuzmemo neprirodno dobre Celticse koji jašu seriju od 13 utakmica bez poraza, Detroit je priča Istoka i momčad koja je dovoljno pokazala da bi je se moglo uzeti za ozbiljno. A sve to su postigli koristeći pretežno unutarnje rezerve, bez velikih tržišnih poteza, barem ne onakvih kakve nas naviknu gledati velike franšize. 

Što nipošto ne znači da Pistonsi nisu velika franšiza, dapače. Kroz povijest lige dokazali su se kao jedna od bitnijih i makar daleko od rekordera po broju naslova, ostavili su svoj otisak na košarkašku povijest u eri legendarnih bad boysa. Njihov legacy je veći od broja njihovih naslova, a kultura igre koju su bad boysi ostavili nikad zapravo nije odumrla u gradu i sve momčadi koje Detroit sastavi, u manjem ili većem omjeru, nose pečat čvrste obrane i čvrstih momaka, baš onako kako su Thomas, Laimbeer i društvo to davno zamislili.

Stan Van Gundy i njegovo društvo su već prošle sezone pokazali da su na tragu bad boys ere što se obrane tiče, sa sedmom najboljom obranom lige, ali problemi su postojali na drugom kraju terena. Dok se uspješne generacije Pistonsa, koje su također trademark imale u obrani, nisu mučile da postignu koš jer su imali igrače i sisteme za napad, prošlogodišnji Pistonsi su imali nasušnu potrebu za nekom iskrom kreativnosti i planom napada. U tricaškoj ligi Pistonsi su bili potpuno netricaška momčad (peti najslabiji), sa visokim postotkom pokušaja 'dugih dvojki' (drugi u ligi iza Melovih Knicksa, a svi znamo koliko Melo voli izolaciju na dugoj dvojki), a i to su radili sa izrazito visokom neefikasnošću. Andre Drummond, prva zvijezda momčadi, nastavio je svoje potpnuće u izrazito defenzivnog centra koji u napadu ne daje nikakvu produkciju, a Reggie Jackson, ako je i bio zdrav, dao je navijačima razloga da mu požele ozljedu jer je svojim sumanutim izborom šuta i nedostatkom liderstva na terenu momčadi više štetio nego koristio. 

Promjene su stigle. Iz grada su otišli Markus MOrris i Kentavious Caldwell Pope, a stigli su Avery Bradley, Langston Galloway i Anthony Tolliver uz drafatiranog Kennarda kao 12. picka. Ne imena koja osvajaju naslovnice, ali imena koja prilično dobro pogađaju bit kulture košarke u Detroitu. Bradley pogotovo je igrač kakvog u Detroitu vole gledati, sposoban strijelac sa taktičkim znanjem i disciplinom u igri, a uz to fenomenalan branič koji može čuvati sve velike zvijezde lige na svojim pozicijama. Novi igrači su se dobro snašli u startu, a sliku je upotpunila promjena u stilu glavnih igrača momčadi. Drummond je u sebi pronašao napadača kakav je bio na početku karijere, vratio se šutevima unutar tri stope od koša u čemu je najbolji (68 % šuteva u toj zoni ove sezone naspram 49% prošle sezone) i podigao svoju produkciju na visoke brojke, ponešto zahvaljujući i dramatično poboljšanoj učinkovitosti sa linije slobodnih bacanja, po čemu je bio među najgorima u ligi (ove sezone pogađa preko 70% bacanja u odnosu na karijerni prosjek od 38% s kojim je ušao u sezonu). Jackson je zdrav, a kao takav je podigao svoje brojke na one koje su ga učinile plaćenim igračem kojeg se smatra vođom momčadi. Zajedno sa Ish Smithom, Pistonsi imaju playmakerski duo koji vodi momčad bez velikih padova u igri, a to zlata vrijedi momčadi koja nema puno kreative i lucidnosti na drugim pozicijama. 

Nisu samo prva dva igrača podigla svoju igru, Stanley Johnson se, uz Jakcsona i Drummonda, nametnuo kao valjana opcija u napadu, pogađa šuteve koje dobije, a ne troši previše lopti. Tobias Harris, potcijenjena stretch četvorka, postao je najbolje čuvana tajna momčadi, igrač kojem se može dati lopta da rješava utakmice, naravno, pod uvjetom da obrana svoje odrađuje. Van Gundy, poznato je iz njegove cijele karijere, uživa u konceptu stretch četvorke. Bio to Rashard Lewis ili Ryan Anderson, upravo je Van Gundy čovjek koji je iskoristio velike igrače koji mogu pogoditi izvana da bi na jednostavan način dolazio do rezultata. Današnja liga ipak nudi ograničenja na te planove jer sa razvojem obrana došlo je do inflacije switchanja, gdje manji igrači izlaze na šuteve otvorenih strecth četvorki i ograničavaju ih. Zato, stretch veliki igrači više ne mogu samo stajati i rafaljnom paljbom trpati po košu, što je razlog velikog pada dionica igrača kao Ryan Anderson ili Ersan Ilyasova, kojeg je Van Gundy imao u Detroitu. Tobias Harris je modernija verzija stretcha, igrač koji može pogoditi izvana, ali je i prodorni igrač sposoban probiti manjeg igrača, spustiti se u post i poentirati, nešto što Anderson ili Ilyasova ne mogu niti protiv Mugsy Boguesa. Tobias Harris šutira, spušta se, a trči i kontre pa ga takav set oružja čini dobrim fitom za modernu NBA košarku, košarku kojoj se i Satn Van Gundy naučio prilagoditi. Uz sve to, Van Gundy nalazi minute za Kennarda koji počinje pokazivati znakove razvijanja već u  svojoj rookie sezoni (dolazi sa Dukea pa možda i nije toliko šokantno). 

Sve navedeno dovelo je Detroit do omjera 10-3 na Istoku i iako je rano u sezoni za velika predviđanja, pedantni statističari su izračunali da momčadi koje u seznu krenu sa 7-3 omjerom, u prosjeku završavaju na 50 pobjeda u 82 utakmice. Puno toga još može poći po krivu i Detroit je daleko od izgrađene momčadi, ali izgledni ulazak u playoff, što bi bilo tek drugi puta u osam sezona, već bi bio putokaz da u Detroitu rade nešto dobro. Ovo je franšiza koja je već prije kroz povijest znala iznenaditi debelim overachievingom, posljednje kada su skinuli dream team Lakersa u velikom finalu kao izraziti underdog, pa nije nemoguće da i ovoj generaciji neće trebati puno da dosegne velike rezultate. Sa jako dobrom obranom, poboljšanim učinkom za tri poena (danas solidni 17. po pokušaju trica) i dosta širokim rosterom igrača, Detroit je vjerojatno najbolje pozicionirana momčad između ranih iznenađenja da svoj rezultat održi i na duže staze. 

Dovoljno je prošlo, novi Pistonsi su za uzeti ozbiljno
Jasno je bilo već uoči NBA sezone da je Istočna konferencija jedna velika košarkaška džungla iz koje nikad ne znate što može iskočiti. Da, Cleveland je tu kao kralj džungle kojeg treba srušiti, a Boston je programiran kao jedini pravi pretendent na njihovu krunu, ali sve ispod njih je gotovo pa potpuni misterij. Momčadi kao Chicago, New York, Atlanta su se riješile utega prošlosti i na mukotrpnom su putu prema reizgradnji, Toronto i Washington se doimaju kao momčadi koje su na svojim limitima i ne mogu puno ni naprijed ni natrag, a Milwaukee se čini kao solidna oklada za buduću ...
Dovoljno je prošlo, novi Pistonsi su za uzeti ozbiljno
Jasno je bilo već uoči NBA sezone da je Istočna ...

Respekt: Cirohito, maci97, ivan-cro, GNKDZCFC, baiso,

Slažem se: Cirohito, Essien1950,

Mislim da Detroitu za veći iskorak treba playmaker koji je startni materijal. Reggie Jackson i Ish Smith su vrhunska opcija u roli sixth mana, ali mi ne djeluju dovoljno odgovorni da budu starteri. Šteta da nisu upecali Bledsoea, to bi bio deal i pol - baiso, 15.11.17. 15:01, 0 0 0
U prilog rečenomu ide i činjenica da je Van Gundy stalno rotirao spomenuti dvojac pa je malo jedan bio starter, drugi sixth man, pa su se malo zamijenili i svaki put se činilo ko da je ovaj koji igra manje minuta efikasniji.. - baiso, 15.11.17. 15:04, 0 0 0
10.11.
Hrvatska - Grčka 4:1

Često smo oštri, čak i zločesti prema igračima hrvatske reprezentacije. Mučno je gledati kako se izmotavaju pred sudom i previjaju se na sve načine kako bi pomogli Mamiću te time zaštitili sebe i svoj opstanak u hrvatskom nogometu. Nije lako gledati kako njihove prezenetacije na terenu često izgledaju bezvoljno, depresivno i sa naznakom da im je neugodno biti tu gdje jesu, a da nitko nema hrabrosti istupiti i javno pojasniti o čemu je riječ. Očekujemo, možda potpuno pogrešno, da reprezentativci Hrvatske krenu potpuno suprotno obrascu ponašanja ljudskog roda i ugriznu ruku koja hrani samo zato jer bi to, po nekom našem uvjerenju, bilo moralno. No, nismo u njihovoj koži, pričati o moralu i onom što je ispravno nemoguće je lakše kad imaš distancu i nepovezanost sa materijom o kojoj se radi. 

No, možda ti igrači imaju jedan svoj, tajni, način iskazivanja revolta. Jer, zapravo se jedino tamo može objasniti metamorfoza koja se dogodi pri promjeni izbornika, promjena iz gusjenice u leptira u roku dana ili tjedna, iz momčadi koja beskrvno tetura terenom potpuno nezainetresirana za očuvanje ugleda koji ima pa sve do gotovo savršenog stroja koji u lijepoj igri potpuno deklasira protivnikau jednoj od najvažnijih utakmica generacije.  Možda je procvat igre pod Dalićem, nakon letargije sa Čačićem, zapravo iskazivanje neslaganja igrača sa mnogim što HNS radi. Možda, samo možda, je to i najviše što možemo očekivati od njih, a zapravo nije malo.

Ne može se osporiti da je Zlatko Dalić unio neke promjene u igru reprezentacije, dobrodošle promjene. Kao što je i sam rekao, sve se svodi na to da se kvalitetnim igračima nađu prave pozicije. Pa Luka Modrić igra slobodnije i bliže golu, automatski čini Hrvatsku opasnijom, a iza njega igraju Brozović, Rakitić ili Badelj i Kovačić, koji mogu u pozadini demonstrirati slične kvalitete koje tamo donosi Modrić, bez da igra pati. Isto tako, krila igraju sjajni individualci Kramarić i Perišić, koji sa Lukom u blizini mogu svakog trenutka stvoriti šansu, a jako je bitno da u takvoj igri napadač bude dobar finišer, po mogućnosti iz prvog dodira, dakle Kalinić, ne Mandžukić. Strinić je lijevobočni space shuttle za Pivarića i bilo koju drugu opciju koju imamo na toj poziciji i, iako nije Marcelo kako ga neki danas proklamiraju, Dalić je jednostavno izabrao najbolje između onoga što ima na raspolaganju. 

No, sve izmjene i dopune koje je Dalić unio ne bi značile puno da se nije promijenio način na koji reprezenttaivci igraju. Nitko, baš nitko, me nikad ne bi mogao uvjeriti da momčad koja je igrala pod Čačićem i ova pod Dalićem igraju sa istim entuzijazmom i voljom za nadmetanjem. OK, Čačić pojma nema i svojim taktičkim rješenjima je sijekao Hrvatsku u koljenima, ali igrači koje imamo bi mnoge utakmice dobili usprkos Čačiću, a ne zbog njega, samo da im se nogomet igrao. Ali, način na koji je izbornik došao, način na koji reprezentaciju vodi i sva pitanja i gadljivost koju takva vladavina otvara učinili su svoje i ti ljudi, igrači, jednostavno više nisu osjećali ljubav i volju za igranjem. Dodatno, mnogi od njjih su u stvarnim, pravnim problemima zbog ljudi koji vode nogomet i zadnja stvar koju žele je da im i na terenu, vjerojatno jedinom utočištu gdje im 90 minuta ne treba razmišljati o konzekvencama onoga u što su ih uvalili, suflira produžena ruka onoga koji ih je u sranja i uvalio. 

Poštovanje prema treneru je u sportu jako bitno. Ako igrači nemaju repsekt i ako ne priznaju stručnost i znanje onoga tko ih vodi, lako dolazi do anarhije. Hrvatski igrači znaju da Modrić o nogometu zaboravi u jednom danu više nego što će Čačić za života znati i normalno je da na terenu dolazi do pojava gdje igrači jednostavno kažu 'Čačić je kurac, ja ću loptu dati Luki pa nek on nešto smisli'. S Dalićem toga nema, igrači znaju da ih vodi trener s nekim znanjem, trener koji nije tu samo da sluša instrukcije i ako Dalić neki plan iznese, igrači će ga slijediti. Sve nakon toga automatski bolje izgleda, igrači izvršavaju svoje uloge, stavljaju svoje kvalitete, koje neosporno imaju, u optimalno korištenje i iako limiti postoje, i ne treba bježati od njih, zapravo daju najviše što mogu, a to onda izgleda kao protiv Grčke, suverena pobjeda nad inferiornom momčadi, dopadljiva igra po svim pravilima struke i dojam da, ako bi trebalo zabiti 10 golova za odlazak na SP, da bi Hrvatska to mogla i postići. To nismo vidjeli već nekoliko kvalifikacijskih ciklusa, igra Hrvatska je često bila mučenje i čupanje, a do velikih natjecanja smo se dovukli patnjom od igre, a ne ovakvim opuštanjima za mozak kao jučer. 

Kritični smo prema igračima, pripisujemo im razne mane, najviše vezane uz sklonost bježanju od odgovornosti, gubljenju eliminacijskih utakmica, općenitom nedostatku hrabrosti i odlučnosti i 'zečji karakter'. No, dođu utakmice kao Ukrajina i ova s Grčkom, kad ti isti igrači pokažu da su sposobni za više, da priče o najtalentiranijoj generaciji koju smo imali nisu samo bajke, da u ovim igračima ima i uvijek je bilo mateirjala za više. Odlukama onih koji vode Savez upropaštene su godine i godine, a s njima i mnoge šanse za nekakav rezultat koji bi se pamtio, možda je Dalić i trenutno stanje posljednja šansa da se slika ove generacije kao luzera koji ispadaju čim zagusti promijeni. Ako se zaista radi o revoltu pa igrači koji se vuku po terenu pod Čačićem odjednom igraju kao zmajevi pod Dalićem, neka revolt potraje još kojih 7-8 mjeseci pa da pokažu za što su sposobni. 

Pobjedom nad Grčkom i sigurnim prolaskom na SP ova momčad, Hrvatska, za mnoge je puštena uz jamčevinu, puštena je da se brani sa slobode. Krivi su, jasno je, ali sami sebi su dali mogućnost da ispravljanjem grešaka i pranjem obraza anuliraju tu krivnju tamo gdje jedino mogu, na nogometnom terenu. Ne očekujemo od njih moralne vertikale, ne trebamo u njima uzore po kojima ćemo modelirati svoju djecu, ljudi su kao i svi ostali, sa sebičnim potrebama i životima kojima upravlja strah kao i svima ostalima. Ali, od njih se s pravom očekuje da barem budu istaknuti u onom u čemu su profesionalci i onom što im je omogućilo da se izdignu iznad jadnog, hrvatskog sivila. Nije puno, ali sa Dalićem kao izbornikom, ova reprezentacija ima priliku pokazati da vrijede ipak više od ljudi koji vode HNS, ovo je pobjeda nad njima koliko i nad Grčkom.

Hrvatski igrači se brane sa slobode nakon pobjede nad Grčkom
Često smo oštri, čak i zločesti prema igračima hrvatske reprezentacije. Mučno je gledati kako se izmotavaju pred sudom i previjaju se na sve načine kako bi pomogli Mamiću te time zaštitili sebe i svoj opstanak u hrvatskom nogometu. Nije lako gledati kako njihove prezenetacije na terenu često izgledaju bezvoljno, depresivno i sa naznakom da im je neugodno biti tu gdje jesu, a da nitko nema hrabrosti istupiti i javno pojasniti o čemu je riječ. Očekujemo, možda potpuno pogrešno, da reprezentativci Hrvatske krenu potpuno suprotno obrascu ponašanja ljudskog roda i ugriznu ruku koja hrani samo zato jer bi to, po nekom ...
Hrvatski igrači se brane sa slobode nakon pobjede nad Grčkom
Često smo oštri, čak i zločesti prema igračima hrvatske reprezentacije. ...
vidjeti kako dugo mogu ovo zadržati. Poanta je da igrači izgledaju drugačije, možda oni svoj revolt zaista iznose štrajkom u igri, ima smisla, mogu tako sve dok im ne pogode izbornika - Mac316, 10.11.17. 11:28, 0 0 0
Mac ti si najvjerojatnije najveci Dalicev fan :D - domac277, 10.11.17. 12:26, 0 0 0
to je prokletstvo razumijevanja nogometa - Mac316, 10.11.17. 12:31, 0 0 0
Izgleda da ce Volgom plutati bezivotno tijelo hrvatskog nogometa, a moralnim vertikalama ostaje da pisu lancune i vjesaju ih po mostovima ili po portalima. - gradim, 10.11.17. 14:13, 0 0 0
ovo je baš dobro sjelo: "...usprkos Čačiću, a ne zbog njega" - danijel_os, 14.11.17. 5:48, 0 0 0
07.11.
Joan Carrillo: krivac ili žrtveni jarac?

Za krizu u Hajduku, ako je netko želi tako nazivati, kriv nije niti Branco, niti Kos, niti Carillo, niti Fran Tudor, niti Torcidaš vulgaris, čak niti Mamić. Za ono što se događa u Hajduku kriv je svaki onaj koji je barem jednom, osim u šali, izgovorio rečenicu da ovogodišnji Hajduk može do naslova, može do Europske lige, kriv je svaki onaj koji misli da je Stipica jedini razlog što splitski klub ne provodi jesen u Europi i nije na vrhu ljestvice. Krivac za ovu situaciju je svaki onaj koji, pogotovo nakon prodaje Vlašića, nedovođenja nikakvog pojačanja umjesto njega, pa onda još ozljede Futacsa, očekuje od Hajduka da modernom verzijom joge bonito lomi svakog tko mu stane na put, da nekakvi Saidi, Samprasi, Memoryi i Carabineri mogu šamarati Dinamo i Rijeku, a kao plitak potok gaziti klubove niže u hijerarhiji. Jeste li se prepoznali među krivcima?

Hajduk kakav je danas je grozno vođen, potkapacitirani klub od kojeg jedino što vrijedi je brand value koji drži među poklonicima i zdravo postavljen temelj kluba na kojem nažalost ništa nije nadograđeno zbog nedostatka znanja, stručnosti i samokritike. Sve objektivne prepreke razvoju kluba na stranu, svi znaju i priznaju priču o privilegijama Dinama, sudačkom kartelu, naklonosti HNSa, Lokomotivi i sve redom, Hajduk jednostavno ne može proizvesti dovoljno trenja pod vlastitim nogama da konačno krene nekamo. Klub podsjeća na neki lik iz crtića koji kad krene potrčati prvo trči u mjestu apsurdno dugo vremena, a onda kada konačno krene sumanuto se zaleti u zid i ostavi rupu u obliku svog tijela. Jedina razlika je što Hajduk iza sebe ostavlja rupu u obliku kovanice ili upaljača kojeg nezadovoljnik namjernik sa tribine baci. 

Uz sve probleme s kojima se susreo, prodajom Vlašića, nemogućnosti9 dovođenja smislenih pojačanja, ozljede Futacsa koji je bio oslonac cijelog koncepta napada, Hajduk je i danas u zoni Europe, samo 2 boda udaljen od 2. mjesta. OK, Dinamo je odmaglio, ali greška je uopće stavljati se u konteskt Dinama tako dugo dok je službena politika kluba dovođenje igrača za koje ne treba plaćati odštete, a iz klupske škole iziđe jedan kvalitetan igrač po olimpijskom ciklusu. Ispred Hajduka, unutar tih 2 boda? Osijek i Rijeka, realni konkurenti za Europu, klubovi HNL razine koji svaki muče svoje muke, sa rupama u kadru, administraciji, struci, financijama ili u međusobnim odnosima. Dakle, Hajduk je tu negdje, drži se, bez dva najbolja igrača sa kraja prošle sezone i ljeta, bez ikakvih smislenih pojačanja, u rangu su sa konkurentima i nijanse odlučuju. Po čemu je to drugačije od bilo kojeg Hajdukovog trenutka u zadnjih 10 godina?

U redu je zahtjevati napredak, ali očekivati i zahtijevati napredak bez ikakvog ulaganja, žrtvovanja, inovacija je iluzija, to tako jednostavno ne ide. Potpuno je shvatljivo da Torcidaš vulgaris kad je na tribini, pjeva u dalmatinskom deliriju i gleda kako Rudeš preokreće rezultat i odnosi pobjedu poludi, popizdi, poželi neko zakucati u zid pa onda i Fran Tudor dobro dođe kao meta. No, taj isti Torcidaš vulgaris kad nije na tribini je, po vlastitom priznanju, dio jedne veće priče, priče o oporavku kojeg upravo taj isti Torcidaš vulgaris sa tisućama svojih kolega provodi. U trenutku kada gnjev izgublljene utakmice popusti, kad se emocije malo slegnu, koliko je već to u Splitu i okolici moguće, svaki Torcidaš posebno bi trebao shvatiti da je on de facto manager kluba, da njihov glas o puno toga odlučuje i da, makar je kvalifikacija da ulica vodi klub zlonamjerna i pogrešna, krivica za stanje u klubu od trenutka kad su se u rad kluba uključili, mora biti adresirana na Torcidu i svakog člana pojedinačno. 

Ne valja im Carillo? OK, pokrenite promjene, ali promjene trenera se događaju godinama i nitko nije valjao. Ne valja Branco? Kako se dogodilo da vam ga pored vas živih podvale? Ne valja Kos? Pa tko ga je odobrio, tko ga je pustio u klub, koja većina u Nadzornm odboru je digla ruke? Svi oni nisu krivi, valjaju? Pa zašto onda dozvoljavate da klub opet smjenjuje, gradi alibije i vraća se na početak, zaustavite to. Ne mislim da Torcida želi sudjelovati u radu kluba s lošim namjerama, ali nakon već nekog vremena bez pomaka u nogometnom i rezultatskom smislu, možda je vrijeme da se prizna da način na koji se vodi klub po sistemu 'pusti bilo koga unutra, samo da nije imao veze sa onima koji su klub uništili' ima svojih mana. Još veća mana je zabijanje glave u pijesak na sve mane i probleme koje klub muče, držanje za punu tribinu i potporu navijača kao paravan za bilo koji podbačaj na bilo kojem drugom polju. OK, priznajemo svi, Hajduk ima najbolju potporu sa tribina, najvjerniju navijačku vojsku i dugo godina je šikaniran i izvaran na račun stvaranja Mamićevog atomskog Dinama. Ali, svijet se okreće i mimo Dinama i mimo Mamića, ne možeš odjednom imati većinu odlučivanja u Nadzornom odboru, utjecati na vođenje kluba i klupsku politiku oko toga tko smije, a tko ne smije unutra, a s druge strane prosvjedovati protiv rezultata i glumiti oporbu i kada stvari ne idu po planu. 

Hajduk nije izgubljen, upropašten niti osramoćen, nije niti družina Alan Forda kao što ga jedna televizijska posvuduša kvalificira, Hajduk je klub koji je točno tamo gdje treba biti kada se na jednu stranu stavi veliko klupsko ime i donekle težina koju ima u hrvatskom nogometu, a na drugu sav loš mikromanagment koji se u klubu iz sezone u sezonu događa, oskudan kadar sumnjivih igrača, lutanja u stručnoj politici i nedostatak stvarnog novca koji može biti uložen u rezultat. Klub je u borbi za Europu, u stanju je odigrati poneku solidnu utakmicu ili barem poluvrijeme, ali je realnost da će, češće nego ne, sve te mane doći na naplatu i da će se Rudeši događati i dalje. Svatko tko to ne može prihvatiti trebao bi nabaviti DVD izdanja starih Hajdukovih utakmica i sezona, proživljavati stare dane i slavu i tješiti se time ili jednostavno početi navijati za neki klub koji je u ovom momentu realnije jak. Svi koji mogu živjeti s tim da je Hajduk tu gdje je trebali bi stati iza kluba, naći svoju rolu i nišu u kojoj najviše dobroga mogu klubu dati, a posao koji ne znaju sami napraviti podugovoriti kod najboljih stručnjaka koje mogu platiti. Trebali bi početi sa isprikom malom Tudoru za dovođenje u fizičku opasnost, ispričati se kapetanu Nižiću i momčadi za grube riči upućene na potpuno krivu adresu i konačno jednom zašutjeti i preuzeti odgovornost. Tek ako bi se to dogodilo mogli bi početi čitati i dijeliti lekcije drugima oko preuzimanja odgovornosti za njihove grijehe. 

Carillo je samo prolaznik, žrtveni jarac je Hajduk sam
Za krizu u Hajduku, ako je netko želi tako nazivati, kriv nije niti Branco, niti Kos, niti Carillo, niti Fran Tudor, niti Torcidaš vulgaris, čak niti Mamić. Za ono što se događa u Hajduku kriv je svaki onaj koji je barem jednom, osim u šali, izgovorio rečenicu da ovogodišnji Hajduk može do naslova, može do Europske lige, kriv je svaki onaj koji misli da je Stipica jedini razlog što splitski klub ne provodi jesen u Europi i nije na vrhu ljestvice. Krivac za ovu situaciju je svaki onaj koji, pogotovo nakon prodaje Vlašića, nedovođenja nikakvog pojačanja umjesto njega, pa onda ...
Carillo je samo prolaznik, žrtveni jarac je Hajduk sam
Za krizu u Hajduku, ako je netko želi tako nazivati, ...
Slažem se s generalnom poantom iako ti ovaj dio s Samprasima i Memoryjima nije trebao... - Losovius, 7.11.17. 13:36, 0 0 0
07.11.
Surfin USA; koji je Giannisov plafon?

Kad je Kyrie Irving odlučio probati sam, cijela organizacija Cleveland Cavaliersa je morala planove potpuno izokrenuti. Sa Kyriem, Lebronom i Loveom, jedini zadatak Cavsa bio je naći nešto dodatnog naoružanja za novi pokušaj rušenja Warriorsa, Istok je ionako bio njihov. Ovako, bez drugog igrača momčadi i prvog playmakera, sve se promijenilo. Isaiah Thomas kojeg su dobili u zamjenu za Irvinga ne može igrati do 2018. godine, a roster je popunjen sa zaista mnogo novih imena, velikih imena, ali novih svejedno. Derrick Rose, Dwayne Wade, Jae Crowder, Jeff Green, to su imena koja u košarci nešto znače, ali postojala je opravdana bojazan da što zbog godina i ozljeda, a što zbog nesnalaženja u novom okruženju, neće sve teći glatko kako je novi managment Cavsa zamislio. Nakon uovdnih desetak utakmica, malo je reći da su bili u pravu svi oni koji su prognozirali lošu sezonu aktualnim doprvacima. 

Cleveland Cavaleirsi su trenutno na učinku 4-6, dvije pobjede iznad apsolutnog dna Istočne konferencije. Dakle, momčad u kojoj igra i dalje najdominantniji igrač svijeta, 2 bivša MVPa uz njega i pregršt rubnih All star igrača, najstarija, dakle najiskusnija, momčad lige i momčad koja zajedno ubire 134 milijuna dolara na plaće godišnje, uspjela je u prilično lošoj konkurenciji Istoka izboriti deseto mjesto u ukupnom poretku nakon 10 utakmica. Može li uopće postojati opravdanje za ono što gledamo na parketu od Clevelanda? Postoji li uopće šansa da se momčad trgne i zasjedne na mjesto koje joj po ulaganjima i talentu pripada? Treba li raditi drastične rezove usred sezone, nepopularnu mjeru u američkom sportu, ali ponekad zaista nužnu?

U jezgri svih problema Cavsa ove sezone je obrana, ako se to tako može nazvati. Cavsi su debelo zadnji u obrambenom momčadskom učinku sa rejtingom 111.7. Još gori je podatak koji vrijedi za petorku koju je Lue deklarirao kao početnu na startu sezone - Rose, Smith, Lebron, Crowder i Love imaju rejting od 133.5, najgori rejting od bilo koje kombinacije 5 igrača u ligi koja je igrala zajedno 40 ili više minuta. Gdje su problemi?

Prvi problem je igra bekova, koji su daleko najslabija točka Cavsa. JR Smith i Rose prečesto ispadaju, spori su u pokrivanju i protrčavaju iza blokova čime protivnicima daju puno prostora. Gotovo je jednako kad igra Dwayne Wade, a Iman Shumpert dobiva premalo vremena da bi sliku popravio. Sljedeći problem je što Cavsi ne dobivaju ono što su očekivali od Jae Crowdera, koji je iz Bostona došao sa pedigreom klasnog 3&D igrača, ali do danas nije pokazao niti puno trica, a niti dobre obrane. Crowder je trebao biti čovjek koji će olakšati život Lebronu Jamesu, držati u obrani najjače igrače da se Kralj odmori za napad, ali James u ovoj sezoni, uz 'pomoć' Crowdera, radi više nego ikad, u 33. godini života mora upisivati po 40 minuta na parketu protiv Orlanda i Atlante i biti jedini dvosmjerni igrač u cijeloj momčadi. 

Konačno, iz bizarnog razloga, Lue je odlučio da startni centar u ovoj sezoni bude Kevin Love. Koliko je to dobra ideja bila pokazuje i odluka nakon samo par utakmica da u petorku vrati Tristana Thompsona, ali sudbina, kurva kakva već je, brzo je vratila stvari na svoje mjesto, Thompson se ozlijedio, pa Love opet mora dobar dio vremena glumiti peticu. Naravno, Love to ne može igrati, njegova sposobnost rim protectiona i blokiranja šuteva ili barem mijenjanja putanje šuta igračima u reketu je nepostojeća, a fizički je nadjačan čak i od puno nižih igrača koji se s njim naguravaju. Tristan Thompson je podcijenjeni igrač rostera Cavsa, nije visok za centra, ali je energičan, skočan i ima duge ruke, najbliže je i zapravo jedino što Cavsi imaju da bi sličilo centru, igraču za prljave zadatke pod obručima. Još gora vijest za Cavse je da zamjena Loveu na centru je Channing Frye, još jedna čista stretch četvorka u godinama koji niti može niti želi biti centar u starim danima. 

Može se postaviti pitanje zašto ne igra više Žižić, ali ozbiljno, vidi li netko kao realnu opciju da Lue u jeku velike klupske krize, igre koja traži poboljšanje na oba kraja terena za pomoć zatraži mladog rookie koji nije niti bio pick Cavsa nego je silom prilika tu završio u razmjeni? Ono što bi Lue sigurno najradije napravio je da stavi Lebrona na mjesto petice, čime bi ga poštedio jurnjave za igračima koje obično čuva, a Lebron je više nego dovoljno jak i skočan da zatvori reket, barem bolje od LOvea i Fryea, no na Lueovu nesreću, Lebrona već mora trošiti postavljanjem na mjesto razigravača, s obzirom na mizeran doprinos koji na tom mjestu daje Derrick Rose ili Dwayne Wade. KOliko god dobar bio, Lebron ipak ne može igrati i jedinicu i peticu u isto vrijeme, a podatak da je to uopće potrebno pokazuje koliko je loše koncipiran ovaj roster Cavaliersa. 

Svi problemi koji su spominjani, i još mnogi drugi, se događaju. Ne možda momčadima sa nekoliko MVP igrača i toliko iskustva, ali OK, moguće je. Također, problemi su rješivi, ne treba smetnuti s uma da su Cavsi momčad u traženju, dodali su 8 novih igrača na roster, a Lue je samo u 10 utakmica sezone izmijenio 6 različitih startnih postava. Neke stvari će doći na mjesto, povratak Thomasa će puno značiti barem u smislu odterećivanja Lebrona playmakerskih dužnosti i konačnog zaborava da je ime Derrick Rose ikad postojalo na popisu igrača Cavsa, ali ništa dobroga se neće dogoditi za Cavse tako dugo dok igrači, Lebron uključen, ne počnu davati sve od sebe u igri. 

Da, zvuči kao floskula, dati sve od sebe. Ali, koliko god se taj pojam koristio u sportu bez veze u 9 od 10 slučaja, ovog puta je potpuno točan, Cavsi jednostavno ne igraju košarku s voljom, kao da je ogromna količina veteranskog talenta pomislila da se utakmice dobivaju same od sebe jednostavno zato jer im je dobar dio karijere bilo tako. Volja s kojom Cavsi igraju obranu se najbolje vidi po podatku da su zadni u ligi po dozvoljenim zabijenim tricama (čak 13.4 po utakmici), kao i postotku preciznosti protivnika za tricu (41.7), što bi oboje bilo all time rekord da se održi do kraja sezone. Iako je liga tricaška kao nikad prije, jasno je da onaj koji dozvoljava toliko trica sa takvom uspješnosti ne trči dobro, ne preuzima, ne izlazi na šuteve i općenito, igra nezainetersiranu obranu. Ne igra se svaku večer protiv Stepha Currya, Cavse tricama ubijaaju i momčadi koje inače nisu šuterske i igrači kojima to nije specijalnost. Kao što su američki kolege pokazali na primjeru akcije Atlante, obrana Cavsa je prestataična, gotovo anemična pa protivnici lako dolaze do šuta.

Očito je iz videa da je problem u stajanju. Dok Jae Crowder potpuno sumanuto i bespotrebno trči od igrača do igrača, cijela akcija Atlante bi lako bila neutralizirana da ostala četvorica jednostavno ne stoje ukopani na mjestu nego drže svoje igrače. Jedna akcija, pogotovo u košarci, nije podloga za analizu, ali može bii primjer kako se igrači ponašaju, odnosno, kako se košarka ne smije igrati, bilo na igralištu ili u NBA finalu. Cavsi ju trenutno igraju upravo tako, čekaju da im se nešto dobro dogodi zahvaljujući talentu koji imaju. Povremeno će se dogoditi utakmica sa 57 koševa Lebrona Jamesa koja će biti jedva dovoljna za pobjedu nad Wizardsima, ali prosječno, utakmice kakve Cavsi trenutno igraju rubno su dovljne za playoff, ako i to. 

Svi koji smo mislili da su Cavsi pobjednici razmjene s Bostonom gadno smo se prevarili i treba priznati grešku. Boston izgleda kao momčad, izgledaju bolje nego prije razmjene i neovisno koliko daleko ih to odvede, u prvim tjednima sezone imaju razloga ići od pretpostavke da su napravili dobar potez. Cleveland Cavaliersi, pak, trenutno od razmjene nemaju ništa, Crowder radi više štete nego koristi, Žižić ne igra uopće, Thomas neće još dugo moći, a pick drafta je daleko. Potpisi Rose, Wadea i drugih, koliko god se činili monstruozni na ionako jaki roster Cavsa, donijeli su potpuni disbalans u momčad, sa previše igrača koji misle da mogu, a premalo onih koji žele. Sa starim rosterom preplaćenih zvijezda, Cavsi nemaju niti puno prostora za razmjene, teško da bi netko poželio uzeti Rosea ili Wadea, Greena ili Fryea, a još zauzvrat i nešto dati. Osim očitog otkaza Tyroneu Lueu koji je pitanje tjedna, ako ne i dana, jedino što Cavsi mogu napraviti je povući okidač na Kevina Lovea i pokušati unovčiti njegovu još uvijek solidnu vrijednost kao igrača u najboljim godinama sa dokazanim vrijednostima. Pitanje samo ostaje - mogu li zauzvrat dobiti nešto što bi momčadi moglo instantno pomoći?

'Hajduk iz Clevelanda' - porazi koji zbunjuju, sezona koja zgražava
Kad je Kyrie Irving odlučio probati sam, cijela organizacija Cleveland Cavaliersa je morala planove potpuno izokrenuti. Sa Kyriem, Lebronom i Loveom, jedini zadatak Cavsa bio je naći nešto dodatnog naoružanja za novi pokušaj rušenja Warriorsa, Istok je ionako bio njihov. Ovako, bez drugog igrača momčadi i prvog playmakera, sve se promijenilo. Isaiah Thomas kojeg su dobili u zamjenu za Irvinga ne može igrati do 2018. godine, a roster je popunjen sa zaista mnogo novih imena, velikih imena, ali novih svejedno. Derrick Rose, Dwayne Wade, Jae Crowder, Jeff Green, to su imena koja u košarci nešto znače, ali postojala je opravdana ...
'Hajduk iz Clevelanda' - porazi koji zbunjuju, sezona koja zgražava
Kad je Kyrie Irving odlučio probati sam, cijela organizacija Cleveland ...
Rijetko tko dobije od mene i respekt, i slaganje, a ti si ih dobio isključivo zbog jedne rečenice. Pogodi koje! Hint: još sam uvijek na ovom pejdžu isključivo radi toga. - baiso, 7.11.17. 12:53, 0 0 0
24.10.
Surfin USA...

Nekoliko utakmica u NBA sezonu ne znači puno u praćenju šire slike, može biti tek podloga za nagađanja koja uvijek vode u zanimljive debate. Tako su već ispisane tone članaka o 'padu' Golden Statea zbog dva neočekivana poraza na startu sezone, problemima Clevelanda, Oklahome, Houstona, Milwaukee i Memphis su uzdignuti na razinu najobljih momčadi zbog dobrog starta i sve je to OK, NBA svakodnevno pruža priče i preokrete vrijedne raspravljanja. Jedna od tema koja ove godine plijeni pozornost više nego uobičajeno je i aklimatizacija rookieja ove generacije na NBA ligu.

Rookie klasa 2017/2018 je bila iznimno praćena već i prije drafta, a nakon njega puno je pažnje posvećeno tome tko je bolje birao i tko je novi Jordan, Magic, Nowitzki, a tko bi mogao biti sljedeći Sam Bowie, Miličić ili Olowokandi. A početak sezone govori u prilog tome da sve debate na tu temu ne vode nikamo jer daleko najbolji rookie ove sezone uopće nije došao sa ovogodišnjeg drafta nego je bio tu već duže vrijeme, samo nije odigrao utakmicu. Naravno, to je...

Ben Simmons

Univerzalac Sixersa je ujurišao u sezonu kao da nikad nije bio ozlijeđen i čini se da je godina pauze bila dobra odluka. Možda Sixersi nisu krenuli kako se mislilo, zaredali su sa par poraza, ali SImmons je i u njima sjajio kao zvijezda u nastajanju. Već prije nego j odigrao i NBA minutu znalo se da se radi o posebnom igraču, igraču koji je sposoban igrati playmakera ekipe unatoč visini i staturi koja odgovara pozicijama 3 i 4, a usporedbe sa Lebron Jamesom, jedinim igračem sa takvim karakterisitkama u košarci danas su neizbježne. SImmons nema životinjsku silinu koju ima Lebron, ali ima eleganciju, košarkašku gracilnost na terenu kakvu nema niti sam Kralj. Kad Simmons ima loptu i predvodi napad, dojam je da on pleše terenom, njegov crossover nenadmašno prolazi i solidne NBA braniče, a čuvati ga je gotovo nemoguće jer su niži bekovi jednostavno fizički nadjačani, a gotovo svi visoki igrači nemaju šanse protiv Simmonsovog rada nogu i brzine. 

U prvoj pobjedi Sixersa u sezoni, sinoćnjem trijumfu nad Detroitom, Simmons je upisao triple double učinak. Samo su dvojica igrača u povijesti prije njega ostvarila trostruko dvostruko u prve 4 utakmice karijere, jedan je svima poznati Oscar Robertson, drugi je puno manje poznati Art 'Hambone' Williams. Ako je suditi po dojmu koji Simmons ostavlja, njegova karijera će puno više sličiti na onu Big O-a. NBA.com je brzo ponudio usporedbu koja ne mora puno značiti, ali je interesantna, Lebron James nije ubilježio prvi triple double karijere do siječnja mjeseca svoje druge NBA sezone. 

Ono što je zanimljivo kod Simmonsa je da je u 4 utakmice sezone startao na tri različite pozicije u petorci. Igrao je i nisko krilo i jako krilo, a u utakmici s triple doubleom počeo je na playmakerskom mjestu. Sixersi su momčad u nastajanju sa dosta dubokim rosterom i razumljivo je da Brown rotira i kombinira, traži pravu formaciju, ali svejedno, ovakva univerzalnost je nešto posebno, pogotovo kad na svakoj poziciji brojke budu impresivne, a dojam još bolji. Postojalo je određenih problema s šutom u prvim utakmicama, kao što gotovo svi rookiei imaju, ali Simmons je u posljednjoj utakmici pokazao da posjeduje košarkaški intelekt da i te probleme nadvlada. Gurnut na poziciju jedinice, a visok 208 cm, Simmons je koristio prednosti koje mu nudi visina nad čuvarima da dođe do izglednih pozicjia za koševe i završio utakmicu sa šutom 8/11. Ako nastav korsitit svoje prednosti na pametan način i time usavrši šut, u Simmonsu raste ne samo lider SIxersa nego i zvijezda NBA lige za dugo godina unaprijed. 

Od ostalih rookie igrača ove sezone, priča je dosta toplo hladna. Jayson Tatum je, nakon ozljede Haywarda, dobio puno prominentniju ulogu u Celticsima nego je planirano i ne može se reći da se snašao loše, ali niti da impresionira. Igra točno onako kako se od visokog picka bez iskustva očekuje, ima bljeskove talenta i vidi se da može postati jako dobar NBA igrač, ali sve je to još nekonzistentno i sa dosta mana koje se mogu i moraju ispraviti.

Interesantni je podatak o prvom picku ovogodišnjeg drafta, Markellu Fultzu, kojeg su Sixersi draftirali kao vrhunskog playmakera sa šutom spremnm za NBA ligu, mnogi su tvrdili da se radi o najboljem scoreru ovog drafta. rzo se ispostavilo da će sa Fultzom trebati pun rada i da je, pogotovo šuterski, daleko od spremnog igrača za NBA. Fultz se, naime, iznimno muči sa linije slobodnih bacanja, forma šuta  mu je bizarna, a uspješnost sa linije jedva 50%. Još puno gore, Fultz u dosadašnje 4 utakmice nije ispalio niti jedan pokušaj za tri poena. Dakle, ne pogodio, nego niti pokušao. U današnjoj tricaškoj NBA ligi, za jednog beka koji igra gotovo isključivo izvana, gotovo nezamislivo. Ako misli imati bilo kakvu zapaženiju NBA karijeru, Fultz mora ozbiljno prionuti poslu oko šuta. 

Za razliku od Fultza, De'Aron Fox, playmaker kojeg su uzeli Sacramento Kingsi se pokazuje kao dosta dobra investicija. Iako počinje s klupe iza iskusnog Geroge Hilla, Fox bilježi solidnih 25 minuta igre i gotovo 14 koševa i 5 asista u prosjeku. Još bolje od toga, na 100% je slobodnih bacanja i sa šutom iz igre blizu 50% što je za vanjskog igrača u momčadi koja se traži kao Kingsi jako dobra brojka. Uz njega, svoju prvu utakmicu je konačno odigrao i drugi rookie Kingsa ove sezone, Bogdan Bogdanović i brzo pokazao da nije prolaznik, odmah stigavši do dvoznamenkastog broja koševa dobivši 25 minuta igre u kojima je potegao 15 šuteva. To pokazuje da Kingsi računaju sa srpskim snajperom i da ima svoje mjesto u rotaciji. 

I konačno, onaj koji je pod najviše pažnje medija, Lonzo Ball. Možda nikad nije bilo igrača kojeg je toliko lako hejtati kao Zoa. Sa glasnim i odurnim ocem, sa pompom oko njega kao novim Magic Johsonom, sa vlastitom linijom tenisica prije odigrane NBA minute, sa brojnim izletima u showbiz, gotovo je nemoguće simpatizirati Lonza osim ako niste die hard poklonik Lakers nacije, a i onda nije lako. Patrick Beverly sasvim sigurno nije jedan od štovatelja Ball obitelji i priredio je Lonzu dobrodošlicu u NBA iz pakla, učinviši ga smiješnim u NBA debiju. No, stvari su se posložile u sljedećoj utakmici i Lonzo je već u drugom susretu predovdio Lakerse do pobjede, ustabilio igru u trećoj. Sasvim je sigurno da će u Ballovoj igri ove sezone biti dobrih dana i loših, čemu nimao ne pomaže i bizarni i gotovo retardirani roster koji su Lakersi ove sezone posložili, ali, svo hejtanje na stranu, teba priznati da je Ball u nekoliko utakmica pokazao da pripada u NBA. Šut je neuobičajen, možda će ga morati i mijenjati, ali nitko u rookie klasi, a i šire, nema takav osjećaj za asist i igru kao produkt Lavar Ballovog reproduktivnog sustava. Treba imati na umu da Ball da bi kompletirao asistenciju ovisi o talentu igrača kao Julius Randle, okretnosti crkotine kao Brook Lopez ili zečjem srcu Brandona Ingrama, pa Lonzo Ball zaslužuje malo kredita. Također, ne smije se zaboraviti da je Lonzo Ball sporo krenuo i u ljetnoj NBA ligi, da su ga obrane lomile prvih utakmicu-dvije, ali da je kad je ušao u ritam preuzeo sve konce i učinio Lakerse pobjednicima ljetne lige, a sebe MVP igračem istog natjecanja. Lavar je od toga spreman napraviti priču koja završava time da Lonzo pobjeđuje Jordana 1 na 1, ali to su trabunjanja duboko poremećene osobe, Lonzo je samo talentirani igrač kojeg čeka dugi put, put na kojem se, osim sa igračkim izazovima, mora nositi i sa puno predrasuda i mržnje za koje nije sam kriv, nego je samo s njima krvnim srodstvom vezan. 

Rani favorit za nagradu rookie godine
Nekoliko utakmica u NBA sezonu ne znači puno u praćenju šire slike, može biti tek podloga za nagađanja koja uvijek vode u zanimljive debate. Tako su već ispisane tone članaka o 'padu' Golden Statea zbog dva neočekivana poraza na startu sezone, problemima Clevelanda, Oklahome, Houstona, Milwaukee i Memphis su uzdignuti na razinu najobljih momčadi zbog dobrog starta i sve je to OK, NBA svakodnevno pruža priče i preokrete vrijedne raspravljanja. Jedna od tema koja ove godine plijeni pozornost više nego uobičajeno je i aklimatizacija rookieja ove generacije na NBA ligu. Rookie klasa 2017/2018 je bila iznimno praćena već i prije ...
Rani favorit za nagradu rookie godine
Nekoliko utakmica u NBA sezonu ne znači puno u praćenju ...
Simmons je sjajan, ima nevjerojatan pregled igre. Jedino je pitanje što će sa šutom, zato što ne vjerujem da može dominirati ligom na Giannisov način. Teško ga je čuvati, ali nema baš takve fizikalije koje bi ga učinile hodajućim missmatchem. - Drop24, 24.10.17. 11:14, 0 1 0
"Bez obzira što će dobar dio košarkaškog svijeta navijati za Bena Simmonsa (...) Lonzo će odnijeti tu nagradu, budite uvjereni u to." - baiso, 24.10.17. 12:11, 0 0 0
23.10.
Dalićev popis; nova Hrvatska ili reakcija na ozljede?

Uvijek se ti popisi reprezentacija čekaju sa nekom pompom, kao da će se dogoditi revolucije. Istina je da se rijetko, ako ikad, dogodi nešto toliko spektakularno da bi nakon objave popisa bili pametniji nego smo bili. OK, prvi popis nakon nekog velikog natjecanja gdje obično Hrvatska dobije šamarčinu moe biti indikativan u nekom dugoročnijem smislu, ali popis reprezentacije koji izlazi mjesec dana nakon prošlog, u jeku natjecateljske sezone će rijetko ponuditi nešto šokantno, pogotovo ako popis objavljuje trener-radnik kao Zlatko Dalić, trener koji ne vjeruje u magiju u nogometu niti u mistične sile koje upravljaju nogomet s neke više razine. 

Zato ne bi trebalo iznenaditi nikoga što Dalićev popis ne odiše senzacijama niti je razlog za naslove s uskličnikom. Luka Modrić i Mario Mandžukić nisu izostavljeni s popisa, jedna loša partija nije razlog za pedalu Subašiću, a Dalić nije nastavio niti praksu prethodnika da poziva 'svoje igrače' pa na popisu nije niti jedna vedeta drugoligaškog NK Varaždina. 

No, za pedantno oko, postoji nekoliko suptilnih razlika u ovom popisu u odnosu na prijašnje. Prvi je omisija Duje Čopa, što nema neki veliki utjecaj na sastav, ali pokazuje razmišljanje Dalića da nema potrebe gomilati klupu sa napadčima koji samo zauzimaju mjesto, a miljama su daleko od kvalitete onih koji igraju. Čop, kao napadač, nema smisla na popisu ako napad igraju Mandžukić, Kalinić i Kramarić (Krama sa raznovrsnijim ulogama koje može igrati). Ako se, kao prethodnici, sa Mandžukićem počne kemijati kao što se radi u Juventusu, onda još jedan napadač ima smisla kao rezerva, ali s obzirom da Hrvatska nije Juventus i nema takve igrače, Dalić je ispravno procijenio da takvim eksperimentima mjesta nema. Sa samo dva 'centralna' napadača na popisu, Kalinićem i Mandžom, te dva krilna, Perišićem, Rebićem i Kramarićem koji može pokriti sve navedeno, Hrvatska je u napadu pokrivena raznovrsnije nego da je tu statičniji i jednodimenzionalni Čop umjesto, prmjerice, Rebića. 

Uključivanje Vlašića je razumljivo s obzirom da se pokojom utakmicom pokazao kao afirmirani igrač u teškoj ligi, a ujedno i njegovo ime daje Hrvatskoj opcije zaigrati konačno jednu drugačiju igru, igru sa pravim krilima s obje strane terena bez da se Kramarića mora potrošiti tamo. Brozović ili Mandžukić nisu adekvatna rješenja, ali Perišić i jedan između Rebića i Vlašića već jesu i mogu ponuditi Daliću luksuz biranja između dvije solidne opcije, a ne kao u slučaju Mandže i Broza između jedne manje loše. 

Konačno, nakon što je u Ukrajini Vrsaljko glumio lijevog beka, možda je malo čudno da na novom popisu imamo čak tri čista igrača za tu poziciju, ali logika je očita. Dalić ne poznaje niti jednog igrača u 'dušu' da bi se kleo u njega, Pivarić ga nije, kao niti ikoga drugoga, uvjerio da je najbolji, pa najviše smisla i ima pozvati trojicu najboljih kandidata, opipati ih na pripremama i odlučiti se za onog koji najviše pokaže. Moramo biti svjesni da se u ovom trojcu zaista radi o nijansama koje ih dijele, niti jedan nije novi Evra ili Alba, ali Dalić mora na svoje oči vidjeti što su u stanju, kako se uklapaju u momčad i u kakvoj su momentalnoj formi. Možda je dojam da se previše mjesta u obrani potrošilo na lijeve bekove, ali ostale pozicije su ionako gotovo sigurne, Vrsaljko je desno, a Vida, Mitrović i Lovren će podijeliti dva stoperska mjesta. 

Ono što se iz poziva ne može vidjeti, a vrlo je bitno za to kako će igra izgledati, je kakve ideje Dalić ima za vezni red. Imena su OK, najbolje što imamo, ali jako je bitno tko, i kako, će igrati od početka. Modrić je siguran, Rakitić vjeorjatno mora igrati, a treće ime je presudno. Badelj je OK igrač, ali ničime ne pridonosi igri prema naprijed, a pitanje je hoće li Dalić biti prvi izbornik koji će ozbiljnije pogledati Pašalića, što može i ne može i potražiti način za uvesti ovog igrača, puno boljeg u skoku i prekidima, opasnijeg za gol, a sa dozom agresivnsti koju Badelj nema urođenu. Za igru hrvatske reprezentacije ključno je da Luka Modrić zadrži ulogu iz Ukrajine, ulogu isturenijeg igrača koji je u zoni gdje se utakmica odlučuje. Previše puta se pokazalo da Hrvatska, za razliku od Reala, nema puno koristi od Modrićevih odličnih partija povučen u sredini terena jer jednostavno nemamo igru i igrače koji bi oplodili njegovu kvalitetu 'tamo iza'. Kad je Modrić istureniji, da, možda gubimo na kvaliteti negdje oko centra, ali dobivamo više u organizaciji igre tamo gdje je najbitnije, u zoni opasnosti. Jednostavno nemamo veznog igača koji može više toga dobrog donijeti u zadjnoj trećini terena od Modrića i na Daliću je da nađe idealni vezni trojac koji će omogućiti Modriću da zadrži istureniju ulogu.

To je otrpilike to što se može naslutiti popisom koji je Dalić objavio. Više od toga se na papiru ne može čitati, ostatak će se morati posložiti na treninzima prije utakmice. Srećom, danas Hrvatska ima izbornika kojem taj dio posla puno bolje leži od polemiziranja sa novinarima na press konferenciji i slušanja uputa o slaganju popisa s kemijskom u ruci. Garancija nema, igra Hrvatske i dalje ima ozbiljnih limita, bio joj izbornik Čačić, Dalić ili Ancelotti, ali sa ovim popisom igrača, sa odabirom izbornika koji zna što radi, a nije potpuno strano tijelo među našim igračima i sa nekim idejama koje ovakav smjer nudi, može se reći da je u stručnom smislu optimizirano sve što može biti optimizirano za proći Grčku i nekako dovući beživotno truplo hrvatskog nogometa, izmučeno i očerupano od onih koji ga vode, do Rusije i produženja ere zavaravanja o vlastitoj veličini. 

Ako Dalić ima 'tajnu velike moći', popis ju nije otkrio
Uvijek se ti popisi reprezentacija čekaju sa nekom pompom, kao da će se dogoditi revolucije. Istina je da se rijetko, ako ikad, dogodi nešto toliko spektakularno da bi nakon objave popisa bili pametniji nego smo bili. OK, prvi popis nakon nekog velikog natjecanja gdje obično Hrvatska dobije šamarčinu moe biti indikativan u nekom dugoročnijem smislu, ali popis reprezentacije koji izlazi mjesec dana nakon prošlog, u jeku natjecateljske sezone će rijetko ponuditi nešto šokantno, pogotovo ako popis objavljuje trener-radnik kao Zlatko Dalić, trener koji ne vjeruje u magiju u nogometu niti u mistične sile koje upravljaju nogomet s neke više razine. ...
Ako Dalić ima 'tajnu velike moći', popis ju nije otkrio
Uvijek se ti popisi reprezentacija čekaju sa nekom pompom, kao ...
Zadnja rečenica ti je super - baiso, 23.10.17. 17:16, 0 0 0
Respekt za Blufonce. - Lwave, 23.10.17. 23:46, 1 0 0
18.10.
Je li Dalić zaslužio konkretan ugovor?

Lako je zamisliti reakciju Davora Šukera kad je Dalić izustio predsjedniku najomiljenije riječi - 'ne želim novac'. Davorova ruka je vjerojatno u sekundi bila ispružena i dogovor sa izbornikom postignut. Zaslijepljen uštedom vjerojatno nije stigao razmisliti i sjetiti se da prije dogovora mora ideju provući pored svog glavnog šefa i čovjeka koji sve to nadgleda, savjetnika Mamića. Sam Mamić pak, u zauzetom rasporedu decentnih proslava ljubavi najuže obitelji i pravnih zavrzlama na slavonskoj pozornici možda nije u mogućnosti biti dovoljno 'in' da nadgleda svaki potez svog bankomata, hrvatskog nogometnog savez. I negdje u tom cijelom metežu loših komunikacija, sitnih interesa i Šukerove škrtosti, Zlatko Dalić je našao svoje mjesto pod suncem, mogućnost da ostvari ono o čemu sanja od trenutka kad je kao trener zaboravljen u bespućima arapskog pijeska, bude priznat kao stručnjak u svojoj državi. 

Naravno, podatak da si izbornik prćije nije nikakva garancija priznatosti da ste stručnjak, kao što bi Ante Čačić mogao vjerno posvjedočiti. No, Dalić ima plan, ima viziju i ima muda pokušati, potpuno svjestan cijele usrane situacije u koju ulazi i od koje nit jednom gestom ili izjavom ne bježi ili ju poriče. Dalić ne priča o unutarnjim i vanjskim neprijateljima, ne vidi bijele miševe i ne brojij krvna zrnca, on je čovjek struke koji je duboko svjestan podjela i problema u hrvatskom nogometu, ali ono što traži za sebe i odabranike s kojima misli igrati utakmice je izuzeće iz tih ratova. Dalić ne može i ne namjerava prisiliti Luku Modrića da bude čovjek, a ne miš niti može ulaziti u razloge zašto Rakitić radije pohodi Disneyland nego igra za reprezentaciju. On će odraditi najbolje što može sa onim što ima u uvjetima koji su mu pruženi, Ima li pravo kao sportaš i dugogodišnji nogometni akter zatražiti potporu za reprezentaciju koju vodi? Ima. Očekuje li da ga svi slijepo slušaju i zabiju glave u pijesak? Nije toliko naivan. 

Zlatko Dalić, iz svake izjave je očito, je sretan čovjek jer je dobio priliku voditi reprezentaciju. Nije sretan jer čini uslugu Mamiću ili Šukeru, nije sretan jer ga je netko tu pogurao niti je sretan jer mu je vođenje reprezenatcije jedini posao koji u nogometu može imati. Sretan je jer vodi momčad zemlje koju voli i momčad koja predstavlja sport koji mu je sve dao. Ima li pravo voljeti Hrvatsku i hrvatski nogomet više od tebe, mene ili nekog od onih koje je nogomet previše puta razočarao da bi im bilo stalo? Ima, jer on nogomet živi na drugačiji način od nas. S obzirom da je sretan što je dobio priliku, ne iznenađuje da ne postavlja velike uvjete suradnje, ali ta njegova sreća i odanot reprezentaciji je samo dio priče.

Dalić je pametan čovjek, čovjek koji je dovoljno odvojen od hrvatske nogometne stvarnosti da zna kako stvari funkcioniraju. Zna da biti izbornik sa dugogodišnjim ugovorom u ovakvoj situaciji gdje sve ovisi o raspoloženju jednog čovjeka, koje je pak uvjetovano njegovim profitom, ne znači apsolutno ništa. Zna i da postpisivanje bilo kakvog ugovora sa Šukerovim savezom znači prodaje duše vragu, u sasvim doslovnom smislu. Dalić radije bira obrnutu psihologiju, dok su svi izbornici nakon Bilića (a i on donekle) praktički prostituirali svoje usluge Mamiću i HNSu i pristajali na sve samo da uđu u milost, Dalić igra igru 'hard to get', neosvojive djevojke koja voli svoju neovisnost i ne želi se vezati. Igra na kartu osvajanja simpatija javnosti stavom i rezultatima do točke gdje neće biti pitanje hoće li osvojiti milost saveza nego gdje će savez klečati pred njegovim koljenima moleći ga da potpiše što god želi. 

Zamislite situaciju gdje Dalić izbori SP preko Grčke i onda u javnost pusti glasinu da ga traži neki X klub spreman ponuditi puno para da ga dovede. Dalić nema ugovor i može potpuno slobodno pregovarati i otići i HNS je na potezu da pokaže naciji da može i želi imati izbornika koji ima rezultat i koji u narodu čak i ima neko poštovanje. Nije stvar u novcu, iako Dalić tada ima puno bolju poziciju i na tom planu, nego je stvar u tome da je to jedini način da dobije kakvu-takvu autonomiju u vođenju momčadi kako on misli da treba, ako treba da to dobije i na pismeno. Ako bi se slučajno sile koje drmaju nogometom tome usprotivile, tad bi zaista sve maske pale, ako bi odbili izbornika koji zna i ima rezultat i potporu samo zato jer ne žele predati utjecaj koji imaju, onda reprezentacija potpuno gubi onaj epitet 'hrvatska' i formalno postaje 'njihova'. Gledajući tako, Dalić je možda i jedina nada za spas hrvatskog nogometa, pjesnički rečeno. 

Dalić ne izgleda posebno potresen ni pogođen time da nema ugovor i da je u statusu privremenog izbornika, dovoljno dugo je u nogometu da zna da su svi treneri i izbornici kod nas privremeni. Misija koju on ima je drugačije prirode, nije da se uhljebi i približi centru moći nego da se etabilira kao trener u svojoj zemlji i Europi, pa ako hoćete, i da si radom sa jednom od potentnijih momčadi Europe izgradi ime i cijenu. U moru pokvarenih i zločinačkih motiva zašto je netko uključen u hrvatski nogomet, sebičan cilj kao izgradnja imena i osobna ambicija se i ne čini toliko loše, pogotovo ako je praćeno rezultatom. 

Obrnuta psihologija Zlatka Dalića
Lako je zamisliti reakciju Davora Šukera kad je Dalić izustio predsjedniku najomiljenije riječi - 'ne želim novac'. Davorova ruka je vjerojatno u sekundi bila ispružena i dogovor sa izbornikom postignut. Zaslijepljen uštedom vjerojatno nije stigao razmisliti i sjetiti se da prije dogovora mora ideju provući pored svog glavnog šefa i čovjeka koji sve to nadgleda, savjetnika Mamića. Sam Mamić pak, u zauzetom rasporedu decentnih proslava ljubavi najuže obitelji i pravnih zavrzlama na slavonskoj pozornici možda nije u mogućnosti biti dovoljno 'in' da nadgleda svaki potez svog bankomata, hrvatskog nogometnog savez. I negdje u tom cijelom metežu loših komunikacija, sitnih interesa ...
Obrnuta psihologija Zlatka Dalića
Lako je zamisliti reakciju Davora Šukera kad je Dalić izustio ...
Rekao bih da si potpuno pogodio Dalićevu poziciju. To je točno ono što je i meni jedino logično! - Losovius, 18.10.17. 14:37, 0 2 0
Lijepo je vidjeti afirmativan tekst o hrvatskoj reprezentaciji i treneru od tebe, mada se ja i s tvojim negativnim tekstovima na ovu tematiku uglavnom slažem. - Cirohito, 19.10.17. 10:05, 0 0 0
ovo nije afirmativni tekst o hrvatskoj reprezentaciji da ne bude zabune, radi se o skupu precijenjenih epizodista sa hrabrošću miša u rupi koji se klanjaju kultu vođe koji im je omogućio da žive miljama iznad svog mentalnog, intelektualnog, ali u... - Mac316, 19.10.17. 10:32, 0 0 0
većini slučaja i igračkog kapaciteta. Tekst služi samo da naglasi da Dalić nije dio tog miljea i da koristi reprezentaciju za svoju svrhu, probiti se, izgraditi ime i, kao što svako pametan u Hrvatkoj radi, pobjeći što dalje - Mac316, 19.10.17. 10:33, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.