Mac316

Kneel before your master
Reputacija
7
Bodova
385
Analiza
738
Ocjena
3376
Anketa
1110
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

18.08.
Everton - Hajduk 2:0

Ima onih tipova ljudi za koje će svako reći da su 'ljudine'. Svakome će pomoći, nije im teško zasukati rukave, boriti će se za nekog koga jedva poznaju kao da im je brat, ali su sami sebi najgori neprijatelj. Često takve osobe, iako na raspolaganju drugima, zaborave na sebe pa se dovedu u probleme, financijske, bračne, obiteljske, društvene, zdravstvene, svejedno. Torcida, kao skupina, često podsjeća na takve 'ljudine'. 

Nema sumnje da grupa kao grupa puno radi na svom imidžu. Nedavna akcija prisilnog vatrogastva u Dalmaciji samo je najsvježiji primjer kako se spontano, u roku nekoliko minuta, bez interesa i samopromocije, grupa ljudi kojoj je zajedničko nešto potpuno nevezano uz požare, nogomet, organizira i stavi u službu javnog dobra, bez pitanja i brige za vlastitu guzicu. Mnoge akcije, mnoge od kojih su usmjerene protiv mafije koja vlada našim nogometom, također su pozdravljene u društvu, čak i ako ih većina režimskih medjia ignorira ili umanjuje. 

No, ista ta Torcida često je sama sebi najveći neprijatelj. Sebi i svom voljenom klubu još više. Fantastično je i endemski rijetko da navijači jednog kluba potpuno rasprodaju stadion 10 dana prije utakmice, pogotovo utakmice koja je tek uzvratna i bez znanja o ishodu prve protiv mnogo jačeg suparnika. Nije to samo do Torcide nego općenito ljudi iz Dalmacije i navijača Hajduka, ali Torcida je svakako nositelj takvog navijačkog duha. No, sav taj spektakl, sva ta pozitiva generirana fanatičnom predanošću klubu, često biva uništena ili bitno umanjena eskapadama istih tih Torcidaša koji prvi gase požare goloruki ili ne daju nogometnoj mafiji da njihova nedjela padnu u medijski i društveni zaborav. 

Nevjerojatno je laičkom i površnom pratitelju da je grupa ljudi u stanju sama sebe minirati na takav način. Jer, budimo jasni, divljanje navijača, poput ovog u Liverpooolu, ultimativno neće naškoditi nikome drugome nego klubu Hajduk i samoj skupini navijača Torcida. Prvima zbog možebitnih sankcija i kazni koje ozbiljno izjedaju ionako praznu klupsku blagajnu, a drugima jer potpuno narušava sav teško izgrađeni medijski imidž navijača kao društveno vrijednih aktivista, ljudi kojima je čast i kodeks način života, a ne ulične šore i huliganizam. 

On što se dogodilo u LIverpoolu nije nikakva borba niti revolt. Čak i da su izazvani, čak i da su engleski navijači započeli, za što je dokaza jako malo i svode se na svjedočanstvo same Torcide, nakon toliko godina kazni i ispada, ti sami navijači bi trebali znati bolje. Trebali bi znati i biti svjesni štete koju čine svom klubu, a ako ih već ni to ne može zaustaviti, sami sebi. Ponašati se kao razuzdana horda i dovesti u pitanje održavanje utakmice, pa i sigurnost gledatelja, ako nikog onda samih pripadnika osiguranja i nogometnog osoblja, od kojih su neki djeca, Torcida bi trebala znati bolje. Kažnjeni su dovoljno puta i svjesni posljedica da sami sebe iskontroliraju i budu 'veći od toga', čak i da su provocirani. Jer, uz poštovanje svakom onom koji je zanemario vlastitu komociju da gasi požare pred kućom stranaca, samo budala ne može naučiti na toliko vlastitih grešaka i samo iznimno samodopadna i egositična osoba može misliti da smije sve jer sam sebe proglašava žrtvom ili trpiteljem represije. 

Što se može dogoditi? Može se dogoditi da sav trud oko lijepe priče, toliko netipične za domaći nogomet o rasprodanom stadionu i atmosferi koja će čak i moćne Engleze impresionirati padne u vodu. Može se dogoditi da umjesto vrhunskog spektakla i, ako ništa, časnog oproštaja od Europe, Hajduk bude izbačen od nezainteresiranog Evertona u trening utakmici na praznom Poljudu i da na gostovanje najjačeg protivnika u puno, puno godina, svi zaborave dvije minute nakon što utakmica završi. A ono najgore, može se dogoditi da milijuni kuna koje je Hajduk uprihodio od prodaje ulaznica moraju biti vraćeni i da klub ostane bez ogormnog prihoda koji može puno značiti budućnosti. Čak i da se apsolutno svaki vlasnik ulaznice za uzvrat odrekne povrata novca, to i dalje ne rješava problem jer će i kazna koju će Hajduk popiti biti drastična, pogotovo jer je daleko od toga da je prva. A ono najgore, u nogometnom svijetu, Split, Hajduk i Torcida produbljuju imidž nepoželjnog člana, sudionika natjecanja kojeg nitko, niti klubovi, niti UEFA niti protivnički navijači ne žele vidjeti u svom gradu i u svojim natjecanjima. I, za razliku od Mamića koji ih ne može smislti iz drugačijih razloga, svi oni su potpuno u pravu u tome da ih ne žele vidjeti. 

Sigurno je da je u pripremi i puno alibi članaka, facebook statusa i GIF-ova koji će umanjivati ulogu Torcide u incidentu, a prozivati nevezane čimbenike poput Mamića, Janice, Platinija, korumpiranog nogometnog sustava i sličnog. No, kao i obično, Tocida i njeni odvjetnici tu rade jednu elementarnu logičku grešku i opravdavaju jedno nedjelo drugim, a to, sasvim logički, može voditi jedino u anarhiju. Ako će svakome biti dozvoljeno reagirati kako želi samo zato jer misli da smije kopirati nekog drugog tko čini što mu je volja, idemo u opasnom i potpuno pogrešnom smjeru. 

No, bilo kakvi alibiji, pa onda i kontraargumenti na njih nemaju niti previše smisla jer je sasvim jasno da ono što se dogodilo u Liverpoolu nije nikakva borba protiv ničega. Ono što se dogodilo je Torcida koja radi torcidaške stvari. Da, i plemenita djela i bezrezervna ljubav su torcidaške stvari, ali jednako toliko su i nepromišljenost, sebičnost i samodostatnost, otuđenost od civilizacije i društva. Na snimkama je lako uočljivo da određeni broj navijača pokušava obuzdati i smiriti rulju, ali jedako tako da je broj onih kojima je krv u očima i stisnuta šaka u zraku puno više. SLjedeći put kada se pitate zašto oni sami unutar sebe ne riješe problem, zašto ne obuzdaju one koje nogomet zapravo ne zanima, razmislite o omjeru onih koji smiruju i onih koji napadaju koji je očit na snimci sa stadiona Evertona. Kad se sljedeći put Torcida, ili bilo koja navijačka skupina, zapita zašto u javnosti imaju imidž huligana makar gase požare i doniraju krv, neka pogledaju snimku iz Liverpoola. Zato...

Koliko puta si možeš sam sebi pucati u nogu prije nego pogineš?
Ima onih tipova ljudi za koje će svako reći da su 'ljudine'. Svakome će pomoći, nije im teško zasukati rukave, boriti će se za nekog koga jedva poznaju kao da im je brat, ali su sami sebi najgori neprijatelj. Često takve osobe, iako na raspolaganju drugima, zaborave na sebe pa se dovedu u probleme, financijske, bračne, obiteljske, društvene, zdravstvene, svejedno. Torcida, kao skupina, često podsjeća na takve 'ljudine'. Nema sumnje da grupa kao grupa puno radi na svom imidžu. Nedavna akcija prisilnog vatrogastva u Dalmaciji samo je najsvježiji primjer kako se spontano, u roku nekoliko minuta, bez interesa i samopromocije, ...
Koliko puta si možeš sam sebi pucati u nogu prije nego pogineš?
Ima onih tipova ljudi za koje će svako reći da ...
Bravo, fantastičan članak pogođen pravo u sridu. Respect!! - peropex, 18.8.17. 15:19, 0 0 0
Bruno Maric, Zdravko Mamic, Janica Kostelic...... Spavas li mirno Mac316? - baiso, 18.8.17. 16:11, 0 0 0
Neće valjda još jednom na nezaštićenu ženu navaliti - Mac316, 18.8.17. 16:16, 0 0 0
Inače sam kontra HNS mafiji, ali nikakve veze sa sinoćnjim divljanjem nema ni Marić,Mamić,Janica. A ova opravdanja da su bili isprovocirani su za malu djecu, žalosno je samo što ih UEFA zbog toga ima na piku pa slijedi kazna Hajduku i prazan Poljud. - peropex, 18.8.17. 16:39, 0 0 0
NE kažem da je to nužno slučaj s ovim gašenjem požara, ali takve akcije Torcide, ili recimo čišćenje zelđenih prilaza domovima što su Boysi radili prije par godina, su "bez interesa i samopromocije" koliko i Dinamovo slanje pomoći Gunji - gradim, 18.8.17. 18:29, 0 0 0
18.08.
Dinamo - Skenderbeu 1:1

Kažu da sreća prati hrabre, ali koji je Dinamov izgovor? Dinamo možemo nazvati puno imena, možda bi se nekoj vedrijoj duši potkralo i neko pozitivno, ali za proglasiti dinamovce hrabrima bi zaista trebalo rastegnuti maštu do granica apsurda. No, ipak, u utakmici u kojoj su napravili zaista sve ispravno da izgube, sreća se osmjehnula u zadnjim sekundama i Henriquez je ugurao nekako jednu loptu preko crte, makar se ne može reći da je zatresao mrežu, jer nije. U slučaju Dinama, više je 'sreća prati miševe'. 

Od samog starta bilo je jasno da se Cvitanović religijski predano drži jede te iste Dinamove igre koja postoji već godinama. Čak i kad nema jednog od dvojce igrača zbog kojih je takva igra dizajnirana, Soudanija, Dinamo ipak ne odstupa od postulata koji su negdje u Maksimiru uklesani u kamen. Soudanija je odglumio Gojak, uspješnošću koja se otprilike može očekivati od neiskusnog mladića van svoje pozicije, trkački i taktički potpuno nedoraslog zahtjevu najvažnije ofenzivne pozicije u nogometu. Ono što jedino Cvitanović i njegovi prethodnici očito ne razumiju je da kada nema jednog od dvojca Soudani - Fernandes, to je kao da ne igra niti jedan od njih, jer ovaj drugi koji je na terenu je dvostruko pod prismotrom protivnika, dvostruko jače udaran i duplo jače držan dalje od gola. Naime, čak ni razina kluba kao Skenderbeu nije toliko naivna da ne prouči barem neke snimke Dinamovih utakmica, a s obzirom da Dinamo uvijek igra isto godinama, lako je uočljivo tko su dvije najveće, jedine, prijetnje modrog kluba te dedukcijom doći do rješenja kako to zaustaviti ako jednog od njih nema na terenu. 

TAko je i bilo, Fernandes nije ličio na standardnog sebe, Kek i Rijeka možda nisu dovoljno dorasli zadatku, ali Skenderbeu, koji je došao u susret izrazito taktički spreman, posložen obrambeno i disciplinirano, te sa igračima koji su bili spremni udariti po koljenima da Dinamovim miševima dodatno uliju strah u kosti, takav Skenderbeu je potpuno neutralizirao jedinog Dinamovog igrača koji igra nešto što bi sličilo nogometu. Pustiti sporu i nekreativnu veznu liniju Moro-Doumbia da petlja po lopti, hrane loptom nezrelog, umišljenog i slabašnog Ćorića za kojeg Alen Halilović zaista izgleda kao reinkarnacija Messija na speedu ili da se pokušava dugim loptama na Hodžića ili Henriqueza koji zajednički ne bi mogli uštopati loptu u svom posjedu  duže od sekunde, to je bilo upravo ono što SKenderbeu želi, samo da se Fernandesa isključi iz igre. Izmjena Ćorić - Pavičić nije zapravo ništa promijenila, osim što Pavičić barem izgleda kao da želi biti tu gdje je. 

Možda je izjava Dinamovog osoblja u poluvremenu najindikativnija, na pitanje zašto je Ćorić mijenjan, umjesto da se ponudi klasični alibi o ozljedi, nije se išlo na zaštitu igrača nego se dosta jasno izjavilo da 'osim ozljede, želimo unijeti malo inspiracije i svježine u momčad' što jasno govori štop i u Dinamovom stožeru misle o razini predanosti s kojom Ante Ćorić igra nogomet. 

Posebna priča neefikasnosti su Dinamovi bekovi. Iako i Stojanović i Lecjaks slove kao igrači kojima je napad jača strana od obrane, to se na terenu rijetko ili nikad ne vidi. Dinamovi bekovi se napadu priključuju sramežljivo i, što je najgore, nekontinuirano, pa i ono malo lopti što napad uspije zadržati u posjedu najčešće nema kome ići jer bekovi ne stvaraju višak i ne odvlače obrane. To nije novost jer to nisu radili niti Pivarić i prethodnici prije njega sve tamo do Ettoa i Buljata, ali kad više nema kvalitetnih veznjaka kao Kovačić, Rog ili Halilović, koji mogu bijegom, brzim odigravanjem ili driblingom stvoriti višak, bekovi su zapravo jedina mogućnost za tako nešto. Dinamo to nema. 

Silovani gol ne bi trebao posebno veseliti Cvitanovića i klub, Dinamo i dalje mora zabiti na gostovanju da bi prošao, ali barem je otklono potpunu sramotu i dao Dinamu tjedan dana da nađe način da sakrije činjenicu da su sastavili lošiju momčad nego prošle sezon, a ta je bila prilično loša. Treba imati na umu da Dinamo ne igra nikakav nogomet niti sada, u periodu sezone kada se Fernandesu i Soudaniju još koliko - toliko igra i prije nego su se počel duriti i mrštiti na sve u i oko kluba. Teško je i zamisliti na što bi Dinamova igra sličila ako i kad se ova dvojica predaju svojim hirovima u glavama i počnu sanjati odlaske u neke ljepše sredine. 

Ne treba iznenaditi ako ovog vikenda Dinamo nađe neku HNL žrtvu kojoj će napuniti mrežu, možda čak i Hodžić zabije gol ili dva, pa onda krene s pričom da u ovoj momčadi ima potencijala, ali uspoređivati Dinamo sa domaćih travnjaka, gdje je sve podređeno njima i gdje igraju ligu u kojoj je Dinamo sam sebi svrha i Dinamo sa europsih utakmica gdje puno toga što im se tolerira kod kuće jednostavno ne prolazi je vjerojatno najveća zamka koja momčad hendikepira. Dinamovi igrači nisu naviknuti na razinu oštrine i nogometnog bezobrazluka koje demonstriraju kvalitetom inferiorne ekipe poput SKenderbeua i zato se u pravilu s takvima i najviše muče. Kad imaju individualce sposobne na kvalitetu sami dobivati utakmice, to se još nekako maskira, ali kad nema Soudanija, a Fernandesa se odsječe od igre, odtalim igračima je više u glavi izbjeći duele i startove grubih protivnika nego igrati i pokušati pokazati tu kvalitetu koju navodno posjeduju. 

Kako god završio uzvrat, prošao Dinamo ili ne, sasvim je očito da u skupinama ovakva momčad ponovno nema što tražiti i da je pred klubom, ako prođe, još jedna mučna jesen u kojoj se iz četvrtka u četvrtak jasno i očito demonstrira sav jad i bijeda jedne propale klupske politike, ili klupskog modela kako se to popularno kaže, koji više od deset godina nije naučio lekciju kako stvoriti europski konkurentnu momčad. Za razliku od Skenderbeua koji u dvije godine izgleda neusporedivo bolje, discipliranije i zrelije nego prvi puta kada je došao Dinamu na noge, Dinamo i dalje izgleda isto, ako ne i gore. I to j najveća tragedija ovog kluba, ništa se nikad ne mijenja. 

Despacito polako evoluira u Depresito
Kažu da sreća prati hrabre, ali koji je Dinamov izgovor? Dinamo možemo nazvati puno imena, možda bi se nekoj vedrijoj duši potkralo i neko pozitivno, ali za proglasiti dinamovce hrabrima bi zaista trebalo rastegnuti maštu do granica apsurda. No, ipak, u utakmici u kojoj su napravili zaista sve ispravno da izgube, sreća se osmjehnula u zadnjim sekundama i Henriquez je ugurao nekako jednu loptu preko crte, makar se ne može reći da je zatresao mrežu, jer nije. U slučaju Dinama, više je 'sreća prati miševe'. Od samog starta bilo je jasno da se Cvitanović religijski predano drži jede te iste ...
Despacito polako evoluira u Depresito
Kažu da sreća prati hrabre, ali koji je Dinamov izgovor? ...
Unatrag desetak godina, možda malo manje, zaista ne znam ni jednog sportsko udruženje koje ima približno sreće kao Dinamo. Kreni odakle želiš, ždrijebovi, utakmice, suci, apsolutno sve. Ko se sjeća zadnje nesreće? - IstraSport, 18.8.17. 9:19, 0 0 0
18.11.2015. https://www.youtube.com/watch?v=EZTmN3t49Ro - Mac316, 18.8.17. 9:21, 1 0 0
Oštar si, malo mi je sve to predramatično, ali slažem se. - Jerlekan, 18.8.17. 11:53, 0 0 0
12.08.
Je li Rijeka bila poražena i prije početka?

Matjaž Kek ne slovi bez veze kao ponajbolji trener HNL-a, možda i ponajbolji koji je u našoj ligi ikad vodio momčad. Njegove metode očito uspiejvaju, ali da bi uspijele, na terenu moraju biti igrači s kojima ih uvježbava. Slovenac je imao fino posloženu kompoziciju koja je odvela Rijeku do naslova prvaka, a ista je krenula gotovo neokrznuta, samo sa odlaskom Andrijaševića, i u ovu sezonu. No, derbi s Dinamom je pokazao što se dogodi kada se ta kompozicija okrene naglavačke jer je Kek u njoj imao manjak barem četvorice igrača koji su do jučer slovili kao ključni. 

Bez Gavranovića, Vešovića, Ristovskog i Maleša, već je na papiru po sastavima prvih 11 bilo jasno da je Dinamo u ogromnoj prednosti, čak i bez Soudanija. Rijeka i Kek jednostavno nemaju unutarnje snage zamijeniti niti jednog ključnog igrača, kamoli četvoricu i Matjaž Kek to jako dobro zna. Nitko tko poznaje Kekov rad nije trebao očekivati nikakvo nadigravanje niti velike taktičke smicalice, Kek je u ovaj susret poslao momčad kojoj je jedini zadatak pokušati ne poginuti, nekako izgurati 90 minuta ogre i pokušati ostati neporažen, ako prilike dozvole eventualno pobijediti. Slovenac je inače majstor za takve situacije, možete mu povjeriti skupinu od 11 motika i on će ih vjerojatno rasporediti i pripremiti dovoljno dobro da odigraju 0-0 sa bilo kime, ali nemojte očekivati da ih pokuša nagovoriti da napadaju. 

Nitko nikada neće znati bi li Kekov plan upalio i jučer jer se u igri umiješala ona prokleta dama koja toliko sportskih susreta najčešće i odluči - sreća. Ako postoji Dinamov fan koji može tvrditi da je gol kojim je Dinamo došao u prednost plod bilo čega osim lude sreće kakva se ne može planirati niti protiv nje braniti, treba mu dati posebnu plaketu zahvalnosti potpisanu od glavnog vanjskog savjetnika osobno, ali realan um kaže da nitko i ništa ne može predvidjeti niti zaustaviti ono što su izveli Gojak i Fernandes da bi Dinamo došao u vodstvo. Ništa manje od toga, otići u minus 2-0 nakon penala koji je jednostavno došao od nikuda iz jedne loše postavljene ruke, je gotovo jednako nesretno i puno peha iz Rijekinog kuta, a sretno i beričetno iz Dinamovog. I to je to, imaš Juniora Fernandesa, sa velikim odstojanjem najboljeg igrača lige, koji čak i kad loptu krivo zahvati ima šanse da ju plasira u mrežu i koji je smiren i pribran kod bitnog jedanaersterca na gostujućem terenu i priča je završena, a Rijeka ne može u sastavu u kojem igra napraviti baš ništa da bilo što promijeni. 

No, to je samo površina priče, Dinamo je pobijedio i sad bi svi trebali biti u ekstazi jer modri stroj opet melje. Ali, osim Fernandesa i nekoliko njegovih bravura, što smo od Dinama uopće mogli vidjeti?

Promjena Hodžić - Henriquez donijela je toliko dobrog koliko bi donio i pijani slon u dućanu finog porculana. Koliko je Cvitanović bio impresioniran nastupom svog izbora napadača pokazuje i podataka da ga je brže bolje zamijenio obrambenim igračem čim je Dinamo došao u minus igrača nakon crvenog kartona. Henriquez nije radio baš ništa drugačije od Hodžića osim više vrludao terenom, besciljno se muvao od strane na stranu, više smetajući Fernandesu i Gojaku nego radeći nešto korisno, a onaj njegov 'golgeterski njuh' po kojem je bio slavljen one jedne polusezone je odavno nestao, Henriquez izgleda kao igrač kojem bi trebalo biblijsko čudo da se uopće nađe u šansi za gol, kamoli da zabije. 

Gojak je solidno odglumio Soudanija, nije toliko opasan po gol, ali je puno više agilan u igri, što je puno bolje za igrača kao Fernandes koji je apsolutno predodređen za prvu violinu momčadi i teže funkcionira kad ulogu vođe mora dijeliti sa Alžircem. Sve iza ovog dvojca krilnih napadača je bilo jednako tromo, sporo i bezidejno kao što smo navikli od Dinama. Jednostavno je nevjerojatno da niti Maro Cvitanović, kao ni treneri prije njega, nisu u stanju u Dinamo uvesti nekakav automatizam igre koji bi doveo do barem nešto bržeg kretanja lopte. NIje stvar u tome da su Antolić ili netko spori igrači, stvar je u tome da lopta bolesno sporo putuje od noge do noge, akcije umiru polaganom smrću, a sve to je čak bilo i bez glavnog ubojice igre i usporivača Ćorića. Jedini trenutak kad se igra Dinama ubrza je kad lopta dođe u Fernandesove noge što je apsurdno jer logika govori da bi dodavanje trebalo funkcionirati brže od trčanja s loptom u nogama, ali to u Dinamu slučaj nije. Kad Fernandes primi loptu u noge kao da se uključi ona muzika iz Pac-mana kada mali žuti kuglojed pojede onu kuglu koja mu daje nepobjedivost, ali to traje nekoliko sekundi, a kad prođe, opet se vraćamo monotonoj, sporoj muzici koju svira ostatak Dinamovog ansambla. Možete u igru uvesti Kneževića, Pavičića, Iniestu ili Modrića, ali tako dugo dok niti jedan Dinamov trener nije u stanju stvoriti nekoliko akcija koje bi dovele do toga da loptaputuje brže automatikom, Dinamo će i dalje izgledati uštimano kao oni stari socijalistički televiijski orkestri u kojima svaki član ima drugačiju odjeću, a pola ih na nastup dođe nakon koje čašice previše. 

Obrana je bila bolji dio Dinmove igre, ali to je vjerojatno do desetkovane Rijeke koja, po Kekovom naputku, nije niti pokušavala biti konkurentna pred protivničkim golom. No, čak i takav Dinamo nije izdržao bez gluposti, Lecjaks je pokazao da je igrač na kojeg se ne možeš osloniti i ostavio momčad s igračem manje, a nakon toga, iako kvalitetom potpuno inferiorni i nepripremljeni za napadačku igru, Riječani preuzimaju sve konce igre i pokazuju da Dinamo nema nikakvu kvalitetu oduprijeti se kvalitetnijem protivniku. Jer, ne zavaravajmo se, igrati 10 na 11 protiv Rijeke je otrpilike isto kad igrati 11 na 11 sa bilo kojim jačim protivnikom koji ga očekuje u Europi, a ako će to izgledati kao pola sata viktorije na Dinamov gol na Rujevici, Dinamo čeka još jedna teška jesen. 

Mario Cvitanović niti nakon sad već dosta utakmica nije pokazao da je donio bilo kakvu promjenu u momčad u odnosu na sve trenere od Zorana Mamića na ovamo. Dinamo i dalje ovisi isključivo od Fernandesa i Soudanija, momčad jednostavo ne igra kao momčad nego kao skup pojedinaca od kojih većina nema adekvatne kvalitete za višu razinu europskog nogometa, a obrana je konstantna latentna opasnost od velikih pogrešaka koje potpuno preusmjeravaju utakmice van Dinamove kontrole. Šanse su velike da gledamo još jedan slučaj gdje je za treenra instaliran čovjek koji je po volji onih sa gornjeg kata neovisno o svom znanju i snalaženju u nogometnim utakmicama. Sv će to još biti probavljivo i podnošljivo dok se Fernandesu i Soudaniju da igrati nogomet, ali kao što znamo na lekcijama od ranije, to ima svoj rok trajanja. 

Neuobičajena Rijeka i uobičajeni Dinamo
Matjaž Kek ne slovi bez veze kao ponajbolji trener HNL-a, možda i ponajbolji koji je u našoj ligi ikad vodio momčad. Njegove metode očito uspiejvaju, ali da bi uspijele, na terenu moraju biti igrači s kojima ih uvježbava. Slovenac je imao fino posloženu kompoziciju koja je odvela Rijeku do naslova prvaka, a ista je krenula gotovo neokrznuta, samo sa odlaskom Andrijaševića, i u ovu sezonu. No, derbi s Dinamom je pokazao što se dogodi kada se ta kompozicija okrene naglavačke jer je Kek u njoj imao manjak barem četvorice igrača koji su do jučer slovili kao ključni. Bez Gavranovića, Vešovića, ...
Neuobičajena Rijeka i uobičajeni Dinamo
Matjaž Kek ne slovi bez veze kao ponajbolji trener HNL-a, ...
Glavno da je Rujevica pstala bez himena - gradim, 12.8.17. 17:44, 1 0 0
Uz dosta pogodjenih teza ipak je ovo jedna neobjektivna analiza,kao sto je vjerovatno i ovaj moj komentar i to iz razloga sto Mac 316 i ja gajimo dijametralno suprotne osjecaje prema Dinamu.Ono sto najvise zamjeram ovoj analizi je ocijena rada - draxy, 12.8.17. 20:06, 0 0 0
trenera Cvitanovica,koji je vec u prvim kolima napravio nekoliko velikih poteza.Najveca stvar je da se rijesio Pivarica i tim cinom vjerovatno pomogao i reprezentaciji a ne samo Dinamu. - draxy, 12.8.17. 20:14, 0 0 0
ja ne volim ocjenjivati trenerov rad nakon par utakmica. A ovo za Pivarića ne vjerujem da je Cvitanovićev potez. Odluka je donesena ranije i na drugoj instanci. Jedino što je trener mogao je držati ga u momčadi još ovih par utakmica. Što nema smisla - gradim, 14.8.17. 2:10, 0 0 0
realnost današnjeg nogometa je da najbolji odlaze i da ih se teško zaustavi - Neymar, Dembele, Pivarić... - Mac316, 14.8.17. 7:22, 0 0 0
07.08.
Odjeci derbija: Što je razotkriveno kod Dinama, što kod Hajduka?

Glazbena industrija nas rijetko više može iznenaditi, uredno i kalenadarski precizno izbacuje hitove koje rulja želi slušati. Možda je neke od nas Gangham Style i mogao šokirati prije nekoliko godina do točke da se pitamo kako nešto tako suludo može biti slušano ne milijjune nego milijarde puta diljem svijeta, ali s vremenom smo se navikli. Ljudi vole slušati sranja, glavno da se tijelo njiše u ritmu. Pa smo tako svako ljeto dobili neki pjesmuljak koji variraju u stilu, ali zajedničko im je da osim ritma da se znojna tijela ljujaju u vrućoj, ljetnoj noći, nemaju neku vrijednost koju bi pamtili. Ovoljetni primjerak ovog žanra, popularni Despacito, samo je zadnji u nizu, rekordno slušan, ali teško da ćete za 20 godina svojoj djeci pričati o njemu. 

Gledajući zagrebački Dinamo iz godine u godinu moguće je zlobnijem umu doći do usporedbe s Despacitom. Dinamo ima svoju publiku, koliko god Mamić štete nanio klubu. Možda su prekomotni za dolaziti na stadion, ali tu su negdje, klikaju po streamovima Dinamovih utakmica, čitaju o njemu i raspravljaju o njemu, prevedeno, njišu svojim kukovima u Dinamovom ritmu. A iz Dinama, simbola glazbene industrije, im svako ljeto plasiraju isto sranje, sa sitnijim varijacijama. Ovoljetni seksi latino zavodnik koji će svojim glasom i ritmovima dati ljuljanja Dinamovoj naciji zvoe se Mario Cvitanović i ovo je ono što on nudi - igru u sustavu 4-3-3 sa nositeljima igre na krilima, Soudanijem i Fernandesom. Također, nudi dva mlada talenta, Ćorića i Benkovića, koji su neskriveno u izlogu kluba i čekaju najvišeg ponuđača. Nudi i nekoliko stranaca upitne kvalitete koji su dovedeni za nerazjašnjene iznose i bez jasnog plana kako ih koristiti. Na koncu, nudi nekoliko epizodista koji se muvaju oko Dinama godinama, preslabi da krenu korak više u karijeri, a očito prepovezani sa klubom da bi samo tako bili odstranjeni. Sve ovo zvuči jebeno poznato, zar ne? Pa da, zato što ovoljetni Cvitabovićev Despacito nije puno drugačiji od prošloljetnog Kranjčarovog, prijašnjih Jurčićevih, Ivankovićevih i inih, samo sa sitnijim izmjenama imena. 

Pitanje koje se postavlja je logično - ako svaki Dinamov trener radi gotovo isto, mijenja samo zaista minorne sitnice, a igra ostaje gotovo nepromijenjena, čemu uopće sve te silne smjene? Jer, pogledajmo samo ono što možemo vidjeti nakon utakmice jučer sa Hajdukom, koja je usput budi rečeno, odigrana dominantno, pobijeđena sasvim zasluženo, sudačkim dubiozama unatoč. 

Dinamo ima poroznu obranu sklonu kiksevima, opet. Poznato je kako sve Dinamo može primiti golove u Europi, a jučerašnja utakmica ne nudi nikakav razlog misliti da je bilo što drugačije. Zamijeniti Pivarića Lecjaksom se pokazalo kao pretakanje iz šupljeg prazno, dobilo se beka koji može pokazati bljeskove prema naprijed, ali je dosta porozan prema iza. Obrana kao cjelina je sposobna izgledati solidno do jedne točke kada se događaju neobjašnjivi blackouti i Dinamo primi 'dinamovski' gol, kao što je jučer od Hajduka. Da, greške se dogode, ali ako se dogode gotovo neizbježno barem jednom po susretu, to je jako opasan uzorak koji u Europi dovodi do već puno puta viđenog scenarija. 

Dinamo ima tromu veznu liniju koju kao uteg na dno vuče Domagoj Antolić, relikvija iz prošlih vremena igranja nogometa. Kad tu nije bilo Antolića ili u paru s njim, bio je tu Machado, tako da je uzorak opet uočljiv. Nepokretan veznjak u sredini koji k tome započinje dobar dio akcija znači manjak igrača naprijed, Antolić nema taj impuls da bi nakon odigrane lopte stigao se priključiti napadu bez čega pravog, modernog veznjaka danas teško se može i zamisliti. Ako mu se pribroji neiskusni Moro koji mora zbog straha za poziciju u momladi igrati modrićevski makar bi možda i mogao više prema naprijed, jasno je da je veza potpuno blokirana i ne sudjeluje u napadu. 

Kao nekad na Kovačiću, pa onda na Haliloviću, a zapravo najduže na Sammiru, Dinamo uvijek ima čudnu fiksaciju da sav napadački teret pokušava uvaliti u noge jednog igrača. Jasno je da je namjera tako igraču napumpati cijenu i bolje ga prodati i ne može se reći da ta taktika ne uspiejva, ali jasno je da ima poguban učinak na rezultat sa ozbiljnim klubovima jer je jako lako čitljivo i zaustavljivo igrati protiv Dinama koji sve akcije pokušava gurati preko samo jednog igrača. Ono što je Dinamova tragedija u ovom trenutku je da je taj igrač Ante Ćorić koji potpuno nije dorastao tom izazovu, niti kvalitetom, a još manje mentalitetom. Da, zabio je mali Ante jučer gol, upitan, ali nema veze, no ono što brine je njegovo isključenje iz utakmice na duž periode vremena iako mu je povjerena pozicija koja u nogometu zapravo više ne postoji, ofenzivnog veznjaka sa slobodom igranja ispred svoje vezne linije, čitaj, nepomaganja obrani. Ono što Ćorić pruži u 90 minutanogometa nije dovoljno da bude primjetljiv niti protiv slabog Hajduka, može se samo zamisliti kako će njegove prezentacije izgledati u europskim utakmicama. 

I konačno, ta igra sa centralnim napadačem od koje niti jedan Dinamov 'Psy' ne želi odustati iako nema igrača za tu poziciju. Igrati sa igračem manje u kombinatorici se pokazalo dovolljno protiv Hajduka kojeg motivirani Soudani i Fernandes već poslovično rješavaju kao od šale, ali nedovoljno za bilo što na ozbiljnijoj sceni gdje jače obrane anuliraju kvalitete Dinamovog najboljeg dvojca. MArio Cvitanović čini se ide istom rutom, forsiranjem centralnog napadača do kad ide, samo da bi negdje sredinom listopada, kada šanse za napredak u Europi nestanu shvatio da tako ne ide pa onda ostatak europskih utakmica odigrao u nekim varijantama bez tog centralnog strikera, tek tako, bez objšanjenja zašto naglo odustaje. 

Vjerojatno najgore što se Mariju Cvitanoviću može dogooditi kao friškom Dinamovom treneru je ovako uvjerljiva pobjeda nad probuđenim Hajdukom, pa onda još i pretpostavljeni prolazak Skenderbeua. Time iluzija da Dinamovi treneri i klub generalno znaju što rade samo dobiva na snazi da bi se iluzija rasprsnula čim igra postane ozbiljna na jesen. Mario Cvitanović je unio novitet svojim ljetnim hitom u smislu da je zaplakao na pressici nakon pobjede nad Hajdukom. I dok je nekima takav izljev možda simpatičan, postavlja se pitanje kakav je to trener koji plače nakon gotovo beznačajne pobjede na samom početku prvenstva i trubi o ponosu na svoje igrače. Kada Dinamo jednom dobije trenera koji će od sreće imati razloga plakati u prosincu ili bilo kada u europskim službenim utakmicama te biti ponosan na svoje igrače na tome što su postigli, onda će se možda konačno moći pričati o nekakvom napretku, nečem pozitivnom, nečem što nije sto puta prožvakana bljuvotina kojoj je trenutačni izvođač samo malo promiješao ritmove i stihove. Sve do tada, ritam Maksimira je De - spa -ci - to! Zaplešite!

Cvitanovićev Despacito
Glazbena industrija nas rijetko više može iznenaditi, uredno i kalenadarski precizno izbacuje hitove koje rulja želi slušati. Možda je neke od nas Gangham Style i mogao šokirati prije nekoliko godina do točke da se pitamo kako nešto tako suludo može biti slušano ne milijjune nego milijarde puta diljem svijeta, ali s vremenom smo se navikli. Ljudi vole slušati sranja, glavno da se tijelo njiše u ritmu. Pa smo tako svako ljeto dobili neki pjesmuljak koji variraju u stilu, ali zajedničko im je da osim ritma da se znojna tijela ljujaju u vrućoj, ljetnoj noći, nemaju neku vrijednost koju bi pamtili. ...
Cvitanovićev Despacito
Glazbena industrija nas rijetko više može iznenaditi, uredno i kalenadarski ...
Od sad imaš pisati samo o domaćem nogometu. NBA je za tebe prošlost... - Losovius, 7.8.17. 20:52, 0 1 0
Apsolutno se slažem s Losom. Ne zato kaj je ovo tak dobro napisano, nego zato kaj ti je postotak pogođenih stvari koje napišeš o NBA-ju niži od postotka Andre Robersona s linije slobodnih. Piši o HNL-u radije, možda opet nalijepiš Hajdukov bedž :))) - baiso, 7.8.17. 22:47, 0 1 0
Srce će mi biti na mjestu kad Mac napiše jednako oštar osvrt na ostale naše klubove. - gradim, 8.8.17. 1:57, 0 0 0
Mrzitelj sveg plavog i hrvatskog ponovno ruši ovo našu svetu kuću. Dobar tekst :D - Kum_Noci, 8.8.17. 14:57, 0 1 0
05.08.
Je li PSG pravi izbor za Neymara?

'Otišao sam gdje me srce vuče'

Ovim citatom, koji podsjeća na lagane note neke daltmatinsko-nostalgične pjesme Gorana Karana, Neymar je osvanuo u dresu PSGa i nogometni svijet nikad više neće biti isti. Već je dugo jasno da PSG, zajedno sa još nekoliko klubova, pomiče granice dobrog ukusa kad se radi o transferima u nogometu i da su od nekad popularne igre za mase napravili ples milijuna, koji je i dalje privlačan masama, ali sve manje zbog umijeća loptanja, a sve više zbog cijena koje se vrte i prijelaznih rokova koji su često uzbudljiviji nego prvenstvene sezone. 

Financijski fair play je iluzija na papiru kojom se nogometni čelnici tiješe da osiguravaju ravnopravnost natjecanja, ali treba biit iskren i reći da pravilo nikad niti nije zaživilo i da većinu klubova živo zaboli za takve financijske restrikcije, pogotovo kad sankcije nisu definirane i gotovo nikad se ne primjenjuju. Ovim transferom Neymara, PSG je samo opalio šamar u javnosti FIFAi i UEFAi, nasmijao se njihovim 'časnim namjerama' i napravio po svom. Pametan novac ide na to da se PSGu i Neymaru ništa drastično neće dogoditi. 

I priča tu završava, koliko god bila uzbudljiva za pratiti, Neymar je sada PSGov, pridružiti će se brazilskoj braći SIlvi, Marqinhosu, Lucasu i Alvesu te igračima kao Cavani, Di Maria, Veratti i još niz kvalitetnih imena te apsolutno sigurno vratiti francuski ligaški naslov u Pariz, a pokušati i napasti sveti gral katarških vlasnika PSGa, Ligu Prvaka. Usput, Neymar će pokušati van Messijeve sjene dokazati da je najbolji igrač svijeta, a ta dva cilja zapravo idu ruku pod ruku. No, Neymar ima veliki posao pred sobom, nogomet je puno puta pokazao da otići negdje za puno novaca i biti proglašavan najboljim na svijetu prije sezone nije isto kao potvrditi te silne novce izvedbom na terenu i biti priznat kao najbolji nakon sezone. Jer, koliko god takvih Neymara i sličnih se pojavilo na nogometnoj sceni, ona je u zadnjih 10 godina obillježena samo sa dva igrača, Messijem i Cristianom Ronaldom. Niti jedan niti drugi nisu morali puniti naslove novcem plaćenim za njih prije nego su donijeli naslove svojim klubovima, išli su obrnutim putem, tinejdžer Ronaldo je došao u Manchester i učinio Alexa Fergusona ponosnim za relativno male novce prije nego je svoju dokazanu kvalitetu unovčio u Madrid i pokazao da je sposoban za jo veće i bolje stvari, dok je Messi u svom dvorištu napravio sve, postao je najblji na svijetu igrom na terenu, ne novcima plaćenima za njega ili ransfernim sagama bez kraja, a sasvim sigurno nije trčao za 'svojim' klubom da bi pobjegao iz nečije sjene, pa bila onda i od ograča kao Henry, Eto'o i veliki Ronaldinho. 

Koliko Neymar može biti uspješan u PSGu ovisi samo o njemu jer u Parizu neće imati niti približno igrače sa 'svoje razine'. Suarez i Messi to sigurno jesu, to je i Iniesta kad je pri formi, to je bio i Alves u najboljim danima, dok u Parizu kraj sebe ima vrhunskog stopera Silvu, rutinera Alvesa koji je u silaznoj putani karijere i mnogo, ali zaista mnogo, igrača koji su kroz karijeru puno obećavali, nikad dostigli baš te razine koje se mislilo da mogu i sad se svi našli u Parizu gdje bonvivanski skupljaju francuske trofeje i katarski novac sanjajući dan kad će i oni ipak postati netko i nešto u nogometu. Neymar je čovjek koji im to može omogućiti, ali i on tek pred sobom ima dokazivanje. 

Jer, sve ovo do sada je bilo dječja igra. Neymar je bio talentirani nogometaš, joga bonito majstor, koji je svoje trikove i način igre mogao do mile volje razvijati u Barceloni koja ima najboljeg strijelca i ponjaboljeg asistenta svijeta u jednom igraču. Messi je bio Neymarov štit, i koliko god je istina da u klubu sa Messijem nikad ne bi postao najbolji igrač svijeta, upitno može biti bi li u klubu bez Messija uopće postao igrač kakav sada je. Jer, s Messijem je lako, lakše, puno lakše nego bez njega, što je zorno vidljivo u svakoj utakmici kada Messi ne igra za Barcelonu, odjednom taj stroj modernog nogometa koji je opjevan kao ponajbolja momčad svih vremena, ozbiljno kašljuca. Neymar je sjajan igrač koji se uz Messija nazabijao golova, naasistirao istom tom sjajnom strijelcu Messiju i gotovo jednako dobrom Suarezu, a i nauživao se slobodnog prostora kojeg igra Barce s Messijem otvara. Sve to nije nemoguće i u Parizu sa Cavanijem i Di Mariom te Verattijem iza njih, ali sada Neymar mora biti Messi, a Cavani i Di Maria biti Neymar. Koliko god bio dobar, koliko god bio talentiran, Neymar još nikad, nikad u karijeri, niti u Barci niti u reprezentaciji, nije pokazao da može biti Messi. 

S druge strane, Barcelona je puna ko brod novaca iz najvećeg transfera ikad, ali i stavljena u inferiorni položaj dojmom da je izgubila ponajboljeg igrača svijeta. Istina, nisu ga mogli zadržati, ali najgore što Barca sada može napraviti je luđački preplatiti nekakvog Dybalu ili Coutinha samo da bi nakon dva mjeseca sezone shvatili da niti jedan nije Neymar, da će svakome trebati duže vremena prilagoditi se i Barci i Messiju i stilu igre Barcelone, a da zbog ogromnih novaca plaćenih za njih i nostalgiije za Neymarom, niti mediji niti navijači neće imati strpljenja za čekanje. 

Da, Barca je slabija bez Neymara, slabija za drugog najboljeg igrača kluba, možda i drugog najbolje igrača svijeta. Ali, Barca i dalje ima onog prvog, koji ima par godina odličnog nogometa još u sebi i ne bi bilo besmisleno da dok ga još imaju, iskoriste Messija da učini neke Barcine mladiće novim verzijama sebe. Jer, Messi sa svojom genijačnošću, sa mogučnošću da druge čini boljim igračima, to svakako može,  a Barca potencijala ima. U klubu su u prvoj momčadi već sada Deulofeu i Munir, mladići koji su produkti škole, a iskustvo skupljali u drugim sredinama prije povratka na Nou Camp. Obojica znaju Messija, znaju stil igre kluba i obojica su pokazala talent i potencijal da mogu biti vrlo dobri igrači. Tko kaže da uz pravu priliku i pravog Messija kraj sebe ne mogu izrasti u neke nove Messije, možda ne te razine i istih karakteristika, ali igrače koji mogu pružiti klubu učinak koji će odlazak Neymara učiniti prihvatljivijim. Barca je i ranije imala igrače velikog potencijala koji su se pogubili putem, kao Tello i Cuenca, a dobrim dijelom je to bilo i do toga da nije bilo prostora za istrpiti ih i pustiti ih da se razviju do kraja uz Messija. Odlazak Neymara pruža upravo takvu priliku sad barem za jednog od njih, možda Barca neće biti prvak i ponovno najbolja, ali može dobiti nešto vrijednije iz cijele priče, igrače koji će biti nosioci kluba dugo godina unaprijed, i u eri nakon Messija. 

Realnost je da tko god dođe u Barcu trenutno, neće biti Neymar. Razlika je u tome da se Delofeu i Muniru može dati puno kredita, dok Dybala ne može očekivati istu beneficiju. Druga razlika je da pokušajem sa jednim od dvojca iz postojećeg kadra, u džepu otaje oko 100 milijuna eura za jačanje momčadi na mjestima gdje treba ili za 'crni fond za budućnost'. I Delofeu i Dybala bi jednako ovisili o Messiju da postanu igrači za Barcelonu kakvi klubu trebaju, pa s te strane, puno više smisla ima ići na 100 milijuna eura jeftiniju opciju i nadati se da će Messi i dalje držati visoku formu, nego spikati silan novac pa se onda nadati isto to. A usotalom, a ne i manje važno, u eri kada banke ispisuju čekove na stotine milijuna klubovima za odštete i kada 'srce vuče u Pariz', Barca ima priliku pokazati da možebarem pokušati i drugačije, uvijek su voljeli proglašavati da su drugačiji od drugih, ovo im je i prilika. 

Biti pobjednik prijelaznog roka još uvijek ne znači pobjednik sezone
'Otišao sam gdje me srce vuče' Ovim citatom, koji podsjeća na lagane note neke daltmatinsko-nostalgične pjesme Gorana Karana, Neymar je osvanuo u dresu PSGa i nogometni svijet nikad više neće biti isti. Već je dugo jasno da PSG, zajedno sa još nekoliko klubova, pomiče granice dobrog ukusa kad se radi o transferima u nogometu i da su od nekad popularne igre za mase napravili ples milijuna, koji je i dalje privlačan masama, ali sve manje zbog umijeća loptanja, a sve više zbog cijena koje se vrte i prijelaznih rokova koji su često uzbudljiviji nego prvenstvene sezone. Financijski fair play je ...
Biti pobjednik prijelaznog roka još uvijek ne znači pobjednik sezone
'Otišao sam gdje me srce vuče' Ovim citatom, koji podsjeća ...

Respekt: Puvlin, ivan-cro, Jerlekan, tomy97, Cirohito,

Slažem se: Losovius,

OVo sam izdvojio jer bi sad trebalo zalijepiti na zidove ureda u Barci. Najgore je kad si na rebound. Jer i u nogometu i životu preplaćuješ. - Losovius, 5.8.17. 13:25, 0 0 0
Da ali tu je Messi kojem je pun kufer da se nikoga ne dovodi. A sad mu je još otišao najbolji suigrač. Vjerujem da je on već došao u upravu pitati tko će doći umjesto Neymara, a ne znam jel mu mogu reći nitko. - Igy77, 5.8.17. 15:19, 0 0 0
Osim toga s obzirom na to koliko plaćaju Messia glupo je da mu nekoga ne pridruže još jel s ovim kadrom koliko god dobar bio neće lako do trofeja. A ako daju malo više za Coutinha nego bi trebali onda imaju šanse nešto i uzeti. - Igy77, 5.8.17. 15:22, 0 0 0
Po meni nije kraj svijeta ako kazu ok zajebali smo treba nam krilo da odigramo dobru sezonu i da za nekog kvalitetnog daju više nego sto treba. Nek se pomire da su zasrali i da ce morat biti na gubitku. - Igy77, 5.8.17. 15:29, 0 0 0
Palac dolje sam ti lupio na krivoj analizi :D - Igy77, 5.8.17. 15:30, 0 0 0
04.08.
Kolike su šanse hrvatskih klubova?

OK, bliži se dan pobjede i zgodno je da se simbolika može prenositi i na nogomet, hrvatski nogomet. Svi klubovi koji nam nastupaju u Europi su prošli i čeka ih playoff za skupine što svakako nije bezvezan rezultat ako znamo u kakvom je stanju liga općenito. No, uspjeh ili razlog za nekakve euforije? Pa ono, teško...

Dinamo je živio na rubu protiv jazavaca iz Norveške baš kao i mnogo puta kroz godine na putu do skupina i ishod je uglavnom uvijek isti, do skupina se dovuče, uz sreću ždrijeba i svježinu i volju barem nekolicine igrača da bi onda sve boljke potpuno dezorganiziranog i katastrofalno vođenog nogometnog kluba došle na vidjelo u skupinama. S obzirom da ovo s Oddsom nije ličilo na bog zna što, da znamo kako takve letargične igre iz kvalifikacija se preslikaju na skupine i da Dinamov dolazak do playoffa Europske lige nakon svih ovih godina zaista ne može više biti smatran grandioznim uspjehom, teško je otkriti oko čega se treba veseliti u slučaju Dinama. 

O igri Dinama se zaista nema puno reći jer istu stvar gledamo godinama. Soudani i Fernandes te potporna snaga koja se samo smjenjuje kroz sezone kako se već tko proda ili propadne. Nevjerojatno je da nakon godina i godina dokaza da takva igra ne prolazi, Dinamo i dalje forsira igranje sa isturenim napadačem te Soudanijem i Fernnadesom na krilima. Osim što nema sposobnog napadača koji bi tu 'devetku' igrao uspješno, Dinamo i dalje svoja dva najubojitija (jedina ubojita) strijelca, drži dalje od gola, a u igri drži igrača koji je efektivno igrač manje, bio to Henriquez ili Hodžić. Gotovo desetljeće iskustva govori da takva igra nema nikakve šanse u skupinama sa jačim protivnicima, a Dinamo nije dovoljno kvalitetna momčad da uigrava nekoliko sustava igre kad nema niti jedan razrađen do barem prolazne razine. Još bi to igranje s napadačem imalo koliko toliko smisla da vezni red obiluje motorima koji meljeju, ali sa Antolićem i Ćorićem, koji su sve samo ne to, Dinamo toliko ovisi o Soudaniju i Fernandesu da je igru bez njih teško i zamisliti. Srećom, svake godine dobijemo podsjetnik nakon što prvih dva mjeseca sezone prođe i postane jasno da se Dinamo nije pomaknuo niti za milimetar pa Soudani i Fernandes uđu u 'one dane u mjesecu' i pokažu svoja lica nezadovoljnih igrača na rubu odlaska koji igraju privatne partije. 

Očito je da se dolaskom češkog lijevog beka koji je, kao, garantirao iskustvo, nije dobilo puno, radi se o polovnoj robi skolonoj kiks greškama na razini Pivarića, a kad se u to ukombiniraju isti takvi Stojanović i Sigali, samo mrvicu sigurniji Benković, jasno je da Dinamo ne može računati niti na granitnu obranu koja će uspjeti primiti manje nego što bijedni napad ovisan o igraču ili dva može zabiti. Gledati Dinamove utakmice je postalo ne toliko više mučenje koliko neko bizarno iskustvo deja vu-a u kojem se gleda ista igra, sa samo mrvicu drugačijim protivnicima otprilike iste razine na svakoj stepenici i neizbježno jednaki rezultat na kraju. Ako je to kontinuitet o kojem se priča kao nečem pozitivnom onda kapa dolje gospodine Barišiću i onom drugom liku koji je nešto prtljao oko slaganja momčadi prije nego se povukao u sjenu. Ipak, možda, samo možda, nakon desetljeća jednog te istog, smjeliji i zatjevniji među nama smiju očekivati da se barem pokuša nešto drugo, pa makar sa istim ishodom. 

Rijeka? Prva stvar prvo, Rijeka je prošla dalje iako je protivnik zabio gol više, jedini problem je da sudac tako nije mislio. Greške se događaju? OK, sjećamo se svi kako su baš u Rijeci ležerno iskazali taj isti stav '99. na jedno također nepostojeće zaleđe koje je odlučilo dosta toga. Pravila su itsa za svakoga pa tako i kršenja tih pravila, ali zaista je jadno i očajno čitati i slušati analize eksperata i 'eksperata' koji prate Rijeku kako pričaju o nekakvim taktičkim smicalicama Keka i sjajnim, srčanim riječkim momcima, a niti riječ ne potroše na moment koji je odlučio pobjednika sraza s Red Bullom, gol koji to nije bio. Pogotovo kada se radi o istim ljudima koji već 18 godina plaču i cendraju nad jednim istim takvim događajem. Netko će reći da se Rijeci vratilo ono što im je ukradeno, ja ću reći da jedna krađa ne može opravdati drugu i da je Rijeka sada samo isti drek koji svježije smrdi. Što se tiče igre, solidna, kekovska, nema tu previše iznenađenja, ali ako se zaista dogode odlasci nekih bitnih igrača, pogotovo Ristovskog, Rijeka nema u skupinama Lige Prvaka što tražiti, ako uopće može i ovako. Rijeka je došla predaleko i presnažno da bi se zadovoljavala reprizama Dinamovih vječnih nastupa u skupinama i 'časnim' ispadanjima i razočaravajuće je ako će još jedna Uprava hrvatskog kluba koristiti europske natupe samo za izlog za prodaju, a ne nadogradnju rezultata. 

Hajdukovo svjetlo u tunelu je što nisu u opasnosti, barem se čini da ne, da opet izgube publiku i napuniti će stadion za Everton te imati jedan europki okršaj sa zvučnim protivnikom nakon godina patnje. No, zavaravati se sa nekakvim iluzijama da se Evertonu to ne igra pa da će Hajduku biti lakše je zaista suludo, Everton je klub koji okreće novaca u jednom prijelaznom roku koliko Hajduk neće vidjeti 20 godina i koji dolazi iz potpuno uređenog profesionalizma gdje ne postoji pojam 'ne igrati punom snagom'. Možda neće igrati prve zvijezde, možda će trener kemijati između EL i Premiershipa, ali Evertonove rezerve su miljama ispred Hajduka sa svojom sklepanom momčadi onih koje se može dovesti besplatno pa im onda gledati kroz prste kad ne treniraju i zatočenim mladićima na koje se stavlja pritisak očekivanja kojima nisu dorasli. 

Osijek je priča ljeta i teško je razumjeti zašto nema naslova o Osijekovoj 'lijepo ispričanoj priči' kako ih ima za onu MIškovićevu već nekoliko godina. Isto se radi o posrnulom nekadašnjem velikanu kojem je prijetilo čak i ispadanje, ulazak svježeg kapitala i novih igrača te put prema vrhu HNLa i iznenađenje u Europi. Međutim, Osijek se ne doživljava kao takva pirča, barem ne van Osijeka, iako su u prvom pokušaju maznuli zaista veliku ribu u liku PSVa od kojeg, treba se priznati, osim imena i bahatosti svojstvene velikanima, nije ostalo apsolutno ništa s te razine. Ždrijeb nije bio prebrutalan i podario je protivnika kojeg se može proći ako se reprizira igra s PSVom, ali to je i dalje veliki 'ako', Osijek nikako nije završena niti posložena momčad, ima dosta pozicija koje 'vise' i upitnu širinu kadra. 

Sve u svemu, teško je govoriti o nekom iskoraku hrvatskog klupskog nogometa kad još ništa nije napravljeno. Jedino što je postignuto je produžen život u kvalifikacijama, ali s realnim ispadanjem Hajduka i ipak inferiornom ulogom Osijeka u srazu s Bečanima, opet dolazimo do situacije gdje bi imali 2 kluba u natjecanjima, kojima god. Što je tu novo ako će ti klubovi ponovno proći jednako kako se čini s obzirom na Dinamove igre i Rijekine najave prodaje igrača te nastavku Kekove 'reakcijske' igre koja može otkinuti pokoji bod ali u 6 utakmica skupina sa jačima teško može osigurati dovoljno za prolaz.Što nam znači taman da i dobimo 2 predstavnika u Ligi Prvaka na temelju rezultata ako će to ponovno biti samo topovsko meso za razne Lyone, Ajaxe, a o jačima da ne pričamo. Nazovite me izbirljivim, ali gledati 10-12 godina ispadanja u skupinama i stalno slušati uvjeravanja da se radi o velikim uspjesima je postalo zaista stara vijest. 

Uspjesi i vrijeme za slavlje? Ili ipak samo isti drek malo prepakiran?
OK, bliži se dan pobjede i zgodno je da se simbolika može prenositi i na nogomet, hrvatski nogomet. Svi klubovi koji nam nastupaju u Europi su prošli i čeka ih playoff za skupine što svakako nije bezvezan rezultat ako znamo u kakvom je stanju liga općenito. No, uspjeh ili razlog za nekakve euforije? Pa ono, teško... Dinamo je živio na rubu protiv jazavaca iz Norveške baš kao i mnogo puta kroz godine na putu do skupina i ishod je uglavnom uvijek isti, do skupina se dovuče, uz sreću ždrijeba i svježinu i volju barem nekolicine igrača da bi onda sve ...
Uspjesi i vrijeme za slavlje? Ili ipak samo isti drek malo prepakiran?
OK, bliži se dan pobjede i zgodno je da se ...
'Stojim kod toga da sam opet u pravu'... Ovo zaslužuje svaki respekt! - Losovius, 5.8.17. 10:24, 0 1 0
Kada stvari sagledas s neutralnog stajalista, onda se to u nasem jeziku zove pesimizam, a ne realnost. Kad se ljudi nemaju cemu drugom veseliti, onda je ovakav uspjeh povod za euforiju... - Puvlin, 5.8.17. 11:19, 0 1 0
Dislike neću dati jer apsolutno razumijem frustraciju neprekidnim pumpanjem euforije i slažem se (jednako kao što se donekle slažem i s Puvlinom). Međutim - ne može se ipak ne zamijetiti napredak u HNL-u, da se sada ne vraćam u neke ranije analize. - Dado7, 7.8.17. 10:23, 0 0 0
Dinamo je uistinu lošiji nego ranije, Hajduk ima jedino odskok u tome što je zadržao ekipu, slično kao Rijeka (donekle) ali ne bih rekao da se o Osijeku ne priča te ne mogu ne uletiti u priču o riječkoj neobjektivnosti (koja dakako postoji, ali....). - Dado7, 7.8.17. 10:26, 0 0 0
Jedno je kada izvučeg poz.rez.na sudačku pogrešku, a realno si zaslužio bod, a drugo kada ne pobijediš a realno si to zaslužio. A u prvenstvu '99, po 105.put, taj offside je najmanje bitan u odnosu ne sve ostalo što se pokralo prije tog trenutka..... - Dado7, 7.8.17. 10:27, 1 0 0
12.07.
Tribina hipoteza: Testiramo novi koncept!

Čini se da Earvin Johnson nije Magic samo na košarkaškom terenu nego i u uredima. Novi predsjednik košarkaških operacija jedne od najslavnijih sportskih franšiza je iskoristio ljeto i posložio roster vrijedan respekta, ako se ume u obzir od kuda je krenuo. Lakersi su u zadnjim godinama igranja Kobe Bryanta bili zapravo taoci njegove igračke veličine i njegovog legacyja u Los Angelesu. Maksimalni ugovor koji je veterana Kobea učinio najplaćenijim igračem lige je hendikepirao sve pokušaje da se oko njega sastavi kvalitetni roster vrijedan naslova, a niti potpisi igrača kao Mozgov i Deng, prožvakanih NBA imena koja nemaju ništa novo za ponuditi, za ogromne novce na dugo godina nisu pomogli da Lakersi izgledaju barem perspektivno. 

I onda ulazi Magic sa svojim zaraznim osmijehom. Ok, visoki izbor draft mu je srećom pao u ruke, treba znati da u slučaju da su Lakersi birali van prva tri izbora gubili bi pravo na taj izbor što znači ništa od Lonza Balla. No, Magic je odigrao i neke majstorske poteze koji su Lakerse istovremeno učinili puno boljom košarkaškom momčadi, a ujedno i momčadi sa puno prostora da sljedeće godine krene u lov na neke najbolje free agente, primarno Westbrooka ili LeBron Jamesa, ako on odluči da bi malo do Hollywooda. 

Magic je krenuo odmah 'u glavu'. Zamijeniti slabo pokretnog 30-godišnjeg centra sklonog teškim ozljedama koji nije odigrao punu sezonu nikad u karijeri, a koji ima tri godine i gotovo 50 milijuna dolara garantiranog ugovora je jednostavno showtime. Showtime i ništa više. OK, mušterije koje je Magic oženio su Netsi, franšiza koja niže loš potez za lošim potezom, ali svejedno. Da stvar bude bolja, zauzvrat su Lakersi dobili Brooka Lopeza, All-Star kalibar centra koji ih automatski čini boljom momčadi, a dolazi na izlazećem ugovoru koji ističe nakon kraja sezone i ukoliko Lakersi procijene da LA i Lopez nisu dobar fit, stisnu si ruke i nikome ništa. U paketu su Lakersi morali odreći se i prošlogodišnjeg prvog igrača, perspektivng D'Angela Russella, što nije idealno, ali procjena Lakersa je bila da uz Lonza Balla na playmakerskoj poziciji, Russell nije nužan, a nikoga nije uvjerio da može biti nositelj postizanja koševa ranga najvećih strijelaca Lakersa u povijesti. Da se umanji šteta gubitka Russella, od Netsa je dobiven i 27. pick drafta koji je iskorišten da se dovede solidna četvorka Kyle Kuzma, a sa 30. mjesta drafta uzet je i Josh Hart, jedan od najsolidnijih sveučilišnih strijelaca i ujedno jedan od najiskusnijih i NBA spremnih igrača na draftu. 

Sav naglasak ovog posla bio je na rješavanju balasta Mozgova, sa njegovih skoro 20 milijuna po sezoni maknutih iz knjiga za sljedeće tri godine, Lakersi mogu na tržištu razmatrati 'velike ribe', a ako to znači odreći se Russella koji je dobar, ali nikako ne vitalan, Magic je procijenio da neka tako bude. Kasniji događaji u free agencyu pokazati će da je zna što radi. 

Magic je posložio momčad koja bi na Istoku bila konkurentna za playoff, na Zapadu teže, ali ipak dovoljn dobra da prestane biti kanta za napucavanje. Lopez je centar koji ima možda i najbolju centarsku napadačku igru u ligi, Clarckson i Randle su pokazali puno u prvim godinama u ligi, a ako Lonzo Ball bude pola od onoga što se najavljuje da može biti, LA je u dobroj poziciji. A sve to sa odličnom slikom ugovora igrača gdje su posložili solidnu momčad za 'samo' 81 milijun dolara, gotovo 20 milja ispod salary capa za ovu sezonu. S tim da bi Magic sve učinio da nekako skine i ogromni ugovor Loula Denga s knjiga, ali to je vjerojatno ipak nemoguće, nitko neće uzeti 32-godišnjaka kojem do 35. godine života moraju isplatiti još 54 milijuna dolara. Suočen sa gotovo 20 milijuna dolara za potrošiti do saslary capa za sljedeću sezonu, Magic Johnson je sinoć odigrao zadnji potez koji Lakerse stavlja sasvim realno u utrku za playoff mjesto, čak i na prejakom Zapadu.

Za LA je potpisao vjerojatno najjače ime koje je preostalo na free agent tržištu, Detroitov Kentavious Caldwell Pope. Radi se o beku pucaču s jako dobrim fizikalijama koji će puno toga dobroga donijeti i obrani Lakersa koja je slabiji dio momčadi, a dobar je i za 10-15 koševa po utakmici, u okruženju sa kvalitetnijim suigračima vjerojatno i više. Još impresivnije, Magic Johnson je potpisao ovog igrača na samo godinu dana za 18 milijuna dolara (taman do salary capa što znači da Lakersi neće plaćati luxury tax), što čini potpis Pope zapravo jednogodišnjom posudbom, probom, ako se dokaže može se razgovarati o većem ugovoru, ako ne, više mjesta i novca za lov na Westbrooka ili slične. 

Nakon puno godina patnje, Lakersi imaju roster koji ima što za reći. Na playmakerskom mjestu riješili su se Russella da bi dali potpuno slobodne ruke Ballu, šuteri momčadi su Pope, Clarkson i Hart, perpsketivni Ingram i veteran Deng drže krilne pozicije dok Randle i Lopez igraju na visokim pozicijama, sa zamjenama u nevjerojatno atletičnom Larry Nanceu i rookieju Kuzmi, naravno i našem Ivicu Zupcu koji bi mogao pod Lopezovim mentorstvom puno toga naučiti. To je dovoljno dobro, nije spektakularno, ali s obzirom na ono od kuda se krenulo, ova momčad može zadovoljiti svakog fana institucije Lakersa. 

Ono što može fanove veseliti još više je da ovaj roster ima financijskih obaveza za sezonu nakon nadolazeće, dakle 2018/2019, od samo 41 milijun dolara, više od pola manje od salary capa, a od toga 18 milja otpada na Denga kojeg će se na sve načine pokušati riješiti. To znači da Lakersi sljedeće ljeto imaju prostora napasti dvojicu igrača od cca 30 milijuna dolara po sezoni, dakle elitu NBA lige, a ne rasturiti jezgru koju čine Ball, Clarckson, Randle, Nance, Ingram i Zubac koji svi imaju garantirane i prilično niske ugovore sljedeće dvije, tri, neki i više godina. 

Ako uzmete primjer da jedan Portland, momčad sa odličnim Lillardom i McCollumom, ali bez šansi da konkurira za išta više od 8. mjesta Zapada, ima garantirano gotovo 140 milijuna dolara za sljedeću sezonu i nikakvog manevarskog prostora za ojačati prilično osredjnu ekipu, jasno je koliko financijska fleksibilnost znači u današnjoj NBA ligi. To je ono što je Magic Johnson donio Lakersima. To je ono što će definirati novu vladavinu velikog Magica u La La landu, ne više Showtime na terenu nego Showtime u korporativnim uredima. Mnogi bi bili spremni ustvrditi da je ovo drugo puno teže postići, a čini se da je Magic na pravom putu. 

Čovjek zaraznog osmijeha vraća osmijeh fanovima Lakersa
Čini se da Earvin Johnson nije Magic samo na košarkaškom terenu nego i u uredima. Novi predsjednik košarkaških operacija jedne od najslavnijih sportskih franšiza je iskoristio ljeto i posložio roster vrijedan respekta, ako se ume u obzir od kuda je krenuo. Lakersi su u zadnjim godinama igranja Kobe Bryanta bili zapravo taoci njegove igračke veličine i njegovog legacyja u Los Angelesu. Maksimalni ugovor koji je veterana Kobea učinio najplaćenijim igračem lige je hendikepirao sve pokušaje da se oko njega sastavi kvalitetni roster vrijedan naslova, a niti potpisi igrača kao Mozgov i Deng, prožvakanih NBA imena koja nemaju ništa novo za ...
Čovjek zaraznog osmijeha vraća osmijeh fanovima Lakersa
Čini se da Earvin Johnson nije Magic samo na košarkaškom ...

Respekt: Losovius, maci97,

Slažem se: maci97,

Ne slažem se: Jerlekan,

mislim da si jako precijenio Lopez, ali slažem se s generalnom dijagnozom da je Magic napravio sve kako treba... - Losovius, 12.7.17. 14:11, 0 0 0
Lopez je po puno komentatora iz amerike u vrhu napadackih centara, ima igru ledima i fini sut sa distance, konstantno trpa oko 20 po sezoni i zna dodati. U obrani je rupa kakve nema sto je za centra jako lose, plus ozljede - Mac316, 12.7.17. 15:57, 0 0 0
10.07.
Babo u Indiani! Korak naprijed ili nazad?

Journeyman je, po sportskoj definiciji, igrač koji je pouzdan, ali ne izvanredan, što često dovodi do selidbi po klubovima ovisno o potrebama za njegovim uslugama.

Kao što se moglo i predvidjeti, boravak Bojana Bogdanovića u Washingtonu je ispao samo posudba, svojevrsna proba za igrača kojem ugovr istječe, koji nije veliki rizik u smislu potrošenog novca, a koji ima potencijala pomoći klubu odmah po dolasku. Za bilo što više, Bogdanović bi morao polazati iskorak u igri naspra predstava iz Netsa gdje je bio jedan od napadačkih oslonaca prilično loše momčadi. Tako je i bilo, Bogdanović je napravio svoje u Washingtonu, nije puno koštao, u finišu sezone dao je impuls s klupe kakav Wizardsi nisu imali prije njegovog dolaska i definititivno je pomogao u očuvanju statusa top 4 momčadi Istoka i laganom ulasku u playoff. No, u samom playoffu postalo je jasno da Washington u Bogdanoviću ne vidi igača koji donosi razliku, minutaža mu je pala, u bitnim trenucima ga nije bilo na parketu, a i sam Bogdanović je igrao te utakmice kao da zna da ga uskoro u tom dresu više neće biti. 

I nije to nikakva tragedija niti nešto što se treba shvaćati kao omalovažavanje Bogdanovića. On je pokazao da je kalibar za NBA ligu, a postigao je i određenu tržišnu cijenu koja ga je danas učinila najplaćenijim hrvatskim sportašem. On je igrač od cca 10 milijuna dolara i makar to u NBA ligi ne znači da ste igrač bez kojeg se ne može, to je svakako razina gdje se vidi da ste cijenjeni kao sposobni košarkaš sa puno toga za ponuditi klubu koji vas potpiše. To što Washington nije odlučio tražiti usluge Bogdanovića za dalje nije znak da su razočarani njegovim performansom nego da su okrenuti nekim drugim prioritetima. DA je Babo pokazao da je playoff igrač sa dvosmjernom igrom na razini boljih krila NBA lige, i Wasingtonu bi bilo lakše, ne bi morali pristajati na ucjenu Otta Portera, kojem su morali mečirati ponudu koju je dobio od Netsa i tako ga učiniti plaćeijim igračem od Johna Walla i Bradleya Beala iako po realnoj kvaliteti miljama za njima zaostaje. Lakše bi WIzardsima bilo potpisati Bogdanovića za puno manje novca, ali procijenili su da im Bogdanvović ne može dugoročno dati ono što može Porter, a da igrača kao Bogdanović, jokera s klupe, mogu 'ubosti' na tržištu i za manje od Bogdanovićeve cijene koju si nakon potpisa Portera Wizardsi ne mogu priuštiti pod salary capom. 

Epizoda u Washingtonu je puno više koristila Bogdanoviću nego WIzardsima. Wizardsi nisu dobili igrača s kojim bi mogli napraviti bilo kakav pomak, ali je Babo pokazao da je igrač za cca 12-13 poena i povremene tricaške bljeskove i u momčadi koja je debelo iznad razine Netsa gdje je to pokazivao do tada. Igre u ovakvim Netsima rijetko tko u NBA ligi uzima ozbiljno, klub je toliko loš da netko jednostavno mora nekakve poene postizati pa igrač koji tamo zabija 15 nije nikakava senzacija, ali kad je Babo pokazao da to možem ponoviti i u pretendentu za vrh Istoka, ustabilio je svoju tržišnu cijenu i osigurao si ugovor kakav zaslužuje. Jasno je da se ekipe koje se bore za naslov neće gurati u redza Bogdanovića jer takve momčadi traže čvrste igrače koji će obranom i prljavim poslom dati potporu njihovim superzvijezdama, to Bogdanović ne može. Ali, jasno je bilo da će, na temelju igra u Netsima i Wizardsima, za Bogdanovića interes pokazati barem nekoliko 'prosječnijih' NBA momčadi, one koje se ne bore za vrh, ali koje trebaju nekog tko će puniti koš rubrike u nedostatku All star imena. Upravo takva jedna momčad se i javila...

Indiana Pacersi su u punom zamahu reizgradnje momčadi. Paul George je otišao kratiti vrijeme, do isteka ugovora i prelaska u Lakerse, u jaču Oklahomu, nisu produživali niti sa Jeff Teagueom, odrekli se Monte Ellisa, a nije nemoguće da će i Lance Stephenson biti ponovno upućen van grada, ako se nađe interes za njega. Franšiza se okreće Myles Turneru, perspektivnom mladom centru koji se pokazao kao igrač koji može biti okosnica momčadi na obje strane terena, a plan je da se u ovoj sezoni, prvoj nakon Georgea, okruži Turnera ne pretjerano skupim, iskusnim igračima na relativno kratkim ugovorima koji će imati primarni zadatak učiniti Turnera što boljim igračem, a tek sekundarno, gledati svoje brojke i učinak koji nude. Uz Turnera, klub će sigurno dati šansu Oladipu i Sabonisu, igračima koje su dobili za Paula Georgea, da pokažu mogu li biti nositelji kluba u budućnosti s obzirom da su obojica dovoljno mladi da se uklapaju u proces izgradnje. 

Bogdanoviću je Indiana dala dvogodišnji ugovor sa opcijom raskida nakon prve sezone čime se klub osigurao od preplaćivanja igrača koje realno ne treba. Slično će sastaviti čitavi roster oko Turnera, Oladipa i, ako se dokažu, Sabonisa i Robinsona kako bi za godinu ili dvije imali puno prostora pod salary capom za produžiti Turnerov ugovor na maksimum ako treba i eventalno privući nekog jačeg free agenta u grad. Malo je vjerojatno da će Bogdanović dočekati taj kraj procesa reizgradnje u Indiani, ali kao prijelazno rješenje, kao ljepilo koje treba držati klub skupa dok ne stasaju nove zvijezde, klub sigurno nije puno pogriješio potpisivanjem igrača koji garantira 10-15 poena po susretu, profesionalizam, a sve to za relativno nisku cijenu i kratki ugovor. 

Nekoliko je mogućnosti kako će se Bogdanovićeva karijera nastaviti. Naravno, bitno je da u Indiani zadrži svoje brojke iz karijere, da pokaže da je i dalje solidan strijelac, a ukoliko se to dogodi, Bogdanović bi mogao biti vrijedan pregovarački žeton Indiane nakon ove prve sezone ugovora. U današnjoj ligi ugovori koji istječu tj. igrači koji su u zadnjoj godini ugovora su jako traženi jer si klubovi njima čiste salary cap prostor. Bogdanovićev izlazeći ugovor od 10 milijuna ' po sezoni će biti dosta zgodna atrakcija mnogim momčadima koje će trebati 'iznajmljivanje' solidnog igrača koji ih neće dugoročno teretiti. I Indiana Pacersi to znaju i vjerojatno je baš to razlog ugovora kakvog su mu ponudili. Ukoliko Bogdanović slučajno ne uspije u Indiani, ukoliko mu brojke jako padnu i ne snađe se u novoj sredini, klub se osigurao momčadskom opcijom raskida ugovora nakon prve godine. Ako, pak, sve bude OK i Bogdanović pruži što se očekuje, pokrpati će rupe u nadolazećoj sezoni, a nakon nje, njegov ugovor koji ulazi u zadnju godinu postati će vrijedan žeton za neke nove razmjene koje bi Indiana željela. Dobiti neki pick prve runde za igrača koji može pomoći doprinosom, a dolazi na izlazećem ugovoru je relativno izvediva misija, a Indiani, kao momčadi u izgradnji, treba što više draft pickova. 

Bogdanovića ćemo u Indiani vjerojatno gledati samo ovu sezonu i možda poetak sljedeće dok ne krene ludilo razmjena, a nakon toga će njegova priča ponovno morati proći proces dokazivanja. Vjerojatno je da će ponovno biti razmijenjen negdje gdje će morati potvrditi svoju vrijednost kako bi izborio novi ugovor vrijedan njegovog renomea. Opcija povratka u Europu sa 30 godina je uvijek moguća, Babo može dobiti velike novce u velikom europskom klubu, ali vjerojatnije je da će pokušati sve za nastaviti put u NBA ligi jer je nedvojbeno dokazao da za njega tamo ima mjesta. BOgdanović nikad neće biti igrač kojem će se nuditi 4 ili 5-godišnji ugovori na visoke cifre jer nije tip igrača koji garantira stabilnost na oba kraja terena. No, kao role player koji može pomoći momčadi na specifične načine, ima svoje mjesto u ligi i svoju cijenu koja nije mala. Jedini problem koji ima za razliku od igrača poput Otta POrtera koji dobivaju maksimalne ugovore je što će svoje kompetencije morati češće dokazivati, praktički svake ili svake druge sezone, kako bi izborio nove ugovore. Ima i gorih stvari od toga, a Bogdanović može biti zadovoljan svojom karijerom i činjenicom da je uspio dokazati se kao igrač kojeg NBA liga želi zadržati i dulje od jednog ugovora, što je puno više nego što su mnogi Europljani koji su ptegnuli preko Atlantika da bi igrali košarku uspjeli postići. 

Bogdanović se neće zadržati ni u Indiani!
Journeyman je, po sportskoj definiciji, igrač koji je pouzdan, ali ne izvanredan, što često dovodi do selidbi po klubovima ovisno o potrebama za njegovim uslugama. Kao što se moglo i predvidjeti, boravak Bojana Bogdanovića u Washingtonu je ispao samo posudba, svojevrsna proba za igrača kojem ugovr istječe, koji nije veliki rizik u smislu potrošenog novca, a koji ima potencijala pomoći klubu odmah po dolasku. Za bilo što više, Bogdanović bi morao polazati iskorak u igri naspra predstava iz Netsa gdje je bio jedan od napadačkih oslonaca prilično loše momčadi. Tako je i bilo, Bogdanović je napravio svoje u Washingtonu, nije ...
Bogdanović se neće zadržati ni u Indiani!
Journeyman je, po sportskoj definiciji, igrač koji je pouzdan, ali ...
s obzirom na smanjenu minutažu i općenito forsiranje prve petorke washingtona u playoffu, mislim da ne možeš to malo vremena na četvorki koje je igrao stavljati u nekakav model igre nego u down time za startere u kojima je trener bacao ideje... - Mac316, 10.7.17. 12:13, 0 0 0
...nasumce na zid da vidi hoće li se što zalijepiti, svi to rade, upravo činjenica da ga je stavljao na par minuta na neprirodnu poziciju pokazuje koliko mu je kao igrač trebao - Mac316, 10.7.17. 12:14, 0 0 0
Slazem se da ne moze protiv svih u postu igrat, ali zato postoje nacini da dode u mismatch protiv nekih igraca. Brooks je ocajan trener. Nadam se da ce McMillan bolje taktizirati s Babom na terenu - Puvlin, 10.7.17. 12:16, 0 0 0
mislim da je zapravo svejedno kako bogdanović odigra, da odigra na vrhuncu svojih mogućnosti, Indiani on jednostavno ne treba duže od godinu, godinu i pol jer izgrađuju novu jezgru i loviti će što više pickova i mladih igrača. klasično rentanje... - Mac316, 10.7.17. 12:21, 0 0 0
igrača na kratki rok jer moraju nekoga imati da igra, a on nije skup i prihvaća kratki ugovor - Mac316, 10.7.17. 12:21, 0 0 0
06.07.
Surfin USA; Šariću izmaknula nagrada novaka godine, zasluženo ili ne?

NBA tržnica je u punom zamahu, a iako je ostalo još slobodnih igrača koji su zanimljivi klubovima, ono najbolje i najzvučnije se već dogodilo. Neka velika imena su promijenila sredine, neki klubovi su postali preko noći pretendenti na finale konferencije nakon što nisu bili niti u playoffu (Philadelphia, Minnesota), dok su neki drugi svoje šanse za makar playoff dobro srozali (Clippers) ili potpuno uništili (Bulls). Ovo je pregled 3 najbolja i 3 najgora deala koji su se do danas dogodli...

NAJBOLJI

1. Kevin Durant (GSW) - 2 godine, 53 milijuna dolara - KD očito jako, jako želi prstene. Prošle sezone je bacio svoj imidž u vjetar i postao vječni 'plaćenik' i 'izdajnik' samo da bi zaigrao u Warriorsima i osvojio svoj prvi prsten te je u tome i uspio. Sad, da bi mogao ostati u istim tim Warriorsima i ganjati novo prstenje, išao je debelo ispod svoje tržišne cijene i potpisao ugovor koji više priliči jednom rubnom ALL star igraču nego MVP-ju finala i jednom od dva ili tri najbolja košarkaša svijeta. 

Durant je mogao, po kolektivnom ugovoru, tražiti maksimalni ugovor od oko 35 milijuna po sezoni. Da, i to je vjerojatno nisko s obzirom na ono što KD donosi na terenu, ali to je tako u NBA. Ići 10 milijuna ispod cijene je zapravo ekstrem, rijetki pojam u ligi kojom dominira ples milijuna i gdje je biti plaćen maksimalni iznos stvar prestiža koliko i zarade. Lako je laički reći da na takvim iznosima 10 milijuna dolara nema neke veze, ali zastanite na sekundu i razmislite koliko glupo zvuči takva rečenica, 10 milijuna dolara za jednu sezonu košarke ne može biti bez veze, to su novci koje 99% Zemljana nikad u životu neće zaraditi. No, KD ima svoje razloge, a oni su vjerojatno samo i jedino vezani uz prstene prvaka. 

Iz perspektive Warriorsa, jedino što mogu napraviti je nakloniti se Durantu i otvoriti šampanjac. Ako se pruži prilika da potpišete Duranta za godišnji iznos koji će cca Philadelphia iskrcati JJ Reddicku, jedino što trebate napraviti je otrčati po kemijsku dok se ovaj ne predomisli. Potpisom Duranta za manje novaca GSW-u se otvorila prilika za okupiti 'bend' natrag, produžiti i sa Iguodalom, Livingstonom i Westom, a dodati na roster i Casspija, Nick Younga te, naravno, dati max ugovor, najveći u povijesti, Steph Curryu koji je do danas igrao za smiješno male novce s obzirom na vrijednost momčadi. Durant je potpisom učinio GSW apsolutnim favoritom, ne samo zbog zadržavanja svojih talenta u Kaliforniji nego i zbog otvaranja mogućnosti za potpis čitavog niza role playera koje bi teško bilo okupiti da je i on inzistirao na maksimalnom. 

2. Patrick Patterson (OKC) - 3 godine, 16 milijuna dolara - Daleko od spektakularnog igrača kao KD, Oklahoma je dovela Pattersona, no kvaliteta potpisa se itekako može usporediti. Patterson je svestrano krilo koje obavlja sav prljavi posao na terenu, ima snage i izdržljivosti podnijeti puno minuta, učinak mu ne varira dramatično, a može i pogoditi kada zatreba. Dobiti igrača koji će na power forwardu bilježiti po 30+ minuta, a da pozicija ne pati, za samo nešto više od 5 milijuna dolara po sezoni je zapravo besramna krađa i netko u Oklahomi bi morao kazneno odgovarati. Nakon rentanja Paula Georgea za sezonu, Oklahomi ne trebaju scoreri, u Westbrooku i Georgeu ih imaju sasvim dovoljno. Ono što Oklahomi treba je ono što im je falilo dobar dio prošle sezone i što je Taj Gibson uspio samo djelomično pokriti nakon upadanja u momčad iz vedra neba. Patterson je ljepilo koje drži kompoziciju momčadi zajedno, ne ističe se ničim posebnim, ali može u velikoj minutaži raditi što god se o njega zatraži. Ugovor koji je potpisao nije težak i omogućuje Oklahomi da sljedeće ljeto ima prostora produživati Westbrooka i još loviti nekog jačeg free agenta nakon što George neizbježno ode. 

3. P.J. Tucker (HOU) - 4 godine, 32 milijuna - Kad su okupili Paula i Hardena kao bekovski duo, jasno je bilo da Houston ide all-in. No, bez jačanja potporne snage, teško je očekivati da mogu parirati Warriorsima, a potpisivanje Tuckera je korak u pravom smjeru. Tucker je krilo koje nudi solidan šut, ali još bitnije, čvrstu obranu, visinu i pokrivanje najboljih krila lige u obrani. Sve to za 8 milijuna po sezoni zaista nije loše.

Tucker bi u igri mogao oduzeti veliki dio minuta Ryanu Adersonu (ako ga Rocketsi ne uspiju nekome uvaliti), što uopće nije loše, jer Anderson, uz sav odličan šut koji nudi, nema nikakvu obranu niti mogućnost rotacija, još manje čuvanje igrača kao LeBron, Durant ili Melo. Houston ima sasvim dovoljno tricaša i bez Andersona, ali u igri sa Hardenom koji često uzima predah kad je Houston u obrani, bitno je da ostatak momčadi svoje odrađuje. Paul je jedan od najboljih obramebnih bekova lige, Ariza je vrhunski zaustavljač, Capela eksplozivni centar i dodavanje Tuckera koji može držati svoj dio tereta u obrani je odličan potez za Houston, a došao je po vrlo diskontnoj cijeni. Ako slučajno uspiju naći naivca koji će uzeti Andersonov suludi ugovor koji mu garantira još 60 milijuna u sljedeće tri godine, Houston je potpisom Tuckera zapravo oslobodio salary cap prostora, a dobio boljeg igrača.

NAJLOŠIJI

1. Blake Griffin (LAC) - 5 godina, 173 milijuna dolara - OK, treba shvatiti Clipperse. Paul je otišao i morali su napraviti nešto da pokažu da nisu odustali od ambicija. Clippers su predugo bili luzerska momčad i novi vlasnik je utukao previše novca u momčad da bi se sad samo tako vratili na početak. No, nažalost po njih, brzo će saznati da bi to svejedno bila mudrija odluka, jer bez Chrisa Paula, ova momčad koju predvode Griffin i DeAndre Jordan ne vrijedi niti playoffa na nikad jačem Zapadu. Clippersi su možda morali dati maksimalni ugovor Griffinu, ali to ne znači da je to bio dobar potez.

Griffin je igrač sa poviješću problema sa ozljedama, jedna od kojih mu je ranije završila i proteklu sezonu. Iako igrač sa odličnm fizikalijama i iznenađujuće dobrim pregledom igre, Griffin ima ozbiljnih nedostataka za biti franchise player ako kraj sebe nema generala igre kao Paula. Blake nema posebno dobar šut iako ga je popravio u odnosu na početke, obrana mu je upitna, a teško je zamisliti Griffina kako rješava napete završnice s loptom u svojim rukama. S ugovorom kakvim su mu dali, Clippersi su si vezali ruke sljedećih nekoliko sezona jer će teško sagraditi jaku momčad oko Blakea s takvim masivnim ugovorom, a unutarnjih rezervi imaju malo (otišli uz Paula i Reddick i Jamal Crawford, a najbolji mladi igrač kojeg imaju na rosteru je trenerov sin). Statistiku za All-Star će vjerojatno uvijek imati, ali sa Blakeom kao vođom showa, Clippersi se vraćaju tamo gdje su bili do prije 6 godina, u podrum NBA lige.

2. Zach Randolph (SAC) - 2 godine, 24 milijuna i George Hill (SAC) - 3 godine, 57 milijuna dolara - Malo varam, pa na jedno mjesto uključujem dvojicu igrača, ali oba potpisanih za isti klub. Zaista je teško uopće odgonetnuti što Kingsi žele postići. Imali su Cousinsa, franchise playera za sljedećih 10 godina oko kojeg bi potpisi igrača kao Hill i Randolph imali vrhunskog smisla. No, Cousinsa su zamijenili za praktički ništa, a onda su potpisali dva igrača veterana za dosta novaca, ali koji ne mogu sami pružiti rezultate kakvi bi se očekivali za novac koji im je omogućen.

Hill izlazi iz ponajbolje sezone karijere, ali je igrač koji je prešao 30-u i teško da može bolje od dosadašnjeg. Dodatno zbunjujuće je što Sacramento iz trejda Cousinsa jedino što možda vrijedi ima playmakera Buddy Hielda, a na draftu su izabrali talentiranog playa D'Aarona Foxa, dakle na rosteru već imaju dvije 'jedinice'. Čak i da uzmemo da je Hill odličan mentor za tu dvojicu, neizbježno će barem jednom minutaža iznimno patiti potpisom veterana za skoro 20 milijuna po sezoni.

Još bizarniji je potpis Randolpha koji je u zaista kasnim igračkim godinama i vidjelo se i u prošloj sezoni da je najbolje iza njega. Randolph bi bio koristan igrač u ekipama koje konkuriraju za vrh gdje bi dobio kvalitetnih 10-15 minuta, ali kao, pretpostavljeno, bitni igrač rotacije Kingsa, upitno je koliki njegov doprinos može biti. Dodatno zbunjuje to što Kingsi od visokih igrača koji mogu biti bitni imaju na rosteru Koufusa i Cauleya-Steina, obojicu klasičnih centara koji teško mogu raširiti reket, a sad su im dodali i vetraana Randolpha koji je i u najboljim godinama više igrao na snagu i post-up igru pod košem nego na šut i širenje reketa. Kako će točno Kingsi izgledati s tri playmakera koji bi svi trebali imati značajne minute, bez relevantnih šutera u momčadi i sa centrima koji se ne miču iz prostora pod košem je zaista teško i zamisliti, ali je prilično sigurno da, u stilu Sacramenta, neće biti dobro.

3. Kyle Lowry (TOR) - 3 godine, 100 milijuna dolara - Ako gledaš kako da spiskaš 100 milijuna dolara, postojale su i bolje opcije od Lowrya. Istina, Lowry je odličan igrač koji je Toronto sa DeRozanom doveo do stepenice ispod Clevelanda, ali vidljivo je bilo da je to i plafon do kojeg ta dvojica franšizu i mogu dovesti. Sad se ojačao Boston, uskoro će narasti Philadelphia, LeBron ne izgleda kao da misli usporiti i odjednom je Toronto nekako van kombinacija za vrh Istoka, ako su ikad u njima i bili. A na Lowrya i DeRozana su potrošili ogroman novac za rezultat koji teško može biti bolji od dosadašnjeg.

Na tržištu je postojalo dosta varijanti sa playmakerima, vjerojatno je uputnije bilo da Toronto isproba neke druge opcije, možda i manje kvalitetne od Lowrya, ali da sačuva salary cap prostora za dovesti igrače za neke druge pozicije, primarno pucačke, jer Toronto sa svojom košarkom u kojoj trica praktički ne postoji u današnjoj NBA ligi zaista ne može računati na neke uspjehe. Lowry kao prvi play nije loša opcija sama po sebi, stvar je u tome da Torontu ne nudi prostora za korak naprijed, a Lowry nije u godinama kada se može očekivati da svoju igru još podigne. Cijena je jednostavno previsoka za to što za svoj novac dobijaju. 

Najbolje i najgore od NBA free agencya
NBA tržnica je u punom zamahu, a iako je ostalo još slobodnih igrača koji su zanimljivi klubovima, ono najbolje i najzvučnije se već dogodilo. Neka velika imena su promijenila sredine, neki klubovi su postali preko noći pretendenti na finale konferencije nakon što nisu bili niti u playoffu (Philadelphia, Minnesota), dok su neki drugi svoje šanse za makar playoff dobro srozali (Clippers) ili potpuno uništili (Bulls). Ovo je pregled 3 najbolja i 3 najgora deala koji su se do danas dogodli... NAJBOLJI 1. Kevin Durant (GSW) - 2 godine, 53 milijuna dolara - KD očito jako, jako želi prstene. Prošle sezone ...
Najbolje i najgore od NBA free agencya
NBA tržnica je u punom zamahu, a iako je ostalo ...
popravljaš se - baiso, 6.7.17. 11:09, 0 0 0
03.07.
Surfin USA; Šariću izmaknula nagrada novaka godine, zasluženo ili ne?

Phil Jackson je prošlost u New Yorku. Logika Jamesa Dolana, vlasnika Knicksa, je bila dobra, angažirati respektiranog i priznatog košarkaškog stručnjaka kao predsjednika košarkaških operacija i njemu u ruke prebaciti svu odgovornost za momčad kojoj se već duže vrijeme NBA mediji i navijači rugaju kao jednoj od nesposobnijih i besperspektivnijih dugo viđenih. Dolan je postao persona non grata u New Yorku, čovjek koji je ubio Knickse, a upravo to je ono što je ovaj ekscentrični bogataš željan druženja i rukovanja sa newyorškom elitom htio izbjeći. Dolan ne zna ništa o košarci, zanima ga još i manje, ali dovođenje Jacksona je jedini potez koji u njegovoj eri u Knkcksima ima smisla, na papiru. Dolan je sa Big Philom kao šefom imao savršeni odgovor svakom novinaru ili navijaču koji ga gnjavi pitanjima o tome gdje su Knicksi i kamo idu - 'pitajte Phila'. 

No, taj nekoć veliki Phil je u međuvremenu ostario i promijenio se. Od genijalnog zen majstora nije ostalo ništa osim svadljivog i ćudljivog starca koji odbija prilagoditi se vremenu i funkciji nego traži od svih da se prilagode njemu. Pa je nakon niza bizarnih odluka odveo momčad u još dublju provaliju nego ju je našao, potpuno posvađao svlačionicu, uspio dovesti jedino svjetlo u tunelu Krsitapsa Porzingisa na rub zahtjeva za odlaskom i potpuno pokidao spone kluba sa prvom zvijezdom, Carmelom Anthonyem. 

A baš Melo je ključ za uspjeh Knicksa. Ne kao čovjek koji će ih do uspjeha voditi jer taj brod je odavno otplovio, ali kao čovjek čijom razmjenom Knicksi konačno mogu do nekog svježeg kapitala u vidu mladih talenta, draft izbora ili, kvragu, ako ništa drugo, preuzimanja nekih izlazećih ugovora nakon kojih mogu imati nekog prostora u free agencyu. Melo je dovoljno veliko ime i mamac klubovima koji konkurriraju za naslove da ga dovedu k sebi i da za njega iskcaju dovoljno da Knicksi budu zadovoljni. Jer, ne trebazaboraviti, da bi Melo došao u NY, Knicksi su se odrekli gotovo cijelog, tada dosta perspektivnog rostera da bi ga dovukli iz Denvera, red je da očekuju bar neki povrat. 

No, kao zadnji čin svog djelovanja u New Yorku, Jackson je vjerojatno uništio šanse za neki veliki povrat. Umjesto razgovora sa svojom zvijezdom, pokušaja dogovora, a ujedno pokušaja da mu ojača ime i rejting na tržištu nekim pohvalama, Jackson je Mela praktički tjerao iz kluba, omalovažavao njegovo značenje Knicksima i praktički ga molio da ode čim prije jer im ne treba. Razumno gledano, tko će dati veliki povrat za igrača kojeg njegov klub ionako ne želi? Tko će ići all in na Mela, 33-godišnjaka sa poviješću pretjeranog napucavanja lopte i ignorrianja suigrača, ako čak i u njegovom sadašnjem klubu drže otvorena vrata i mole ga da izađe kroz njih? 

Phil Jackson je uništio svaku šansu mirog i plodnosnog rastanka sa zvijezdom koja nije ispunila misiju, ali Melo je potpuni gospodar svoje sudbine. CArmelo Anthony ima tzv. no trade klauzulu u ugovoru što znači da ga klub ne može razmijeniti bez njegovog pristanka. A Melo, jasno je, neće pristati na razmjenu bilo gdje, on u svojim godinama želi igrati samo za contendere za naslov. U posljenjim danima, pojavile su se glasine da Melo nije protiv trejda, sad kad je nadživio Jacksona u Knicksima i spasio se od sudbine da ga poludjeli starac otjeraiz 'njegovog' grada- No, destinacije koje Melo uzima u obzir su samo i isključivo Cavsi i Houston. Možemo biti cinični i reći da bi Melo vjeorjatno razmislio i o Warriorsima, ali oni su ipak prekapacitrani ugovorima i zvijezdama. Dakle, Cavsi i Houston, Lebron i Irving ili Harden i Paul, opcije nisu loše u niti jednom slučaju, ali koliko je realno izvedivo?

Treba prvo reći da Knicksi nikako ne mogu očekivati veliki povrat za Mela. Nakon Jacksonovih eskapada cijeloj ligi je jasno da New York ne treba Mela i da Melo ne treba New York i nitko pri zdravoj pameti neće dati 'sve što ima' samo da dovede igrača koji je ionako u izlogu. Uz to, Melo u ugovoru ima bonus od 8 milijuna dolara u slučaju da ga se razmijeni koje mora platiti novi klub, ali treba pretpostaviti da bi Anthony bio spreman odreći se ili bitno smanjiti ovaj uvjet, ako bi se razmjena dogodila u klub koji on preferira. Što mogu ponuditi Cavsi? Lebron je veliki prijatelj sa Melom i već duže vrijeme navija za ovaj trejd, a zna se koliko se Lebrona sluša u Clevelandu. Igra sa Kevin Loveom, iako nikako nije tragična, jednostavno ne funkcionira i možda bi probuđeni i motivirani Melo, koji nikako nije loš obrambeni igrač kad želi sudjelovati na oba kraja terena, bio bolje rješenje od Lovea koji nikako ne može pohvatati obrambene postavke NBA lige koje uključuju više od samog skoka pod obručem. Problem je što Knicksi vjerojatno ne žele Lovea, nemaju koristi od njega. Knicksi imaju četvorku koja rasteže teren u mladom i talentranom Porzingisu, to je zapravo i jedino što imaju. Uz to, Knicksi ne žele preuzimati velike i dugotrajne ugovore igrača koji ih ne mogu dovesti do uspjeha kao prve zvijezde momčadi, a Love to sigurno ne može. Cleveland jednostavno nema žetone koje bi Knicksi htjeli, njihovi veterani i skupi role playeri Knicksima ne znače baš ništa, pa da bi se ovaj trejd ostvario, Cavsi moraju naći treću momčad koju bi uključili u razmjenu, koja treba i želi Kevin Lovea, a ima mladih igrača ili draft izbora koje bi poslala Knicksima. S obzirom na rejting koji Love ima nakon tri godine u Cavsima, teško...

Houston Rocketsi imaju nekih komadića slagalice koji bi Kicksima bili zanimljivi, ali problem je što bi Rocketsi bilo kakav trejd za Mela vjerojatno uvjetovali uključivanjem u deal Ryana Andersona, igrača kojem se za još tri godine duguje 60+ milijuna dolara, a koji je u zrelijim igračkim godinama i upitnih obramebnih sposobnosti. Opet, takva lošija i starija verzija Porzingisa, koja još k tome puno košta i ima dugi ugovor, Knicksima nikako ne treba. Da se radi o Capeli ili Arizi, Knicksi bi vjerojatno razmislili, pogotovo ako se uključe neki draft izbori, ali bez tih igrača Houston bi ostao na tri superzvijezde i nikakvoj potpori sa strane, a bez financijskog manevarskog prostora za nove poteze. Ponovno, čini se da je jedini način da se ovakav deal realizira da se nađe treća strana voljna preuzeti teret Ryana Andersona i voljna Knicksima dati žetone za budućnost. 

Naoko se čini da je Carmelo Anthony gospodar svoje sudbine, ali ni Melu nije svejedno. U njegovim godinama i dalje je u statusu jednog od boljih igrača lige, ali prozor do prstena u nekoj aktivnijoj ulozi se rapidno zatvara. New York se zasitio Mela i Melo New Yorka i nastavak braka ne bi bio isplativ nikome, a Melo i vjerojatno na sebe navukao sav gnjev Madison Square Gardena kao čovjek koji koči izgradnju novih Knicksa i koji koči Porzingisa da krene na svoj put prema postajanju novi Nowitzki. Također, Knicksi će sljedeće sezone biti loši, stvarno loši, toliko loši da će ovogodišnji Knicksi izgledati kao Golden State naspram ovima iz sljedeće szone. Rose se neće vratitit, Noahu je zbog zdravlja upitna općenito karijera, na draftu su uzeli igrača kojem vjerojatno treba određeni duži period prilagodbe na američku košarku, Porzingis je nakon fenomenalne rookie sezone nazadovao u kaotičnom stanju Knicksa iz prošle sezone, a teško da ovakva franšiza u ovakvom stanju može privući bilo kojeg boljeg free agenta. Igrati u takvoj momčadi je gubljenje vremena za Carmela Anthonya koji lovi zadnji vlak za neki uspjeh po kojem će mu karijera biti zapamćena više nego po beskrajnom napucavanju lopte. 

Carmelo Anthony je postizao 22.4 poena po utakmici u protekloj sezoni i ima dovoljno talenta i fizikalija da održi taj nivo još koju godinicu. Ima kontrolu nad svojom sudbinom u smislu da može odbiti razmjene koje mu ne pašu, a vjerojatno neće dozvoliti niti da Cavsi ili Rocketsi daju previše za njega Knicksima da si ne oslabi šanse da pobjeđuje u toj novoj sredini. Najbolje rješenje za sve uključene se čini u nalaženju treće strane u razmjeni koja bi imala nešto za ponuditi Knicksima, koji ionako nisu u nikakvoj poziciji tražiti puno. I tako će završiti priča o Melu u Knicksima, sa bijednim povratom za igrača za kojeg su iskrcali doslovno sve što imaju, a iza njega ostaju samo godine nerealnih očekivanja, neispunjenih obećanja i devastirana momčad koja mora krenuti ispočetka. I James Dolan, koji više ne može reći 'pitajte Phila...'

Gospodar svoje sudbine
Phil Jackson je prošlost u New Yorku. Logika Jamesa Dolana, vlasnika Knicksa, je bila dobra, angažirati respektiranog i priznatog košarkaškog stručnjaka kao predsjednika košarkaških operacija i njemu u ruke prebaciti svu odgovornost za momčad kojoj se već duže vrijeme NBA mediji i navijači rugaju kao jednoj od nesposobnijih i besperspektivnijih dugo viđenih. Dolan je postao persona non grata u New Yorku, čovjek koji je ubio Knickse, a upravo to je ono što je ovaj ekscentrični bogataš željan druženja i rukovanja sa newyorškom elitom htio izbjeći. Dolan ne zna ništa o košarci, zanima ga još i manje, ali dovođenje Jacksona je ...
Gospodar svoje sudbine
Phil Jackson je prošlost u New Yorku. Logika Jamesa Dolana, ...

Respekt: DDR16, JoHayes13, Losovius, Wizard,

Slažem se: tomy97,

Stvarno dobra analiza... - Losovius, 3.7.17. 15:19, 0 0 0
28.06.
Surfin USA; Šariću izmaknula nagrada novaka godine, zasluženo ili ne?

Ako se godinu dana unaprijed odlučite da je Dario Šarić siguran rookie godine, onda je razočaranje, pa i ljutnja sasvim razumljiva. Predugo je to vremena u kojem ste vi jedini svjesni da je Dario 'taj', da bi samo šutke promatrali kako vašeg favorita varaju za nagradu koju zaslužuje. Također, ne manje važno, Dario Šarić je Hrvat, a kao takav, naravno da ima neke prioritete kad se dodjeljuju nagrade u NBA ligi koju su Hrvati ipak zadužili više nego bilo tko drugi. No, NBA mašina, beskrupolozna kakva je, ipak je išla đonom na Hrvate i uskratila Šarića za već upisanu nagradu, oduzela napaćenom hrvatskom narodu i napaćenoj hrvatskoj košarci priliku da se konačno ponosi košarkom. Što drugo ostaje nego dignuti jedan veliki srednji prst u zrak, iskoristiti malo šarenog jezika i zavjetovati se da takvu prevaru od NBA lige više nikad ne treba gledati. Očekuje se još samo da HRT, stup nacionalng ponosa, otkaže svu suradnju sa NBA ligom i makne masivan NBA sadržaj sa svog programa. Ne, čekajte....

Činjenice govore sljedeće: u utrci za rookie godine bila su 3 igrača od kojih je jedan vidno bolji po svemu od ostale dvojice. Nažalost po njega i one koji biraju, taj je odigrao samo 30 i kusur utakmica u sezoni i samim time nije zgodno dodijeliti nagradu igraču koji nije izgurao ni pola sezone. Ostaju druga dvojica - od njih, jedan je igrač koji simbolizira 'američku priču' u malom, prvi igrač koji bi mogao biti rookie godine, a da nije izabran u prvom krugu drafta, uz to i igrač koji je bio relativno bitan član svoje momčadi u pohodu na playoff. Drugi je bio rezerva ovom koji je, po svima, trebao biti rookie godine, proigrao je na visokoj razini tek kad je ovaj prvi otpao i kad je njegova Philadelphia odustala od svih ambicija u sezoni i jednostavno 'tankirala' sezonu do kraja, kako se to u NBA ligi već radi. Učinak ove dvojice kandidata je dosta sličan, nešto više koševa i skokova za ovog drugog, nešto više asista i ukradenih lopti za ovog prvog u manje-više istoj minutaži. Ono što ih razlikuje je što je ovaj prvi, iako vanjski igrač, završio sezonu sa osjetno boljim šutem iz igre i za 3 poena i to je postigao u 'živim' utakmicama koje je njegov Milwaukee igrao do kraja sezone u borbi za playoff pozicije. Ovaj drugi je u momčadi koja tankira i ne igra za ništa bio prva violina, bez dvojbe, ali sa slabim šutom i bez ikakvih imperativa u igri, praktički igrajući samo za napumpavanje svoje staistike. Namjerno izuzimajući imena iz ovog opisa učinka ova dva igrača, kojem biste vi dali nagradu da ne znate o kojim imenima se radi?

Nije pogrešno dodijeliti nagradu Šariću, nije da nije bio solidan, ali nije pogrešno niti dati ju Malcolmu Brogdonu, ako ništa, onda zbog sezone koja je odigrana do kraja u 'živim' utakmicama. Reći će neki, kako su sada odjednom momčadske pobjede bitne, a kad dajemo Westbrooku nagradu MVP onda je nebitno što ima manje pobjeda od Hardena ili Kawhija. Jednostavno rečeno, Westbrook je druga priča. Westbrook je napravio nešto što nije napravio nitko prije njega više od 50 godina, porušio mnoge rekorde i odigrao neke nezaboravne utakmice, Šarić jednostavno nije. I to je to. Nadalje, čitav izbor za rookie godine je Embiidovom ozljedom postao potpuno nebitan jer je jasno da tko god nagradu zaista dobio, nije najbolji novak koji se pojavio u ligi. I konačno, i Embiid, i Šarić i Brogdon su igrači od 23/24 godine, dakle, daleko od mladih talenata sa puno prostora za napredak i ne simboliziraju ono što nagrada za rookiea godine treba simbolizirati, potencijalne buduće superstare lige. U nekom ludom raspletu događaja Embiid bi to možda i bio, ali sa dvije sezone izgubljene zbog ozljede i jednom polovičnom, teško je očekivati nagli zdravstven procvat ovog talentiranog diva. Što se Šarića i Brogdona tiče, u njihovim godinama vjerojatno je da su dostigli maksimum igračkog razvoja koji je apsolutno dostatan za NBA razinu, koji garantira dugovječnost u ligi, ali ne puno više od toga, što nikako nije malo. No, cijepidlačiti oko nagrade za rookiea godine igračima koji po svim mjerilima osim zdravstvenog kartona to nikako nisu je jednostavno bespredmetno, osim ako jednostavno nikako ne možemo pregristi činjenicu da ponovno veliki gaze male, da se Ameri jednostavno moraju iživljavati na Hrvatima koji su im trn u oku još od kada je uspostavljena hrvatska košarkaška liga koja gledanošću i atrakcijom debelo ugrožava primat NBA lige globalno. Ne, čekajte...

Priča o ovogodišnjem rookieu godine je završena i poprilično je besprizorna i nezanimljiva. Ono što je sigurno puno zanimljivije je kako će se rasplesti priča oko rookie u sljedećoj sezoni jer tu već imamo legitimne kandidate koji bi mogli postati 'netko i nešto'. Philadelphia će opet imati dva konja za utrku jer osim top picka ove sezone, Fultza, na teren bi konačno trebao i Ben SImmons, koji je embiidovski prosijedio cijelu svoju prvu sezonu u ligi ozlijeđen. Osim njih, dobre šanse dapokažu što znaju imati će Josh Jackson u Sunsima i Dennis Smith u Dallasu koje čeka velika minutaža i puno ovlasti, a Celticsi će vjerojatno dozirati Tatuma pa će njegove brojke patiti iako se radi o fenomenalnom odabiru i fitu za momčad. I,naravno, vjerojatno najveća prijetnja duu iz Philadelphie za rookiea godine nastanila se na suprotnoj obali, u Los Angelesu, gdje Lakersi čiste svlačionicu da bi stvorili momčad koju Lonzo Ball može odmah preuzeti pod svoje. Najbolji sveučilišni asistent prošle sezone je bez ikakve sumnje najbolji organizator igre iz ovog drafta i čovjek od kojeg se očekuje da nakon Kobe ere u kojem su Lakersi cijenili scorere, vrati Showtime Magica Johnsona u kojem lider ekipe je onaj koji najviše suigrača može razigrati. 

Po hypeu i pozornosti medija, Lonzo Ball je već sada rookie godine, ako ne i MVP lige, ali to sve treba pokazati na terenu. Samouvjerenost, pa i sklonost medijskim istupima, nisu loša stvar sama po sebi, pogotovo u Los Angelesu, ali iza te pompe mnoraju stajati dobre igre da vas javnost i mediji jednostavno ne prožvaču i ispljunu. Lonzo Ball će morati igrati dvaput bolje od ostalih, kvragu, možda i višestruko bolje, da pokrije hejtanje koje njegov otac izaziva svakom svojom pojavom i svakom izgovorenom riječi. Postoji realna opasnost da LaVar Ball, poremećeni otac Ball obitelji koji bi Antu Kostelića mogao naučiti stvar ili dvije o monopoliziranju medija i iskorištavanju vlastite djece za promociju svojih ideja, potpuno preuzme uzde Lonzove karijere i odvede ju u nepovratnu propast bavljejnem svim sporednim stvarima, osim košarkom. Dokaz A...

Sretno, Lonzo!!!

NBA hobotnica ponovno udara po Hrvatima; Šarić nije ROY
Ako se godinu dana unaprijed odlučite da je Dario Šarić siguran rookie godine, onda je razočaranje, pa i ljutnja sasvim razumljiva. Predugo je to vremena u kojem ste vi jedini svjesni da je Dario 'taj', da bi samo šutke promatrali kako vašeg favorita varaju za nagradu koju zaslužuje. Također, ne manje važno, Dario Šarić je Hrvat, a kao takav, naravno da ima neke prioritete kad se dodjeljuju nagrade u NBA ligi koju su Hrvati ipak zadužili više nego bilo tko drugi. No, NBA mašina, beskrupolozna kakva je, ipak je išla đonom na Hrvate i uskratila Šarića za već upisanu nagradu, ...
NBA hobotnica ponovno udara po Hrvatima; Šarić nije ROY
Ako se godinu dana unaprijed odlučite da je Dario Šarić ...
Na tekst nemam nijedan prigovor, jedino me video buni. Tepam si da tečno pričam engleski, ali da me netko pita o čemu se ovdje radi, ne bi mu znao reći :D - IstraSport, 28.6.17. 9:29, 0 0 0
06/2017
Što će presuditi NBA finale?

Lebron James je izgubio 6. početnu utakmicu finalne serije zaredom. S obzirom da je osvojio 3 od 5 finala proteklih godina u kojima je gubio na startu, ovaj poraz od GSWa ne bi smio paliti alarme. Ali, vjerojatno ih svejedno pali. Jer, GSW nije samo pobijedio Cleveland, Warriorsi su jednostavno pregazili aktualne prvake i to u partiji u kojoj niti sami Dubsi nisu sve savršeno odigrali. Dojam nakon prve utakmice je da GSW ima još puno rezervi dok Cleveland uz relativno rapsoloženi vodeći trojac ne može niti blizu pobjede zbog porozne, gotovo smiješne, obrane koju su prezentirali na najvećoj košarkaškoj pozornici. 

Kevin Durant se vratio u veliko finale nakon 2012. godine i odmah pokazao da ovdje pripada. 38 koševa, najviše na utakmici je odlična referenca, ali nije to ono najbintije. KD je jednostavno masakrirao Cleveland u prvom poluvremenu, uz 6 zakucavanja i pregršt laganih poena iz reketa dok se obrana Clevelanda raspadala oko njega. Čak niti veliki Lebron nije izgledao kao dominantan Kralj u obrani kad se Durant razigrao, a 8 koševa koje je GSW imao prednosti na poluvremenu je iznimno mala prednost s obzirom na stanje na terenu. Treba dodati da je KD dobar dio utakmice čuvao Lebrona, iznimno se trošio, odradio solidan posao na najboljem igraču svijeta i još imao snage i pribranosti biti motor napada, ne samo s poenima nego i uz 8 asistencija.

Nakon samo 8 prednosti, a odlične igre na poluvremenu, možda je Cleveland pomislio da gore ne može i da mogu to stići. No, tada na scenu stupa Steph Curry koji u trećoj četvrtini sa nekoliko trica, neke od kojih su one 'curryevske' naoko van svake pameti, radi razliku i prije nego su se Cavsi snašli, razlika je bila +21 i utakmica efektivno završena. Cleveland je pokušavao preko svojih najboljih igrača, ali Lebrona nije išlo razigravanje (8 izgubljenih lopti, većina pretovrena u brze kontre s poentiranjem), Irvinga je maestralno zatvorio Klay Thompson, daleko najbolji obramebni igrač utakmice (1-11 šut protivnika kad je Klay primarni obrambeni igrač na njemu), a Kevin Love je imao puno bolju statistiku (15 k, 21 s) nego što je to izgledalo na terenu jer se još jednom pokazalo da je Love obrambeno slaba karika protiv momčade sa automatikom u igri i brzom loptom kao GSW. Ostatal Clevelanda praktički nije postojao, nitko nije ubacio više od 3 ubačaja iz igre, a ono što su na momente JR Smith, Irving i Tristan Thompson prikazivali u obrani bi u sumnjivijim ligama lako bilo okarakterizirano kao puštanje utakmice. 

Što dalje? GSW nema što razmišljati, recept imaju, kvaliteta je tu, postoji samo još rezerve jer niti Klay Thompson niti Dray Green nisu odigrali velike napadačke utakmice (no više nego kompenzirali učinkom u obrani). S obzirom da je Steph Curry zdrav i 'pri šutu' (6-11 trica), u Cavsima nema igrača koji obrambeno mogu zadržati njegovu igru, a za igru Duranta kad je razigran vjerojatno nema igračana kugli zemaljskoj koji to može braniti. Cleveland se mora regrupirati i staviti puno, puno više energije u obranu ako žele imati ikakavu šansu da dobiju ovo finale.

Prošle godine Cleveland je baš u reketu nadjačao GSW i lakim poenima Jamesa i društva nadoknadio zaostatak od 3-1. Nakon prve utakmice ovog finala, čini se da je GSW uzeo njihov recept. Dok su svi očekivali baražu trica, GSW je, pogotovo u prvom poluvremenu, jednostavno izveo desant na koš Cavsa iz blizine, Durant je prodirao pored braniča kao da ih enma i zakucavao, čak je i Curry izveo nekoliko akrobatskih polaganja ispod samog koša, a Dubsi su više nego kontrolirali ofenzivni skok i potrpali sve ono što su i promašili, a promašili su i oni dosta, čak 15 polaganja pod košem promašenih, ali kada znamo da su imali nevjerojatnih 39 pokušaja šuta samo u reketu, niti toliko promašaja nije tragično. 

Cavsi su jednostavno pucali iz premalo oružja. Momčad je ostala na 3 od 23 šutu kada Lebron ili Irving ne pucaju ili kreiraju šut što dovoljno govori koliko pomoći dvojica najboljih imaju od suigrača. S druge strane, Warriorsi su bili vođeni od Currya i Duranta, ali svi, ili gotovo svi, su dali svoj manji ili veći doprinos rezultatu, a momčad u nii jednom trenutku nije pala, čak niti kad su najbolji odmarali. Lebron James je ponovno imao najviše minuta na terenu od svih igrača obje momčadi (jedini 40) i zaista je pitanje, iako je Kralj puno puta sve skeptike demantirao, koliko tijelo 33-godišnjaka sa ogromnom potrošnjom u dugogodišnjoj karijeri može izdržati takve napore bez pokazivanja barem malih znakova umora i usporavanja, pogotovo kada se na njemu izmjenjuju sjajni obrambeni igrači Durant, Igoudala i Green. 

Na koncu, jedna statistika sve govori, GSW 31 asist i 4 izgubljene lopte, Cleveland 20 izgubljenih lopti i samo 15 asistencija, najveća razlika u turnoverima u povijesti NBA finala. Ako dođete u goste najboljem napadu lige i počinite 20 turnovera, možete biti jebeno sigurni da će vas stići kazna. Recept kako do pobjede sigurno nije u zabijanju pod koš Jamesa ili bilo koga te 'sesarovski' vraćati loptui na tricu jer, osim što je dosta očito, dugre ruke Duranta, Igoudale, Greena i Thompsona, to jako lako presijeku i pokrenu brzu kontru. 

U nedjelju je druga utakmica i ponuditi će odgovor na ključno pitanje - je li obrana koju je Cleveland igrao u prvoj utakmici samo loša večer ili jednostavno Cavsi protiv ovih Dubsa ne mogu bolje. Ukoliko je odgovor ovo drugo, vjerojatno nas čeka kratka serija, bez napetosti, a moguće i rušenje još jednog all time rekorda, prohod kroz cijeli playoff do naslova bez ijedne izgubljene utakmice. 

DefendTheLand zvuči smiješno nakon ovakve utakmice Cavsa
Lebron James je izgubio 6. početnu utakmicu finalne serije zaredom. S obzirom da je osvojio 3 od 5 finala proteklih godina u kojima je gubio na startu, ovaj poraz od GSWa ne bi smio paliti alarme. Ali, vjerojatno ih svejedno pali. Jer, GSW nije samo pobijedio Cleveland, Warriorsi su jednostavno pregazili aktualne prvake i to u partiji u kojoj niti sami Dubsi nisu sve savršeno odigrali. Dojam nakon prve utakmice je da GSW ima još puno rezervi dok Cleveland uz relativno rapsoloženi vodeći trojac ne može niti blizu pobjede zbog porozne, gotovo smiješne, obrane koju su prezentirali na najvećoj košarkaškoj ...
DefendTheLand zvuči smiješno nakon ovakve utakmice Cavsa
Lebron James je izgubio 6. početnu utakmicu finalne serije zaredom. ...

Respekt: marko_marcus, Losovius,

Mislim da se baš na toj prvoj utakmici vidi koliki utjecaj Durant ima i koliko je dobrim dijelom transformirao Dubse. Po pitanju penetracije i dodatne visine za lake koševe iz reketa. - Losovius, 2.6.17. 11:42, 0 0 0
djelomično, ali iskreno, s ovakvom obranom, mogli su dovesti i level niže igrača i jučer bi jednako bilo, nije Durant zabijao na laganim zakucavanjima jer je nadnaravni talent nego jer su se Cavsi u jednom trenutku potpuno pogubili - Mac316, 2.6.17. 11:54, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.