Mac316

Kneel before your master
Reputacija
7
Bodova
374
Analiza
752
Ocjena
3402
Anketa
1112
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

prije 2 sata
Kakva je perspektiva NBA igrača iz regije?

Iako je stalna komparacija igrača s ovih prostora, klubova i reprezentacija dala svoje odavno i nejasno je zašto uporno pokušavamo oživiti nešto što ne postoji, usporedba NBA igrača s ovih prostora vbjerojatno je smislenija od mnogih drugih. Jer, dosta je očito da, u pravilu, s exYu prostora dolazi određeni tip igrača, igrači koji imaju vrhunske košarkaške osnove i tehniku, koji razumiju košarku bolje od svojih vršnjaka i imaju izraženu košarkašku inteligenciju, ali i igrači koji na jednoj točci u karijeri najčešće kažu 'to je to' i prestanu raditi na poboljšavanju, umjesto toga tražeći alibije u svemu oko sebe ako nešto ne ide po planu. Najčešće se radi o igračima koji su puno bolji u napadu nego u obrani, nema tu killer mašina kao Dirk Nowitzki koji radom na sebi neku svoju specijalnost dovedu gotovo do savršenstva, nema generala na terenu kao Tony Parker koji će na oba kraja terena biti trenerova prdužena ruka niti obramebnih divova kao Porzingis koje od prvog dana NBA života ne treba tjerati da igraju obranu nego oni sami u tome uživaju. Sa naših prostora NBA uvozi 'kreativce' i slobodne mislioce koji vjerojatno jesu talentiraniji za košarku od mnogih drugih, ali i koji čašće nego ne izgube svoj smisao u fizičkoj, profesionalnoj i zahtjevnoj ligi kao NBA koja ne priznaje izgovore i stare zasluge. 

Miloš Teodosić

Teodosić se u Europi počeo dosađivati, osvojio je sve i svašta i u kasnim godinama (30), odlučio okušati se među najboljima. Teodosić je savršeni primjer košarkaša iz uvodnog opisa ovog teksta, genijalac s loptom, igrač koji zna asistirati i činiti druge oko sebe boljima, ali i zabiti koš, pogotovo u tijesnim utakmicama kada je puno toga na kocki. Ono gdje nije toliko dobar je u obrani, to jest, obrana mu se jednostavno nikd nije posebno igrala jer je njegov talent kroz cijelu karijeru bio dvoljan da mu momčadi budu pobjedničke i ako se 'šlepa' u obrani. To je i najveći problem koji ga u NBA ligi čeka. 

Teodosić je u predsezoni pokazao kakav je igrač i vjeorjatno ga čeka mjesto startera. Razvio je solidnu kemiju sa Jordanom i Griffinom, a za život u sustavu, ili izostanku istog, Doca Riversa, to je ključno. Teodosić se ne može fizički nositi sa elitom NBA bekova, ali uz PAtricka Beverlya koji je sušta suprotnost na playmakerskoj poziciji, ima čovjeka koji ga može odteretiti najtežih zadaća. Također, Rivers nije trener koji će cijediti igrače da se ubijaju u obrani, i u najboljim danima sa CP3om Clippersi su se oslanjali gotovo isključivo na impozantnu pojavu DeAndre Jordana u reketu i tako tjerali protivnike od svog koša. 

Ono što Teodosić donsoi franšizi je mirna tranzicija u postChrisPaul razdoblje, Clippersi imaju čovjeka koji će održati brojke Griffina i, posebno, Jordana, visokima jer obojici treba distrbuter koji će njihove letačke sposobnosti pretvoriti u produkciju koševa. U najboljem slučaju, samopouzdanje koje proizlazi iz suradnje sa Griffinom i Jordanom te pozicije startera u momčadi odvesti će Teodosića u onu njegovu 'zonu' gdje može redovito isporučivati visoki broj koševa i zabijati ključne poene, a u najgorem, Clippersi imaju playmakera koji će Grffina i Jordana održavati dobrima sezonu-dvije bez da im pada vrijednost dok klub ne smisli kako se razvijati dalje. U bilo kojem slučaju, Teodosić će ostaviti traga u NBA ligi jer je došao u pravi klub u pravom trenutku za tako nešto. 

Nikola Jokić

Ako je prošla sezona ikakav indikator, plafon Nikoel Jokića gotovo da je nevidljiv golim okom koliko je visoko. Centar koji u napadu može zabijati na najraznovrsnije načine, a k tome može služiti kao igrač preko kojeg cijeli napad teče zbog svoje vizije igre je rijetkost u košarci. Ako je k tome dvoljno čvrst da nije labilnost u obrani tim bolje. Nuggetsi su dosta radili da okruže Jokića ekipom gdje bi njegov talent mogao potpuno eksplodirati i čini se da uspijevaju.

Paul Milsap je odliča fit za Denver i Jokića, veteran koji može fino zatvoriti reket, a u napadu djelovati i kao strech četvorka i kao prijetnja pod obručem, nema sumnje da je s njim Jokić dobio odličnog partnera za suradnju. Milsap otvara puno prostora za Jokića jer je igrač kojeg se  mora čuvati na svim dijelovima terena, a to znači da obrane ne mogu i ne smiju biti fokusirane samo na mladog, srpskog centra. Iako je Zapad jak da jači ne može biti, Denver ima ambiciju umiješati se u playoff lov, a sa Jokićem kao franšiznim igračem, uz pretpostavljeni nastavak razvoja, to se i ne čini nemoguće. 

Bogdan Bogdanović

Kingsi nisu dobra momčad. Već dugo nisu, ali za razliku od sezona ranije, ova momčad barem ima naznake uzlaznog trenda. Kingsi su izašli iz tamnice u kojoj ih je držao Cousins i sada, sa svježom krvi, traže način da poslože momčad koja bi u budućnosti mogla biti 'nešto'. Dva igrača su ključna za tu budućnost. Jedan je playmaker De'Aron Fox, njihov pick prve runde drafta i jedan od najtalentiranijih plymakera sa drafta, što je i pokazao u predsezoni. Drugi je također rookie, ali puno iskusniji, 25-godišnji srpski 'snajper' Bogdan Bogdanović. Vjerojatno najbolji šuter koji ove godine ulazi u ligu i igrač koji je fizički spreman i za igrati odličnu obranu, Bogdanović je igrač od kojeg u franšizi u izgradnji puno očekuju, ne toliko odmah koliko na duge staze. 

Kingsi su u svrhu razvoja njihovih mladih zvijezda doveli nekoliko veterana koji bi procesu trebali pomoći. George Hill je veteranski playmaker koji će Foxa pokriti dok ne pohvata konce, a legendarni Vince Carter je odbio mogućnost sjedenja na klupi nekog pretendenta na naslov kako bi u 40. godini života mogao imati bitniju ulogu za momčad. Baš Vince, igrač koji je puno promijenio na sebi kao igraču i osobi u odnosu na mlade dane, dobar je mentor za Bogdanovića jer mu na svom primjeru može pokazati sve što treba raditi, a još bitnije, sve što ne treba. Da bi na terenu imali zaštitu i čovjeka za prljavi posao, tu je i Zach Randolph koji će blokovima i skokovima olakšavati posao. 

Na Bogdanoviću je da u relativnom miru Sacramenta nađe svoju 'nišu', hoće li to biti specijalizacija za dalekometne šuteve ili igra sličnija Goranu Dragiču, vrhunska tehnika kombinirana sa top fizikalijama, to će se pokazati kroz sezonu. Ono što je gotovo sigurna oklada je da će Bogdanović u Kingsima imati prostora za razvoj, ali i za preuzimanje odgovornosti, što je za novaka u ligi idealna kombinacija. 

Dario Šarić

Prošlosezonska Philadelphia je bila kaos. Momčad je dobro krenula, na što u klubu očito nisu bili spremni, pa su sve nade okačili na vagon zvan Joel Embiid koji je vukao stvar dok je zdravlje služilo. Taman kad su se ponadali da je Proces gotov, Embiid je otpao za sezonu i momčad je morala natrag na dogradnju, počelo je ponovno tankiranje i bilo kakve naznake bilo kakvog sustava su potpuno eliminirane. U takvom kaosu, Dario Šarić je procvao. U momčadi bez ambicija i bez ikakvog plana za igru, Šarić je postao fokalna točka napada zbog svoje sposobnosti da igra 'na osjećaj', damu ne trebaju sheme nacrtane na ploči da nešto na terenu stvori. 

Ovogodišnji Sixersi su drugačiji. Embiid je ponovno zdrav, Fultz bi trebao biti glavni organizator igre, Simmons će konačno igrati, a doveden je i specijalist JJ Reddick za kojeg će morati postojati određeni broj akcija. Sixersi više nisu kaos, nego ekipa koja uz pravo vođenje i zdravlje glavnih igrača može sigurno do playoffa na Istoku, a nije nezamislivo i do barem druge runde. Najveće pitanje je može li Dario Šarić funkcionirati i u takvoj ekipi, ekipi u kojoj se zna tko što radi i koja nije u kaosu?

Šarić gotovo sigurno starta s klupe. Što god Dario rekao i kako god to morao prihvatiti, dosta je jasno da je Šarić osjetljiv igrač, igrač kojem treba pokazati ljubavi da se od njega nešto dobije. Uloga klupe nakon slobode koju je uživao u drugoj polovici prošle sezone sigurno neće imati motivirajući učinak. Nadalje, kao predvodnik druge jedinice koja je osjetno lošija od one startne, Šarić će se često naći u situaciji na terenu da nema prave pomoći od suigrača, a ujedno neće biti dovoljno uigran sa starterima koje do ove sezone nikad nije 'osjetio' na terenu, Fultzom, Simmonsom i Reddickom. Trebati će puno rada, ali i međusobnog razumijevanja Šarića i trenerske klupe Sixersa, da se uklopi ovakvog igrača u momčad. Šarić definitivno ima što dati Sixersima kad je na svom igračkom vrhuncu, problem je što zdravim Sixersima na slabom Istoku ništa manje od Šarićevog vrhunca nije ni potrebno, tako da je na njemu da to iz sebe izvuče. 

Bojan Bogdanović

Gledati Bojana ove sezone u Pacersima moglo bi biti slično gledanju Bojana u našoj reprezentaciji. Pacersi su loša momčad, baš loša, a Bogdanović je jedan od dokazanijih igrača na rosteru. NJeogva igra ne može puno pomoći glavnoj klupskoj misiji, razvoju Turnera u respektabilnog centra, kao što nije mogla ništa napraviti niti za Šarića, tako da se od Bojana očekuje da da doprinos u napadu s vanjskih pozicija, a to on može, provjereno iz Netsa, isporučiti. Naravno, pod uvjetom da uz solidne brojke ne očekujete i veliki broj pobjeda. 

Bojanovi limiti se znaju, u Washingotnu je poakzao da ne može predvoditi drugu jedinicu, tako da jedinog smisla ima mjesto startera i opcije broj 2 ili 3 u napadu, te pokrivanjem u obrani. Jasno je da takav profil igrača nije potreban nikakvom konkurentu za naslov, ali sredinakao Indiana, koja treba svaku pomoć u postizanju koševa koju može dobiti, od njega čak i može imati koristi i može mu ponudti bitniju ulogu. Ovisno o stanju na tržištu i smjera kojeg Indiana odluči uzeti u izgradnji, Bogdanović možda niti ne dočeka kraj sezone u istom dresu. Ako će se na tržištu ponuditi neka prilika za razmjene igrača, Bojan je praktički jedini žeton Pacersa kojeg imaju za licitiranje, igrač koji može imati dovznamenkasti broj koševa, a na relativno je prihvatljivom ugovoru. 

Ako dolaziš iz 'regiona', ne moraš biti pušiona
Iako je stalna komparacija igrača s ovih prostora, klubova i reprezentacija dala svoje odavno i nejasno je zašto uporno pokušavamo oživiti nešto što ne postoji, usporedba NBA igrača s ovih prostora vbjerojatno je smislenija od mnogih drugih. Jer, dosta je očito da, u pravilu, s exYu prostora dolazi određeni tip igrača, igrači koji imaju vrhunske košarkaške osnove i tehniku, koji razumiju košarku bolje od svojih vršnjaka i imaju izraženu košarkašku inteligenciju, ali i igrači koji na jednoj točci u karijeri najčešće kažu 'to je to' i prestanu raditi na poboljšavanju, umjesto toga tražeći alibije u svemu oko sebe ako nešto ...
Ako dolaziš iz 'regiona', ne moraš biti pušiona
Iako je stalna komparacija igrača s ovih prostora, klubova i ...

Respekt: GNKDZCFC,

12.10.
Osim ozljeda, tko može zaustaviti GSW?

San Antonio Spurs

Sad je službeno, Spursi su miljenici kladionica jer to je jedino objašnjenje za ponovno trpanje ove momčadi u vrh kladionica. Kawhi Leonard dolazi natrag od ozljede, ne treba sumnjati da će se vratiti kao i prije, ali možda će mu trebati malo prakse. Tony Parkera, kakav god da je, neće biti natrag do Nove godine, možda i veljače. Jedan od onih igrača kakve Poppovich otkriva iz ničega, Jonathan Simmons je pušten da ode u free agencyu. Ginobili se vraća u 40. godini života, još gora vijest je da je on vjerojatno ponovno najbolji igrač s klupe. Najveći potpis u free agencyu je divlje nekonzistentni Rudy Gay koji se čini kao potpuni mismatch za sustav Greg Poppovicha, a ugovori koji su ponuđeni 37-godišnjem Pau Gasolu i Patty Millsu, koji je playmaker samo za napad, su prilično veliki za ono što oni mogu dati. Sve ovo zajedno ne daje sliku momčadi koja bi bila ispred Oklahome, Minnesotte, uz bok Houstonu, po ničm osim po tradiciji pobjeđivanja. 

Popovich se pomalo obojao u kut, okružio se vjernim i visoko inteligentnim igračima kao Gasol, Parker, Ginobili, Greene i slijepu vjernost njima pretvorio u stagnaciju momčadi po pitanju razvoja, barem što se tiče praćenja trendova koji su nametnuli Warriorsi i Cavsi. Kawhi Leonard je apsolutna zvijer i, vjerojatno već sad, legitimni član velike trojke NBA košarke, sa Lebronom i Durantom, s tim da što se tiče dvosmjernosti je vjeorjatno i ispred njih. No, procjep između onoga što može Kawhi i onoga što može ostatak momčadi se čini jednostavno preveliki. LaMarcus Aldridge je solidna opcija broj 2, ali i samo to i ništa više, a godine i ozljede su ozbiljno dovele u pitanje upotrebljivost Gasola, Parkera i Ginobilija. Osim ako Pop zna nešto što svi ostali ne znamo i od Gaya napravi fantastičnog šestog igrača, kandidata za najboljeg šestog igrača lige, Spursi se jednostavno čine kao zastarjeli model mobitela u fancy Apple dućanu,postoji šansa da rade bolje od luksuznih modela iz vitrina, ali to trenutno gotovo nitko ne prepoznaje. 

Oklahoma City Thunder

Apsolutno najzanimljivija momčad za pratiti ove sezone i jedan od najvećih upitnika. Dolazeći iz sezone u kojoj je Westbrook postao MVP, vodio herojski momčd koja je ostala bez Duranta do gotovo 50 pobjeda, ali i do playoffa u kojem su predvidljivo ispali od boljeg protivnika, Oklahoma je morala izabrati put, mogla je pokušati izgraditi novu vrhunsku momčad koja će Westbrooka ostaviti u gradu i održati ih kao jednu od sila Zapada što su, sa sitnijim prekidima, već dio ovog desetljeća ili pomiriti se sa ulogom franšize iz male sredine, izgubiti i Westbrooka te krenuti prema prosječnosti. Sam Presti je izabrao ovo prvo i zapalio Oklahomu i mnoge simpatizere diljem svijeta. 

Prvi šok je bio dovođenje Paul Georgea protiv svih očekivanja i glasina o tome gdje će zvijezda Indiane završiti. Sam George je all in potez jer ima ugovor na samo još jednu godinu i Oklahoma mora odmah biti dobra da bi privolila zvijezdu da ostane, ali krajem ljeta OKC je odigrao i duplo ili ništa potez te su dodali i Camrela Anthonya, te tako formirali superzvijezdanu trojku sa Westbrookom. Ne samo to, Thunder je u free agencyu doveo i suepr korisnog Patricka Pettersona, igrača koji sa klupe donosi obranu i solidan šut, produžili sa starterom i obramebnim specijalistom Robersonom, te doveli Raymonda Feltona, veterana, ali i najbolju opciju za back up playmakera Westbrooku koju su imali u posjlednjih nekoliko godina. Sa momčadi kakvu su posložili i sa činjenicom da i George i Melo mogu nakon sezone otići van iz svojih ugovora, ovo je zaista do or die sezona za klub iz Oklahome. No, sve što su učinili je očito bilo dovoljno da zadoovlji Westbrooka koji je potpisao novi petogodišnji ugovor, najbogatiji u NBA ligi, što ga čini praktički nerazmjenjivim i 'doživotno' Oklahominim. 

Koliko god dobra momčad bila, nekoliko očitih upitnika je nad njom. Prvi se tiče hijerarhije momčadi i kako će se ego Westbrooka uskladiti sa onim Mela i, u manjoj mjeri , Paula Georgea. Westbrook je vjerojatno svjestan da sam ne može pobjeđivati, a potezi koje je OKC radio sugeriraju da je navijao za jačanje momčadi. Malo je vjerojatno da bi MVP dao blagoslov za dovođenje igrača kao Melo i George, ako misli igrati samo za sebe i svoju statistiku. Jednako tako, malo je vjerojatno da bi se Carmelo Anthony odricao svoje no trade klauzule, napustio svoj grad New York i došao u provinciju SADa, Oklahomu, samo da bi nastavio sa istom igrom kakvu je mogao igrati u New Yorku, igru napucaanja i neigranja obrane. Melo može biti jako dobar obramebni igrač, a o napadačkim kvalitetama ne treba govoriti, ali u New Yorku mu je vatra u njemu jednostavno nestala. Za vjerovati je da mu igranje u momčadi koja je contender za naslov može zapaliti iskru u njemu i učiniti mu eru u OKCu labuđim pjevom karijere koji će izbrisati puno toga negativnog iz ranijih dana. 

Drugi upitnik se tiče Billy Donovana, glavnog trenera koji nije u dosadašnjem vođenju momčadi pokazao da zna stvoriti sustav. Istina, prošla sezona ne može biti nikakav indikator jer ga nije imao iz čega stvoriti i zapravo je Donovan izabrao nabolji 'sustav' koji je mogao, dati sve ovlasti u igri Westbrooku i vidjeti koliko daleko ih to može odvesti. Westbrook, George i Melo su košarkaški dovoljno inteligentni igrači da olakšaju trenerov posao, ako su glavom potpuno in, a na Donovanu je da pokaže, sad kad je dobio kvalitetnu momčad u ruke, da zna što s njom napraviti, osim dati loptu u ruke igračima i reći im 'igrajte'. 

Minnesotta Timberwolves

Obrana je uvijek bila ono što Tom Thibodeau najbolje slaže u svojim momčadima. NJegov posao u Bullsima je bio gotovo perfektan, pogotovo nakon što je Rose postao 'propali slučaj' i nepravedno se omalovažava ono što je Tom radio sa osrednjom momčadi u Chicagu. Utoliko je mnoge iznenadilo što prošle sezone, nakon što je preuzeo Timberwolvse, upravo je obrana bila onaj dio koji je bio upitan. No, to tako dođe kad ti je momčad mlada, premlada, u kojoj su ti nosioci igre igrači koji su tek na početku obečavajućih karijera. Towns i Wiggins su kroz prvih par sezona razvili svoje napadačke igre i postali rubni All star igrači, ali obrana, kako individualna tako i timska treba više vremena. Thibodeau to zna i, da bi ubrzao proces, odlučio je dio duha iz svog Chicaga dovesti u Minneapollis.

Stigli su Jimmy Butler i Taj Gibson. Butler je bio Thibodeauov MVP u Chicagu nakon što je Rose propao, Tom ga je razvio u dvosmjernog All stara koji je posebno impresivan bio u tijesnim utakmicama, jednom rječju, napravio je od Butlera lidera. To liderstvo će trebati pokazati i u Wolvesima jer Towns i, pogotovo Wiggins još uvijek trebaju nekog tko će s njih skinuti teret velikih očekivanja i pustiti ih da se razvijaju prirodnijim tempom. Butler, igrač u najboljim godinama, sa playoff iskustvom i All star pedigreom, se čini kao savršeni fit za to. Uz njega, Taj Gibson donosi ovoj momčadi borbenost i rutinu na visokim pozicijama, što će uvelike olakšati Townsu i Diengu nošenje sa ulogom startera, a možda ih i naučiti par stvari o životu u NBA ligi. Kao bonus, u klub je stigao i Jamal Crawford, vječni najbolji šesti igrač lige koji je u 37. godini, ali u doziranoj minutaži još uvijek može voditi drugu jedinicu i održavati rezultat dok se zvijezde odmaraju. 

Wolvesi su rotirali i na playmakerskoj poziciji, umjesto obrambeno sjajnog, ali šuterski deficitarnog Rubija sad je tu priličn dobar scorer, ali obrambeno korak lošiji  Jeff Teague. S obzirom da je Rubio u klubu bio dosta dugo, bez ozbiljnijih pomaka u svojoj ili momčadskoj igri, možda je osvježenje i dobrodošlo, ali u bilo kojem slučaju, zadaća playmakera Minnesotte je da maksimalno iskoristi potencijal Townsa i Wigginsa od kojih se obojice očekuje da im ovo bude prava, All star sezona. Ako tako i bude, Minnesotta je kandidat za najveći skok u pobjedama u ligi, možda i do +20 u odnosu na prošlu sezonu. Ako tako ne bude, to znači da Thibodeau mora još raditi na obrani, napad teško da i može postati bolji i raznovrsniji. 

Sve ispod Minnesotte u NBA ligi nema velikih šansi za napraviti veće pomake u odnosu na prošlu sezonu niti ozbiljnijije konkurirati najboljim momčadima svojih konferencija. Cijela sezona se zapravo svodi na lov za Warriorsima koji su zaista postali standard kvalitete koji se mora dostići, a mnofi GSWseksualci koji prate ligu spremni su ustvridti da je taj standard nemoguće dostići još neko vrijeme. Teza je to koju je vjerojatno pojačao i sam Kevin Durant na nekima od svojih mnogobrojnih Twitter profila kojima komunicira sa javnosti, a nama ostalima, hetero pratiteljima NBA košarke, ostaje nada da netko može pomrsiti račune Sili iz Kalifornije i učiniti NBA ponovno velikim (pod ovim trumpizmom misli se na bilo koje finale koje ne uključuje GSW i Cleveland zajedno). 

Zlatni standard NBA lige i mnogi lovci na zlato - 2. dio
San Antonio Spurs Sad je službeno, Spursi su miljenici kladionica jer to je jedino objašnjenje za ponovno trpanje ove momčadi u vrh kladionica. Kawhi Leonard dolazi natrag od ozljede, ne treba sumnjati da će se vratiti kao i prije, ali možda će mu trebati malo prakse. Tony Parkera, kakav god da je, neće biti natrag do Nove godine, možda i veljače. Jedan od onih igrača kakve Poppovich otkriva iz ničega, Jonathan Simmons je pušten da ode u free agencyu. Ginobili se vraća u 40. godini života, još gora vijest je da je on vjerojatno ponovno najbolji igrač s klupe. Najveći ...
Zlatni standard NBA lige i mnogi lovci na zlato - 2. dio
San Antonio Spurs Sad je službeno, Spursi su miljenici kladionica ...
Nažalost, nedovoljno za moj respekt. Nekako 'premlako' od tebe, bez nekih hrabrih izjava na koje bi onda ja vjerojatno stisnuo neslaganje i kao uvijek održao lekciju. Ko da ti je Modrić hakirao account i napisao ove dvije analize. - baiso, 12.10.17. 18:16, 0 0 0
Namjerno je tako pisano samo da ti se ne dozvoli komentirati, održati lekciju i ispasti pametan, Orjuna je uvijek korak ispred tebe - Mac316, 12.10.17. 18:51, 0 0 0
Nije poanta u tome da ja ispadnem pametan, poanta je da ti nešto naučiš. #filantropija #altruizam - baiso, 12.10.17. 19:01, 0 0 0
Mislim da ce se mnogi razocarati s wolvesima jer je to ekipa koja nema sut izvana, bez jasno definirane hijerarhije i najave da ce se towns koristiti kao stretch 4 su prilicno negativne za njegov razvoj, a time i same wolvese. - Puvlin, 13.10.17. 11:19, 0 0 0
12.10.
Osim ozljeda, tko može zaustaviti GSW?

Kad iskrcaš 334 milijuna dolara u off sezoni i to smatraš financijski povoljno odrađenim poslom, jasno je kakva kvaliteta se koncentrirala u Warriorsima, apsolutnim favoritima nove sezone NBA lige. Curry je potpisao za ogromnu lovu, Durant je uzeo diskontni ugovor da bi se mogli potpisati i Igoudala, Livingston i Pachulia, a na ionako neizrecivo jaki roster dodan je i Nick Young, tek toliko da se nađe strijelac ako se netko od zvijezda izostavi. Gledajući Warriorse teško je i zamisliti što bi se trebalo dogoditi da naslov izostane, čak i ta priča o ozljedama je na slabim nogama jer i bez jednog od Currya, Duranta, Thompsona i Greena, GSW je i dalje bez premca najjača momčad lige. 

Ono gdje ostale ekipe mogu tražiti šansu je u gladi, može se pretpostaviti da Warriorsi jednostavno više ne mogu držati jednaki intenzitet kao prošle sezone kad su bili u misiji osvetiti poraz u finalu iz rekordne sezone i kad je Durant ganjao prvi prsten. Mala je to šansa, možda i potpuna utopija jer se radi o vrhunskim profesionalcima u najboljim košarkaškim godinama, ali nije nezamislivo da u nekim oštrim playoff match upima to ipak bude kakav - takav jezičac na vagi.

Druga stvar koju Kerr mora riješiti j korištenje klupe. Igoudala će napuniti 34 godine, Livingston 32, a radi se o dvojici ključnih rezervista. Da bi ih održao svježima, a istovremeno pružio predahe zvijezdama, Kerr ima zadaću naći načina da ojača značaj McCawa i novopridošlog Nick Younga za momčad. McCaw je na početku karijere ostao nedorečen, pokazao je potencijal, ali i puno nekonzistentnosti, a dolazak Duranta samo je dodatno zagušio prostor za njegov razvoj. Nick Young je, pak, čudna biljka koja voli pucati, pucati i samo pucati, a teško da će taj stil prolaziti u ekipi gdje ima puno boljih pucača od njega. Ako Kerr nađe načina da podigne McCawa i kanalzira Younga, Warriorsi su još i jači nego ikad, ali ako ne, godine koje u stisle Igoudalu i Livingstona bi mogle značiti opterećenje za startere i potencijalno umor kad bude najvažnije. 

Nije za zaboravit da su San Antonio Spursi prisilili GSW na potpunu mobilizaciju i ozbiljnost u prvoj utakmici serije prije nego je Kawhi Leonard pokošen ozljedom i pokazali su svima u ligi da Warriorsi nisu Dream Team, da jesu ranjivi, ali da za nanijeti im rane treba biti na apsolutnih 100% mogućnosti svake minute na terenu, tako da nije pitanje mogu li Warriosi ostati zdravi za obraniti naslov nego mogu li svi ostali biti 100% kada se s njima susretnu. Sve ovo su teorije na prilično klimavim nogama, GSW ima 4 All stara i daleko najjači roster te kulturu pobjeđivanja i bilo bi zapravo čudo da čak i iz kvalitetom prenatrpanog Zapada ne izađu kao pobjednici. Tko im je konkurencija?

Cleveland Cavaliers

Rijetko, ako ikad, se toliko toga promijeni u finalistu NBA lige, a sve je zakuhao Kyrie Irving svojim zahtjevom za odlazak. Prije toga, Cavsi su ugodno popunili roster veteranima Jeffom Greenom, Jose Calderonom i Derrickom Roseom i mirno iščekivali početak priprema za sezonu. No, Irving je sve planove potpuno izokrenuo na glavu i stavio novog GM-a Koby Altmana na pravi test. Iako su naknadnim potezom dali vjetar u leđa i konkurenciji, može se ustvrditi da je Altman prvi test odlično obavio jer je u zamjenu za Irvinga koji je ultimativno želio otići doveo playmakera koji može držati jednake brojke u napadu, može manje u izolaciji, ali više u pick igri i možda je samo malo veća labilnost u obrani nego je bio Kyrie, radi se o prošlogodišnjoj zvijezdi Bostona, Isaiahu Thomasu. Deal bi bio upitan da uz njega Cleveland nije dovukao i Jae Crowdera, više nego solidno krilo koje ne samo da pokriva klupu Cavsa, nego, još bitnije, osjetno oslabljuje klupu i obranu Bostona. 

Najveći problem koji Cavsi imaju je činjenica da Thomas ne može na teren zbog ozljede barem do siječnja, što nije toliko dramatično za rezultate do tada jer Rose, Calderon i, posljednje dodani, Dwayne Wade, mogu više nego dobro pokriti poziciju jedinice u regularnoj sezoni, pogotovo uz Lebron Jamesa na svojoj MVP razini, nego zbog potpune promjene stila igranja i minutaže za mnoge igrače usred sezone kada se Thomas vrati. Da bi Cavsi bili uspješni u playoffu, pa i izazvali GSW, Thomas će morati ponoviti prošlu sezonu i tako poništiti nedostatak Irvinga. Da bi to mogao, biti će potrebno dati mu puno lopte i ovlasti u par zadnjih mjeseca sezone, a to znači puno rada za Tyronea Luea i puno kemijanja s momčadi kako bi svi bili zadovoljni i spremni za playoff. Tu je i problem korištenja Wadea koji je najavljen kao starter što stavlja JR Smitha na klupu, a potencijalno donosi probleme jer je JR igrač koji mora osjećati ljubav i respekt da bi mogao dati puni doprinos momčadi. 

Generalno, Cavsi su i dalje najjača momčad Istoka, ali više nisu u poziciji da se poigravaju tijekom sezone i da im je svejedno s koje startne pozicije krenu u playoff. Prošlogodišnji Celticsi im nisu mogli ništa unatoč starnoj poziciji br. 1 na Istoku, ali ovogodišnji Boston ne izgleda kao laki plijen s kojim se može računati na pobjedu i bez domaćinske prednosti. Cavsi su momčad veterana koji će morati itekako izdržati napore sezone i playoffa da bi Cavsi došli do rezultata. Srećom po sve njih, Lebron James niti malo ne izgleda kao igrač u veteranskim godinama.

Boston Celtics

Najlakše je dovesti All star imena i očekivati da se sve posloži. No, Brad Stevens nije tip koji će samo nagomilati velika imena i pustiti ih da se sami snalaze, on se doima kao lik koji ima plan i zna zašto nešto radi. Ako je odlučio propustiti ponude Jimmy Butlera i Paula Georgea, a dovesti upravo Haywarda, odličnog, ali ipak nešto manje dokazanog NBA igrača naspram spomenute dvojice, treba vjerovati da zna zašto. Također, Stevens u glavi vjerojatno ima sistem kojim će od Irvinga dobiti još bolju verziju Isaiha Thomasa inače teško da bi se tako kockali. Ništa manje važno, Stevens je vjerojatno u glavi kalkulirao sve minuse i pluseve zamjene prvog za treći pick čime je propustio Fultza i Balla, ali dokopao se baš Tatuma. 

No, stvar je u ovome. Stevens u glavi i na papiru sve to može programirati do najmanjih detalja, ali sve dok se na terenu ne pokaže da njegove ideje mogu biti provedene, sve oko Bostonove off sezone je rizik i neizvjesnost. Gubitak Bradleya koji je bio obramebni osigurač koji bi pokrivao Irvingove nedostatke jednako kao što je pokrivao Thomasove će staviti dodatni pritisak na Smarta da sa klupe obavlja ulogu specijalista obrane. Gubitak Crowdera pak znači da Hayward mora biti dvosmjerni superstar jer je teško očekivati da Tatum od samog starta karijere može biti ljepilo za ekipu kakvo je bio Crowder. Ako Kyrie Irving može i bez Lebrona igrati na razini na kojoj je igrao zadnje tri sezone u Clevelandu, a ako se Hayward uklopi u momčad sa brojkama kao onima iz Utaha, svi ovi sitniji nedostaci neće imati veze i Boston je definitivno jača ekipa nego je bio. No, ako Stevens ne dobije od Irvinga i Haywarda ono što se očekuje, onda je Boston, barem za ovu sezonu, napravio korak unatrag u lovu na Cleveland i morati će čekati odlazak Lebrona Jamesa, bilo u Lakerse ili u mirovinu, da kapitaliziraju svoj proces izgradnje. 

Houston Rockets

Dovesti Chrisa Paula, najboljeg playmakera NBA lige u ovom stoljeću, je veliki, veliki potez. Upariti ga sa gotovo MVPem prošle sezone Jamesom Hardenom je potez kakvim započinju dinastije. A ipak, uz sav trud ureda Houstona, čini se da se sve dogodilo u krivo vrijeme. Jer, u eri GSWa, Lebrona i stvaanja velikih trojki, stvaranje velikog dueta jednostavno ne zvuči toliko impresivno. Da, Houston ima dobar  temelj u momčadi koja je već prošle sezone bila contender, ali uz sve pluseve koje Paul daje za momčad, dojam je da su konkurenti napravili po korak više u jačanjima momčadi od ekipe iz Teksasa. 

Najveće pitanje je kako će Harden reagirati na vraćanje na poziciju 'dvojke' nakon što je prošle sezone odigrao najbolju košarku karijere kao primarni playmaker momčadi. Harden je kombo bek koji može obje uloge igrati jednako dobro, ali teško da može dominantne brojke ponoviti uz prisustvo generala na terenu kao CP3. Naravno, moguće je da ako se malo umanjenim Hardenovim brojkama pribroje solidne CP3ove da bi cijela stvar mogla izgledati i bolje, ali problem se čini u tome što igra koju preferira CP3 nije baš fit za napucačinu kakvu voli D'Antoni. Od pick bazirane igre CP3a najviše koristi bi mogao imati centar Capela koji je jako dobar u izvlačenju iz blokova, ali što se tiče generalne koncepcije, Harden se čini kao bolji distributer za brojne Houstonove pucače. Ono što će D'Antoni svakako morati prilagoditi u igri je omogućavanje CP3u da koristi svoje najjače oružje, a i pomalo zaboravljenu košarkašku umjetnost, šut s poludistance u čemu je ponajblji u ligi. Iako je CP3 i dalje ponajbolji playmaker lige, za očekivati je da će uz Hardena igrati više bez lopte nego ikad u karijeri, a u takvom okruženju se još nije našao. 

Da bi pokrpali neke vidne rupe u svojoj igri, primarno u obrani, Rocketsi su doveli dva vrlo dobra obrambena igrača u P.J. Tuckeru i Mbah Mouteu, radi se o ogračima koji vrlo dobro mogu pokrivati pozicije 2, 3 i 4 u obrani, a Tucker nije neupotrebljiv i u napadu. Ako Paul obrambeno uspije pokriti silnu energiju i trud koju je donosio razmijenjeni Beverly, Houston je definitivno posložio bolju momčad od lanjske, pitanje je samo - je li bolja dovoljno da bude ispred drugih koji su se poboljšali?

Zlatni standard NBA lige i mnogi lovci na zlato - 1. dio
Kad iskrcaš 334 milijuna dolara u off sezoni i to smatraš financijski povoljno odrađenim poslom, jasno je kakva kvaliteta se koncentrirala u Warriorsima, apsolutnim favoritima nove sezone NBA lige. Curry je potpisao za ogromnu lovu, Durant je uzeo diskontni ugovor da bi se mogli potpisati i Igoudala, Livingston i Pachulia, a na ionako neizrecivo jaki roster dodan je i Nick Young, tek toliko da se nađe strijelac ako se netko od zvijezda izostavi. Gledajući Warriorse teško je i zamisliti što bi se trebalo dogoditi da naslov izostane, čak i ta priča o ozljedama je na slabim nogama jer i bez ...
Zlatni standard NBA lige i mnogi lovci na zlato - 1. dio
Kad iskrcaš 334 milijuna dolara u off sezoni i to ...
10.10.
Ukrajina - Hrvatska 0:2

'Došao sam pješke zbog Hrvatske kad su me zvali'. Tako je Zlatko Dalić govorio u najslavnijem trenutku svoje, sad već dosta duge, trenerske karijere. Iako je mogao, možda i trebao, baviti se preinakama koje je u igru unio u samo nekoliko dana, Dalić nije slavio sebe, nije čak niti uzdizao igrače, ponašao se kao čovjek koji je jednostavno obavio posao za koji je doveden i kao vođa igrača koji su izvršili svoju misiju. Pošteno. I onda, kad bi barem na jedan dan, jednu večer, oni koji još podržavaju reprezentaciju mogli otići zadovoljno spavati, mikrofoni su gurnuti u bananasto lice Davora Šukera i sve je ponovno otišlo kvragu. 'O Daliću ćemo razgovarati'. To je rekao predsjednik Saveza nakon prilično malo vjerojatne pobjede u Ukrajini, a još bitnije, nakon igre koja je, barem u drugom poluvremenu, ličila na nešto, na nešto smisleno i stilski uređeno, za što definitivno, nakon svega viđenog do sada u kvalifikacijama, zasluge mora imati Zlatko Dalić.

Dakle, sumirano, Šuker i njegov ortakluk nakon velike pobjede i produženje nada u SP ne misle samo tako ostaviti brod na ovom, sada puno pozitivnijem, kursu, nego u sljedećih par dana ponovno zasjedaju Izvršni, Glavni, lijevi, desni, mistični i drugi odbori na kojima će se 'razgovarati' i o Daliću. Što implicira da će se razgovarati i o drugima. Jer HNS, u svojoj beskrajnoj kombinaciji korupciji i nesposobnosti, ima ponovno nekih svojih kombinacija, neke svoje ideje, koje možda nisu mogli sprovesti u vikendu nakon pedale Čačiću. Vjerojatno im ne sjeda niti Dalićeva retorika, retorika čovjeka koji se jasno i nedvosmisleno ograđuje od Mamića i etikete nejgovog čovjeka, vjerojatno slute da ovo neće biti čovjek koji će reprezentaciju samo 'servisirati' nego zaista i voditi. 

Što je to Dalić uopće revolucionarno napravio u samo par dana? Prvi potez kojim je udahnuo zrak u mrtva pluća naše reprezentacije je zamjena mjesta Raktiću i Modriću. Dalć je vjerojatno zbog mira u kući i izbjegavanja nepotrebnih propitivanja Rakitića ostavio u prvih 11 iako po svim parametrima njegove igre to ne opravdavaju. No, reprezentacija koja se muči sa postizanjem golova i stvaranjem šansi si više ne smije dozvoliti da bezvoljnog i tromog igrača drži na poziciji koja bi trebala najviše kreirati na terenu, pogotovo kada krilo dobar dio vremena igraju van forme Perišić i Mandžukić kojem kreacija nije forte. Luka Modrić je nemjerljivo bolji zadnji vezni od Rakitića, ali je takođr i puno bolji prednji vezni. Dalić je odvagnuo pluseve i minuse i zaključio da Rakitićeva igra može biti dovoljno dobra da ne donese štetu ako počne na zadnjem, a da je Modrićeva motorika i želja za igrom, kombinirana sa vrhunskom tehnikom puno potrebnija u ovakvoj utakmici tamo gore, gdje se stvari zaista kuhaju. I Dalić je pogodio, Modrić je bio motor momčadi kao i inače, samo je sve to radio puno bliže golu što je u drugom poluvremenu, kada se naviknuo na rolu, donijelo dominaciju Hrvatske na suparničkoj polovici, nešto što nismo vidjel godinama, ako izuzmemo Kosovo i slični rang reprezentacija. 

Rakitić vjerojatno po sadašnjoj formi ne spada u prvih 11, ali je igrajući iza, sa Badeljom i Modrićem, koji nije zapostavio obrambee zadaće, nekako u sjeni prkupljao hrabrost i kad se konačno odvažio na jedan izlet naprijed, napravio ono što zna raditi, finim dodirom podvalio loptu za gol. Prvo, da je igrao naprijed nikad ne bi dobio prostora za tako nešto jer bi bio pod većom prismotrom, a drugo, pretpostavljenom lošijom igrom na prednoj poziciji kakvu inače demonstrira, teško da bi mu onakav fini pas i uspio, do tada bi već potpuno potonuo. Nije da je Dalić znao da će se točno takva akcija dogoditi, alije ispravno ocijenio da je Modrić potrebniji naprijed, a da Rakitić može odigrati rolu iza. Vjerojatno bi rolu iza još bolje odigrao Pašalić, možda i Rog, ali zbog stabilnosti momčadi, navike i rutine prvih 11 koju imamo, ostavljanje Rakitića u prvih 11 je vjerojatno bio dobar potez. 

Drugo, Dalić je učvrstio obranu na krilima gdje Ukrajinci realno jedino i imaju iznadprosječno kvalitetne igrače. Za razliku od Pivarića koji se pogubi, kojem igrači pobjegnu i koji ne može fizički zadržati igrača u naletu zbog fizičke inferirornosti, Vida i Vrsaljko su pravi obramebni igrači, stoper koliko i bekovi (Vida čak baš stoper), i pkraj njih lakih prolaza nema. Čak i njima su u prvom poluvremenu Konoplyanka i društvo radili kaos, ali nisu ih probili, a kad se igra stabilizirala tako je i njihova sigurnost rasla. Opet, da li zbog neke luđačke odanosti Pivariću, zapovijedi iz prošlosti ili neke sulude ideje da Pivarić donosi više koristi naprijed nego štete natrag, Čačić se za ovakav potez vjerojatno ne bi odlučio što bi, kako je izgledalo na terenu, dovelo do puno više prilika za Ukrajinu po njihovom krilu koje napada Pivarića i moguće nekog pogotka koji bi potpuno ubio momčad. 

Treće, iako sad zvuči kao klasična priča monday morning quaterbacka, Dalić je puno bolje utilizirao Kramarića. Čačić je često najsvestranijeg hrvatskog napadača ostavljao na klupi, ako je i igrao izmišljao mu je neke stupidne role koje nitko nije shvaćao, a Krama je jednostavno najbolji kad ga se pusti da igra po instinktu. Počeo je formalno kao desno krilo, što je milijun puta bolja opcija od Brozovića na tom mjestu i inače, ali je uputa očito bila, a kasnije i potvrđena, da se Krama i Mandžukić zamijene za mjesta kad procijene da treba. Drugo poluvrijeme je Kramarić igrao kao 'druga špica' s tim da mu je Mandžukić često čistio prostor svojim izvlačenjem na stranu i vezanjem čuvara za sebe što nije mala stvar. No, Kramarić je pokazao sve ono što napadač mora imati, osjećaj za prostor i šansu, kretanje, a ne statično čekanje lopte, konačno i preciznost. Budimo iskreni, iako neznamo razloge i možemo ih samo pretpostaviti, niti Mandžukić nije izgledao tako voljno žrtvovati se za suigrača niti je Kramarić pokazivao takav elan u eri Čačića. Dalić je u samo nekoliko dana uspio doprijeti do njih, izvaditi ono što mogu najbolje dati, a nije li upravo to zadaća izbornika reprezentacija, koji vidi igrače po par dana u godini i koji nema vremena mijenjati ih u nešto što njemu odgovara? 

Zlatko Dalić je tihi čovjek kojem zaista u karijeri ništa nije poklonjeno, dapače, dosta toga što je drugima servirano njemu nije ni ponuđeno. Dokazao se u mnogim sredinama gdje je radio, a nigdje nije otišao u problemima ili svađama. U jednoj utakmici pokazao je više smisla i osjećaja za izbornički posao nego što su ga prethodnik, a i prethodnici prije njega, pokazali u godinama rada. Dalić je istovremeno i kvalificirani trener, ali i bivši igrač sa poznavanjem igračkog mentaliteta i načina na koji igrač funkcionira. Dalić je i čovjek kojem ne trebaju savjeti niti dovikivanja iz lože i u normalnim okolnostima, u neko drugo vrijeme i na nekom drugom mjestu, vjerojatno bi bio čovjek koji od ove talentirane generacije koja ima svoje probleme, ali ne nerješive, može napraviti momčad sposobnu za rezultate koji joj se predviđaju. No, o takvom treneru i izborniku Davor Šuker i njegovo okruženje 'još moraju razgovarati'. Podsjetite me, koliko su dugo 'razgovarali' o imenovanju Ante Čačića izbornikom? 

'Razgovarati ćemo, pričati...'
'Došao sam pješke zbog Hrvatske kad su me zvali'. Tako je Zlatko Dalić govorio u najslavnijem trenutku svoje, sad već dosta duge, trenerske karijere. Iako je mogao, možda i trebao, baviti se preinakama koje je u igru unio u samo nekoliko dana, Dalić nije slavio sebe, nije čak niti uzdizao igrače, ponašao se kao čovjek koji je jednostavno obavio posao za koji je doveden i kao vođa igrača koji su izvršili svoju misiju. Pošteno. I onda, kad bi barem na jedan dan, jednu večer, oni koji još podržavaju reprezentaciju mogli otići zadovoljno spavati, mikrofoni su gurnuti u bananasto lice Davora ...
'Razgovarati ćemo, pričati...'
'Došao sam pješke zbog Hrvatske kad su me zvali'. Tako ...
99% sam siguran da cemo s Dalicem u dodatne - GNKDZCFC, 10.10.17. 9:30, 0 0 0
Posto si iz Varaždina,zao mi da nisi napisao pokoju o Varaždinu i Hns-u i njihovom odnosu, koliko Hns podržava Varaždin na sve načine. Inače Dalic je dio iste te ekipe sa Ivankovicem tako da nije bas da nema veze sa sustavom. - BruceWayne, 10.10.17. 10:29, 0 0 0
Hns ne podžava NK Varaždin na bilo koji način - Mac316, 10.10.17. 10:32, 0 1 0
Baci oko onda na moju analizu. - domac277, 10.10.17. 13:06, 0 0 0
bacio sam, kao što i sam kažeš, prilično površan pogled. Gotovo ništa u tekstu nije istina, a čak i ono što je činjenica se proizvoljno izvrće da se podrži fiktivna teza koja se pokušava plasirati. Nemam nikakve želje sudjelovati u takvoj debati - Mac316, 10.10.17. 13:13, 0 0 0
09.10.
Što može Zlatko Dalić?

Imate stari, derutni, jedva funkcionalni televizor, mučite se svaki dan da ulovite dobar prijem, TV ne može ništa funkcionalno napraviti, o modernim karakteristikama televizora o kojima slušate od prijatelja možete samo sanjati i bilo kakvo gledanje vaših omiljenih programa je pravo mučenje. Približava se finale Svjetskog prvenstva, žarko želite pogledati utakmicu zavaljeni sa čipsom i pivom, ali niste sigurni je li to s vašim TVom moguće. I onda, dan prije finala, pukne vam film i odlučite kupiti novi TV, bolji, moderniji, sa funkcijama kojima ne znate niti izgovoriti ime i mogućnostima o kojima ste nekad čitali u SF romanima. No, zakasnili ste s reakcijom i prije utakmice ne stignete niti naučiti rukovati TVom kako spada, ne stignete pohvatati sve funkcije i mogućnosti jer su vas godine i godine korištenja vaše stare 'kante' otupile za moderne dosege tehnologije. I onda na kraju, unatoč novom TVu, gledate utakmicu finala ne koristeći nikakve funkcije vašeg novog TVa kao što su surround zvuk, Ultra HD slika, picture in picture, spajanje na internet, pobogu, ne znate upalii niti usrani teletekst, gledate utakmicu na skupom, novom TVu i samo se nadate da se ništa neće dogoditi nepredviđeno jer nemate pojma kako rukovati sa bilo kakvom nepredviđeno situacijom. 

Aluzije na TV uređaje su sasvim slučajne, ali ovako nekako je otprilike opis situacije u kojoj se našao hrvatski nogomet nakon 'šokantnog' otkaza Anti Čačiću i imenovanja Zlatka Dalića ad hoc izbornikom. Odmah treba reći, Zlatko Dalić je Samsungovo čudo tehnologije za Čačićev stari, Končarov TV prijemnik bez daljinskog i koji teži 100 kilograma. Dalić je trener koji ima i rezultata u karijeri, a ono najvažnije, trener je koji traje, koji je u sredinama gdje je dobio priliku voditi momčadi kako on misli da treba ostajao po 2, 3 i više godina, čovjek sa kontinuitetom. Istina, nije trenirao neke megamomčadi, ali čim vas bilo koja sredina trpi određeno vrijeme u nogometu, to je dokaz vrijednosti jer nitko, baš nitko, danas kada je izbor trenera gotovo neograničen, neće dugo držati nekoga čiji rad i rezultati jednostavno ne valjaju. 

S tim rečenim, sve oko imenovanja Zlatka Dalića izbornikom je potpuno, potpuno pogrešno i pokazuje samo koliko je HNS duboko nefunkcionalna i stihijska organizacija usmjerena isključivo na očuvanje svojih pozicija i interesa. Davor Šuker mrtvo hladno recitira u mikrofone da je 'HNS morao reagirati' jer je bilo očito da momčad sa Čačićem ne funkcionira, dok je prije manje od mjesec dana istom tom Čačiću čvrsto držao podršku iako su i rezultati i igra već odavno i tada dotaknuli dno. No, voda još nije bila u ušima za HNS, još se moglo do SPa relativno lako, samo da se pobijedi ta Finska i ne izgubi u Ukrajini, pa onda i u baražu ćemo nekako, tako daleko nitko nije ni razmišljao. Ali, sada kada niti Finska nije pobijeđena, sada je Čačićev amaterizam i potpuno nesnalaženje u vođenju momčadi 'zvijezda' postalo jasno Šukeru i dizačima ruku, sada je savjetnik iz sjene tek postao svjestan situacije i ozbiljne mogućnosti da rukovodioci hrvatskog nogometa ostanu praznih džepova neodlaskom na svjetsku smotru. 

Nakon što se Čačiću udijelilo nečasnu pedalu i proglasilo ga se krivcem za sve, reprezentacija je brže-bolje gurnuta u ruke nasumce odabranom čovjeku koji je voljan preuzeti to leglo sumnji, korupcije i intriga. Zlatko Dalić je dugo čekao priliku da se pokaže na velikoj hrvastkoj pozornici, što su realno samo Dinamo, Hajduk ili reprezentacjia. Priče o tome da je dio nekakvih Mamićevih lobija su sulude, čak i ako je pomogao Zoranu Mamiću da se uhljebi na Bliskom Istoku. Da je Dalić dio bilo kakvih lobija, dobio bi priliku od Gazde odavno, ne bi gazda vrtio Jurčića i Ivankovića u beskraj u Dinamu, niti bi sumanuto trošio imena slavnih igrača, a nedokazanih trenera na klupi reprezentacije. Dalić apsolutno nije dio kruga koji drma nogometom, ali je vođenjem Varteksa i mlade reprezentacije, te dugim trajanjem i rezultatima u arapskom svijetu, skrenuo pozornost na svoje ime, a nemiješnjem u afere hrvatskog nogometa i držanjem po strani od bilo kakvih podjela dokazao čelništvu HNSa da je čovjek kojeg ne zanimaju vanterenski ratovi koji muče HR nogomet. Po svemu tome, u ovom trenutku, kad je voda u ušima, kad dovlačenje Jurčića ili Ivankovića nemanikakvog smisla zbog odjeka kojeg bi imalo u javnosti, a kad nekog proslavljenog nogometaša koji bi bio voljan preuzeti reprezentaciju jednostavno nema, Dalić se nametnuo kao optimalno rješenje u datom trenutku. I upravo to je pogrešno. 

Po svemu viđenom u karijeri, Dalić je trener koji kroz proces i rad može stvoriti nešto iz ničega. Uzeo je Varteks kad su financijski problemi već rastrgali onu Herjavčevu generaciju u klubu i iz vlastite klupske škole stvorio ponovno 'treći klub u državi' i višestrukog finalista Kupa, usputno plasiravši nekoliko imena u nogomet koja su ostvarivali solidne transfere i došli na prag reprezentacije. Ništa od toga nije napravio 'od petka do ponedjeljka', proces je to koji je trajao i za koji je nužno bilo da ima potpune ovlasti oko momčadi, kao sportski direktor i trener. Slične uloge imao je u arapskim klubovima koje je vodio do velikih rezultata, u njima je bio puno više od trenera, čovjek koji ima veliki utjecaj na ukupnu sportsku politiku. Jasno je da je u hrvatskoj reprezentaciji tako nešto nemoguće, a pogotovo u situaciji kad ga se traži da dva dana od imenovanja postigne jednu od najvećih i najvažnijih pobjeda u povijesti reprezentacije u još jednoj povijesnoj utakmici koju igramo. 

Hoće li Daliću uspjeti pobijediti ili bar ne izgubiti u debiju na klupi, pa nekako održati nade žive da će Hrvatska vidjeti Rusiju, za budućnost našeg nogometa je potpuno svejedno. Novac koji se osvoji plasmanom na veliko natjecanje ionako hrvatski nogomet nikad ne vidi, ne grade se stadioni niti razvijaju centri za razvoj igrača, sav plijen podijele lešinari igrači i mufljozi koji ih u reprezentaciju guraju. Kratkotrajni elan koji se u narodu javi nakon plasmana na takva natjecanja brzo isprhne nakon što tamo odigramo blijede i mučne partije i ispadnemo puno prije nego se svi zajedno uvjerimo da vrijedimo, a niti Konzum više nije u situaciji da šakom i kapom dijeli promo majice i zastavice sa kockicama. Pobjeda ili poraz u Ukrajini ima utjecaja isključivo na budućnost Zlatka Dalića jer neuspjeh bi vrlo vjerojatno značio jednu od najkraćih era u povijesti na klupi reprezentacije, Šuker i Mamić bi sigurno našli način da ponovno pokušaju oprati ruke od svega i sve svaliti na izbornika, pa makar on bio i čisti vikend izbornik, angažiran u subotu da bi posao odradio u ponedjeljak. 

Ne treba Dalića kriviti niti osuđivati, čvojek je dugo čekao priliku na velikoj sceni i kad se ukazala, jasno je da ju je prihvatio. No, i on će, kao i mnogi prije njega, ubrzo saznati da prilika koju kraljevska ruka ponudi dolazi sa jako puno uvjeta i da on sam nije došao tu gdje je zato jer netko u HNSu zna i može prepoznati trenerski talent, nego je tu gdje je samo zato što je u datom trenutku bio oportuno rješenje za održavanje metastaza hrvatskog nogometa u pogonu. Dalić će svoje napraviti najbolje što može, a to što može nije malo, ali na kraju, sve to neće imati nikakve veze, hoće li postati bivši u utorak nakon poraza u Ukrajini ili dan nakon povratka sa SPa nakon još jednog debakla na velikom natjecanju, Šukeru i Mamiću je svejedno. Žalosno je to što je svejedno postala i svima ostalima. 

Dalić kao samo još jedna ovca poslana na klanje
Imate stari, derutni, jedva funkcionalni televizor, mučite se svaki dan da ulovite dobar prijem, TV ne može ništa funkcionalno napraviti, o modernim karakteristikama televizora o kojima slušate od prijatelja možete samo sanjati i bilo kakvo gledanje vaših omiljenih programa je pravo mučenje. Približava se finale Svjetskog prvenstva, žarko želite pogledati utakmicu zavaljeni sa čipsom i pivom, ali niste sigurni je li to s vašim TVom moguće. I onda, dan prije finala, pukne vam film i odlučite kupiti novi TV, bolji, moderniji, sa funkcijama kojima ne znate niti izgovoriti ime i mogućnostima o kojima ste nekad čitali u SF romanima. No, ...
Dalić kao samo još jedna ovca poslana na klanje
Imate stari, derutni, jedva funkcionalni televizor, mučite se svaki dan ...
05.10.
'Sve izgubili dabogda': je li samo do Mamića i Šukera?

Hrvatska reprezentacija nije stranac neizvjesnim završnicama skupina nakon kriminalno odigranih kvalifikacija. Sjećanja idu do onih legendarnih za SP '98. gdje nas je zapravo odveo Schmeichel odličnom partijom u Ateni i omogućio put do bronce. Hrvatska je u tim kvalifikacijama imala nekoliko partija prema kojima utakmice na Islandu i sa Turskom iz ovih kvalifikacija izgledaju kao superiorne prezentacije nogometa. Kasnije su nas i Bokšić i Olić na iglene uši uvodili na velika natjecanja iz kvalifikacija u kojima smo se mučili i igrali prilično loše. No, sve te utakmice, te ključne partije nakon loših kvalifikacija narod je čekao sa elanom, zanosom i optimizmom, navijačkim duhom koji je prirodan, pogotovo za nacionalne ekipe. 

To više nije slučaj. Hrvatska igra ključne utakmice za odlazak na Svjetsko prvenstvo, a veliki dio onih koji su nekad disali ubrzano danima prije utakmice jednostavno nije briga. Još gore, oni koji su tada danima pripremali koreografije i organizirali navijanje, koji su bili najglasniji na stadionu i prvi u redu da potroše zadnju kunu za putovanje na daleka velika natjecanja, ti ljudi danas aktivno navijaju protiv onoga što je nekad bila svetinja. BBB, barem onaj nepotkupljivi dio i Torcida su odavno protiv, sada se i formalno uz njih svrstala i Armada, domaćin utakmice s Finskom. Armada je proglasila da nema potpore za Hrvatsku u ključnoj utakmici koju igraju na njihovom stadionu, čak su zabranili i transparente i oznake svoje navijačke skupine na stadionu jer ne žele biti dovođeni u vezu sa onima koji igraju i onima koji ih vode. To je danas slika hrvatske nogometne reprezntacije, putujući cirkus sa svrhom privatne zarade koji očajnički po Hrvatskoj traži neku zabit koja je još dovoljno neosviještena da im kockica na licu i zastavica na retrovizoru znači više od Modrićevog pljuvanja u lice pravnoj državi ili Čačićeve persone koja glumi izbornika mimo svih regula kompetencije i logike. 

Osim ako ne odluče igrati po nekim selima gdje ekipa jedva čeka neki događaj da okrene vola, podigne šator i raspali Thompsona, Šuker i banda će sve teže pronalaziti lokacije gdje će biti toplo prihvaćeni. Jednostavno, sranje je odavno udarilo u ventilator (zvuči puno bolje na engleskom). Općenito, kad je moguće naći bilo kakav plus u neodlasku vlastite reprezenatcije na veliko natjecanje, znate da nešto ne štima. A prosječni hrvatski navijač i nogometni fan bi mogao dosta dugo navoditi pozitivne strane toga da Hrvatska ne vidi Rusiju. Od kazne prenapuhanim i umišljenim igračima potpuno otuđenima od naroda i navijača, do financijske katastrofe za korumpirani i netransparentni HNS pa do otvaranja mogućnosti dublje analize svega što ne valja u HR nogometu jer, nažalost, većina raje okreće palac dolje tek kad izostane rezultat, a palac dolje naroda otvara mogućnost angažiranja politike i institucija na neki smislenijji način u problematiku nogometa. 

Ovo nije tekst o tome kako i s kim bi Hrvatska mogla u Rusiju, ovo je nostalgični traktat o tome kako je nekad nekome uopće bilo stalo da se takvi uspjesi dogode, a danas je broj takvih sveden na zaista minimum minimuma. Pisati o tome što Čačić može taktički napraviti je jednako iluzorno kao i očekivati da Modriću preko noći izrastu jaja i da se nametne kao vođa na terenu koji će donositi prevagu u utakmicama. Ovo je tekst o tome kako hrvatska nogometna reprezentacija, nekad simbol jedinstva za koju su svi navijači, ultrasi ili neultrasi, jednako glasno i žestoko pjevali i navijali, danas poput zadnjeg beskućnika luta od grada do grada u nadi da će netko htjeti barem uzeti besplatnu ulaznicu i doći zapljeskati kad spiker preko razglasa pokuša povesti navijanje. O tome kako organizirani navijači, koji su nekad figurativno, ali i sasvim doslovno, život davali za ono što nacionalna momčad predstavlja, danas deklarativno i javno negiraju podršku istoj i ograđuju se od nje.  tome kako onaj koji je nekad bio klinac koji je dane križao na kalendaru do dana kad će ga otac povesti na utakmicu reprezentacije i kad će moći odjenuti najdraži Šukerov dres danas niti ne pomišlja isto napraviti sa svojim djetetom nego mu isti Šuker služi kao simbol da uči klinca o svemu što je loše u nogometu. 

Rusija je u razmišljanjima navijača i poklonika nogometa u Hrvatskoj još puno dalje nego što je geografski od naših granica. Hrvatske poklonike nogometa muče drugi problemi, umjesto da skupljaju nvac za put u Moskvu ili St. Petersburg, oni bi danas dali i zadnju kunu da mogu pogledati jednu utakmicu reprezentacije u duhu i okruženju u kakvom su ju nekad gledali. Moguće je da su se svijet i nogomet promijenili i da su takva vremena prošla, ali opet, kad pogledamo kroz prozor (čitaj, TV ekran) i vidimo svijet, vidimo da toga još ima, ima punih stadiona, ima raspjevanih navijača i ima popunjenih fan zona na velikim natjecanjima gdje se navijači međusobno natječu tko će glasnije pjevati. Nova realnost Hrvatske je da pjevanja nema, da reprezenatcija nije poželjan entitet gotov nigdje u zemlji, a da više ljudi prati nogometno vezana suđenja u Osijeku nego što će pratiti utakmicu u Rijeci. Umjesto onih 'bježite ljudi', 'lijepa li si', 'samo je jedno...' pa čak i ozloglašenog ZDS skandiranja, danas se sve  više čuje najgori poklič koji se bilo kojoj reprezentacji može dogoditi u vlastitoj zemlji, 'sve izgubili dabogda'.

Sve izgubili dabogda
Hrvatska reprezentacija nije stranac neizvjesnim završnicama skupina nakon kriminalno odigranih kvalifikacija. Sjećanja idu do onih legendarnih za SP '98. gdje nas je zapravo odveo Schmeichel odličnom partijom u Ateni i omogućio put do bronce. Hrvatska je u tim kvalifikacijama imala nekoliko partija prema kojima utakmice na Islandu i sa Turskom iz ovih kvalifikacija izgledaju kao superiorne prezentacije nogometa. Kasnije su nas i Bokšić i Olić na iglene uši uvodili na velika natjecanja iz kvalifikacija u kojima smo se mučili i igrali prilično loše. No, sve te utakmice, te ključne partije nakon loših kvalifikacija narod je čekao sa elanom, zanosom i ...
Sve izgubili dabogda
Hrvatska reprezentacija nije stranac neizvjesnim završnicama skupina nakon kriminalno odigranih ...
Da se mene pita, to bi bilo i najbliže mojoj interpretaciji... - Losovius, 5.10.17. 10:56, 0 0 0
U ciklusima '96 i '98 ne mozemo govoriti o svim utakmivama u zagrebu jer je split dobio Italiju i Dansku. Ovo da su sredine nultih najbolje, a upravo je to vrijeme u kojem Maksimir postaje nacionalni stadion od 2003 pa do 2008 ( i duze, ali govorimo - gradim, 5.10.17. 14:01, 0 0 0
O srednjim nultim). Tako da taj problem tada nije odmah ugrozio kult rperezentacije. A nije ds tad nije bilo i drugih skandala. Tomas, biscan, fontana.. Inace, mislim da je kult reprezentacije stvoren na uspjehu iz 98 i jos vise, na padu klupskog - gradim, 5.10.17. 14:04, 0 0 0
Nogometa. U 90-im vise ljudi unzagrebu gledaju dinamo i domace derbjje nego reprezentaciju. Kad hajduk i dinamo preuzmu djolonga i polovanec ljudi se vise okrecu reprezenatciji. O tome binse isplatilo cijelo istrazivanje naoraviti - gradim, 5.10.17. 14:35, 0 0 0
Jedan od tvojih boljih tekstova. Bravo orjuno! - baiso, 5.10.17. 17:05, 0 0 0
25.09.
Surfin USA...

Za razliku od određenih GMa diljem NBA lige kojima treba po nekoliko sezona da se odluče hoće li povući potez, a i kad ga povuku uvijek stanu par centimetara prije nego ga 'gurnu do kraja', Sam Presti je drugačija vrsta 'jebača'. Presti to očito voli brzo, jako i glasno. Brzo, jer je sve svoje poteze odigrao u jednom ljetu, jako jer su njegovi potezi high risk ulozi nakon kojih njegova momčad može ostati pustopoljina, a on na cesti bez posla i glasno, jer nakon što Presti odigra svoj 'hand', cijela liga i mediji pričaju o tome tjednima. 

(Sam Presti, za one koji slučajno ne znaju)

'Jebač' je zaista prava riječ. Amerikanci bi se pomučili sa prijevodom jer ništa u njihovom jeziku ne nosi značenje tog pojma kao kod nas, na dobrom, starom Balkanu. Jebač nije samo onaj koji doslovno vrši spomenuti čin, to je netko tko je uspješan u svemu što radi, netko tko ne okoliša nego prelazi odmah na stvar, tip čovjeka kojeg ćete vidjeti da naruči viski bez leda u 2 popodne i odmah ćete i sami pozvati konobara makar vam se uopće ne pije. Teško je reći kakav je Presti tip čovjeka privatno, ali njegov recentni opus kao GM Oklahoma City Thundera govori da se ne radi samo o jebaču nego o 'motherfuckin'' jebaču prve kategorije. 

Rekapitulirajmo. OKC je prošlog ljeta ostala bez Kevina Duranta, bez sumnje jednog od dva najbolja all round igrača lige, koji je svoje talente stavio u svoju žensku torbicu i otišao u zagrljaj Curryu i Kerru. Nije bilo puno onih koji bi nakon takvog devastirajućeg udarca za franšizu stavili novac da će OKC isplivati i oporaviti se. Posebno zato jer su nakon Duranta ostali na Westbrooku koji je 'sebičan, davi loptu i misli samo na sebe' te na hrpi epizodista čija imena nikog u ligi ne impresioniraju. No, takav Thunder i takav Westbrook su zapravo odigrali sasvim, Slovenci bi rekli, fajn, držali rezultat relativno visoko, a Westbrook je odigrao sezonu za pamćenje i pokazao da može nositi franšizu nakon odlaska KDa. Mnogi bi očekivali da je za franšizu kao Oklahoma jedini prioritet potpisati Westbrooka, osigurati dugoročno omiljenog superstara u momčadi, imati momčad koja je uvijek na rubu playoffa i time zadovoljiti domaće navijače. Ne i Sam Presti...

Gotovo na samom početku prijelaznog roka, Presti je dobro protresao NBA ligu kad je niotkud u redove Thundera doveo Paul Georgea, All stara Indiane i to u zamjenu za 'sitniš' u vidu Sabonisa i Oladipa. Podatak da je George u zadnjoj godini ugovora može biti zabrinjavajući u smislu dugoročne isplativosti ovakvog trejda, ali ujedno pokazuje da Presti slaže momčad za pobjeđivanje odmah i sada, a ne dinastiju koja će pobjeđivati 'jednom kad Lebron prestane igrati'. Uparivanje Georgea i Westbrooka se čini smislenim, George nije veliki potrošač lopti, spreman je na all round igru za momčad, a dovoljno je mlad i gladan trofeja da uskoči na podivljalu lokomotivu zvanu Westbrook koja 'pravi haos' diljem lige. Uz nekoliko manje zvučnih, ali iznimno korisnih potpisa, poput onog Pattersona, činilo se da je Presti odigrao svoje adute i da mirno čeka sezonu u kojoj George i Westbrook moraju ostvariti rezultat koji će i jednog i drugog uvjeriti da je ostanak u Thunderu najbolji recept za njihovu budućnost. 

No, očito nešto Prestiju nije dalo mira, očito je osjećao da to još nije to. Koliko god dobar posao bio obavljen, Thunder se i dalje činio barem korak kratak prema Golden Stateu, koji je letvica za sve klubove lige, a negdje tu sa Houstonom, Spursima i Minnessottom, barem po kvaliteti rostera. To nije bilo dovoljno dobro, ne u smislu osigurača da se Westbrook i George privole na ostanak u klubu nakon ove sezone. I Presti je odlučio djelovati još jednom, pokazati da je, iako iz male sredine u kontekstu NBA lige, zaista veliki jebač među GMovima.

Melodrama

Melodrama traje i duže od ovog prijelaznog roka. Carmelo Anthonyu je dosta underachieving Knicksa, a Knicksima je dosta one-man momčadi Carmela Anthonya. Svi uvjeti za razlaz su bili stvoreni osim onog ključnog, kamo Mela poslati. Situacija je specifična jer Melo ima u ugovoru no trade klauzulu kojaga praktički čini gospodarom svoje sudbine, on odlučuje hoće li prihvatiti neku razmjenu, ne Knicksi. Melo ima 33 godine i nikakve rezultate na momčadskoj razini i jasno je da u ovoj fazi karijere ima izbor između biti alfa mužjak u prosječnoj ekipi ili timski igrač u contenderu za naslov. Već glasine o tome da ga zanimaju samo Houston ili Cleveland potvrđuju da Melo želi pobjeđivati, a i on sam je svjestan da u niti jednom od ta dva kluba ne bi bio prva, moguće niti druga opcija. Činilo se da je odlazak u jedan od ta dva kluba sigurna opcija čim se strane usuglase, ali očito se u priču umiješao taj mučki provokator Presti.

I dok Houston i Cleveland cijelo ljeto smišljaju načine kako sklopiti pakete za dovesti Mela, Presti je to, čini se, posložio preko noći. Nikad, u niti jednom razgovoru niti ozbiljnom komentaru NBA lige se Oklahoma nije spominjala kao opcija za Mela. Kao, uostalom, niti za Georgea. No, Presti je fino spakirao Kantera i McDermotta i dodao jedan pick druge runde te nekako uspio nagovoriti Mela da seodrekne svoje no trade klauzule i posao je brzo ugovoren, Melo je novi igrač Thundera i sa Westbrookom i Georgeom čini jednu od najozbiljnijih 'velikih trojki' u povijesti lige. Ostaje pitanje što su nudili Cleveland i Houston ako su Knicksi na kraju pristali na McDermotta i Kantera koji im, naoko, baš ništa ne znače u mučnom procesu restrukturiranja koji ih čeka. 

Kako god bilo, Melo je novi suigrač Westbrooka i Georgea i to je odmah pokrenulo lavinu trolanja kojem je glavna misao vodilja 'tri lopte će im trebati'. Nešto slično kao što su rekli kad je Lebron došao Boshu i Wadeu, ili Love Irvingu i Lebronu ili Durant Curryu i Thompsonu. Sve te ekipe su pobjeđivale i osvajale naslove i sa jednom loptom, kako propozicije nalažu da se jedino smije igrati. Da, Melo je kroz cijelu svoju karijeru jedan od većih potrošača lopti u ligi, a Westbrook je prošle sezone srušio rekord u usage rateu u povijesti košarke. No, kontekst prošlih sezona se ne može primijeniti niti na Westbrooka niti na Mela kad igraju zajedno, pa niti na Paula Georgea, ako hoćete. Svi oni su bili glavni igrači debelo ispodprosječnh momčadi gdje se očekivalo da puno šutiraju i igraju s loptom. Nema razloga misliti da niti jedan od spomenutih igrača nije dovoljno košarkaški inteligentan da zna da sa kvalitetnijom momčadi ne moraići u hero ball u svakom napadu. Westbrook je dugo godina igrao drugu violinu Durantu i igrao tu ulogu uspješno, All star uspješno zapravo. Melo nikad u karijeri nije u klubu imao suigrače kao sada, a, iako nije pravo mjerilo, kao dio američke košarkaške reprezentacije je pokazao da može i zna igrati u sustavu sa jednako kvalitetnim suigračima bez velikih iskakanja. Uzorak je mali, ali da Melo ne želi i ne misli da treba jaku momčad da pobjeđuje, zašto bi uopće odrekao se klauzule i otišao iz New Yorka gdje se jednako tako mogao napucavati do mile volje. A život u New Yorku Carmelu Anthonyu, a pogotovo supruzi Anthony s kojom ima bračnih nesuglasica, ali 'pokušavaju stvari riješiti', nudi sigurno mnogo više nego život u Oklahoma Cityu. 

(za slučaj da se netko pita ima li u Oklahomi ljubavi za Mela)

Treba znati sljedeće - dodatkom Mela na obnovljen i, sada, prilično kvalitetan kostur momčadi, Oklahoma postaje momčad sa puno opcija. Igrač kao Melo može preuzeti bilo koju utakmicu, baš kao i Westbrook, a rotacijom koju imaju, može se često dogoditi da Melo bude na parketu protiv protivničkih drugih petorki što, zapravo, može biti i najučinkovitiji način njegovo korištenja. Iako na teren neće Hoodie Melo, njegov alter ego kad nije na parketima, Melo je i dalje ubojica pod koševima, samo je puno manje učinkovit kad ga stisnu Lebron, Leonard i Durant, ta razina igrača. Okružen Westbrookom koji je motor i srce ekipe te Georgeom koji može obaviti i prljavi dio posla, te odličnim defenzivcima kao Roberson i Adams, Melo može koristiti svoje adute u limitiranim dozama usmjerenima jedino i isključivo na pobjeđivajne košarkaških utakmica. S obzirom na sve čega se odrekao da bi došao, pobjeđivanje košarkaških utakmica je vjerojatno jedino što Melo ima na umu, pobjeđivanje i to odmah, u ovoj sezoni. 

Pobjeđivanje, točnije, namjera pobjeđivanja, je i ono što Westbrook, George, Anthony i Sam Presti imaju zajedničko. Ovo je ta sezona, nema popravka, neće biti vremena za 'kemije' i 'rast s momčadi', neće biti vremena za čekanje i odugovlačenje s all in potezima, Oklahoma je svoje već odigrala. Ili će odigrati sezonu za pamćenje, što prema kvaliteti momčadi može biti samo finale NBA lige, ili će nakon sezone svatko svojim putem, a Oklahoma u proces potpune reizgradnje. George će vjeorjatno u LA, možda mu se pridruži i Westbrook, Melo će teško u stare dane htjeti biti jedini superstar u sredini kao Oklahoma, a Presti će vjerojatno morati potražiti novi posao, osramoćen propalim eksperimentom u kojeg je ušao. No, s druge strane, ako uspije, Presti će biti slavljen kao jedan od najvećih GM jebača modernog NBA okruženja, čovjek koji je franšizu na koljenima u samo dvije sezone odveo od očaja zbog gubitka glavnog igrača do apsloutnog vrha lige i momčadi koja je i jača od one koju je Durant predvodio. Ako to nije all in, onda zaista takvog pojma u sportu nema. 

Nova velika trojka i Sam 'jebač' Presti
Za razliku od određenih GMa diljem NBA lige kojima treba po nekoliko sezona da se odluče hoće li povući potez, a i kad ga povuku uvijek stanu par centimetara prije nego ga 'gurnu do kraja', Sam Presti je drugačija vrsta 'jebača'. Presti to očito voli brzo, jako i glasno. Brzo, jer je sve svoje poteze odigrao u jednom ljetu, jako jer su njegovi potezi high risk ulozi nakon kojih njegova momčad može ostati pustopoljina, a on na cesti bez posla i glasno, jer nakon što Presti odigra svoj 'hand', cijela liga i mediji pričaju o tome tjednima. (Sam Presti, za ...
Nova velika trojka i Sam 'jebač' Presti
Za razliku od određenih GMa diljem NBA lige kojima treba ...
Imam neki osjećaj da Presti ima jebačke veze u ostalim franšizama jer čisto sumnjam da za Anthonya i pogotovo Georgea njihove franšize nisu mogle dobiti više. :D Kako god, ova je momčad sad superzanimljiva, nadam se da če bar zagorčati život GSW-u. - Shankly96, 25.9.17. 14:36, 0 0 0
Wolvesi su precijenjeni ove sezone... - Puvlin, 25.9.17. 15:18, 0 0 0
Dobio si moj respekt jer nitko nije primijetio suptilno ruganje. Presti "jebač". Ne, čak ni u figurativnom smislu. - baiso, 25.9.17. 16:29, 0 0 0
Nije ovo ni približno trojka razine one Heatove ali ima jedna druga stvar. Okružena je puno boljim role playerima. Patterson, Robertson, Adams pa čak i Abrines je puno bolje od raspadnutog Millera, Chalmersa, Bibbya i Haslema. - Essien1950, 26.9.17. 14:10, 0 0 0
Adams je centar koji bi dobro došao baš svakoj ekipi. Igrač kojemu statistika nije bitna, a odrađuje posao kako treba i obrambeno i napadački. Usput obožava One Piece, što ne može nikako biti loše. - Puvlin, 26.9.17. 14:36, 0 0 0
11.09.
Tko je kriv za debakl?

Pričati je lijepa, često i korisna, ljudska navika. Možemo pričati o puno toga, sjednemo negdje i deremo po svemu od Velikog praska pa do poreza na nekretnine, možemo se dotaktnuti i sporta ako želimo. Čak i jedan zločesti Pero Skansi smije neutemeljeno i neprovjereno pričati o atmosferi u reprezentaciji, djielovi medija smiju pričati i piasti o eventualnosti da naši sportaši, nogometaši, košarkaši, skijaši, koji želite, možda nisu baš najbolji ljudi u povijesti Zemlje, kad se priča, dozvoljeno je, ako već i nije dozvoljeno, barem se prešutno tolerira (ZDS). 

Tako i naši košarkaši, smiju pričatio što žele. Smiju pričati o svojim fenomenalnim i napornim pripremama, smiju se nabrijavati, pričati da je to ta godina, da je ovo utakmica generacije, da su sprmeni, da su klapa, da je kemija nikad bolja, da je Bojan MVP, da je Dario Šarić već sad prerastao okvire NBA lige, sve je u priči dozvoljeno. No, onda dođe vrijeme da priče prestanu, vrijeme kad pobjeda od skoro 40 razlike protiv zadnje ekipe skupine u zadnjoj utakmici skupine kad rezultat više nije bitan prestane interesirati ikoga, vrijeme kad treba s riječi prijeći na djela. Možda iznenađujuće za neke, ali za većinu vjerojatno ne, naši košarkaši su na djelima puno lošiji nego na priči. Ako su pripreme bile tako sjajne kao što se priča, kako onda nema snage za pratiti ruske napadačke varijante koje nisu loše, ali su prilično predvidljive jer ovise o jednom čovjeku. Ako se tako dobro pripremalo utakmice, kako onda daleko najbolji igrač Rusa ne može biti zaustavljen niti na sekundu dok je na terenu. Ako je Bojan Bogdanović kandidat za MVPa prvenstva kako onda ne može spasiti brod koji tone, barem malo. Ako je Šarić realni rookie godine NBA lige i lavlje srce na terenu, kako mu Rusi otimaju skokove kao od šale, a on baca nereznoske lopte po košu u velikim količinama, a ništa ne ulazi. 

Realnost je pizdarija, baš pizdarija. Kad realnost nastupi onda ogoli činjenice da su hrvatski košarkaši, počevši od onih danas najboljih, talentirana skupina karijernih luzera koji zapravo nikad nisu pobijedili nikoga bitnoga kad je bilo bitno. Bojan Bogdanović je nemoguće talentirani scorer, igrač sa finim šutom i relativno širokim arsenalom oružja u napadu. No, Bogdanović je i samo to. Nije Shved, a sigurno nije ni Teodosić. Zavarava se svatko tko povezuje Bogdanovićevu NBA karijeru sa reprezentativnom jer se radi o dva svijeta. NBA je visoko profesionalizirana liga koja traži specijaliste da ih stavi pored najboljih košarkaša današnjice. Bogdanopvić je specijalist za koševe koji u ograničenom vremenu pored jakih individualaca može dati svoj obol momčadi u vidu koševa. No, čovjek nije gotovo nikakav skakač niti obramebni igrač, kad dodaje loptu bolje da ne dodaje, nikad nije razigrao niti jednog suigrača nego ih dapače treba da razigraju njega i sve to zajedn ga eliminira iz bilo kakvog razgovora da je lider. Bogdanović je odličan šuter, na ovom turniru je pokazao koliko je dobar u tome, ali to je ujedno i sve što Bogdanović je, nemoguće je do njega očekivati da bude nešto više. Sigurno da ima bolju NBA karijeru nego što je imao Shved, vjerojatno bolju nego što će imati Teodosić, ali ovi igrači imaju ono što on nema, lidersku sposobnost učiniti sve oko sebe boljima, a istovremeno preuzimati utakmice pod svoju kontrolu. 

'Rookie godine' Dario Šarić je trebao biti taj. Igrač koji će davati ritam našoj igri, mnogi su čak bili spremni tvrditi da očiti manjak kvalitetnog playmakera neće imati utjecaja jer će Šarić kreirati i razigravati momčad. Moje pitanje je - zašto bi to itko mislio? Čovjek koji nigdje u profesionalnoj karijeri nije pokazao da je lider i koji je prošle sezone iskakao u momčadi koja očito tankira i lovi čim više poraza nema dokaza da može biti lider, sve je samo priča. Dario Šarić je talentirani igrač koji tek treba biti pretvoren u specijalista za 'nešto', što će u Sixersima sigurno pokušati, ali pitanje je kako će taj eksperiment završiti. Za sada, Šarić je igrač koji će zujati terenom, raditi sve i svašta s malo koristi, a u svojoj glavi i u svojoj priči, on je već sada košarkaška veličina. Kako drugačije objasniti gotovo infantilno ponašanje Šarića nakon poraza kada napušta intervju jer se novinar drznuo pitati kako to da je ostao bez skoka u utakmici i da mu se isto dogodilo i u Riu protiv Srbije. Šarićev odlazak i izjava 'ne mogu tako pričati' samo su malo zrelija verzija 'idem te tužiti mami', a izraz Šarićevog lica sve govori - čovjek je iskreno šokiran da se netko nakon što košarkaška Hrvatska godinama pokušava od njega napraviti novog košarkaškog Mozarta usudio uputiti kritiku na njegov račun. 

O ostatku hrvatske reprezentacije ne treba previše pričati, neki su zadovoljili više, neki manje, neki uopće nisu, ali oni su manje bitni. Moguće je povući paralelu s Rusijom koja također ima dva igrača velike vrijednosti u Shvedu i Mozgovu, a okruženi su role playerima koji trebaju odraditi određenu funkciju. Razlika je što je Shved tip lidera koji će sve ostale uključiti u igru i razigrati ih te će već u prvoj polovici treće četvrtine sjesti na klupu nakon što je riješio utakmicu sa 10 asistencija, a Hrvatska zadaću da razigraju igrače mora povjeriti Roku Ukiću i Marku Popoviću koji su proveli zadnje desetljeće i pol dokazujući svima da to ne mogu. Od naših glavnih igrača, Bogdanovića i Šarića, ne može se očekivati da razigraju druge, u većini slučajeva sretni smo ako razigraju samo sebe. Za razinu eliminacijske utakmice Eurobasketa, to jednostavno nije dovoljno. 

Već su krenule poznate hrvatske priče o 'kemiji' i 'glavama', koje su, navodno, naš najveći neprijatelj. Ovdje i na ovom mjestu treba jasno i glasno reći - BULLSHIT, iliti ga konjski drek! Nismo ispali iz tko zna koje utakmice 'koja se mora dobiti' i koja je 'utakmica generacije' jer su igrači malo ludi ili onako na svoju ruku, jer se ne znamo tući ili jer igrači ne vole kartati zajedno. Izgubili smo jer nemamo kvalitetu za proći očito po svemu boljeg protivnika, daleko pripremljenijeg, sa više varijanti u igri i sa jačim i izraženijim liderom. Taman da su igrači braća koja cijeli život žive u u istoj kći i pucaju po istom košu, ovih 12 igrača i izbornik ne bi prošli ovih 12 Rusa i izbornika u barem 7 od 10 slučajeva. Jednostavno zato jer su toliko lošiji, košarkaški lošiji. Bogdanović je možda skuplji igrač od Shveda sa boljom NBA karijerom, a Šarić veći talent od bilo kojeg Rusa, ali suma pojedinačne vrijednosti u klubovima nije jednaka kao suma ukupne vrijednosti reprezentacije. Rusi su jednostavno bolji, kao što su bolji i Srbi i Litva i mnogi drugi koji su konstantno prisutni u završnicama turnira. Bolja bi vjerojatno bila i Finska ili Latvija jer su to reprezentacije koje napreduju, koje na svojim glavnim igračima stvaraju igru koja zaista čini i ostale boljima, dok smo mi u našoj bezgraničnoj samodopadnosti i življenju na davnoj prošlosti još uvijek na mrtvoj točci na kojoj smo od dana Dražena, Tonija i Dine. 

Naravno, drugačija priča bio bila da je jučer bilariječ o posljednjoj utakmici skupine nakon što smo već prošli, tu j Hrvatska najjača, ali to nije do kemije niti glave nego do hrvatskog sindroma zadovoljavanjem malim stvarima i veličanjem uspjeha koji to nisu. Kakve veze ima pobjeda nad ubogom Češkom u mrtvoj utakmici sa ičim? Kakve veze ima 38 ili koliko razlike nad njima sa ičim što slijedi? Hrvatska momčad je imala jednu ozbiljnu utakmicu u skupini koja bi mogla biti smjernica za dalje, sa Španjolskom, i izgubila ju je. NIje bitno da li je tijesno, nije bitno da li smo 'bili bolji', niti jesmo li trbali pobijediti, nacija koja slavi poraze kao da su pobjede najčešće sa porazima i završi, to vrijedi i van sportskih okvira. Naši košarkaši možda zaista jesu dobra klapa, ok zajebanti i pravi domoljubi, možda svaki od njih negdje skriva neviđeni košarkaški talent koji bi jednog Shveda ili Mozgova posramio i natjerao da razmisle o drugoj profesiji, ali kao što je veliki Christopher Nolan izrežirao da Katie Holmes kaže Christianu Baleu u njegovoj verziji Batmana - 'ne računa se ono što si duboko ispod, definira te ono što napraviš'. A hrvatska košarkaška reprezentacija je na Eurobasketu napravila apsolutno ništa. 

Pričaj mi o ljubavi...
Pričati je lijepa, često i korisna, ljudska navika. Možemo pričati o puno toga, sjednemo negdje i deremo po svemu od Velikog praska pa do poreza na nekretnine, možemo se dotaktnuti i sporta ako želimo. Čak i jedan zločesti Pero Skansi smije neutemeljeno i neprovjereno pričati o atmosferi u reprezentaciji, djielovi medija smiju pričati i piasti o eventualnosti da naši sportaši, nogometaši, košarkaši, skijaši, koji želite, možda nisu baš najbolji ljudi u povijesti Zemlje, kad se priča, dozvoljeno je, ako već i nije dozvoljeno, barem se prešutno tolerira (ZDS). Tako i naši košarkaši, smiju pričatio što žele. Smiju pričati o svojim ...
Pričaj mi o ljubavi...
Pričati je lijepa, često i korisna, ljudska navika. Možemo pričati ...
Legenda :) - JoHayes13, 11.9.17. 10:37, 0 0 0
Vrh vrhova... - Losovius, 11.9.17. 10:46, 0 0 0
Potrebno je jednom za svagda demistificirati to da naši rukometaši/košarkaši/vaterpolisti gube jer imaju neke kočnice. Kad nogometaši odigraju loše, bar se kaže da su bili za ništa. - Losovius, 11.9.17. 10:53, 0 0 0
Sve je dobro rečeno, iskreno sam vrlo razočaran šarićem, ne samo da je ponovo nestao s najvaznije utakmice, nego se i ponio pederski i nije prihvatio poraz kao frajer i ispricao se zbog loše igre, dapače on se naljutio - GNKDZCFC, 11.9.17. 11:39, 0 0 0
Očito ne može podnijeti pritisak i igrač je za utakmice u kojima nitko ništa ne očekuje, kao s Cibonom 2014., prošlo ljeto u Torinu, a i prošle sezone kad je Embiid otpao - GNKDZCFC, 11.9.17. 11:41, 0 0 0
06.09.
Turska - Hrvatska 1:0

Neukusno je hrvatsku nogometnu reprezentaciju, koja gotovo nikog ne zanima i koja je pola Hrvatske jučer usrećila nakon što se naguzila Turskoj, uspoređivati sa pravom katastrofom koja je mnoge ostavila u stvarnim životnim problemima poput požara, ali što se tiče razine katastrofe u nogometu, ono što je Hrvatska odigrala u Turskoj, a i što igra cijele ove kvalifikacije, može se okarakterizirati kao atraktivno i interesantno. 

Toliko je zapravo Hrvatska interesantna i atraktivna da je i Danijel Subašić, inače iznimka koja je iskakala iz sivila prezentacija, odlučio uskočiti u paradu atrakcije i istaknuti se lošim potezom koji je doveo do rezultatske katastrofe. No, daleko od toga da je Subašić pravi krivac, korijeni poraza protiv Turske koji nas potencijalno izbacuje sa Svjetskog čak i uz pobjede do kraja skupine su posađeni puno ranije, a ovo je geneza cijelog problema.

Embrio faza ove situacije je, naravno, imenovanje Čačića izbornikom. TV monter koji je neprimjetno defilirao ligom u opskurnim klubovima i nekim razvojem događaja s vremenom ušao u milost Zdravka Mamića nema što biti izbornik reprezentacije koja sadrži igrače Reala, Barcelone, Juventusa i drugih velikih klubova Europe i Dinama.

Kad je već morao biti izbornik, Ante Čačić je morao biti smijenjen nakon Eura 2016. kad je pokazao da ne zna podići momčad u ključnim trenucima i kad smo eliminirani sa prvenstva u uspavanki od 120 minuta bez da smo zapravo pokušali bilo što. Nakon što je ostao izbornikom, manje više je jasno bilo savkom realnom što se može očekivati. Čak i Slaven Bilić nakon što je proveo jedan ciklus i vratio se s velikog natjecanja neispunjenih ciljeva nije uspio podići momčad i sebe da završi uspješno sljedeće kvalifikacije, nije normalno očekivati tako nešto od 'slučajnog izbornika'. 

I sad imamo to što imamo, potpuno disfunkcionalnu momčad, koja talent koji ima u sebi vješto krije i izbjegava, a igra po nekim prastarim, odavno pročitanim nogomentim postulatima koje čak i liliputanstke nogometne zemlje lako zaustavljaju. Hrvatska igra svodi se na forsiranje igre kroz sredinu, preko kreativnih veznjaka kojima raspolažemo, ali gdje nema nekog pravog dinamita, box to box vezanjaka koji bi se lakoćom dodavao napadu i stvarao višak igrača nakon svih tih silnih prekombiniranja. U rijetkim trenucima kad Mateo Kovačić pokaže karakteristike takvog igrača, na vidjelo dolazi i najveća njegova mana, katastrofalna efikasnost u tzv. 'zadnjem potezu', bilo da se radi o šutu ili o zadnjem dodavanju, Mateo to jednostavno nema u sebi. 

Sva igra Hrvatske, kako je i logično, ovisi o LukiModriću, ipak se radi o ponajboljem veznjaku Europe. No, kad sve ovisi o igraču koji igra svoju igru miljama daleko od gola, jasno je da si u problemu ako ga ostatak momčadi ne može pratiti. Za potrebe ovog teksta ćemo se složiti da je Modrić najbolji pojedinac na terenu, makar teška srca, ali njegove majstorije se događaju na cca 40-50 m od protivničkog gola. Nakon što Luka svoje napravi, makar i savršeno, još predstoji dosta posla da bi se gol eventualno postigao. Tu počinju problemi. Gradnja Hrvatske igre nakon što lopta napusti Modrića osjetno usporava, pogotovo kod Brozovića na neprirodnoj poziciji, dok je problem napadača odsječenost od igre i nesposobnost bilo Kalinića bilo Mandžukića da zadrže loptu dovoljno dugo da se ostali suigrači pridodaju. 

E sad, to je tako, Hrvatska ima to što ima i teško je sumnjati u izbor tih 20-ak igrača kao najbolje što možemo ponuditi. No, problem Čačića je što Hrvatska igra loše cijele ove kvalifikacije, izgubila je jednaku ovakvu utakmicu već na Islandu, a i pobjede kao ova nad Kosovom nisu ništa o čemu bi se pisalo kući. Kad ti momčad slabo igra, kad se muči u napadačkoj fazi, a daleko je od granitne obrane koja ne bi mogla ponekad i primiti, logično bi bilo pokušati neke taktičke rošade, neke izmjene sustava igre da od igrača koji dokazano vrijede, i to zaista u svjetskim klubovima, dobiješ ono najbolje. No, tu Čačićevi limiti dolaze na vidjelo, a sve greške HNSa dolaze po naplatu. 

Čačić nema pojma što bi napravio jer jednostavno nije dorastao situaciji. Besciljno mijenjanje jednog napadača drugim u momentu kad nam je napad najmanji problem jer igra 'šteka' puno ranije ili trpanje momčadi napadačima zadnjih 15 minuta bez ikakvog rada na igri nisu rješenja koja pravi treneri rade, to su potezi laika koji nezna što bi pa trpa u panici sve prema naprijed. Da je slučajno upalilo, Drago 'beskućnik' Ćosić bi vjerojatno aplaudirao Čačiću kao taktičkom geniju, ali na SPu bi se Hrvatska ponovno provela kao bosa po trnju jer takva igra i takvo vođenje momčadi nema šanse opstati u današnjem turnirskom načinu igranja gdje momčadi vode veliki izbornici koji znaju što rade. 

HNS je mislio da instaliranjem Čačića rješavaju problem sastavljanja reprezentcije prema željama središnjice, a da je momčad dovoljno kvalitetna da sama sebe vodi do velikih natjecanja koja služe ka alibi i pokrivanje svih prolema. Ispostavlja se polako da to nije slučaj i da je plasman ozbiljno upitan, a problem je što je na kormilu izbornik koji nikako nema kapacitete sam promijentii smjer kojim reprezentacija ide. Smijeniti ga vjerojatno nije opcija jer su sedo jučer kleli u njega, a i upitno je koga bi mogli naći da stvar izvuče do kraja, imidž HNSa kao poželjnog poslodavca je već ozbiljno narušn, a velike afere koje okružuju naš nogomet sigurno ne pomažu. 

Ima onih sretnih razvojem događaja, ima i onih nekih tužnih, ali zaista nitko ne bi smio biti iznenađen. Kakva država, takav i nogomet, kao što se država vodi po principu koji kombinira muljatorstvo i improvizaciju, jednaki je pristup u nogometu, a po rezultatima države znamo kamo to vodi. Plasman an SP ili ne ne bi smio promijeniti činjenicu da Hrvatska ne igra ništa, da momčad nema perspektivu i nema alate potrebne da samu sebe izvuče iz krize igre. Da li je Kovačić zabio zicer i da li je bio penal ili ne, sasvim je svejedno, takvi detalji bi značili nešto reprezentaciji do koje je ljudima, barem većini stalo, i koja ima podršku i ljubv nacije koja bi jednu krivu sudačku procjenu pretvorila u nacionalnu tragediju. To danas u Hrvatskoj nije slučaj i to je najveći problem, čak puno veći od neodlaska n SP. 

Atraktivna i interesantna Hrvatska
Neukusno je hrvatsku nogometnu reprezentaciju, koja gotovo nikog ne zanima i koja je pola Hrvatske jučer usrećila nakon što se naguzila Turskoj, uspoređivati sa pravom katastrofom koja je mnoge ostavila u stvarnim životnim problemima poput požara, ali što se tiče razine katastrofe u nogometu, ono što je Hrvatska odigrala u Turskoj, a i što igra cijele ove kvalifikacije, može se okarakterizirati kao atraktivno i interesantno. Toliko je zapravo Hrvatska interesantna i atraktivna da je i Danijel Subašić, inače iznimka koja je iskakala iz sivila prezentacija, odlučio uskočiti u paradu atrakcije i istaknuti se lošim potezom koji je doveo do rezultatske ...
Atraktivna i interesantna Hrvatska
Neukusno je hrvatsku nogometnu reprezentaciju, koja gotovo nikog ne zanima ...
Samo zbog početka analize neslaganje, a zapravo se slažem s većinom. - Gogo7, 6.9.17. 19:08, 0 0 0
A što je krivo rekao? Pa činjenica je da su mnogi postali ravnodušni prema reprezentaciji. Ja sam navijač Dinama, još uvijek, ali emociju prema repki su mi ubili. I nisam jedini. To nešto znači. - Jerlekan, 6.9.17. 23:07, 0 0 0
04.09.
Aco Petrović: Prve dvije treba zaboraviti

Aco Petrović je zanimljiva njuška, uvijek je bio. Nije od onih trenera koji će se držati floskula i dvije naštrebane rečenice, voli podijeliti svoje mišljenje makar bilo i oštro, kvaltete su to koje su ga svojedobno činile i odličnim TV komentatorom. Ono gdje Aco često upadne u probleme je kad treba kritiku okrenuti sam na sebe, Aco nikad nije znao stati iza svojih poraza jednako kao glorificirati svoje uspjehe. Do danas nije jasno što se dogodilo u Istanbulu i zašto se Hrvatska jednostavno raspala, a krivci koje je Aco prozivao su pokrili sve aktere od suca, vlastitih igrača pa do Saveza. Jednako tako, niti njegov posljednji rad u Ciboni nije adekvatno prokomentiram od strane samog Ace, jasno je da se Cibona nije puno pomakla sa mrtve točke statusa zombi kluba, ali Aco o tome šuti, vjeorjatno svijestan svoje aktivne uloge u cijeloj priči. 

Upravo zato, čak i najmanja unca samokritike je dobrodošla, a upravo tako treba tumačiti Acine izjave o svjesnosti limita momčadi, problemima na nekim pozicijama i, općenito, spuštanju atmosfere nakon dvije tanke pobjede na startu Eurobasketa. Neki drugi Aco, iz nekih drugih vremena bi jahao te dvije pobjede sve do samoizmišljene titule košarkaškog genijalca, ali izgleda da je i Aco naučio. Ili to ili je igraHrvatske zaista toliko prosječna, zapravo zabrinjavajuća, da čak i Aco Euforija ne može iz nje izvući segmente koje bi prikazao kao dokaz da se odlično radilo i da je Hrvatska spremna za velike stvari. 

Što je Hrvatska do sada odigrala? Dvije partije za zaborav, iz kojih je zaista samo rezultat važan u pozitivnom smislu, ali iz kojih izvlačimo puno minusa za koje ne znamo da li ih možemo ispraviti. Mađarska je pobijeđena zaista na jedvite jade, vjerojatno barem dijelom zato jer daleko najbolji mađarski igrač nije mogao igrati drugo poluvrijeme, dok nas je u prvom šamarao kako stigne. Izvukao nas je igrač za kojeg i očekujemo da nas izvlači...Bojan Bogdanović. Rumunjska je padobranac na ovom prvenstvu i jasno je da nemaju kvalitetu za ravnopravnu igru s nikim, ali čak i takva Rumunjska je uspijevala držati priključak i forsirati Hrvatsku da igra sa gotovo pa punom minutažom za najbolje igrače u utakmici u kojoj smo očekivali da najbolji dobiju malo predaha. Reket nam je bio preotvoren, rumunjski hakleri su na našu meku obranu uspijevali zabijti neke svoje, ulične, koševe i trebalo nam je dugo da ih napokon slomimo na krilima našeg najboljeg igrača...Bojana Bogdanovića.

E sad, ako ti za dva vjeorjatno najlošija protivnika treba punih 40 minuta za riješiti utakmicu i to uspiješ samo zato jer ti najbolji igrač mora pružiti 100% svojih mogućnosti, to nikako ne može biti dobro za budućnost. Jer, neće svi biti Mađarsa i Rumunjska sa svojim očitim defektima u igri, igrati ćemo i s protivnicima koji će puno ranije otići na veliku razliku dok se mi, to jest, Bojan, ne razigra i pokuša spasiti stvar. Da ne spominjemo i sasvim realnu mogućnost da Bojan, kako turnir bude išao dalje, neće moći zadržati svježinu u nogama i oštrinu egzekucije jer ga se rauba do iznemoglosti već od samog starta. Aco to jako dobro zna i pokušao je od ostalih igrača dobiti ispomoć u prve dvije utakmice, ali jednostavno to nije uspio, zato i komentar o očitim limitima momčadi i problemima na dvije pozicije. 

Jedna od tih pozicija je definitivno ona centarska, Planinić se nije dobro snašao, kao niti Bender koji je izgubljen između očekivanja da nam svojom visinom donosi koševe u reketu i očite neutreniranosti za tu poziciju jer ga Sunsi koriste kao stretch četvorku ili čak trojku te ga pripremaju za karijeru novog Nowitzkog. Možda Bender i postane slični igrač, ali u današnjoj hrvatskoj reprezentaciji jednostavno nema prostora za njegova izvlačenja van jer su vanjske pozicije, pogotovo sa Šarićem u igri, potpuno popunjene. I onda zapravo centarska igra spada na Luku Žorića, vrijednog radnika koji će i u veteranskim godinama igrati svoju, gattusovsku igru, ali kao što znamo sa mnogih prvenstva prije, malo je koristi od toga osim pozitivnog primjera mladim igračima. 

Zapravo je teško reći koja je druga pozicija koja nam je 'defektna'. Na prvu bi se reklo playmaker, jer je tako uvijek, ali Roko Ukić zapravo sasvim solidno odrađuje tu ulogu, u sklopu svojih mogućnosti, zabija ono što mora, ne forsira šut koji nema, koristi pick i, najvažnije, pronalazi Bojana na terenu. Problem više leži u potpuno nespremnoj napadačkoj igri van one 'daj Bojanu i makni se', u rukama većine igrača je vidljiv nedostatak pouzdanja u šut, oklijeva se i odugovlači s napadima i šutiranjem, a rezultat svega je puno uništenih napada pretjeranim kruženjem lopte i nešutiranjem kad se mora. Ispostavlja se da je potpuno pogrešno očekivati od Darija Šrića da bude opcija br. 2 u napadu, Šarić jednostavno nije takav igrač niti treba biti. Dario je dobri duh momčadi, motor na oba kraja terena i igrač koji će povući momčad svojim zalaganjem i trudom, ali nije finišer akcija niti igrač sa killer instinctom koji će završavati kad se Bojana stisne ili kad lopta do Bojana jednostavno ne može doći. Kao i obično, takva igra se onda svede na očajničke šuteve u istecima napada Simona ili Marka Tomasa koji mogu, ali i ne moraju ulaziti, uz veću vjerojatnost da protiv jačih obrana neće ući. 

Realno, Hrvatska je podbacila u prva dva kola, unatoč dvije relativno čiste pobjede. Svima, najviše igračima i stožeru, je jasno da je to moralo izgledati puno bolje da bi se optimizam za dalje gradio na nečem realnom. Da su pobjede bile i teže izborene, ali da je više igrača pokazalo dobru razinu forme, a da nije sve spalo na Bojana Bogdanovića, bilo bi puno više razloga za biti optimističan. Ovako, dokazali smo si da ovisimmo o jednom igaču i sad idemo u one prave utakmice živjeti ili umrijeti od učinka igrača koji je dobar dio sezone proveo kao specijalist za 15 minuta igre, ne nositelj za 40 minuta. Ohrabruje jedino to da, za razliku od čestih ispraznih najava i pumpanja atmosfere, ova momčad predvođena Acom i Rokom Ukićem djeluje svijesna svojih limita i problema što možda, samo možda, može dovesti i do nalaženja nekih ekspresnih rješenja u hodu, makar je teško reći koja bi to bila. 

Kad i Aco spušta atmosferu onda znate da zaista nije dobro
Aco Petrović je zanimljiva njuška, uvijek je bio. Nije od onih trenera koji će se držati floskula i dvije naštrebane rečenice, voli podijeliti svoje mišljenje makar bilo i oštro, kvaltete su to koje su ga svojedobno činile i odličnim TV komentatorom. Ono gdje Aco često upadne u probleme je kad treba kritiku okrenuti sam na sebe, Aco nikad nije znao stati iza svojih poraza jednako kao glorificirati svoje uspjehe. Do danas nije jasno što se dogodilo u Istanbulu i zašto se Hrvatska jednostavno raspala, a krivci koje je Aco prozivao su pokrili sve aktere od suca, vlastitih igrača pa do ...
Kad i Aco spušta atmosferu onda znate da zaista nije dobro
Aco Petrović je zanimljiva njuška, uvijek je bio. Nije od ...
29.08.
EUROBASKET: Ima li Hrvatska išta osim osovine Šarić-Bogdanović?

Hrvatska košarkaška reprezentacija na Eurobasket izlazi sa standardnom mantrom koja vrijedi već 20 godina - 'mogla bi to biti ta godina'. No, kao što je uobičajena praksa, malo ili ništa se nije napravilo da bi se šanse za nekakav ozbiljnijji iskorak povećale. Jer, gledano unatrag, Hrvatska uvijek izlazi na natjecanja pod parolom da bi se moglo puno, uvijek stavi sve svoje nade u ruke jednog ili dvojice igrača i uvijek, bez iznimke, sva nadanja potonu puno prije nego bi bilo tko tko voli košarku želio. 

Protagonisti se mijenjaju, prošli smo put od Kukoča i Rađe, preko Vujčića i Giričeka, pa do Bogdanovića i Tomića, da bi danas Bogdanovića uparili sa Šarićem, ali ono što se ne mijenja je predvidljivost kojom se predsavljamo svijetu. Jer, nemojte napraviti elementranu grešku, ako mi svi dobro znamo da se hrvatska reprezentacija svodi na dva imena, to isto tako dobro, još i bolje, znaju i svi protivnici s kojima se susrećemo. Često nas je takav pristup koštao, čak i protiv slabijih reprezentacija, jer dok mi svoje karte otkrivamo i vjerujemo u nedodirljivost naših superzvijezda kao da su Jordani, ne uzimamo si vremena da proučimo i pripremimo se za specifične protivnike i njihove najbolje igrače pa nam se dogodi da nas ubijaju i razni Tomići, Veselyi ili čak i poneki anonimni crnac iz Senegala sa polusolidnim šutom. A sve te reprezentacije redom su jako dobro pripremljene na ono što Hrvatska nudi jer uvijek nudi jedno te isto.

Hrvatska igra u startu pati od hendikepa manjka pravog playmakera i to je problem već više od desetljeće (hint; tko okupira upravo tu poziciju već više od desetljeća?). Kad nemate playmakera sve u igri je teže, Hrvatska igra igru gdje se lopta samo prevede preko centra da bi onda zapravo krenula neka varijanta hero balla gdje ili Bogdanović uzima sav napad preko sebe, bilo kroz prodore ili šuteve, ili se lopta sumanuto spušta na visokog igrača, nekad Tomića, danas Šarića, i očekuje se da nam oni iskreiraju napade. To u košarci ne ide, odlično je imati visokog igrača koji ima viziju igre tipa Jokić ili Cousins, ali bez voditelja igre na vanjskim pozicijama nitko, pa tako niti ekipe sa takvim igračima, ne mogu pobjeđivati u ozbiljnim utakmicama. Ono što je najveći defekt manjka pravog playa u igri je da potencijali svih ostalih igrača u momčadi koji nisu individualci kao Šarić i Bogdanović ostaju neiskorišteni pa tako solidni šuteri Simon i Tomas ostaju s mrvicaa i otpacima koje obično šutiraju u zadnjim sekundama napada kad primarne opcije zakažu, a o nekakvoj smislenoj pick igri sa visokim igračima nema smisla pričati pa oni ostaju u funkciji najobičnijih skupljača skokova. 

Kao što je spomenuto, iznimno je lako pripremiti momčad na obranu protiv takvih reprezentacija kao Hrvatska. Šarić i Bogdanović jesu iznimni talenti, ali nisu vanzemaljci i može ih se zaustaviti. Bogdanovića može ćuvati bilo koja atletskija 'trojka' koja mu radom nogu može parirati i ostati blizu te ga tjerati na ulaze, a ne šuteve jer u tom slučaju do izražaja dolazi Bojanov manjak instinkta za proigravanje suigrača dok je za Šarića dovoljno držati ga dalje od koša i puštati prostora za šut koji mu nije izrađen do razine da bude prijetnja. ŠArić može poluditi i staviti dvije, tri trice zaredom i zapaliti sebe i publiku, ali u najvećem broju slučajeva, šut će ga kad tad iznevjeriti, a nema dovoljno discipline ili bolje reći preimpulzivan je igrač da bi znao kad treba stati ili prikočiti. I to je cijela priča, obaviš ova dva zadatka i Hrvatska je sputana i bezidejna te zapravo ovisi o tome koliko će dobro Simon šutirati preko ruka čuvara što može upaliti jednom od pet puta, ali to je nedovoljno za ozbiljne rezultate. 

Bilo bi odlično da se ovoj reprezentaciji žele priključiti Hezonja i Zubac koji bi dali dodatnih opcija napadu, ali bilo bi još bolje da Hrvatska ima igrača koji će od bilo kojeg reprezentativca, jer svi oni imaju košarkaške kvalitete, napraviti ozbiljniju prijetnju. Usporedbe su nezahvalne, ali možemo samo sanjati o jednom Milošu Teodosiću koji može preuzeti gotovo sav teret u napadu svoje momčadi, ali istovremeno će uvijek imati oko za suigrača i omogućiti svakome da svoje kvalitete razmaše do granice gdje ga treba ozbiljno shvatiti. Hrvatska to nema, Ukić nikad nije bio taj, a dodavanje ostarjelog Popovića koji je godinama van sustava reprezentacije, a uvijek je bio puno više šuter u tijelu playmakera nego pravi razigravač, neće napraviti previše razlike. 

Ono što je greška koju radimo, kako javnost tako i struka, je da očekujemo od naših glavnih vedeta da preslikaju svoje izvedbe sa NBA parketa na igru u rperezentaciji. Na mnogim primjerima i drugih sportova znamo da to ne ide baš tako, a u košarci može i jače doći do izražaja zbog frekvencije napada tj. izmjena napad - obrana. Šarić, naprimjer, je imao prilično dobru sezonu u Philadelphii ali to treba staviti u kontekst. Philadelhia je u prošloj sezoni bila momčad koja je tankirala, gubila utakmice u serijama znajući da zapravo ne igraju za ništa i puno je lakše 'pustiti ruku' u takvim utakmicama nego u šačici ozbiljnih utakmica koilko se igra na Europbasketu. Šarić je u NBA anonimus kojeg se pušta, nikad udvaja i zapravo potcjenjuje kao igrača dok je u Europi on ipak poznato ime na koje su obrane itekako fokusirane. S druge strane terena, Šarić u Sixersima ima nekoliko igrača koji drže obrameni teret umjesto njega, pogotovo u funkciji rim protectora pa je puno lakše ostati svjež za napad u takvoj igri nego u žrvnju reprezentativnih utakmica gdje Šarić često mora čuvati najbojle protivničke visoke igrače u punoj minutaži od preko 30 minuta, a nakon toga se od njega oečkuje da bude svjež i prpošan u napadu. Bogdanović je, pak, sezonu u Wizardsima zaključio kao specijalist sa klupe, igrač koji ulazi u igru kad igraju rezerve i od njega se očekuje da u limitiranom vremenu održava rezultat kad ga čuvaju protivnički rezervisti. U reprezentaciji to nije slučaj, Bojana čuvaju najbolji protivnički braniči i nema puno vremena za predah, a takva promjena ritma igranja nikako nije laka. 

Prijateljske utakmice ne trebaju zavaravati. Pobjede su super za moral, ali u prijateljskim utakmicama treneri, svi treneri, isprobavaju neke svoje varijante i ne opterećuju se toliko sa rezultatom. Stoga, vjerojatno i fokus protivničkih trenera nije toliko na uštopavanju naša dva top igrača, a i da je, Šarić i Bogdanoić nemaju toliku minutažu da bi to imalo smisla. Prava stvar dolazi na red tek na prvenstvu gdje sve reprezentacije izlaze u svaku utakmicu 'po krv' jer je malo utakmica, a svaka pobjeda je iznimno bitna. U takvim utakmicama nema taktičkih isprobavanja nego se igra na ono što ti donosi najviše šansi za uspjeh, a na tom planu je Hrvatska, nažalost, odavno pročitana knjiga. 

Ograničene opcije vode do ograničene momčadi
Hrvatska košarkaška reprezentacija na Eurobasket izlazi sa standardnom mantrom koja vrijedi već 20 godina - 'mogla bi to biti ta godina'. No, kao što je uobičajena praksa, malo ili ništa se nije napravilo da bi se šanse za nekakav ozbiljnijji iskorak povećale. Jer, gledano unatrag, Hrvatska uvijek izlazi na natjecanja pod parolom da bi se moglo puno, uvijek stavi sve svoje nade u ruke jednog ili dvojice igrača i uvijek, bez iznimke, sva nadanja potonu puno prije nego bi bilo tko tko voli košarku želio. Protagonisti se mijenjaju, prošli smo put od Kukoča i Rađe, preko Vujčića i Giričeka, pa ...
Ograničene opcije vode do ograničene momčadi
Hrvatska košarkaška reprezentacija na Eurobasket izlazi sa standardnom mantrom koja ...
Realan stav i super analiza. Nego "poneki anonimni crnac iz Senegala sa polusolidnim šutom". Jbg majstore, Gorgui Dieng je ozbiljan NBA centar :D - DDR16, 29.8.17. 13:54, 0 0 0
2014. je bio samo novak koji je skupljao mrvice i apsolutno nitko ga nije doživljavao kao bitnim faktorom, čak mislim da sam blag bio u opisu - Mac316, 29.8.17. 14:06, 0 1 0
U sezoni 14/15 koja kreće mjesec dana nakon SP-a lik je ostvario 10ppg, 8rpg, 2a, 1.7b...mislim o čem pričamo, bio je sasvim prepoznatljiv faktor čak i u NBA okvirima, a kako neće biti i na SP sa svojim Senegalom - DDR16, 29.8.17. 14:47, 0 0 0
prije SPa bio je gotovo nepoznat,sasvim sigurno nitko nije navodio kao prijetnju koja bi nas mogla glave koštati i svatko tko tvrdi da je znao da je Dieng bio realna prijetnja Hrvatskoj jednostavno laže. Što je bilo kasnije nije toliko bitno - Mac316, 29.8.17. 14:51, 0 0 0
Prije SP-a bio je NBA igrač sa ništa lošijom rookie sezonom od npr. Bendera. Ja sam znao da je on bio realna prijetnja. Vjerojatno lažem. - DDR16, 29.8.17. 15:42, 0 0 0
25.08.
Kako rebootati Dinamo?

Gledajući Dinamo i Skenderbeu. osim očitog mučenja sporog protoka vremena uz negledljiv nogomet, čojeku svašta padne na pamet. Uhvati se u razmišljanju tipa 'koji je smisao svega ovoga'. Zašto trošiti dragocjeno vrijeme ovog jednog života koji imamo na gledanje 22 lika kako nasumično šutaju loptu travnatom površinom i još (najčešće) plaćati za taj 'užitak'. Ne nudi li život tisuće drugačijih, boljih, mogućnosti za trošenje svog vremena? TAkve misli rijetko prođu glavom dok sportski zaljubljenik gleda neku sasvim prosječnu utakmicu europskih liga, čak i neke druge sportove sa puno manjom tiražom, ali Dinamo kao da izvlači ono najgore iz te lijepe igre koju zovemo nogomet. 

Što je to jučer zapravo bilo? Za potrebe teksta zvati ćemo to nogomet, makar je to jako daleko od istine. Nogomet koji su prezentirali Skenderbeu i Dinamo je neprobavljivo, mučno, predugo i prejadno smeće koje, nesrećom, mora jednog od sudionika voditi dalje u natjecanje. Skenderbeu ima ispriku, slabiji su klub kvalitetom, siromašniji, amaterskiji, sa prednošću gola u gostima i manjkom imperativa da baš moraju zabiti, njihovo je bilo preživjeti 90 minuta i slaviti. No, koja je Dinamova isprika? Ono što je Dinamo ponudio nije bilo ništa, 90 minuta nerezonskog, na momente i sumanutog natjeravanja lopte, bez kontrole igre i tempa, sa sporadičnim pokušajima ugrožavanja gola u koji moraš ugurati loptu, pokušajima koji su više ličili kao na nešto što Dinamovi igrači moraju napraviti, a ne žele. Je li do kvalitete? SIgurno, Dinamova momčad sigurno nije neka viša klasa europskog nogometa, ali opet, ne može biti samo do toga. Dinamo je jednostavno izgledao ispuhano, bezvoljno i mlako, točno onako kako mommčad koja igra eliminacijsku utakmicu nikad ne bi smjela izgledati.

MArio Cvitanović je sigurno kumovao tome iako je teško čovjeka kriviti. Iako u nogometnom svijetu to inače slovi kao sigurni recept za uspjeh, možda promjena trenera nakon cijelih priprema i dva dana prije sezone nije bila najbolja ideja. Cvitanović, trener bez ikakvog pedigrea, je došao u nepoznato i pokušao sa čim manje talasanja nekako sam sebe održati u sedlu. Nažalost, Dinamovoj momčadi upravo puno talasanja i treba pa se ubrzo ispostavlo da održavati status quo nije nikako pravi recept za Dinamov uspjeh. Već sa Oddsom je bilo vidljivo da igra koju Dinamo igra, koja je jednaka igri koju gaji godinama bez uspjeha na europskom planu, samo je sada sa još slabijim igračima, nije dobra i da se momčad muči čim iuz faze obrane mora prijeći u fazu napada. Po Dinamo je gotovo porazno to što je kao nositelj izvlačio inferiorne suparnike jer momčad nema nikakvu smislenu napadačku igru niti automatizme u igri nužne za probijanje blokova koje slabiji supranici postavljaju. Da se igralo sa nekim tko će preuzeti konce igre u ruke vjerojatno se ne bi niti onda prošlo jer je Dinamova obrana tragična, ali bi barem utakmice bile gledljivije jr bi netko drugi dirigirao tempo. 

Cvitanović to jednostavno nije zano nametnuti ili momčad jednstavno za to nema kvalitete. Bekovi Dinama su potpuno beskorisni i bezopasni, samo djelomično svojom krivicom. Naime, od Dinamovog beka se očekuje da sa loptom u nogama prolazi terenom, pretrčava, dribla i ubacuje, a realno, malo je bekova koji to mogu i daleko su van Dinamove platežne moći. Za iskoristiti bekove, Dinamo bi morao imati brzu i protočnu igru koja loptu može dostaviti u prazni prostor uz aut liniju na koju bek samo natrčava. U tom slučaju jedino što bek treba je dobar centaršut, što niti Stojanović niti Lecjaks nemaju, ali bi barem bili bolje iskorišteni, a i mogućnost gubljenja lotpi bi bila manja. Cvitanovićeva zadaća bila bi da uigra igru koja bi kroz brze pasove i malo dodira dovela do oslobađanja prostora po boku, ali trener Dinama to nije u stanju. U njegovu obranu, kao i mnogi prije njega.

KAd nema igre s bekovima, Dinamo ostaje praktički na igri sa tri igrača u napadu, od kojih je jedan potpuni igrač manje, centralni napadač. Vezna linija je ukočena i spora, slabo se dodaju napadu, a lopte su sve samo ne oštre i odlučne, tako da sav teret napada pada na Soudanija i Fernnadesa koji solo pokušajima moraju nešto stvoriti. Današnji nogomet je predaleko evoluirao na fizičkoj snazi i taktici da čak i ekipe poput Skenderbeua ne bi vrlo lako mogle takve prijetnje eliminirati dvostrukim blokiranjem krila, ponekim čvršćim startom i uskom obranom koja ne komplicira nego vaku prijetnju ispucava što dalje od gola. Cvitanović bi morao naći način kako da loptu zadrži u napadu kod centralnog napadača što dulje kako bi se troma vezna linija pridodala napadu, ali to nije moguće uz tipove kao Hodžić i Henriquez, a niti puštanjem Fernandesa i Soudanija da soliraju po svojoj volji. 

Mario Cvitanović je, jasno je, bivši trener, dead man walking za kojeg je samo pitanje hoće li pedalu popiti danas, sutra ili za mjesec dana. No, promjena trenera se teško može nazvati reboot, Dinamo ih je, sam bog zna, dovoljno napravio da bi bili sigurni da to nije rješenje. Ono gdje je problem je cijeli model kluba koji je baziran na izbacivanju igračaiz škole nogometa koji svojim prodajama hrane cijeli klub, a ujedno omogućuju novac za plaćanje skupih inozemnih igrača koji bi trebali zamijeniti ove domaće koji se prodaju. Dinamo svoje prihode bazira isključivo na prodaji igrača i nagradama od UEFAe, a čim proukcija domaćih igrača 'kiksa', sav model se ruši u vodu. A kiksala je, žestoko...

Dinamo trenutno nema igrača kojeg bi mogao prodati. Ćorić više nikoga ne zanima, a Moro, Gojak, Olmo i Benković su premalo bili eksponirani u prošloj sezoni kada ih se moralo više i ozbiljnije koristiti. Sada, kad je europski izlog zatvoren, teško je zamisliti da bilo tko od tih igrača može povećati svoju vrijednost igrajući samo domaću ligu i kup koji niti jednog ozbiljnog skauta Europe ne zanimaju. Domino efekt koji je započet ovim ispadanjem iz Europe samo će se produbiti kada klub shvati da za domaću ligu imaju puno previše igrača na rosteru, a premalo utakmica da svi dobiju šansu. Najgore od svega, taj glomazni roster ne nudi nikakve garancije da na kraju sezone može barem vratiti naslov prvaka pa Dinamo ako želi biti potpuni favorit prvenstva mora dodato kupovati. Ako kupuje, samo povećava ionako napuhani popis igrača od kojih teško nekoga može prodati osim dvojice krilnih napadača koji nose klub, ali njihova prodaja bi vjerojatno značila i odustajanje od šampionskih ambicija. 

Nadalje, bez europske love i nekog jačeg transfera Dinamo teško može imati novaca za plaćanje svih bohatih ugovora koje ima na teretu. Realno je da tijekom sezone dođe do problema sa isplatama što bi sigurno unijelo ogromno nezadovoljstvo među skupo plaćene strance koji ionako preko jedne stvari igraju u Dinamu i novac im je zapravo i jedina motivacija. 

Sljedeće sezone nema više laganog ulaska u Ligu Prvaka za prvake manjih liga, dakle, i naslov prvaka teško mže garantirati veliku zaradu koju LP nosi. Bez tog novca, bez rasta vrijednosti igrača koje bi se eventualno moglo prodati, Dinamo postaje klub na razini cijelog HNLa, upravo onog HNLa kojeg je svojim autokratskim ponašanjem i pljačkanjem svega što vrijedi iz drugih sredina i stvorio. Sve ovo vodi do neminovnog zaključka da Dinamo reboot neće napraviti svojevoljno nego će biti primoran na to, reboot se neće dogoditi jer klub naglo odluči bolje selektirati trenere ili momčad, jer odluči imati bolji odnos s navijačima ili distancirati se od Mamićeve politike, reboot će se dogoditi jer Dinamo, baš zbog te Mamićeve politike više neće moći egzistirati u postojećem modelu pod kojim djeluju. 

Ako se to dogodi, reboot će krenuti od vrha jer mnogi koji su sad decision makeri u Dinamu, od savjetnika nadalje, nemaju nikakav interes biti u klubu koji nema kapitala za prodaju i koji nema UEFAine milijune. Dinamo bez igrača za prodaju i nastupa u europskoj jeseni ne vrijedi više od upišanog zida maksimirskog istoka. Već sada, kad je jasno da Europe nema, a da je Liga Prvaka u budućnosti nemoguća misija, svi ti mladi talenti koji obitavaju u Dinamovoj školi, dobro će razmisliti je li Dianmo i dalje best bet za razvoj karijere. Jer, kao što je Olmo rekao kad je dolazio, Dinamo nudi najbolje uvjete razvoja za mladog igrača jer stalno nastupa u Europi i mladi igrač ima više šanse pokazati se na europskoj sceni. Sada, odjednom, to više nije istina, a kad cijeli klub gradiš na toj paradigmi, nemaš više drugih aduta za zadržavanje ili privlačenje kvalitetnih igrača. 

Lako se bilo smijati Hajdukovim jogurtima i Rijekinim pokušajima gradnje Kantride kad se imalo, kad je novac curio u klub. Sada, kada j pipa zatvorena, Dinamo će brzo shvatiti da ulaganje u marketing, u približavanje pa i dovoravanje navijačima koji jedini mogu kontinuirano donositi novac u klub, nije tako jadno kako je izgledalo iz pogleda fotelja Lige Prvaka. Sad kad nemaju niti jedno niti drugo, Dinamu će postati jasno njegovo mjesto u nogometnoj hijerarhiji, da je daleko od reflektora Lige Prvaka i puno bliže Hajdukovom jogurtu nego je to mislio. Problem je samo što nije ostao nitko tko bi Dinamov jogurt htio kupiti...

Dinamu uskoro neće trebati reboot nego jogurt
Gledajući Dinamo i Skenderbeu. osim očitog mučenja sporog protoka vremena uz negledljiv nogomet, čojeku svašta padne na pamet. Uhvati se u razmišljanju tipa 'koji je smisao svega ovoga'. Zašto trošiti dragocjeno vrijeme ovog jednog života koji imamo na gledanje 22 lika kako nasumično šutaju loptu travnatom površinom i još (najčešće) plaćati za taj 'užitak'. Ne nudi li život tisuće drugačijih, boljih, mogućnosti za trošenje svog vremena? TAkve misli rijetko prođu glavom dok sportski zaljubljenik gleda neku sasvim prosječnu utakmicu europskih liga, čak i neke druge sportove sa puno manjom tiražom, ali Dinamo kao da izvlači ono najgore iz te lijepe ...
Dinamu uskoro neće trebati reboot nego jogurt
Gledajući Dinamo i Skenderbeu. osim očitog mučenja sporog protoka vremena ...
Kakva brutalna istina, jedna stvar mi je zapela za oko nakon jučerašnje utakmice, a to su iskrene suze malog Olma nakon zadnjeg zvižduka i spoznaja malca da sad do ljeta mora igrti samo HNL utakmice, a došao je baš zbog europskih utakmica ! - peropex, 25.8.17. 14:04, 0 1 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.