RealMadrid7

Reputacija
5
Bodova
171
Analiza
15
Ocjena
38
Anketa
38
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

03.05.
Tribina hipoteza

Sinoć je na Emiratesu odigrana prva polufinalna utakmica Europa lige u kojoj  je Arsenal ugostio Valenciju. Iako u ne baš zavidnoj formi, Topnici su, uz Chelsea dobili priliku spasiti čast engleskih klubova u prvim utakmicama polufinala europskih natjecanja nakon što su Tottenham i Liverpool u prethodne dvije večeri pali bez postignutog gola u Ligi prvaka.

Valencia je bolje otvorila susret u Londonu i u prvih desetak minuta stvorila dvije velike prigode, a drugu su, nakon kornera i pretvorili u vodstvo. Međutim, od tog pogotka tek dobivamo prave obrise utakmice. Igralo se jako čvrsto i s jedne  i s druge strane. Iz organizirane igre na postavljenu obranu ni jedna ni druga ekipa nisu mogle pronaći put do protivničkog gola. U takvoj igri gdje se čekao neki pogrešan pas, ukradena lopta ili trenutak nepažnje u kojoj bi se otvorio veći koridor za brzu akciju na nepostavljenu obranu, Arsenal se bolje snašao. Emery je odlučio od prve minute poslati na teren Mesuta Ozila. Umjesto na krilu, Nijemac je utakmicu počeo iza dvije špice i to se pokazalo punim pogotkom. S obzirom na opisani način igre, nije tu bilo nekog fascinantnog poteza, ali Ozil je zajedno s Aubameyangom i Lacazetteom radio visoki presing na zadnju liniju gostiju i pogotovo u prvom dijelu bio iznimno pokretljiv. Imao je 93% točnosti dodavanja, 2/2uspješna starta, 4/5 dobivenih duela. Ni jednom nije izgubio loptu. Ne sliči na Ozila iz većeg dijela ove sezone.

Upravo zahvaljujući suradnji ovog trojca Arsenal je najprije došao do izjednačujućeg gola Lacazettea, a potom i do potpunog preokreta čiji je autor opet bio francuski napadač, nakon potpuno izgubljene reakcije Roncaglie. Međutim, u toj akciji preko lijeve strane Arsenala, igrači Valencije izgledali su obrambeno potpuno nezainteresirano, pa su iz jednog potpuno bezazlenog napada dobili gol. Gosti do kraja prvog dijela nisu uspjeli napraviti ništa značajno pa se na odmor otišlo s prednošću Topnika od 2:1

Drugo poluvrijeme bilo je jednako čvrsto, ništa se značajno nije promijenilo. Doduše, Arsenal je imao veći posjed, lakše je dolazio u prigode, a u dva je navrata Lacazette mogao zabiti i treći pa i četvrti pogodak. Valencia je manje-više ostala na onome što je napravila u prvih 15-ak minuta što se tiče ozbiljnih prilika. Trudili su se ponajviše međusobno si nešto iskreirati Guedes i Rodrigo, ali to su bile situacije iz kojih se ništa pretjerano opasno nije urodilo. Ono što je potrebno istaknuti je činjenica da je Arsenal odlično uspio zaustaviti gostujućeg kapetana Pareja. Ovaj je imao dosta dodira s loptom, ali su domaći igrači prema njemu bili jako agresivni, često ulazeći u prekršaje u nastojanju da mu po dvojica ili čak trojica presingom uzmu loptu. Tako je Parejo samo jednom uspio doći do prostora zahvaljujući propustu Torreire koji je zamijenio Gendouzija u 58. minuti i odigrao jedan ključni pas u vjerojatno najboljoj i jedinoj pravoj akciji Valencije rema naprijed u drugom poluvremenu. Za drugog asistenta Šišmiša i čovjeka koji u prosjeku ima 2.4 ključna pasa po utakmici u španjolskom prvenstvu, što ga stavlja odmah iza Messija, premalo. Naposljetku, kada se već činilo da će Arsenal s minimalnom prednošću na Mestallu, ali i Valencia s golom u gostima kao zalihom, zadržati dobru šansu za preokret kući, Aubameyang je nokautirao Marcelinovu momčad i zabio za konačnih 3:1 u 91. minuti.

Utakmica u kojoj će statistika pokazati, osim većeg posjeda Arsenala, jednu dosta izjednačenu borbu u svim ostalim segmentima igre, ipak ne može pokazati ono što se moglo vidjeti prostim okom, a to je činjenica da je Arsenal izgledao bolje i da Valencia, nakon vodstva, ni u jednom trenutku nije izgledala kao ekipa koja može ugroziti Arsenal. S druge strane, nespretnost Lacazettea i sjajna obrana Neta u drugoj njegovoj situaciji, spriječili su možda i potpuni potop Marcelina i njegove ekipe. S 2-1 teško bi bilo otpisat Šišmiše, ali s trećim golom Arsenal je došao na prag finala.

Emery, čini se, nema namjeru stati s dominacijom u Europskoj ligi.

Unai Emery liga
Sinoć je na Emiratesu odigrana prva polufinalna utakmica Europa lige u kojoj je Arsenal ugostio Valenciju. Iako u ne baš zavidnoj formi, Topnici su, uz Chelsea dobili priliku spasiti čast engleskih klubova u prvim utakmicama polufinala europskih natjecanja nakon što su Tottenham i Liverpool u prethodne dvije večeri pali bez postignutog gola u Ligi prvaka. Valencia je bolje otvorila susret u Londonu i u prvih desetak minuta stvorila dvije velike prigode, a drugu su, nakon kornera i pretvorili u vodstvo. Međutim, od tog pogotka tek dobivamo prave obrise utakmice. Igralo se jako čvrsto i s jedne i s druge strane. ...
Unai Emery liga
Sinoć je na Emiratesu odigrana prva polufinalna utakmica Europa lige ...
21.04.
Tribina hipoteza

Engleska Premier liga nudi nam ludu završnicu i neriješene borbe na gotovo svim dijelovima tablice. Ne znamo prvaka, ne znamo kojim od smjerova će putnici u europska natjecanja, a na začelju još uvijek nije 100% sigurno tko će s 18-e pozicije napustiti elitni razred engleskog nogometa, iako je nakon današnjeg poraza od Liverpoola, Cardiff najbliži takvom raspletu. I dok su glavni klubovi iz Londona očekivano pri samom vrhu, u borbi za Ligu prvaka,  zbog čega je sva pažnja usmjerena na njih, njihov puno manji i neugledniji susjed sa Selhurst Parka drži se relativno visoko, na 12. poziciji.

I ove sezone primarni cilj Crystal Palacea bio je održati se u prvoj ligi. Vođeni najstarijim trenerom u natjecanju, 71-godišnjim Royom Hodgsonom, crveno-plavi su taj status osigurali i sad mirno mogu ući u samu završnicu prvenstva.  Poznato je da Hodgsonove ekipe ne igraju Bog zna kako atraktivan nogomet, kao i to da je među onim trenerima koji su zaduženi za spašavanje slabijih klubova od ispadanja iz najvišeg ranga, ali upravo takva taktika donijela im je sigurnost pozicije i miran kraj prvenstva. Naime, statistički gledano Palace je trenutno 12. momčad lige po postignutim golovima (43), a dijeli 10. mjesto po broju primljenih golova s Manchester Unitedom (48). Ako pogledamo tako, mjesto na kojem se nalaze definitivno odgovara ovim podacima. Međutim, obrana i defanzivnaigra je ključan faktor jer od svih klubova koji su iza njih, samo je Newcastle primio manje, ali i zabio manje, dok su samo dvije ekipe koje su primile više golova ispred njih, Watford (8.) i West Ham (11). Zanimljivo je da 12. mjesto Palacea točno odgovara njihovoj vrijednosti prve postave jer su i po tome 12. (178 milijuna) među premierligašima. Ako bi Watford koji je po tome znatno niže u poretku (115.5 mil.) i Fulham koji je iznad (186 mil) zamijenili, dobili bi da su ispred njih po vrijednosti sve one ekipe koje su i na tablici ispred, možda ne sve baš tim redosljedom.

Ako sve ovo pogledamo, sve izgleda poprilično čisto i jasno. Hodgson izvlači iz momčadi točno onoliko koliko ta momčad može. Možda bi mogli igrati i nešto ofenzivnije jer to daje naslutiti prednji dio ekipe u kojem postoje individualci poput Zahe, iskusni Townsend i Benteke, te za pojmove Palacea dosta kvalitetni Batshuayia. No, onda Hodgson ne bi bio Hodgson i možda ne bi iz njih izvlačio ono što izvlači ovim tipom igre. A to mu omogućuju čvrsti srednjaci i iskusni stoperi, praćeni dobrim vratarima i briljantnim bekom kao što je Wan Bissaka. Po broju odigranih pasova Palace je 14. sa 14 054 pasa, dakle samo je 6 ekipa slabije, ali su i zadnji koji prelaze broju od 14 000. 

No, sada slijedi ono najzanimljivije, a to je čudesna razlika između domaćeg i gostujućeg terena kod Palacea. Ono što je većini ekipa prednost, a to je domaći teren, da se pita Palace, vjerojatno bi ga zamijenili za gostujuće utakmice cijele sezone. Naime, po nastupima i osvojenim bodovima na Selhurstu, sastav Roya Hodgsona je debelo u zoni za ispadanje, na pretposljednjem 19. mjestu. Sa zabijenih 14, a primljenih 20 golova, crveno-plavi su ostvarili svega 16 bodova na svom stadionu u 17 utakmica. Samo Huddersfield ima lošiji učinak. Oni su uzeli tek 8 bodova na svom terenu. Nevjerojatan podatak koji prati navedeni je da je Palace kući zabio samo 14 golova i opet je samo Huddersfield zabio manje, njih 9. Nije pohvalno ni na jednoj razini s obzirom da Huddersfield ima ukupno tek 14 bodova u sezoni i 20 postignutih golova. Činjenica koja donekle osvježava bizarnost nastupa na domaćem terenu za Palace je ta da su primili svega 20 golova. Manje su kući primili samo trenutne sile i velikani, Liverpool, Chelsea City, Tottenham i Arsenal.


U gostima, s druge strane, Crystal Palaceu je danas bila 18. utakmica. Očito je da je broj golova u njihovim utakmicama puno veći na strani nego kod kuće. Kući su zabili i primili ukupno 34 gola, a u gostima su sami zabili 29, dok se njihova mreža tresla 28 puta. Osim što im je u gostima, za razliku od domaćeg terena i gol razlika pozitivna, na strani je Hodgsonova momčad osvojila čak 10 bodova više, njih 26. I dok bi po domaćim utakmicama bili u žestokoj borbi za ostanak, gledajući samo gostujuće nastupe, Palace bi bio u borbi za Europu, jer se nalazi na izrazito visokom 6. mjestu, sa samo 2 boda manje od 5. Chelseaja. Zanimljivo je da uz sve to, Crystal Palace ima pozitivnu gol razliku na stranom terenu, s čim se u Premier ligi mogu pohvaliti još samo Liverpool, City, Tottenham i Manchester United.


Na kraju cijele priče, kada bacimo pogled na stanje po tablicama u ligama petice, dobit ćemo jasnu sliku toga da postoje klubovi koji su osvojili veći broj bodova na gostujućim terenima od Palacea, ali ne postoji momčad koja ima toliki nesrazmjer uspjeha kući i u gostima, a pogotovo da u tom uspjehu prevagu nose nastupi na gostujućim terenima. Tek je španjolska Girona jednako uspješna ili možda čak uspješnija, jer je po bodovima kući posljednja sa samo 12 bodova, a u gostima su na nevjerojatnom 5. mjestu s ostvarena 22 boda. Doduše, Girona ima još priliku to i prestići jer je odigrala 2 utakmice manje u gostima, a ima 4 boda manje d Palacea u tom segmentu, ali ukupno Palace ima 8 bodova više (42-34) i u svom je prvenstvu 4 mjesta bolje plasirana od Girone. Osim toga, Palace zabija i prima više od Girone u gostima, ai gol razlika im je +1, a Gironi -1.

Do sada je u ligama petice više bodova u gostima od Palacea osvojilo 17 klubova, ali pazite kojih: Liverpool, City, Tottenham, Utd, Chelsea, Barcelona, Atletico Madrid, Real Madrid, Bayern, Leipzig, Borussia, Pariz, Lille, Juventus, Napoli, Inter i Atalanta. Kao što možete primijetiti, svi ti klubovi su među prva tri ili prvih šest ekipa u svojim prvenstvima. 

Palace ima još jednu gostujuću utakmicu i ta je za dva kola kod Cardiffa. Opuštenom igrom, jer im ne treba, a ako Cardiff već nekako u sljedećem kolu izgubi izglede za ostanak u ligi, ovu brojku mogu i povećati, ali teško da mogu prema dolje.

Što bi bilo da je Palace kući što je i u gostima? Da je baba muško...

Kući druga liga, u gostima Europa
Engleska Premier liga nudi nam ludu završnicu i neriješene borbe na gotovo svim dijelovima tablice. Ne znamo prvaka, ne znamo kojim od smjerova će putnici u europska natjecanja, a na začelju još uvijek nije 100% sigurno tko će s 18-e pozicije napustiti elitni razred engleskog nogometa, iako je nakon današnjeg poraza od Liverpoola, Cardiff najbliži takvom raspletu. I dok su glavni klubovi iz Londona očekivano pri samom vrhu, u borbi za Ligu prvaka, zbog čega je sva pažnja usmjerena na njih, njihov puno manji i neugledniji susjed sa Selhurst Parka drži se relativno visoko, na 12. poziciji. I ove sezone ...
Kući druga liga, u gostima Europa
Engleska Premier liga nudi nam ludu završnicu i neriješene borbe ...
Odlična analiza jako zanimljivog podatka. Svaka čast za ideju. - Bateman, 22.4.19. 19:04, 0 0 0
Hvala. - RealMadrid7, 23.4.19. 16:05, 0 0 0
17.04.
Liga prvaka: Barcelona, Tottenham, Ajax i Liverpool su u polufinalu

Nakon sinoćnjeg četvrtfinala Lige Prvaka, svijet je ponvno počeo vjerovati u nogomet. Klub koji je otpisan već nakon skupina, ostvario je plasman među četiri najbolje momčadi Europe. I da, oni to doista jesu. Oni su tamo gdje trenutno spadaju. Ne samo po rezultatu, nego i po vanserijskoj igri, igri- svi za jednog, jedan za sve. U večeri za sladokusce pokorili su nakon Madrida i Torinu, a igrom uništili "Staru damu".

Erik ten Haag sinoć je u Torinu morao igrati s rezervnim bekom jer je Tagliafico zaradio suspendirajući žuti karton prošlog tjedna, a kada se ozlijedio na samom startu utakmice i Mazraoui kao njegova zamjena, možda smo pomislili "evo točke koju će Allegri iskoristiti". Međutim, ne. Ušao je, nominalno veznjak, Daley Sinkgraven i pokazao da je upravo sustav Ajaxove igre ono na čemu se temelji njihov nogomet. Nevjerojatna uigranost, kojom su Juventusu pustili u dvije utakmice samo dvije kakve takve prigode u vlastitom 16-ercu, ako ne računamo sinoćnji Ronaldov gol iz prekida, a i taj je pao nakon što je de Ligt pokušao gurnut Veltmana malo naprijed, pa je ovaj pao i ostavio Portugalca nečuvanog. 

Nećemo ići dugo i široko jer smo u prethodne dvije analize onoga što očekujemo od Ajaxa i Juventusa već mnogo toga rekli. No, Ajax je sinoć miješao visoki presing i postavljenu obranu s nevjerojatno pokretljivim dvojcem Ziyech- Neres. Osim što su u napadu ubojiti, kao i u presingu, koji je sad već opjevan, treba pohvaliti i sjajnu igru u obrambenoj fazi, gdje obojica prate bekove Juventusa ne dopuštajući im ni najmanje prostora. Sve ono što je Juventusu nedostajalo.

Allegri je krenuo s Emreom Canom u prvih 11 nastojeći dobiti na pokretljivosti vezne linije, pa je u prvoj fazi utakmice donekle trkom Can u tome i uspio, ali Juventus unatoč tome nije uspio dobiti prostor za Miralema Pjanića kao glavnog kreatora igre, osim u relativno sigurnoj zoni, kada su svi drugi igrači "bianconera" bili odlično pokriveni. Na Pjaniću je neprekidno bio van de Beek. Igrač čudesne atletičnosti koji nije stao pratiti u stopu BiH reprezntativca. Njegova korisnost u sredini terena "Kopljanika" je nenadoknadiva što smo vidjeli u visokom presingu i istovremenoj kontroli Pjanića (ključno). Ne treba niti pričati da je onaj četvrti igrač koji se priključuje opjevanom trojcu naprijed u brzim akcijama. Stoga je Juventusu jedina opcija ostala izvlačenjem Ronalda prikupiti nekoliko igrača i otvoriti prostor za ubačaj na drugoj strani terena. Osim toga, Allegri je započeo s Dybalom kako bi malo dobio i na tehničkom aspektu umjesto Mandžukića. Ali trkački jednostavno Juventus nije mogao odgovoriti Ajaxovom stroju. Složenost, tehnčko-taktička spremnost i neprestana trka svi za jednog-jedan za sve učinio je da nakon Reala, s terena nestane i Juve.

Prvo poluvrijeme je opet izgledalo kao prvo poluvrijeme iz Amsterdama, s tim što se borba kroz sredinu terena još više istaknula. Ponovno je nakon gola Juventusa izgledalo kao da je Ajax, koji ne pritišće na najjače, stavljen pod kontrolu. Još nakon Ronaldovog gola i više. No, od tog trenutka kreće utakmica u suprotnom smjeru. "Kopljanici se bude, dolaze do zraka i počinju vezati pasove, a Juve se povlači. U akciji tijekom koje su uz dva odbijanca imali 18 dodira s loptom, nogmetaši Ajaxa su izjednačili. Van de Beek je zabio nakon što je Alex Sandro zaboravio izaći na vrijeme, pa nije bilo zaleđa.

U nastavku, međutim, kao da je ten Haagu dosadilo gledati kako njegova momčad koja ne napada punom snagom igra egal utakmicu sa "Starom damom" koja ne može napraviti u napadu ništa konkretno. Stoga je odlučio dodatno pojačati presing i do kraja se otvoriti i riješiti utakmicu, u čemu je i uspio. Da nije bilo Szczesnyja u kvalitetnom izdanju, Juventus je moao proći poput Reala na Bernabeu i s obzirom na prikazano u drugom dijelu, to bi bilo i poprilično realno. Allegri je pokušao odgovoriti jednom vrstom presinga, ali je u iznošenju lopte "Kopljanika" opet veliku ulogu igrala pokretljivija sredina terena, pa čak i ovaj trojac naprijed s Tadićem koji je konstantno dolazio do centra prema lopti otvarajući dodatnu opciju. Uz sve to, Dybala i Ronaldo su prevelike zvijezde da bi njihov presing trajao sustavno duže, a kad na jednom igraču presing pukne, automatski se gubi mogućnost da on donese ono što se takvom igrom očekuje.

Ajax ima igru kojom sutavno 90 minuta ne da protivniku disati, a Juventusu ona nedostaje. Puno muke da bi se došlo do kakve takve šanse ne priliči jednom od tri glavna kandidata za Ligu Prvaka. Pojedinac te može izvući jednom, pa čak i dva puta (Ronaldo je zabio svih 5 golova Juventusa u knockout fazi), ali više od toga ne ide. Potpuno zaslužena pobjeda ekipe koja je nadigrala Juve u svakom segmentu igre i još jednom pokazala da uz samo malo sreće mogu ponoviti Porto 2004., a što im svi istinski nogometni zaljubljenici mogu od srca poželjeti i tome se nadati.

Ajax održao sat nogometa Juventusu
Nakon sinoćnjeg četvrtfinala Lige Prvaka, svijet je ponvno počeo vjerovati u nogomet. Klub koji je otpisan već nakon skupina, ostvario je plasman među četiri najbolje momčadi Europe. I da, oni to doista jesu. Oni su tamo gdje trenutno spadaju. Ne samo po rezultatu, nego i po vanserijskoj igri, igri- svi za jednog, jedan za sve. U večeri za sladokusce pokorili su nakon Madrida i Torinu, a igrom uništili "Staru damu". Erik ten Haag sinoć je u Torinu morao igrati s rezervnim bekom jer je Tagliafico zaradio suspendirajući žuti karton prošlog tjedna, a kada se ozlijedio na samom startu utakmice i ...
Ajax održao sat nogometa Juventusu
Nakon sinoćnjeg četvrtfinala Lige Prvaka, svijet je ponvno počeo vjerovati ...
Dobro je, vidi se napredak, ali za idući puta - probaj to skratiti u 500-600 riječi i 1-2 screena. - BruceWayne, 17.4.19. 19:13, 0 0 0
Hvala, dogovoreno. - RealMadrid7, 17.4.19. 19:16, 0 0 0
11.04.
Tribina hipoteza

Druga četvrtfinalna večer Lige prvaka ponudila nam je sraz na "teatru snova", utakmicu u kojoj je Barca golom Suareza pobijedila domaći Manchester United i potvrdila ulogu favorita. No, u sjeni tog velikog klasika kojem se većina nogometnog svijeta okrenula i nakon ždrijeba razmišljala, lopta se kotrljala i zelenim travnjakom u Amsterdamu. Tamo su Ajax i Juventus zabili po gol, pa će se u Torino putovati s 1:1 i rezultatskom prednošću "bianconera". 

Ajax je krenuo u utakmicu kako ulazi i inače. Ten Hagova momčad još je jednom pokazala da im je ime protivnika u Ligi prvaka nebitno, barem kada govorimo o načinu na koji će sami pristupiti utakmici. Bio to Bayern, AEK, Benfica, Real ili Juventus, oni igraju svoju igru i od nje ne odustaju. Od samog početka "Kopljanici" su na teren izašli visoko postavljeni, pritišćući već zadnju liniju Juventusa i onemogućujući da lopta izađe iz prostora 20-ak metara od gola Szczesnyja.

Tadić u špici, Ziyech i Neres na krilima, opet su odigrali na visokoj razini. Prvih 10-ak minuta, osim početnog udarca Bernardechija, Ajax je ovom igrom potpuno izbezumio Juventus. Visoki presing tjera "bianconere" na pogreške, a onda ili Ziyech i Neres ili veznjaci koji sjajno prate kretanje trojca ispred njih lako presijecaju lopte koje idu pod pritiskom ili na bok ili kroz sredinu. To im je automatski omogućavalo i priliku za brzu akciju iz koje će kroz 2, 3 dodavanja dovesti do šanse. Ziyech je prijetio u nekoliko navrata udarcima s ruba 16-erca, a jednog je Poljak na golu Juventusa krajnjim naporom vadio ispod same grede. Valja istaknuti da je svemu tome pridonijelo i hrabro ten Hagovo guranje oba beka visoko naprijed, dok se Frankie de Jong vraćao po loptu kao treći stoper pored Blinda i de Ligta.

Juventus, s druge strane, nakon što je preživio uvodnih 10-ak minuta, malo je došao do prostora. Ajax je i dalje povremeno, pa i kroz cijelu utakmicu držao linije visoko, ali je jasno da 90 minuta u kontinuitetu nije moguće igrati kao što je to bilo u prvih 10. Stoga je u trenucima blažeg naleta na zadnju liniju, Juventus uspio kreirati nekoliko polukontri i bržih akcija kojima se najviše tražio Bernardeschi. Talijan je bio najraspoloženiji igrač "Stare dame" u prvom dijelu i koristio je baš one situacije gdje su bekovi Ajaxa, odlazeći naprijed, ostavljali puno prostora iza svojih leđa. Bilo ga je i lijevo i desno, ali unatoč tome što bi svojom brzinom i okomitošću došao pred gol Onane i tako stvorio privid opasne šanse za Juventus, u dva su navrata sjajno reagirali u povratku, najprije de Ligt, a onda i de Jong, očistivši u korner prije nastanka većih problema koje je Bernardeschi mogao stvoriti. 

Sredina prvog dijela donijela je izjednačen nogomet. Izgledalo je kao da je Juventus  pustio loptu i terensku inicijativu Ajaxu, ali su bolje zaustavljali njihove napade nego u uvodu utakmice, ali i nešto lakše stizali naprijed. Činilo se da su uspostavili kontrolu utakmice i Ajax stavili tamo gdje žele. U tim trenucima igru "Kopljanika" vodio je Frankie de Jong. Moramo reći da je odigrao izuzetnu utakmicu. Budući igrač Barcelone imao je 90 od 98 točnih pasova što je 92%, usto je stigao odigrao 2 ključna pasa, a precizan je bio 2 od 3 puta poslavši dugu loptu, te 1/1 uspješnih driblinga. No, to nije jedini segment gdje je de Jong "pokidao". Njegova uloga u defanzivi, ali i u presingu Ajaxa bila je obilna i jako uspješna. De Jong je 5 od 6 puta točno uklizao, dobio jedini zračni duel u kojem se našao, a usto presijekao još tri lopte i čak 11 puta vratio Ajaxu posjed lopte. 

U takvoj igri, u jednom trenutku kao da se momčad iz Amsterdama jednostavno isključila, zaledila. Aut je bio za Juventus s lijeve strane. Lopta je nekako došla do Cristiana Rnalda koji se u svom stilu okrenuo, odmah pronašao potpuno samog Cancela na desnoj strani. Nakon toga je nastavio u šprintu juriti u kazneni prostor gdje natrčava na sjajan Cancelov centaršut i postiže svoj 24. pogodak u četvrtfinalu Lige prvaka. Inače, za usporedbu, Messi i Raul su zajedno u ovoj fazi zabili 20 golova. Nestvarno. Međutim, Uz apsolutnu pohvalu Ronaldu koji je sve odradio perfektno, treba istaknuti i veliku pogrešku obrane Ajaxa u cijeloj toj akciji. Sredina terena ostala je potpuno prazna, cijela obrana je stajala i gledala u Cancela, osim dvojca koji prema njemu trči u pokušaj sprečavanja ubačaja. Bentacur je odvukao de Ligta, a nitko nije obraćao pažnju na nadolazećeg Ronalda. Bek i stoper stajali su preširoko, a Schone, koji je usput budi rečeno, najgore ocijenjeni igrač Ajaxa, nezainteresirano je trčkarao, kao da akcija nema veze ni s njim ni utakmicom u kojoj sudjeluje, pa je Ronaldu posao bio tim lakši. Na taj način, uz nešto bolji dojam Ajaxa, ipak je na odmor s prednošću otišao Juventus.

Drugo poluvrijeme nije ni krenulo, a asistent za Juventusov gol, Joao Cancelo, radi grešku na desnoj strani. Loptu mu krade Neres i doletjevši u šesnaesterac, namješta se na desnu nogu i pogađa za 1-1. Od tog trenutka, bio razlog veliki šok zbog tako brzog gola ili je razlog jednostavno Ajax sam, Juventus je praktički nestao s terena, a "Kopljanici" su dominirali i stiskali do kraja utakmice. Mora se priznati da je Allegri dijelom našao način kako malo zatvoriti i prigušiti Tadića (iako nije odigrao toliko primjetno, odradio je sjajan posao kad je imao loptu s 5 klučnih pasova i kroz ulogu mantinele), ali je iskrsnuo Neres i gotovo su sve akcije i izuzev tog prekrasnog pogotka išle preko ili na njega.  Mladi Brazilac je drugi najbolje ocijenjeni igrač Ajaxa poslije de Jonga. Ima 41/44 točna pasa što je 93%, 1/1 duge lopte, 2/2 uspješna driblinga, 1 presječenu loptu i 7 puta je vratio loptu u posjed svojoj momčadi.  

Dakle, cjelo drugo poluvrijeme Juvnetus je u obruču koji ne popušta. Allegri je nastojao oživjeti svoju ekipu i ubrzati tempo ubacivši Costu umjesto Mandžukića i Dybalu umjesto Matuidija, međutim, nije uspio. Doduše, Costa je bio jako vrijedan, doslovno je "jeo travu" i iz jednog sjajnog solo prodora zatresao i stativu. No, upravo su ti solo prodori, bez pravog momčadskog napada u drugom poluvremenu bili sve što je "Stara dama" u drugom poluvremenu uspijevala. Ako je Max Allegri nastojao uvođenjem dva potpuno ofenzivno orijentirana igrača prebaciti težište igre bliže Ajaxovim vratima, nije uspio. Čak i ako mu nije  cilj bio  mijenjati činjenicu što mu "Kopljanici" kruže cijelo vrijeme oko 16 metara, nego baš to iskoristiti za kontru preko 3 brzonoga, Ronalda, Bernardeschija i svježeg Coste uz dodatak Dybale, ni to se nije ispunilo ni u čemu osim tih spomenutih Costinih soliranja. Tek je u zadnjoj akciji na utakmici Ronaldo s Costom pokušao izgraditi kontru, ali je Portugalac povučen i potencijalno opasna akcija, pametnim potezom Ajaxove obrane i po cijenu žutog kartona, ipak je spriječena. 

Tko može biti ishodom ove utakmice zadovoljniji? Pa jednostavno je reći- Juventus. "Bianconeri" idu kući s golom u gostima i s jasnom matematikom da Ajax u Torinu mora dati gol, a oni čak i ne ako nije nužno. Pokazalo se da je Ronaldo doista noćna mora za Ajax, 8 gol u 6 nastpa protiv "Kopljanika".

Možemo krenuti i onom, "Ajax je opet osvojio srca" što je apsolutno istina, pa i moje, ali od toga se ne živi. Ten Hagova momčad odigrala je odličnih 90 minuta opet kao ekipa koja "nema šanse" protiv favoriziranog protivnika. Međutim, još jednom su pokazali da itekako imaju šanse i da ih uopće ne treba gledati kao ekipu koja je razinu ispod najboljih, jer ne samo da nije nadigrana ni od jednog velikana s kojim se susrela, nego je onasama te koja je sve njih većim dijelom nadigrala. Juventus je posebno u drugom poluvremenu suočen s čudesnom dominacijom "Kopljanika", a to nije slučajno.

Naravno, treba uzeti dozu spuštanja na zemlju. Ajax je zabio prelijep gol, ali gol koji je došao iz solo akcije i osim toga i udaraca iz daljine, nisu stvorili neku 100-postotnu situaciju. Zabili su doduše i drugi gol, ali je opravdano poništen jer je Neres bio u dubokom zaleđu. Također, Juventus je ekipa koja nikada ne srlja ili čak izgleda blijedo i rijetko kad pokaže u potpunosti pravo lice. Takvo smo, nakon dugo vremena, prvi put vidjeli u uzvratu protiv Aletico Madrida, iako je poslije prve utakmice izgledalo kao da nisu imali nikakve ideje i načina kako probit Simenoneovu obranu. To je jednostavno takva ekipa. Mogu pobijediti ili izvući pozitivan rezultat i kad nisu na svom maksimumu, jer im nije nužan. I večeras su mogli, samo da je šut nakon prodora Douglasa Coste završio koji centimetar više lijevo od vratnice.

Svakako treba pričekati uzvrat da bi se dao konačan sud o ovom paru. Međutim, s večerašnjom utakmicom, Ajax je nastavio svoj niz jer je sad već u 14. od 15 odigranih europskih utakmica ove sezone dao gol. Stoga, zašto nemati vjere da će isto napraviti i u Torinu, jer će bez obzira na sve, opet igrati svoju igru, igru kojom može dominirati protiv najjačih. U tom slučaju baš sve je moguće, tako da je ovo doista bilo tek jedno poluvrijeme dvoboja Ajax-Juventus koji je još uvijek posve otvoren.

"Staroj dami" prednost, ali "Kopljanici" nisu bacili zadnji hitac
Druga četvrtfinalna večer Lige prvaka ponudila nam je sraz na "teatru snova", utakmicu u kojoj je Barca golom Suareza pobijedila domaći Manchester United i potvrdila ulogu favorita. No, u sjeni tog velikog klasika kojem se većina nogometnog svijeta okrenula i nakon ždrijeba razmišljala, lopta se kotrljala i zelenim travnjakom u Amsterdamu. Tamo su Ajax i Juventus zabili po gol, pa će se u Torino putovati s 1:1 i rezultatskom prednošću "bianconera". Ajax je krenuo u utakmicu kako ulazi i inače. Ten Hagova momčad još je jednom pokazala da im je ime protivnika u Ligi prvaka nebitno, barem kada govorimo o ...
"Staroj dami" prednost, ali "Kopljanici" nisu bacili zadnji hitac
Druga četvrtfinalna večer Lige prvaka ponudila nam je sraz na ...
Nije loše, ali javi mi se na FB ili mail da ti pošaljem par linkova za malo bolje uređivanje analiza.. - BruceWayne, 11.4.19. 14:11, 0 0 0
08.04.
Tribina hipoteza

Svaki dan susrećemo se s novom pričom o usponu pojedinog sportaša, njegovom putu "per aspera ad astra", koji može biti više ili manje zakrčen morima i planinama koje treba preplivati i prepješačiti da bi se ostvario željeni cilj, isunio dječački san i popelo do samog vrha.

Previše je teških i tužnih priča, od siromaštva, prolazaka kroz odbacivanja i nedostatka vjere u one koji su se na kraju predanim radom i snagom volje izborili za mjesto sjajne zvijezde na nebu sportskih borilišta. Ova koju donosim možda nije ni toliko gorka, ni tužna, ni nevjerojatna, ali je o čovjeku koji je zbog svog, prije dva dana upisanog, 100-tog nastupa u La ligi među vratnicama madridskog Reala, zaslužio makar jedan mali osvrt na svoj put, ako ne od nikog drugog, onda barem od moje malenkosti. Riječ je, naravno, o Keyloru Navasu.

Punim imenom Keylor Antonio Navas Gamboa rođen je 15. prosinca 1986. godine u gradiću San Isidoro smještenom u poljoprivrednoj regiji Perez Zaledon u Costa Rici. Bio je prvo dijete oca Freddyja Navasa i majke Sandre Gamboe. Nakon samo nekoliko godina, prilike su natjerale Keylorove roditelje u SAD, ali su  sina odlučili ostaviti u Costa Rici kod djeda i bake. Djed Juan jako je volio Keylora i uglavnom je provodio vrijeme s njim. Primijetivši njegovu zaigranost, u svojoj staroj potrošenoj, rasklimanoj Toyoti, odlučio je osmogodišnjeg unuka povesti na trening lokalnog kluba, Escuela de Futbol Pedregoso. Njegov, pak, osnivač Juan de Dios Madriz odmah je uočio talent malenog dječaka i zvao majku Sandru kako bi je pridobio za ideju da Keylor bude dio njegove nogometne škole, u čemu je i uspio. 

Nakon punih šest godina, napunivši četrnaest, Keylor se odlučio promijeniti destinaciju. Želio je zaigrati za Club Municipal Perez Zeledon, klub iz one iste poljoprivredne regije u čijem gradiću se rodio. Međutim, uslijedilo je veliko razočarenje. U klubu su ustanovili nešto slično onome što su svojedobno na Poljudu ustanovili za Luku Modrića, "on je kratak, malen, nedovoljno fizički moćan i sosoban za nogomet", s tom razlikom što je Navas u odnosu na Modrića ipak golman. Ogorčeni mladić, sigurno tužan i ljutit, sjeo je na autobus i zaputio se prema glavnom kostarikanskom gradu San Joseu, ne odustajući od svojih snova, već naprotiv, baš u njihovom smjeru. Tamošnji klub Deportivo Saprissa (osvajač 34 kostarikanska prvenstva i trostruki osvajač sjevernoameričke verzije Lige prvaka), prihvatio je Keylora pod svoje okrilje. Njima, gle čuda, nije smetala malena i krhka građa četrnaestogodišnjeg Navasa. Tako je Navas od 1999.-2005. bio dio mlađih uzrasta Deportivo Saprisse. Za prvu momčad debitirao je 6.11.2005. u ligaškoj utakmici protiv Asociacion Deportiva Carmelita, iako je standardna "jedinica" postao u zadnje dvije sezone u klubu čiji je član bio do 2010. S njima je uzeo 6 nacionalnih prvenstava i sjevernoameričku Ligu prvaka 2005.

Nakon što se napokon probio u profesionalne vode i izborio mjesto u prvom sastavu sjajne momčadi iz vlastite države, Navas si je otvorio vrata europskog tržišta. U ljeto 2010. stigla je ponuda od španjolskog drugoligaša Albacetea. Vidjevši lijepu priliku za dolazak u Europu, a usto i isto govorno područje, Navas je prihvatio ponudu i te sezone među vratnicama za Albacete proveo 36 od 42 utakmice. No, nije im uspio pomoći da se sačuvaju u ligi. Albacete je kao posljednja ekipa Segunde ispao u treću ligu. 

Stvari nisu izgledale ni najmanje bajno. Međutim, netko je s tribina pratio partije 24-godšnjeg kostarikanca. Tako da, iako je njegov klub otišao u ligu niže, Keylor je završio u najvišem rangu. Primijetili su ga skauti Levantea i zatražili posudbu vratara kojeg su, vidjevši potencijal, spasili od potonuća zajedno s klubom i vjerovali da su u pravu što će mu dati priliku da se pokaže. Određeno je da će braniti utakmice u kupu kralja, i branio je punih pet utakmica, ali se na uzvratnoj utakmici protiv Valencije ozlijedio i morao je ranije napustiti igru. Mrežu je netaknutom uspio sačuvati samo jednom. U prvenstvu je bio rezervni golman sve do zadnjeg kola i utakmice s Athletic Bilbaom. U tom dvoboju Levante je slavio s 3:0, a netaknta Navasova mreža i raspoloženost u ofenzive, donijeli su Levanteu plasman u Europu.

Od tog trenutka počinje uspon Keylora Navasa. Iz utakmice u utakmicu na golu druge momčadi iz Valencije radi čuda i mami uzdahe s tribina, a od 12 utakmica Europske lige samo u 3 nije uspio sačuvati mrežu netaknutom. Iznimno skočan, okretan vratar, sjajnog refleksa, vrlo je brzo stekao simpatije, ali i ugled odličnog golmana, koji u sezoni 13/14 brani 37 utakmica u prvenstvu te dvije  u kupu za Levante. U 39 dvoboja primio je 40 golova. Ali ako oduzmemo 13 koje je dobio od Barcelone i Reala i dodamo da je u 18 utakmica njegova mreža ostala netaknuta, vidimo koliko je zapravo kvalitetan Navas te sezone bio. To mu je donijelo i osvajanje nagrade za golmana mjeseca ožujka 2014. u La ligi. Nije ni čudo što su ga mnogi već tada smatrali najboljim golmanom u ligi.

Sve to nije ostalo neopaženo od europskih giganata. Stoga, 3. kolovoza 2014. stiže vijest sa Santiago Bernabeua da je Keylor Navas potpisao ugovor s "kraljevskim klubom". Prvi sam pomislio, "wow, pa ovi nisu slijepi". Sjajan golman koji bez ikakve sumnje zaslužuje ovaj san koji je tada vjerojatno još uvijek mislio da doista sanja. Prvu utakmicu branio je 23.9. 2014. u kojoj je Real na Bernabeu razmontirao Elche s 5-1., a u Ligi prvaka 26.11. 2014. u pobjedi protiv Basela 1-0 u kojoj je ostvario clean sheet.

Tada počinju priče kako je Ikeru prošlo vrijeme, a po stranicama izlaze video prizori u kojima on i Navas rade iste vježbe, a u kojima ga Kostarikanacdoslovno jede za doručak. Doista, San Iker napušta "svoj" klub i odlazi u Porto, a Navas postaje prvi golman Reala. A kakva je to tek godina bila. Real osvaja Ligu prvaka, a pritom je Navas jedan od ključnih igrača jer je 6 puta uzastopno u tom natjecanju sačuvao mrežu netaknutom, a ukupno u njih 9 te sezone. Primivši samo 3 gola u 11 nastupa u Ligi prvaka, Navas je proglašen naboljim vratarom natjecanja. Uskoro je povezao čak 8 utakmica u Ligi prvaka bez primljenog gola, što je apsolutni rekord nekog vratara Reala. Što bi se reklo, ostalo je povijest. 

Čovjek mačka, iznmnih vratarskih sposobnosti, često neopravdano spuštan prilikom davanja procjena najboljih vratara svijeta, doživio je i pred početak ove sezone šok i veliku nepravdu. Iako je proglašen najboljim europskim vratarom, doveden je Courtois i barem u prvom dijelu sezone bio prvi vratar Reala. Dolaskom Zidanea malo se i to mijenja, pa je u subotu protiv Eibara, Real preokretom i pobjedom od 2-1 čestitao točno stoti ligaški nastup Kostarikanca za "kraljevski klub". 

Za vratara mali (185 cm), nekad davno također nedovoljnih fizičkih predispozicija za profesionalni nogomet, još uvijek ne do kraja na mjestu na kojem zaslužuje biti kada se govori o najboljim vratarima svijeta, osvojio je sve što se osvojiti s klubom moglo. Španjolsko prvenstvo, španjolski superkup, 3 Lige prvaka, 3 europska superkupa, 3 svjetska klupska prvenstva bez nabrojanih trofeja prije dolaska u Španjolsku. Od individualnih trofeja dobio je nagradu za najboljeg vratara ožujka 2014., nagradu za najboljeg vratara španjolske lige za sezonu 13/14., za najboljeg vratara Europe 2017/18. Također, niz nagrada za najboljeg golmana CONCACAF Gold cupa 2009., CONCACAF najboljeg vratar 2016., 2017., 2018. i druge. 

Velike čestitke, velikom Keyloru Navasu, koji ne bježi pred izazovima, nego se pred svakim novim dodatno motivira. Trening, ljubav prema onome što radi i vjera koja mu daje snagu njegov su pokretač i u najtežim trenucima, vjerujući u pozitivu i ne padajući pod pritiskom, Kostarikanac daje najviše od sebe.

Djedovom rasklimanom Toyotom do stotog nastupa za Real u La ligi
Svaki dan susrećemo se s novom pričom o usponu pojedinog sportaša, njegovom putu "per aspera ad astra", koji može biti više ili manje zakrčen morima i planinama koje treba preplivati i prepješačiti da bi se ostvario željeni cilj, isunio dječački san i popelo do samog vrha. Previše je teških i tužnih priča, od siromaštva, prolazaka kroz odbacivanja i nedostatka vjere u one koji su se na kraju predanim radom i snagom volje izborili za mjesto sjajne zvijezde na nebu sportskih borilišta. Ova koju donosim možda nije ni toliko gorka, ni tužna, ni nevjerojatna, ali je o čovjeku koji je zbog ...
Djedovom rasklimanom Toyotom do stotog nastupa za Real u La ligi
Svaki dan susrećemo se s novom pričom o usponu pojedinog ...
Meni najdraži vratar. Prva utakmica u prvenstvu protiv Barce (mislim) popio 7 komada, gleda sam tu utakmicu i reka da će do kraja utakmice primit manje od 40 golova. To sam trubio svima u klubu, govorili mi da sam nenormalan. Primio je 38. - Fenix22, 8.4.19. 11:54, 0 0 0
Nakon 10-ak nastupa, kaza sam da će ga veliki klub za 10+ milijuna. Kolega sa treninga iz Krila Jesenica je kaza : Je, je, glavonjo, potpisat će za moj Real." - Fenix22, 8.4.19. 11:58, 0 0 0
Da, gledao sam ga u Levanteu i to što je čovjek radio je nevjerojatno. Bila bi teška nepravda,a i sljepilo da ga nitko od velikih nije potpisao. Vjv cu mu uvijek bit zagovornik. - RealMadrid7, 8.4.19. 14:20, 0 0 0
Jako dobar tekst, čestitke. - BruceWayne, 8.4.19. 14:59, 0 0 0
Hvala Bruce - RealMadrid7, 8.4.19. 22:46, 0 0 0
05.04.
Ždrijeb četvrtfinala: tko prolazi dalje?

Ulazimo u završnicu najprestižnijeg europskog klupskog nogometnog natjecanja. Ostalo je još samo osam momčadi u borbi za trofej koji je nakon dugo čekanja opet privatizirao madridski Real, uzevši ga u zadnje tri sezone i četiri u posljednjih pet godina. Međutim, "Kraljevi" su nas napustili u osmini finala, a njihovo kraljevstvo sigurno će naslijediti neka druga dinastija. I doista, neka su. Mladi, lepršavi, poletni Ajax u sred Madrida natrpao je mrežu Reala do vrha. I ne samo to. U obje utakmice momci iz Amsterdama nadigrali su još uvijek aktualnog prvaka Europe i pobrali simpatije cijelog svijeta. Bila bi prava nepravda da je nekim slučajem onakav Real prošao ovakav Ajax. Moramo konstatirati: srećom, to se nije dogodilo!

Već nakon izvlačenja parova osmine finala mnogi su tipovali na Real vjerujući u rutinu, iskustvo, moć. Međutim, bilo je jasno, ne poboljšaju li očajnu igru iz prvog dijela sezone, a nisu, te nastavi li Ajax s igrama iz natjecanja po skupinama, tu bi se mogla skuhati gadna kaša.Dovoljno je samo spomenuti da je u grupi s Bayernom, Benficom i AEK-om momčad Erika ten Haga ostala neporažena. Dodajmo tome da su protiv Bayerna odigrali sjajne utakmice, posebno u Munchenu, iako će neki zlonamjerno dobaciti kako ni taj Bayern ove sezone nije Bog zna kako dobar. 

Ali pustimo mi Real i Bayern i njihovu lošu ili nedovoljno dobru sezonu. Ono što pruža Ajax definitivno je zadivljujuće. Ne može biti slučajan podatak da su, ako uključimo i tri runde kvalifikacija za ligu prvaka, ove sezone izgubili tek jednu od četrnaest europskih utakmica, i to baš od Reala na svom terenu, gdje su budimo realni, jednako tako bili daleko bolja momčad na terenu. Za tu utakmicu sasvim sigurno vrijedi ona stara "ne pobjeđuje uvijek bolji".

S druge strane nalazi se ona, "Stara dama" iz Torina. Juventus je bio dio jedne, na neki način, skupine smrti. Iako je bilo jasno da su glavni favoriti za prolaz pored Manchester Uniteda, koji pod Mourinhom od početka sezone najblaže rečeno nije cvjetao, te Valencije, kao također renomiranog kluba kojeg ne treba u startu otpisati, na terenu se za to trebalo izboriti.

Juve je osvojio skupinu ponajviše na pogon Paula Dybale, unatoč tome što su kući izgubili bodove od Manchestera, u utakmici u kojoj su vodili. Dijelom krivica ide i na trenera Maxa Allegrija koji se prerano odlučio na povlačenje i čuvanje prednosti, rekli bismo klasično talijanski.  No, tu se otvorilo za Cristiana Ronalda. Svom bivšem klubu, klubu u kojem je postao sve ono što danas jest, zabio je prvi gol u ligi prvaka za Juventus i najavio ono što slijedi. 

Ako se sjetimo prošlogodišnjeg dvomeča u ligi prvaka između Juventusa i Tottenhama, znamo koliko je sreće bilo za Juve, ali i kako su iz kontre riješili utakmicu. Kada smo saznali parove ovogodišnje osmine finala i vidjeli da je Juve spojen sa Simeonovim Alteticom, mnogima je zazvonilo, u utakmici u kojoj će oni biti ti koji moraju napadati snažnu obranu, neće se dobro provesti. Odista i doista, nakon prvih 90 minuta stvari su dale naslutiti kako Juventus napušta natjecanje prije vremena, jer po čvrstoj obrani poznate trupe Chola Simeonea dolaze u Torino s dva pogotka prednosti. Ali ne. Neprikosnoveni kralj lige prvaka najavio je da će riješiti utakmicu i zatražio podršku navijača. Juventus je izašao na teren i od prve minute, pa sve do zadnje, razbio Madrižane u svakom segmentu igre i, usudio bih se reći, pokazao snagu koju su jako vješto skrivali cijele sezone. Hattrick Ronalda i još nekoliko izglednih prilika mogle su dovesti do potpunog potopa Atletica. Juventus je napravio ono što nikada nije, okrenuo dva pogotka zaostatka iz prve utakmice.

Tako je Cristiano Ronaldo produžio nadu u ostvarenje cilja zbog kojeg je došao u Juve, ali i sam torinski klub, s Allegrijem na čelu, svoj san da će ostvariti ono što nisu uspjeli u prethodnih nekoliko sezona kad su ih zaustavljali Real i Barca. 

AJAX - JUVENTUS

Kao u inat Gigiju Buffonu Juve je nastavio ploviti ligom prvaka, a onda baš kao u inat Realu, spojio Juve i Ajax. Kažemo u inat, jer je Buffon s Parizom ispao, a došao je po tu toliko željenu ligu prvaka, a Ajax je izbacio Real, pa je sad Cristiano Ronaldo dobio priliku izbaciti  Kopljanike i na taj način još malo pojačati priču o tome koliko nedostaje i što je značio za "los blancose". Kako li su se samo kuglice na ždrijebu otvorile i kako se sudbina malo poigrala Buffonom i Realom. 

Na prvu, kada pogledamo sve parove četvrtfinala, reklo bi se kako uz Liverpool koji na papiru djeluje sigurno u susretu s Portom, Juventus biva drugi klub koji bi trebao biti siguran putnik među četiri najbolja. Međutim nemojmo brzati. Sve ono što smo prethodno spomenuli treba itekako uzeti u obzir. Ajax treba shvatiti ozbiljno, ako zbog ničeg drugog, pa onda zbog četiri ogola Realu na Bernabeu. Ne može to svatko.

Ova ekipa ima glavu i rep. Njihov nogomet je uživancija gledati. Izvanredno znaju u svakom trenutku tko je gdje u kojem trenutku, a kontra im je čudesna. Trojac naprijed- Neres, Ziyech, Tadić- živa je vatra i svaki od njih spreman je i kroz kombinatoriku, ali i jedan na jedan napraviti nered u protivničkoj obrani. Cijelu momčad krasi iznimna pokretljivost što je vidjivo s loptom, ali i bez nje. Presing upravo ove navedene trojice i visoko podizanje linija kad protivnik ima loptu uništilo je pas igru Reala, posebice u Amsterdamu. Ono što je problem, svakako je činjenica da se tako ne može igrati 90 minuta, ali rekli smo, zato je tu kontra, koja je u Madridu funkcionirala perfektno. Kad god su uzeli loptu, u nekoliko poteza bili su pred vratima i opasno prijetili ili pogađali. Posebno treba istaknuti Dušana Tadića kao prvu kariku Kopljanika. Srpski reprezentativac igra u životnoj formi. Utakmica u Maridu sigurno mu je najbolja u karijeri, ako i ne, a ono barem top tri. Tadić je u 28 utakmica u nizozemskom prvenstvu zabio 20 golova i dodao 9 asistencija. U ligi prvaka je na istoj razini, u 8 odigranih utakmica zabio je 6 puta te 4 puta asistirao za gol. Ako tome pridodamo i kvalifikacije za ligu prvaka, gdje je u 6 nastupa zabilježio 3 gola i 3 asistencije, Tadić je ove sezone za Ajax postigao ukupno 29 golova i 16 puta asistirao. Uz sve to, kada na raspolaganju imate igrača koji je siguran putnik na Camp Nou u liku Frankiea de Jonga Matthijsa de Ligta koji se povezuje s brojnim velikanima, smije li se takva momčad podcijeniti, shvatiti olako i smije li se biti tako bahat pa im ne dati izgleda za prolaz dalje? 

Juventus nikako ne bi trebao imati lagan zadatak, tim više što Ajax u ligi prvaka ove sezone nije zabio samo u uzvratnoj utakmici posljednjeg pretkola u Kijevu protiv Dinama. Tada je bilo 0:0. S obzirom na to i na način igre Ajaxa, sasvim je sigurno da će "Stara dama" i Allegri morati razmišljati prije svega kako postići gol više, a ne kako primiti gol manje. Naravno, situacija s ozlijeđenim Ronaldom problem je više za Juve, barem za prvu utakmicu, što je i Allegri sam najavio. Iako imam nekako dojam da će Portugalac po svaku cijenu nastojati biti dio tog spektakla.

ŠTO AJAXU NE IDE U PRILOG

Ako smo izrazili sve pozitivne strane ove potentne Ajaxove ekipe, valja nam upozoriti i na drugu stranu medalje. Naime, Ajax u svojoj povijesti ima negativan skor protiv talijanskih momčadi.

Sva natjecanja

U svim natjecanjima protiv klubova iz te zemlje Kopljanici su u 45 susreta zabilježili 13 pobjeda, 14 neodlučenih utakmica i 18 poraza. U utakmicama kod kuće su uspješniji nego vani, što je i logično. Na svom terenu slavili su 9 puta uz 9 neriješenih rezultata i 5 poraza. U gostima pak tek 4 pobjede uz 5 remija i čak 13 poraza. 

Liga prvaka

U ovom natjecaju Ajax je protiv talijanskih predstavnika igrao 22 puta. Pobijedili su 5 puta, 11 puta odigrali neodlučeno te upisali 11 poraza. 

Ajax protiv Juventusa

Protiv Juventusa je statistika Ajax još poroznija. Naime, Kopljanici su u 12 susreta s "bianconerima" izgubili čak 8 puta, dok su po dva puta pobijedili i remizirali. Obje pobjede uoisali su na svom terenu, ali i tu Juventus nosi prevagu jer su pobijedili 3 puta u Amasterdamu uz jedan neriješeni ishod. U Torinu Juve vlada, pa je tako Ajax iz 6 susreta protiv Juventusa izvukao tek jedan remi. 

U ligi prvaka snage su odmjerili 8 puta, a 5 puta od osnutka lige prvaka kakvu danas poznajemo. U tih posljednih pet izdanja moderne lige prvaka Juve je slavio svih 5 puta. Točnije, u sezoni 1995/1996. igrali su finalnu utakmicu, u kojoj je nakon 1:1 u regularnom vremenu, "Stara dama" slavila boljim izvođenjem udaraca s bijele točke. Njihov prvi susret u najjačem klupskom natjecanju bio je ujedno i finalni dvoboj 1973. i tada je Ajax pobijedio s 1:0, što im je i jedina pobjeda protiv Juvea u ligi prvaka. Ukupno gledajući, lijepo su to oni rasporedili. Dva susreta u finalu, po jednom su se susretali u polu i četvrtzavršnici te u skupini 2004/2005., kada su se posljednji puta sastali u ligi prvaka.

Cristiano Ronaldo- noćna mora

Mnogo toga ovisi o tome hoće li za prvu utakmicu biti spreman najbolji strijelac u povijesti lige prvaka, Cristiano Ronaldo. U Amsterdamu se sigurno nadaju da neće, jer je Ronaldo doista orava noćna mora za njihov klub. Portugalac je pet puta igrao protiv Ajaxa i svih pet puta slavio. U tim pobjedama redovno se upisivao u strijelce ili asistente, zabivši Kopljanicima 7 golova i dodavši 2 asistencije.

ZAKLJUČAK

Bit će ovo, nesumnjivo sjajan dvomeč. Juventus, iako nije prvi favorit za osvanje, jer su tu City i Barcelona, ipak je odmah uz njih. Massimiliano Allegri svakako reba ovaj trofej da bi se potvrdio kao trener velikog renomea, jer ako ne uspije, i dalje će ga pratiti glasine iz Milana, a i podrugljivi komentari "pa i ja bih s Juventusom uzeo Seriu A. Koliko je stalo Allegriju, još je više stalo Ronaldu. Taj je čovjek uspjeha nezasitan i napravit će sve da se dokaže i u crno-bijelom dresu iz Torina, a da se ne šali pokazao je protiv Atletica. 

Statistika je očito na strani "stare dame", iskustvo igranja najvećih utakmica i ove faze lige prvaka također. Osim toga, ovoj će utakmici pristupiti maksimalno ozbiljno, jer je upozorenje protiv madridske momčadi bilo uzbunjujuće i glava iščupana iz blata u posljednji trenutak, što neće htjeti nikako ponoviti. Naposljetku, daje im prednost i činjenica da su svoje prvenstvo riješili, pa se mogu potpuno koncentirati na Europu, dok Ajax vodi mrtvu trku s PSV-om u Nizozemskoj.

S druge strane, mladi, potentni, poletni Ajax, s nekoliko iskusnih igrača, dočekat će ova dva susreta potpuno opušteno, jer je uloga favorita potpuno na plećima Juventusa. Ekipa koja je bez pritiska i nema što izgubiti, a koja ima i kvalitetu i igru za nositi se s najboljima, velika je prijetnja i nagazna mina. Dokaz su velikani Bayern i Real, kojima je ova momčad u 4 utakmice kombinirano dala 9 golova. Uz nadu da neće igrati Ronaldo barem prvu utakmicu, a da u jednoj ili obje neće biti raspoložen kao inače protiv njih, Kopljanici će nastojati baciti koplje dovoljno daleko da se kvalificiraju za polufinale. 

Mladi "Kopljanici" na "Staru damu"
Ulazimo u završnicu najprestižnijeg europskog klupskog nogometnog natjecanja. Ostalo je još samo osam momčadi u borbi za trofej koji je nakon dugo čekanja opet privatizirao madridski Real, uzevši ga u zadnje tri sezone i četiri u posljednjih pet godina. Međutim, "Kraljevi" su nas napustili u osmini finala, a njihovo kraljevstvo sigurno će naslijediti neka druga dinastija. I doista, neka su. Mladi, lepršavi, poletni Ajax u sred Madrida natrpao je mrežu Reala do vrha. I ne samo to. U obje utakmice momci iz Amsterdama nadigrali su još uvijek aktualnog prvaka Europe i pobrali simpatije cijelog svijeta. Bila bi prava nepravda da ...
Mladi "Kopljanici" na "Staru damu"
Ulazimo u završnicu najprestižnijeg europskog klupskog nogometnog natjecanja. Ostalo je ...
29.03.
Tribina hipoteza

Ovoga tjedna igra se drugi ovogodišnji Masters 1000 turnir sezone u Miamiju. Čudom se čudimo lošoj posjećenosti turnira, na kojem paralelno igraju tenisači i tenisačice, kao još samo na Grand Slamovima i dvama Mastersima- u Indian Wellsu i Cincinnattiju, još jednom ranom porazu Đokovića i žalimo zbog odsustva Nadala. Možda je ta slabija ispunjenost tribina doista i vezana uz poraz Đokovića i neigranje Nadala, uz Federera, još uvijek glavnih zvijezda, zbog kojih bi se popunila bilo koja teniska arena svijeta. Međutim, kada vidimo da u četvrtfinalnom dvoboju švicarskog "Maestra" i Kevina Andersona tribine zjape poluprazne, pitamo se što se to događa s teniskim fanovima u Miamiju.

No, dok se mi tim čudom svemu tome čudimo, možemo ustanoviti da su svi oni koji su propustili doći na turnir napravili veliku pogrešku. Naime, istovremeno se događa  nešto što je već izbrisalo neke rekorde i ušlo u povijesne knjige "bijelog sporta" , jer na scenu su stupili "neki novi klinci". Iako su bolji poznavatelji tenisa već ranije uočili ove talente, u Miamiju su, čini se, otvorili vrata svog proboja prema vrhu. Već smo ustanovili da velike stvari možemo očekivati od Alexa Zvereva, Karena Kachanova i Tsitsipasa, ali i izuzev njih, ovaj turnir ponudio je ono što se čekalo jako, jako dugo. U četvrtfinale Miamija ušli su naš Borna Ćorić s 22 godine, Amerikanac Frances Tiafoe s 21 godinom te dva Kanađanina, Denis Shapovalov s 19 i Felix Auger-Aliassime s 18 godina. 

Bornu smo spomenuli jer je još uvijek jako mlad i dio je nove generacije, iako je pokazao i prije da može otići dosta daleko. Međutim, potpuni show preuzeo je dvojac iz Kanade. Dva tinejdžera su odigrala fenomenalne mečeve (Shapovalov u sjajnom meču preokrenuo Tiafoea, a Aliassime doslovno pomeo Ćorića) i stigla do polufinala, gdje će Shapovalov na reket Federeru, dok će se Aliassime za finale boriti s amerikancem Isnerom. 

Upravo tu se krije nekoliko nevjerojatnih podataka. Prije svega, osamnaestogodišnji Aliassime odigrao je, uz kvalifikacijske, ukupno 7 mečeva kako bi došao do polufinala. No, već samim ulaskom u četvrtfinale Aliassime je ušao u povijest jer je postao najmlađi igrač koji je u Miamiju došao do te faze turnira još od Andyja Roddicka 2001. godine. Prolaz među 4 najbolja automatski mu je omogućio da postane najmladi igrač koji je stigao u polufinale ovog turnira u njegovoj 35.-godišnjoj povijesti. Osim toga, Auger Aliassime je prvi tenisač rođen u 21. stoljeću koji je došao ovako daleko na nekom Masters 1000 turniru.

Da to ne bude jedino čemu se treba diviti i pokloniti pažnju, pobrinuo se Shapovalov. Devetnaestogodišnjak je ušavši najprije u četvrfinale, a sada i u polufinale, doveo do toga da nakon 12 godina prvi puta u Miamiju 1/4 i 1/2 finale bude obogaćeno dvama tinejdžerima. Posljednji koji su sada već pomalo davne 2007. kao tinejdžeri igrali u četvrtzavršnici Miami Opena, bili su ni više ni manje nego Novak Đoković i Andy Murray. Kada spomenemo ovakva dva imena kao posljednje kojima je to uspjelo prije dvojice Kanađana, onda se njihov rezultat čini još mnogo vrijednijim pažnje. Valja napomenuti kako su i Đoković i Murray tada imali 19, tako da je Aliassime do ovog uspjeha došao i godinu dana mlađi. 

Spektakularno je samo pogledati imena tenisača među koje su se ugurali Aliassime i Shapovalov ovim pothvatima u Miamiju kada govorimo o njihovoj dobi. Minimalno četvrtfinale ovog turnira u njihovoj dobi igrali su samo Edberg, Agassi, Courier, Sampras, Hewitt, Roddick, Federer, Nadal, Murray, Đoković i prije dvije godine, mladić koji je već spomenut kao sam vrh nove generacije, Alex Zverev. 

No, da ne bude sve tako jednostavno pobrinuli su se Agassi i Đoković. Ovaj dvojac je s 19 godina osvojio Miami, a nama tek preostaje vidjeti mogu li Aliassime ili Shapovalov to ponoviti. Prije svega, bit će potrebno poraziti Federera, a Švicarac je, osim u prvom meču, posao odrađivao sigurno, uvjerljivo i jako brzo i igra mu se iz meča u meč poboljšava. Međutim, baš bi pobjeda protiv "Maestra" mogla imati simboličan značaj, pad starog i uspon novog novog carstva. A kakva bi tek to priča bila da Kanada dobije vlastito finale kroz međusobni dvoboj ovih sjajnih mladića. Na Mastersu se to još nije dogodilo, a tek su 2014. finale Wshingtona međusobno igrali Miloš Raonić i Vasek Pospišil. 

Nikada nije lako nagađati i davati pretpostavke, a pogotovo nešto "prerano" tvrditi. I Shapovalov i Aliassime praktički su tek krenuli. Nečiji razvoj ide brže, nečiji sporije. Hoće li do vrhunca doći s 20, 22, 25 godina doista možemo samo nagađati. Hoće li se njihove karijere graditi i voditi konstantnom napretku i to je pitanje. Sjetimo se samo "baby Federera" kojeg smo vidjeli u Dimitrovu, koji ipak nije ostvario što se pretpostavljalo da bi mogao. Ali, čini se da su ovi momci ustrajni i spremni napraviti u budućnosti nešto veliko. Vidjet ćemo mogu li protiv Federera i Isnera do kraja. Aliassime svakako ima šanse protiv Amerikanca, posebno bude li na razini kao protiv našeg Borne Ćorića. S druge strane, samo jedan loš dan Federera, a iz turnira u turnir jedan takav mu se uvijek dogodi, može odvesti Shapovalova, uz njegovu visoku razinu igre, do finala.

No, i bez toga, Miami je njihov turnir. Miami je turnir kanadske svježe krvi i možda trenutak kad se u toj zemlji počinje otvarati šampanjac zbog svega onoga što budućnost nosi njihovom tenisu, koji je jako dugo patio, a Raonić nije uspio donijeti ono čemu su se nadali. Razumljivo, profitiraju li Kanađani kroz uspjehe ove dvojice, profitirat će i tenis. Možda neće biti ikone kakve su revolucionar Federer i rivali Nadal i Djoković, pa onda i Murray (taj standard neće biti dostignut jako dugo, budimo realni), ali smiješi se opet jedna generacija u kojoj će, nastave li napredovat, već sama konkurencija i rivalitet donijeti novo bogatstvo tenisu i održati ga na životu nakon što se istog ostave oni koji su nas do kraja razmazili. Možda će netko reći da je ovo u Miamiju posljedica upravo u uvodu spomenutih ranog poraza Đokovića i otkaza ozlijeđenog Nadala, ali ja ipak kažem: vjerujmo u Aliassimea i Shapovaloa, Tiafoea, ali i Zvereva, Kachanova, Tsitsipasa i naravno, Bornu Ćorića. 

Je li Masters 1000 Miami pravi početak nove velike teniske generacije
Ovoga tjedna igra se drugi ovogodišnji Masters 1000 turnir sezone u Miamiju. Čudom se čudimo lošoj posjećenosti turnira, na kojem paralelno igraju tenisači i tenisačice, kao još samo na Grand Slamovima i dvama Mastersima- u Indian Wellsu i Cincinnattiju, još jednom ranom porazu Đokovića i žalimo zbog odsustva Nadala. Možda je ta slabija ispunjenost tribina doista i vezana uz poraz Đokovića i neigranje Nadala, uz Federera, još uvijek glavnih zvijezda, zbog kojih bi se popunila bilo koja teniska arena svijeta. Međutim, kada vidimo da u četvrtfinalnom dvoboju švicarskog "Maestra" i Kevina Andersona tribine zjape poluprazne, pitamo se što se to ...
Je li Masters 1000 Miami pravi početak nove velike teniske generacije
Ovoga tjedna igra se drugi ovogodišnji Masters 1000 turnir sezone ...

Respekt: BruceWayne, rapid, Luca1010, Fenix22, Bateman,

Slažem se: flash12, BruceWayne,

Odlična analiza. Javi mi se na mail: dinogrg7@gmail.com - BruceWayne, 29.3.19. 13:51, 0 0 0
01/2019
Hrvatska na SP-u 2019: Uspjeh ili neuspjeh?

Euforija oko velikog natjecanja u rukometu, od sredine do kraja siječna svake godine, u Hrvatskoj je inače jako velika. Ove godine, kao vjerojatno nikada do sada, tu su euforiju nastojali smanjiti trenutno vodeći ljudi hrvatskog rukometa i predvodnici reprezentacije, među kojima je i član zlatne generacije i stručnog stožera, Davor Dominiković. U emisiji Sport nedjeljom neposredno pred početak natjecanja, Dominiković je istaknuo da nas ne vidi kao favorite, nego da su cilj SP-a Olimpijske Igre. Glavni kandidati za medalju po njemu su bili odlični Danci kao broj jedan, drugi domaćini Nijemci, koji ga ne impresioniraju, ali su domaćini i kao treći, nešto lošiji nego inače, ali uvijek jaki Francuzi.  

Nakon osam utakmica u dvije skupine, pokazalo se, Dominiković nije pogriješio ni u jednoj od prognoza, jedino ostaje vidjeti hoće li Danci protiv Nijemaca u finalu uzeti zlato. Hrvatska je dobila priliku za OI, ali je ostala bez plasmana u završnicu. Kauboji će se sa Švedskom boriti za peto mjesto.

Međutim, pitanje koje se nakon svega postavlja je zašto javnost koja je uglavnom prihvatila stručno mišljenje o našim mogućnostima na SP-u, sada traži u nekom od aktera krivca, slabu kariku, odgovornost za nešto što se nije postiglo i po najavama nije ni trebalo, a u jednom trenutku je nama Hrvatima proradila ona ili osvajamo medalje ili ne vrijedimo ništa. Možda smo doista tijekom prvenstva uočili da moćžemo. Napose kad je Veselin Vujović rekao da su Makedonci organiziraniji i bolji od Hrvata, a Hrvati odgovorili pobjedom, a onda dodali nizu od četiri relativno glatke pobjede i aktualne europske prvake Španjolce za 5-0 u skupini i sve bodove prenijeli u drugi krug. Pa da, tko ne bi bio u deliriju. Nisi očekivao ništa, a pali Španjolci. 

Kako je to kod nas uobičajeno, kako smo se brzo uzdigli jednako smo brzo i pali. Tamo gdje smo očekivali rutinsku pobjedu i cementiranje puta prema polufinalu, dobili smo hladan tuš. Brazil nas praktički izbacuje s natjecanja, jer vaditi se na favoritima, Njemačkoj i Francuskoj, sve je samo ne obećavajuće. U javnosti se budi onaj spomenuti jal, pa od dizanja u nebesa, ovo postaju igrači nedovoljne kvalitete, nisu pozvani oni koji su morali biti, a jesu oni kojima tu nije mjesto, a Lino Červar je nula od izbornika. No, unatoč svemu, naši se vraćaju i u utakmici u kojoj su se jako mučili i stizali zaostatak cijelu utakmicu, došli su na koračić od ispiranja gorkog okusa i vraćanja stvari na početak, ali jedno probijanje, za koje više nije ni bitno je li ili nije bilo, gasi i onu trunku nade upaljenu u zadnjih desetak minuta utakmice s Nijemcima. Dobili smo omražene Francuze, preko njihovih leđa izborili šansu za OI, ali mnogi će reći, nikad nebitnija pobjeda i utakmica protiv Karabatića i novog društva. 

JE LI DOISTA SVE TAKO CRNO?

Opće stanje

Ukupno gledajući dosta je crno, uzmemo li u obzir da Hrvatska, koja se smatra velikom rukometnom silom nema medalju na velikom natjecanju još tamo od 2013., kad smo pod ravnanjem Slavka Goluže uzeli broncu. Dakle, ovo je šesta uzastopna godina bez medalje, a čak četvrti put u tih šest godina ostali smo bez polufinala, što za rukometnu silu nije najsretniji podatak. Takav niz izvan kruga osvajača medalja dogodio nam se u razdoblju od 1997.-2002., smjestivši se između zlata na OI 1996. i zlata sa SP-a 2003. u Portugalu. Ako vas to ne uveseljava, pokušajmo svi skupa naći neku utjehu u tome što u novijem razdoblju nikad nismo završili lošiji od 5. mjesta, samo 2015. smo bili 6. 

U mnogim drugim sportovima to bi bio golemi uspjeh i dalje, ali ovdje smo navikli na velike stvari, pa je i ostanak bez medalje veliko podbacivanje, koje ćemo pripisati Gobcu, Babiću, Červaru, nedostatku kvalitete igračkog kadra, nečem petom ili kombinaciji svih tih faktora. No, nemojmo zaboraviti koliko su nas puta sitnice djelile od potpuno drugačijeg ishoda. Svjež je u pamćenju Horvatov sedmerac na prvenstvu svijeta od prije dvije godine ili ove godine jedno, bilo ili ne bilo, probijanje. 

Svatko onaj tko na bilo koji način ima izravan utjecaj na aktualnosti u hrvatskom rukometu, snosi odgovornost za uspjehe i za neuspjehe i jasno je da treba pronaći novi put kojim će se krenuti po novu generaciju zlatnih momaka. No, budimo realni, Hrvatska nije toliko velika zemlja da bi proizvodila kao na pokretnoj traci i moramo biti svjesni uspona i padova, ali u svemu tome, nažalost i činjenice dahrvatski sport općenito, a napose rukomet, ne dobiva ono što bi trebao na razini države, kako bi se ustalili pozitivni trendovi. Uz Zagreb, javlja se u posljednje vrijeme i Nexe, ali Hrvatska liga je nešto na čemu jako puno treba raditi, aljudi u vrhu hrvatskog rukometa, ne izgledaju zagrijano za jačanje sveopće kvalitete rukometa, već je samo Zagreb donekle poduprt i drži monopol. 

Svjetsko prvenstvo

Napad

Pet utakmica, pet pobjeda, sređeni aktualni prvaci Europe u skupini. Međutim, usprkos tome, neki problemi bili su vidljivi. Čak nisu toliko statistički uočljivi, kada pogledamo sveukupne učinke svih reprezentacija, koliko prostim okom vidljivi za vrijeme praćenja utakmica. Svakako je riječ o nedostatku brzine protoka lopte u napadu. Iznimno je teško bilo odigrati brzo nekoliko križanja i ostaviti čovjeka na šutu sa 8, 9 metara u jednostavnoj situaciji. Stepaničić je pokušavao izvana preko bloka, te Duvnjak kad je baš zvonilo za uzbunu na individualnu kvalitetu. Općenito je individualnost dolazila više do izražaja nego uigranost i ekipna moć, pa je tako Karačić bio vrlo agilan u prodorima kroz obranu, kad već drugog rješenja nije bilo. No, statistika kaže da nismo puno lošiji u vanjskom šutu od drugih jačih momčadi. Nijemci i Danci su na 56, odnosno 54%, mi na 46, a Francuzi na 45% šuta s 9 metara. 

Uočljivo je bilo da je forsirana igra na crtu i to je ukupno gledajući prolazilo jako dobro. Sa 67% tu smo s najboljima, 71 ima Njemačka, Francuska 69, a Danci su na istom broju pokušaja i jednakoj uspješnosti s crte kao i Hravatska. Uz sve to, najuspješnija smo reprezentacija po postotku iskorištenih kontri s čak 89% realizacije.Od svih ekipa, samo su Norveška, Španjolska i Švedska imale više istrčanih kontri do sada na prvenstvu. Tim je ovaj postotak još i značajniji. 

Na oko se činilo da se krila zanemaruju, što je možda i točno. Naime, čak 44 pokušaja manje imamo s krila nego s crte. Iako i druge reprezentacije manje koriste krila na prvenstvu, naši su, od većih momčadi imali daleko najmanje proigravnja na krilne pozicije unatoč tome što nam je postotak realiazcije s krila lošiji samo od onog norveškog. Naši su na 70%, Norvežani na ogromnih 81% realizacije. Sedmerce smo posmremali manje uspješno od ekipa s kojima se volimo uspoređivati, ali u globalu, statistika ne pokazuje ono što je rezultat cijele priče, a to je da nismo među četiri najbolje reprezentacije svijeta. 

No, statistika ne mjeri težinu kojom se dolazilo u šanse ili situacije iz kojih se moralo u šut. Tako je na terenu, posebice protiv jake Njemačke obrane, ali i protiv Brazila izgledalo dugo vremena sporo, bezidejno, neorganizirano. Ali kad se sve zbroji, kao što je većim dijelom Makedonce protiv nas koštala igra 7 na 6, tako se nama vratilo u najgorem mogućem trenutku. Ključan je svakako bio uporan Červarov izbor i guranje sedmorice u napad tijekom gotovo cijele uakmice s Brazilom, iako je jasno da bi oni, kao inferiornija momčad, trebali biti oni koji posežu za takvim rješenjem. Osam pogodaka dao nam je Brazil na prazan gol i unatoč crnim rupama u određenim dijelovima svih utakmica, ovdje nas je crna rupa pratila više od 50 minuta, ovo je možda i najbitniji razlog neprolaska u polufinale. 

Obrana

Obrana je na početku natjecanja curila. Bilo je problema koji su otvarali protivnicima zicere i ostavljali golmane, prvenstveno Šegu, na cjedilu. Međutim, 27 golova primilo smo od Islanda i Japana, kojima smo zabili preko 30, a onda se počelo igrati ozbiljnije i više nam nitko osim Brazila nije dao preko 22. Ako uzmemo 8 brazilskih na prazna vrata, onda dodatno raste značaj obrane. Posebice zahvaljujući njenoj promjeni iz 6-0 u 5-1 s Duvnjakom naprijed koji je odlično zatvarao i jučer francuski protok lopte. Dobitnik u obrani sigurno je Vranković, koji presijecao, iznuđivao faule u napadu, borio se za svaku loptu i jučer pošteno izludio Karabatića. 

Međutim, najveći dobitak je u vratarima, posebice Šegi. Ukupan postotak obrana naših vratara je velikih 35%. Samo su danski i švedski vratari bili bolji, s 38% obrana. Poslije egipatskih čuvara mreže, naši su skinuli daleko najviše lopti s krila od svih reprezentacija, 42% i nevjerojatnih 52% pokuašaja s vanjskih pozicija. Tek su Švđani bolji za 2% u tom segmentu. 

ZAKLJUČAK

 U igri prema naprijed, osim Luke Stepančića, nemamo pravog razarača, a nedostajalo je i kvalitetnijeg protoka lote. Karačić je nastojao vući i kreirati nešto iz solo prodora, ali je vidljiv bio nedostatak najprije ozljedom načetog, a onda i potpuno zaustavljenog i pravog Cndrića, što je svakako bio veliki udarac napadačkoj igri Hrvatske. 

Obrambeno smo se dizali iz utakmice u utakmcu, a najveća ironija je u tome što smo do jučer najveće krivce vidjeli u golmanima, a sad kad su među najboljima, opet smo relativno rano zaustavljeni. 

Tražimo li krivca, možemo ga naći u bilo kome. Červar je imao grešaka, ali jedina velika je bila forsiranje 7 na 6 s Brazilom. Dobili smo aktualne svjetske i europske prvake i nadomak povratka protiv Nijemaca, kako god to netko vidio i tumačio. 

Jasno je da se u hrvatskom rukometu nešto mora mijenjati. Doduše, u rijetko kojem sportu ovdje to nije slučaj. No, ponavljam, zašto kritizirati kad ništa veliko nismo očekivali. 

Tako malo očekivanja- tako puno kritika
Euforija oko velikog natjecanja u rukometu, od sredine do kraja siječna svake godine, u Hrvatskoj je inače jako velika. Ove godine, kao vjerojatno nikada do sada, tu su euforiju nastojali smanjiti trenutno vodeći ljudi hrvatskog rukometa i predvodnici reprezentacije, među kojima je i član zlatne generacije i stručnog stožera, Davor Dominiković. U emisiji Sport nedjeljom neposredno pred početak natjecanja, Dominiković je istaknuo da nas ne vidi kao favorite, nego da su cilj SP-a Olimpijske Igre. Glavni kandidati za medalju po njemu su bili odlični Danci kao broj jedan, drugi domaćini Nijemci, koji ga ne impresioniraju, ali su domaćini i kao ...
Tako malo očekivanja- tako puno kritika
Euforija oko velikog natjecanja u rukometu, od sredine do kraja ...
01/2019
Tribina hipoteza

Francusko prvenstvo došlo je točno na svoju polovicu, a iznenađenja na vrhu nema, barem ne kada je u pitanju vodeća momčad prvenstva. Branitelj naslova Paris Saint-Germain ima sigurnih 13 bodova viška u odnosu na prvog pratitelja, s tendencijom da će ta prednost do kraja prvenstva rasti, a Paris lagano obraniti naslov koji je osvojio i prije početka sezone. No, drugo mjesto je druga priča. Pored Marseillea, Lyona i očajnog Monaca, koji na pola sezone vodi grčevitu borbu za ostanak, progurao se Lille i prvi je među onima koji gledaju u leđa novom starom prvaku. Međutim, veliko je pitanje može li se ova momčad održati i u drugoj polovici sezone na poziciji koja vodi u Ligu Prvaka, a prema svemu sudeći, o tome će odlučivati kvaliteta predstava njihova najboljeg igrača do sada, Nicolasa Pepea. 

Pepe je 23-godišnji Bjelokošćanin koji je po prirodnoj poziciji desni krilni napadač i na toj poziciji, po desnoj strani najčešće ordinira. Međutim, može igrati i na poziciji špica. U Lille je stigao 1. srpnja 2017. godine i u prvoj sezoni u klubu postigao 13 pogodaka te dodao 4 asistencije. Te prošle sezone Lille je završio na 17. mjestu s 38 bodova. 

Danas, pak, nakon 20 odigranih utakmica, Lille ima samo bod manje nego lani na kraju sezone. Tome u prilog ide i poboljšanje obrane. Naime, lani je Lille primio 67 golova, a ove u 20 kola samo 20, što znači da bi ovim tempom mogli primiti oko 40-ak do kraja sezone. Međutim, ništa manje važan nije ni napadački učinak. U prošloj sezoni igrači Lillea su zatresli mrežu protivnika samo 41 put, a ove sezone već 32 puta. U svemu tome posebnu ulogu ima upravo spomenuti Nicolas Pepe.

DRUGI STRIJELAC LIGE

Bjelokošćanin je ove sezone na izuzetnoj razini. Odigrao je svih 20 utakmica do sada i zabio 13 pogodaka. Osim toga, vidljivo je da je zabio tek nešto manje od polovice ukupnog broja golova svoje momčadi. Samim time ne treba posebno naglašavati da je prvi strijelac kluba. Ovaj podatak dodatno dobija na značaju kada se tome doda kako je s ovim učinkom ujedno drugi strijelac lige, više je zabio samo Mbappe (14). Doduše, Pepe je od svojih 13 pogodaka 6 zabio s bijele točke. Ipak, da to ne bi uhvatilo misao "lako je tako", valja napomenuti da je od ukupno 7 dosuđenih kaznenih udaraca za Lille, Pepe iznudio čak 4. Stoga je i tu vidljiv njegov utjecaj na igru i rezultat druge ekipe prvenstva. Inače, svih 13 golova zabio je unutar 16 metara, od čega 12 liveom i jedan desnom nogom. Ono što je statistički neslavno, podatak je da je promašio 9 čistih šansi za gol, samo jednu manje od vodećeg u tom segmentu, Falcaa. No, s druge strane, to je i pokazatelj da se odlično kreće, čita igru i izlazi u prilike, samo treba popraviti realizaciju.

PRVI ASISTENT LIGE

Osim što je najbolji strijelac kluba, Pepe je i najbolji asistent Lillela sa 7 lopti koje su suigrači pretvorili u pogodak. U ovom segmentu je najbolji u ligi, odnosno dijeli prvo mjesto s Lyonovim Memphisom Depayom. Zanimljivo je kako je 23-godišnji Bjelokošćanin kreirao 8 velikih šansi po čemu je četvri najbolji u ligi. Neymar je kreirao velike prigode suigračima 12 puta, Nimesov Savanier 10, a Depay 9. Iako ovaj podatak otkriva da su Pepeovi suigrači bili precizni i nisu upropaštavali njegove šanse, jer je 7 od 8 pretvoreno u zgoditak, ipak to pokazuje i koliko su te lopte izbacivale realizatore u jednostavne situacije. Također, Pepe je igrač koji u Lilleu imanajviše ključnih dodavanja, njih 39. Tu je gotovo izjednačen sa Thiagom Mendesom, brazilskim veznjakom, koji ima jedan ključni pas manje, ali u postotku je Mendes bolji ima 2.1 ključni pas po utakmici, a Pepe točno 2. 

OCJENE

Kratko ćemo se osvrnuti i na ocjene koje je zaradio igrama u prvenstvu ove sezone. S ukupnom dosadašnjom ocjenom 7,70 Pepe se nalazi na petoj poziciji najbolje ocijenjenih igrača francuske lige. Od četvorke ispred njega, treba li uopće navesti da su tu trojica iz vrha napada Pariza, Neymar, Mbappe i Cavani. Međutim, postoji segment u kojem Nicolasu Pepeu nema premca. Bjelokošćanin je najviše puta bio proglašavan najboljim igračem utakmice, ukupno 6 puta te je jedini kojemu je to do sada uspjelo, u Francuskoj naravno. 

NAČIN IGRE

Pepe je definitivno ove sezone dobio određenu slobodu u igri. Već vidjevši samo highlightse njegovih nastupa može se ustanoviti da, unatoč tome što mu je primarna strana desno krilo, njega zapravo ima svugdje. Prednost mu je iznimna brzina, koja mu uz odličnu tehniku nudi mogućnost prodornosti, što on jako dobro koristi. Zabio je jedan prekrasan pogodak iz solo prodora, primivši loptu još na svojoj polovici. Proletio je na svom putu ka golu kroz tri protivnička igrača i s ruba 16-erca plasirao loptu u suprotni kut gola. Ne libi se ići u dribling, iako mu on statistički ne uspijeva toliko često, jer uz 1.9 driblinga po utakmici, uspješnost mu je tek 45.2%. No, na terenu to izgleda drugačije. Vidi se da momak zna s loptom i kroz učinak u igri to je vidljivo. Već na prvi pogled kažete, "ovaj mali zna".

Nesumnjivo je da desnom stranom ima najviše svojih kontakata s loptom. Međutim, ovisno o utakmici i trenutku, često mijenja strane, pa je tako i opisani zgoditak došao preko lijeve strane igrališta. Ono što ga krasi svakako je okomitost u igri. Rijetko se odlučuje na lopte prema natrag. Traži najkraći i najjednostavniji put prema golu. Ili će se prema njemu sjuriti sam ili će povući kroz sredinu, odigrati dupli pas u kojem mu suigrač služi kao neka vrsta mantinele i onda krenuti u završetak akcije ili svojim udarcem ili traženjem završnog pasa prema najisturenijem igraču u tom trenutku. Bilo bi bogohuljenje nekoga usporediti s Messijem u određenim segmentima igre, ali Pepe doista i u ovom tipu akcija podsjeti na Argentinca. Povuče se malo prema centru, prihvati loptu i na spomenuti način u tren oka stvori opasnost pred protivničkim golom. Također, na Argentinca vuče i ona duga dijagonala, kada na desnoj strani primi loptu, izvuče se na ljevicu i onda traži natrčalog suigrača, najčešće Jonathana Bambu, s kojim izvanredno surađuje. Potonji je, bez dvojbe drugi kotačić Lillea ove sezone. Rekao sam da podsjeća na Messija jer, da se slikovito izrazim, izgledagotovo identično onome što Messi napravi kada pošalje teledirigiranu dijagonalu natrčalom Albi s druge strane terena. 

S Pepeom ne morate brinuti ako mu date loptu debelo na svojoj polovici, pa čak i ako je okružen s dva igrača, on će se tehničkom vještinom i brzinom izvući i za trenutak biti u protivničkom dijelu terena, bio okrenut leđima kada dobije loptu ili licem prema protivniku. 

Naposljetku ćemo navesti još jedan podatak vrijedan svake pažnje, a to je possession won in filan 3rd gdje je Pepe drugi najuspješniji igrač lige s 19. Ispred njega je samo Bordeauxov Francois Kamano s 20. To opet potvrđuje Pepeovo odlično čitanje igre i prostora. Sve to očito nije zaobišlo ni nogometnu javnost jer je po whoscoredu uvršten u najboljih 11 Lige 1 u dosadašnjem dijelu prvenstva.

ZAKLJUČAK

Pepe je s 23 godine definitivno postao nositelj Lilleove igre. Još uvijek jako mlad definitivno ima potencijala za nešto više. Kada kažem nešto više, to se odnosi na transfer u neki od većih europskih klubova. Povezivan je već krajem 2018. s Arsenalom, ali čini se da, barem u siječnju od toga neće biti ništa. Ono što je jasno, riječe je i o fizički i tehnički izrazito moćnom nogometašu, koji posjeduje nogometnu inteligenciju. Nije umiješan u obrani kao u napadu, ali kojem je to napadaču ili kvalitetnom ofenzivcu nužno isticati kao manu. 

Pepe ima ugovor s Lilleom do 30. lipnja 2022., a trenutna vrijednost mu je 40 milijuna. No, nastavili Bjelokošćanin igrati na ovoj razini, poboljša li malo realizaciju i bude li trpao dalje protivničke mreže, kao u prvoj polovici prvenstva, teško da će i iduće sezone ostati u trenutnom klubu, a ovaj bi se mogao dobro "opariti". 

Nicolas Pepe je Lille
Francusko prvenstvo došlo je točno na svoju polovicu, a iznenađenja na vrhu nema, barem ne kada je u pitanju vodeća momčad prvenstva. Branitelj naslova Paris Saint-Germain ima sigurnih 13 bodova viška u odnosu na prvog pratitelja, s tendencijom da će ta prednost do kraja prvenstva rasti, a Paris lagano obraniti naslov koji je osvojio i prije početka sezone. No, drugo mjesto je druga priča. Pored Marseillea, Lyona i očajnog Monaca, koji na pola sezone vodi grčevitu borbu za ostanak, progurao se Lille i prvi je među onima koji gledaju u leđa novom starom prvaku. Međutim, veliko je pitanje može li ...
Nicolas Pepe je Lille
Francusko prvenstvo došlo je točno na svoju polovicu, a iznenađenja ...

Respekt: BruceWayne, Flexinho, Dado_M, Bateman, Fenix22,

Slažem se: BruceWayne,

Po svemu napisanom, mogao bi srušiti transfer Hazarda? - Fenix22, 13.1.19. 15:00, 0 0 0
Postoji realna mogućnost, tim više što se transferi sami od sebe godinu za godinom povećavaju. Pepe je perocijenjen na 40 milijuna, tako da, posebno ako nastavi sezonu na ovoj razini, ne vidim razlog da ne sruši Hazarzda. - RealMadrid7, 13.1.19. 16:01, 0 0 0
Super tekst, nedostaje mi još samo zaključak za koji bi klub bio najbolji fit i zašto?.. Btw, sviđa mi se i sama tema, možda otvorimo posebno o njemu.. - BruceWayne, 16.1.19. 13:53, 0 0 0
01/2019
Tribina hipoteza

Lijepo je vratiti se u djetinjstvo. Godina je bila 2004. Taman sam proslavio desetljeće života kada je čudesna generacija Monaca u dvomeču izbacila veliki Real Madrid s Ronaldom, Figom, Zidaneom, Raulom, Carlosom i ostatkom društva s Bernabeua. Odmah potom, klub iz kneževine pobijedio je i Chelsea. Iako sam od Zidaneovog voleja Leverkuzenu postao navijač Kraljevskog kluba, bilo mi je neobično simpatično kad ih je Monaco dobio pa i dogurao do finala. Još dijete kojem je pojam bio Real, Milan, Bayern, našlo se u situaciji da navija za one koji su dobili njegove, a uostalom i Pršo je bio dio te sjajne momčadi. A onda, da se razum potpuno pomuti, u finale Monacu stiže Porto, ekipa koju će, mislilo je, Pršo i kompanija pomesti, ako su prošli Reala i Chelsea s velikim Crespom. Ali ne, jer ono što je vrijedilo za Monaco, vrijedilo je i za Porto. Mnogo talentiranih igrača, pokazalo se, savršeno spremnih za povijesnih 90 minuta pred njima. Jedino što je to dijete znalo o Portu tada, bilo je da su izbacili diva, Manchester United, vidjevši kako neki tamo mladi trener od sreće gubi glavu, radeći svoj prvi show na velikoj sceni, odjurivši sve do korner zastavice Old Trafforda, proslaviti gol, kojim ruši Sir Alexa. Kao i pobjeda Monaca, ta mi je scena jednako bila neobično simpatična. Portugalci su pomeli teren s Francuzima, pobijedili 3:0, uzeli Ligu Prvaka, a desetogodišnje dijete nije ni razmišljalo o treneru čije ime nije ni upamtilo, a posebno ne da će  jednog dana o njemu pisati. Danas, s gotovo 15 punih godina više, prateći i znajući što se kasnije događalo i pisalo, jer strast za nogometom i sportom općenito je ostala ista, postaje jasno koliko je ovo gore opisano veliko i značajno.

Da više ništa nakon toga u svojoj trenerskoj karijeri nije napravio, 2004. godina i Liga Prvaka s Portom, ostavila bi besmrtnim čovjeka kojemu je omogućila transfer u Premier ligu, gdje malo tko ne bi želio iskušati svoju sposobnost i mogućnosti. Tada je kružila priča "Mourinho u Chelseaju". Napokon sam eto obratio pozornost na ime i prezime lika koji dolazi u najbolju ligu svijeta. 

Iako je povijest napisana, počela je nova era ili se nastavila započeta lani, ali na drugoj adresi, jer taj Mourinho osvaja dva prvenstva s Chelseajem jedno za drugim. Doveo je nekoliko igrača iz Porta sa sobom i nastavio sanjati pobjedničke snove. Ne znam tko bi se usudio reći da je došao u tada najbolju momčad u Engleskoj pored toliko velikih momčadi. Uostalom, baš te prve sezone u Engleskoj, Liverpool je osvojio Ligu Prvaka onim epskim preokretom protiv Milana. Da, taj isti Liverpool je s tijesnih 1:0 ostavio Mourinha u polufinalu,a malo je falilo da u dvije sezone sovoji najprestižnije eurpsko klupsko natjecanje s dvije različite ekipe. 

No, prvenstvima je protutnjao. U sezoni 2004/05 Chelsea osvaja 95 bodova, uz gol razliku 72-15. Samo 15 primljenih pogodaka u 38 utakmica. Prvi pratitelj Arsenal, zaostao je 12 bodova. Tome pridodaje i Liga kup. Iduća sezona 2005/06. neznatno je lošija, 91 osvojen bod, opet 72 zabivena te 22 primljena gola. U Ligi prvaka ispada od kasnijeg pobjednika Barcelone s 3:2. Koliko su Englezi tada bili jaki govori i podatak da je finale s Barcom igrao Arsenal, koji je ranije zaustavio Reala. Godinu kasnije, s istom ekipom završava drugi u prvestvu sa 6 bodova manje od Uniteda. Opet su primili najmanje pogodaka, a zabili najviše nakon Uniteda. Unatoč tome, uzima Liga kup i FA kup. U Ligi Prvaka opet polufinale gubi od Liverpoola, sada samo za lutriju jedanaesteraca. Usprkos tome što je doveo Chelsea u sam vrh engleskog nogometa, davši mu pečat konstantnosti, Mourinho je u sezoni 2007/2008, već u rujnu morao napustiti klub. 

Međutim, nije puno izgubio. Otišao je u Inter, posložio momčad i nanizao strašne rezultate. Dva prvenstva i napkon po drugi puta dočekana Liga prvaka u sezoni 2009./10. To je sezona famozne triplete, osvajanja lige i kupa Italije te Lige prvaka.  Pobijediti Guardiolinu tada već uigranu mašineriju Barce samo po sebi je ogroman uspjeh. No, tu se stvorila nelagoda prema Portugalcu. Barcina igra počela je stjecati sve više fanova, pas igra, uskoro nazvana tiki-taka, bila je novost i nešto do tada samo u povojima postojano, ono nešto što je kroz sljedećih nekoliko godina blaugrana dovela do vrhunca. I naravno, kreće priča o tzv. autobusima, bunkerima i drugim nazivima, jer je bilo nepojmljivo da onakva Barca ispadne. Uostalom, zar je cijelo to vrijeme ijedna druga momčad mogla ući u nadigravanje s Barcom u nekoj drugoj formi od one s kojom je izašao Mourinho? Jednostavno je tražio i pronašao formulu kako s onim što pruža njegov kadar igrača dobiti onakvu Barcu. 

Onda je uslijedio pokazatelj koliko je Mourinho ostavio traga u Interu. Nakon triplete, kad te Real pozove, nećeš reći ne. Rastanak s Materazzijem u suzama sve je rekao. Mourinho je otišao kao kralj, kao doslovni Special one preuzeti Kraljeve iz Madrida. Nova sezona, novi klub, potpuno reformiran. Stigli, među ostalima, Ronaldo, Kaka i Benzema na megdan uigranoj Barci i popili petardu na Camp nou. Odmah se pričalo o nogmoetnim lekcijama, odmah o očajnom Mourinhu i slično, kao da Real nije i prethodnih godina gubio 6:2, 3:0, pa nakon Mourinha 5:0, 4:0 itd. Ma i bez obzira na to što su u drugoj utakmici remizirali i što je iste te sezone uzeo kup u finalu protiv iste te Barce te zaostao samo 4 boda za Guardiolinom ekipom u prvenstvu, ustaljena priča se ne mijenja. Uslijedila je sezona 2011/12 gdje Portugalac s Realom napokon osvaja prvenstvo s neviđenom statistikom. Real je osvojio 100 bodva, zabio 121 gol u 38 utakmica, a primio tek 32. Međutim, u ligi prvaka ga opet penali protiv Juppova Bayerna koštaju finala s Chelseajem. Početkom iduće sezone, opet izravan ogled s Barcom i uzima supercup Španjolske. No, ta je sezona bila lošija od prošle i Perez je brzo izgubio strpljenje. 

POVRATAK U ENGLESKU

Kao što sam spomenuo, pljuvanje po portugalskom stručnjaku počelo je još u Interu, nastavilo se u Realu, a onda i nakon njega. Iako se Mourinho vratio u Premier ligu i u sezoni 2014/15 uzeo s Chelseajem naslov prvaka i Liga kup, to je od slabog značenja za mnoge. Istina, iduće sezone otkazivanje povjerenja, slabiji rezultati, pad u donji dio tablice i otkaz. Ali zar se isto i to u istoj momčadi nije dogodilo i Antoniju Conteu, od osvajanja prvenstva do noge u razmaku od godine dana?

Naposljetku, zadnji posao dobio je u Manchester Unitedu. Alex Ferguson spominjao ga je često kao nasljednika, odnosno zagovarao njegov dolazak na klupu Crvenih vragova. To se, međutim, nije dogodilo odmah, nego su se prije toga rušenjem negativnih rekorda proslavili Moyes i Van Gaal. U jednu takvu atmosferu dolazi Mourinho. Odmah u prvoj sezoni uzima Liga kup i ono što nije do tada osvojio, Europa ligu. Možemo govoriti, pa i složiti se da je to za United malo. No, je li realno reći da je malo? Možda da zbog imena i renomea kluba, ali ne iz razloga što Unitedov kadar jednostavno ne može više od onoga što pruža i što ono s čim raspolažu konkurenti on ne može pratiti. I unatoč tome, možda ne prvi, ali prošlu sezonu završava kao drugi. Odmah iza nedodirljivog Manchester Cityja. 

U ovim trenucima mi možemo pričati o estetskoj izvedbi Uniteda ove sezne pogotovo, ali i ranijih sezone pod Mourinhom. Možemo, shodno tome, naći i različite razloge i opravdanja zašto je ta igra bila dobra ili loša. Kao i uvijek, trener mora snositi dio odgovornosti. Na kraju krajeva on bude taj koji uglavnom sigurno strada, a gotovo jednako često u tom spletu okolnosti bude i jedina žrtva loših igara ili barem rezultata kluba. No, kad samo uzmemo statistiku, na koju se svi tako revn volimo pozivati, onda možemo reći da je United nakon Cityja ove sezone bio druga momčad po broju udaraca na protivnički gol. Nedostajala je realizacija, a obranaje boljka neovsino o tome tko je trener ekipe. Dolazak Solskjaera uzbudio je duhove, poljuljane želje i očekivanja igrača, poklopio se s nizom utakmica protiv momčadi iz samog dna ljestvice i stvorio dojam da je United daleko bolji nego što doista u ovom trenutku jest. 

DRUGI TRENERI 

Svaki će nogometni fan imati stil nogometa koji preferira, kao i nogometaša koji mu je zbog nečega draži ili ga smatra boljim. Hoćemo li biti ljubitelji Kloppova agresivnog, okomitog stila s brzancima koji u nekoliko poteza s puno energije stižu do gola. Hoćemo li voljeti Guardiolinu tiki-taku ili pak Wengerovu tiki-taku s Arsenalom. Hoćemo li voljeti Mourinhovu, o kojoj će neki reći da je parkiranje autobusa, neki da je koncentriranje na obranu s nedostatkom napadačke igre klubova koji to moraju s obzirom na renome. Ja bih ipak rekao da je on trener koji će taktiku prilagoditi mogućnostima svojih igrača, procijenivši pritom i kvalitetu protivnika, kako bi našao odgovarajuće rješenja za određenog suparnika. Sve su to naše želje i htijenja da pratimo nogomet lepršav, brz ili pak tehnički do kraja usavršen sa 50-ak dodavanja prije kraja akcije. No to su doista i samo naše želje, jer na kraju se i klub i igrači i treneri mjere po rezultatima. 

Jurgen Klopp je, bez ikakve sumnje, vrhunski trener. Osvojio je 2 prvenstva, 2 supercupa i kup te igrao finale Lige prvaka s Borussijom, što je podsjetilo na ono s početka, Porto i Monaco. Više od 3 godine već je na klupi Liverpoola. Slaže i ulaže u momčad koja napokon ima sve predispozicije uzeti naslov prvaka nakon 29 godina, čime bi postao heroj Anfielda i cijelog Liverpoola. Bio je i s njima lani u finalu Lige prvaka. Međutim, trofeja još uvijek nema i bez obzira na sve ove činjenice, lani je završio iza Mourinhovog Uniteda te, jasno Cityja. 

Pep Guardiola ima 2 Lige prvaka, obje s Barcom i niz osvojenih ligaških natjecanja otkad se bavi trenerskim poslom. Njegove momčadi usavršile su tiki-taka igru, tehnički potkovanu do te mjere da je prešlo u savršenstvo. Međutim, za igrati takav nogomet moraš imati igrače koji na svaki način mogu to odigrati. Ekipa slabije kvalitete ne bi mogla upiti tu filozofiju nogometa. Također, činjenica je da Guardiola biva trener u momčadima koje su daleko najbolje u svojim ligama. Jupp mu je ostavio Bayern na vrhuncu, u trenutku kad se Borussija počela ospiati, došao je potom u City u trenutku kad je zaista bio jedini pravi, ozbiljan kandidat za prvaka Engleske, a trenirao je najmoćniju Barcinu generaciju svih vremena i vjerojatno najbolju ekipu svih vremena. Bez obzira na to, ima 2 lige prvaka, obje s tom Barcom, s Bayernom nije uspijevao nekoliko sezona, a sat otkucava i s Građanima

Conte je nešto osvojio s Juventusom, drugu sezonu dobio korpu u Chelseaju. Sarri pomalo kaska za vodećima u ovoj prvoj se zoni s Plavcima, Wengerov nogomet je bio prekrasan za oko, ali rezultatski ubojito loš desetak godina i možemo tako u nedogled. 

ZAKLJUČAK

Svakog od ovih trenera volim i cijenim zbog određenih kvaliteta, svaki ima pozitivnih i nešto negativnih strana. Istina je, svaki ima svoj stil kako po načinu na koji mu ekipa igra, tako i po ponašanju van stadiona, posebice mislim na presice. No, zaslužuje li netko doista da ga se toliko etiketira na negativan način, konstantno proziva kao glavnog negativca,ne bih se usudio prihvatiti to stajalište. 

Mourinho je doista Special one. Njegovi rezultati govore dovoljno sami za sebe. Ako uzmemo u obzir i činjenicu da je Guardiola sa Cityjom uzeo 3 trofeja, dvije lige, što su manje više svi očekivali te Community shield, Klopp s Liverpoolom bez trofeja, a Mourinho s Chelseajom i Unitedom od povratka u Englesku 2 Liga kupa, prvenstvo i Europsku ligu, teško mi je povjerovati u priče da on nije više trener za velike momčadi ili da nije za Real, što je u posljednje vrijeme aktualno. Tim više što doista moramo prihvatiti potpno jasnu činjenicu da United ne može u isti koš ni s Guariolinom ni s Kloppovom momčadi u ovom trenutku. 

Greške postoje, njih uvijek ima. Što bi se reklo, pa pogriješiti je najlakše, ipak takav kakav je, pa i kao osoba, Jose je potreban vrhunskom nogometu. Nekoga će njegov nastup iritirati, nekoga slatko nasmijati u pozitivnom smislu, ali to je dio njegovog imidža i njegov zaštitni znak, kojeg jednostavno moramo prihvatiti. 

Zašto je Mourinho na udaru
Lijepo je vratiti se u djetinjstvo. Godina je bila 2004. Taman sam proslavio desetljeće života kada je čudesna generacija Monaca u dvomeču izbacila veliki Real Madrid s Ronaldom, Figom, Zidaneom, Raulom, Carlosom i ostatkom društva s Bernabeua. Odmah potom, klub iz kneževine pobijedio je i Chelsea. Iako sam od Zidaneovog voleja Leverkuzenu postao navijač Kraljevskog kluba, bilo mi je neobično simpatično kad ih je Monaco dobio pa i dogurao do finala. Još dijete kojem je pojam bio Real, Milan, Bayern, našlo se u situaciji da navija za one koji su dobili njegove, a uostalom i Pršo je bio dio te ...
Zašto je Mourinho na udaru
Lijepo je vratiti se u djetinjstvo. Godina je bila 2004. ...

Respekt: DanyX69, BruceWayne, Dado_M, Fenix22,

Ne slažem se: Fenix22,

Te je sada u borbi za prvaka. Ne možeš kazati da Lpool ima veću platežnu moć od Utda. Pr. Shaqiriji 15 M eura i važan je kotačič i mogao bi postati čak udarna snaga zahvaljući Kloopu i sustavu. Na drugu stranu, pr Alexis najplaćeniji i stagnira (2). - Fenix22, 9.1.19. 23:40, 0 0 0
Kao i Martial, Rashford, Lingard(iako mislim da on nije kvaliteta ni za Utd ni za reprezentaciju),Mata... svi oni igraju lošije pod Mou, a koji su mogli biti udarne igle. - Fenix22, 9.1.19. 23:42, 0 0 0
Utd, Juventus, Barca, Real, City, Bayern, PSG moraju igrati atraktivno, lepršavo i deklasirat protivnike jer imaju najbolje igrače, najbolje trenere, uvjete i na kraju najskuplje ulaznice od ostalih. Zvijezde koje su plaćene da očaraju publiku (1). - Fenix22, 9.1.19. 23:48, 0 0 0
Da igraju reaktivno i da gledam Hazarda kako se muči i ne može sastat s loptom u drugoj sezoni Moua i Contea te iznimka, ali i istina jučernašnji dvoboj protiv Tottenham. I Messi i Ronaldo znaju loše odigrati, ali dobiju volumen napada preko njih(2). - Fenix22, 9.1.19. 23:52, 0 0 0
Alexis bas ne igra na kod Solskjaera. Necu prerano donosit zakljucke, ali drzim da Manchester ni iduce sezone nece bit bolji od 5 mjesta, ako drugi ostanu ovakvi, a Utd se ne pojaca dosta. - RealMadrid7, 10.1.19. 0:33, 0 0 0
01/2019
Utakmica tjedna: Manchester City - Liverpool 2-1

Sinoć je na prepunom Etihadu u Manchesteru odigran derbi 21. kola engleske premier lige, u kojem su se sastale prva i druga momčad prvenstva. Aktualni prvak Manchester City ugostio je trenutno vodeći Liverpool sa sedam bodova minusa i shodno tome, praktički imperativom pobjede. Guardiolini momci to su i ostvarili te u odličnoj utakmici, punoj tempa, kakvog samo engleski nogomet može pružiti, slavili s 2:1. Strijelci za Građane bili su Aguero Sane dok je jedini pogodak za Redse djelo Roberta Firmina, koji je tako nakon prvog svog hattricka protiv Arsenala u prošlom kolu, sada zatresao mrežu još jednom velikom rivalu.

Možemo se složiti ili ne, ali ovoj utakmici mogao se pripisati i značaj utakmice sezone, jer je bijeg Liverpoola u slučaju pobjede značio +10, a time vjerojatno, koliko god nikad nije kraj dok se matematički ne osigura, ipak riješio prvenstvo. Ako ništa, navijači Liverpoola osjećali bi miris naslova prvaka Engleske nakon 29 godina, onaj kojim su im nakratko Suarez, Sterling i Sturridge zairitirali nosnice, ali ih na kraju ostavili u depresiji. Naravno, Redsima je i bod nudio ostanak na stvorenoj bodovnoj zalihi od +7, što je još uvijek dostižno, ali bi početna pozicija bila održana, a euforija kluba s Anfielda bi se nastavila.

Čini se da je tog dojma bio i Jurgen Klopp, jer je uz 4 obrambena igrača u početnoj postavi izveo snažu, trkački moćnu trojku u sredini, Hendersona, WijnaldumaMilnera. Težnja je bila nametnuti se trkački na sredini terena i spriječiti aktivnu pas igru cityja, kojom će David i Bernardo Silva upošljavati napadački trojac Cityja, Sanea, Aguera i Sterlinga. S druge strane, Guardiola je, osim promjene na lijevom boku, gdje je sinoć započeo Laporte, a desno Danilo ispred Walkera, krenuo sa najjačim što ima naprijed, uz osigurača Fernandinha. Znao je da se mora ići na pobjedu, a da poraz znači kraj, kako je i govorio prethodnih dana.

TIJEK UTAKMICE

Kao što je bilo i za očekivati, City je otvorio snažno i u prvih 5 minuta, sve što je Liverpool mogao, bilo je što dalje ispucati od svojih vrata, a svaki pokušaj izlaska kroz pas završio bi neuspjehom već na drugom ili trećem dodavanju. No, bilo je vidljivo da se Kloppovoj momčadi ne žuri i čim je splasnula početna nervoza gostiju i presing domaćih, Redsi su djelovali mirno. Sedam bodova viška je puno i nema se razloga juriti naprijed, pa su uglavnom dodavanja išla preko zadnje linije i Allisona. Prilika će, naime, jednom sigurno doći, a uskoro je i došla. Poslije 15-ak minuta napokon je sijevnulo. Lopta kroz sredinu po koju dolazi Salah, sjajan dupli pas s Frirminom i senzacionalna lopta na Manea koji u čistoj šansi pogađa vratnicu, a nakon čega u cijeloj konfuziji Stones čisti s crte loptu koja se prema golu odbila nakon što je pogodio svog vratara u glavu. 

Nakon što je u istom napadu Liverpool u dva navrata dijelilo samo nekoliko centimetara od +10, kao da se Guardiolin sastav trgnuo. Preuzeli su igru u svoje ruke ili bolje reći noge. Forsirala se igra preko lijeve strane napada, preko Sanea, koji je stvarao problem za problemom. Livrpoolova obrana je izdržavala, ponajviše zahvaljujući Van Dijku, sve do 40. minute, kada Bernanrdo Silva upošljava Aguera, a Argentinac majstorski pronalazi prostor između Lovrena i prve stative Allisona te smješta loptu ljevicom pod gredu. Iako se statistički ne bi reklo, City je od te 17. minute i šanse Manea, potpuno odsjekao napadački trojac Kloppova sastava i bio dominantan sve do kraja prvog dijela. 

U nastavku se utakmica do kraja otvorila, Liverpool je znao da se mora čupati, pa je preuzeo i posjed, dok je City često išao na kontre preko brzog Sterlinga i Sanea, što nije često slučaj kad je Guardiolina ekipa u pitnaju, ali ulog ovog dvoboja, kao i činjenica da je rezultat pozitivan radi svoje. Međutim, Liverpool prvi dolazi do pogotka. Nekoliko sjajnih dugih opti s jedne na drugu stranu terena, ubačaj u 16 metara, a tamo je idealno postavljen Firmino. Ali, jedna kontra i prodor nezaustavljivog Sterlinga bio je dovoljan za šah-mat. Projurio je engleski reprezentativac desnom stranom, Aguero je navukao zadnju liniju, a idealan prostor otvorio se za Sanea kojem Sterling gura loptu, a Nijemac pogađa od vratnice za pobjedu. Klopp odmah vadi pomalo indisponiranog Manea te Wijnalduma, a uvodi Shaqirija i Sturridgea, čiji nastup nije ništa značajnije donio, iako je Liverpool do kraja utakmice bio bolja momčad, te je uz odličnu priliku Salaha, City još nekoliko puta čistio neugodne lopte gotovo s gol linije. 

ZAPAŽANJA

Iako su komentatori Hodoba i Vela posebno isticali svaki potez Van Dijka, apsolutno je bilo razloga, posebno u prvom poluvremenu. Curilo je na strani Alexandra Arnolda i Dejana Lovrena, što su Bernardo Silva i posebno Sane sjajno koristili, ali kada bi već došli pred sam cilj, posljednji pas ili šut, poput onoga Davida Silve, presijekao bi ili blokirao sveprisutni Nizozemac. Osjećaj za mjesto na kojem treba biti, kao i tajming, još su jednom došli do izražaja. Van Dijk je odigrao bez ijedne pogreške. Dobio je ukupno 7 od 8 duela, 3 od 4 dvoboja u skoku, čak 9 puta čistio je pred svojim vratima, i imao 2 presječene lopte, uz to što je blokirao, usudio bih se reći, čisti gol Davida Silve. 

Unatoč tome, slabo izdanje desne strane obrane, koštalo je Redse boljeg rezultata. Tome svjedoči i činjenica da je naš Dejan Lovren najlošije ocijenjeni igrač utakmice (5.5). Pripisuje mu se krivica kod Aguerova gola, jer nije najbolje zatvorio lijevu nogu Argentinca, mada bih tu dijelom stao u njegovu obranu jer je jako teško reagirati u renutku na onakvu majstoriju. Lovren je blokirao jaču nogu i povratnu loptu, a Aguero je iz mrtvog kuta rasparao mrežu Alisonu u bliži kut. No, i bez toga Dejan nije izgledao uvjerljivo. Osvojio je tek 3 od 8 duela, samo 2 od 5 zračnih dvoboja. Kad se sve skupa zbroji, naš reprezentativac činio se dosta nesigurnim, posebno ako se uzme u obzir velika pogreška u drugom dijelu, kad mu je lopta prešla preko noge i otvorila 100-postotnu šansu Cityju. 

Ono što mi se čini ključno, vezano je za borbu u sredini terena. Liverpoolov trojac čija je zadaća prvenstveno bila zaustaviti dvojac Silva i namtenuti se energijom i snagom njihovoj vještini s loptom, uspjela je samo dijelom, jer je David Silva bio daleko najslabiji na terenu kod Cityja. Međutim, Pep Guardiola ima u svom sastavu jednog nezamjenjivog prvotimca, Fernandinha. Brazilac je grizao na sredini terena doslovno odrađivavši posao za trojicu, jer su i jedan i drugi Silva prije svega napadu orijentirani igrači. Od 55 pasova, Fernandinho je 39 puta dodao točno. Zanimljivo koliko su ta dodavanja pravilno raspoređena, 20 dodavanja na svojoj, a 19 na polovici Liverpoola. Sudjelovao je u 10 duela, od čega je iz 7 izašao kao pobjednik. Liverpoolov trojac iz sredine zajedno ima 12 osvojenih duela i jednu presječenu loptu, dok je sam Fernandinho dobio 7 duela i presjekao isto tako jednu loptu. Uz sve navedeno treba spomenuti da je tome nadodao i 3 uspješna klizeća starta, što je najviše na utakmici. 

Ovi svi podaci imaju svoju svrhu, čak i ne odaju neku veliku defanzivnu razliku ili pobjedu u sredini terena neke od ovih ekipa. Međutim, ono što City ima, a Liverpoolu jako nedostaje je igrač sredine terena finijh sklonosti. Bernardo Silva je odigrao prema naprijed za Građane, iako malo pod živcima, dovoljno dobro da kreira dvije čiste šanse, nađe se u jednoj odličnoj prilici, a da uopće nije jedan od napadačkog trojca. Liverpool je to imao nekada u Coutinhu, ali njega već dugo nema. Nedostatak takvog igrača sinoć se najviše osjetio. Henderson, Wijnaldum i Milner to nisu, stoga se od njih i ne može očekivati da donose Salahu i Maneu ono što inače rade Bernardo i David Silva napadačkom trojcu Cityja. Mada je Liverpool na kraju s 50.5% imao čak i nešto sitno veći posjed od, po posjedu poznatog Guardiolinog stroja, on je stvoren u drugom dijelu kad je City drugi put poveo, ali su te akcije tekle sporo i s krajnjim pokušajima ubačaja u šesnaesterac koji su uglavnom završavali kod prvog čovjeka u plavom dresu. Samim tim, Mane i Salah su bili odsječeni i uglavnom se nisu uspjeli sastati s loptom na pravi način, a obrana Cityja svu je pažnju usmjerila samo na njih tijekom većeg dijela susreta. Dva puta su uspjeli pobjeći, Mane u prvom i Salah u drugom poluvremenu, ali to je apsolutno sve od njih dvojice. Kao da ih nije ni bilo na terenu. Je li to doista samo njihova loša večer ili nisu imali napadačku potporu sredine terena kao Sane, Aguero i Sterling kod domaćina u vidu Bernarda Silve, teško je reći, ali ovo prvo bi sigurno palo u vodu da je Salah bio asistent, a Mane strijelac kod prve, a Salah i strijelac kod druge ogromne šanse Redsa.

Svi ovi detalji zapravo predstavljaju nijanse, jer cijela se utakmica svodi na netom spomenuto. Mane i Salah su promašili ili im je Ederson obranio, po meni i veće šanse nego što su one kod kojih su pogodili Aguero i Sane. Sve te nijanse mogu i stati u ona 2 do 3 centimetra koji su odlučili da će Stones ipak očistiti s crte, a Saneu se lopta odbiti od vratnice u mrežu, prošavši ispod kopačke Arnolda.

Ukupno gledajući, Guardiolini puleni ostavili su mi dojam nešto bolje momčadi. Njihovi napadi izgledali su opasnije kroz ovih 90 minuta i s više rješenja, čak i kad je Liverpool preuzeo kontrolu nad posjedom. Tome u prilog ide i statistika, iako je ona, kao što je i sam susret izgledao, pokazala svu njegovu izjednačenost. Razlika je doista minimalna, ali je na strani nebesko plavih iz Manchestera. Osim Liverpoolove pobjede u posjedu za 1%, City je imao 2 udarca više, 3 kreirane šanse više, 2-1 u kornerima, 12-10 za City bilo je u presječenim loptama i 11-8 u uspješnim klizećim startovima. Još jedan podatak koji govori o nijansama je onaj o duelima i broju uspješnih dodavanja. Od 95 duela koji su se odvili, 49 puta dobili su ih crveni, a 46 plavi. Liverpool je imao 7 dodavanja vie od Cityja, ali je Guardiolina momčad imala 5 točnih dodavanja više, odnosno 81% uspješnosti nasuprot 79% točnih dodavanja Kloppovih igrača. 

ZAKLJUČAK

Ovom pobjedom City se opet gotovo potpuno vratio u igru. Zahvaljujući tome, iako pritajeno, vratio se i sve to vreba sa samo 6 bodova udaljenosti opet i Tottenham. Liverpool, pak, ima za čim žaliti. Puno se toga moglo riješiti sinoć, ali još uvijek su oni ti koji bježe, a City onaj koji ih stiže. Četiri boda zalihe su još tu i sudbina kluba s Anfielda još je uvijek u njihovim vlastitim rukama. Ostaje nam samo vidjeti kako će nakon ovog svojevrsnog šoka, poslije velikog zasnosa, reagirati Klopp i igrači. Hoće li ih ovo sputati i navesti na još jedan kiks, kojim će potpuno ostati bez prednosti, ili će se uspjeti bezbolno izvući iz ovog poraza, vidjet ćemo već u idućem kolu.

Navijači Liverpoola sigurno su počeli osjećati nešto gorći okus u ustima nakon ovog poraza, ali nada u neviđenu erupciju oduševljenja na kraju sezone ne treba posustati jer su dvoboji sa Cityjem u ligi završeni. U svakom slučaju, njima gorći okus, ali i dalje pogled s vrha, a svim neutralnim ljubiteljima engleskog nogometa ponovno otvorena borba, pa reći ću, ne otpisujući Tottenham, iako su njegove šanse daleko manje, između 3 momčadi,  jer je to "samo" 6 bodova razlike. 

Navijači Liverpoola i dalje će strijepiti
Sinoć je na prepunom Etihadu u Manchesteru odigran derbi 21. kola engleske premier lige, u kojem su se sastale prva i druga momčad prvenstva. Aktualni prvak Manchester City ugostio je trenutno vodeći Liverpool sa sedam bodova minusa i shodno tome, praktički imperativom pobjede. Guardiolini momci to su i ostvarili te u odličnoj utakmici, punoj tempa, kakvog samo engleski nogomet može pružiti, slavili s 2:1. Strijelci za Građane bili su Aguero i Sane dok je jedini pogodak za Redse djelo Roberta Firmina, koji je tako nakon prvog svog hattricka protiv Arsenala u prošlom kolu, sada zatresao mrežu još jednom velikom rivalu. ...
Navijači Liverpoola i dalje će strijepiti
Sinoć je na prepunom Etihadu u Manchesteru odigran derbi 21. ...

Respekt: BruceWayne, Dado_M,

Slažem se: BruceWayne,

Baš dobro napisano. Jedino možda kao sugestija da pokušaš koristiti naše taktičke grafove ili pokoji screen za idući puta, no i ovako je prilično dobro složeno.. - BruceWayne, 5.1.19. 16:47, 0 0 0
Hvala na savjetu. Vidim da postoji sve to, ali se pokusavam jos uvijek uigrat na tom polju i pohvatat sve te mogucnosti da ih iskoristim na pravi nacin. - RealMadrid7, 5.1.19. 19:41, 0 0 0
01/2019
Tribina hipoteza

Nova 2019. godina zapocela je svoj tijek i vec pocela u svoje statisticke tablice biljeziti pogotke nogometaša u Premier ligi. No, za vecinu ostalih liga svijeta 2019. jos nije pocela, pa nam necete zamjeriti ako se jos malo vratimo na netom okončanu 2018. Iako je o ovom čovjeku kroz prerhodnih više od deseljeća sve rečeno,  osjeća se da je zaboravljeno što je napravio u 2018. godini. Cristiano Ronaldo nastupio je 2018. godine u službenim utakmicama za Real, Portugal i Juventus. Iako ćemo spomenuti i ostalo, osvrnut ćemo se najviše na ligaške nastupe i značaj.

Ronaldo je i ove sezone bio najbolji strijelac lige prvaka, podebljao je svoj skor golova postignut u fazi na izbacivanje, po čemu je ionako daleko najbolji u povijesti. No, za razliku pd prethodnih uzet je na zub jer se dočekao trenutak u kojem nije zabio ni u polufinalu ni u finalu. Na SP-u u Rusiji, Ronaldo je s Portugalom nastupio u 4 utakmice. U ta 4 dvoboja mrežu je tresao 4 puta i iznudio 2 kaznena udarca. Srušio je i jedan neslavan rekord za igrača koji je u ranijoj fazi karijere u nekoliko navrata zabijao 2 slobodnjaka u jednoj utakmici. Kako u Ligi Prvaka, tako i u španjolskom prvenstvu. Naime, popularni CR7 je nakon više od 40 promašenih slobodnih udaraca, napokon zabio iz slobodnog udarca na nekom SP-u ili EP-u. I to gol za bod protiv Španjolaca gdje je iznudio penal koji je zabio, iznudio slobodnjak koji je zabio i usput postigao hattrick protiv Furije.

Ali pustimo sve to. U međuvremenu je Portugalac, nakon 9 sezona u Kraljevskom klubu, odlučio potražiti kako je sam rekao "novi izazov". Ljudi su se tome uglavnom rugali, jer kakav je izazov prijeći u Juventus kad će ionako osvojiti ligu. Naravno, nije stvar ligi, nego u Ligi Prvaka koju Stara dama čeka kao dijete otvaranje poklona koji mu je majka za Božić ostavila ispod bora.

NAJBOLJI U LIGAMA

Iako Ronaldo na pocetku ovosezonske Lige Prvaka nije započeo kao prethodnih sezona u Realu, pa je zaradio možda i neopravdan crveni karton protiv Valencije, utakmkce u ligi nesto su sasvim drugo. Iako je drugi dio 2018. član Juventusa, Cristiano je, vjerovali ili ne, godinu završio kao najbolji strijelac madridskog Reala u svim natjecanjima, zabivši 28 golova, dok je Bale ostao na 27.Zanimljivo je da je Ronaldo odigrao čak 26 utakmica manje od Balea za gol više. Istovremeno, Ronaldo je, iako samo 4 mjeseca u Juventusu, 2018 godinu završio kao najbolji strijelac Juventusa u ligaškim utakmicama s 14 golova, a drugi iza Dybale ako se ukljuce sva natjecanja. A ne treba zaboraviti da je prelazak u novi klub znak i novog prilagođavanja i suigračima i načinu igre i atmosferi, kao i općenito stilu nogometa koji gaji Serie A. Naposljetku, Portugalac  je  godinu završio kao  najbolji  strijelac  2018 svim ligama, zabivši 36 golova, 22 za Real i 14 za Juventus.

Tako je Ronaldo u, za njegove standarde, losoj sezon i i godini ili barem nedovoljno dobroj, pokazao da može bez suigrača iz Reala. Govorilo se da svaka lopta ide na njega, kad bi išla na druge i oni bi bili jednako efikasni. Danas, Ronaldo nije u Realu, a godinu zavšava kao najbolji strijelac. Teško će se dogoditi da netko od igrača Reala postigne 20 golova u ligi u cijeloj ovoj sezoni. Nema onoga tko bi uzeo one šuteve koje je Ronaldo imao privilegiju uzeti kad ništa drugo ne bi išlo, a oni, bez čijih lopti ne bi mogao, bez njega ili ne šalju te lopte ili ih nema tko iskoristiti. Mozda i oboje. S druge strane, Juventus otvorio sezonu za pamćenje, teško da se i mogu sjetiti jesu li ikada u ovom razdoblju imali ovoliko bodova, a Ronaldo završava 2018. kao najbolji ligaški strijelac kluba. Dakle, 2018 godinu, Cristiano je završio kao najbolji strijelac Reala i drugi  najbolji strijelac Juventusa ukupno i najbolji ligaški strijelac Stare dame. 

Bio Madrid ili Torino, Ronaldu ide fino
Nova 2019. godina zapocela je svoj tijek i vec pocela u svoje statisticke tablice biljeziti pogotke nogometaša u Premier ligi. No, za vecinu ostalih liga svijeta 2019. jos nije pocela, pa nam necete zamjeriti ako se jos malo vratimo na netom okončanu 2018. Iako je o ovom čovjeku kroz prerhodnih više od deseljeća sve rečeno, osjeća se da je zaboravljeno što je napravio u 2018. godini. Cristiano Ronaldo nastupio je 2018. godine u službenim utakmicama za Real, Portugal i Juventus. Iako ćemo spomenuti i ostalo, osvrnut ćemo se najviše na ligaške nastupe i značaj. Ronaldo je i ove sezone bio ...
Bio Madrid ili Torino, Ronaldu ide fino
Nova 2019. godina zapocela je svoj tijek i vec pocela ...
Ok zanimljiva tema, ali možda si trebao spomenuti po meni zanimljivju: kako surađuje sa Mandžukićem u Juveu, odnosno koliko je Mandžukić zapravo profitirao od dolaska Ronalda u Juventus.. - BruceWayne, 3.1.19. 15:10, 0 0 0
Apsolutno zanimljiva tema, slazem se. Bilo je prostora spomenuti je i u kontekstu ovoga. Medutim, nastojao sam se osvrnuti na dobacivanja Ronaldu o tome da je u Realu kocio druge, a da je sad izabrao pogresnu ligu... Ali i to je sjajna tema. - RealMadrid7, 3.1.19. 16:04, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.