Sherpa

Reputacija
5
Bodova
129
Analiza
16
Ocjena
70
Anketa
156
obriši
obriši
obriši

Analize

26.01.
Tribina hipoteza

22. ožujka ove godine Joona Sotala poznatiji pod nadimkom Serral proslavit će 21. rođendan. Nitko ne zna što budućnost donosi za ovog Finca. Možda više nikada ne ostvari pobjedu igrajući Starcraft 2, malo vjerojatno, no čak i ako se dogodi, nitko nikada neće moći osporiti ono što je napravio u 2018. godini – gdje je bio toliko dominantan te je iz najboljeg iz ostatka svijeta postao najbolji na svijetu. Napravio je nešto što dvadeset godina nitko nije – srušio je dinastiju.

 

Ovu priču smatram najboljom i najznačajnijom pričom esporta u 2018. godini. Štoviše, smatram je jednom od najboljih i jednom od najznačajnijih priča u sportu uopće u 2018. godini, pošto je za mene esport sport. No kako bi vam ispričao tu priču moram vas provesti kroz povijest. Kazati kako je do toga došlo i zbog čega je to važno. A ta priča će krenuti devet dana nakon njegova rođenja – 31. ožujka 1998. godine.

Tog datuma izašla je video igra Starcraft. Kritičari su je hvalili, ali niti jedan od njih nije ni slutio kako će ta igra imati veliki kulturološki utjecaj i biti jedan od kamena temeljaca esporta. Ona nije bila prva igra koju su ljudi igrali kompetitivno, ali je ona za koju se smatra da je napravila taj završni korak i popularizirala to. I sve to se dogodilo tamo gdje je malo tko očekivao – u Južnoj Koreji. Država je tada bila u jednom tranzicijskom razdoblju, bila je to vrijeme velike nezaposlenosti (oko 7%, duplo više nego danas), kakva se neće ponoviti idućih 20 godina, kao i vrijeme uvođenja interneta diljem države (a pogotovo glavnog grada). Kako dio populacije nije imao što raditi provodili su vrijeme u sve popularnijoj atrakciji – Internet kafićima (PC bang kako oni to nazivaju) – gdje su igrali razne video igre. I kako to obično biva, jedna igra isplivala je na površinu kao najpopularnija – Starcraft.

Igranje u kafićima postalo je kompetitivno, krenula se natjecanja, a 2000. godine nastaje KeSPA (Korea e-Sports Association), krovna organizacija odobrena od ministarstva kojoj je cilj bio komercijalizirati video igranje, od turnira pa do ugovora s TV kućama. Možda vam to zvuči čudno, ali te iste godine kreće OGN, kabelska televizija na kojoj su se redovito mogla gledati takva natjecanja. Igrači postaju velike zvijezde, dio su timova, a oni dio popularne lige. Postoji priča kako su za vrijeme nogometnog SP u Japanu i Koreji, prije jedne vrlo važne utakmice, doveli nekoliko Starcraft igrača u svlačionicu kako bi napunili igrače samopouzdanjem. Zbilja nije važno da li je priča istinita ili ne, ona samo pokazuje koliko su u tom trenutku ti igrači imali važan status u društvu, puno značajniji od nogometaša.

Nije se Starcraft igrao samo u J. Koreji, igrao se i drugdje na svijetu. I dok su se tijekom godina smjenjivali ljudi koji su najbolji, oni su svi redom dolazili iz J. Koreje. Dio razloga je u fantastičnoj i gotovo fanatičnoj predanosti igri, treninzima od po 12 sati, a kada bi dolazio važni turnir, i po nekoliko dana bez spavanja. Neću ulaziti previše u mehaniku igre, no igra je od vas tražila prilagođavanje, taktičku pripremu i vremensku preciznost poput švicarskoga sata. Ovo zadnje je možda najteže objasniti nekome tko nije upućen u igru, no svodi se da vi u točno određenoj sekundi (ili periodu od nekoliko sekundi) morate izvesti ono što želite zato što je to jedini trenutak kada vaša taktika ima prednost. Sekunda koja često znači pobjedu ili poraz.

2010. godine igra dobiva nastavak Staracraft 2, a mnogi igrači prelaze na nju, pošto znaju kako će tu biti lova i kako će tu biti podrška koju proizvođač igre pruža. No isto tako dolaze i neke promijene, proizvođač igre (Blizzard Entertainment) želi kontrolu nad svojim proizvodom. Skratit ću priču pošto je samo jedan dio važan – Blizzard želi sezonu takvu da može okruniti prvaka na Blizzconu, konferenciji koju (skoro) svake godine održava. Svega šačica najboljih dolazi tamo, a sistemi po kojima se dolazilo se kroz godine mijenjao. SC2 ima sezonu koja je često nalik na tenisku, nekoliko baš udarno jakih i važnih turnira, te hrpa manjih kao i prestižna GSL liga u J. Koreji. Na njima su se skupljali bodovi ovisno o važnosti natjecanja, a onda bi najbolji išli na Blizzcon – najčešće 16 igrača. No taj sistem je imao jedan mali problem, a generalno se svodio na to da su američki i europski timovi počeli potpisivati Koreance koji su onda igrali diljem svijeta. Tako da bi lista za Blizzcon izgledala kao prošireno prvenstvo J. Koreje na koje bi s vremena na vrijeme zalutao neki stranac (i ispao vrlo brzo).

Sistem je zbilja dovodio najbolje, ali je bio problem u tome što nije bio pretjerano zanimljiv gledateljima. Malo kada si mogao navijati za nekoga iz svoje regije. Zato je napravljena promjena na kojoj se igrao Blizzcon 2017. i 2018. godine. Bila su dva puta za doći na Blizzcon, jedan je bio za one iz Koreje, koji su to mogli napraviti samo igranjem tamo, dok je drugi bio za sve ostale koji su igrali na turnirima diljem svijeta – pogotovo na 4 glavna turnira koje je najlakše opisati kao Grand Slamove u tenisu. Tim sistemom bi imali 8 predstavnika Koreje i 8 predstavnika ostalog svijeta.

Serral svoju karijeru započinje 2012. godine, premda je jednako važna godina ranije kada svoj prvi profesionalni meč ima Jonne "Protosser" Sotala, njegov 4 godine stariji brat. Protosser iza sebe nema neku uspješnu karijeru, štoviše, prema podatcima nema niti jedan osvojeni turnir, čak niti jedan od ovih manje važnijih. 2015. godine odustaje od karijere i posvećuje se školovanju, trenutno studira matematiku u Seulu. Serral svoj prvi turnir osvaja 2013. godine, i u idućih par godina osvojit će ih još nekoliko. No to su sve turniri najnižeg ranga, ili oni timski gdje nije jedini igrač u timu. Počinje osvajati turnire srednjeg ranga. Ali ako se pogledaju turniri najvišeg ranga, tamo će svoje finale upisati tek 2017. godine, gdje za dlaku (4-3) gubi od Amerikanca Alex "Neeb" Sunderhafta. Da je koncem 2017. godine odlučio prekinuti s igranjem ostao bi jedna fusnota, malo tko bi ga pamtio, no kako to često biva – došlo je njegovo vrijeme.

Postoje dva načina kako se kvalificirati za svaki od 4 WCS (World Championship Series) turnira u godini. Ili preko regionalnih kvalifikacija regije iz koje dolazite (Europa ima 4 mjesta) gdje su vam svi putni troškovi podmireni, ili doći na turnir, sudjelovati u otvorenom dijelu ždrijeba i nadati se kako ćete upasti u najboljih 16 kojima će se pridružiti 16 onih iz regionalnih kvalifikacija. Jedina 'mrlja' na njegovoj WCS godini dogodila se u kvalifikacijama za WCS Leipzig kada je završio drugi, što mu je bilo dovoljno za kvalificirati se, no kada je došao u Leipzig ispravio je tu pogrešku i osvojio turnir. WCS Austin? Osvojio kvalifikacijski turnir, a zatim i sam turnir. Isto je ponovio mjesec i pol dana kasnije za WCS Valencia. Tu je već izjednačio rekord koje je prošle sezone postavio Neeb sa osvojena 3 od 4 turnira. No prije zadnjeg turnira trebalo je odraditi GSL vs World.

GSL je najjača SC2 liga na svijetu, bez ikakve rasprave. Tijekom godine ima tri sezone, a svaka sezona ima 32 igrača – jedino najbolja 4 iz svake sezone se direktno kvalificiraju za iduću. Svi ostali moraju ponovo u kvalifikacije. I dok se zadnjih nekoliko sezona među top 32 mogu naći neki stranci, pošto je uvjet živjeti u Koreji, niti jedan nikada nije došao do finala. Finale je uvijek bilo domaće, što znači da je i prvak uvijek bio domaći. I od uvođenja novog Blizzcon formata formiran je GSL vs World u kojem su sukobljavaju različiti svjetovi. Dio toga je ekshibicijskog karaktera, a drugi je standardni turnir svih prisutnih. Serral je tu pokazao kako misli ozbiljno, tim kojem je on bio kapetan je dobio (iako on nije zaigrao), a u standardnom turniru došao je do finala i u jednoj od najboljih serija ove godine dobio Stats-a četiri naprema tri. Finac je digao titulu usred Seula.

Dva mjeseca kasnije WCS Montreal zaokružio je njegovu godinu – uzeo je kvalifikacije, uzeo je turnir, postao prvi igrač koji je osvoji sva četiri WCS turnira. I sva ona šaputanja kako 'stranac napokon ima šansu pomrsiti račune Koreancima' su postala glasna. Kroz godine je bilo 'odabranih' koji su imali taj teret na leđima, no nikada ni jedan to nije napravio, ali isto tako nikada niti jedan iza sebe nije imao baš ovakvu sezonu. Koreja je usprkos svemu uvijek ostala neprikosnovena na krovu SC2 svijeta.

A onda je uslijedio šok. Čovjek koji je pet mjeseci bio neporažen doživio je poraz na ne pretjerano važnom turniru. Neeb ga je dobio sa laganih 3-0. I to svega šest dana prije nego ga je čekao kvalifikacijski Blizzcon meč, pošto će od 16 pristiglih pola otpasti prije glavnog turnira. Krenula su pričanja, da li skriva taktike pa ovaj poraz ništa ne znači? Ili je možda počeo pucati pod pritiskom? Imamo li zbilja konja za trku u borbi s Koreancima, ipak su već dva desetljeća na krovu. Najbolji su kada je najpotrebnije. U gledatelje i navijače se uvukao crv sumnje.

'Sjećate se kako smo lani mislili kako je Neeb taj koji će prekinutu dominaciju, pa je na kraju ispao u skupinama?' Usprkos još jednoj vrlo dobroj sezoni, u kojoj je dogurao i do polufinala GSLa, Neeb je ponovio rezultat od prošle godine, na razočaranje fanova ispao je u skupinama te nije ušao u završnih osam. Serral je lakoćom dobio svoju skupinu. 'Ma pogledaj kako se složilo, čak i ako Serral dođe do finala tamo će ga čekat Cho "Maru" Seong Ju.' Sasvim validan argument, pošto je Maru bio apsolutno dominantan u Koreji, osvojivši sve tri GSL sezone, nešto što prije njega nitko nije napravio. No ni to nije značilo puno, Maru je zapeo u četvrtfinalu gdje je u best of 5 seriji izgubio s laganih 3-0. Na drugom kraju ždrijeba s istim rezultatom je Serral prošao svog protivnika.

Preživio je prvi od dva završna dana turnira. Može li on zbilja postati prvak i prekinuti dinastiju. Više nisu bila šaputanja, sada su sve svi to pitali. Od komentatora i analitičara koji su prenosili mečeve do Internet zajednice. A put ka finalu imao je još jednu tešku stepenicu - Lee "Rogue" Byung Ryul došao je na turnir kao branitelj naslova. Rogue je tada došao kao osmi po bodovima s korejske strane i usprkos svim očekivanjima uzeo je turnir. Branitelj naslova također je pao, za utjehu mu je bilo što je postao prvi koji je Serrala dobio u jednoj partiji, izgubivši na kraju 3-1.

2017. godine Serral je zapeo u skupini, kao i tada prvi favorit Koreje - Kim "Stats" Dae Yeob. Karma je htjela da se nakon GSL vs World ponovo sretnu. Na putu do finala ostvarili su identičan skor – 10 pobjeda i jedan poraz u odigranim partijama. Bila je to uvertira za veliko finale gdje su mnogi očekivali kako će sve (ponovo) otići do sedme partije u best of 7 seriji. Stvari su krenule prilično drugačije, te je nakon tri partije Serral imao laganih 3-0. U iduće dvije Stats dobiva te polako misli lete prema tome kako bi mogli imati jedan od najvećih povrataka u povijesti. Serral to ne dozvoljava, odigrava partiju koja u potpunosti opisuje njegov stil – metodičan SC2 u kojem uvijek zna gdje treba biti i što treba raditi uz potpunu kontrolu mape. Pobjeda u epskoj partiji za legendarni status – status prvog stranca koji je proteo krunu korejskoj dinastiji.

Priča o Pepeljugi dobila je svoj sretan završetak, ali samo na kratko. Nekoliko dana nakon što je osvojio turnir bila je dodjela esports nagrada u kojoj sudjeluju ljudi iz esport industrije (ali i ljudi iz popratnih industrija, kao oni iz sponzorskih kompanija). Serral nije bio niti u 10 finalista, premda se to može pripisati tome što je sam sistem glasanja krenuo prije nego je uopće krenuo Blizzcon turnir. Video Games Awards, koje postaju nešto slično Oscarima u svijetu video igri, također su imale nagradu za najboljeg igrača i najbolji trenutak godine. Niti u jednom od tih Serral nije bio nominiran, uz prilično jasnu činjenicu kako mnoge publikacije koje su glasale i ne prate esport. Tu je osvojio SonicFox (fighting igre), iako ga cijenim kao igrača, smatram kako je osvojio nagradu primarno iz nekih drugih razloga. SonicFox osvaja i ESPNov izbor za igrača godine, no tu je barem Serral nominiran, a u kategoriji za najbolji trenutak napokon dobiva svoje zasluženo priznanje. Moram spomenuti kako je bio nominiran za najbolji trenutak finskog sporta 2018. godine, no nisam uspio naći kako je tamo prošao.

 

Stracraft je bio jedan od prvih, no njegova popularnost tijekom godina je dosta pala. Razlog tome je što su došle druge igre koje su postale popularnije, prvenstveno zato što je puno lakše ući u njih – jednostavnije su. League of Legends i Dota 2 traže neki drugi set vještina, ali u konačnici u njima kontrolirate jednog lika i ne morate toliko intenzivno reagirati tijekom svakog trenutka partije. Pitajte bilo kojeg esport igrača, koju god igru igrao, kazat će vam kako nije lako biti na tom visokom nivou, ali isto tako će vam kazati kako je vještina potrebna za SC2 na jednom posve drugom nivou od svih ostalih igri. Uz sve to, jedan od najvećih trenutaka u povijesti esporta ostao je u drugom planu što je jedna velika nepravda.

Što budućnost donosi za Serrala? U ovom trenutku on je zaradio preko pola milijuna dolara samo od nagradnih fondova, gdje je trenutno na trećem mjestu u povijesti Starcraft 2 (uzmite u obzir kako svage godine nagradni fondovi rastu pa ne treba čuditi što su u vrhu oni koji su trenutno najbolji), plus zarada od tima i od sponzora koja nam je nepoznata. Ove sezone je osvojio sve što se da osvojiti, osim jednog natjecanja u kojem se još nije okušao – GSL. Hoće li tijekom sezone donijeti odluku, preseliti u Koreju i probati postati prvi stranac koji je osvojio GSL? Ako to napravi onda će se upisati u panteon Starcrafta (u Koreji najbolje igrače nazivaju bogovima te igre), no ako u svojoj karijeri ostane bez tog, ako sutra odluči prestati igrati. Povijest će pamtiti kako je 2018. godine napravio nešto što nitko drugi nije, i nitko drugi više nikada neće – postao je prvi koji je srušio korejsku dinastiju nakon 20 godina vladavine.

Serral - Starcraft 2 kralj koji je srušio dinastiju
22. ožujka ove godine Joona Sotala poznatiji pod nadimkom Serral proslavit će 21. rođendan. Nitko ne zna što budućnost donosi za ovog Finca. Možda više nikada ne ostvari pobjedu igrajući Starcraft 2, malo vjerojatno, no čak i ako se dogodi, nitko nikada neće moći osporiti ono što je napravio u 2018. godini – gdje je bio toliko dominantan te je iz najboljeg iz ostatka svijeta postao najbolji na svijetu. Napravio je nešto što dvadeset godina nitko nije – srušio je dinastiju. Ovu priču smatram najboljom i najznačajnijom pričom esporta u 2018. godini. Štoviše, smatram je jednom od najboljih i jednom ...
Serral - Starcraft 2 kralj koji je srušio dinastiju
22. ožujka ove godine Joona Sotala poznatiji pod nadimkom Serral ...

Respekt: BruceWayne, Essien1950,

Slažem se: BruceWayne,

Ne slažem se: Fenix22,

24.01.
Hrvatska na SP-u 2019: Uspjeh ili neuspjeh?

Godinu dana kasnije gotovo identična slika. Nije izboreno polufinale, prst se upire na izbornika, a pamćenje tu mnogima staje. Vratimo se baš tih godinu dana, kada je nakon 'neuspjeha' na domaćem terenu bilo svega i svačega. Nakon Červara koji daje pa ne daje ostavku. Saveza koji ga u konačnici zadržava, pod tko zna kakvim komentarima, čak i onaj jedan o tome da trebamo izbornika koji poznaje igrače za pripremu kvalifikacijskog meča sa Crnom Gorom, koji je bio na rasporedu tek pet mjeseci kasnije, a ne sutradan. I na kraju izbornika koji ostaje tu do ovog SP gdje smo opet ostali kratkih rukava po pitanju medalja, ali ne i po pitanju konačnog cilja koji je bio top 7. Hoćemo li u konačnici biti peti ili šesti zbilja nije pretjerano važno, igrači će se više štedjeti nego igrati u toj zadnjoj utakmici, nitko se ne želi ozlijediti sada kada se treba vratiti u klub, kada je jedan cilj osiguran, a onaj o medalji nedostižan. Slični komentari dolaze i iz Švedskog tabora.

Upiranje prstom

Červar ovo, Červar ono. Napravio je grešku, loše je koristio igrače (o tome kasnije), ubio nas je njegov sedam na šest (i o tome kasnije), medijski linč je bio tu. No ako želite upirati prstom napravite to prema onima koji sjede u rukovodećim foteljama saveza. Isti taj savez je stao iza njega kada je prošle godine dogodio neuspjeh i nije krenuo u rekonstrukciju reprezentacije, nije uklonio osobu koju su skoro svi krivili za to. Nisu od njega napravili žrtveno janje nego su mu dali još jednu priliku. I ta prilika na terenu izgledalo prilično slično kao godinu ranije, pogotovo u napadu kada je Hrvatska u mnogim trenutcima izgleda kao skupina nasumično odabranih igrača koji prvi puta igraju jedan s drugim, nego ekipa koja ima jasne i uigrane napade na čemu su naporno radili na treninzima prije prvenstva. Stvar je i u godinama, Červar je često bio tvrdoglav u svojim naumima, a kao što stara poznata kaže 'ne možeš konja naučiti novim trikovima', tako je bilo prilično jasno kako je mala šansa da će Červar uvesti neku veliku rukometnu revoluciju u svoju igru. Pogotovo kada je ta igra još lani izgledala malo zastarjelo, a ove godine je to dolazilo još više do izražaja, dodatno kada se spoji s nekim drugim aspektima. Zato treba postaviti pitanja savezu, jesu li htjeli medalju ili im je top 7 bilo dovoljno, ako je ovo potonje, onda je Červar bio dobar izbor. No ako su htjeli medalju, onda su oni glavni krivici za rezultat. No za zemlju koja se smatra rukometnom velesilom, treba li nam i šesto veliko natjecanje za redom biti bez medalje biti želja? Bez obzira što je to realnost.

Floskule

Lako je biti general nakon bitke. Čest to čujem kada komentiram rukomet, no realnost je takva da osim što je lako je i nužno potrebno. Što mislite zašto na West Pointu uče i proučavaju velike bitke kroz povijesti, zašto analiziraju pobjede i poraze? Zato što se i iz jednih i iz drugih da puno toga naučiti. Baš zato treba analizirati naše jake strane i naše propuste. Bolje je koristiti ovaj princip koji traži rad, trud i analitiku nego se ogrnuti plaštom vlastitih floskula. Noge su nam bile teške. A protivnicima nisu? Imali smo loš dan. A protivnici ga nikada nemaju? Igrači su nam načeti ozljedama nakon pola odrađene sezone. Nisam znao da naši suparnici ne igraju u istim / sličnim klubovima i ligama. Ili se uvijek možemo izvlačiti na sudce, do te mjere da i rukometni savez odluči postaviti video u kojem broji greške koje su sudci 'napravili'. Jedino što je falilo za potpuni dojam je Ćosić koji se dere 'gospodo sudci'. Jesu li dosudili krivo? Čak i oni sami kažu da jesu. Ali uzmite u obzir kako je rukomet brz sport, kako nekada kut gledanja nije idealna, kako nemaju pomoć tehnologije, kako su bile zadnje minute utakmice i kako je ovo sport gdje se sve svodi na kriterij bez nekih jasnih pravila. Usred utakmice, kao potpuno subjektivan navijač, sam imao dojam da su jako dobro odradili važan i težak susret, a u konačnici, puno je važnije ono što nismo napravili protiv Brazila nego ova jedna sudačka odluka. No zašto prozivati sudce? Dva su razloga, zato što je sve to potpuno drugačije kada si tamo na terenu, kada si vruće glave i angažiran u meč. I kada je lakše to nego analizirati sebe kako bi postao bolji.

Analizirati sebe

Jedan od razloga našeg konstantnog pada kako turnir se približava kraju je zbilja umor. No ne zbog teških nogu nego zbog loših rotacija. U utakmici protiv Njemačke imali smo četiri igrača koja su na terenu provela više od 45 minuta. Nijemci su pak imali jednoga, a i taj se zadržao samo 38 sekundi više. Možda to samo po sebi nije ništa čudno, ali kada pogledamo sve utakmice, mi imamo 5 igrača (4 + golman) koji su na prvenstvu odigrali preko 5 sati kumulativno. Usporedio sam to sa ostalim top 7 reprezentacijama po kladionicama – Španjolska nijednog, Njemačka, Švedska i Francuska imaju 2 te u konačnici Danska i Norveška po tri 3. Primjerice samo je Kristian Bjørnsen proveo više na terenu nego Zlatko Horvat među nacijama koja su igrali u drugom grupu skupina. To sve pokazuje koliko se mi oslanjamo na udarnu ekipu, i dok postoje argumenti koji kažu kako nam klupa nije toliko dobra kao drugima, čak i u takvim slučajevima rotacija dobro dođe. Bičanić je u konačnici imao 62% šut (8/13), a dobio je samo sat i pol u 8 utakmica, pošto smo radije igrali bez klasičnog lijevog vanjskog nego uporno umarali tri kreatora koja imamo. U utakmici protiv Njemačke je bilo jasno kako vodimo veliku bitko na poziciji pivota, no niti u jednom trenutku Bećiri nije dobio priliku, iako ga je prije te utakmice uvrstio u momčad. Ne kažem da bi nešto pomogao, ali dati mu koji napad bi značilo da dio tog natezanja i umora koji se nakuplja preuzima na sebe te bi samim time malo opteretio i odmorio dva suigrača na toj poziciji. U konačnici se postavlja pitanje zašto ga je uopće uvrstio kada mu nije dao niti sekunde u dvije utakmice.

Zašto je sve to važno? Zato što kumulativan umor igra svoju ulogu, i to je razlog zašto i na EP i SP imamo osjetno lošije rezultate kada dođemo u top 4 nego što ih imamo u skupinama. Skupine donose osam utakmica u dva tjedna, dok bi polufinale i finale bile 10 u 20 dana. To je jako puno, puno napornije nego tempo u sezoni, dodatno grozno što igrači nemaju odmor ni prije ni nakon toga,  pošto je ovo prvenstvo uvijek u siječnju, to jest usred sezone. Zato treba naći odličan balans između toga da ih se održi na radnoj temperaturi i da ih ne se ne iscrpi prije završnih utakmica. Tu je Červar odradio prilično loš posao pošto je u drugom krugu bilo par trenutaka u kojima su pojedini igrači izgledali iscrpljeno, pogotovo Duvnjak kojeg smo odavno trebali početi dozirati da nam bude najbolji kada je najpotrebnije.

Drugi problem odnosi se na našu sedam na šest igru koja je pokupila toliko negativnih reakcija protiv Brazila. No ako se bolje pogleda, nije samo protiv Brazila to bilo problematično, i u još nekim utakmicama je bilo, no nije se o tome toliko pričalo, pošto u modernom rukometu postaje normalno da primiš pokoji gol tako. Pokoji, no ne 8. Od tih osam tri su samo bila u sedam na šest, dok je ostatak bio bez golmana kada smo imali igrača manje. Prije nego nastavim dalje želim kazati kako sedam na šest igra nije loša samo po sebi, štoviše, usprkos svom rizika je dobra i daje timovima dodatne opcije. Samo za to treba imati uigrane akcije, i malo drugačije tipove akcija u kojima je manja šansa da će lopta biti oduzeta pri čemu se poklanja prilično lak gol. Usprkos tome, sedam na šest je bila potpuno loša za igru Hrvatske iz nekoliko razloga. Prvi od toga je što smo mi ekipa koja ima tri izuzetna kreatora, Duvnjak je drugi, a Karačić šesti asistent prvenstva. Oni, a i Cindrić više vole otvoren prostor u kojem do izražaja dolazi njihova sposobnost prolaska jedan na jedan. Kada mi odigramo sedam na šest protivnička obrana se zbog drugog pivota vraća na 6-0, što je odlično za ekipe koje imaju vanjske bombardere, na žalost, Hrvatska nije takva ekipa. Što znači da si sa sedam na šest češće smanjujemo nego povećavamo opcije. Jedini šuter koji je dolazio do izražaja je Stepančić, a i njegov šut prilično pada kako prvenstvo odmiče. Prvu utakmicu otvara s 8/10 dok zadnje dvije ima 2/6 i 0/2.

Teorija zavjere

Jasno je kako naš savez nije dobro posložen, te je prilično dobro igrati za određen klub ako želite igrati, ili biti dio političke stranke ako želite posao trenera. I odmah su krenule priču o tome zašto je Jaganjac poslan doma, a Bičanić ostao. Da li je to zbog kluba ili nečega drugoga? NEXE nikada u svojoj povijesti nije izgledao tako dobro kao što izgleda ove sezone (dobio i PPD), a Jaganjac je jedan od razloga. Usporedba s Bičanićem je prilično zanimljiva. Jaganjac ima 20 godina (13 manje od Bičanića) što znači da u njemu možemo imati igrača za idućih 10 godina, ako ne i više. Osam centimetara je više je u 13 utakmice SEHA lige zabio 59 golova iz 104 pokušaja (57%), a tome je pridodao 19 asistencija, što ga čini šestim strijelcem i 14. asistentom lige. Usporedbe radi, Bičanić je odigrao 12 utakmica, zabio 33 od 52 (62% šut) i 13 asistencija. Dok je igrao za Metalurg sezonu ranije Jaganjac je bio najbolji strijelac SEHA lige. Ako to stavimo u usporedbu, zbilja se postavlja pitanje zašto smo poveli starijeg igrača, kojem smo jedva dali da igra. Nakon godina nasilnog pomlađivanja, gdje su se otpisivali bolji igrači zbog godina, iako su još mogli dati reprezentaciji, imamo slučaj gdje se odreknemo boljeg igrača, koji ima viši plafon i koji se ima priliku razviti u jednog od najboljih igrača svijeta, a ima tek 20 godina. Zbog toga što početkom sezone nije potpisao za Zagreb nego za NEXE, ili zato što rukomet nije samo 'uzeti loptu i šutnuti na gol' što su kazali neki iz saveza (premda bi nam dobro došao jedan takav) procijeniti sami.

Zaključak

Červar je krivac za dio. Savez je krivac za veći. Oni kamenčići koji još drže rukometna kola na mjestu prije nego krenut potpuno nizbrdo se još drže. Dok svi okolo stoje i gledaju, tapšaju se po ramenima kako ipak nismo ostali bez šansi za OI, bez da itko odluči ispraviti ta kola. No šira slika se gura pod tepih. Lani se guralo zbog ozljede Duvnjaka s 'kojim bi sigurno ušli u top 4'. Ove godine bi narativ mogao biti sličan, samo uz Cindrića kao ime koje se spominje. I dok je realnost ta da smo mala nacija i teško možemo namjestiti top igrača, isto tako je realnost da se kod nas sve radi bez plana i programa. Kako je nama 'rvatima draže kukati nego analizirati i ispraviti. Kako nam je lakše sve raditi stihijski nego krenuti organizirati rukometni razvoj. A tu je opet pitanje idućeg trenera reprezentacije. Hoćemo li ga ponovo birati na temelju interesa i poznanstava, ili ćemo uzeti nekoga kome je draža taktika i rezultat. Hoćemo li uzeti stranaca kojeg plaćamo rezultat, kojem nitko neće slagati ekipu, ili će nam opet to biti neki rođo koji je u istom interesnom krevetu kao vrhuška reprezentacije.

Nije sve tako crno dok se kola drže, mi i dalje stvaramo mlade igrače, samo to više nisu top rezultati na nižim razinama. Postaje sve teže boriti se s procesima koje imaju ponajprije Francuska i Danska u stvaranju mladih igrača. I ako se opet sve ovo ignorira, samo je pitanje vremena kada će ta kola nepovratno otići u provaliju te ćemo ih onda godinama izvlačiti iz iste.

Siječanj za rukomet
Godinu dana kasnije gotovo identična slika. Nije izboreno polufinale, prst se upire na izbornika, a pamćenje tu mnogima staje. Vratimo se baš tih godinu dana, kada je nakon 'neuspjeha' na domaćem terenu bilo svega i svačega. Nakon Červara koji daje pa ne daje ostavku. Saveza koji ga u konačnici zadržava, pod tko zna kakvim komentarima, čak i onaj jedan o tome da trebamo izbornika koji poznaje igrače za pripremu kvalifikacijskog meča sa Crnom Gorom, koji je bio na rasporedu tek pet mjeseci kasnije, a ne sutradan. I na kraju izbornika koji ostaje tu do ovog SP gdje smo opet ostali ...
Siječanj za rukomet
Godinu dana kasnije gotovo identična slika. Nije izboreno polufinale, prst ...
Majstorski smo se nadopunili. Kao dva poglavlja jedne knjige. Sjajna analiza. - RealMadrid7, 24.1.19. 20:27, 0 0 0
Razmišljao sam kazati o napadu i obrani, al sam već vidio da je to odrađeno, pa sam odustao od toga. - Sherpa, 24.1.19. 20:43, 0 0 0
01/2019
Čeka li Hrvatsku rukometni doomsday ili preporod?

Pred nama je svjetsko prvenstvo u rukometu, jedno koje će (barem na neko vrijeme) označiti kraj ere – one u kojoj je prvenstvo brojilo 24 ekipe. Prvo takvo bilo je 1995. godine, a za dvije godine u Egiptu gledat ćemo 32 ekipe. Stoga je ovo sjajno vrijeme za jedan statistički pregled svega što se dešavalo u tom periodu. I dok je rukomet evoluirao (kao i svi sportovi) tako da ono od prije preko 20 godina nema veze s ovim dana, svejedno je uključeno u ovu statistiku.

Kroz tih 12 prvenstava vidjeli smo 49 nacija, a tijekom godina sistemi natjecanja su se mijenjali. Zbog toga sam cijelu ovu statistiku podijelio na 3 segmenta. Prvi su rezultati u skupinama, zatim su rezultati u utakmicama za ispadanje (nekada je to bilo top 16, nekada top 4, kako koje prvenstvo), a zadnji segment je top 4 – polufinale, finale i dvoboj za treće mjesto. Stoga, krenimo redom.

Postotkom najuspješnija reprezentacija kroz skupine SP je… bubnjeve molim… Švicarska. 1995. godine Švicarska je odigrala 5 utakmica u skupini, svih pet dobila, a nakon toga se nikada nije kvalificirala. Zato u ovoj kategoriji ima 100%. No kako je svima jasno kako je taj podatak prilično irelevantan, idemo vidjeti tko su zapravo kraljevi skupina. A tu je odgovor prilično jasan. Hrvatska i Francuska. I baš tako što kažem – to su jedine dvije reprezentacije koje su odigrale sve utakmice u skupinama na svih 12 gledanih SP i u tom periodu su ubilježili potpuno identičan omjer. 73 utakmice, 59 pobjeda, 4 neodlučena i 10 poraza. Osvojili su 83,56% bodova. Jedina još ekipa koja je preko 80% osvojenih bodova je Španjolska. A krug 70%+ upotpunjuju Danska, Njemačka i Švedska. I sve ovo je potpuno očekivano. Ovo je SP gdje ima puno ekipa van Europe koje često nisu prijetnja zato Europa ubilježava puno pobjeda i favoriti baš i ne ispadaju u grupama, premda se događalo, baš kao što se događalo da se nacije ne bi kvalificirale.

 

Kada već govorimo o tome što je van Europe, treba kazati kako je Katar jedina momčad van Europe koja je uzela medalju, i to na prvenstvu kojeg su doma organizirali i kada se govorilo kako su kupili momčad. No kada govorimo postotkom (tj o kontinuitetu) tada je Egipat najbolja država van Europe, ujedno jedina od tamo koja ima preko 50% osvojenih bodova i bit će zanimljivo vidjeti prvenstvo 2021. godine kada budu domaćini, pogotovo uz poznati sudački vjetar u leđa kojeg domaćini često imaju u ovom sportu. Isto tako moram spomenuti Tunis koji ima 67 utakmica u skupinama, manje samo dvije spomenute i Njemačke. I jednima i drugima je najbolji uspjeh 4. mjesto.

 

Tamo gdje stvari postaju malo ružnije za Hrvatsku je u knockout fazi (brojim i top 4) gdje Hrvatska ima samo 54,17% pobjeda, uz treći najveći broj utakmica odigranih u toj fazi (24). Španjolska ima dvije utakmice više, ali isto tako slabašan prosjek od 57,69%. To je ono gdje te dvije reprezentacije moraju gledati kada se analiziraju konačni rezultati. Za razliku od njih, Francuska se pokazuje kao dominantna. Najviše utakmica, njih 35, i najveći prosjek od 77,14%. Čak 10% više od prvog pratitelja Katara (koji je visoko zbog malog broja odigranih utakmica i jednog jakog rezultata) i Švedske. Zato Francuska ima 5 od 12 zlata. Najveći tragičar ove faze je Tunis koji nije prošao niti jednom u osam utakmica.

 

I za kraj, ostaje top 4, o kojem neću puno govoriti. Samo ću napomenuti kako Francuska u toj fazi ima više pobjeda nego bilo koja druga nacija odigranih utakmica. I isto tako moram kazati kako u ovoj statistici je jednaka valorizacija srebra i bronce, pošto i za jedno i za drugo je potrebno jedna pobjeda i jedan poraz.

Statistika SP s 24 sudionika
Pred nama je svjetsko prvenstvo u rukometu, jedno koje će (barem na neko vrijeme) označiti kraj ere – one u kojoj je prvenstvo brojilo 24 ekipe. Prvo takvo bilo je 1995. godine, a za dvije godine u Egiptu gledat ćemo 32 ekipe. Stoga je ovo sjajno vrijeme za jedan statistički pregled svega što se dešavalo u tom periodu. I dok je rukomet evoluirao (kao i svi sportovi) tako da ono od prije preko 20 godina nema veze s ovim dana, svejedno je uključeno u ovu statistiku. Kroz tih 12 prvenstava vidjeli smo 49 nacija, a tijekom godina sistemi natjecanja su ...
Statistika SP s 24 sudionika
Pred nama je svjetsko prvenstvo u rukometu, jedno koje će ...
08/2018
Tribina hipoteza

'Turnir s najvećim nagradnim fondom u povijesti esporta'. Rečenica koju čujemo svake godine oko kolovoza kada je na rasporedu glavni turnir Dota 2 sezone – The International. Od 2011. godine kada su iznenadili sa za to vrijeme nezamislivih 1,6 milijuna dolara, više nego što su i najveći optimisti očekivali. Pa sve do ovog vikenda kada je 2018 izdanje premašilo 25 milijuna dolara (konačna brojka bit će poznata prvog dana rujna), od čega je preko 11 milijuna otišlo pobjedničkom timu. Drugim riječima, svaki od pet članova tima postao je milijunaš.

Evolucija nagradnog fonda

Prije nego krenem na ono važno – ovogodišnji turnir – želim kazati nešto o evoluciji nagradnog fonda, pošto je to prilično važno za prihvaćenost i popularizaciju esporta kao fenomena. Prvi The International (TI u nastavku) nastao je 2011. godine. Do tada su turnir imali više stvar prestiža. Ja sam najbolji, a uz to imam novac kojim mogu pokriti troškove putovanja i smještaja, a možda mi ostane i za džeparac. I bilo je samo pitanje vremena kada će doći do nekog velikog zaokreta. Zaokret je napravio Valve – kompanija koja potpisuje Dotu 2.

Dokumentarac o prvom TI turniru, kroz oči nekoliko igrača.

Dota 1 nastala je kao mod za Warcraft 3 (kojeg potpisuje Blizzard), te kao takva bilo je jako prilično komplicirano pitanje vlasničke strukture. Zajednica je razvijala igru, jednog modera bi zamijenio drugi. Postojao je forum na kojem su se prijavljivali problemi s igrom koji bi se zatim ispravljali, ili su se predlagale nove stvari koje bi dodale u igru / mod. No ono što se nikada nije uspješno moglo dodati je kvalitetan matchmaking. Sve dok 2009. godine nismo saznali kako je tada glavni moder IceFrog prešao u Valve, a nešto kasnije te godine saznali kako se radi nastavak igre – Dota 2. Modernija verzija, koja će imati sve stvari koje je imao prethodnik, engine koji će moći napraviti više stvari nego prethodni, što znači i lakši razvoj novih stvari, te u konačnici matchmaking kao i ranking. No sve to nije dočekano dobro kod zajednice. Bez obzira što je igra bila u beta fazi, zajednica je smatrala kako to nije nastavak igre koju oni vole. Ipak, malo po malo igrači su prelazili na nju, a onda je Valve najavio kako će Köln (Njemačka) ugostiti TI1. Ono što je zapalilo medije diljem svijeta je objava nagradnog fonda – 1,6 milijuna dolara. U vrijeme kada mnogi organizatori nisu poštovali nagradne fondove, te bi se timovi / igrači vraćali doma prevareni, ponekad čak i praznih ruku, Valve je odlučio poslati poruku. Naša igra će biti važna. Naša igra će plaćati račune onima koji je igraju na vrhunskom nivou.

Godinu dana kasnije TI2 će imati identični nagradni fond, a turnir seli u Seattle gdje će biti sve do TI8 turnira. Za TI3 Valve uvodu promjenu koja će napraviti revoluciju – uvodi Compendium. Te godine je bila riječ o digitalnom albumu kojeg možete kupiti, popunjavati sličicama, stavljati predviđanja, a jedna četvrtina novaca od kupnje ide u nagradni fond. 1,6 milijuna daje Valve, a u konačnici nagradni fond dolazi do 2,8 milijuna dolara. Godinu dana kasnije TI4 nagradni fond prelazi 10 milijuna dolara, zato što ovog puta Valve dodaje dodatne stvari koje se mogu kupiti, također četvrtina kupnje ide u nagradni fond. TI6 prelazi 20 milijuna dolara, a ovogodišnji TI8 prelazi 25 milijuna dolara. Startni iznos, kojeg Valve daje, ostaje na 'simboličnih' 1,6 milijuna dolara. To znači kako zajednica svojim kupnjama financira turnir. I to jako dobro financira turnir. Toliko dobro da je pet najvećih nagradnih fondova u povijesti esporta zadnjih 5 TI turnira (uz opasku kako neki drugi esportovi imaju drugačije načine financiranja koji su podjednako dobri)

Vancouver za povijest

TI8 preselio je u Vancouver, zato što je KeyArena u tom periodu bila nedostupna zbog rekonstrukcije. Na turnir je došlo 18 timova. Osam njih na temelju pozivnice, to jest na temelju Dota Pro Circuit rankinga, dok su preostalih 10 mjesta popunili regionalnim kvalifikacijama.

Sam turnir je podijeljen u dva tjedna. Prvi tjedan se igraju skupine, dvije skupine po devet, svako sa svakim dva puta, dok se drugi tjedan sve igra u areni pred publikom. Osam timova iz svake skupine prolazi dalje. Prva četiri prolaze u pobjednički dio ždrijeba, oni od petog do osmog u gubitnički dio ždrijeba, u sistemu dvostruke eliminacije (u kojem u velikom finalu nema bracket reseta, što je također ogromna zamjerka). Pokazat će se da će prva četiri tima skupine A završiti kao prva četiri tima turnira (iako ne identičnim redoslijedom). Osobno smatram kako Dota 2 ima jedan od najgorih sistema u bilo kojem (e)sportu, no zajednica podržava takav turnir, zato nismo dobili moderniju verziju. I zato je vjerojatno nećemo dobiti niti iduće godine kada turnir seli u Šangaj (Kina).

 

Kroz šest dana turnira vidjeli smo dobrih i loših partija. No, glavna priča kompletnog turnira vezana je uz dva tima. Europski OG te kineski PSG.LGD. Na dvije nevjerojatne serije koje smo gledali predzadnjeg i zadnjeg dana turnira. Prvo su se susreli u finalu pobjedničkog dijela ždrijeba, a dan kasnije, nakon što je PSG.LGD dobio Evil Geniuses u finalu gubitničkog dijela, veliko finale je ponovo spojilo ta dva tima.

OG – Preko trnja do zvijezda, natrag i ponovo

OG je bilo vrlo jak tim 2016. i 2017. godine, nastao kao i mnogi prije njih iz ničega. No kada su došli TI6 i TI7, tim koji je bio visoko na ljestvici favorita je završio nisko u konačnom poretku. Dvije neuspješna izdanja na najvažnijem turniru godine itekako su utjecale na tim, i to se sve dogodilo u najgore moguće vrijeme. Nekoliko dana prije kraja prijelaznog roka tim su napustila dva igrača, od čega je jedan bio suvlasnik organizacije – jedan od dva najbolja prijatelja koji igraju skupa promijenio je logo pod kojim će igrati. Nitko to nije očekivao. OG se našao u rasulu. Krpali su se kako god su znali. Vratili su igrača koji je prije igrao za njih, no uzeo je pauzu od igranja. Vratio se kada je timu trebala pomoć, našli su jednog novog igrača među visoko rangiranim online igračima, a jednako zanimljiva priča je i o treneru koji je silom prilika mogao sjesti ispred ekrana te ostao tu.

Tim koji je dobio nadimak 'comback kings' ponovo je prikazao to na ovom turniru. Tim za koji su neki kazali kako neće proći niti skupinu (samo jedan ne prolazi skupinu), na kraju je završio u prva četiri te izborio pobjednički dio ždrijeba. Putem su se srela i dva najbolja prijatelja, no sada na suprotnim stranama - u polufinalu pobjedničkog dijela ždrijeba. No sve to bilo je ništa spram onoga što se dogodilo u noći s petaka na subotu, i onoj sa subote na nedjelju. Pobjedničko finale bila je bo3 serija. OG je ugrabio prvu, PSG.LGD drugu, a onda je došla treća partija o kojoj će se godinama pričati. Epski dvoboj je trajao 58 minuta, a u 99% tog meča PSG.LGD je imao stvari pod svojom kontrolom. Ulazak u finale im je bio na dlanu, no OG je odradio herojsku obranu i nakon završne timske borbe samo su krenuli u kontranapad i dovršili partiju. Partija koju je najbolje opisati kao ono koju je PSG.LGD izgubio više nego što je OG dobio. Toliko očekivano finale iz prijašnje dvije godine napokon je stiglo.

Subota u 23:00 po našem vremenu krenulo je veliko finale. Nakon što je PSG.LGD pobijedio u gubitničkom dijelu ždrijeba, nešto prije toga, čekala nas je repriza okršaja od dan ranije. Ovog puta bo5 serija. Krenulo je na identični način, OG je dobio prvu, no onda je PSG.LGD dobio drugu, pa zatim i treću. A onda su navijači PSG.LGDa proživjeli noćnu moru. Deja vu. Još jedna epska partija o kojoj će se pričati, ovog puta 65 minuta. Partija je u nekoliko navrata izgledala kao gotova, kao nešto iz čega se OG ne može vratiti, no 7ckngMad ili Ceb, kako god vam ga je draže zvati, odigrao je partiju života. Čovjek koji je bio profesionalni igrač, no nikada među najboljima, koji je zadnje dvije godine proveo kao trener tima, koji je ponovo sjeo profesionalno igrati tek dva mjeseca ranije kao zamjena igrom slučaja, malo po malo je pomogao svom timu vratiti se u partiju, te u konačnici izboriti tu zadnju partiju finala.

Po drugi puta u TI povijesti veliko finale je došlo do pete partije. Prvi puta se to dogodilo na TI3 (2013. godina) kada su se susreli Alliance i Na'Vi, u nečemu što se smatra jednom od najboljih serija u povijesti Dote 2. U sličnoj kategoriji će se naći i ovogodišnje finale. Peta partija ponovo je krenula u PSG.LGD smjeru, u kratkom vremenu su stvorili veliku prednost. No kako došlo, tako i ošlo. I kako svaka priča treba završnog heroja, ovog puta je to bio Australac u redovima tima, ana. Osamnaestogodišnjak koji je prekinuo karijeru na neko vrijeme i vratio se kada ga je bivši tim najviše trebao, cijelu seriju je igrao jako dobro, no u zadnjoj partiji je odigrao vanserijski i i pomogao OGu uzeti svoj prvi TI. Do sada niti jedan tim niti igrač nije dva puta uzeo TI.

Tim kojeg sponzorira Red Bull (spominjem zbog idućeg paragrafa) OG osvojio je titulu o ovom sastavu uz rumunjskog trenera 'ppasarel'. S lijeva na desno:

Sébastien "7ckngMad" Debs (Francuska) / Topias "Topson" Taavitsainen (Finska) / Johan "N0tail" Sundstein (Danska) / Jesse "JerAx" Vainikka (Finska) / Anathan "ana" Pham (Australija)

PSG sindrom

U ranim danima esporta sponzori su bili samo kompanije koje su bile direktno vezane uz to. Proizvođači računala ili popratnih komponenti, drugim riječima endemski sponzori. No kako je vrijeme odmicalo tako su se i veliki brandovi krenuli uključivati u sponzoriranje, ne treba čuditi što je Red Bull to napravio, oni su poznati po tome što sponzoriraju mnoga natjecanja u ekstremnim sportovima. Danas se među sponzorima mogu naći raznorazni brandovi, ali ne samo endemski brandovi. Mnogi sportski klubovi uvidjeli su kako u esportu ima novaca te su na ovaj ili onaj način uložili u esport. Legendarni Paul "Redeye" Chaloner (jedan od prvih profesionalnih esport komentatora) napravio je online listu sportskih klubova koji su ušli u esport. I dok u zadnje vrijeme tu listu nije baš ažurirao, ona kaže kako je preko 200 klubova uložilo u esport. Jedan od njih je i PSG.

U sportu nije ništa čudno da jedan klub nastupa u nekoliko sportova, i to često vrlo uspješno. PSG za sada nije jedan od takvih klubova, ali postoji itekako jasna želja da to postane. Dio razloga zašto to nije nalazi se i u njegovoj povijesti, to je klub koji još nije proslavio pedeseti rođendan te još traži svoje mjesto pod suncem. Ali od kada je Nasser Al-Khelaifi preuzeo kormilo, uz svoju financijsku snagu, pokazao je jasnu želju kako želi proširiti PSG brand. I dok mu za sada to ide od ruke, ono što mu fali su glavni trofeji u sportovima kojima se bavi. U nogometnoj Ligi Prvaka polufinale mu je za sada nedosanjani san, usprkos tome što je ostvario rekordni transfer u povijesti nogometa za Neymara. Rekordni transfer su napravili i u rukometu kada su doveli Nikolu Karabatića. Zadnje tri sezone su ostvarili tri Final Four nastupa, ali niti jednom nisu podigli titulu, najbliže su došli sezone 2016/17 kada su izgubili s jedan razlike u finalu. Dok su u ženskom nogometu dva puta izgubili u finalu njihove Lige Prvaka, uz opasku kako tu nisu uspjeli osvojiti niti domaću ligu. PSG.LGD je bio blizu, jako blizu osvajanju prve glavne titule za neku PSG grupaciju. No ostali su kratki.

 

Nisam potpuno siguran kako i zašto je došlo do ove kombinacije, ali se da pretpostaviti. PSG je probao ući u League of Legends, no tu je sve završilo neslavno, kada se nisu uspjeli kvalificirati za doigravanje za ulaza u LCS. I to dva puta kroz 2017. godinu, usprkos velikoj pompi koju su stvorili. Ta priča je završila kada i sezona, tako da LoL PSG tim nije uspio proslaviti niti prvi rođendan. I dok su tu izabrali Europu kao regiju, zato što su zbog sistema morali, Dota 2 im je otvorila čitavu planetu. A kada se gleda tržište, Kina je neosporno to. Čak 6 od 18 timova za ovogodišnji TI8 je došlo iz te regije, a jedan od njih je postao PSGov tim. PSG i LGD su potpisali ugovor u travnju ove godine, a izabrali su itekako poznati i važni LGD. Tim koji je već tri puta bio treći na TI turnirima, koji je bio na svim TI turnirima do sada, i koji je bio u problemima početkom godine. I dok su ovaj TI napravili korak dalje, opet su ostali kratki. Hoće li Kina prihvatiti tim koji u predznaku ima francusko-katarsku kombinaciju vlasništva, ili će više preferirati timove koji su u kineskom vlasništvu, od kojih mnogi imaju i veće rezultate (tri kineska tima su osvojila TI), samo vrijeme će pokazati.

Jasno je kako je PSG prilično agresivno krenuo u traženje ulaska na esport scenu, i ako ovako nastave, mislim kako je neupitno da će naći poziciju u njoj koja će biti dulja od kratke avanture. No hoće li sve to zadovoljiti njihove financijske, rezultatske apetite, kao i želju za širenjem nogometnog PSG branda, koji je neosporno najvažniji? Možda nisu osvojili, no niti jedan sportski klub nije bio ovako visoko, barem ne još. PSG je prvi. I njegovo ime se ovih dana jako puno puta spomenulo. A i 4 milijuna dolara koliko donosi drugo mjesto nije mala stvar.

No nije Aegis.

Dota The International 8 - Novac, brandovi i spektakularno finale
'Turnir s najvećim nagradnim fondom u povijesti esporta'. Rečenica koju čujemo svake godine oko kolovoza kada je na rasporedu glavni turnir Dota 2 sezone – The International. Od 2011. godine kada su iznenadili sa za to vrijeme nezamislivih 1,6 milijuna dolara, više nego što su i najveći optimisti očekivali. Pa sve do ovog vikenda kada je 2018 izdanje premašilo 25 milijuna dolara (konačna brojka bit će poznata prvog dana rujna), od čega je preko 11 milijuna otišlo pobjedničkom timu. Drugim riječima, svaki od pet članova tima postao je milijunaš. Evolucija nagradnog fonda Prije nego krenem na ono važno – ovogodišnji ...
Dota The International 8 - Novac, brandovi i spektakularno finale
'Turnir s najvećim nagradnim fondom u povijesti esporta'. Rečenica koju ...
08/2018
Tribina hipoteza

Esport je već prestao biti fenomen koji je mnoge iznenadio, postao je dio svakodnevice, pogotovo kod onih koji spadaju u milenijum generaciju. Njima nije problem što esport nije dio televizijskog programa, a taj problem će postati još manji kada neminovno dođe do smjene generacije. Ta nelagoda spram nepoznatoga je dio razloga što mnogi nikada nisu probali gledati neki esport događaj. Dio razloga tome je što nemaju ideju od kuda krenuti.

I dok svi esportovi imaju zajednički nazivnik, razlike između igri su velike, baš kao što u atletici ne očekujete da će sprinter na sto metara preko noći postati dobar maratonac, tako niti u esportu nije baš lak prelazak iz jedne igre u drugu, premda postoje slične gdje je prelazak puno lakši. Zato je novom (potencijalnom) gledatelju teško odlučiti od kuda krenuti. Prvi izbor je prilično jednostavan – ako igrate neku igru vrlo vjerojatno ćete gravitirati njenom esportu. Razlog je jasan, znate mehaniku, znate pravila igre, gledanjem vrlo lako možete shvatiti što se na ekranu događa. No što ako ne igrate niti jednu? Koliko ljudi toliko mišljenja, pa tako i ja imam svoje, a ono kaže kako su fighting igre najbolji uvod za gledatelje.

Fighting igre, ili šore kako ih kod nas nazivaju, su u suštini vrlo lake za pratiti, premda i tu ima iznimaka. Dva igrača, svaki sa svojim virtualnim likom, zadavanje udaraca, skidanje protivničkog života – nešto što je prilično lako razumjeti i pratiti. Lako možete vidjeti tko zadaje udarce, tko i kada blokira, te u konačnici, tko je bliže tome da dobije protivnika. Pomaže i to što su partije kratke, no istovremeno ostavljaju puno prostora za pamtljive prekrete, bilo unutar jedne runde, ili kompletne partije na dvije ili tri dobivene. A kada govorimo o fighting igrama onda postoji jedan sveti gral – EVO. Tu je turnir s kojima sam ja prije desetak godina počeo pratiti esport i kojem se svake godine vraćam.

 

Kako bi znali što uopće je EVO trebate znati nešto o njegovoj povijesti. 1996. je godina. To je vrijeme kada je Internet tek u svojim začecima. Da, možete ga koristiti, ali nije još vrijeme kada možete preko mreže zaigrati partiju protiv nekoga tko je na drugom kraju države, kontinenta ili pak svijeta. Vrijeme kada su se ljudi preko foruma i online chatova prepucavali tko je bolji, često bez prilike da zaista dokažu svoju vještinu. Sve dok nije organiziran turnir Battle by the Bay, dvije igre, četrdeset ljudi. Turnir su ponovili četiri godine poslije, i nakon toga svake iduće godine. Od tada pa do danas turnir je vidio mnoge preinake, 2002. godine preimenovan je u Evolution Championship Series (ili skraćeno EVO), ime koje danas koristi. 2004. godine odustalo se od arkadnih kabina, mjesto njih su uvedene kune konzole. 2005. godine turnir je preseljen u Las Vegas, gdje i danas obitava, u različitim salama hotela. 2009. godine turnir je po prvi puta prešao brojku od tisuću sudionika, a 2018. godine dobili smo i spin-off verziju turnira u Japanu. Od lokalnog turnira koji je privremeno prekinuo prepucavanja tko je bolji, pa do multinacionalnog turnira sa preko deset tisuća sudionika, i prestižem kakvim se malo tko može pohvaliti. I sve to nas čeka ovog vikenda, od trećeg do petog kolovoza.

 

Ipak, razlog zašto je EVO poseban nije u svemu navedenom. Razlog je u zajednici, i to u više od jednog aspekta. EVO je slavljenje fighting igri, tamo nećete zalutati kako bi bili viđeni u gledalištu, da vas fotograf ulovi i postavi na stranicu tiskovine upitne kvalitete, ili zbog jeftinog skupljanja političkih bodova. Niti zato što je to u trendu. Doći ćete zato što volite fighting igre i sve što one predstavljaju. To se vidi i na načinu prijava na turnir. Ove godine glavni turnir broji 8 igri, a broj prijava za njih je preko 11 tisuća (uz napomenu kako se neki prijave na više od jedne igre). I ne, nema toliko profesionalnih igrača, EVO dozvoljava svakome prijavu. Sve što trebate je ispuniti formular na njihovim stranicama do određenog datuma, uplatiti upadnu sumu, i vi ste dio turnira. Možda neće doći daleko, no odigrat ćete barem dvije partije (zbog sistema dvostruke eliminacije). Tko zna, možda baš u prvom kolu izvučete osobu koja će kasnije biti prvak, i koju ćete u finalu bodriti kako bi kazali da ste igrali protiv njega. Kada se uzme broj prijava, onda je jasno kako će veliki dio publike samih finala biti ujedno i sudionici natjecanja, oni su tu da slave najbolje što fighting igre pružaju. I to je nešto posebno u svijetu (e)sporta. Tu ne staje sve što zajednica nudi. Određen broj igri (što su često najpopularnije igre, iza kojih stoje i jake kompanije) je dio glavnog programa, no tu je još nekoliko desetaka sporednih turnira, kao i hrpa prijateljskih partija koje možete igrati kroz ta tri dana. Kao i činjenica kako zajednica organizira cijeli događaj, i pri tome ne mislim samo na dogovaranje zakupa hotela, nego na postavljanje kompletnih sala, izradu najavnih videa za turnire, montažu, postavljanje zvuka… Ljudi jednostavno žive za taj vikend, te će svoje vještine staviti na raspolaganje zajednici, sve zbog ljubavi prema toj jednoj stvari.

 

Sve navedeno je divno i krasno, no ostaje pitanje na koje nisam odgovorio – zašto baš EVO? Zašto bi netko tko voli sport trebao probati gledati taj turnir? Odgovora je mnogo. Fighting igre su brze i dinamične, cijelo vrijeme se nešto događa na ekranu. Gledati kako health bar polako pada prema nuli koja označava kraj runde, sulude situacije kada se netko u takvom stanju vrati i preokrene, ili pak kad su oba igrača u toj situaciji pa igraju igru živaca tko će prvi zadati udarac. Takve stvari su vrlo uzbudljive za gledati. Tu su emocije, kada neko po prvi puta osvoji EVO, ili kada nepoznati igrač dođe do top osam i herojskom borbom ispadne. Ili pak neutješnih suza kada priča dođe do kraja porazom u finalu. I priče. Oh, kakve li je samo priče ispričao EVO. Od legendarnog momenta 37, pa do strganog kontrolera u najgorem mogućem trenutku kada je kompletna publika u nevjerici. Ili pak kada se Super Smash Bros. Melee vratio u glavni program turnira nakon 6 godina, pri čemu su skupili skoro sto tisuća dolara za dobrotvorne svrhe. Ili kada otac dođe podržati sina koji je ušao u top osam što je završilo i na ESPNu. I na kraju, publika. Ne morate znati točnu mehaniku igre, no po zvuku publike čut ćete koliko je to spektakularno bilo. Publike koja će gromoglasno pozdraviti poteze i igrače. Publike od kojih su mnogi ispali još u prvim satima natjecanja, vodeći se idejom kako nije važno pobijediti nego sudjelovati.

Ima EVO i nekih mana, a najveća od njih je tempo turnira. EVO traje kroz tri dana po više od 12 sati dnevno, prva dva dana su manje-više predodređena za ranu fazu natjecanja, premda su zbog satnice i tu ubacili pokoji top 8, dok je zadnji dan samo top 8, uz Street Fighter kao završnu igru turnira – godinama najprestižniji turnir unutar EVO natjecanja. Sve to ne bi bio toliki problem da nema vremenske razlike. Kako se turnir održava u Las Vegasu, prisiljeni smo ostati budni cijele noći kako bi uživo pratili EVO, ili ga gledati sutradan u snimci, uz bojazan da si nešto ne spojlamo. Nekima se pak ne sviđa tranzicija finalnih turnira na ogromnu pozornicu dvoranskog stila. S jedne strane donosi puno profesionalniji izgled, s druge gubi se ona atmosfera gdje su dvije stolice ispred malog ekrana, a svega nekoliko metara iza njih se nalazi ogromna masa ljudi u euforiji. Za kraj, tu je sistem dvostruke eliminacije. No one je problem sam onima koji nikada nisu gledali esport, pošto je u njemu taj sistem relativno čest.

 

Nadam se da sam vam barem malo približio EVO. Ako vam se svidjelo i želite znati više, slobodno postavite pitanje u komentarima, probat ću odgovoriti na njega. Isto tako, ako odaziv na ovo bude dobar, te bude postojalo interesa, napisat ću tekst u kojem ću proći kroz sve to što nam je EVO 2018 pružio. A za kraj ću završiti riječima koje je izgovorio legendarni komentator James Chen (citira što mu je kazao Zhi), poznatog po suzama na kraju svakog EVO turnira – EVO is love.

EVO - Poseban turnir esporta
Esport je već prestao biti fenomen koji je mnoge iznenadio, postao je dio svakodnevice, pogotovo kod onih koji spadaju u milenijum generaciju. Njima nije problem što esport nije dio televizijskog programa, a taj problem će postati još manji kada neminovno dođe do smjene generacije. Ta nelagoda spram nepoznatoga je dio razloga što mnogi nikada nisu probali gledati neki esport događaj. Dio razloga tome je što nemaju ideju od kuda krenuti. I dok svi esportovi imaju zajednički nazivnik, razlike između igri su velike, baš kao što u atletici ne očekujete da će sprinter na sto metara preko noći postati dobar maratonac, ...
EVO - Poseban turnir esporta
Esport je već prestao biti fenomen koji je mnoge iznenadio, ...

Respekt: BruceWayne, Pastuhsuta,

Slažem se: BruceWayne,

molim bih te argumente za to. Možda je esport još mlad, ali nije baš bilo odustajanja zbog medicinskih razloga, niti igrača koji se sruši mrtav usred partije, a o dugoročnim posljedicama nemamo saznanja. - Sherpa, 3.8.18. 23:34, 0 0 0
Čak i sada, na malom uzorku, postoji pokazatelj kako aktivan fizički život poboljšava performanse prilikom igranja esporta. Te se o tome itekako vodi briga. Postoje suludi režimi, ali sve se više radi na uklanjaju istih kako bi karijere trajale - Sherpa, 3.8.18. 23:37, 0 0 0
Fnatic esport tim ima zaduzene trenere za fizicku spremu svojih igraca - DerBomber, 4.8.18. 1:07, 0 0 0
Sherpa, imaš svoje argumente(koji su vjerojatno i bolji od mojih), ali meni osobno(nije da me tko pita ili ga briga za moje mišljenje) da Esports nikad neće biti pravi sport i s vremenom se sve više i više gluposti smatra sportom. - Fenix22, 4.8.18. 1:23, 0 0 0
OFF TOPIC danas čujem od ljudi da su eksperti za klađenje u virtualnom nogometu. Na to ne znam bi li se smijao ili plakao. - Fenix22, 4.8.18. 1:27, 0 0 0
07/2018
Koji su igrači najbolje iskoristili SP?

Svjetsko prvenstvo je gotovo, i dok 'svi čekaju izlazak nove službene FIFA ljestvice', ponajprije kako bi ponovo govorili kako je sistem loš i apsurdan, vrijeme je da pogledamo kako je SP izgledao kroz ELO naočale.

Tri su velika pobjednika po pitanju osvojenih ELO bodova tijekom turnira. To su redom Francuska koja je skupila 140 bodova više nego što je imala prije početka turnira, što joj je u konačnici bilo dovoljno za skok od tri mjesta, na sam vrh tablice gdje je preskočila Brazil; Belgija koja je skupila 120 bodova više, napravila skok od pet mjesta, došla na treće mjesto, pritom upisavši svoj najbolji ELO rating u povijesti (jedini koji su to napravili na turniru); Dok je Hrvatska ostvarila 90 bodova više, napravila skok od čak deset mjesta (što je drugi najveći skok na turniru, jedino veći ima Južna Koreja koja je skočila za 14 mjesta) te ugrabila sedmu poziciju. Dio razloga zašto mi nemamo više leži u tome što smo u osmini finala i četvrtfinalu izgubili bodove zbog toga što su utakmice službeno završile neodlučeno nakon produžetaka. S jedne strane to je točno, pošto nismo dobili niti Dansku, niti Rusiju, premda smo matematički bili favoriti, s druge strane je malo problematično pošto i ovakav za nogomet prerađeni ELO sistem na računa prolaske dalje na penale kao sastavni dio igre. Postoji točka gledišta iz koje je apsurdno izgubiti bodove, a proći dalje, pogotovo kada je to samo jedna utakmica.

Ako ste među onima koji su pomislili kako je Engleska, koja je uz tri navedene ekipe također visoko po rastu, moram vam kazati kako se varate. Engleska je na kraju izgubila 34 boda te ostvarila pad za tri mjesta. To je isto jedan mali apsurd, pošto je u konačnici završila iza Kolumbije, iste one koju je putem eliminirala. Matematički je jasno zašto joj je konačna bilanca negativna, poraz u skupini, službeno neodlučeno s Kolumbijom, poraz od Hrvatske u polufinalu, poraz od Belgije u borbi za četvrto mjesto. Problem sistema je također što nema nagrađivanja za prolazak u daljnju fazu natjecanja, no o tome ću malo kasnije. Sada ću završiti top 5 rasta po broju bodova, a tu na scenu dolaze Švedska, koja je skupila 70 bodova više, te Urugvaj koji je skupio 53 boda više, taman dovoljno da ima 4 boda više od Hrvatske na konačnoj tablici.

 

Lista gubitnika je jednako zanimljiva i očekivana, a predvodi je Njemačka koja je izgubila 113 bodova, pala za 3 mjesta, no zbog ogromne zalihe koju je imala, to joj je bilo dosta da se zadrži u top 5. Kod njih imamo također nešto o čemu ću pričati u jednom od idućih paragrafa. Argentina je druga s minus 90, ponajprije zbog poraza od Hrvatske. Dok treće mjesto drži Egipat, njegov gubitak od 71 boda i pad za 15 mjesta došao je u direktnom dvoboju začelja. Saudijska Arabija i Egipat su prije prvenstva bile dvije najlošije ekipe, što su i ostale nakon turnira, samo s razlikom da se S. Arabija zadržala na 63. poziciji koju je imala i prije turnira, dok je Egipat s 50. pao na 65. poziciju. Matematički sve štima, način na koji su odigrali jasno definira taj gubitak bodova, no Egipat je još jedan dobar primjer nedostataka ELO ratinga. Preskočili su ga Gana, Kamerun, Obala Bjelokosti, Burkina Faso i DR Kongo. Sve redom momčadi iz CAF zone koje se nisu uspjele plasirati na natjecanje. I koliko god Egipat odigrao loše, barem se je za razliku od navedenih koje su ga preskočile uspio kvalificirati. Tu je točka gdje ELO treba modifikaciju, po uzoru na matematičke modele pojedinih esportova – takozvani ELO decay, gdje bi oni koji se nisu kvalificirali za pojedino veliko natjecanje gubili bodove (matematički se može napraviti sistem gdje se ti izgubljeni bodovi dodaju timovima koji su se uspjeli kvalificirati kako bi suma bodova ostala identična, a ujedno da bude i svojevrsna nagrada).

Listu negativnih dovršava Panama koja je izgubila 63 boda, te Island koji je izgubio 56 bodova te ostvario najveći pad na prvenstvu, od 19 mjesta. Jako blizu bila je i Poljska, koja je izgubila 48 bodova, koja je bila nositelj skupine samo zato što FIFA sistem nema nikakvu kvalitetnu podlogu.

Za kraj sam ostavio same rezultate utakmica. Kao granicu zanimljivog uzeo sam utakmice u kojima je jedna ekipa dobila, a druga izgubila, barem 60 bodova. Ako znate sistem računanja, koji uključuje važnost natjecanja, razliku trenutnog ELO ratinga (zapravo predviđeni rezultat) i gol razliku na samoj utakmici možda ćete moći i pretpostaviti koje su to četiri utakmice.

Prva od njih je utakmica od 80 bodova, što je svrstava u top 10 svih vremena (s još tri utakmice na toj poziciji) kao najveće 'iznenađenje' svih vremena. A to je utakmica u kojoj je J. Koreja s 2:0 dobila Njemačku. I dok je na papiru sve ispravno, SP je najvažnije natjecanje, ELO razlika je skoro 400 bodova, ono gdje postoji malo zavaravanje, a ujedno i taj enormni skok, je konačni rezultat. Drugi gol je pao na način koji ne viđamo često, barem ne u nogometu, manirom hokeja, pao je na prazan gol. Bez tog gola to bi bila promjena oko pedesetak bodova. ELO (s pravom) to ne razliku, njemu je takvih 2:0 ili onih u kojoj takav tim dominira čitavu utakmicu, potpuno identičan. Punu top 10 listu sam vam stavio ispod kao sliku, no zanimljivo je za vidjeti kako je ovakvom matematikom ovo treće najveće iznenađenje reprezentativnog nogometa u 21. stoljeću.

 

Za drugu najveću razmjenu bodova ostajemo u toj skupini, za utakmicu kada je Švedska dobila Meksiko s 3:0 za 68 bodova. Hrvatska se uspjela naći i na ovoj listi, pobjeda nad Argentinom od 3:0 donijela nam je 66 bodova, dok listu završava Nigerija Island 2:0, sa 60 bodova.

Toliko od mene za danas, nadam se da sam kroz ovaj članak dao neki uvod u ELO te njegove probleme kada ga se koristi za nogomet. Sistem nije savršen, napravljen je prvenstveno za šah i tamo funkcionira puno bolje, no miljama je bolji od one sramote zvane FIFA rating. Drugi razlog je bio pokazati kako je statistika ne laže, brojke su takve kakve jesu ako je matematika ispravno postavljena. Kod statistike je važna interpretacija i kontekst.

SP kroz ELO
Svjetsko prvenstvo je gotovo, i dok 'svi čekaju izlazak nove službene FIFA ljestvice', ponajprije kako bi ponovo govorili kako je sistem loš i apsurdan, vrijeme je da pogledamo kako je SP izgledao kroz ELO naočale. Tri su velika pobjednika po pitanju osvojenih ELO bodova tijekom turnira. To su redom Francuska koja je skupila 140 bodova više nego što je imala prije početka turnira, što joj je u konačnici bilo dovoljno za skok od tri mjesta, na sam vrh tablice gdje je preskočila Brazil; Belgija koja je skupila 120 bodova više, napravila skok od pet mjesta, došla na treće mjesto, pritom ...
SP kroz ELO
Svjetsko prvenstvo je gotovo, i dok 'svi čekaju izlazak nove ...
Daj mi samo reci... Ovo je službeni ELO kako će koristiti FIFA ili samo prijedlog? - Losovius, 23.7.18. 11:30, 0 0 0
Btw, super tekst... - Losovius, 23.7.18. 11:30, 0 1 0
@los iskreno nemam pojma, tek sam neki dan čuo nešto o tome, i to onako površno, tako da nemam imam ideje što FIFA planira. Kada bude više informacija pogledat ću. Ako bude baš ovaj bit će dobro, samo spomenuo sam mane koje bih ja probao ispravit - Sherpa, 23.7.18. 11:44, 0 0 0
05/2018
Tribina hipoteza

Iza nas je još jedan League of Legends Mid-Season Invitational (ili skraćeno MSI) , turnir koji je iz skoro pa ekshibicijskog postao drugi najveći događaj LoL sezone. U protekla dva tjedna Berlin je ugostio skupine, dok je Pariz ugostio polufinale i finale. Kineski Royal Never Give Up ugrabio je titulu, dok se njihov igrač na adc poziciji Jian "Uzi" Zi-Hao prometnuo u najboljeg igrača današnjice (uvijek je bio blizu). No, mogli smo puno toga naučiti iz protekla dva tjedna koliko je turnir trajao.

 

Kako bi znali što je MSI prvo trebamo znati kako izgleda jedna League of Legends sezona. Svaka sezona podijeljena je na dvije polovice – proljetnu i ljetnu. One nisu kumulativne nego funkcioniraju kao zasebne, te ih se tako tretira (u pojedinim regijama i uz ispadanje najlošijih timova), uz veliki naglasak kako je ljetna osjetno važnija. Osvojiti ljetnu sezonu znači predstavljati svoju regiju na završnom turniru godine, svjetskom prvenstvu koje zovemo Worlds. Veće i važnije regije šalju više od jednog predstavnika (do sada nije bilo više od tri), te tu u igru dolazi dolazi proljetna sezona koja donosi bodove ovisno o plasmanu. Tim bodovima se pribroje bodovi za plasman ljetne sezone te se na temelju toga ili plasirate direktno kao drugoplasirani regije ili ulazite u završnu rundu kvalifikacija za Worlds.

Između proljetne i ljetne sezone postoji pauza od otprilike dva mjeseca, a kako u tom periodu nema liga, gledatelji nemaju što gledati, a kako oni nemaju što gledati tako nema ni zarade. Zbog toga je 2015. godine osmišljen MSI, koji je imao puno elemenata ekshibicijskog karaktera, kao nekih mečeva koji su danas prebačeni na All-Stars događaj. No čak i u tim ranim danima imao je jedan jasna cilj – ovo je prilika da se regije sukobe. Prilika da vidite kako stvari izgledaju na drugom kraju kugle, pošto se zbog formata jedino još sreću na Worldsima. Uz razliku kako se na MSI plasiraju samo prvaci regija, čak bi nogometnim rječnikom i principom to mogli usporediti sa Svjetskim klupskim prvenstvom. Dodajte uz to i nagradni fond od početnih milijun dolara koji može narasti pod određenim parametrima, i imate razloga za natjecanje. Osim prestiža, što ste uvijek imali.

Zašto je sukob regija važan? Worldsi su svima konačan cilj, postati prvakom je ono što se pamti. I dok diljem planeta svi igraju istu igru, ta igra evoluira na različite načine po regijama. Usprkos tome što svi danas putem interneta mogu vidjeti što je popularno u drugim regijama, u svakoj postoje heroji i ideje koje su u tom zadanom trenutku za nju specifične. Veliki dio stvari je isti, no uvijek se nađu odstupanja koja čine posebnost. Takozvana meta. Vidjeti stvari iz druge regije nije isto kao igrati protiv njih, a upravo MSI nudi takvu priliku. Internet ne nudi zbog pinga kojeg će jedna regija imati, profesionalnim igračima kašnjenje od pola sekunde (a često je i više) znači dan i noć. Zato je zadnjih godinu ili dvije postao trend između sezona odseliti na mjesec dana u neku drugu regiju i tamo trenirati (bilo samostalno, bilo kao cijeli tim). Usvojiti neke nove stvari, testirati se u drugačijem okruženju.

Ovogodišnji MSI bio je podijeljen u četiri faze. Prva faza sukobila je prvake iz osam slabijih regija: Turska, Rusija, Brazil, Latinska Amerika Sjever, Latinska Amerika Jug, Tajland, Oceanija, Japan. Ti timovi bili su raspodijeljeni u dvije skupine po četiri tima, gdje pobjednici idu dalje. Tu nismo ništa novoga naučili – Turska i Rusija su koplje iznad ostalih, a najbliži njima je Brazil koji ipak nije uspio proći dalje. SuperMassive (Turska) i Gambit (Rusija) su prošli u iduću fazu natjecanja. Tamo je jedne čekao prvak Vijetnam (EVOS), a druge prvak Tajvan (Flash Wolves). Pobjednici tih dvoboja su išli dalje u završnu grupnu fazu gdje su čekali prvaci iz 4 velike regije. Također, potpuno očekivano, Tajvan i Vijetnam su prošli dalje. To su regije koje imaju povijest dobrih, pa čak i velikih rezultata. Taipei Assassins su za Tajvan osvojili sezonu 2012.

4 velike regije nisu definirane uspjesima, premda ih svi imaju (te su vjerojatno top 4 i u tom aspektu), nego popularnošću. Daleko najjača regija i uvijek prvi favorit bilo kojeg turnira je Koreja. Njihov prvak Kingzone DragonX drušio je SKT dinastiju, koja se prethodne tri sezone predstavljala Koreju. Uvjerljivi u sezoni s 16-2 rezultatom, pobjednici u doigravanju, došli su na MSI s velikim očekivanjima.

Kinu je pak predstavljao Royal Never Give Up, njihova priča se mora vrtjeti oko 'Uzija', igrača kojeg se godinama smatra jednim od najboljih u svijetu, no isto tako i igrača bez titule. Porazi u dva Worlds finala, godinu za godinom, poraz prošle godine u polufinalu. Poraz u svakom finalu doigravanja sezone regionalne sezone. Barem do ovog proljeća kada je napokon ugrabio titulu i prekinuo kletvu.

Fnatic je jedno od najvećih imena esporta (ne samo LoLa nego općenito), prvi Worlds prvak u LoL povijesti. Najviše EU LCS (regionalna liga Europe) naslova, slab start sezone su vrlo brzo popravili, ugrabili prvo mjesto u regularnom djelu, potvrdili ga u doigravanju, gdje su pomeli konkurenciju, usprkos činjenici da im se jedan igrač prve postave ozlijedio (veteran Soaz) nekoliko dana prije doigravanja, zbog čega je u konačnici morao i na operaciju ruke.

Sjeverno Američki NA LCS ove godine je krenuo sa zatvorenim, franšiziranim sistemom natjecanja, po uzoru na druge sportove u Americi. Jedna od priča je bila ta da je Liquid došao s vrećom love prilikom potpisivanja igrača. Složili su vrlo dobar tim, no u regularnoj sezoni su završili tek četvrti, na tablici gdje su svi od prvog do šestog mjesta bili unutar jedne partije razlike. No u doigravanju su pomeli – tri bo5 serije s ukupnih 9-1 donijele su im titulu.

Šest timova u jednoj grupi, svako sa svakim, dvokružno. Uz puno iznenađenja, Koreja je skupila puno više poraza nego što se očekivalo, završili su tek treći, dok je Vijetnam završio očekivano nisko. Dvoboj za prvo mjesto se odlučio u dodatnom razigravanju zbog identičnog skora, gdje je Royal dobio  Flash Wolvese, dok su isto morali proći Fnatic i Liquid, u vječnom online dvoboju EU vs NA. Europa je na kraju bolje prošla kao četvrta, a Amerika će nastaviti vjerovati kako jednom može nešto napraviti (kada govorimo o rezultatima, od 4 velike regije Sjeverna Amerika ima daleko najslabije rezultate kroz povijest). Konačni raspored nam je dao otprilike sliku gdje regije stoje, a tu se da zaključiti kako se ostatak svijeta opako približio Koreji.

Doigravanje u Parizu je bilo prilično jednostrano, premda ne dosadno. Niti jedno polufinale, niti finale u bo5 seriji nije išlo do pete partije, ona jedna pobjeda koju bi tim ostvario bi bila u maniri počasnog pogotka, jedne dobro odigrane partije gdje su nadigrali protivnika koji je očigledno bio bolji. A u svoj toj priči profitirao je Royal Never Give Up te osvojio MSI.

Jedno od pitanja koje se postavlja je zašto MSI ne donosi mjesto na Worldsima, pošto bi to bila prilično dobra nagrada, a bilo bi i smisleno. Dio razloga leži u tome što su se svi MSI prvaci te iste godine kvalificirali na Worlds pošto je sistem tako napravljen. Dio razloga je u tome što nitko ne želi da se tim kvalificira i onda u ligi igra u ljetnoj polovici preko volje, pošto mu rezultat nije važan kada je već ostvario konačni cilj kvalificiranje. Također postoji razmišljanje o tome što ako nekim čudom MSI prvak u ljetnoj polovici ispadne iz lige. Kada se sve to zbroji i oduzme, nekako je logičnije da to ne bude nagrada.

Nadam se kako sam vam ovime barem malo približio svijet kompetitivnog League of Legendsa, jednog od najpopularnijih esportova svijeta.

MSI iza nas - pregled prve polovice League of Legends sezone
Iza nas je još jedan League of Legends Mid-Season Invitational (ili skraćeno MSI) , turnir koji je iz skoro pa ekshibicijskog postao drugi najveći događaj LoL sezone. U protekla dva tjedna Berlin je ugostio skupine, dok je Pariz ugostio polufinale i finale. Kineski Royal Never Give Up ugrabio je titulu, dok se njihov igrač na adc poziciji Jian "Uzi" Zi-Hao prometnuo u najboljeg igrača današnjice (uvijek je bio blizu). No, mogli smo puno toga naučiti iz protekla dva tjedna koliko je turnir trajao. Kako bi znali što je MSI prvo trebamo znati kako izgleda jedna League of Legends sezona. Svaka ...
MSI iza nas - pregled prve polovice League of Legends sezone
Iza nas je još jedan League of Legends Mid-Season Invitational ...

Respekt: Puvlin, Otaner, GNKDZCFC,

02/2018
Tribina hipoteza

Zbogom Pyeongchang. Bilo je zabavno dok je trajalo. Na žalost, mi ćemo pamtiti ove ZOI kao one u kojima nismo osvojili medalju, time smo prekinuli niz kojeg imamo još od 2000. godine ako gledamo bilo koje, ili od 2002. ako gledamo samo zimske. No pamtit ćemo neke druge stvari koje smo vidjeli, pošto je bilo mnogo zanimljivih stvari.

Otvaranje

Sve je počelo s otvaranjem prepunim vatrometa, dobrim umjetničkim programom koji je pokazao dio bogate povijesti Koreje, te naglasio kako se radi o tehnološkom divu. Jedna od stvari koja će se pamtiti je koreografija s dronovima, pogotovo formiranje olimpijskih krugova. No usprkos tome, prva zvijezda otvaranja (kao i zatvaranja) bio je Pita Taufatofua koji je ponovo ponio zastavu Tonga, svoje male otočja države od svega sto tisuća stanovnika, obučen u tradicionalnu nošnju, golog torza, namazanog uljem, s velikom razlikom u odnosu na Rio 2016 kada je napravio isto – temperatura je bila ispod nule. Premda je u konačnici u skijaškom trčanju završio 114. od 119 natjecatelja, s 22 minute zaostatka na utrku od 33 minute, pokazao je, kao i mnogi drugi, moto igara – važno je sudjelovati.

Druga važna stvar dogodila se na samom kraju mimohoda država, kada je na sveopće oduševljenje publiku na stadion ušla država domaćin pod ujedinjenom zastavom. Plavom slikom poluotoka na bijeloj podlozi. Hoće li jednog dana povjesničari na ovo gledati kao prvi korak prema ujedinjenju? To ne možemo znati, ali svakako je pokazalo pomak u tom smjeru, želja koja odavno postoji ovime je dobila još jedan tračak nade. Uz sport kao poligon gdje se često vide politička prepucavanja, ovo je bila jedna zbilja pozitivna priča tog tonaliteta.

Hokej

Onog trenutka kada je NHL kazao 'ne', znali smo kako nas čeka jedan prilično drugačiji turnir nego prethodnih ZOI. Važno je znati i zašto su kazali ne. Podatak kaže kako je preko pola Kanađana protiv prekidanja lige, dok je kod Amerikanaca taj postotak preko 70%. Televizije koje prenose NHL najčešće nemaju pravno na prijenos ZOI, a nakon povratka s olimpijskog turnira nisu vidjele nikakav porast gledanosti. Dodajte ozlijede koje pogode igrače i vlasnici klubova su jedva dočekali ovu odluku, dok su igrači bili vrlo ljuti. Oni većinom žele nastupati za svoje reprezentacije, pogotovo svi ovi iz Europe. Zato će pregovori oko novog kolektivnog ugovora između igrača i lige biti važni, igrači žele u Peking. I ne samo Peking, koji će sigurno biti gledan kao veliko tržište, oni žele na ZOI. Naša je sreća što se KHL nije zainatio nakon kazni Rusiji.

Uz takav rasplet događaja, Rusija (iako nastupaju pod neutralnom zastavom u ostatku teksta koristit ću Rusija) je postavljena kao glavni favorit. Na kraju je i došla do toga toliko očekivanog zlata, kojeg nemaju još od raspada Sovjetskog Saveza. Premda ga ni sada nisu osvojili pod svojim stijegom. No nitko nije očekivao da će ih u finalu dočekati Njemačka, da će Rusija morati vaditi golmana kako bi izborila produžetke u kojima će u konačnici osvojiti zlato. Drama koja pokazuje kako smo bez NHLa imali kvalitetom lošiji, no puno ravnopravniji turnir.

Njemačka će sigurno biti priča turnira. Izbacili Švicarsku i Švedsku u produžetcima, u polufinalu nadvisili Kanadu, dok su protiv Rusije bili minutu udaljeni od zlata. No isto tako, ponovo će biti prigovora na sam format natjecanja, gdje je ista ta Njemačka završila treća u skupini i to uz samo jednu pobjedu u raspucavanju protiv Norveške. Format natjecanja u kojem svi iz skupina idu dalje nije baš omiljen. Njemačkoj je odgovarao ne dolazak NHLa, oni tamo imaju puno manje igrača od drugih reprezentacija. Jedino manje imaju Slovenija, Norveška i domaćin. No isto tako, rast njihove reprezentacije ne treba uzeti kao čudo, zadnja dva svjetska prvenstva igrali su dobro u skupinama, no naletjeli su na Kanadu i Rusiju, za što još nisu bili spremni. Dodajte na to ulaganja koje Njemačka ima u sport i bilo je samo pitanje vremena kada će ostvariti neki rezultat.

Najveći gubitnik? Kanada. Odgovor je prilično jednostavan. Srebro u ženskom turniru prekinulo je dominaciju u kojoj čak četiri ZOI nisu izgubile ni utakmicu - SAD je uzeo zlato čime je isprano razočaranje s muškog turnira. Dok je bronca u muškoj kategoriji dočekana sa samozavaravanjem, te pričom 'kako to nije prava medalja kada nisu išli naši najbolji' među Kanađanima na socijalnim mrežama. Nacionalni sport ostao je bez zlata i to sigurno boli.

Norveška vs Njemačka

Prava borba se vodila za broj jedan na tablici medalja, a odluka je pala zadnjeg dana. Biti ću precizniji, u zadnjoj medalji na igrama. U zadnji dana, kada se dijele 4 kompleta medalja, Norveška i Njemačka ušle su sa 13 zlata, uz Norvešku prednost u srebrima. Njemačka je nakon zlata u bobu četverosjedu preuzela vodstvo. Sve je palo na zadnju utrku, 30 kilometara klasičnim stilom u skijaškom trčanju za žene. Ako Norveška uzme zlato bit će prva, bilo tko drugi znači da Njemačka odlazi kući kao broj jedan. Tu je na scenu stupila fantastična Marit Bjørgen koja je ispisala povijest. Drugo zlato i peta medalja na ovim igrama stavile su je na broj jedan po medaljama u povijesti ZOI. Prestigla je sunarodnjaka, legendarnog biatlonca Ole Einar Bjørndalena, skupivši dvije bronce više od njega. Njenih 8 zlata, 4 srebra i 3 bronce stavili su je na šesto mjesto kada se broje sve OI, a ako gledamo samo broj medalja, onda je po tome treća u povijesti.

Njemačka i Norveška su skupili više nego u Sochiju. Kanada i SAD su praktički u granicama statističke pogreške. Rusija je jako pala, osvojila je samo dva zlata ovdje (jedno u hokeju, drugo ću spomenuti u idućem paragrafu), naspram 9 u Sochiju. Uz veliku napomenu kako je broj medalja iz Sochija podložan promjeni, zadnje što je bilo je povratak čak devet medalja Rusiji početkom ovog mjeseca. Južna Koreja je skupila 17 medalja, za razliku od 8 iz Sochija. Švedska je također napravila skok uz sedam zlata. Dok se Kini, kao domaćinu idućih igri, neće svidjeti maleni korak nazad.

Umjetničko klizanje

Drugo zlato za Rusiju došlo je u sportu gdje su tradicionalno jaki. To je napravila petnaestogodišnja Alina Zagitova, oborivši svjetski rekord u bodovima u kratkom programu uz identičan broj bodova kao njena srebrna sunarodnjakinja Evgenia Medvedeva. U muškoj konkurenciji Yuzuru Hanyu (Japan) napravio je nešto što se nije dogodilo od 1952. godine – obranio je zlato u toj konkurenciji. I to samo par mjeseci nakon ozlijede. No jednako velika priča bit će brončani Javier Fernández koji je Španjolskoj donio prvu olimpijsku medalju u ovom sportu. Šesterostruku europski prvak, dvostruki svjetski napokon je ostvario svoj san, nakon što je u Sochiju ostao drveni.

Uz zlato u plus na ledu i timskom natjecanju Tessa Virtue i Scott Moir došli su do pet medalja, nikada nitko više u povijesti ovog sporta na ZOI, a kada već govorimo o medaljama, u parovima je zlato uzela Njemačka - Aliona Savchenko i Bruno Massot. Vidjeli smo mnoge perfektno izvedene nastupe, kao i mnoge 'prvi puta ikada' skokove izvedene na ovim igrama. Mislim kako su ljubitelji klizanja zbilja mogli uživati. Uz sve to, imali smo i uvijek popularnu gala večer u kojoj se znaju vidjeti sjajne i drugačije izvedbe, u puno opuštenijoj atmosferi.

 

Ostalo

ZOI je ispričalo jako puno priča. Ester Ledecká (Češka) koja je osvojila dva zlata u dva različita sporta, njen pogled nakon nastupa u spustu je slika koja će se pamtiti. Dok je u paralelnom slalomu bila favorit. U toj disciplini, u muškoj kategoriji, bit će repova oko polufinala gdje je Lee (J. Korea) prošao u finale naspram Košira (Slovenija). Ili pak sanjkaš Shiva Keshavan (Indija) kojem su ove šeste ZOI, čovjek koji živi svoj san, usprkos tome što nema baš podršku države. O biatlonu sam napisao jedan poseban tekst, ili bob gdje smo u dvije od tri discipline imali diobu pozicije za medalje, baš kao i prije dvadeset godina (uz standardno jaku Njemačku). Ili Korejski skeletonaš Yun Sung-bin koji je izgledao ko Iron Man u svom pohodu prema zlatu.

Neuništivi Noriaki Kasai (Japan) kojem su ovo čak osme ZOI, čime se niti jedan drugi sportaš na ovoj planeti ne može pohvaliti, jedino što može parirati tome su brkovi koje ima Robert Johansson (Norveška). Ili Shaun White (SAD) koji je 31 godinom na leđima dokazao kako snowboarding nije samo za mlade lavove, osvojivši pri tome svoju treću zlatnu olimpijsku medalju, nakon što je u Sochiju ostao na poziciji drvene medalje. Mogli bi posvetiti blok vijesti i Nizozemskoj te činjenici kako su velesila u brzom klizanju (znači ništa novo). Recimo Ireen Wüst koja je osvojila zlato na četvrtim uzastopnim ZOI, ili pak priču koja nema veze s tom zemljom. Muških 500m u kojem je Cha Min-kyu (J. Koreja) izjednačio olimpijski rekord u disciplini, sve da bi dva para kasnije Håvard Holmefjord Lorentzen (Norveška) bio stotinku brži i ugrabio zlato.

Možemo i o brzom klizanju na kratke staze gdje osvajačica mnogih medalja sa svjetskih prvenstava Elise Christie (V. Britanija) nikako da završi utrku bez pada, ili diskvalifikacije zato što je uzrokovala neki. I to na zadnje dvije ZOI, dok je one u Vancouveru završavala daleko od finalnih vožnja, kada još nije bila dobra kao što je danas. Već je najavila kako ćemo je vidjeti u Pekingu. Na žalost moramo i o dopingu. Rusija (ponovo), gdje je curling bračni par Anastasia Bryzgalova i Alexander Krushelnitskiy morao vratiti osvojenu broncu zbog toga što je Alexander pao na doping testu.

Ledeni lavovi su također jedna sjajna priča o kenijskoj hokej reprezentaciji (točnije pet članova) koja je uz pomoć sponzora (Alibaba) odletjela u Pyeongchang kao gledatelji, s ogromnom nadom kako bi u Pekingu mogli biti sudionici. Momci u timu nikada nisu vidjeli snijeg do tog dana, kažu da su se i prvi puta grudali te da im je bilo fantastično. Treniraju s rabljenom, a često i improviziranom opremom, no njihov san ne umire. Upravo takve stvari su za mene cijela bit današnjih olimpijskih igri.

Za kraj ovog segmenta ostavio sam jedan događaj koji je bio na rasporedu prije samog otvaranja, uz punu podršku Međunarodnog olimpijskog odbora – IEM Pyeongchang. MOO dobrano razmišlja o tome da uključi esport u program, a turnir je bio jedan mali korak prema promociji toga. 18 igrača iz 15 država prošli su kroz regionalne kvalifikacije za Starcraft 2 turnir, kako bi imali pravi osjećaj olimpijske rasprostranjenosti. Zlato je na kraju otišlo u Kanadu. Turnir je osvojila Sasha "Scarlett" Hostyn, a dodatno zanimljivo je što to ocrtava još jednu stvar koja nas čeka u budućnosti i koju je MOO već počeo definirati pravilima. Popularna Scarlett je transrodna žena.

Ukupan dojam

Njemački listovi prozvali su ovo 'igre duhova' pošto su mnoga borilišta bila prazna, pogotovo prvih dana natjecanja. Svojevrsno objašnjenje može biti u temperaturi i prilično jakom vjetru. I dok se nešto kasnije to popravilo, tribine su malo kada bile potpuno pune, bez problema su se uočavala prazna mjesta. Što ne čudi, informacije su govorili kako prodaja karata nije baš fantastična. Tu je izostao dio atmosfere koju pojedini sportovi znaju imati. Nijemci su više patili zbog toga što je Pyeongchang potukao München za domaćinstvo. I zbilja mislim da bi tamo borilišta bila puna, pošto je puno bliže skoro svim nacijama koje su jake na ZOI, nego što je J. Koreja. No, tim razmišljanjem, manje-više svako takvo natjecanje bi bilo u Europi ili Sjevernoj Americi. To nije način na koji OI funkcioniraju, niti smije biti način na koje funkcioniraju…

Ali isto tako mora se sagledati koliko sportova će se vratiti u Pyeongchang. Mnogi sportovi na ZOI nisu financijski jaki, te nije baš lako živjeti samo od sporta. Staviti postaju svjetskog kupa na drugi kraj svijeta nije jeftino, niti je logistički lagano. Pojedini sportovi su imali Pyeongchang na svojim postajama zadnjih godinu ili dvije, ponajprije kako bi sportaši isprobali borilišta. No, ako te postaje nestanu, sve sagrađeno počet će gubiti smisao (premda će biti za treninge). To je jedna od stvari na kojoj svi kolektivno trebaju poraditi. Pošto popularizacija sporta u određenom dijelu svijeta mora trajati dulje od tog jednog događaja.

 

Uz sve navedeno, kazat ću kako smo imali jedne vrlo dobre ZOI. Mislim kako nisu bili na razini Sochija ili Vancouvera (neću ići dalje u prošlost od toga), a isto tako mislim kako će ih Peking nadmašiti. No jednu stvar moram priznati domaćinima, sva borilišta su izgledala sjajno pripremljena, tako da su po tom pitanju sportaši imali najbolje moguće uvijete za svoj najbolji rezultat. U pojedinim sportovima bilo je odgoda zbog vjetra, ali i to se uspjelo kompenzirati. Dok je praćenje rezultata na službenoj stranici bilo miljama bolje i brže nego što je to imao Rio.

Bilo je lijepo dok je trajalo. Pyeongchang je zatvorio svoja vrata, no mi za OI ostajemo i Aziji. Tokio će ugostiti ljetne 2020. godine, a dvije godine kasnije Peking zimske.

Zbogom Pyeongchang
Zbogom Pyeongchang. Bilo je zabavno dok je trajalo. Na žalost, mi ćemo pamtiti ove ZOI kao one u kojima nismo osvojili medalju, time smo prekinuli niz kojeg imamo još od 2000. godine ako gledamo bilo koje, ili od 2002. ako gledamo samo zimske. No pamtit ćemo neke druge stvari koje smo vidjeli, pošto je bilo mnogo zanimljivih stvari. Otvaranje Sve je počelo s otvaranjem prepunim vatrometa, dobrim umjetničkim programom koji je pokazao dio bogate povijesti Koreje, te naglasio kako se radi o tehnološkom divu. Jedna od stvari koja će se pamtiti je koreografija s dronovima, pogotovo formiranje olimpijskih krugova. No ...
Zbogom Pyeongchang
Zbogom Pyeongchang. Bilo je zabavno dok je trajalo. Na žalost, ...
02/2018
Tribina hipoteza

Olimpijski biatlon turnir je iza nas. U dva tjedna vidjeli smo 11 utrka te isto toliko setova medalja, jako puno kvalitetnih utrka te još više drame, pogotovo na pucanjima. Nekada zbog vjetra, koji je bio veliki neprijatelj biatlonki i biatlonaca, a nekada zbog psihičkog pritiska kojeg je teško ignorirati kada znaš što ti treba za zlato. Ili neku drugu medalju. Dodajte na to izrazito zahtjevno trčanje te dolazak na streljanu, kada morate primiriti tijelo, smanjiti otkucaje srca, kako bi bili što precizniji, te imate sport kojem popularnost iz godine u godinu raste. Ovo je moj pregled onoga što se događalo te nekih analiza, uz neko skriveno nadanje kako će zbog ovoga netko zavoljeti biatlon.

Kralj

Mislim kako veliki broj ljubitelja sporta bez problema povezuje ime Ole Einar Bjørndalen i biatlon, često uz epitet najbolji. I dok se legendarni Norvežanin morao pomiriti s činjenicom kako nije izborio nastup u Pyeongchangu, ovaj paragraf nije o njemu. 'Kralj je mrtav, živio kralj' mantrom, ovaj paragraf može nositi ime Martin Fourcade. S tri zlate medalje na ovim ZOI postao je drugi najbolji biatlonac u povijesti po broju medalja – 5 zlata i 2 srebra. No to nije jedino što je napravio, Francuska, zemlja bogate sportske povijesti i 67 milijuna stanovnika, sada ima novog čovjeka s najviše zlata s OI (ne samo zimskih). S 29 godina na leđima može razmišljati o barem još jednim igrama, a ako bude više od toga, Bjørndalenovih 8 zlata, 4 srebra i 1 bronca ne izgledaju više tako sigurno.

Rekordi koje je Bjørndalen postavio polako padaju. Šest svjetskih kupova? Nema problema, samo uz razliku što ih je Fourcade osvojio uzastopno, a u tekućoj sezoni je vodeći te itekako cilja na sedmi. 95 pobjeda na svjetskom kupu i svjetskim prvenstvima? Fourcade je na 71. Mogao bih ovu njegovu vladavinu usporediti s formulom 1 i vremenom kada je Schumacher dominirao – sport dobiva na popularnosti i veliku zvijezdu, no utrke često imaju jasnog pobjednika.

Njegovu veličinu savršeno opisuje jedna riječ – konzistencija. Čak i kada nema dobar dan Fourcade može uloviti postolje, ili biti u top 10. Ove sezone u svjetskom kupu bio je na postolju u svakoj utrci, a u prethodne dvije sezone samo u dvije utrke nije završio u top 10. I tu u sezoni 2015/16, na zadnjoj stanici sezone, kada je već osigurao titulu. U sprintu je završio četrdeseti, dok u dohvatnu nije ni krenuo. Na streljani je odličan, dosadašnjih sezona bio je blizu 90% preciznosti, ove sezone ima drugo najbolje pucanje od svih biatlonaca – 92,1%. To znači da praktički morate biti savršeni u utrci kako bi ga dobili, no čak i kada promaši, ima izrazito brzo trčanje s kojim puno toga može nadoknaditi. Nije najbrži, ali je svakako u gornjem ešalonu. Godinama se postavlja pitanje tko bi ga mogao dobiti. Shipulin (Rusija) nije uspio, baš kao Schempp (Njemačka), a izgleda da je Johannes Thingnes Bø napokon sazrio da to napravi. Ove sezone Norvežanin ima više pobjeda (no i dalje je drugi u svjetskom kupu), brži je trkač, no ima problema s pucanjem koje mu je trenutno oko 85%. Pokazao je što može na ZOI kada je u individualnoj utrci osvojio zlato usprkos dva promašaja (to jest dvije minute koje su mu se dodale na vrijeme). U toj utrci Fourcade je imao zlato u rukama, imao je 18/18 pucanje, no onda je promašio zadnje dvije mete te završio peti.

Psiha

Bilo je dosta situacija u kojima je zadnji metak koštao osobu medalje. Muški sprint, Windisch (Italija) je fulao zadnji metak, osvojio broncu, Doll (Njemačka) završio tek šesti istom situacijom. I jedan i drugi s tim pogotkom imali bi bolje vrijeme od zlatnog Peiffera (Njemačka). Prilično je teško biti hladne glave kada puls udara, a vama trener kaže 'pukni svih pet i imaš zlato', svaki idući šut ruka sve više drhti. I dok nemam statističke podatke za to, kroz godine gledanja sam vidio mnogo takvih situacija – puno više nego promašaj prve mete.

To je jedan od načina kada psiha igra ulogu, u utrkama kada ne kreću svi istovremeno sa starta te kada se bore protiv štoperice. Dok u utrkama kada se gleda tko će prvi proći kroz cilj nezgodne su situacije na pucanjima kada je više ljudi. Kada si došao s malom prednosti, a čuješ da je onaj koji zaostaje već ispucao prvi metak i pogodio, dok ti još nisi. Ili situacije gdje si sam s velikom prednošću te znaš da si možeš dozvoliti jedan promašaj te odmah prvi promašiš, postoji dobra šansa da ćeš još koji te tako se dovesti u probleme. Kao slobodno bacanje za pobjedu u košarci, ili penal u raspucavanju u nogometu, samo puno češće.

Team D

Gledano po državama Njemačka je osvojila najviše medalja, no mislim kako ne mogu biti zadovoljni nastupom. Laura Dahlmeier pokazuje kako je jedna od najvećih zvijezda u ženskom biatlonu, dva zlata ispred kojih trebamo staviti riječ 'samo'. Ženska štafeta koja je bila prvi favorit je daleko podbacila, dok je ona bila najbolja unutar tima, no o toj utrci ću nešto malo kasnije pošto je jako specifična. No tamo gdje je izgubila medalju je u mješovitoj štafeti kada su cijelu utrku vodili, sve dok Pieffer nije promašio tri puta više nego svi drugi članovi njegove štafete zajedno (pritisak u kojem je potpuno sam došao na streljanu i sve prokockao), uključujući kazneni krug te u konačnici zaostatak od tri stotinke za broncom. Ispravio je to u muškoj štafeti kada je imao 10/10 pucanje, bez dodatnih metaka, ali tada su podbacili Doll i Schempp, no barem su došli do bronce.

U razočaranja spada i Norveška, sa samo jednim zlatom. Mislim kako je broj jedan nacija po medaljama na ovim ZOI očekivala puno više zlata iz biatlona pogotovo u muškoj štafeti. Štafete su ponovo pokazale koliko su nepredvidljive, Bjelorusija je zasigurno očekivala medalju od Domracheve, nakon tri zlata koja je donijela iz Sochija. Ispunila je zadatak srebrom u masovnom startu, no malo tko je očekivao da će se ta ženska štafeta okititi najsjajnijim odličjem.

Kada već govorimo o ženama, bilo je prokleto nezahvalno predviđati pobjednice. U 15 utrka svjetskog kupa bilo je devet različitih pobjednica. Kuzmina (Slovačka) ih je imala najviše, čak 4, a tome je pridodala zlato masovnog starta, čime je treće ZOI uzastopno ugrabila barem jedno zlato. Hanna Öberg (Švedska) je pak potpuno iznenađenje koje nitko nije vidio na postolju, malo tko u top 10, a kamo li da će se okruniti zlatom u individualnoj utrci te srebrom u štafeti. To je sport, nekada se takve stvari dogode, a dodatno posebno kada su Olimpijske igre. S druge pak strane, dvostruka osvajačica svjetskog kupa i vodeća u ovoj sezoni, Kaisa Mäkäräinen (Finska), ponovo je ostala kratkih rukava, a s 35 godina na leđima, izglednije je da njena karijera neće imati olimpijsku medalju. Dok je Koukalova (Češka) morala propustiti igre.

Uvjeti na stazi

2009. godine, u ranojutarnjim satima, državom je 'odjeknula' vijest. Jakov Fak je u Pyeongchangu osvojio senzacionalnu broncu u individualnoj utrci. Jedinoj medalji sa svjetskog prvenstva pridružio je broncu na Olimpijskim igrama godinu dana kasnije. Realnost je bila ta da tu medalju nismo očekivali, nije imao dobru sezonu te nije bio niti u krugu užih favorita. Realnost je da ta da su njegovom uspjehu itekako pomogli uvjeti na stazi. Nizak startni broj omogućio mu je da napravi sjajno vrijeme prije nego su se uvjeti pogoršali te staza usporila. Top šest te utrke imalo je startne brojeve od jedan do deset. Ovom pričom ne želim umanjiti važnost njegove medalje, samo želim ukazati kako nekada sva vještina i sprema nisu dovoljni ako nema sreće. No biatloncima je to postalo normalno. Treba se znati prilagoditi uvjetima na stazi i izvući maksimum iz situacije.

Zato mi je jako teško kazati što točno mislim o ženskoj štafeti, utrci koju sam nešto ranije spomenuo kao specifičnu. S jedne strane imali smo zaista sjajnu utrku prepunu preokreta gdje je nakon svakoga od osam pucanja dolazilo do velikih preokreta, dok s druge strane smo imali najgori vjetar na natjecanju koji je posebno pogodio drugi i treću izmjenu. I dok su neke druge utrke na olimpijskom turniru imali jak vjetar, bio je to jedan kojem se moglo prilagoditi, prilagodiš nišan i pokušavaš kompenzirati te ne pucati u nalete. No u ovoj utrci, vjetar je puhao malo s jedne, malo s druge strane i bilo je pomalo žalosno gledati pucanja gdje je sreća igrala ogroman utjecaj – pogoditi je bilo podjednako sreća koliko i vještina. U konačnici, to je najviše pogodovalo Bjelorusiji, koja je svoje dvije najbolje biatlonke stavila na pozicije jedan i četiri. No o tome se neće pričati, to je dio sporta, svi su spremni na to.

Vratimo se na Jakova Faka. I dok za Vancouver nije bio favorit za medalju, u Pyeongchangu je bio. Došao je kao trenutno treći u svjetskom kupu. Dva postolja i prilično motiviran nakon sezone koju je morao žrtvovati zbog zdravstvenih problema. Pokazao je sjajno pucanje, priključio tome vrlo dobro trčanje, no u konačnici ostao je pet i pol sekundi kratak za zlatom. Potpuno zasluženo srebro ponovo je otvorilo pitanje njegova odlaska pod zastavu Slovenije, za koju je osim ovoga osvojio još dva zlata, jedno srebro i jednu broncu na svjetskim prvenstvima. Meni je užasno žao što smo ispustili jednog ovakvoga sportaša da ode. No da je ostao, imam osjećaj kako bi njegov broj medalja bio manji, ako bi ih uopće i bilo.

Ljubav prema sportu

Zašto je biatlon zanimljiv? Zato što spaja veoma teško skijaško trčanje s često nepredvidljivim gađanjem pedeset metara udaljene mete. Zato što jedan metak može sigurnu pobjedu pretvoriti u poraz, a upornost nadoknaditi loš start. Bilo je sjajnih utrka na ovom olimpijskom natjecanju. Meni osobno je muška individualna utrka bila najbolja, no mnogima koji nisu na 'ti' s biatlonom može biti teško pratiti borbu protiv štoperice. No zato je muški masovni start pokazao malo tradicionalniji finiš. Fourcade, Schempp i Lesser ulaze na zadnje pucanje rame uz rame. Pogađaju prve dvije mete, onda svaki od njih promašuje jednom dok Lesser promašuje i drugi put. Kazneni krugovi. Fourcade i Schempp su sada unutar sekunde, dok je Lessera stigao Svendsen (Norveška). Direktna borba za zlato i broncu. Fotofinish za zlato, nismo sigurni tko je prvi prošao, kroz um prolazi ista disciplina od prije 4 godine u Sochiju kada je Fourcade izgubio zlato nakon fotografije. Dolaze slike te pokazuju kako ovog puta nije – zlato. Sportsko ponašanje u kojem je sretan zbog rezultata, ali zna i kako je biti na suprotnoj strani. Biti taj koji je ostao kratak za par centimetara. A i Schempp nije dugo tugovao.

Budućnost

Svjetsko prvenstvo 2017. godine bilo je 50% gledanije od onoga četiri godine ranije te 25% u odnosu na dvije godine ranije. Popularnost sportu očigledno raste, ponajprije u centralnoj Europi. Fourcade je povećao popularnost u Francuskoj, kao i Koukalova u Češkoj. Norveška ima novog velikog biatlonca u nastajanju, Njemačka ima sjajnu reprezentaciju. Kažu kako je u Rusiji najpopularniji zimski sport nakon hokeja, dok drugi pak kažu kako mu je TV rating čak i bolji, a malo po malo broj nacija koje imaju svoje dobre predstavnike se povećava. U niti jednoj od tih država ne spada baš u mainsteam interes, ali ima itekako veliku bazu i strastvene fanove. Ovo potonje (na moju izrazitu žalost) nismo vidjeli u najboljem izdanju na Olimpijskim igrama. Bilo je malo publike, i nije bila pretjerano glasna, premda su u drugom tjednu poboljšalo. A atmosfera zna biti (prijateljski) usijana. Ako biatlon ovako nastavi, mislim da ga čeka jedna dobra budućnost, samo vjerojatno ne mainstream zbog limitacije koju svi zimski sportovi imaju – uvjeta.

PS: Ako vam se sport svidio i razmišljate o tome da ga nastavite pratiti, na službenim stranicama imate besplatne prijenose utrka svjetskog kupa, tako da niste limitirani paketom tv kanala. Probajte, nećete požaliti. Biatlon lako uđe u krv.

PSS: Postavljene slike uzete su s IBU World Cup profila.

Biatlon Pyeongchang 2018 ZOI
Olimpijski biatlon turnir je iza nas. U dva tjedna vidjeli smo 11 utrka te isto toliko setova medalja, jako puno kvalitetnih utrka te još više drame, pogotovo na pucanjima. Nekada zbog vjetra, koji je bio veliki neprijatelj biatlonki i biatlonaca, a nekada zbog psihičkog pritiska kojeg je teško ignorirati kada znaš što ti treba za zlato. Ili neku drugu medalju. Dodajte na to izrazito zahtjevno trčanje te dolazak na streljanu, kada morate primiriti tijelo, smanjiti otkucaje srca, kako bi bili što precizniji, te imate sport kojem popularnost iz godine u godinu raste. Ovo je moj pregled onoga što se događalo ...
Biatlon Pyeongchang 2018 ZOI
Olimpijski biatlon turnir je iza nas. U dva tjedna vidjeli ...

Respekt: MatejKane, Alumnus, BruceWayne, ivan-cro,

Slažem se: ivan-cro,

01/2018
Hrvatska - Francuska 27:30

Siječanj. Mjesec novogodišnjih odluka i onaj kada se cijela nacija sjeti sporta kojeg zovu rukomet. Kada si tepamo kako smo 'najrukometnija nacija', spominjemo kauboje češće nego se to radilo nekada na Divljem zapadu, govorimo o lovu na medalje, slušamo novi navijački 'hit' kojeg je snimila neka estradna zvijezda, igrači iskaču k'o iz paštete, pogotovo u reklamama… A kada prvenstvo za Hrvatsku završi i kada se ugase lampice, rukomet biva zaboravljen u potpunom neredu. Osim svake četiri godine kada imamo dva ljetna tjedna kada smo 'ludi' za njime. Što se u međuvremenu događa? Malo koga je briga, ipak je rukomet 'glup sport', što određena količina ljudi voli istaknuti.

Ima nas koji volimo i pratimo rukomet. Neki više, neki manje. I dobar dio takvih nije podlegao euforiji, dodatno pojačanoj činjenicom kako igramo na domaćem terenu. Štoviše, čak se onako oprezno govorilo kako Hrvatska nije jaka kao nekada i kako je vidan njen pad. Govorili su to prije nego što bi bili dočekani na volej, prije nego bi i imali pravo argumentirano iznijeti svoje stajalište. U manirama političke stranke iz koje dolaze treneri, a i mnogi članovi vodstva naše rukometne organizacije, krenula je paljba. Standardne optužbe o mržnji države, želji da nešto propadne ili pak onom ogavnom brojanju krvnih zrnaca. Ti ne voliš Hrvatsku, ili pak ne želiš da ona uspije. Važnije je percepcija kako smo i dalje rukometna velesila, iako zlato nismo vidjeli skoro 15 godina, nego argumentirano ukazivanje na probleme. Država u kojoj se argumentirana kritika vidi isključivo kao prigovaranje, a ne kao želja da se nešto poboljša kako bi svima bilo bolje.

Država, grad, selo

Ako kažemo kako u državi postoji samo jedan rukometni klub, koliko smo daleko od istine? Gledajući trofeje u domaćem natjecanju, od nastanka države, samo dva puta nisu osvojili kup, sve ostalo je u vitrinama PPD Zagreba. To je klub kojeg manje-više svi znaju, ipak redovito igraju EHF Ligu Prvaka. Osim njih tu je još Nexe kojeg poneki poznaju zbog igranja u regionalnoj SEHA ligi. I tu priča oko poznavanja za sve osim one potpuno zagrižene i uključene u sport staje. Što znate o našoj Premijer ligi? Teško je znati, čak i moje znanje je tu krhko. Kako i ne bi bilo kada govorimo o amaterskom natjecanju. Možda zvuči okrutno, ali bez obzira što je koeficijentom to deveta nacionalna liga Europe, natjecanje je bliže amaterskom sportu nego profesionalnom. Navijača gotovo pa i nema, utakmice ćete teško gledati na nekom od TV kanala kada je interes gotovo nepostojeći, a bez svega toga nema niti novaca.

U takvi uvjetima je teško stvarati buduće talente. Tu bi sistem i država mogli napraviti puno više, stvoriti konkretan plan, pomagati mladim sportašima koji žele trenirati i probati uspjeti, pogotovo u manjim mjestima gdje nije baš lako ići na treninge u najbliži klub. No usprkos svemu tome, svako malo stvorimo nekoga tko spada u top klasu, više zbog individualnog zalaganja i upornosti nego zato što sistem to olakšava. Cindrić rodom iz Ogulina je svoj prve profesionalne korake napravio u Karlovcu, Duvnjak u Đakovu, a to su dva ponajbolja igra ove generacije o kojima nešto malo više kasnije. Nama trebaju kampovi diljem zemlje kako bi iz prilično malog broja državljanja izvukli maksimalan broj talenata.

Nama ne trebaju politička obećanja kako će se uložiti, ili stavljanja kamena temeljca na rukometni dom o kojem se toliko dugo priča bez pomaka, nama treba kontinuirani sustav razvoja mladih igrača. Često sam čuo kako je 'budućnost našeg rukometa dobra'. I to od ljudi koji znaju za rukomet ova dva tjedna. Činjenice govore suprotno. Graf ispod pokazuje zadnjih sedam velikih natjecanja (kriterij je bio sve nakon 2003. godine kada je krenuo rukometni boom) u svakoj od juniorskih kategorija. Te prilično očigledna pad kroz kategorije, zaključno s U21 u kojem nemamo medalju, imamo dva četvrta mjesta, ali i tri slučaja u kojem se nismo kvalificirali. To su vrlo važne godine u oblikovanju sportaša te se postavlja pitanja na koje ja nemam odgovor – da li naš savez jednostavno nije briga za ove kategorije ili se s tim momcima ne radi dovoljno dobar posao?

Struka

Prvi mandat Line Červara na klupi reprezentacije zaslužuje neke pohvale, podigao je naš rukomet nakon što nas godina nije bilo nigdje. Stvorio je zlatnu generaciju. Kao zamjerka je to što ta zlatna generacija nije osvojila više, konačni zbroj je samo dva zlata. Često ga se uspoređuje s Miroslavom Blaževićem. Čovjekom u pravo mjestu na pravo vrijeme, koji je znao probuditi iskru i dati onaj dodatan motiv sjajnoj generaciji. I jedna i druga strana imaju validne argumente za svoje gledište, ja sam skloniji ovoj drugoj opciji, pogotovo zato što u današnjem rukometu svi veliki klubovi pokušavaju dobiti najbolje što trenerski svijet nudi. U sportu gdje nije čudno voditi klub i reprezentaciju njemu taj poziv nikada nije došao. I nećemo se zavaravati Metalurg nije top klub Europe, kao što nije ni PPD Zagreb.

Iduća dva izbornika također imaju tu crtu. Niti Golužu niti Babića još nisu pozvali iz najvećih svjetskih klubova, moj dojam je da i neće, no rado ću se pokriti pepelom ako se to dogodi. Osim toga, sva tri su imali nekoliko zajedničkih točaka – tvrdoglavost i nasilno pomlađivanje generacija. Iz samo njima i savezu poznatih razloga su se otpisivali igrači koji su mogli dati još ponešto reprezentaciji. Ako ništa drugo, iskustvo mladim naraštajima koji dolaze. No onaj glavni rezultat je svaki puta izostao. Ugrabilo se dosta medalja, ali nekako je rukomet, korak po korak, počeo stagnirati te polako padati. Hrvatska je malo kada koga dobila čistom taktičkom pripremom utakmice, a znala je gubiti zbog toga.

Zatim ta 2018. godina, kada turnir igramo doma. Doveden je trener pod kojim smo imali najveće uspjehe, ujedno i najstariji trener turnira. A kada već imamo najstarijeg trenera turnira, skupili smo i prosjekom najstariju momčad turnira. Iz jednog aspekta to ima smisla, ako smo sva pomlađivanja radili kako bi baš ovdje bili na vrhuncu. Sve to kombinirano nas je vratilo u neka stara vremena, ona gdje se igra dosta sporiji rukomet nego što se igrao na turniru (i u svijetu). Uporno forsiranje igre sedam na šest koje nas je koštalo protiv Francuske, koje je koštalo i Njemačku u istovremenoj utakmici sa Španjolskom. Dobrim ekipama kao Francuska to ne treba osim u nužnim situacijama kada se ganja rezultat. Loša taktička priprema gdje nije bilo odgovora na to što te je protivnik pročitao – protiv Švedske je svima bilo jasno kako Cindrić-Karačić neće funkcionirati, no uporno ih se držalo na terenu. Ili protiv Francuske, kada Cindrić nije imao svoj dan, Karačić dobiva samo 5 minuta i nešto sitno sekundi. Čovjek koji je završio kao osmi asistent dosadašnjeg dijela turnira, sa samo 4 asistencije manje od Cindrića. Već tradicionalno loši golmani s manjkom samopouzdanja, a tu je i katastrofalno odrađen povratak Domagoja Duvnjaka.

Domagoj Duvnjak

Najbolji pokazatelj za to koliko jedan igrač može faliti reprezentaciji vidjeli smo kod Makedonije. Prvo mjesto u prvoj skupini postalo je zadnje mjesto u drugoj skupini. Kiril Lazarov je nastradao, a bez njega je i kompletna reprezentacija pala. Osim što je jedan od najboljih igrača svijeta, njegova prisutnost na terenu je falila. Nedostajala je ta prevaga, njegova žar. Dule je nama falio nešto manje, zato što objektivno imamo širu klupu i bolji kadar nego Makedonija. No napravilo se nekoliko ključnih stvari koje su mogle pomoći i poboljšati situaciju.

Cijelo vrijeme se govorilo kako na treninzima ne radi punom snagom i kako još nije spreman. Uz format turnira bilo je potpuno moguće ne staviti ga za prvu grupu te ga priključiti tek kada se reprezentacija vrati u Zagreb. Tih dodatnih tjedan dana svakako bi pomoglo, no nitko ne može garantirati da se u konačnici ne bi dogodila ista stvar. U utakmici protiv Srbije trebalo ga je dozirati, vidjeti koliko će moći, bio je van stroja preko pola godine, nije bilo potrebe za njegovih preko pola sata na terenu, a još manje kada je utakmica bila gotova. Sve to je jako udarilo na psihološku stranu. Bez Duvnjaka smo odjednom 15% slabiji (karikiram brojku), dok bi u slučaju njegova naknadnog pridruživanja bili 10% jači. Sama ta percepcija često igra veliku ulogu, a sve to mora ići na dušu našeg stručnog kadra. I trenera i doktora.

Njegova ozljeda ima jednu dobru stvar. Mislim da su ljudi napokon mogli vidjeti koliko je Cindrić dobar igrač. Handball-Planet.com je krajem prošle godine imao izbor za najboljeg igrača na svakoj od sedam pozicija plus najbolji obrambeni. U svakoj kategoriji bila su nominirana 4 igrača, a Cindrić je bio jedini naš igrač koji se našao nominiran, na poziciji srednjeg vanjskog. Po glasovima fanova ugrabio je pobjedu, dok je po glasovima odabranih novinara ostao 11 glasova kratak u odnosu na najboljeg igrača današnjice Karabatića. U toj godini osvojio je EHF Ligu Prvaka, preko godinu dana mlađi nego što je bio Dule kada ju je prvi puta osvojio, dok ga Ivano Balić nikada nije osvojio. I to nije osvojio kao promatrač s klupe nego važna karika. Imao je slabu utakmicu protiv Francuske, no ljudi brzo zaboravljaju da su u povijesti i Balić i Duvnjak imali slabe partije, također u utakmicama kada je bilo važno. Dio toga što je imao slabu partiju leži i u tome da je protivnik bio prilično svjestan od koga mu prijeti najveća opasnost i stavio je veliki naglasak na to da ga zatvori. Luka ima 24 godine i može nositi ovu momčad idućih nekoliko godina, a ako ga zdravlje posluži možda čak i desetak. Štoviše, ako se nastavi ovako razvijati mogao bi postati naš treći igrač u povijesti koji će osvojiti nagradu za igrača godine.

Kuda dalje?

Duvnjakova rana ozljeda ima i jednu vrlo negativnu konotaciju koju vidim kao veliku štetu našem rukometu. Ono samozavaravanje, traženje alibija kako bi se osjećali bolje, samo kako ne bi skinuli roze naočale s glave. Bojim se kako će mnogi koji ne prate sport probati ovaj rezultat opravdati sa činjenicom kako se Dule ozlijedio. Kako će sve ono problematično gurnuti pod tepih u nadi kako će na idućem natjecanju, kada on bude spreman, Hrvatska moći konkurirati za zlato.

Jedno od pitanja s kojim se svakako moramo suočiti je ono vezano za izbornika. Hoće li Červar ostati nakon ovoga ili ne sada nije stvar rasprave. Činjenica je da nam on sigurno nije dugoročna solucija, barem ne bi trebao biti. Serdarušić? Isto godište kao Červar, tako da i on nije solucija. Nama treba netko tko će napraviti iskorak i ponovo nas približiti vrhu, po mogućnosti uz kontinuirani rad kakvog je Onesta imao u Francuskoj ili Wilbek u Danskoj. Dok je vodio Zagreb spominjao se Vujović, no mislim kako on u određenim kuloarima nije pretjerano poželjan. Štoviše, na samu pomisao bilo kakvog stranca na klupi bilo koje reprezentacija mnogima proključa krv. Posao kao i svaki drugi. Ako nemamo nikoga dovoljno dobroga za to u vlastitim redovima, treba tražiti dalje. No sve to je manji problem – veći problem je savez i njegov nedostatak brige o rukometu. Važno je brinuti o foteljama, a koliko stvari loše stoje najbolje pokazuje kompletan ženski rukomet u Hrvatskoj, uključujući i reprezentaciju.

Dva rukometna tjedna godišnje
Siječanj. Mjesec novogodišnjih odluka i onaj kada se cijela nacija sjeti sporta kojeg zovu rukomet. Kada si tepamo kako smo 'najrukometnija nacija', spominjemo kauboje češće nego se to radilo nekada na Divljem zapadu, govorimo o lovu na medalje, slušamo novi navijački 'hit' kojeg je snimila neka estradna zvijezda, igrači iskaču k'o iz paštete, pogotovo u reklamama… A kada prvenstvo za Hrvatsku završi i kada se ugase lampice, rukomet biva zaboravljen u potpunom neredu. Osim svake četiri godine kada imamo dva ljetna tjedna kada smo 'ludi' za njime. Što se u međuvremenu događa? Malo koga je briga, ipak je rukomet 'glup ...
Dva rukometna tjedna godišnje
Siječanj. Mjesec novogodišnjih odluka i onaj kada se cijela nacija ...

Respekt: Lisac, Puvlin, ivan-cro, Alumnus, Slavkob, BruceWayne,

Slažem se: Slavkob,

Červar, Goluža i Babić su skoro pa prevare jer nisu pozvani u one baš velike klubove, ali je zato u isto vrijeme sv. Veselin Vujović trenerski Bog Otac, Sin, Duh Sveti i Gospa rukometa, a od 2003. radi po sličnim lokacijama bez naznaka da ga sad ... - Alumnus, 25.1.18. 16:54, 0 0 0
...čeka klupa PSG-a, Kiela ili Barcelone. Također, već je naporno čitati kako bi Hrvati trebali biti kuš jer ih rukomet zanima samo ta dva tjedna. Što bi sve građane ove zemlje trebalo zanimati, od športa do kulture, dan bi trebao trajati 90 sati... - Alumnus, 25.1.18. 16:57, 0 0 0
...da se sve stigne. Međutim, kad se malnu ta dva već ustaljena topika, ostatku teksta, tj. većini, skidam kapu. Jedino mi se čini da je opći dojam ipak da bismo i s Duvnjakom možda ostali izvan polufinala. Nije da se traži krv kao lani. - Alumnus, 25.1.18. 17:00, 0 0 0
@alumnus Ja ne kažem da je Vujović spasitelj, da se mene pita ne bih ga stavio na klupu. Ali, u njegovoj igri barem prepoznajem plan i ideju. Gruba i muška igra s fokusom na obranu. Dok naša igra izgleda kao da je izbornik samo pustio igrače na teren - Sherpa, 25.1.18. 17:29, 1 0 0
12/2017
Što se mora promijeniti kako bi Hrvatska uzela Euro?

Pred nama je 13. po redu Europsko prvenstvo u rukometu, mjesto održavanja? Mislim da i vrapci na grani znaju kako je to Hrvatska, 'najrukometnija' nacija na svijetu. Očekivanja u naciji su svaki puta zlato (po mogućnosti bez ijednog poraza na putu do njega), a sada kada smo domaćini bit će još i veća. Premda se zaboravlja da nikada nismo uzeli zlato s EP, te da nam zadnje zlato reprezentacije datira još iz OI Atena 2004., onoga turnira kojeg smo zaista osvojili bez poraza.

  • Do sada je bilo 12 turnira, prva četiri su imala 12 sudionika, kasnije se taj broj povećao na 16, a ovo će biti zadnji turnir koji će imati taj broj predstavnika. 2020. domaćini će biti Austrija, Norveška i Švedska, a broj sudionika bit će 24.
  • Do sada su samo 4 reprezentacije nastupile na svih 12 natjecanja: Francuska, Španjolska, Hrvatska i Rusija, s time da tu niz staje za potonju koja se nije uspjela kvalificirati i izboriti nastup na ovogodišnjem prvenstvu.
  • Do sada je 26 reprezentacija nastupalo na EP, a 10 od njih je osvojilo medalju. Od 12 koje su dosegle polufinale.

Tu je prvi puta gdje je nešto trulo u izjavi 'najrukometnija' nacija. Hrvatska je na toj listi medalja tek sedma. No odmah kreće paljba – 'ma kog briga što je Švedska prva, ona nije ništa osvojila od samih početaka turnira'. Točno, Švedska je u povijesti propustila samo jedan turnir, te osim prvih pet više nikada nije došla do polufinala. Od tih 5 ulazaka u polufinale uzeli su 4 zlata.

'Ma kog briga za zlata, mi smo stalno u kontinuitetu u borbi za medalje.' Točno, jesmo. Hrvatska je najviše puta došla do finala. 8 puta u 12 prvenstava – veoma impresivnih 66,67%. No samo je dva puta došla do finala, a ukupno su ugrabili pet medalja. Najviše? Ne, Danska i Španjolska su jednom manje došli do polufinala, a uzeli su jednu medalju više, uz razliku da Španjolska, baš kao ni Hrvatska, nije uzela zlato. Danska je. Dvaput.

Zašto je to tako? Dio razloga leži upravo u tome da postoji razmišljanje kako zlato nije vrijedno ako se putem do njega ne dobiju baš svi protivnici. Koliko puta ste čuli 'ah ona Francuska je opet na iglene ušli prošla skupinu'. Mnogo puta, no ista ta Francuska je itekako dobro pripremljena kada dođe do završnice, kada ih ne ubije umor, kao što često ubije naše. Zato Francuska ima čak 70% pobjeda u utakmicama top 4 (polufinale, za treće mjesto i finale), dok Hrvatska ima gotovo nestvarno mizernih 31,25% i čak 11 poraza. Imamo manji postotak od jedne trećine. Španjolska ima skoro 10% više, dok Danska ima 25% više, Francuska, koja nam je toliki trn u peti, preko duplo više od nas. Uz veliku napomenu kako ova jednostavna računica jednako valorizira srebro i broncu – i jedna i druga medalja se dobije jednim porazom i jednom pobjedom.

 'Ajmo onda postaviti pitanje vrijedi li teza da je Hrvatska jaka u grupnoj fazi? Odgovor je da. Samo je Francuska odigrala više utakmica grupne faze od Hrvatske (136 naspram 130), niti jedna zemlja nema više pobjeda od Hrvatske. Španjolska i Danska imaju jednako kao i mi – 42. Niti jedna ekipa od onih koje su odigrale preko 100 utakmica (9 ekipa) nema manje poraza od Hrvatske, imamo ih 16, baš kao i Španjolska. Kada se sve to stavi u tablicu dolazimo do toga da smo osvojili 70% od svih mogućih bodova na svim EP do sada. Jedino tko ima više je Španjolska, a Danska nam je za petama.

Nedostatak fizičke snage ili loša psihička priprema, često opisana kao choke? Jesmo li zbilja velika rukometna nacija? Ili smo samo jedna od onih koja je važna kada nije važno, a nestaje kada je zaista važno to jest kada je najvažnije? Brojke za EP govore da smo ovo drugo.

Hrvatska kao 'najrukometnija' nacija
Pred nama je 13. po redu Europsko prvenstvo u rukometu, mjesto održavanja? Mislim da i vrapci na grani znaju kako je to Hrvatska, 'najrukometnija' nacija na svijetu. Očekivanja u naciji su svaki puta zlato (po mogućnosti bez ijednog poraza na putu do njega), a sada kada smo domaćini bit će još i veća. Premda se zaboravlja da nikada nismo uzeli zlato s EP, te da nam zadnje zlato reprezentacije datira još iz OI Atena 2004., onoga turnira kojeg smo zaista osvojili bez poraza. Do sada je bilo 12 turnira, prva četiri su imala 12 sudionika, kasnije se taj broj povećao ...
Hrvatska kao 'najrukometnija' nacija
Pred nama je 13. po redu Europsko prvenstvo u rukometu, ...
12/2017
Tribina hipoteza

Sigurno ste čuli kako je statistika kao bikini, izjavu koju je davnih dana izgovorio Aaron Levenstein. Puno toga pokazuje, ali i puno toga skriva (parafrazirano). Mnogo puta se statistika može iskoristiti za razno razne analize, a isto tako često može biti samo hrpa trivijalnih informacija koje ne znače baš puno. Stvar je konteksta.

Moj današnji rad je negdje na pola puta. Nastao je podjednako iz dosade koliko i znatiželje. Uzeo sam zadnjih 10 kompletnih sezona lige petice i napravio malu analizu i par grafova. Zašto samo deset sezona? Mislio sam da je to dobra brojka koja sve više pokazuje 'jednu generaciju' te se na temelju nje mogu vidjeti neki trendovi u nogometu. Zašto samo pet liga? Zato što mi je i ovo uzelo cijelo popodne, no ako bude interesa mogu to proširiti na još više liga.

Prvi graf pokazuje broj golova po utakmici kroz sezone u ligama petice. Uzmite u obzir kako Bundesliga malo odskače brojkama zbog toga što je riječ o ligi koja ima 2 člana manje, to jest svaki klub odigra 4 utakmice manje kroz prvenstvo. Isto tako je vidljivo kako je Bundesliga ona u kojoj se sve do prošle sezone vidio najveći broj golova po utakmici (ujedno jedina koja je u nekoj od sezona prešla brojku od tri gola po utakmici). Sve lige imaju trend rasta, štoviše, prilično jasno se vidi kako su sve lige u zadnjoj sezoni imali više nego u prvoj. Grafovi pet liga se isprepleću, jedino je Ligue 1 svijet za sebe, no polako se i to mijenja. Bili su na niskim granama u tom aspektu, Bundesliga je u tri sezone imala ukupno više golova, sa 74 utakmice manje. U prošloj sezoni Seria A (greška na slici, postavio sam krivu :/) je imala najviše golova po utakmici.

U devet od deset sezona su Real i Barcelona imali utakmice s najviše golova po utakmici – ne zabijenih nego zbroj zabijenih i primljenih. To jest utakmica gdje su gledatelji mogli vidjeti najviše golova. I premda su u četiri sezone imali tu brojku preko 4, nisu vodeći, tu titulu uzeo je Hoffenheim u sezoni 2013/14 uz gol razliku 72-70. Seria A je pak zanimljiva zato što niti jednom u gledanom periodu prvak nije uzeo titulu u toj kategoriji. Također imamo i vrlo zanimljivu situaciju gdje su dva tima imali jednak broj golova – Roma i Juventus u sezoni 2007/08. Upravo je to najbolji pokazatelj onoga gdje statistika puno skriva. Ta dva tima su imala identičnu gol razliku 72-37, no razlika na tablici je čak deset bodova. Sve je stvar konteksta. S druge pak strane Ligue 1 je liga u kojoj je prvak najviše puta osvojio laureat u toj kategoriji – čak 5 puta, isto koliko i preostale četiri lige zajedno.

I za kraj, zadnja slika pokazuje dvije statistike koje su donekle u korelaciji. Tu gledamo koliko je razlika na kraju sezone u bodovima između prvoga i zadnjega u ligi, te koliko je u određenoj sezoni bilo neodlučenih utakmica. Na kraju sam sve to stavio u čisti prosjek (bez ikakvog dodatnog kompliciranja). U konačnici sam, zbog Bundeslige koja nema isti broj utakmica, napravio postotak kako bi stavio sve u istu skalu. Tu se vidi u kojoj ligi je veća razlika između prvoga i zadnjega te koliki je prosječan broj neodlučenih utakmica u sezoni. Brojke su jako slične, ne odskaču baš previše, iako se razlike vide, nisu baš mikroskopske.

Plus, napomena, u nekim ligama je bilo kaznenih bodova (mislim da samo u dva slučaja), njih nisam ignorirao. Računata je razlika s njima pošto nisam htio zanemariti psihološki učinak koje su isti imali na klub. Htio sam gledati konačne brojke, a kazna je put do njih.

Zabavna trivija ili pravi pokazatelj trenda? Prosudite sami.

Trendovi kroz deset sezona lige petice
Sigurno ste čuli kako je statistika kao bikini, izjavu koju je davnih dana izgovorio Aaron Levenstein. Puno toga pokazuje, ali i puno toga skriva (parafrazirano). Mnogo puta se statistika može iskoristiti za razno razne analize, a isto tako često može biti samo hrpa trivijalnih informacija koje ne znače baš puno. Stvar je konteksta. Moj današnji rad je negdje na pola puta. Nastao je podjednako iz dosade koliko i znatiželje. Uzeo sam zadnjih 10 kompletnih sezona lige petice i napravio malu analizu i par grafova. Zašto samo deset sezona? Mislio sam da je to dobra brojka koja sve više pokazuje 'jednu ...
Trendovi kroz deset sezona lige petice
Sigurno ste čuli kako je statistika kao bikini, izjavu koju ...
haha, to sam već provrtio. Oba kluba bi trebali imati 76 bodova :) - danijel_os, 24.12.17. 23:32, 0 1 0
Skoro na polovici :). Al to je divna stvar kod statistike, ona gleda globalno, uvijek ima onih koji su na krajevima i potpuno odskaču od nje. - Sherpa, 24.12.17. 23:40, 0 0 0
Tako je, a kod prave statistike se i očekuju odstupanja, koja se također mogu izračunati i predvidjeti. Nego, jesi okitio bor :D - danijel_os, 24.12.17. 23:49, 0 0 0
Samo je recimo u sportu teško predvidjeti gdje će se odstupanje točno dogoditi. Nisam kitio bor, godinama to ne radim :/ - Sherpa, 25.12.17. 0:02, 0 1 0
Odlična sumacija informacija i usporedbe liga, bravo! Oduvijek obožavam statistiku, a ove brojke oko golova će pomoć i u kladionici hah - Slavkob, 25.12.17. 23:55, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.