Slavkob

Sve u napad
Reputacija
2
Bodova
49
Analiza
8
Ocjena
35
Anketa
93
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

01/2018
Hrvatska - Francuska 27:30


Neke stvari se nikad ne mijenjaju, još jednom smo pali protiv Francuza kad je bilo najbitnije. Još jednom kao mnogo puta dosad. Sva ona priča o pripremanju reprezentacije za prvenstvo u Hrvatskoj pala je u vodu. Neki će reći da je ovo realno stanje, a neki će se složiti s činjenicom da je ispadanje domaćina prije polufinala podbačaj. Neki će za ovaj rezultat kriviti izbornika, neki igrače, neki atmosferu, neki će tvrditi da je Francuska jednostavno bolja, a neki će ovaj poraz povezati s mnogim događanjima u tridesetak godina postojanja ove male ponosne državice. Mi jednostavno ne možemo pobjeći od toga, uvijek smo blizu vrha ali nikad (ili rijetko kad) na samom vrhu. I nije tu bitna Francuska, Švedska ili Turska, tu smo bitni samo mi i naš toliko puta opjevani mentalitet. Ponosni i hrabri ali nesretni i nedovoljni. Najbolji kada se nitko ne nada, a najnepouzdaniji kada je presudno. Uvijek dramatično, uvijek umalo, uvijek blizu ali uvijek daleko.



Možda i jesmo lošiji od Francuza, roster i individualna kvaliteta igrača itekako to potvrđuju. Nisu to više Karabatić, Gigou, Sorhaindo i Omeyer. Francuska danas na svakoj poziciji ima širok izbor vrlo dobrih igrača. Remili nas je natrpao sinoć, ali Francuska pored njega u vanjskoj liniji ima dvadesetogodišnje Mema i Lagardea, polivalentnog Portea, Mahea, Dipandu, N'guessana koji je ispao iz 16. Kada svemu tome pridodamo nepozvane Williama Accambraya, Mathieua Grébillea, Xaviera Baracheta i braću Nyokas, širina i kvaliteta Francuza čini se nedostižnom. Izbor je toliko širok da je odlučivanje kojih će 16 vidjeti završnicu prvenstava slatka briga. Eskadrila bombardera koju je francuski rukomet iznjedrio neusporediva je s pet-šest naših bekova, od kojih su trojica na sličnoj ili približnoj razini. Ista stvar je s golmanima i pivotima. Francuzi nam mogu biti primjer organiziranosti i planskog ulaganja u mlade sportaše. Osim što su ostali vladari rukometne scene u svijetu, postaju jedna od najjačih sila i u nogometu, ali to je već neka druga priča.

Francuskih 67 milijuna stanovnika djeluje neusporedivo s naših četiri. Ali Danska ima pet milijuna, Norveška nešto slično a Island 300 tisuća. I dok je Island posebna kategorija, druge dvije usporedive zemlje imaju respketabilne i zanimljive lige, a Hrvatska ima samo jedan klub. Monopol i jednoumlje koje vlada hrvatskim rukometom koči sav potencijal koji imamo kao jedna talentirana rukometna nacija. Postoji samo jedna stabilna platforma koja služi kao odskočna daska za sve naše rukometaše, a najnovije ime joj je PPD Zagreb. Da bi odredili zašto je tome tako morali bi se vratiti tridesetak godina unazad gdje bi našli strukture ljudi koji su se na vrijeme snašli u umjetno i isforsirano instaliranom zapadnom demokratskom sustavu na ionako truloj podlozi. Nećemo se sada dublje bacati u filozofske i političke vode, recimo samo da je slična situacija i u hrvatskom nogometu. No teško je se uspoređivati sa Skandinavcima, Nijemcima i ostalim hladnijim i organiziranijim narodima. Kada vidimo da se slične situacije događaju u susjedstvu na jugu Europe, pa čak i u Italiji koja nije bila pod komunzimom, onda shvatimo da nismo daleko od okruženja. Ne možemo pobjeći od samih sebe. Bilo kako bilo, konkurentnost domaće lige i ulaganje u mlade nade prva su i najbitnija stepenica svjetlijoj budućnosti.

Pobjednici danske lige od 2007.

Pobjednici norveške lige od 2007.

Pobjednici hrvatske lige od neovisnosti

Usprkos svim prednostima Francuske (i ostalih) u odnosu na Hrvatsku u organizaciji, vođenju saveza i rukometu općenito, jučer je nešto treće presudilo. Pisao sam već kako rukomet ne pamti veće rivalstvo od nas i Francuza, ali kako nazvati rivalstvom duel u kojem je međusobni omjer u zadnjih 13 godina 12-6 za jednu stranu. Da, Francuska ima duplo više pobjeda u 18 odigranih susreta protiv Hrvatske od 2005., a dobar dio tih pobjeda bio je za direktan plasman dalje na prvenstvu ili u borbi za medalju. Oni koji se nisu sramili nadimka „Pakleni“ još su se svojevremeno držali u borbi s „Pijetlovima“, dok su „Kauboji“ toliko puta pali protiv njih da su razvili određene psihološke barijere, strahove i komplekse. Nema više Omeyera momci, uvijek ste ga dizali u visine, nema više Narcissea, Fernandeza, Karabatić je odigrao samo pola sata protiv nas. Nema više ni naše zlatne generacije ali ima repova koje vuku ovi novi dečki. Kako inače opravdati 19 primljenih golova i bezbroj tehničkih pogreški i izgubljenih lopti u prvom poluvremenu? Odlučujuću utakmicu pred punim tribinama i napumpanom euforijom započnemo s tremom, u grču zato što igramo protiv tih toliko puta spominjanih Francuza. 

Cindrić, Mamić i Stepančić su naša budućnost i već sada velika imena u rukometnoj Europi, i kao takvi što se kvalitete tiče nisu puno niže na ljestvici od svojih jučerašnjih protivnika. Iako je tako, neiskustvo, trema i samozatajnost u ključnim trenucima od Cindrića i pogotovo Stepančića zapravo je odlučila utakmicu. Luka Cindrić koji je uz Sagosena najbolji razigravač nove generacije na svijetu, pet puta je izgubio loptu, i opet se kao protiv Šveđana nakon početnog praska ugasio. Nije da nije želio, jednostavno nije mogao. Francuska obrana jednostavno je predobra da bi ih se na individualne finte moglo prolaziti. Cindra je jednostavno izgorio u želji. Njegov imenjak Stepančić odigrao je lošu utakmicu. U direktnom dvoboju protiv Remilija mogao je pokazati svom treneru i svima ostalima da zaslužuje više minuta u napadu najplaćenije ekipe u svijetu, PSG-a. To se ipak nije dogodilo, nakon dva promašaja na početku utakmice kao da je izgubio samopouzdanje, aktivnost i konkretnost u napadu je pala i Luka je u protivničkoj polovici samo služio za beskrajna dodavanja i neuspješna križanja s Mamićem. U obrani je ipak dobro pokrivao njihove lijeve bekove. Marko Kopljar redovno igra dobro protiv Francuske, često nas jedini zna vuć kada gubimo i tako je bilo i ovaj put, ali u par situacija u prvom poluvremenu su mu se po običaju odsjekle noge. Jednostavno nam je trebalo više hrabrosti i htjenja. Elokventni i pristojni Davor Dominiković nakon utakmice protiv Norveške reče: "Pokazali su onaj organ sto muška populacija ima a ženska nema". Jučer osim Mamića, Štrleka, Čupića i možda Mirka to nitko nije pokazao, a posebno u prvom poluvremenu.



Marko Mamić je odigrao još jedno odlično prvenstvo. Od anonimca se prošle godine prometnuo se u prvu iglu naše lijeve strane. Ogroman odraz, bomba u desnoj ruci i hrabra i neustrašiva glava. U mnogome podsjeća na Blaženka Lackovića i nadam se da može ponoviti njegove uspjehe. U obrani je bio solidan iako mu je znalo faliti koncentracije. Slično je s Gojunom koji je zamalo dobio crveni karton zbog trećeg isključenja. Gojun je vrlo srčan, ali često zbog te srčanosti pretjera u ratu na liniji. Vori je s godinama postao vrlo trom i ne može više izdržati ovaj nivo rukometa. Marino Marić i Željko Musa već su sada bolji i vrijeme je da se Igor oprosti od reprezentacije kao i Červar koji ga je otkrio i proslavio.

Stipe Mandalinić također je dobro odradio svoju minutažu na Euru, ali iskustvo Ivana Sliškovića, ipak našeg najboljeg igrača na toj poziciji, bi nam itekako dobro došlo. Hoće li nam se ikada dogoditi da nitko iz ionako slabog rostera nije ozlijeđen i da su svi spremni kad je prvenstvo? Opet nerealna stvar za očekivati, pa mi u zadnjih pet-šest godina ne možemo osigurati ni to da nam je najbolji igrač sto posto spreman! Domagoj Duvnjak daje dimenziju više igri Hrvatske u napadu i u obrani, i to da nam se ozljedi na plus sedam ili osam tri minute prije kraja prve utakmice prvenstva, pa to se isto samo nama može dogoditi. Norveška pobjeđuje Šveđane s tri razlike, Bergerud brani dva zicera u zadnjih pola minute ali ipak ne odu na plus četiri kojih bi nas direktno vodilo u finale. Pa ti budi Hrvat i navijaj!

Kad smo već kod Bergeruda, spomenimo da je jučer protiv Šveđana upisao dvadeset jednu obranu! Sa dvadeset jednom obranom čini se da je Norveška lagano odradila posao, a utakmica se lomila u zadnjih pet minuta. Kako onda očekivati da nas naši golmani drže u igri? Mirko je jučer odigrao solidno, ali sedam obrana od 26 udaraca je premalo da bi činilo prevagu, a upravo se ta prevaga očekuje od vrhunskih svjetskih vratara u ostalim reprezentacijama. Iako se činilo drugačije u zadnje vrijeme, naši vratari su odigrali još jedno očajno prvenstvo, nijedan od njih nije uspio ući u top 20 vratara prvenstva! To su porazne statistike koje nam dovoljno govore o kvaliteti naših čuvara mreže. Nemamo više Loserta, Šolu i Matoševića koji su osim s visokim postotcima naše reprezentacije opskrbljivali sigurnošću, karizmom i autoritetom u obrani.

Vrijeme Filipa Ivića tek dolazi i on će sigurno biti naš prvi vratar u budućnosti, ali dokad će HRS ignorirati dobre igre jednog Mate Šunjića u Creteilu? Taj po meni najkvalitetniji hrvatski rukometni vratar karijeru je gradio u Metkoviću, pa Medveščaku i onda procvao u Nexe-u za koji je često odlično branio dok su još iole zanimljivi bili derbiji Zagreba i Nexe-a. Dobrim igrama u Našicama zaradio je transfer u Francuski Creteil za koji brani već pet godina. U tih pet godina često je bio u momčadi kola francuske prve i druge lige, a oduševljavao je svojim partijama protiv PSG-a. Nikada nije igrao za Zagreb i u Europu se otisnuo zaobilaznim putem, možda je upravo u tome stvar zašto ga se ne zove. To znaju samo gospoda koja vode savez i naš najbolji (jedini) klub.

No nisu samo golmani krivi za 19 primljenih golova u prvom poluvremenu. Iako su Steveija i Mirka bušili izvana, primili smo najmanje četiri gola na prazan gol, u igri sedam na šest. Ta moderna igra omogućena novim pravilima hit je u svijetu rukometa i igra je sve više reprezentacija i klubova, a izgleda da je i naš Lino jedan od fanova. Ova igra pridonosi atraktivnosti i zanimljivosti, ali koliko je profitabilna to je sasvim drugo pitanje. Teško je napraviti višak protiv šest obrambenih igrača bez obzira što se napada sa sedam. Stvara se gužva na liniji koja se teško ili nikako probija, krila su odsječenija i s dva pivota se pokušava zadržati protivničku obranu na šest metara, što daje više prostora za vanjski šut. U teoriji jednostavno, a u praksi hrvatske reprezentacije katastrofalno. Baš kada se ne smije gubiti lopta mi smo je izgubili više puta i primili četiri-pet lakih pogodaka. Toliko riskiramo da bi mogli izraditi šut naše vanjske linije, a Remili se na postavljenu 6-0 obranu digne osam puta u zrak i zabije šest komada. Osim ove inovacije koja uopće nije izgledala dobro, Lino Červar nije imao većih grešaka i previda. No nije uspio postići ništa više od prosjeka i vrijeme je konačno za znalca čvrste ruke i jezika koji se već nudio našoj reprezentaciji, Veselina Vujovića.

Prvo poluvrijeme je izgubljeno zbog neiskustva, ishitrenosti i kompleksa, ali u drugom je to djelovalo puno bolje. Obrana i Mirko su se popravili, istrčali smo par kontri i uz pomoć lude atmosfere vratili smo se čak do minus jedan, ali to je bilo to. Drugo poluvrijeme završilo je neriješeno i kad se uzme u obzir kvaliteta pojedinačnih igrača i ona gromoglasna podrška domaćih tribina, to bi bio možda i najrealniji ishod utakmice, ishod koji bi nas odveo u polufinale. No ipak to nismo zaslužili, ozbiljna reprezentacija koja cilja na medalju ne smije dopuštati crne rupe kao protiv Švedske i jučer u prvih pola sata. No to sve dolazi s iskustvom i moramo znati da imamo jednu jako mladu i perspektivnu reprezentaciju. Osim svih ovih aktualnih nositelja naše igre, dolaze i vremena jednog Jaganjca, Mandića, Hrstića, Pavlovića i drugih koji jedva čekaju uskočiti i pokazati što znaju.

Mi usprkos tome što smo daleko od idealne rukometne sredine pripadamo svjetskom vrhu i ne smijemo biti zadovoljni prosjekom. Bit će još prvenstava, bit će novih i boljih igrača i generacija, bit će i uspjeha i medalja, ali i nas kojima svake godine u prvom mjesecu ova igra i ova reprezentacija postane važnija od ičega.

Kompleksi, mentalitet i perspektiva
Neke stvari se nikad ne mijenjaju, još jednom smo pali protiv Francuza kad je bilo najbitnije. Još jednom kao mnogo puta dosad. Sva ona priča o pripremanju reprezentacije za prvenstvo u Hrvatskoj pala je u vodu. Neki će reći da je ovo realno stanje, a neki će se složiti s činjenicom da je ispadanje domaćina prije polufinala podbačaj. Neki će za ovaj rezultat kriviti izbornika, neki igrače, neki atmosferu, neki će tvrditi da je Francuska jednostavno bolja, a neki će ovaj poraz povezati s mnogim događanjima u tridesetak godina postojanja ove male ponosne državice. Mi jednostavno ne možemo pobjeći od ...
Kompleksi, mentalitet i perspektiva
Neke stvari se nikad ne mijenjaju, još jednom smo pali ...

Slažem se: Sherpa,

Ne slažem se: Alumnus,

Ima puno toga načetoga pa pomalo i nedorađenoga ili nepovezanoga, ali hajde, s dobrim dijelom bih se i mogao složiti. Ali kada pročitam zazivanje Vujovića, jednostavno se ne mogu zapitati čime je to toliko fascinirao javnost da ga se zaziva kao... - Alumnus, 25.1.18. 14:42, 0 0 0
...novog spasitelja? Podsjetit ću, nakon onog famoznog govora Slovencima koji je bio na tragu svih priča o 'ponosu, domovini, gledanju u ogledalo' i sl. što su pričali i Červar i Goluža, Hrvatska - dok je još imala snage - je otišla s +5 na +8. ... - Alumnus, 25.1.18. 14:45, 0 0 0
I to Hrvatska pod vodstvom onog, navodno najvećeg trenerskog dibidusa, bogomoljca Babića. Koja je to Vujovićeva ekipa nadišla svoje mogućnosti, a da bi se vjerovalo da je samo on karika koja nam nedostaje da budemo makar pola onoga što su Francuzi? - Alumnus, 25.1.18. 14:47, 0 0 0
RK Zagreb je zadnji put odigrao dobru utakmicu pod Veselinom, nijedan trener zagrebaša nije imao takav autoritet i karizmu. Sloveniju je unaprijedio čak iznad njenih okvirnih mogućnosti. - Slavkob, 25.1.18. 14:55, 0 1 0
01/2018
Tribina hipoteza

Najtrofejniji i najpoznatiji nizozemski klub, Ajax iz Amsterdama, desetljećima je već pojam u svijetu nogometa što zbog predstavljanja poznatog nizozemskog nogometa, što zbog tvornice talenata koja redovito opskrbljuje najbolje europske klubove. Ajax uz svoje najveće rivale PSV iz Eindhovena godinama vlada nizozemskim terenima a nisu nezapaženi ni po uspjesima u Europi. Eredivisie su osvojili čak 33 puta, nizozemski kup 18 puta, a osvojili su i tri puta staru i jednom novu inačicu Lige prvaka. Generacija iz sezone 94/95 koja je pod palicom pijanog virtuoza Van Gaala osvojila najprestižnije europsko natjecanje, bar po mom subjektivnom dojmu bila jedna je od najromantičnijih ikada. Mladost u obliku Van der Saara, Overmarsa, Kluiverta, Seedorfa, Davidsa, Reizegera, braće De Boer i Litmanena pogurana iskustvom Franka Rijkaarda i Dannyja Blinda(bolje verzije svoga sina Daleya), uz Van Gaalovu smjelost i kreativnost dovela je Ajax na krov Europe. Sjećate se kako je novo, hrabro i revolucionarno djelovala Conteova igra s tri stopera na Otoku, i sada zamislite kako je izgledalo osvojiti Ligu prvaka prije dvadesetak godina s trojicom u zadnjoj liniji od kojih je jedan pravi stoper a ona dvojica sa strane su više bočni igrači nego stoperi. Kada spoznamo i to da je ta ekipa na početku sezone imala prosjek od 22.8 godina, ta priče djeluje kao da se dogodila u nekom filmu a ne u stvarnom životu.

Formacija Ajaxa 94/95

No ovo nije tekst o starim vremenima, ovo je tekst o modernom Ajaxu. Poslje osvajanja Lige Prvaka Ajax je rasprodao svoju momčad po Europi a najviše ih je završilo u Barceloni i Milanu. Izgubivši tako jezgru ekipe rezultat je očekivano pao, i dominacija u ligi je oslabila. U sljedećih 15 sezona Ajax je osvojio ligu samo četiri puta ali usprkos tome u Europi je ostao najcjenjeniji nizozemski klub. U tom vremenu uložili su se veliki i novci u akademiju i skauting službu i to se višestruko isplatilo. U tom vremenu klub iz Amsterdama iznjedrio je imena poput Bennyja McCarthyja, Cristiana Chivua, Maxwella, Gronkjaera, Sneijdera, Van der Vaarta, Ibrahimovića, te u novije vrijeme belgijski stoperski trio Vermaelena, Vertonghena i Alderweirelda, Christiana Eriksena i Luisa Suareza. Složit će te se da su to sve imena koja su vladala ili koja još uvijek vladaju europskom nogometnom scenom, a Ajax i Eredivisie bili su odskočna daska za njihove karijere.

U sezoni 10/11 na klupu Ajaxa sjeda Frank de Boer, mlađi brat iz famozne generacije 94/95, i četiri puta zaredom osvaja nizozemsku ligu. Nije to bila loša ekipa, Stekelenburg i Vermeer na vratima, spomenuti Vertonghen i Alderweireld na stoperima, lijevo Emanuelson a desno Van der Wiel, u sredini Anita, Serero, Enoh i kasnije Schone, ispred njih danski maestro Eriksen, na krilima bi se izmjenjivali Sulejmani, Babel i Ozbiliz, a u napadu uz Lucha Suareza i naš Argentinac Dario Cvitanich. Nakon prve sezone Suareza je zamijenio Sigthorsson, a do kraja de Boerovog mandata u prvu ekipu su ušli i Cillessen, Blind, Reidewald, Tete, Bazoer, Klaassen, Kishna, El Ghazi i Arkadiusz Milik. Većina njih prodana je za veliki profit i sada su bitni faktori svojih klubova diljem Europe. De Boerov uspjeh leži u činjenici da su te četiri titule došle upravo u vrijeme vrlo jakog PSV-a, koji je predvođen Mertensom, Lensom, Strootmanom i Wijnaldumom bio ozbiljan konkurent u borbi za ligu. Eredivisie je u to vrijeme bila jedna jako zanimljiva liga za pratiti, a ni danas nije daleko od toga.

Klaassen i El Ghazi tuguju nakon gubitka titule u zadnjem kolu protiv De Graafschapa

Frank de Boer u dvije sljedeće sezone završava drugi iza PSV-a, a u svojoj posljednjoj sezoni gubi titulu u infarktnoj završnici prvenstva, prosuvši bodove na gostovanju protiv De Graafschapa. Kasnije doživljava neuspješne epizode s Interom i Crystal Palaceom. Na klupi Ajaxa nasljeđuje ga Peter Bosz koji prošlu sezonu završava bod iza Feyenoorda koji osvaja ligu nakon 18 godina. Iako nije osvojio ligu, Ajax je prošle sezone igrao vrlo dobro, kroz zadnjih par godina dovodilo se i puno ulagalo u mlade prospekte širom svijeta, ali i Nizozemce. Miks južnoameričkog talenta i nizozemske škole nogometa uvijek je davao odlične rezultate, a uz dodatak od par Afrikanaca prošle sezone Ajax je zamalo osvojio Europsku ligu. U finalu ih je zaustavio Mourinhov United koji je ipak momčad više klase. Peter Bosz je dobrim vođenjem kluba zaradio prelazak u Dortmund, u kojem nije nastavio dobar posao pa je dobio otkaz u prosincu prošle godine. U Amsterdamu ga je naslijedio Marcel Keizer koji je izgubivši prvo od Nice u kvalifikacijama za Ligu prvaka, pa od Rosenborga u kvalifikacijama za Europsku ligu, neslavno postao prvi trener koji se s Ajaxom nije uspio kvalificirati u Europu nakon pedeset jedne godine!

Nakon otkaza koji je uslijedio 21. prosinca, Keizera je na desetak dana u uredu zamijenio već spominjani Michael Reizeger, pa nakon njega Erik ten Hag koji bi trebao voditi Ajax u drugoj polusezoni. Trenutno su drugi, s pet bodova zaostatka iza PSV-a, ali se ne bih mnogo iznenadio da to okrenu i na kraju osvoje ligu. Iako je bilo turbulentno zadnjih dana oko klupe i menadžera, Ajax je uigrao svoju mladu momčad koja pršti kvalitetom i izgleda odlično. Za razliku od prošle sezone nema Traorea koji se s posudbe vratio u Chelsea da bi otišao u Lyon, nema Tetea koji je prodan također Lyonu, Klaassena kojeg je Koeman kupio u Everton, Reidewalda kojeg je De boer doveo u Crystal Palace. Nema ni Davinsona Sancheza koji je vrlo vjerovatno najbolji posao ikada gledajući što je donio klubu, i koliko je klub zaradio na njemu u određeno vrijeme. Sanchez je iz Kolumbije doveden za 5 milijuna eura prošlo ljeto i u samo godini dana toliko je pokazao da je ovo ljeto prodan Tottenhamu za 40 milijuna eura. Ovom "dealu", što se ja sjećam, najbliži je posao Porta koji je Alyja Cissokha u siječnju 2009. doveo za 300 tisuća eura, da bi ga nakon pola godine prodao Lyonu za 16,2 milijuna eura. Cissokho je ispao velika podvala i promašaj a za razliku od njega, uvjeren sam, Davinson Sanchez će u periodu od par godina postati jedan od najboljih stopera na svijetu.

Jeste li ikada čuli za Davida Neresa? Možda i jeste, ali jeste li čuli za njega u ovo vrijeme prošle godine kada je Ajax odlučio iskeširati 12 milijuna eura za njega? 12 milijuna eura daje nizozemski klub za nepoznatog igrača iz Brazila, eto dokle je danas došao biznis zvani nogomet. I iako bi mnogi na prvu popljuvali ovaj potez Ajaxa, treba znati koliko Ajax ulaže i vjeruje u svoju skautsku bazu koja je otkrila, ili bolje reći izmislila sva ova već spomenuta imena. Neres nije puno igrao prošle sezone jer je na njegovoj poziciji igrao Traore, ali je zato doslovno ekspodirao kada mu se pružila prilika. U 16 utakmica i približno 1200 minuta u Eredivisie-u ove sezone dvadesetogodišnji Brazilac je postigao osam golova i asistirao 11 puta, a u zadnjih šest utakmica ima po jednu asistenciju. To je statistika u rangu najboljih svjetskih igrača.

David Neres u Eredivise-u ove sezone

Neres na desnom krilu, a lijevo jedna od najvećih nizozemskih nada i wonderkidova, kojemu već tepaju da će biti bolji od poznatog oca, Justin Kluivert. Kluivert ima samo 18 godina, i već dvije godine oduševljava svojim igrama. Omaleni brzi dribler toliko je tehnički potkovan da u svojim potezima podsjeća na velikog Ronaldinha. Koliko je Justin dobar svjedoči i razgovor njega i Josea Mourinha poslje utakmice finala Europske lige prošle sezone u kojem mu veliki Mou govori da je on, Justin, "Special One". "Shine one more season at Ajax. Then we make history together." rekao mu je Jose, ili se bar tako dalo iščitati s njegovih usana. Transfer u Manchester United ne bi bio toliko iznenađujuć, obzirom da je Kluiverta već regrutirao Mino Raiola, najuspješniji svjetski nogometni agent koji je u zadnje vrijeme usko povezan s Unitedom i Mourinhom.


Justin Kluivert - golovi, asistencije i vještine

Pored Kluiverta i Neresa na krilima, u špici je tu Kasper Dolberg, dvadesetogodišnji Danac za kojeg se već interesiraju najbolji europski klubovi. Uz njega je tu i legenda kluba i ljubimac navijača Klaas-Jan Huntelaar. Povratnik u Eredivisie nakon bogate karijere u Realu, Milanu i Schalkeu u 900 minuta u ligi ima šest golova i sedam asistencija. Ajax najčešće igra u 4-3-3 formaciji i trojku u veznom redu čine Van de Beek, Schone i Ziyech. Lasse Schone je još jedan Ajaxov Danac koji je jedan od rijetkih koji se nisu uspjeli prodati u neki veći klub ali za Ajax je uvijek značio puno. S 31-om godinom u zadnje vrijeme igra zadnjeg veznog iako je prije bio krilo i ofenzivni veznjak. Hakim Ziyech, bivši nositelj igre Twentea, stigao je prošlo ljeto za 11 milijuna eura. Donny Van de Beek je produkt Ajaxove škole, i kao veznjak već je šest puta tresao mrežu ove sezone u ligi, a uspio je i zabiti jedan hat-trick. Što se obrane tiče, na golu je perspektivni Kamerunac Onana, na stoperskim pozicijama su osamnaestogodišnji Matthijs De Ligt koji se rotira s Viergeverom, Sinkgravenom i kapetanom Veltmanom. Sinkgraven može igrati i lijevo gdje je ovog prijelaznog roka doveden Nicolas Tagliafico. Veltman može igrati i desno a tamo je i povratnik iz Norwicha, Mitchell Dijks.

Ajax kao i dosta puta kroz povijest ima mladu i perspektivnu momčad, ali ovi novi momci koji žare i pale nizozemskom ligom podsjećaju na najuspješnije generacije amsterdamskog kluba. Iako pršte talentom i kvalitetom koja im, ako ostanu na okupu, može donijeti velike uspjehe u Europi, ne treba očekivati da će Ajax stati sa svojom transfer politikom. Na današnjem tržištu smješi im se zarada u stotinama milijuna eura. David Neres, Justin Kluivert i ostatak ekipe za par godina igrat će u velikim europskim klubovima a Ajax će još uvijek biti u vrhu lige koja je dala Ibru, Robbena, Romaria i Ronalda. Eredivisie će uvijek biti zanimljiva liga, prepuna golova i napadačke igre, i kao takva idealna odskočna daska za nebrojene talente koji grade karijere na europskoj nogometnoj sceni.


Rađanje novog Ajaxa
Najtrofejniji i najpoznatiji nizozemski klub, Ajax iz Amsterdama, desetljećima je već pojam u svijetu nogometa što zbog predstavljanja poznatog nizozemskog nogometa, što zbog tvornice talenata koja redovito opskrbljuje najbolje europske klubove. Ajax uz svoje najveće rivale PSV iz Eindhovena godinama vlada nizozemskim terenima a nisu nezapaženi ni po uspjesima u Europi. Eredivisie su osvojili čak 33 puta, nizozemski kup 18 puta, a osvojili su i tri puta staru i jednom novu inačicu Lige prvaka. Generacija iz sezone 94/95 koja je pod palicom pijanog virtuoza Van Gaala osvojila najprestižnije europsko natjecanje, bar po mom subjektivnom dojmu bila jedna je od najromantičnijih ...
Rađanje novog Ajaxa
Najtrofejniji i najpoznatiji nizozemski klub, Ajax iz Amsterdama, desetljećima je ...

Respekt: Dado_M, Essien1950, Wenger,

nego da se određene teme dodatno prodube analitičkim metodama. Bolje bi bilo da si izostavio ovaj dio o povijesti jer to ionako većina ljudi zna i da si se više fokusirao na dokazivanje teze o "novom Ajaxu". Ovako si samo nabrojao igrače koje imaju i - baiso, 16.1.18. 14:04, 0 0 0
opisao njihovu klupsku politiku koja je takva ionako već godinama. Ni iz čega ne možemo zaključiti da je ovo zbilja Ajax koji je spreman krenuti stopama Van Gaalovog ili čak Michelsovog Ajaxa... - baiso, 16.1.18. 14:07, 0 0 0
Slažem se s baisom, poanta tribina analiza je objašnjena u padajućem izborniku iznad prostora za upisivanje teksta, ovo je više nešto što bi tražio These Football Times :) - Jerlekan, 16.1.18. 14:49, 0 0 0
Ovo je jednostavno moj stil pisanja, mislim da sam puno toga novoga rekao što se ne zna i da ovo nisu neki osnovni podaci. Ali hvala na feedbacku :) - Slavkob, 16.1.18. 16:29, 0 0 0
Frenkie de Jong je zaslužio bar kratki komentar. - niksi, 23.1.18. 19:49, 0 0 0
01/2018
Prodaja Ante Ercega; palac gore ili dolje za Hajduk?

Ovoljetnja prodaja Nikole Vlašića, jednog od ponajboljih i najtalentiranijih igrača HNL-a u Everton za osam milijuna eura sa bonusima, ili 10,8 milijuna po Transfermarktu, za svakog navijača Hajduka i prosječnog pratitelja HNL-a značila je mnogo. Klub koji je nakon niza godina minusa u blagajni zbog samovolje bivših kontroverznih uprava i korupcije u vrhu napokon je sredio financije i dobio perspektivu. Činilo se kako je došao kraj vremenu u kojem je Hajduk nekonkurentan na tržištu, u kojem svi znaju da klub nema novaca pa zbog toga neće ni dobiti realne ponude za svoje igrače, već toliko niske iznose da je to graničilo s zdravom pameću. Što je najgore, te kvaziponude, ti sitni iznosi za odštetu dobrih igrača bili su objeručke prihvaćani od strane kluba, bez imalo one poslovne drskosti i bahatosti koja bi omogućila realnije cjenkanje i profiliranje kluba na ionako beskurpuloznom tržištu. No znalo se da se sve to radilo upravo iz razloga rješavanja financijske situacije i stabiliziranja kluba što je po pričama mnogih danas postignuto. Hajduk je sada postao konkurentan iz biznis prespektive i konačno se može okrenuti starim ciljevima, osvajanju titule i razbijanju dominacije Dinama te Rijeke u zadnje vrijeme.

Ante Erceg bio je ako ne najkvalitetniji igrač HNL-a, onda igrač koji je bio u najboljoj formi. Devet golova i šest asistencija u 15 utakmica u jesenskom dijelu HNL-a, kao i tri gola u Europi govore dovoljno o njegovoj formi, a svatko tko je pratio Hajduk u zadnje dvije godine zna koliko je Ante značio za klub. Osim praktičkog smisla, u kojem se svojom kvalitetom i pozicijom savršeno uklapao u Carillovo božićno drvce od formacije, i na toj lijevoj strani često donosio prevagu na terenu, a ubacujući se u šesnaesterac kao druga špica i mnoge bitne golove, Erceg je mnogo donosio i na mentalnom planu. Podrijetlom iz Imotskog, rođeni Splićanin Hajdučkog srca, tihi vođa pobjedničkog mentaliteta činio se kao savršeni igrač splitskog kluba i zbog toga je bio miljenik masa. Mnogi su čak smatrali kako će Ante biti predvodnik generacije koja će nakon 13 godina vratiti titulu prvaka Hrvatske u Split.



Baš kada su počele priče o napadanju titule sljedeće sezone sa jednom zdravom perspektivom i dobrom ekipom, Hajduk prodaje Ercega u Al-Ahli i tako se vraća dvije stepenice unatrag. Smiješna cifra od 1,5 milijuna eura po Transfermarktu nije niti cijela otišla u Hajdukovu blagajnu, jer je jedan dio dobio sam Erceg a jedan njegov bivši klub, Balikesirspor. I dok je Erceg preko kasnijih intervjua uspješno prenio svoju perspektivu i objasnio kako mu ovaj transfer znači rješavanje egzistencije njegove obitelji, Hajdukovo "DA" stvarno nema smisla. Sve je to divno i krasno kada Hajduk kaže da je izašao u susret Anti i s ljudske strane to je hvalevrijedna stvar, ali ako si u poziciji kluba koji se nakon dugo vremena okreće velikim stvarima i pokušava ostaviti dojam ozbiljnosti u svojim namjerama, ovaj potez djeluje amaterski.

Kod nekih koji podupiru ovaj transfer mišljenje o Ercegu je o dvadesetdevetogodišnjaku staklenih nogu koji je već za "mirovine". Taj birtijaški pogled na nogomet u kome je igrač blizu tridesetih već star kasni nekih dobrih deset do petnaest godina u odnosu na realnost. Činjenica je da se novim tehnologijama, dijetama i pristupima na treningu igrački vijek nogometaša produžio, a mnogi će se složiti da su najbolje igračke godine, kada igrač doživljava vrhunac svoje igre, one od 27. do 32. Prešućuje se činjenica da je Erceg imao 27 sve do prije nekih mjesec dana, kada je proslavio 28. rođendan, i prema tome je tek ušao u najbolje godine svoje karijere. Hajduk takve stvari mora znati, puštanje vođe ekipe, mogućeg predvodnika bilih u pohodu na titulu sljedećih godina za milijun eura totalni je promašaj. Erceg je, uzevši u obzir njegov značaj za Hajduk, morao ostati, ili se prodati za realniju, tri do četiri puta veću cijenu. Da bi prihvatili to kao realno, dovoljno je samo baciti pogled na cijene plaćene za igrače sličnih godina iz sličnih liga u zadnje vrijeme.

No, ovo zasigurno nije prva loša procjena ljudi zaduženih za dovođenje i prodaju igrača u Hajduku. Nećemo se ovdje vraćati daleko unatrag i spominjati Bobane i Modriće, ali spomenut ćemo neka zanimljiva imena koja su prošla kroz klub u zadnjih par godina. Prvi od njih je Jean Evrard Kouassi ili na jugu popularni "Kvasina". Kouassi je bio mladi perspektivni obalobjelokošćanin koji je oduševljavao igrama na krilima "bilih tića", a sa samo 21-om godinom prodan je u kinesku ligu za dva milijuna eura. To tada nije izgledala kao loša cifra ali gledajući na to što je Kouassi mogao donijeti Hajduku u sljedeće dvije-tri godine i cijenu koju je mogao postići u to isto vrijeme, moglo je to puno bolje. Kapetan Mario Maloča prodan je Lechiji Gdansk sa 26 godina za 150 tisuća eura. Tomislav Kiš, mladi perspektivni napadač Hajduka koji je rano u karijeri imao i lom noge, prodan je 2015. sa 21-om godinom u belgijski Kortrijk za također 150 tisuća eura. Lorenco Simic je prošle godine, kad je imao dvadeset, prodan za 1,2 milijuna. Mogli bismo još spomenuti mnoge ali većinu ćete vidjeti u slikama ispod. Sve su ovo loši poslovi, prerano ili prejeftino prodani igrači koji su mogli klubu donijeti puno više, a Erceg je nastavak toga istoga. Loše je govoriti kako su ove cifre realno stanje, klub se bez obzira na situaciju treba znati izboriti za svoja prava. Lako je govoriti "nema se para", treba se znati postaviti i izvući najbolje što se može.

Odlazni transferi Hajduka u zadnje četiri sezone:






Što se tiče dolazaka, Hajduk dovodi većinom nedokazane nogometaše, upitnu robu od koje se nada da bi upravo u Hajduku mogla procvati i izrasti u nogometnu kvalitetu. Većina njih dolazi besplatno i čista je lutrija očekivati da će se netko od njih profilirati i postati dobar igrač. Ipak, i s tom politikom Hajduk ima odlične rezultate, Futacs, Ohandza, Hamza, povratnik Radošević pa čak i Savvas i možda Said su sve dobri igrači, i klub ako i kad ih bude prodavao mora biti svjestan njihove kvalitete i realne cijene. Za razliku od njih Andre Fomitschow i slični poluproizvodi samo su uteg oko vrata klubu i štete blagajni i reputaciji kluba. Mišljenja sam kako se treba znati odabrati i procijeniti uložiti novac u dokazanu robu. Jedan od takvih primjera je Ilija Nestorovski, predvodnik Palerma u povratku u najviši rang talijanskog nogometa. Svojevremeno dok je trpao za Inter po travnjacima HNL-a, Ilija je bio ponuđen Hajduku za ne tako velikih 150 tisuća eura. Hajduk, kao i mnogo puta dotad to nije znao dobro procijeniti i iskoristiti.

Da se razumijemo, nijedan hrvatski klub trenutno transferno ne posluje dobro. Dinamo od prodaje Marka Roga nije imao ozbiljnije prodaje. Čileanci Fernandes i Henriquez su otišli za manje nego što su došli, mnoga kvazipojačanja koja su dovedena u zadnje vrijeme otišla su besplatno bez da su ostavili ikakav trag u klubu, a talent tipa Marcos Guillherme nije dobio više od pola godine za privikavanje i dokazivanje. Pogrešna politika okrenuta stranim kapitalcima koji se ne prodaju na vrijeme, koja je na snazi zadnjih nekoliko godina pokazala se kao promašaj, obzirom da se izgubila dominacija u prvenstvu. Kupovina Gavranovića i prodaja parazita Antolića možda je korak prema povratku na dobre staze poslovanja na tržištu i općenito. Rijeka je s druge strane rasprodala šampionsku momčad doslovno za siću. Izgleda da su u Rijeci zadovoljni s dva do tri milijuna po igraču.

Odlazni transferi Dinama ove sezone:



Odlazni transferi Rijeke ove sezone:



Iako je Rijeka trenutni prvak Hrvatske, mišljenja sam da je dosta Hajdukovih igrača trenutno individualno kvalitetnije od svojih rivala s Kvarnera. Rijekina šampionska momčad, koje više nema, lošija je od one koja je prije par godina predvođena Leonom Benkom i Andrejem Kramarićem završavala iza Dinama, a ekipa Dinama nemjerljivo je lošija od one s Pjacom i Fernandesom koja je na Maksimiru pobjedila londonski Arsenal. Za zaključiti je da je kvaliteta HNL-a ove zadnje dvije tri godine pala, jedino Hajduk ima rast po rezultatima, igri i igračima. Zbog toga svega je velika šteta ovako olako pustiti Antu Ercega za sitan novac i nastavljati loše poslovati na tržištu.

Sportarena.hr

Nastavak loše transfer politike Hajduka
Ovoljetnja prodaja Nikole Vlašića, jednog od ponajboljih i najtalentiranijih igrača HNL-a u Everton za osam milijuna eura sa bonusima, ili 10,8 milijuna po Transfermarktu, za svakog navijača Hajduka i prosječnog pratitelja HNL-a značila je mnogo. Klub koji je nakon niza godina minusa u blagajni zbog samovolje bivših kontroverznih uprava i korupcije u vrhu napokon je sredio financije i dobio perspektivu. Činilo se kako je došao kraj vremenu u kojem je Hajduk nekonkurentan na tržištu, u kojem svi znaju da klub nema novaca pa zbog toga neće ni dobiti realne ponude za svoje igrače, već toliko niske iznose da je to ...
Nastavak loše transfer politike Hajduka
Ovoljetnja prodaja Nikole Vlašića, jednog od ponajboljih i najtalentiranijih igrača ...
Nitko ne negira ni napredak ni rast, perspektiva je o hajdukovom radu na transfernom planu, koji treba biti bolji da bi se došlo do željenih rezultata. - Slavkob, 11.1.18. 20:49, 0 0 0
Klub treba biti veći od igrača, Duje Ćaleta car želi u Spartak ali Salzburg ga ne da za 12 milijuna ili koliko već. - Slavkob, 11.1.18. 20:51, 0 0 0
Za željene rezultate potrebno je više od dobre transferne politike. Infrastruktura i stručni kadrovi prije svega. Hajduk zadnjih godina najviše ulaže u to, paralelno sanirajući dugove. U takvim okolnostima najmanje se izdvaja za transferne odštete. - Gavran, 11.1.18. 21:21, 1 0 0
Čak je i budžet za plaće povećan prije bužeta za odštete. Što je dobro, jer to znači da se ne dovode samo oni slobodni igrači koje nitko neće, nego i oni kojima je istekao ugovor i koje bi konkurentni klubovi htjeli. A što se tiče Ercega, Ćalete Cara - Gavran, 11.1.18. 21:22, 0 0 0
i sličnih, mislim da polazna točka mora biti ta da radnik ima pravo birati poslodavca. Prijelazni rokovi i broj klubova za koje se igrač može registrirati u jednoj sezoni kao mehanizam osiguranja regularnosti natjecanja su dovoljno limitirajući. - Gavran, 11.1.18. 21:23, 0 0 0
12/2017
Što se mora promijeniti kako bi Hrvatska uzela Euro?

Kao i svake godine u siječnju, za petnaestak dana očekuje nas novo prvenstvo u rukometu. Ove nove, 2018-e godine Europsko prvenstvo igra se u Hrvatskoj. Velika većina Hrvata će reći da voli i prati rukomet ali samo u ovo reprezentativno vrijeme, nakon blagdana kada "Kauboji" svaki put kreću u nove pohode. To i ne čudi, jer rukomet nije ni približno medijski eskponiran, niti popularan u svijetu, niti se u njemu novca vrti kao primjerice u nogometu. No, reprezentativna natjecanja i okupljanja uvijek su masivno popraćena u Hrvatskoj, najviše zbog lijepih uspomena koje nam je donijela rukometna reprezentacija i dobrih rezultata iz godine u godinu. Iako klupski rukomet nije na nekoj zavidnoj razini a pogotovo u zadnje vrijeme, jedan dio naše mladosti trenira i živi rukomet, i sanja da će jednog dana biti dio "Kauboja". Stoga možemo reći da je Hrvatska i rukometna nacija jednako kao i nogometna i košarkaška.

Svi se uvijek s nostalgijom prisjećamo zlatnih generacija iz Atlante 1996., iz Portugala 2003. i Atene 2004. Izvrsnost i dominacija imena poput Ivana Balića, Petra Metličića, Irfana Smajlagića, Patrika Ćavara, Vlade Šole, Mirze Džombe i ostalih toliko je bila izražena da su se svi u Hrvatskoj navikli da smo najbolji na svijetu. I to i je problem kod Hrvata, kada i ako se dogodi neki ovakav uspjeh, mi to uzmemo zdravo za gotovo, svake godine očekujemo isto i smatramo neuspjehom svaki rezultat slabiji od toga. Često zaboravljamo koliko je vremena, truda, muke, krvi, znoja i suza od naših sportaša uloženo u te rezultate, i koliko je nerealno očekivati samo najbolje. No, možda je upravo to razlog zašto tako mala zemlja kao Hrvatska ima tako dobre, iznimne rezultate u toliko sportova. Možda je ta kritičnost prema našim sportašima upravo onaj motor koji ih gura u najveće uspjehe.

Nakon osvajanja svjetskog zlata u Portugalu 2003. i olimpijskog u Ateni 2004. pod palicom Line Červara, uslijedilo je razdoblje srebrnih, brončanih i "drvenih" medalja. U periodu od 2005. do danas na velikim natjecanjima bili smo jednom šesti, tri puta peti, četiri puta četvrti te smo osvojili četiri bronce i četiri srebra. Uvijek smo bili tu u vrhu ali prvi nikad nakon Atene. Razloge tome možemo pripisati možda preranoj smjeni zlatne generacije, ali i uzdizanju i kasnijoj dominaciji nama omraženih i najvećih rivala, Francuza. Rivalstvo Hrvatske i Francuske najveće je svjetsko rukometno rivalstvo još od vremena hladnog rata, no Francuzi su u zadnjih petnaestak godina ipak bili puno uspješniji. Od 2005. u 17 međusobnih ogleda Karabatić, Omeyer i društvo imaju 11 pobjeda i šest poraza od Hrvatske. Od tih šest pobjeda Hrvatske 3 su bile u grupi, jedna u četvrtfinalu i dvije u polufinalu. Što se tiče francuskih pobjeda; dvije su zabilježene na prijateljskim turnirima, tri u grupi, jedna u četvrtfinalu, tri u polufinalu i dva puta u borbi za zlato. Najbolniji poraz od Francuske doživjeli smo 2009. u finalu Svjetskog prvenstva, u Zagrebu pred domaćom publikom.

Ovi porazi razlog su brojnim pričama o francuskom prokletstvu i psihološkom teretu i strahu naših rukometaša prisutnom na terenu protiv Francuza. Tome u prilog ide i činjenica da Thierry Omeyer redovno ima preko 45% obrana protiv Hrvatske a mnogi ga naši rukometaši još uvijek sanjaju i pamte po najgorem. Ipak, racionalno je zaključiti kako su Francuzi u zadnjih desetak godina kvalitetno bili dosta ispred nas. Naša zlatna generacija iz 2003. i 2004. bez sumnje je bila najbolja generacija hrvatskog rukometa i mnogi od njih su otišli prerano. Denis Špoljarić, srce naše 3-2-1 obrane zadnju utakmicu za reprezentaciju odigrao je 2009., a igrao je rukomet na visokoj razini sve do prošle godine. Davor Dominiković, još jedan kotačić u našoj obrani i glavni motivator reprezentacije od Hrvatske se oprostio 2008. a karijeru je zaključio 2016. u Hamburgu. Jednog od najboljih svjetskih pivota i još uvijek aktivnog Renata Sulića ne zove se od 2008. Legendarnog Petra Metličića prestali su pozivati 2010., iako je igrao do 2013. Sličnu sudbinu doživjeli su i Goran Šprem i Mirza Džomba, a Ivano Balić, koji je igrao do 2016., bio je pozivan do 2012. iako je zadnjih par godina više sjedio na klupi i vodio time-oute nego što je igrao.

Hrvatska je bez sumnje imala kvalitetne rukometaše u nadolazećoj generaciji ali očito je kako se vodstvo reprezentacije olako odreklo onih koji su donijeli najveće uspjehe. Najveću ulogu u tom preranom umirovljenju naših zlatnih dečkiju imao je Slavko Goluža, naš legendarni rukometaš i, kasnije se pokazalo, ne tako dobar izbornik. Goluža je naslijedio klupu od Line Červara nakon poraza od Francuza u finalu Eura u Austriji 2010., i u reprezentaciju pokušao uvesti neke svoje inovacije. Njegova netrpeljivost prema najboljem u povijesti, Ivanu Baliću, često je bila uzrok svađama i nesuglasicama u svlačionici. Nakon osvojena dva srebra i tri bronce Golužu 2015. nasljeđuje Željko Babić, koji ove godine navodno zbog loših rezultata i četvrtog mjesta na zadnjem prvenstvu dobiva otkaz. Dolazimo li ovdje do onoga spomenutog poviše u tekstu, očekuje li vodstvo HRS-a, kao i Hrvati općenito, možda previše od naše reprezentacije? Bilo kako bilo, u trećem mjesecu ove godine na izborničku klupu ponovno je sjeo naš najuspješniji rukometni trener Lino Červar. Istarski stručnjak nakon epizoda s Metalurgom i Makedonijom na radost velike većine hrvatskih navijača vratio se svojoj najvećoj ljubavi i krenuo po nove uspjehe.



Lino kao Lino, niti skroman niti od velikih riječi. Ne najavljuje pohod na zlato, ali sigurno vjeruje da možemo daleko jer zna da vodi jednu jako kvalitetnu reprezentaciju. Samo su rijetka imena koje je on vodio još uvijek tu ali su prisutni neki novi momci s velikim potencijalom. 5.12. Červar je objavio širi popis igrača za Europsko prvenstvo i u tijeku je završnih priprema za isto.

Popis 28 igrača za pripreme za Europsko prvenstvo:

VRATARI - Filip Ivić (Vive Kielce), Ivan Stevanović (Kadetten Schaffhausen), Ivan Pešić (Meškov Brest), Mirko Alilović (Veszprem)

KRILNI IGRAČI - Zlatko Horvat (PPD Zagreb), Ivan Vida (Dubrava), Ivan Čupić (Vardar), Manuel Štrlek  (Vive Kielce), Lovro Mihić (Wisla Plock), David Mandić (Izviđač Ljubuški)

VANJSKI IGRAČI - Jakov Gojun (Füchse Berlin), Halil Jaganjac (Metalurg), Marko Mamić (Vive Kielce), Stipe Mandalinić (Füchse Berlin), Domagoj Duvnjak (THW Kiel), Igor Karačić (Vardar), Lovro Jotić (Aalborg), Luka Cindrić (Vardar), Marko Kopljar (Füchse Berlin), Luka Stepančić (Paris Saint-Germain), Mario Vuglač (PPD Zagreb), Šime Ivić (Wisla Plock), Denis Buntić (Pick Szeged)

PIVOTI - Marino Marić (Melsungen), Željko Musa (Magdeburg), Tin Kontrec (PPD Zagreb), Kristian Bećiri (Celje Pivovarna Laško), Igor Vori (PPD Zagreb)

Dan prije početka Eura, ovaj popis će se smanjiti na 16 igrača. Za sve koji prate reprezentaciju u zadnjih par godina ovo su većinom poznata imena uz par novijih. Kvalitete Duvnjaka, Horvata, Čupića, Vorija, Gojuna, Štrleka i Kopljara se odavno znaju i oni su iskusniji predvodnici ove ekipe. Povratnik u reprezentaciju Mirko Alilović konačno izgleda smiren u glavi i nakon godina loših predstava djeluje kao da može pružiti partije s početka svoje reprezentativne karijere. Hrvatska kao i bilo koja reprezentacija koja cilja na medalju treba dobre postotke obrana vratara, i ako Alilović to ne bude mogao polučiti ima onih koji će moći, Filip Ivić i Ivan Stevanović. Još jedan povratnik je Denis Buntić koji dobro igra za Pick Szeged, a na toj poziciji desnog vanjskog novo lice je Mario Vuglač, dvadesetpetogodišnji Zagrebaš koji je imao zanimljivu karijeru isprekidanu ozljedama.

O kvaliteti i potencijalu Luke Stepančića dovojno govori zarađeni transfer u Paris Saint-Germain. Predvodnik PPD Zagreba nakon odlaska Stepančića bio je Stipe Mandalinić. Obojica su na svome vrhuncu u PPD Zagrebu redovito postizali po 7,8 pogodaka, a svoje najbolje utakmice za reprezentaciju tek trebaju odigrati. Uz Stipu na lijevom vanjskom imamo Marka Mamića koji se sjajno predstavio na posljednjem prvenstvu. Nedostatak Ivana Sliškovića neće se osjetiti samo ako Marko i Stipe pruže ono najbolje što mogu. Osim Duvnjaka na poziciji organizatora tu je duo iz Vardara, Luka Cindrić i Igor Karačić. Cindra je pokazao da može biti predvodnik i vođa nove Hrvatske, svojom vizijom i fintama podsjeća na Ivana Balića, a bit ću hrabar i reći da ga može dostići kvalitetom. Od ostalih igrača s popisa izdvojio bih talentirane Halila Jaganjca, Davida Mandića i Lovru Jotića ali oni će se teško naći među 16 odabranih.



Prvenstvo otvaramo u Spaladium Areni u dvoboju s uvijek neugodnom i vrlo dobrom Srbijom. Osim njih u daleko najjačoj skupini kasnije nas čekaju okršaji s Islandom i Švedskom. Bitka za grupu B vodit će se između Francuske i Norveške, a u grupi C će Makedonija i Crna Gora pokušati iznenaditi Njemce i Slovence. Mađarska ovaj put bez Nagyja ide na Čehe i jake Dance i Španjolce. Europsko prvenstvo je uvijek jako ali mislim da nas očekuje najjače do sada. Najbolji europski rukometaši na hrvatskim parketima, ne možemo poželjeti bolji početak nove godine.

Što se tiče Kauboja, uz hladnu glavu i timski duh može se daleko. Dan po dan, utakmicu po utakmicu. Uvijek je nezahvalno pričati o zlatu i prvim mjestima, s visokim očekivanjima raste euforija ali i pritisak. Iako je možda nerealno očekivati zlato, nadati se uvijek možemo. Sve se poklapa, imamo reprezentaciju koja pršti kvalitetom, svi (osim Sliškovića) su zdravi i spremni, vratio se Červar, igra se pred domaćom publikom i atmosfere neće nedostajati. Za prekinuti post dug četrnaest godina ovo je savršen scenarij.

Idemo Kauboji!





 

Koliko je realno nadati se zlatu?
Kao i svake godine u siječnju, za petnaestak dana očekuje nas novo prvenstvo u rukometu. Ove nove, 2018-e godine Europsko prvenstvo igra se u Hrvatskoj. Velika većina Hrvata će reći da voli i prati rukomet ali samo u ovo reprezentativno vrijeme, nakon blagdana kada "Kauboji" svaki put kreću u nove pohode. To i ne čudi, jer rukomet nije ni približno medijski eskponiran, niti popularan u svijetu, niti se u njemu novca vrti kao primjerice u nogometu. No, reprezentativna natjecanja i okupljanja uvijek su masivno popraćena u Hrvatskoj, najviše zbog lijepih uspomena koje nam je donijela rukometna reprezentacija i dobrih rezultata ...
Koliko je realno nadati se zlatu?
Kao i svake godine u siječnju, za petnaestak dana očekuje ...
protiv Wisle i dečko je dobar. Slažem se da su nam šanse za polufinale velike, ali idemo korak po korak, samo da nas ozljede zaobiđu i da ne otkrijemo sve taktičke varijante u prvom i drugom krugu. - Cirohito, 2.1.18. 17:14, 0 0 0
Teško možemo sve spomenute pozvat. Mislim da je Ivić jako daleko od pozivanja pored Kopljara, Stepančića i Buntića. Sve u svemu, bit će vrlo zanimljivo vidit koga će Lino odabrat, ne mogu dočekat prvenstvo :) - Slavkob, 2.1.18. 17:18, 0 0 0
I Vuglača* - Slavkob, 2.1.18. 17:19, 0 0 0
I ja nisam bas odusevljen analizom jer izgleda kao nešto što mogu pročitati na Indexu. Zapravo si više rekao kroz ove komentare. Ivic nije u milosti Gobca i ostatka stranke. Ja ne bih zvao Karacica jer gledao sam Duvnjaka u Kielu i izgleda odlicno - Essien1950, 4.1.18. 10:28, 0 0 0
Meni je analizna ok uvod u europsko prvenstvo. Mislim da bi se cijela tema mogla otvoriti s ovime sro si dotaknuo - zasto igraci koji igraju u vrhunskim klubovima ne igraju za reprezentaciju. - gradim, 10.1.18. 2:06, 1 0 0
12/2017
Tribina nagrade za 2017. godinu!

Nagrada 'Zlatni petrodolar- PSG

Šeici iz Pariza nakon šoka i ispadanja prošle godine u Ligi prvaka u neponovljivom preokretu Barcelone predvođene Neymarom ovaj put ozbiljno su zagrizli i radikalno promijenili način na koji će transfer tržnica od sada izgledati. Odlučili su iskeširati 222 milijuna eura i tako isplatiti odštetnu klauzulu za Neymara. Ovo je bio dobar potez za nogomet u kojem su svi profitirali osim Barcelone. Neymar je bez sumnje igrač najvećeg svjetskog kalibra, a ovim transferom odlučio je izaći iz sjene Messija i s novim klubom u kojem će imati glavnu ulogu i pokušati napraviti velike stvari. Također, ovim transferom otvorila se svojevrsna "pandorina kutija" i u budućnosti će svaki igrač koštati više nego prije. Mišljenja sam kako stalno povećavanje novca koji cirkulira u nogometu zapravo poboljšava nogomet jer se tako više i više ulaže u struku, infrastrukturu te karijere i trening igrača. Kupovina Neymara od strane PSG-a bila je pogodak i u smislu izjednačavanja i ravnomijerne raspodjeljenosti snaga u nogometnoj Europi. Ligue 1 iz godine u godinu jača i sada se već može strpati u isti koš kao konkurencija s Otoka, iz Španjolske, Njemačke i Italije što prije nije bio slučaj. PSG već duže vrijeme pokušava složiti megamomčad koja će osvojiti Ligu prvaka i sada imaju dobru podlogu za ostvariti to u sljedećih par godina. Osim Neymara doveli su i tinejdžersku senzaciju Kyliana Mbappea, dečka koji već ruši razne rekorde i sigurno će uskoro biti u samom svjetskom vrhu. S lakoćom dominiraju ligom a dvoboj s Realom u osmini finala Lige Prvaka bit će pravi test kvalitete ali i poslastica za sve nas. PSG djeluje kao mašina koja se tek pali i kreće u osvajanje svijeta, i iako mu je Pepov City velika konkurencija za ovu nagradu, smatram da ju ipak zaslužuje PSG.

Nagrada 'Jean-Michel Aulas' AS Monaco

Iako će mnogi reći da su dosta pali kvalitetom u odnosu na prošlu godinu, plus od ukupno 255 milijuna eura nije mala stvar. Prodali su četiri prvotimca; Bernarda Silvu, Benjamina Mendyja, Kyliana Mbappea i Tiemouea Bakayoka a od ostalih treba još izdvojiti Nabila Dirara i Valerea Germaina. U klub su doveli svima poznatog Stevana Jovetića koji se još nije naigrao u svom novom klubu, zatim iz Lazia mladog i perspektivnog Senegalca Baldea Keitu, pa vjerovatno najtalentiranijeg europskog mladog centralnog veznjaka i jednog od boljih wonderkidova s Football Managera unazad par sezona, Yourija Tielemansa. U Monaco je došao i Terrence Kongolo, mladi nizozemski stoper i lijevi bočni koji je dobro igrao za Feyenoord prošlih sezona, a treba spomenuti i Meitea, Diakhabyja i Benaglia koji je došao biti zamjena za Subašića, obzirom da je Morgan De Sanctis otišao u mirovinu. Osim Jovetića, Benaglia i Ghezzala koji je došao besplatno, to su sve kvalitetni mladi igrači sa visokim potencijalima. Iako se možda po dosadašnjim rezultatima čini da su kvalitetno pali, Monaco je nastavio sa svojom sjajnom politikom velikog ulaganja u mladost i kasnije preprodaje, sve to dok su u vrhu francuskog i europskog nogometa, a bez sumnje sam da će tu i ostati.

Nagrada 'Massimo Moratti- AC Milan

Potrošenih skoro 200 milijuna eura mora značiti barem neki pomak u rezultatima i na ljestvici već u prvoj sezoni. Milan je nedavno doživio promjenu vodstva a novo vodstvo kluba se baš i ne snalazi dobro u ovih prvih par mjeseci. Doveli su redom Bonuccija, Silvu, Kalinića, Kessiea, Contija, Mussachia, Bigliu, Rodrigueza, Calhanoglua i Borinija i sve su to vrlo dobri igrači koji nisu odabrani slučajno ili na blef, ali fali netko tko tko će to sve znati posložiti. Vincenzo Montella i Gennaro Gatusso zasigurno nisu taj kalibar i nemaju potrebnu kvalitetu i znanje da to naprave. Kvaliteta momčadi je tu ali je rezultat ove godine izostao i zbog toga ipak ovu nagradu dodjeljujem AC Milanu.

Nagrada 'Pippo Inzaghi/Davor Šuker- Nitko

Ovaj segment igre prezirem, vjerujem kao i mnogi i jedva čekam da se pronađe način da se simuliranje eliminira iz nogometa. Zbog toga nikome ne ide ova nagrada od mene.

Nagrada 'Alan Shearer' - Lionel Messi

Odlaskom Neymara Messi je doslovno sve konce igre Barcelone preuzeo na svoja ramena. Ovome je dodatno doprinijela rana ozljeda Dembelea nakon koje je Valverde bio primoran promijeniti formaciju iz 4-3-3 u 4-4-2 s rombom u sredini i Messijem kao CAM-om ili AMF-om. Gledajući utakmice Blaugrane može se vidjeti koliko Messi zapravo znači za igru Barcelone, doslovno sve ide preko njega i rijetko se što može bez njega. Veliku većinu Barcinih golova izradio je upravo on, dirigirajući akcijama koje su urodile plodom, driblajući, dodavajući se duplim pasom sa suigračima, asistirajući ali i postižući pogotke. Leo je tha real MVP, a Barceloni znači i više od pola momčadi.

Nagrada 'Juan Sebastian Veron- Renato Sanches

Dembele je dugo bio ozlijeđen, pa mislim da ne bi trebao dolaziti u obzir. Sigurdsson je bio jedan od boljih pojedinaca u Evertonu za vrijeme ovog prošlog lošeg razdoblja a bez sumnje sam da će biti jedan od vođa Big Samovih Toffeesa. Iako Leonardo Bonucci najviše upada u oko, ipak sam se odlučio za Renata Sanchesa. Renato je nakon prošle sezone siromašne po broju minuta provedenih na terenu odlučio prihvatiti posudbu u Swansea. Ovaj atipičan transfer dogodio se ljetos dok je Don Carlo još uvijek vodio Bayern, za Portugalca je stigla ponuda s otoka koju je Ancelotti koji prvi nije bio zagrijan za Renata, objeručke prihvatio. Obećavale su mu se minute i glavna uloga u veznom redu zanimljive momčadi iz Walesa, a za Sanchesa je to bila prilika dokazati se u jačoj ligi i začepiti usta svim kritičarima. Ništa se od toga nije dogodilo, Swansea je vrlo loš i zadnji na tablici a Sanches očajno koristi i ono malo minuta što dobije.

Nagrada 'Rinus Michels' Pep Guardiola

Katalonski stručnjak radi odličan posao u Engleskoj i ne bi bilo korektno da ga se ne spomene obzirom da je PSG već dobio "Zlatni Petrodolar". Građani samouvjereno ruše sve redom i love rekord Arsenalovih Invinciblesa iz 2004. Pep je Manchester City podigao na višu dimenziju, i to više nije ona tiki-taka iz Barcelone već poboljšana verzija iste. Lopta nije nikad u zraku, dodavaju se svi od golmana do najisturenijih napadača, presing na loptu u obrani se izvodi perfektno, a brzi i tehnički besprijekorni igrači u gornjoj polovici nižu akciju za akcijom i pogodak za pogotkom. Pep ako se ne varam po prvi put u povijesti ne igra sa centralnim veznjacima, već jednim defanzivnim (Fernandinho) i dva ofanzivna (Silva i De Bruyne), a to tako dobro izgleda na terenu da se može zvati revolucionarnim. Također, Pep je kroz pretsezonu uvježbavao i igru s tri u zadnjoj liniji, te se često dogodi da u 4-3-3 Fabian Delph u fazi napada ulazi u sredinu a nazad ostaju dva stopera i Kyle Walker na poziciji što Cesar Azpilicueta igra u Chelseau zadnje dvije sezone. Igrao je Pep i 3-5-2 ove sezone a i to je dobro prolazilo. Od protivnika u najjačoj ligi svijeta dosada nitko nije uspio pronaći odgovor na taktičke inovacije katalonskog ćelavca i zbog toga ova nagrada ide u njegove ruke.

Nagrada 'Guy Roux' - Carlo Ancelotti

Svi koji prate nogomet znaju da su 4-3-3 i 4-2-3-1 skoro identične formacije. Razlika je samo u poziciji CDM-a odnosno CAM-a, što znači da uz dva centralna veznjaka imate jednog defenzivnog ili jednog ofenzivnog veznjaka. Krila su u ta dva slučaja praktički na istim pozicijama iako su u 4-3-3 navodno trojica naprijed a u 4-2-3-1 samo jedan. Carlo Ancelotti vodeći Bayern u prošloj godini izmjenjivao je samo ove dvije formacije, a razlika je bila samo u tome što bi Thiago Alcantara nekad bio naveden kao CM a nekad kao CAM, i što bi Javi Martinez nekad igrao kao taj CDM. Ancelottijeva igra bila je predvidljiva i dosadna, a to je bio jedan od razloga zašto mu je uprava Bayerna uručila otkaz krajem Rujna. 

Nagrada 'FC Wimbledon- GNK Dinamo Zagreb

Iako su uvjerljivo prvi na ljestvici, kao navijač kluba mislim da imam pravo reći kako Dinamo trenutno igra najružniji i najnegledljiviji nogomet. Možda sam ovaj put vrlo subjektivan, ali Dinamo stvarno igra loše u odnosu na godine prije. Možda igrači više nisu ta razina, ali konstantno eksperimentiranje, rotiranje igrača i promjene trenera pa samim time i sustava igre i formacija rezultiraju padom kvalitete igre, nekonstantnošću i neatraktivnošću. Tako mu i treba kad se još uvijek guraju paraziti poput Antolića, donedavno Pivarića, i strani kapitalci i poluproizvodi poput Sigalija, Goncala od kojih Dinamo kune ne može dobiti. Modri možda uzimaju bodove u ligi ali, Bože, ispali su od Skenderbeua iz Europe, o čemu nam to govori? O tome na što nam se srozala liga zadnjih godinu-dvije, jedino Hajduk ima solidan rast a Dinamo i Rijeka igraju puno lošiji nogomet nego prije dvije godine.

Nagrada 'Ajax 70-ih' - Liverpool FC

Nakon jučerašnje predstave Liverpoola u kojoj su ponizili Swansea pod dojmom sam da je Liverpool stvarno igrao najljepši nogomet u protekloj godini. Kloppovi virtuozi u napadu igraju toliko jednostavno, toliko lijepo na oči i toliko dobro da je samo pitanje vremena kada će biti pravi konkurenti za naslov, obzirom da su Van Dijk i Keita potpisali i tako pojačali najslabiju točku Redsa, obranu. Kloppov nogomet i jaki presing toliko paše brzancima Salahu, Maneu i Firminu da naprosto cvjetaju u kontrama i polukontrama, a s Coutinhom kao dirigentom sve to izgleda perfektno. U napadu perfektno, obranu nećemo spominjati.

Da se mene pita
Nagrada 'Zlatni petrodolar' - PSG Šeici iz Pariza nakon šoka i ispadanja prošle godine u Ligi prvaka u neponovljivom preokretu Barcelone predvođene Neymarom ovaj put ozbiljno su zagrizli i radikalno promijenili način na koji će transfer tržnica od sada izgledati. Odlučili su iskeširati 222 milijuna eura i tako isplatiti odštetnu klauzulu za Neymara. Ovo je bio dobar potez za nogomet u kojem su svi profitirali osim Barcelone. Neymar je bez sumnje igrač najvećeg svjetskog kalibra, a ovim transferom odlučio je izaći iz sjene Messija i s novim klubom u kojem će imati glavnu ulogu i pokušati napraviti velike stvari. Također, ...
Da se mene pita
Nagrada 'Zlatni petrodolar' - PSG Šeici iz Pariza nakon šoka ...

Respekt: Cirohito, MARIOLJETA, Dado_M, BruceWayne,

Slažem se: Cirohito,

12/2017
Tribina o Tribini; top-lista legendarnih igrača...

Da bismo što realnije ocijenili neke današnje nogometaše u modernim vremenima postoji niz statističkih podataka koje možemo izvući zahvaljujući napretku novih tehnologija. Iako je kompjuterizacija i statistička obrada nogometa odnosno nogometnih utakmica u zadnje vrijeme doslovno pokrila sve aspekte žive igre i činjenica je da uspješni klubovi investiraju ne tako male novce u svoju skautsku bazu znanja i podataka, u samoj ocjeni bilo kojeg igrača, kluba ili načina igre ipak smo zatočenici svojih gledišta i perspektiva. Iako to u prvu ruku izgleda loše, upravo zbog različitih poimanja nogometa i postoji određena komunikacija i rasprava raširena u ionako širokoj bazi nogometnih navijača i simpatizera.

Upravo zbog toga je teško uopće ocijeniti bilo koga ili bilo što i zbog toga postoje zajednice kao tribina koja bi trebala odrediti neku realnu sliku i dati neki kompromis između najekstremnijih stajališta, neki prosjek. Zbog toga puna podrška u načinu rada s anketama. Što se tiče nogometnih ikona i legendi, to je još kompleksniji problem nego ovaj spomenuti, jer većina članova tu na tribini nije toliko iskusna da su doživjeli vremena Pelea, Maradone, Platinija, Zica, pa i Romaria, Ronalda čak i Ronaldinha. Osobni sam svjedok cijele jedne generacije mladića koji su nogomet krenuli pratiti negdje po sredini dvijetisućitih, kada je Pep Guardiola sa Messijem i Barcelonom krenuo u povijesne uspjehe i podvige. Danas će i starije generacije reći kako je ta Barcelona igrala najdominantniji pa samim time i najbolji nogomet i kako je Messi najbolji nogometaš u povijesti.

Iako se sve to može izjaviti s punim pravom, a i sam sam mišljenja kako se upravo sada igra najbolji i taktički i tehnički i fizički najnapredniji nogomet, valja imati na umu kako nismo doživjeli prošla vremena kako bi mogli izvlačiti takve rečenice i smatrati ih činjenicama. I premda nismo gledali imena poput Garrinche, Maradone, Pelea, i iako nemamo potpune statističke podatke iz tog vremena, zbog novih tehnologija, a posebno interneta, danas je svakome moguće pogledati par klipova od bilo koga od njih, bez obzira na siromašnu kvalitetu i broj istih. Jedan sam od onih fanova koji obožava moderni nogomet, ali ovaj polusatni video nazvan "Diego Maradona - Why is he the best Ever" otvorio mi je novu perspektivu i zacrtao neke po mom mišljenju neoborive temelje u mom shvaćanju nogometne igre. Svi znaju za onaj famozni gol protiv Engleske i još par isječaka, ali evo kako izgleda pola sata najboljih Maradoninih poteza:

Ako ste imali vremena pogledati cijeli video znat će te o čemu pišem. Živio sam, pratio i uživao u nogometu tokom cijele karijere Messija, Cristiana Ronalda, pravog, debelog Ronalda i Ronaldinha, ali ovo što je radio argentinski patuljak stvarno nije bilo s ovog svijeta. Ta lakoća i nogometno umijeće, ludi latinoamerički karakter poguran nedozvoljenim supstancama koja se mogu a i ne moraju smatrati dopingom, skupa s ostvarenim uspjesima stvorile su nogometnu ali i svjetsku karizmu i jednog od najkontroverznijih likova u novijoj povijesti.



Mali zeleni, da mu ne bi sad detaljno ulazili u cijelu biografiju, odrastao je u radničkoj četvrti Buenos Airesa u bijedi i siromaštvu, a prvu priliku za bijeg iz tog stanja i početak nogometne karijere, ugrabio je u Argentinos Juniorsima. Svoj prvi nastup za seniore Argentinos Juniorsa upisao je 20. listopada 1976. i tako s nepunih 16 godina postao najmađi prvoligaški debitant u povijesti argentinskog nogometa. Godinu dana nakon debija u argentinskoj prvoj ligi, Diego je debitirao za reprezentaciju. Maradona je u proveo 5 godina u svom prvom klubu i postigao 115 golova u 167 utakmica. Zanimljivo bi bilo naći podatak o asistencijama, ako uopće postoji. Prodan je 1981. za 4 milijuna američkih dolara u Boca Juniorse, klub za koji je uvijek želio igrati. U svom debiju za Bocu zabija dva gola, a usprkos neslaganju s vodstvom kluba Boca osvaja ligu i Maradona osvaja svoj jedini argentinski ligaški pokal.

Svojim igrama oduševljavao je toliko da je cijeli svijet već znao za njega, a najvećim transferom do tada u vrijednosti od 7.6 milijuna dolara, na Nou Camp ga uspjeva dovesti Barcelona. Nakon svjetskog prvenstva 1982. u kojem Argentina biva poražena od budućih prvaka, Italije, Diego potpisuje za katalonski klub i u prvoj sezoni osvaja Copu del Rey pobjedivši Real Madrid. U jednom od El Classica u istoj sezoni protiv rivala iz Madrida zabija takav gol iz solo prodora, da mu cijeli Bernabeu pruža "standing ovation", a to su uspjeli ponoviti samo Ronaldinho 2005. i Iniesta 2015. Maradonina karijera u Barci bila je isprekidana bolešću i ozljedama. Osim što je dobio hepatitis, u utakmici protiv Athletic Bilbaa Andoni Goikoetxea pogubnim startom mu lomi zglob. U usporedbi s današnjim nogometom onaj od prije tridesetak godina čini se kao klaonica. Igrači nisu bili paženi od sudaca kao sada a u obrani su "sjekire" i igrači pretplaćeni na zadavanje ozljeda protivnicima bili normalna pojava. I iz tog razloga čudi kako je Diego uspio cijelu karijeru više manje izbjegavati ozljede ali to se može pripisati njegovim tjelesnim anomalijama, maloj građi, mišićavosti i niskom težištu. Iako se strahovalo za karijeru "Mali zeleni" se nakon tri mjeseca vratio na teren. 



U Barceloni Diego navodno prvi put uzima koku, a kasnije za to izjavljuje: "Ništa posebno. Želio sam se osjećati živahnijim". Ništa posebno ali Maradona razvija ovisnost i u doba dok je igrao za Napoli redovno konzumira "kraljevsku drogu". 1984. nakon poraza od Bilbaa u španjolskom kupu, nakon još jednog starta Goikoetxeae i nakon uzastopnih pogrdnih povika od strane Bilbaovih navijača Maradona, kako je prikazano u videu iznad, započinje masivnu tuču Barceloninih i Athleticovih igrača ispred kralja, 100 000 gledatelja na tribinama i još tko zna koliko ispred malih ekrana. Opet zbog loših odnosa s vodstvom kluba u ljeto 1984. odlazi u Napoli za opet rekordnih 10.5 milijuna dolara. 

U Napoliju Maradona dobiva status spasitelja, Mesije koji je došao u Napoli prekinuti dominaciju klubova sa sjevera Italije. U klubu postaje kultna ličnost, nasljeđuje kapetansku traku i postaje vođa ekipe. U južnoj Italiji upravo u to vrijeme cvate mafija, a Napolijem vlada anarhija. Kokain se uredno poslužuje i ne gleda se na njega kao na nešto ilegalno, čak postoje pojedinci koji lagano poslje pobjede trče u zagrljaj Argentinskoj ikoni noseći mu kesu punu bijelog praha. Diego doživljava najbolje i najproduktivnije dane svoje karijere. Igra sa deset prosječnih ili ipak loših suigrača i ruga se protivnicima kad stigne. Pokušava zabijati i donijeti najkompliciranije i najteže moguće golove. Najveći talent u povijesti nogometa sa mentalnim sklopom indijanskog ratnika na gorivu od koke, taj miks se tako poklopio da nam je pokazao najbolje što je nogomet ikada dao i što uopće može dati.



Maradona je za Napoli igrao u doba najvećih tenzija između sjevera i juga Italije ponukanih najviše zbog ekonomskih razlika. Svjetloplavi vođeni Diegom u sezoni 86/87 prvi put osvajaju talijansko prvenstvo, prekinuvši tako dugi niz Milana, Juventusa i Intera. Slavlja na napuljskim ulicama bila su neopisiva. Novo, Maradonino carstvo se rađa, po zgradama niču murali s njegovim likom a o tome koliko su ga napolitanci voljeli govori priča kako je na predstojećem Svjetskom prvenstvu, na utakmici između Italije i Argentine igranoj upravo u Napulju, ogromna većina gledatelja, iako Talijana, navijala za Maradoninu Argentinu. Napoli u sezoni 87/88 i 88/89 osvaja drugo mjesto a 89/90 po drugi put sjedaju na vrh. Mnogi tadašnji velikani poput Baresija i Maldinija kasnije priznaju kako je Diego daleko najbolji igrač s kojim su se suočili.

Igrač koji predriblava cijelu protivničku momčad u više navrata, dijeli fantastične asistencije petom, rabonama, škaricama, dugim loptama, igra dobro glavom, ima brutalan šut, postiže pogotke, zabija s centra, osvaja najveće trofeje uključujući Svjetsko prvenstvo skoro dva puta, igrač koji ima nogomet u malom prstu i doslovno se igra s protivnicima zaslužuje da ga se zove najboljim ikad, koliko god on kontroverzan bio. Umjetnik s kovrčama, nabijeni liliputanac sa vanzemaljskim talentom i zlatnim nogama toliko je utjecajan bio da su ej, osnovali religiju po njemu!

Poslje Napolija zbog skandala s kokainom Diego igra još godinu dana u Sevilli u tandemu s našim Šukerom, a kasnije s prekidima nastupa za Newell's Old Boyse i Bocu Juniors. Van terena bio je i ostao jednako lud kao na terenu, te ga više možemo vidjeti u žutilu nego drugdje. Imao je par neuspješnih trenerskih projekata uključujući i izborničko mjesto na klupi Argentine. Zbog ovisnosti se masivno udebljao i u par navrata za dlaku izbjegao smrt. Ipak je ikona, boem i umjetnik još s nama, i uživajmo dok je tako.

U svih pet navedenih faktora evaluacije igrača po mom skromnom mišljenju Maradona zaslužuje čistu desetku. Iako je upitno koliko mu je "doping" pomagao tokom karijere, mislim da bi tražeći neko nogometno savršenstvo i maksimum onoga što je moguće Maradona bio na vrhu i samim time podloga za analizu i ocjenu svih ostalih.


Osvrt iz moje perspektive; Diego Maradona - najbolje što nogomet može dati
Da bismo što realnije ocijenili neke današnje nogometaše u modernim vremenima postoji niz statističkih podataka koje možemo izvući zahvaljujući napretku novih tehnologija. Iako je kompjuterizacija i statistička obrada nogometa odnosno nogometnih utakmica u zadnje vrijeme doslovno pokrila sve aspekte žive igre i činjenica je da uspješni klubovi investiraju ne tako male novce u svoju skautsku bazu znanja i podataka, u samoj ocjeni bilo kojeg igrača, kluba ili načina igre ipak smo zatočenici svojih gledišta i perspektiva. Iako to u prvu ruku izgleda loše, upravo zbog različitih poimanja nogometa i postoji određena komunikacija i rasprava raširena u ionako širokoj bazi nogometnih ...
Osvrt iz moje perspektive; Diego Maradona - najbolje što nogomet može dati
Da bismo što realnije ocijenili neke današnje nogometaše u modernim ...
Mislim da nijedna utakmica ne opisuje El Diega tako dobro kao ona protiv Engleske. Lik je prvo zabio najkontroverzniji, a onda najljepši gol svih vremena. Kao da je poručio: Nisam savršen, imam svojih mana, ali sam najveći i to sam vam dokazao. - baiso, 20.12.17. 14:48, 0 0 0
Radili smo Maradonu i Pelea. Očekivano, iako moramo malo još sakupiti podataka, je Pele dosta bolji. Taman za pola klase - Losovius, 20.12.17. 14:58, 0 0 0
Uspoređivanje različitih pozicija i različitih nogometnih vremena nikad nije zahvalno. Koje god statistike i podaci to tvrdili, mislim da se nikad neću složit s tim da je Pele bio "bolji". - Slavkob, 20.12.17. 15:24, 0 0 0
Pa u našoj generaciji je mislim malo precijenjen Maradon jer je značajno pala populacija ljudi koji su ekšueli gledali Pelea, osim na povremenim clipovima - Losovius, 20.12.17. 15:38, 0 0 0
@baiso najkontroverzniji gol bi bio onaj iz finala SP66 i priče dal je prošla crtu ili ne. Njegov prvi gol nije nimalo kontroverazn, svima je jasno da nije gol, nema rasprave dal je il ne. - Sherpa, 20.12.17. 16:17, 0 0 0
12/2017
r4 s1 n1 k27
Može li se Inter vratiti na staze stare slave?

Nakon naglog pada negdje po sredini prošlog desetljeća svjedoci smo umjerenog,  polaganog ali konstantnog rasta Serie A u odnosu na druge najjače europske nogometne lige. Svi se još sjećaju romantičnih vremena kada su najjače svjetske nogometne face igrale na Apeninskom poluotoku. U kolijevci taktike i Catenaccia, zanimljivo, najveći svjetski tehničari provodili su najbolje godine svojih karijera. Južnoamerički talent Brazila i Argentine uz pokojeg europskog maestra i ne tako mala doza talijanskog štiha punili su rostere Milana i Intera, Rome i Lazia, Juventusa, Fiorentine, Parme. U prijelazu s prošlog stoljeća na 21., Serie A bila je najjača i najpraćenija liga u svijetu, a Milanski i Rimski gradski derbiji bili su u rangu današnjih derbija u Premiershipu i El Classica od prije par godina.

Milanski Inter svoje zlatne godine u novije doba doživio je upravo onda kada je Serie A počela slabjeti, u drugoj polovici dvijetisućitih. Iako je bez sumnje imao jaku momčad i prije, Inter je tek nakon najvećeg skandala namještanja u talijanskom nogometu, Calciopolija, i izbacivanja Juventusa u drugu ligu, zavladao Italijom, pa i Europom. Nakon godina i godina bez najprestižnijeg trofeja u Italiji, u sezoni 2005/06 sve se konačno poklopilo i osvojili su Calcio, pa onda sljedeće godine još jednom, i onda tako još tri puta zaredom i sve to začinili osvajanjem europske krune pod velikim Joseom.

Izgledalo je u to vrijeme da je Inter nepobjediv. Osim što su drmali svojom ligom, u Europi su izgledali kao oni koji su jedini preostali braniti čast nogometnih Apenina. A nije baš ni da su imali neke prosječne igrače. Toldo i Julio Cesar na golu, u obrani stupovi poput Samuela, Cordobe i Materazzija, Zanetti, Ze Maria i kasnije Chivu po bokovima, Juan Sebastian Veron, Cambiasso, Stanković u sredini, krila u liku Killyja Gonzaleza i Luisa Figa, a gore bombarderska eskadrila Adriano, Recoba i Obafemi Martins. Sada malo manje nevjerojatno zvuči spomenuti podatak o pet uzastopnih osvajanja Serie A, malo je reći da su sva ova imena naprosto dominirala ligom u to vrijeme. Dvadeset dva boda prednosti u sezoni 06/07 dovoljno govore o spomenutom. Roberto Mancini, iako je osvajao ligu tri puta, očito nije ispunjavao klupske ciljeve u vidu Europe, pa ga je uprava u ljeto 2008. zamijenila Joseom Mourinhom. 

Jose kao Jose, u svom prepoznatljivom stilu donio je instant uspjeh. U prvoj sezoni osvojio je ligu i superkup, a u drugoj, svojoj famoznoj sezoni, Nerroazzurrima je donio ligu, kup i pokal Lige prvaka. U međuvremenu ionako brutalna ekipa pojačala se imenima poput Lucia, Maicona, Thiaga Motte, Patricka Vieire, Quaresme, mladog Balotellija, Diega Milita, Hernana Crespa, velikog Zlatana Ibrahimovića i kasnije Samuela Eto'a. Tako postavljena zvijezda do zvijezde uz talijanski timski duh i karizmatičnog vođu koji je znao kako, Inter 2010. postaje europski prvak. Protiv možda najjače Barcelone dotad, u trenutku kada Guardiola dovršava svoje remek dijelo stvoreno oko najboljeg na svijetu, Mourinho na bok stavlja Samuela Eto'a a egzekutor Diego Milito šalje Katalonce kući. Slično se dogodilo i u finalu protiv Bayerna.

Nakon Mourinha i doživljenog klupskog vrhunca prirodno je bilo očekivati pad. Skupina od dvadesetak veterana, imena koja su dožjevila vrhunac upravo kada je i klub, polako je krenula u mirovinu. Jedan po jedan redali su kopačke o klin a ispada da je Inter to samo nijemo promatrao. U današnjem nogometu ako namjeravate ostati na vrhu uvijek u vidu treba imati plan za budućnost. Inter je to ovoga puta zanemario gledajući samo prema toliko željenom europskom pokalu, preciznije tituli prvaka Europe. U klub su došli neki novi, mladi klinci od kojih se očekivao nerealan rezultat, a prava pojačanja svjetske klase koja su jedino mogla održati razinu od prije, izostala su. 

Klub je krivim vođenjem upao u loše financijsko stanje, igračka kvaliteta nemjerljivo je pala a konce i monopol lige je, vrativši se lagano iz Serie B, preuzeo Juventus. Samke Handanovič nije mogao sam, guralo se nikad dokazanog "vrhunskog" stopera Andreu Ranocchiu, brazilci Rolando i Juan Jesus bili su samo prolaznici, pokušaji poput Alvara Pereire, Nagatoma nisu izgledali loše u odnosu na nusproizvode u obrani tipa Jonathan, Schelotto i Donkor. Vezni red spao je na kreativnost našeg Matea Kovačića, već istrošenog Estebana Cambiassa i nikad ostvarene potencijale Freddyja Guarina i Rickyja Alvareza. Nije ni napad bio puno bolji, činili su ga Palacio, Cassano i tu i tamo Jovetić, a Icardi je bio mladi, još nedokazani talent. Mnogi treneri su pokušali nešto ostvariti s ovom ekipom uključujući i Mancinija koji se vratio na dvije godine, ali Inter je od sezone 10/11 do prošle redom završavao kao drugi, šesti, deveti pa peti, osmi pa četvrti pa sedmi. Jako skromno za donedavnog vladara Italije.

Inter je, baš kao i njegov gradski rival prošle godine prodan stranom ulagaču, točnije u ruke kineskoj invsticijskoj grupi Suning. Iako takva preuzimanja klubova s tradicijom od strane bogatih investitora jako često ne nailaze na odobravanje navijača, treba shvatiti kako je nogomet postao jedan veliki atraktivni i profitablini biznis. Ukoliko se na vrijeme raširi perspektiva u tom smislu bilo koji nogometni klub će financijski i rezultatski patiti. Ako klub ne stoji dobro financijski najbolje ga je dati u ruke ljudima s kapitalom a ne vući ga sa sobom i zavlačiti u još veće dugove. Upravo su Inter i Milan dokaz upravo toga, doživjeli su rezultatski krah zbog samovolje svojih vlasnika. Srećom po oba kluba dogodilo se to što se dogodilo, i Inter i Milan prodani su pojedincima s kapitalom, i to se vidi po rezultatu Intera ove sezone a nadamo se da će se vidjeti i po Milanu u dogledno vrijeme.

Upravo ta financijska moć, uz Spallettijevu tvrdoglavost, glavna je odgovorna za ne puštanje Ivana Perišića ovo ljeto u United iako se radilo o ozbiljnim novcima. Perišić je ostao i postao predvodnik ovog Intera, Icardi je izrastao u svjetsku klasu a ostatak momčadi je kvalitetno iznadprosječan i što je bitnije uigran. Uložilo se i u pojačanja i dalo po 40-ak milijuna eura za Joaa Marija, koji po mom mišljenju nije igrač takve klase, a kamoli da nosi desetku, ali kupilo se i recimo Gabriela Barbosu, igrača sličnih karakteristika i godina kao njegov imenjak iz Cityja, Gabriel Jesus. Doveden je i mladi stoper Milan Škriniar koji je sve iznenadio svojim dobrim igrama. Stigao je i Vecino iz Fiorentine, te Dalbert iz Nice. Vidi se da Kinezi ne štede ali ukoliko misle ozbiljno i žele Inter vratiti u sami vrh trebaju još više odriješiti kesu. Što se tiče vraćanja na stare staze slave, do toga je sigurno dug put pametne transfer politike i slaganja momčadi. Inter možda i je trenutno prvi na tablici Serie A ali daleko su još od osvajanja, Juventus još uvijek vodi glavnu riječ tu a Napoli i Roma imaju kvalitetniji kadar i bolju i ljepšu igru. U ovom trenutku realnost je četvrto mjesto pa i borba za Ligu prvaka.

Dug je put do vrha
Nakon naglog pada negdje po sredini prošlog desetljeća svjedoci smo umjerenog, polaganog ali konstantnog rasta Serie A u odnosu na druge najjače europske nogometne lige. Svi se još sjećaju romantičnih vremena kada su najjače svjetske nogometne face igrale na Apeninskom poluotoku. U kolijevci taktike i Catenaccia, zanimljivo, najveći svjetski tehničari provodili su najbolje godine svojih karijera. Južnoamerički talent Brazila i Argentine uz pokojeg europskog maestra i ne tako mala doza talijanskog štiha punili su rostere Milana i Intera, Rome i Lazia, Juventusa, Fiorentine, Parme. U prijelazu s prošlog stoljeća na 21., Serie A bila je najjača i najpraćenija liga u ...
Dug je put do vrha
Nakon naglog pada negdje po sredini prošlog desetljeća svjedoci smo ...

Respekt: Cirohito, riquel_me, BruceWayne, SiamoNoi,

Slažem se: Cirohito,

Ne slažem se: SiamoNoi,

...problem s njim.Nesto ne vjerujem da on ima budućnost u Interu.To bi bio jedini transfer gdje se Suning preračunao i gdje se fulalo prošlog ljeta.Jednostavno nije bio potreban.Htjelo se Gabriela Jesusa uzet pa se na kraju zadovoljilo ovim. - SiamoNoi, 8.12.17. 10:51, 0 0 0
Od osam odlomaka teksta šest je posvećeno povijesti, a tek dva (površno) aktualnom trenutku i perspektivi. Bilo bi mi dalkeko draže da je obratno, ovako mi se čini da je tema pogođena samo toliko da se radi o Interu i ništa više. - Gavran, 8.12.17. 10:52, 0 0 0
Slažem se sa Gavranom. Ovakva tribina trebala bi biti okrenuta sadašnjoj situaciji sa svojim mišljnjem što će se dogoditi u budućnosti i što se treba promijeniti da se klub vrati na vrh u kontinuitetu.. - BruceWayne, 8.12.17. 13:01, 0 0 0
Razumijem ja to, ali sam pisao o povijesti čisto da se shvati kakve na se to stare staze slave treba vratiti. Nije mala stvar ponoviti onakvu ekipu i uspjehe. - Slavkob, 8.12.17. 13:05, 0 0 0
Kada se malo uhodaš ovdje na Tribini, vidjeti ćeš da malo tko piše o povijesti da joj se daje naglasak. Većinom se ide "u sridu" kao centralnoj točki analizi, a sve prije ili poslije je samo dodatak. - BruceWayne, 8.12.17. 13:14, 0 0 0
12/2017
Tribina hipoteza

Prije svega Nijemac, poznavatelj i pobornik njemačke škole i filozofije nogometa, počasni Bavarac te oduvijek napadač u duši, Jupp je kao profesionalni nogometaš cijelu karijeru proveo u Njemačkoj. U svojoj petnaestogošnjoj karijeri prvotno je igrao za klub iz rodnog grada, Borussiju Monchengladbach(1963-1967), nakon čega su usljedile samo tri godine u Hannoveru(1967-1970), da bi se zadnjih 8 godina karijere vratio u Borussiju u kojoj je u ukupno preko tristo utakmica zabio više od dvjesto golova i tako postao legenda kluba. Po omjeru golova i utakmica vidljivo je da je bio napadač, ali malo je poznato da je za svoje vrijeme bio svjetska klasa. Svoju epohu sa Borussijom okrunio je titulom prvaka Kupa UEFA u sezoni 78/79. Sa Zapadnom Njemačkom je osvojio Svjetsko prvenstvo 1974., te Europsko prvenstvo 1972. kada je sa šest suigrača iz reprezentacije bio članom UEFA-ine momčadi prvenstva. Ipak, ne spominje se toliko često kao igračka veličina najviše zbog peha što je u praktički isto vrijeme igrao veliki Gerd Muller, njemački rekorder sa 68 golova u 62 nastupa za reprezentaciju i 365 golova u 427 utakmica u Bundesligi. Muller je tako svojevremeno harajući na svjetskom i europskom pozornicom držao Heynckesa na klupi, pa ne čudi da Jupp ne dobiva toliko hvalospjeva za svoje igračke dane, iako je bez sumnje bio u vrhu svjetskog nogometa.


Ipak, kada danas kažemo ili čujemo Jupp Heynckes, prvo na što nas asocira to ime je trenerska, menadžerska veličina. Jupp je svoju veliku trenersku karijeru započeo upravo nakon umirovljenja u svojoj Borussiji iz Monchengladbacha, da bi se nakon nje otisnuo na poslovne avanture po Njemačkoj, Španjolskoj i Portugalu. Trenirao je tako klubove poput Athletic Bilbaa, Eintrachta iz Frankfurta, Tenerifa, Benfice, Schalkea ali i Real Madrida i Bayerna u kojima je ostvario najveće uspjehe. Nerijetko se, kao što je i danas slučaj, vraćao dva-tri puta tamo gdje je radio odličan posao, i gdje su ga cijenili. Sa Realom iz Madrida osvojio je ligu prvaka u sezoni 1997/98, kao i španjolski kup, s Bayernom je tri puta osvajao ligu - 1988/89, 1989/90 i ono najpoznatije i najnovije osvajanje trostruke krune u sezoni 2012/13, nakon čega se zasluženo umirovio.

Mnogi danas smatraju da je to bila svojevoljna mirovina, ali zaboravljaju da je ta odluka pala nakon objave Bayernove uprave, negdje oko Božićnih praznika 2012., kako sljedeće sezone na klupu sjeda Pep Guardiola. Jedno od najvećih menadžerskih imena u svijetu je tada bilo nezaposleno, ili bolje reći na odmoru. Iako je Pep bez sumnje jedan od najizvrsnijih trenerskih umova, što dokazuje i trenutno sa igrama Cityja, ovaj potez Bayernove uprave mogao bi se okarakterizirati kao jedan veliki šamar u lice za Juppa, koji je upravo hvatao i slagao posljednje konce kod vođenja Bayerna. Imao je zanimljivu ekipu, momke od kojih je napravio trostruke prvake možda zbog zadnje trenerske sezone u karijeri, ili možda čak iz inata prema upravi kako bi ti isti vidjeli od koga dižu ruke. Bilo kako bilo, Heynckes je otišao sa stilom a njegov Bayern je, uz tri krune, igrao najatraktivniji i najbolji, diskutabilno i najljepši, takozvani „atomski“ nogomet.

Iako su igrački i bili možda među najboljim na svijetu, Bayern je za vrijeme zadnje vladavine Heynckesa bio prava momčad, škvadra koja je na terenu pokazivala ono najbolje što može pokazati. Jupp je iz svih njih izvlačio maksimum a njegov stil igre i napadačka filozofija dan danas su mnogima u svijetu primjer savršenog nogometa. Okomitost lopte, konkretne akcije po stranama sa ofanzivnim bočnim igračima, ali i presing na loptu u fazi obrane krasili su igru momčadi iz Munchena. Dok su Alaba (kojeg je sam Heynckes otkrio i ubacio ga iz mlade momčadi u prvu s 18 godina) i Ribery, odnosno Lahm i Robben probijali strane i nabacivali, dva Maria Gomez i Mandžukić nezaustavljivo su trpali protivničke mreže. Okosnicu sredine činili su Kroos, Schweinsteiger i Luiz Gustavo a obranu su držali, uz Boatenga, Holger Badstuber i iskusni belgijanac Daniel Van Buyten. O tome tko je bio na golu ne treba ni govoriti.

Bayern je gazio i mlio sve redom, a Juppova napadačka duša, njemački mentalitet, poznavanje cjelokupne situacije u klubu i jasna vizija vođenja momčadi iznjedrili su rezultat. Osvojili su ligu s 25 bodova prednosti ispred Dortmunda uz gol razliku +80, prošetali se njemačkim kupom a u ligi prvaka su razbili Barceloninu tiki-taku ukupnim rezultatom 7-0. Upravo zbog toga zvuči nevjerojatno da su ga Bayernovi čelnici naprosto protjerali a kao zamjenu doveli svojevrsnog izumitelja te iste tiki-take. Pep kad je došao prekrižio je mnoge do tada značajne prvotimce kao Maria Mandžukića, Maria Gomeza i Luiza Gustava, a ponukan ozljedama pokušao je od Alabe, ponajboljeg ljevog bočnog u svijetu, napraviti stopera. Iako je Guardiola kao Heynckes nastavio dominirati domaćim prvenstvom i kupom, nije uspio ponoviti europski uspjeh svog prethodnika i osvojiti tu famoznu trostruku krunu, a filozofija igre koju je gurao jednostavno jednostavno nije bila prirodna za bavarski klub.

Pep je u bavarski klub pokušao uvesti svoju perspektivu nogometne igre, htio je preslikati onaj stil koji je imao u Barci, fokusirajući se na posjed lopte, strpljivost u izgradnji napada i „pletenje mreže“ oko protivničkog šesnaesterca. Bočni igrači su tako prestali biti toliko važni u napadačkom smislu kao oni koji će uputiti ključan pas ili centaršut. Pod Pepom su Alaba i Lahm, a kasnije Bernat i Kimmich više dobili ulogu podrške napadu te su se podredili izgradnji igre. Koliko je Guardiola cijenio njihove playmakerske sposobnosti, posebno kod Phillipa Lahma, vidljivo je u tome da su Alaba i Lahm znali često biti postavljeni na poziciju centralnog veznjaka. Iako bi se i Guardiolin nogomet mogao okarakterizirati kao „napadački“, najbitnija razlika od Heynckesovog je upravo u okomitosti igre. Okomiti napadački nogomet kakav je Jupp igrao s Bayernom, za razliku od Pepovog, nije se temeljio na posjedu i kratkim dodavanjima u kojima mora sudjelovati cijela ekipa od golmana do napadača, već na okomitim loptama prema naprijed iz kojih se u što kraćem roku treba izroditi prilika. I premda će uvijek postojati ova dva „tabora“ nogometnog promišljanja kod navijača i simpatizera diljem svijeta, mišljenja sam kako je Juppov nogomet za bavarski klub ipak bio za nijansu bolji, a u današnjem nogometu upravo te nijanse odlučuju o tome jesi li najbolji u Europi.

Katalonskom stručnjaku se ipak mora priznati kako je u klub doveo nekolicinu igrača svjetske klase kao što su Lewandowski, Vidal i Xabi Alonso, te je kupio mlada krila Douglasa Costu i Kingsleya Comana koji su trebali uskoro zamijeniti sada već starije i istrošenije Robbena i Riberyja. Može se stoga reći kako je Pep gledao na budućnost a cijeli njegov projekt u Muchenu imao je glavu i rep. Ipak, nakon svoje treće sezone Guardiola je otišao u Manchester City a Bayern je umjesto njega doveo istinskog stručnjaka svjetskog renomea i nedavnog prvaka Europe s Realom, Carla Ancelottija.

Ancelotti je se prošle sezone prošetao ligom ali kako i ne bi kad bavarski klub doslovno drži monopol nad ligom a najveći „rival“, Borussija iz Dortmunda kao da se pomirila s vječnim drugim mjestom. U ligi prvaka su ispali od budućeg osvjača, Reala, a mnogi će reći kako je Bayern bio bolji sve do kontroverznog crvenog kartona Vidala. Ipak, vidjelo se da se Carlito u godinu i par mjeseci nije do kraja snašao u novom klubu. Iako je pobornik sličnog nogometa kao Jupp, igračima nije uspio prenijeti igru kakve se sijećamo iz Reala i Chelseja. Nije uspio do kraja doprijeti do igrača te u momčadi punoj zvijezda nije uspio uspostaviti potrebnu ravnotežu. Talijanski stručnjak nije se proslavio ni na tržištu. Iako je imao pogodaka kao što je Corentin Tolisso, a s Hummelsom i Jamesom nije mogao promašiti, doveo je senzaciju s Eura i „nadu godine“, Renata Sanchesa iz Benfice kojem prošle sezone nije dao dovoljnu minutažu da se pokaže, da bi ga ovo ljeto posudio Swanseaju, a Douglasa Costu, koji je trebao naslijediti Robbena na desnom krilu, pustio je u Juventus. Početkom ove sezone rezultat je patio a govorilo se i o bojkotu prvotimaca protiv trenera. Klub je tresla kriza i bilo je očito da je potrebno osvježenje, netko tko zna kako klub funkcionira, netko domaći tko će znati posložiti stvari i vratiti Bayern u vrh svjetskog nogometa.

Taj netko bio je upravo Jupp Heynckes, koji se na iznenađenje cijelog nogometnog svijeta vratio iz mirovine u svoj klub i na svoje mjesto. Iako je, činilo se, nenadano prekinuo mirovinu i preuzeo vodstvo momčadi, Jupp je odmah posložio stvari u svlačionici i na terenu. Alaba je ponovno onaj stari lijevi bek koji je više kraj protivničkog šesnaesterca nego kraj svog, a slično je i na drugoj strani s Kimmichem. Robben i ovog puta Coman beskompromisno probijaju strane, a Lewa neumjerno trpa. Sve je baš kao nekada. Svoj na svome, ćaća se vraća iliti ćaća se vratio i u 11 utakmica što je vodio bavarski klub ostvario 10 pobjeda uključujući izbacivanje RB Leipziga na jedanaesterce u kupu. Iako su se „poskliznuli“ u predzadnjem kolu protiv, ironično upravo Juppove Borussije Monchengladbach, Bayern već izgleda kao onaj stari, a donedavni penzioner kreće po nove trofeje. Bayern je trebao Juppa, Jupp nije trebao Bayern ali je vrativši se pokazao klasu i onaj njemački gard vječnog pobjednika.

Koliko je Jupp bio potreban Bayernu?
Prije svega Nijemac, poznavatelj i pobornik njemačke škole i filozofije nogometa, počasni Bavarac te oduvijek napadač u duši, Jupp je kao profesionalni nogometaš cijelu karijeru proveo u Njemačkoj. U svojoj petnaestogošnjoj karijeri prvotno je igrao za klub iz rodnog grada, Borussiju Monchengladbach(1963-1967), nakon čega su usljedile samo tri godine u Hannoveru(1967-1970), da bi se zadnjih 8 godina karijere vratio u Borussiju u kojoj je u ukupno preko tristo utakmica zabio više od dvjesto golova i tako postao legenda kluba. Po omjeru golova i utakmica vidljivo je da je bio napadač, ali malo je poznato da je za svoje vrijeme bio ...
Koliko je Jupp bio potreban Bayernu?
Prije svega Nijemac, poznavatelj i pobornik njemačke škole i filozofije ...
Onog dana kada su najavili Pepa ja sam počeo navijati da Bayern osvoji sve što može te sezone, što na kraju i je. Otpisani trener je postavio letvicu toliko visoko da je Pep nije uspio dosegnuti. Bez da je mijenjao DNA ekipe. - Sherpa, 5.12.17. 10:44, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.