Vjeran

Sic transit Gloria Estefan!
Reputacija
5
Bodova
119
Analiza
225
Ocjena
1119
Anketa
256
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

05/2017
Rijeka je prvak! Mijenja li se time HNL?

Iskrene čestitke Rijeci na apsolutno zasluženom naslovu. Uživajte, slavite, feštajte, radujte se! Jer, zavrijedili ste!!!

A da bi se odgovorilo na pitanje "Mijenja li se Rijekinim naslovom HNL?" moramo prvo definirati kako sada izgleda (ili je izgledao do nedjelje) HNL. Za najveći dio pratitelja nogometa u Hrvata HNL je, u najkraćim crtama, (bio) Mamićeva močvara za zgrtanje novaca svim mogućim i nemogućim nečasnim radnjama kroz osiguravanje Dinamove apsolutne dominacije u navedenom natjecanju.

Onima sa malo ružičastijim očima HNL je natjecanje u kojem dominiraju Dinamo i Hajduk, a svima ostalima preostaju mrvice sa stola ova dva nogometna velikana. Zagrebov naslov 2001./02. je ona famozna iznimka koja potvrđuje pravilo. 

Na svu sreću, diljem Europe stvari stoje sasvim drugačije.

U Španjolskoj je u zadnjih 18 godina Barcelona bila prvak 8, a Real 6 puta. Dva naslova uzeo je Atletico (M). Dva su kluba u tih 18 godina uzela po jedan naslov. Jedan od njih je Valencia. A drugi? Koji je bio drugi? Mislite li da Deportivo te 1999./2000, nije bio barem 20 % bolji od španjolskih velikana kako bi imao pravo na naslov? Mislite da "Mamići" iz Madrida i Barcelone nisu napravili sve što je u njihovoj moći da naslov ode u njihove ruke? Mislite da tamo nije bilo ni jednog sumnjivog penala? Ni jednog gola poništenog zbog nepostojećeg zaleđa? Ni jednog priznatog pogotka iz evidentnog zaleđa?

U Njemačkoj slika izgleda još dominantnije. Od zadnjih 18 naslova njih 12 je otišlo Bayernu, a 3 Borussiji (D). Preostala 3 podijelili su Werder, Stuttgart i Wolfsburg. Mislite da te ekipe nisu bile barem 20 % bolje od Bayerna kako bi uzele kantu? Mislite da minhenski "Mamić" nije napravio baš sve da se do naslova dođe?

A tek Italija! Tamo je od zadnjih 18 naslova njih 8 uzeo Juve. Inter je "ubo" 5, a njihov stadionski cimer je prisvojio 2. Po jednog su uhvatili Lazio i Roma. Ne štima vam zbroj? Jedan vam fali do 18? Pa da, naravno. Te 2004./05. naslov je oduzet Juventusu zbog, ne biste vjerovali, namještanja utakmica. A stvarno mislite da te daleke 1990./91. Sampdoria nije bila za 20 % bolja od talijanskih velikana? Stvarno mislite da torinski, milanski i rimski "Mamići" nisi činili sve što je u njihovoj moći da uzmu naslov?

Od zadnjih 18 naslova u Engleskoj, 8 je otišlo ManUtd-u, a 5 je prigrabila Chelsea. Tu su još i Arsenal odn. ManCity sa po 2 kante. Ovaj jedan koji nedostaje je, naravno, Leicesterov. Mislite da su pohod Lisica na naslov mirno gledali londonski i mančesterski "Mamići"? I što bi u Liverpoolu dali da imaju i taj jedan?

Nizozemci. 9 naslova PSV-a i 6 Ajaxovih. Po jedan ide Feyenordu (ovogodišnji!), AZ Alkmaaru i Twenteu. Mislite da je Twente te 2009./10. imao sasvim fer uvjete na terenu? Ili ipak vjerujete kako je morao biti bar 20 % bolji od svojih zvučnijih suparnika da bi na kraju podigao kantu? O lokalnim "Mamićima" više ne bih, mislim da ste shvatili.

Uzmimo još Portugal pa stajem. Zadnjih 18 naslova podijelila su 4 kluba. Tri znate bez problema. To su Porto (9), Benfica (6) i Sporting (2). Tko je četvrti ortak? I stvarno mislite da su te 2000./01. Porto, Benfica i Sporting mirno gledali kako im naslov odnosi izvjesna Boavista? I stvarno mislite da dotična Boavista nije bila barem 20 % bolja od najjačih konkurenata da bi došla do tog naslova?

Ukratko, dominacija nije samo naš izum. Dominacija nije nepoznata. Dapače, ona je u ovom materijalnom svijetu zapravo vrlo prirodna. Želite li "rasturiti" takav monopol, duopol, tripol... morate biti očito i podosta jači od konkurenata.

U tom smislu, HNL nije išta bolja ni lošija od navedenih europskih liga. U tom smislu, bez obzira na Rijekin naslov, ništa se neće promijeniti. Kao što ništa u svojim ligama osvojenim naslovima nisu promijenili Boavista, Sampdoria, Twente, Leicester ili već.

RIJEKA

Rijeka je prošla svoju katarzu. Rijeka je prije ne predugo vremena bila na koljenima. Rijeka je te 2011./12. jedva uspjela ostati prvoligašem. A onda su se stvari pokrenule. Dolaskom svježe love ali i posloženom vlasničkom strukturom počelo se postavljati i ambiciozne razumne planove. Ono što Zapadnjaci odavno znaju jest da je za uspjeh preko noći potrebno uložiti 10-ak godina krvavog rada. Ključna stvar u svemu tome nije, kako bi mnogi danas rekli, Kekov dolazak. Ključno je u svemu tome bio Kekov ostanak. U te četiri godine Rijeka je, uz ovaj naslov, uzela još samo jedan Kup. Ali Kekova pozicija nije bila upitna. Doista, kad malo razmislite, koji je klub HNL-a tamo od 1992. imao istog trenera četiri godine za redom?

Jasna vizija Uprave kluba, izbor stručnjaka koji se u tu viziju može uklopiti te strpljenje i mukotrpan rad doveli su do veličanstvenog slavlja kakvom smo ovih dana mogli svjedočiti.

Rijeci želim kontinuitet, želim da ostane ovako ozbiljan faktor u HR nogometu. Rijeci, naravno, želim i Ligu prvaka iako vjerujem da je njima sada na pameti samo iduća HNL sezona i branjenje naoko neobranjivog.

DINAMO

Dinamo je svoju prvu katarzu prošao kroz "Ligu za bedaka". Koliko je ta katarza bila uspješna svjedoči i niz koji je tek ove sezone prekinut. Dinamo je ove godine, generalno gledano, odigrao očajnu sezonu. Dinamo je bio negledljiv još tamo protiv Vardara (s Pjacom i Rogom) i imenjaka iz Tbilisija (Rog). Bilo je očito kako je ovakav Dinamo sasvim zreo za predaju naslova. I drago mi je da se to dogodilo. Jer klubu je sad potrebna neka nova katarza. Promjene će se sigurno dogoditi, to nije sporno. U kojem će smjeru ići i kakve će rezultate polučiti, ostaje da se vidi. Priželjkujem okretanje domaćem kadru (omladinska je škola izvrsna) i kombinaciji iskustva i mladosti. Priželjkujem i ciljana pojačanja na kritičnim pozicijama. Priželjkujem sportski pristup i nikakve zakulisne igre.

HAJDUK

Hajduk bi iz ove sezone morao napokon naučiti da Dinamo ipak nije baš tako pretplaćen na naslove. Hajduk bi morao naučiti da je muški i borbeni pristup kvalitetniji od stalnog prokazivanja prstom i optuživanja nekog drugog za vlastite neuspjehe. Hajduk bi od Rijeke mogao naučiti i kako se to, strpljivo i postupno, provode u djelo planovi postavljeni na realnim temeljima i s jasnom vizijom kud se želi doći. Hajduk bi napokon morao postati konkurentan i jak klub. Za to je, bar kako ja to vidim, prije svega potrebno staviti glave na hrpu i povući u istom smjeru.

OSIJEK

Držim im fige. Nadam se da i oni uče od Rijeke.

HRVATSKI NOGOMET

A HNL? Hm, Mamić je vjerojatno problem. Ali jednako tako, ne mogu se oteti dojmu, da se na njemu lomi previše kopalja. A neki problemi, neki ozbiljni problemi, polako prolaze ispod radara i njima se ne bavimo. A morali bi!

Pazite, mi ne možemo pronaći 10 klubova koji bi sa stabilnim financijama izgurali jednu sezonu od početka do kraja. Ove godine Split i Cibalija. Gdje je nestao Zagreb? Sjećate li se još Kamen Ingrada i poslovičnog spektakla protiv Schalkea 04? O Varteksu bolje da i ne pričam, to me ime uvijek stegne u grlu. Profesionalci, za vrijeme radnog vremena, na radnom mjestu, svom nadređenom okreću leđa. Javno, pred svima. Samo sam čekao da hlače povuku prema dolje i odu u pretklon.

Drugoligaši se Bogu mole da ne izbore nastup u Prvoj jer ne znaju kako bi to izgurali. Ili druga krajnost, pojavi se neki lokalni šerif i izgura sezonu-dvije. Sjećate li se Mladosti 127? Znate li da je na njihovom prvoligaškom stadionu sada oranica na kojoj raste kukuruz? Znate li u kojem je mjestu ta oranica? I biste li Suhopolje uopće mogli pronaći na karti?

Licenciranje? Uzmite taj famozni pravilnik pa ga dobro pogledajte. Grijani tereni. Pa po tom pravilniku licencu teško može dobiti ijedan klub u Lijepoj našoj. Infrastruktura u banani. O Maksimiru ne bih, Poljud je spreman za vrlo, vrlo ozbiljnu rekonstrukciju. Rujevica je privremeno rješenje, Kantrida ide sporije od planiranog. Velika reprezentacija u vlastitoj zemlji nema stadion koji bi svojim zdanjem pratio njeg "vatreni" ugled.

Sudačka organizacija? Zar doista ne možemo pronaći jednu sudačku trojku koja bi se "špancirala" po travnjacima na kojima se odigravaju europska ili svjetska prvenstva. Slovenac i Srbin su među najozbiljnijim kandidatima za suđenje finala Europske lige i Lige prvaka. Lige su im lošije od naših, reprezentacije su im lošije od naše.

Trenerska struka? 0 bodova. Kod nas je sustavno jedino neusustavljivanje. Ako i imamo nekog mladog, potentnog trenera koji prati moderne trendove i ima svoje ideje onda mu u pravilu serviramo jedan od dva scenarija. Ili mu ne damo priliku ili mu ju damo pa nakon prvog lošijeg rezultata serviramo šup kartu. Vraćam se još jednom na četiri kontinuirane Kekove godine. Tko je još imao takvu prigodu? Ili pak imamo sumnjive kandidate koji rotiraju po bespućima HNL-a i malo ili nimalo rade na sebi znajući negdje duboko u sebi da za Europu nisu, a da će ih ovdje uvijek netko trebati. 

Rijeka je u većinskom talijanskom vlasništvu. Osijek u većinskom mađarskom. Zašto? Zato jer je to očito jedini pouzdani način da dođete do zdrave love. Profesionalni nogometni klub skup je pogon. Kao što rekoh, u ovoj zemlji ne možete pronaći 10 klubova financija dovoljno stabilnih da izguraju sezonu do kraja. I mi onda pričamo o promjenama u HNL-u...

Dok gospodarstvo ove zemlje ne profunkcionira i dok pravi sponzori ne počnu nalaziti svoje stvarne interese u nogometu, ništa se promijeniti neće.

Kao što Rijekin naslov neće nimalo utjecati na navedene segmente.

Ali možda ipak bar malo ublaži percepciju o HNL-u kao najgoroj, najdosadnijoj, najizvjesnijoj, najkorumpiranijoj ligi na svijetu.

Pozdravljam vas zdravo i živo!

P.S. BRAVO RIJEKA!!!

Mijenja li Rijekin naslov našu percpeciju HNL-a?
Iskrene čestitke Rijeci na apsolutno zasluženom naslovu. Uživajte, slavite, feštajte, radujte se! Jer, zavrijedili ste!!! A da bi se odgovorilo na pitanje "Mijenja li se Rijekinim naslovom HNL?" moramo prvo definirati kako sada izgleda (ili je izgledao do nedjelje) HNL. Za najveći dio pratitelja nogometa u Hrvata HNL je, u najkraćim crtama, (bio) Mamićeva močvara za zgrtanje novaca svim mogućim i nemogućim nečasnim radnjama kroz osiguravanje Dinamove apsolutne dominacije u navedenom natjecanju. Onima sa malo ružičastijim očima HNL je natjecanje u kojem dominiraju Dinamo i Hajduk, a svima ostalima preostaju mrvice sa stola ova dva nogometna velikana. Zagrebov naslov 2001./02. ...
Mijenja li Rijekin naslov našu percpeciju HNL-a?
Iskrene čestitke Rijeci na apsolutno zasluženom naslovu. Uživajte, slavite, feštajte, ...

Respekt: Gogo7, Nerdfighter, Leader, Losovius, sthagon, bokivt, Topsi,

Slažem se: Nerdfighter, juhica,

Ne slažem se: Wenger, ipsi13, Losovius, Mac316,

Na slažem se zato jer mislim da se miješaju kruške i jabuke. Dominacija naravno da nije novi pojam (uostalom, posljednja knjiga od Szymanskog upravo o tome piše) ali da bi napravio kvantifikaciju 'Mamićeve' dominacije trebalo je uzeti samo taj period - Losovius, 24.5.17. 12:50, 0 0 0
Pa uzmi Los, tko ti brani ;-) A ja i dalje tvrdim da Rijekin naslov neće nimalo utjecati na promjenu stanja infrastrukture, sudaca, trenera, financijskog segmenta priče, licenciranja... Volio bih pročitati kontrargumente :-) Zdravo i živo! <3 - Vjeran, 24.5.17. 12:55, 0 0 0
ne slažem se da je Hnl najdosadnije, najgore natjecanje u Europi ni blizu - Wenger, 24.5.17. 20:07, 0 0 0
Wenger, ni ja. Zabrinuo bih se za sebe kad bih dijelio mišljenje većine ;-) Zdravo i živo! - Vjeran, 24.5.17. 20:28, 0 0 0
Ponoviti ću svoj komentar, Dinamo nije bio očajan ove sezone uopće, iako igra nije ličila na nešto, ipak su odigrali svoju drugu najbolju sezonu otkako je HNL-a što se bodova tiče, a najbolju što se broja pobjeda tiče. - Gogo7, 31.5.17. 13:55, 0 0 0
01/2017
Trebaju li Babić i Balić dobiti otkaz?

Naravno da sam upoznat s argumentacijom i razmišljanjima koja obilato zatrpavaju medijski prostor. Svjestan toga da ništa u životu nije crno-bijelo pa tako ni u ovoj priči, ipak ću pred vas baciti pokoju alternativnu činjenicu (AČ). Ne, nemam iluziju da će bilo što promijeniti. Ali mirnije ću spavati ;-)

AČ 1 - Prebačaj plana

Siguran sam da se sjećate kako je prije početka prvenstva proklamirani cilj bio četvrtzavršnica. Takav cilj postavljen je u HRS-u. Veliki stručnjaci i profesionalci koji daju cijele sebe za interes i probitak HR rukometa objektivnom su analizom stanja na svjetskom rukometnom tržištu, složenim SWAT analizama uz uvažavanje činjenice da danas svi igraju rukomet, u konačnom zaključku procijenili kako je upravo ta razina natjecanja naš objektivan domet.

Igrači i stručni stožer odbili su poslušnost te iz samo njima znanih razloga (navodno su u pitanju neki sportski motivi, tko bi ga znao) u četvrtfinalu dobili anonimne Španjolce i našli se u poluzavršnici. Dakle, umjesto 8 najboljih, oni završiše među 4 najbolja na svijetu.

Jasno, svatko od nas koristit će neku svoju matematiku da kvantificira taj prebačaj plana. Moj broj kaže da smo plan prebacili za 100 %.

Pitanje povjerenja se u takvim situacijama jasno nameće samo od sebe.

AČ 2 - Regularnost natjecanja

Sustav natjecanja znao se tjednima prije početka SP-a. Neosporno je da sustav nije (bio) regularan. Raspored odigravanja završnih utakmica (dvije poluzavršnice te utakmice  za 3. i 1. mjesto) ogledni je prikaz nesportskog (neregularnog) pristupa u kojem niti jedna od četiri ekipe nije u istoj poziciji.

Kopam po vlastitoj memoriji, raspitujem se među prijateljima, rodbinom, poznanicima, kolegama, susjedima, slučajno zatečenima u prostoriji u kojoj dijelimo isti šank. Nitko, ali baš nitko se ne sjeća da se išta napisalo o tom segmentu prvenstva sve dok se Hrvatska, igrom slučaja, nije našla baš u najnepovoljnijoj poziciji od sve 4 reprezentacije.

I prije polufinala - tišina. Jer, priznajte, znali smo da ćemo preko Norvežana k'o preko plitkog potoka. Jazavci koji nikad ništa nisu osvojili, papučari koji žive u sjeni svojih sunarodnjakinja, a koje haraju svjetskim rukometom, jednostavno nam ne mogu biti ozbiljan suparnik.

A onda, kad je minutu prije kraja drugog produžetka postalo jasno kako ćemo prema utakmici za broncu, krenulo je riganje vatre.

Ljudi kojima je stalo do sporta (odn. do onih suštinskih vrijednosti koje sport u sebi nosi) derali bi se k'o jarci, ukazivali prstom i činili sve što mogu da nepravdu isprave prije početka tog, očito neregularnog, natjecanja. Gdje su tada bili ti čelnici koji vode HR rukomet? Zašto se ne sjećam(o) njihovih pravednih zahtjeva?

Usput, da si ne bismo tepali previše, ovakav je raspored osmišljen zato da se maksimalno oteža put do zlata reprezentaciji koji su domaćini procijenili kao jedinu ozbiljnu prepreku do naslova - Danskoj!

AČ 3 - Poštuj suparnika

Znanstvenici s jednog od najvećih svjetskih sportskih instituta nedavno su došli do zapanjujućeg otkrića - u kolektivnim sportovima najčešće pobjeđuje bolja, kvalitetnija ekipa. Jednako šokantan, ako ne i šokantniji, podatak je taj da ni najbolji svjetski treneri u najvećem broju slučajeva ne mogu pobijediti ekipe koje su bolje od njihovih.

U svojih pola stoljeća nagledao sam se reprezentativnih utakmica u brojnim sportovima, u brojnim sastavima, na brojnim natjecanjima. Na prste jedne ruke mogu nabrojati one u kojima je svaki, ali baš svaki, član naše ekipe evidentno dao onih poslovičnih "120 % od sebe", da je "ostavio srce na terenu", da se "fanatično borio" te da je bio spreman "poginuti za sveti dres". Utakmica protiv Norveške zasigurno ulazi u jednu od takvih.

Koliko sam puta čuo razmišljanje (a očito je to samo politički korektna floskula) da nek' oni/one ostave srce na terenu pa na kraju kako ispadne.

Siguran sam, 120 % sam siguran da su se nakon te utakmice svi naši igrači i stručni stožer mogli bez problema međusobno pogledati u oči. Jednako sam tako siguran da je svaki pojedinac nakon te utakmice mogao stati pred ogledalo i bez problema se pogledati u oči. Nije li to dovoljno?

Očito nije.

AČ 4 - Odgovornost

Davne 2015. čelnici HRS-a (podsjećam, sve redom veliki stručnjaci i profesionalci koji daju cijele sebe za interes i probitak HR rukometa), objektivnom su analizom stanja na svjetskom rukometnom tržištu, složenim SWAT analizama uz uvažavanje činjenice da danas svi igraju rukomet, u konačnom zaključku procijenili kako je pravi trenutak da se neospornoj legendi HR rukometa - Ivanu Baliću nađe angažman u kojem će on, svojim znanjem, iskustvom i kontaktima, najbolje pomoći HR rukometu. Jednako tako, procijenili su kako je upravo Željko Babić najbolje rješenje za vođenje reprezentacije s izborničkog mjesta.

Kad smo, tamo negdje prije godinu dana, u Poljskoj pregazili domaćine i napravili rukometno čudo nacija je bila u kolektivnoj ekstazi, a orgazmički tekstovi prepuni panegirika, zašpricavali su nas sa svih medijskih strana.

Šest mjeseci kasnije, nakon poraza od iste te Poljske, Željko Babić (znajući što ga čeka po povratku iz Rija), daje ostavku. Da ju nije dao, cipelu bi sasvim izvjesno dobio.

Četiri mjeseca naši vrli čelnici nisu uspjeli pronaći adekvatno rješenje pa su, kako sada stvari stoje, kontaktirali profesora Baltazara koji je mislio, mislio i - dosjetio se! Iz epruvete je kapnuo lik Željka Babića. Svi su skakali od sreće, sretni da je problem riješen na vrlo kvalitetan način i da će HR rukomet nastaviti ići u pravom smjeru pod njihovim mudrim i razboritim vodstvom.

Sutra, nakon što je postavljeni plan prebačen 100 %, raspravljat će se o povjerenju izborniku i stručnom stožeru. Ne volim prejudicirati stvari ali, da se kladimo u ishod?

Pitam sebe i vas, a tko će snositi odgovornost za krivu odluku kod odabira izbornika? I koliki genijalci morate biti da bi nekog postavili, pa ubrzo smijenili, kako bi ga još brže ponovo postavili, a potom ekspresno smijenili?

Mislim stvarno, o čijoj mi odgovornosti zapravo pričamo?

Kulminacija

Paralelno s montiranjem već obilato nasapunate daske za Babića i društvo, javnost već anketnim klikovima bira novog izbornika. Jer, naravno, mi smo demokratska država i red je da se za bilo čiji izbor održe opći i javni izbori. Nebitna je struka, nebitni su kriteriji, nebitni su postignuti rezultati.

Pa onda javnost (koja je valjda uvijek u pravu), daje aklamativnu podršku čovjeku od kojeg su prije desetak godina radili takvu sprdačinu da se čovjek sam povukao s izborničkog mjesta. Čovjek čije je (ne)vođenje minute odmora opjevanije od ljubavi, a rukometno eksperimentiranje (koje je, onako usput, danas najnormalnije u rukometnom svijetu) ismijavano toliko da ni cjelokupan opus Charlie Hebdoa, Feral Tribunea i Di su pare zajedno, ovom nije ni do koljena.

Naravno da čovjek vodi. Jer ima i onih koji bi možda bili bolji od Line ali, zamislite, oni su nam preskupi! Jer, naravno, svjetskim/europskim prvakom odn. olimpijskim pobjednikom tako je jednostavno postati da nam za to sigurno ne trebaju najveći znalci i stručnjaci.

Ali nam na klupi ne trebaju ni amateri, bogobojazni desničari, neznalice sa stilom ili bez njega.

Crescendo

Nekad smo imali Kljaića, Novosela, Skansija, Ivića. Gdje je nestala trenerska struka? Vidite li i vi sustavno neusustavljivanje sportske (i ne samo nje) struke? Vidite li i vi kako naši sportski savezi nisu u funkciji sporta već nekog pojedinca? Je li i vama jasno da to ne može voditi dobrome? Vidite li i vi kako smo u kratkom periodu "potrošili" mnoga imena, a ona prava, renomirana, dokazana (Rudić, Pilić...) "protjerali"?

I molim vas, objasnite mi. Obzirom da je stanje u HR sportu takvo kakvo je, temeljem čega očekujemo da ćemo biti svjetski/europski prvaci i olimpijski pobjednici gdje god se pojavimo? Jer nama je samo to dobro.

Zapravo, mi ćemo i takvim postignućima pronaći zamjerku ali to je već neka druga tema, neka druga priča.

Zaključak

Salve opravdanih kritika na račun Babića, Balića, Metličića, Horvata, Duvnjaka... nužno je promatrati iz vrlo ugodne perspektive u kojoj se nalazi ovo društvo, ova država.

Jer definitivno, neosporno i objektivno ova zemlja je među tri najbolje na svijetu. Gospodarski sigurno. U zdravstvu smo možda i prvaci svijeta. Obrazovanje nam je planetarni lider, a svjetski pravni autoriteti dolaze k nama proučavati naše uspjehe u legislativnim pitanjima i vrhunskoj razini pravne zaštite koju svima našim građanima pruža neovisni pravni sustav.

Naša poljoprivreda izaziva svjetski jal, a socijalna zaštita koju pružamo svojim građanima Šveđane baca u očaj. Na sam spomen hrvatskih tajnih i obavještajnih službi te vojne snage, opremljenosti i discipline Trumpu i Putinu klecaju koljena.

Četvrti na svijetu? Četvrti! SAMO ČETVRTI!!!

Ma, pljunite ih svi vi koji ste od njih dokazano bolji.

Pozdravljam vas zdravo i živo!

ALTERNATIVNE ČINJENICE
Naravno da sam upoznat s argumentacijom i razmišljanjima koja obilato zatrpavaju medijski prostor. Svjestan toga da ništa u životu nije crno-bijelo pa tako ni u ovoj priči, ipak ću pred vas baciti pokoju alternativnu činjenicu (AČ). Ne, nemam iluziju da će bilo što promijeniti. Ali mirnije ću spavati ;-) AČ 1 - Prebačaj plana Siguran sam da se sjećate kako je prije početka prvenstva proklamirani cilj bio četvrtzavršnica. Takav cilj postavljen je u HRS-u. Veliki stručnjaci i profesionalci koji daju cijele sebe za interes i probitak HR rukometa objektivnom su analizom stanja na svjetskom rukometnom tržištu, složenim SWAT analizama uz ...
ALTERNATIVNE ČINJENICE
Naravno da sam upoznat s argumentacijom i razmišljanjima koja obilato ...

Respekt: sthagon, cehtunger, iiks90,

Ako prihvacamo da je uloga vrhunskog sporta zabava za masu, onda moramo prihvatiti i da moze sluziti kao metoda za ispoljavanje frustracija i ja nemam nista protiv da se blati sportase ako nisu opravdali ocekivanja. E sad, jesu li ocekivanja - cehtunger, 31.1.17. 11:26, 0 0 0
(pre)visoka i nerealna i mogu li ona uopce biti takva u ovom kontekstu, je malo dublje pitanje. - cehtunger, 31.1.17. 11:26, 0 0 0
08/2016
Jesu li promjene u Ligi prvaka tranzicija ka Superligi ili je format održiv?

Europsko (da li samo europsko?) licemjerje još jednom pokazuje svoje pravo lice. Kako u njega ne sumnjam i kako sam ga odavno svjestan, onda mi je teško uopće odgovoriti na ovakvo pitanje. Naime, licemjerje nije osobina koju podržavam i s kojom se slažem. A opet, kao pojedinac nemam baš nikakve mehanizme kojima bih to licemjerje mogao dokinuti. Zašto ovo onda uopće pišem? Pa recimo zbog vlastite savjesti i mogućnosti da kroz ovaj medij ipak plasiram neka razmišljanja koja se teže probijaju u medijski prostor.

Za početak, kako se zove natjecanje o kojem razgovaramo? Liga prvaka. Dakle to je liga koju igraju prvaci. Je li tako? Hm, nije...

To je natjecanje koje je nastalo iz Kupa prvaka, a kojeg UEFA ponosno organizira od sezone 1955./56. U sezoni 1992./93. natjecanje mijenja format pa u njemu, osim prvaka svojih država i branitelja naslova od prošle sezone, pravo sudjelovanja stječu i klubovi koji nemaju status prvaka.

Tog trenutka, to prestaje biti Liga prvaka i postaje Liga odabranih. Tog trenutka cijela priča postaje licemjernom farsom.

Da se razumijemo, promjena formata izravna je posljedica potrebe za zgrtanjem novaca. Jasno je da je marketinški interes "pinkicu" različit od sportskog interesa. Jasno je da interes UEFA-e počinje gubiti svoj identitet i da sportski interesi i razvoj nogometa gube bitku s hrpetinom šuškavih novčanica koje se tako primamljivo lelujaju pred očima dužnosnika iz Nyona. I sve je to u redu. Ali hajdemo onda nazvati stvari pravim imenom. Hajdemo onda nazvati ovo natjecanje Liga odabranih, Superliga, Euroship, EFL (European Football League) ili već nekako.

Još tog trenutka, te 1992. kad je promijenjen sustav natjecanja bilo mi je jasno da je ovo prelazni period od Lige prvaka do neke europske nogometne inačice NHL-a, NBA-a, NFL-a ili MLB-a. I kad bolje pogledate, jasno je da cijela priča vodi upravo k tome.

Malu devijaciju u priču unio je Platini koji je ipak otvorio vrata i "malima" da na "sporedni ulaz" uđu u elitu. I vrapci na grani znaju kako je Dinamo obilato iskoristio upravo taj Platinijev "poklon" jer da nije bilo toga, klub iz Maksimira Lige prvaka ne bi vidio ni u snu. Uvijek bi ga u 4. pretkolu dočekao neki Werder, Arsenal, Milan ili već.

Platinijevim padom bilo je jasno kako će pasti i njegov pogled na sudionike Lige prvaka. I kako će prostor za neke tamo Diname, Ludogorece, Quarabage, Maribore... biti sveden na teoretsku opciju jer šansa se ipak mora dati.

Kako je teško ukidati "stečena prava" bilo je jasno da se Platinijeva ideja neće ugasiti preko noći. Uostalom, nije ni Michel vesla sisao. Znao je on koliku galamu mogu dići "mali" ako se ujedine i koliko, tako ujedinjeni, mogu biti ozbiljnom preprekom na putu ka konačnom formiranju elitnog europskog nogometnog natjecanja.

Novi format nije ništa drugo nego samo još jedan međukorak u nastojanju da se napokon dođe do onoga što "veliki" i "bogati" jedva čekaju. Međusobno natjecanje u kojem će svi igrati na najfinijoj engleskoj travi, na grijanim terenima koji će, neovisno o vremenskim uvjetima, izgledati kao austrijsko-švicarske razglednice ljetnih motiva, u kojem će gledatelji sjediti na najsuvremenijim stadionima, u finim stolcima i uživati u nogometnim prezentacijama Messija, Ronalda i društva. Pjaca? Santander? Vura? Kucharczyk? Ma dajte, nemojte me daviti. Ako su pravi već će ih kupiti neki MU, BA, RM ili BM. I onda ću ih gledati.

Da, "veliki" i "bogati" su zaprijetili svojim natjecanjem mimo UEFA-e. Pa što? Da je UEFA prava, povukla bi jasne poteze i sve takve izbacila iz svog članstva. Prvo klubove, a kad to ne bi bilo dovoljno, onda i saveze.

Nažalost, UEFA za to nema muda. Vjerojatno je dio tog kukavičluka uzrokovan sviješću da će ljudi radije gledati EP u organizaciji "odmetnika" u kojem bi nastupalo 4, 5 ili već koliko biranih reprezentacija (recimo Engleska, Njemačka, Španjolska, Italija, Francuska, Nizozemska, Rusija) nego EP s 24 reprezentacije u kojima je najatraktivnija reprezentacija Portugala, Grčke ili, špekulirajmo ponovo, Hrvatske.

Da je to realna prijetnja dovoljno je pogledati u košarkaško dvorište. O FIBA-i i ULEB-u sve znate. I da, stoji argument da je jedno svjetska, a drugo europska organizacija. Ali ne bi li one ipak trebale djelovati usklađeno?

U koje vode ovo zastupanje razno-raznih interesa (a najmanje onih sporta o kojem pričamo) nas priča može odvesti, najbolje se vidi na boksu. Vjerovali ili ne, na ovom svijetu može, sasvim legalno, legitimno i općeprihvaćeno, istovremeno koegzistirati čak 6 svjetskih prvaka u, recimo, poluteškoj kategoriji (WBA, WBC, IBF, WBO, WPBF, IBO). I svaki od njih ima svoj pojas. I svaki od njih može na svoju vizitku napisati "Svjetski prvak u poluteškoj kategoriji". A svakom normalnom je jasno da na svijetu može u jednoj disciplini biti samo jedan prvak.

U dilemi koja se svodi na opći interes ili hrpu love, UEFA je izabrala ovo drugo. I razumijem to, ne osporavam.

Ali hajdemo onda nazvati stvari pravim imenom.

Hajdemo onda Ligu prvaka (odn. još bolje Kup prvaka) spremiti u ropotarnicu idealizirane sportsko-romantičarske povijesti.

I punim plućima zapjevušiti

A viteško nadmetanje, poštenu igru, čestitke boljem, dostojanstveno slavljenje pobjede i još dostojanstvenijie podnošenje poraza prepustiti onim siromašnim jadnicima koji si kartu za Europski nogometni dvor jednostavno ne mogu priuštiti.

Pozdravljam vas zdravo i živo!

P.S. Moram napomenuti još nešto. Svi oni koji svojevoljno sudjeluju u europskim nogmetnim natjecanjima zapravo pristaju na ovako postavljena pravila igre. Jer, što god mi rekli, ona su unaprijed poznata. A kad pristaneš na takvo licemjerje, onda je bilo kakvo cendranje i plakanje zbog nepravednosti, nepoštenja ili već, ništa drugo nego licemjerno ;-)

Nazovimo stvari pravim imenom!
Europsko (da li samo europsko?) licemjerje još jednom pokazuje svoje pravo lice. Kako u njega ne sumnjam i kako sam ga odavno svjestan, onda mi je teško uopće odgovoriti na ovakvo pitanje. Naime, licemjerje nije osobina koju podržavam i s kojom se slažem. A opet, kao pojedinac nemam baš nikakve mehanizme kojima bih to licemjerje mogao dokinuti. Zašto ovo onda uopće pišem? Pa recimo zbog vlastite savjesti i mogućnosti da kroz ovaj medij ipak plasiram neka razmišljanja koja se teže probijaju u medijski prostor. Za početak, kako se zove natjecanje o kojem razgovaramo? Liga prvaka. Dakle to je liga koju ...
Nazovimo stvari pravim imenom!
Europsko (da li samo europsko?) licemjerje još jednom pokazuje svoje ...
Ne znači da će takav i ostati mac. No, ako neće, to će biti više zbog utopista raznih fela nego zbog cinika. - psellus, 29.8.16. 14:46, 0 0 0
covjek zivi i uci,mijenjanje stavova je civilizacijski doseg omogucen vecim i kvalitetnijim pristupom informacijama. a pokusaj okretanja argumentacije na mene osobno cu shvatiti kao potpuni nedostatak argumenta s tvoje strane i priznanje zadrtosti - Mac316, 29.8.16. 14:50, 0 0 0
Ja mislim da bi trebalo napravit 32 'klempavca' za Ligu prvaka i svakom dati po jedan jer važno je sudjelovati. - baiso, 29.8.16. 15:09, 0 0 0
Sam si napisao: "Ako su pravi već će ih kupiti neki MU, BA, RM ili BM. I onda ću ih gledati." Sve se i svodi na to, tako i jest trenutna situacija. Ako ti i jesi jedan od onih koji bi radije gledali Olympiakos-PSV ili DinamoZG-Dynamo Kiev... - Otaner, 30.8.16. 23:29, 0 0 0
...umjesto Real M-Borussia D ili ManU-Bayern M, snaći ćeš se ti sa Euroligom ili bez nje. Shvati da si u manjini, to je bitno pojmiti. Bit će ti puno lakše i manje ćeš se gristi i nervirati radi nebitnih stvari kao što je ime natjecanja. - Otaner, 30.8.16. 23:29, 0 0 0
08/2016
Olimpijski ciklus: Kome ide titula najuspješnije sportske nacije na svijetu?

Ovih dana mediji su puni raznih analiza uspjeha na upravo završenim Olimpijskim igrama. Dio njih usmjeren je ka objektivizaciji postignuća pojedinih država, a sve kako bi se pokušao naći odgovor na pitanje iz naslova ove Tribine.

Problem koji se uvijek javlja kod ovakvih pokušaja jest upravo traženje kriterija i određivanje težinske vrijednosti za svakog od njih. Dobar dio tih kriterija vrlo je subjektivan pa stoga ne čudi da svatko od nas ima neku svoju interpretaciju, neku svoju viziju, neke svoje argumente, neke svoje razloge zašto smatra da je upravo njegova teza potpuno ispravna, a sve ostale u većoj ili manjoj mjeri odudaraju od "objektivne" stvarnosti.

U posebne sfere analitike, kompleksne i razumijevanjem nedostupne običnim smrtnicima i amaterskim pratiteljima sportskih događaja može se ubrojiti pokušaj da se u priču, pored Olimpijskih igara, još ubace i značajnija natjecanja u drugim sportovima (GS-ovi, DC, FC) u tenisu, SP u nogometu, košarci, odbojci, ragbiju, EP u rukometu i vaterpolu, svjetski kupovi i ini planetarno popularni događaji. Onda se tu još pokušava ubaciti i profesionalne (uglavnom američke) lige i sve to preliti glazurom od mjerkanja značaja i vaganja koliko plivačko-gimnastičarskih medalja trebate osvojiti da bi one bile ekvivalentne košarkaškoj i jesu li baš sve atletske discipline jednako vrijedne ili je medalja u muškoj "stotki" vrijednija od one u ženskoj kugli. Ako mislite da je to sve, grdno se varate. Šlag na torti su rasprave o genetskim predispozicijama pojedine nacije za pojedini sport ili njegovu pojedinačnu disiplinu. Pa vi sad kvanitificirajte i objektivizirajte.

Za one koji su se pogubili u mom baljezganju, vraćam se na ključno pitanje, tko je najsportskija nacija?

Meni odgovor na to pitanje uopće nije zanimljiv. Meni je to pitanje besmisleno. Jer to je pitanje koje u svojoj biti dominantno počiva na interesu javnosti, a koji potom dirigira marketinška poteze i obrt nezamislivih količina novca. Sportski motivi, sportsko sagledavanje nisu od presudne važnosti.

Kad bi se priča sagledavala iz perspektive svakog pojedinog sportaša, onda ne bismo pričali o tome kako je medalja iz maratona 772,5 puta vrijednija od one sa stotke (jer stotku istrčiš za 10, a maraton za 7.724 sekunde). Kad bi se priča gledala iz natjecateljskog kuta, onda bi gledala koliko je potrebno muke, znoja, rada, truda, upornosti, perfekcionizma, nutricionizma, timskog rada uložiti da bi se do tog odličja stiglo. I kad bi se tako gledalo, onda bi bilo jasno da za medalju moraš dati apsolutno sve od sebe. I da je u tom smislu nebitno je li sport kojim se baviš planetarno popularan ili je samo lokalnog karaktera.

I kad se tako postave stvari, onda je svaka medalja jednako vrijedna.

Ono što mene intrigira jest hrvatski sport i poruke koje nam šalju naši sportaši po povratku s Igara.

Činjenice kažu da za malo naših nastupa možemo reći da je vidljiv regres u odnosu na prethodni nastup. Sydney je evidentno bio nešto lošiji od Atlante i Peking od Atene dok se ostali nastupi ipak mogu smatrati napretkom u odnosu na onaj prethodni.

Da je Rio naš apsolutno najbolji nastup znaju već i ptice na grani. Može li Tokio donijeti napredak našim sportašima ostavljam vama na prosudbu (osobno, čisto sumnjam i nekako sam uvjeren da ćemo ovaj Rio još dugo prizivati kao jedan od najvećih bljeskova HR sporta).

Ono što mene zanima jest sustav odn. odgovor na pitanje koliko je uspjeh naših sportaša zapravo posljedica sustavnog pristupa razvoja sporta u Hrvata.

U razmatranje sam uzeo OI održane od 1992. u Barceloni do ovih netom završenih. Bilo ih je 7, a nastupili smo u ukupno 23 sporta.

Točno 6 sportova može se podičiti sudjelovanjem na svih 7 igara. Abecednim redom to su atletika, jedrenje, stolni tenis, streljaštvo, tenis i veslanje. Na 6 igara nastupili su naši sportaši u kajaku i kanuu na divljim vodama, plivanju, taekwondou i vaterpolu. 5 nastupa zabilježili su naši boksači, kajakaši/kanuisti na mirnim vodama, košarkaši(ce) i rukometaši. Više od polovice igara zabilježili su još gimnastika i hrvanje.

Biciklisti i dizači utega zabilježili su 3 nastupa. 2 puta su nas predstavljali judo i konjički sport, dok smo na samo jednim igrama imali zastupnike u mačevanju, odbojci i skokovima u vodu.

Ako pričamo o sustavu, možemo promatrati samo one sportove koji kontinuirano osiguravaju svoj plasman na OI. Ako smo dobronamjerni, onda možemo tolerirati jedan izostanak što naš sustav širi sa 6 na 10.

Sad je priča slijedeća. U veslanju smo nastupili na svih 7 igara, osvojili 5 medalja i to na četvorima različitim igrama. Dakle, osvojili smo (bar) jednu medalju u veslanju na 4 od 7 igara (57 %).

Atletika nam se također diči nastupima na svih 7 igara, a na kojima smo osvojili 5 medalja ali su one osvojene na trima igrama (43 %).

Isti uspjeh (43 % odn. 3 od 7) ima i hrvatsko streljaštvo koje je fino distribuiralo osvojene medalje (po jedna na svakim igrama) što ga ipak stavlja ispod atletike.

Logikom brojeva sada bi trebali slijediti vaterpolisti koji su medalje osvajali na 3 od 6 nastupa (50 %). Laganu mrlju na njihovu uspješnost stavlja nenastupanje u Barceloni što se može opravdati nemogućnosti kvalifikacija obzirom na  tek nastalu (priznatu) državu.

Brojke kažu da je taekwondo ispred tenisa. Sa po tri osvojene medalje (sve tri istog sjaja - brončanog) trebali bi biti poravnati. Tenis ima kontinuitet (svih 7 nastupa) ali i osvajanje medalje na 2 od tih 7 (29 %) dok je taekwondo "propustio" Atlantu i medalje osvojio na 2 od 6 nastupa (33 %).

Medalje su još osvajali plivači u jednom od 6 nastupa (17 %) i jedriličari u jednom od 7 (14 %) iako su jedriličari donijeli dvije, a plivači samo jednu medalju.

Bez medalja sa 7 odn. 6 nastupa ostali su stolnotenisači i kajakaši/kanuisti na divljim vodama što majstore celuloidne loptice ipak stavlja ispred divljih veslača.

Ovime smo "obradili" 25 od ukupno 33 medalje. Ovih preostalih 8 medalja valja rasporediti na 5 sportova (rukomet 3, dizanje utega 2, boks, gimnastika i košarka po 1).

I sad se naš "sustav" polako pokazuje. Vezano uz kolektivne sportove jasno je da smo "tanki". Košarka ima jednu medalju, a i ona je više produkt sustava rada one države. Rukomet i vaterpolo, koji bi nam tebali biti perjanice (a zlobnici bi dodali i planetarnu nepopularnost tih sportova posebice vaterpola) osvajaju medalje u manje od 50 % slučajeva. S tim da ženske selekcije ne spominjem jer ih niti nema.

Veslanje počiva na dvojici trenera koji potpisuju 4,5 od medalja. Igor Čulin "stvorio" je osmerac, onda iz njega "izolirao" braću Skelin dok je Nikola Bralić "potpisao" četverac iz Londona, potom iz njega "izvukao" Sinkoviće, a Martina "prepustio" Srećku Šuku.

Atletika? Sjećate se Blanke kad je osvojila svjetsko juniorsko pa su joj za "nagradu" isključili grijanje u dvorani. Blanka je produkt svog oca, a ne hrvatske atletike. To ionako svi znamo. Sandra je superi kod nje sve štima. Ali nemojte smetnuti s uma da ona ima i saborskih obveza kao i onih u gradskoj skupštini. Da, aludiram... I moram dodati još nešto. Ona je također i produkt velikog, velikog bacačkog trenera - Ivana Ivančića, čovjeka koji olimpijsko zlato ima i s Ivanom Kraljem.

O Sari i njenim kopljima sve znate. S tim da za Saru prije Europskog niste uopće znali, a mnogi su za nju čuli tek nakon zlatnog hica u Riju. O Sarinom treningu i logistici također sve znate. Sustav? Hm, ne bih baš rekao...

I zanimljivo je kako smo u atletici jaki u tehničkim disciplinama. U trčanju nas nigdje nema. Kratko, srednje, dugo - sasvim nebitno.

Streljaštvo je tek priča. O dvorani koja se ruši, a u kojoj trenira Snježana Pejčić također sve znate. Ako ne znate, Google je vaš prijatelj. Cernogoraz i Glasnović rezultat su strašne volje i privatnog ulaganja. Čak su i sponzore pronalazili sami. Sustav? Da, svakako...

Taekwondo bi trebao biti čist i sustavan. Pa da vidimo. Uguglajte taekwondo, Hrvatska, skandal pa će vam se jasno prikazati sustavnost tog saveza. Posljednji od tih skandala vezan je uz neomogućavanje nastupa Vedranu Golcu, čovjeku čija je olimpijska medalja bila izgledna.

Jedriličari šute i rade. A o uvjetima možete doznati puno ako pažljivo pročitate intervjue koje su ovih dana davali raznim medijima. I tamo ćete pronaći silna odricanja i jaku volju koja graniči s fanatizmom.

Sjetite se Martinove mrtve trke i pisma koje je Mateša pisao MOO-u. Spominjali smo svašta, ukazivali na interes sporta, na treptaj oka, na Photoshop, na ne znam što sve ne. A onda se oglasio Damirov trener. Sustav? Prije bih rekao klipovi pod noge...

O Filipovom zaletu iz WC-a svi sve znaju. Dizačke medalje posljedica su kupovine gotovog sportaša. Pogledajte kako se danas odnosimo prema olimpijskom pobjedniku Nikolaju Pešalovu.

Tenis ne komentiram. Tu je puno previše novca u pitanju pa se sustav već nekako ustroji.

Zaključno, imam silnu potrebu nadovezati se na odličnu Losovu analizu i još jednom potencirati kako osvojene medalje u pravilu nisu rezultat sustava već upravo suprotno - dokaz da pojedinac može uspjeti unatoč i usprkos sustavu. Iza svega toga stoji fanatičan rad, silna upornost i nemjerljive količine znoja prolivenog oko sportskih ali i onih "nesportskih", logističkih aktivnosti.

Paradoksalno u svemu tome jest to da uspjesi iz Rija daju legitimitet onima koji vode naš sport da to nastave činiti i dalje.

A naši će sportaši, unatoč svemu i svima i dalje osvajati velike medalje. U većoj ili manjoj mjeri.

Ali hoće!

Pozdravljam vas zdravo i živo!

Dajte nam sustav, pokorit ćemo svijet!
Ovih dana mediji su puni raznih analiza uspjeha na upravo završenim Olimpijskim igrama. Dio njih usmjeren je ka objektivizaciji postignuća pojedinih država, a sve kako bi se pokušao naći odgovor na pitanje iz naslova ove Tribine. Problem koji se uvijek javlja kod ovakvih pokušaja jest upravo traženje kriterija i određivanje težinske vrijednosti za svakog od njih. Dobar dio tih kriterija vrlo je subjektivan pa stoga ne čudi da svatko od nas ima neku svoju interpretaciju, neku svoju viziju, neke svoje argumente, neke svoje razloge zašto smatra da je upravo njegova teza potpuno ispravna, a sve ostale u većoj ili manjoj ...
Dajte nam sustav, pokorit ćemo svijet!
Ovih dana mediji su puni raznih analiza uspjeha na upravo ...
Kod nas se nazire neki obrazac, ali vrlo daleko da bismo rekli da imamo bilo što nalik sustav. Ali dobro, barem se ovih dana pokrenula medijska priča o tome pa ćemo vidjeti što će od toga biti - Losovius, 25.8.16. 9:25, 0 0 0
Samo se nazire. Kad bolje pogledaš, uspjesi nam više liče na metodu slučajnog odabira. A o boljitku sporta i medijskim pričama slupam nakon svakih OI (a imam ih podosta u nogama). Za mjesec dana pojeo vuk magare. I sve po starom :-( A Mateša cvate... - Vjeran, 25.8.16. 10:17, 0 0 0
...jer mu nitko ništa ne može nakon brojeva koje će servirati pred puk. Još kad ih zaslijepi zlatima, nedodirljiv je. Promjene? Na bolje? Rado bih to vjerovao ali skepticizam je u meni prejak. Nažalost, iskustvo mi daje za pravo. Zdravo i živo! - Vjeran, 25.8.16. 10:19, 0 0 0
Da si jos stavio i varijablu koliko razlicitih sportasa osvaja odlicja, slika bi bila jos gora :) - cehtunger, 25.8.16. 11:32, 0 0 0
Ionako mi je falilo znakova. A dalo se još štošta napisati i izvući iz prikupljenih podataka. Ali da, slažem se, slika može biti samo gora :-( Pozdravljam te zdravo i živo! - Vjeran, 25.8.16. 13:35, 0 0 0
08/2016
Je li puštanje Francuzima pametno taktiziranje ili rušenje načela olimpizma?

"U ime svih natjecatelja, obećavam da ćemo sudjelovati u ovim Olimpijskim igrama, poštovati i ustrajati u pravilima koja vladaju njima, povjeravajući sebe sportu bez dopinga i droge, u istinskom sportskom duhu, za slavu sporta i čast naših momčadi."

Ove je riječi ne tako davnog 05. kolovoza 2016., u ime svih sportaša sudionika Olimpijskih igara izrekao brazilski jedriličar Robert Scheidt.

Tim je riječima, ponosno vijoreći hrvatskom zastavom, svjedočio i Josip Pavić.

Ni deset dana kasnije naši su vaterpolisti pljunuli na sve izrečeno ne trepnuvši okom.

Da, Olimpijske igre mogu zvučati arhaično, romantično i previše idealistički sa svojim "Citius, Altius, Fortius". Da, poznata izreka o važnosti sudjelovanja može zvučati potpuno luzerski i promašenu u današnjem, suvremenom, modernom vremenu.

No, pogledajmo kuda nas taj moderni svijet vodi. Pogledajmo što se događa na ovoj našoj jedinoj Zemlji. Univerzalna (i sve važnija) poruka s otvaranja istih tih Igara o potrebi za zaštitom jedinog planeta na kojem možemo živjeti bila je zgodno uprizorena. Ljudi su pljeskali, klicali i bili ispunjeni ponosom što svjedoče tako važnim porukama. Idućeg jutra polarne kape topile su se jednakim intenzitetom kao ranije. Zorni grafički prikaz posljedica podizanja razine mora i biblijski potop Nizozemske i niza otočnih država jasno je ukazao na svu ozbiljnost situacije. Idućeg jutra razina mora rasla je istim intenzitetom kao i ranije. I trend će se nastaviti. Ubrzano...

O potrebi za mirom u svijetu više nema ni smisla govoriti. Tu "floskulu" sad više ne koriste ni cure koje uđu u onaj najuži krug kandidatkinja za Miss svijeta. Potrošeno je to, brate mili.

Olimpijske igre i cijeli olimpijski pokret uporno nastoje održati univerzalne ljudske vrijednosti svijeta koji bi bio ljepši, bolji i ugodniji za veliku većinu njegovih stanovnika od onakvog kakvog trenutno imamo. Duh olimpizma zapravo je tračak svjetla u tami ovog početka 21. stoljeća. U tami koja se najbolje vidi kroz prve minute svjetskih vijesti koje se pretvoriše u crnu kroniku.

Tom se pokretu možemo ili priključiti ili ga rušiti. Da, naoko možemo biti i pasivni. Ali samo na prvi pogled. Jer pasivnost nije ništa drugo nego zatvaranje očiju i podržavanje opcije koja je momentalno (i monumentalno) jača. I to je naš izbor.

Ne zaboravimo, Barakude na vaterpolskom turniru reprezentiraju Hrvatsku. Reprezentiraju tamo tebe, mene, nas. Naravno, ovo sve pišem u svoje ime, za druge ne mogu. Ali ja ne želim da me se predstavlja na ovakav, kalkulantski i nesportski način.

U tom prokletom četvrtfinalu, u mnogi će se složiti daleko najvažnijoj utakmici na turniru, čekat će nas Brazil s Ratkom Rudićem na čelu. Pročitajte taj životopis. Pažljivim čitanjem brzo ćete doći do spoznaje da nema tog svjetskog trenera u bilo kojem momčadskom sportu, koji ima rezultate kakve ima taj poznati brko.

On je sve u životu postigao pomoću dvije ključne odrednice - znanja i rada. Uz ključnu asistenciju upornosti.

Hrvatski vaterpolski pristup svodi se na liniju manjeg otpora. Na lakši put.

U sukobu oportunizma s jedne te krvavog rada, teško stečenog znanja i velikog odricanja ja bih morao navijati za Hrvatsku.

I time svojoj djeci pokazati "pravi put"? Svom sinu koji se inače bavi vaterpolom na razini 1. B hrvatske lige? Svom sinu koji sad u Riju sjedi na tribinama i prati nastupe naših sportaša? Svom sinu koji me iz dalekog Rija izbezumljeno pita kako je to moguće i zašto je to moralo tako biti?

Svjestan sam ja da je sve ovo blebetanje jednog neprilagođenog pojedinca koji živi u nekom svom, odavno zaboravljenom svijetu viteštva.

A opet, nije li zanimljiva ta naša potreba da stvari uvijek prilagođavamo trenutnom stanju? Kod nas je sve fleksibilno, kod nas pravila postoje da se krše, kod nas subjeltivna interpretacija objektivne stvarnosti dosiže gargantuovske proprocije i minhauzenovsku kreativnost. Mi sad opravdavamo postupak vaterpolista ali bismo do neba urlali da je neka druga reprezentacija tako tankirala i izabrala Hrvatsku u četvrtfinalu.

Evo recimo, zamislite da (govorim sasvim teoretski neovisno o stvarnoj situaciji na turniru) Ameri u košarci požele Španjolce tek u finalu pa tankiraju u zadnjoj utakmici i to ih odvede na Bogdanovića i društvo. Pa derali bi se k'o jarci zazivajući sve sportske, etičke, moralne i i ne bogove (ne)pravde.

Dvostruka mjerila služe isključivo za postizanje vlastitih interesa. A takvi interesi ovu našu zajednicu neće daleko odvesti. S druge strane, opća pravila i njihovo pridržavanje mogu uvesti neki red i mogu zajednicu voditi boljitku.

Koliko sam puta čuo kako zazivamo njemački standard, gospodarstvo, kvalitetu. Kako pričamo o njemačkoj disciplini i upornosti. I kako uporno ne želimo vidjeti kauzalnu vezu između rada i bogatstva, između znanja i kvalitete, između zakona i reda.

I opet imamo izbor- parcijalni ili opći interesi. A znamo i posljedice svakog od tih pristupa.

Spomenut ću još nešto. Jučer polufinalna borba našeg Bože Starčevića nije ni završila, a Internet je već vrištao zbog sudačke krađe. Stručnjaci su ukazivali na tuš koji nije priznat i koji je proglašen "gušenjem", ukazivali na ruski lobi i kršili nemoćno ruke pred sportskom nepravdom. Isti oni koji su pozdravili "racionalno ponašanje" naših vaterpolista.

A ti vaterpolisti ispadoše kukavice. Oni su izbjegli Srbiju. Zašto? Zato jer je se boje. Oni tamo predstavljaju mene, tebe, nas. I boje se. Ne, ja to ne želim. Ne, ja to nisam! Ako žele zlato (a ne znam zašto ga ne bi htjeli), oni tu Srbiju moraju kad-tad pobijediti. I ne samo Srbiju, nego i Mađarsku!

Ili očekujemo da taj prljavi posao odrade Grci, Talijani, Španjolci pa da mi u polufinalu "ubijemo" Japan, a u finalu "zgazimo" Francuze. Jer to bi mi, liniju manjeg otpora. Nek' se svi pobiju međusobno, a mi samo poberemo vrhnje.

Završit ću analizu još jednim svježim olimpijskim primjerom. Onim Damira Martina. Svi sve znate. Oko snimke fotofiniša razvila se veća teorija zavjere od chemtrailsa, atentata na JFK-a ili ona o Području 51.

Pišemo protestna pisma, trenerima i službenim osobama spočitavamo nesnalaženje, a dužnosnicima svjestskog veslačkog saveza ukazujemo da "ubijaju sport" čineći nešto što je protiv njegovog interesa.

Istovremeno, ispod radara prolazi intervju velikog sportaša i još većeg čovjeka. Intervju kojeg je "pokradeni" Damir Martin dao odmah nakon utrke, još vruće glave. Neću vam prepričavati. Odvojite nešto manje od 4 minuta vlastitog života i poslušajte kako zbori pravi sportaš. Kako zbori o konkurenciji, kako on gleda na liniju manjeg otpora.

Ove rečenice morali bismo ubaciti u famozni Kurikulum, ovaj intervju morao bi se vrtiti na svakom treningu u bilo kojem klubu u bilo kojem sportu u svim pionirskim, kadetskim, omladinskim, juniorskim uzrastima.

Kada svi skupa shvatimo da napredak počiva na redu, radu, znanju, upornosti i disciplini onda će ova zemlja polako krenuti prema naprijed.

A ja ću u četvrtfinalu, kao i do sada, zazivati pobjedu boljeg. I znajte, bude li to Rudić, nije isključeno da će mi na usnama zatitrati smješak. S jedne strane zluradi, a s druge pravednički.

A osvoje li naši vaterpolisti medalju, doživjet ću ju kao i onaj Dinamov naslov prvaka iz sezone 1998./99. Jer ja ga ne brojim.

Pozdravljam vas zdravo i živo!

Fuj!
"U ime svih natjecatelja, obećavam da ćemo sudjelovati u ovim Olimpijskim igrama, poštovati i ustrajati u pravilima koja vladaju njima, povjeravajući sebe sportu bez dopinga i droge, u istinskom sportskom duhu, za slavu sporta i čast naših momčadi." Ove je riječi ne tako davnog 05. kolovoza 2016., u ime svih sportaša sudionika Olimpijskih igara izrekao brazilski jedriličar Robert Scheidt. Tim je riječima, ponosno vijoreći hrvatskom zastavom, svjedočio i Josip Pavić. Ni deset dana kasnije naši su vaterpolisti pljunuli na sve izrečeno ne trepnuvši okom. Da, Olimpijske igre mogu zvučati arhaično, romantično i previše idealistički sa svojim "Citius, Altius, Fortius". Da, ...
Fuj!
"U ime svih natjecatelja, obećavam da ćemo sudjelovati u ovim ...
Može on istupiti kad se daje zakletva ali ne moze istupiti iz toga da je hrvat, po prirodi šibicar,hohštapler i lovac na liniju manjeg otpora. Vaterpolisti su lijepo rekli da ce predstavljati hrvatsku kako priliči i drže se toga - Mac316, 15.8.16. 18:00, 0 0 0
Kao pravi hrvat,nemam nikakav problem s postupkom Imat cu problem ako se u slucaju medalje bude ignoriralo ovo sto se dogodilo i slavilo nas vaterpolo kao svjetsko čudo. Tekst je pjesnicki dojmljiv kao djelo eskapizma od realnosti - Mac316, 15.8.16. 18:03, 0 1 0
A sto ako ne mislis da si najbolji, nego mislis da si objektivno drugi ili treci? Zasto je u tom slucaju lose maksimizirati si sanse u sistemu za koji je vrlo jasno da ne odredjuje objektivno mjesta ispod prvog? I da...kritizirati ovaj potez, - cehtunger, 15.8.16. 22:39, 0 0 0
a istovremeno slaviti i cijeniti olimpijske medalje je u najmanju ruku licemjerno - cehtunger, 15.8.16. 22:40, 0 0 0
Ceh, ne slavim ja medalje kao takve. Slavim postignuće, cijenim trud, napor i volju potrebnu da se ulože u takvo ostvarenje. Nažalost, u analizi linkani Martinov intervju ova zemlja jednostavno ne razumije. O tome ja pišem ;-) Zdravo i živo! - Vjeran, 16.8.16. 10:14, 1 0 0
10/2015
Dinamo - Olympiakos 0:1; nesreća ili nešto drugo?

Ne ulazim sada u to kako je kandidat položio prijemni. Kažu da hrabre prati sreća. Doduše, nisu baš bili nešto jako hrabri (Molde u Norveškoj) ali ih je zato sreća obilato darivala (Skenderbeu u 4. pretkolu). Što je, tu je. Dinamo je upisao elitnu nogometnu školu. Nakon točno polovice odslušanih predavanja Modri (da Modri, nikako se s tim pomiriti) su dobili 6 vrlo korisnih službenih lekcija, jednu bonus lekciju i malu satisfakciju.

DINAMO - ARSENAL 2:1

Lekcija 1 - Ne potcjenjuj suparnika

Unatoč opreznim izjavama te izrazima poštovanja i uvažavanja Dinama kao ozbiljne ekipe, Wenger je u Maksimir izveo postavu koja se vjerojatno ni na godišnjoj skupštini kluba nije našla u isto vrijeme na istom mjestu. Da je utakmica završila kao ona sinoć, nitko mu nikad ništa ne bi prigovorio, pričalo bi se kako je ostvario najvažnije (3 boda), a pri tom odmorio one najopterećenije i bez većeg stresa odradio posao. Ukratko, bio bi to "samo još jedan običan dan u uredu".

Ali ponekad stvari jednostavno ne idu prema planu. Nagledao sam se utakmica u raznim sportovima u kojima je evidentnom favoritu stvar krenula krivo. U velikom broju tih slučajeva stvar se i dalje razvijala po jednom od osnovnih načela Murphyjevog zakona - sve što može krenuti krivo, krenut će krivo. Pa prvo ne zabijete što morate, onda si sami zabijete, onda ostanete s desetoricom, onda suparnik zabije iz kornera (priznajte, nije baš uobičajeno za Dinamo) i za tili čas ste u minusu za jedan na igralištu, a za dva na semaforu. I nema više nazad.

Lekcija 2 - Možeš ako misliš da možeš

Još tamo od Davida i Golijata (prvo tisućljeće prije Krista) dokazano je da favorit ne pobjeđuje baš uvijek. Osim što je taj ishod potaknuo otvaranje kladionica, pokazao je onima "malima" i "slabima" da nisu bez izgleda ako dobro prostudiraju suparnika, ako se dobro pripreme za iskorištavanje slabi(ji)h točaka (a svatko ima bar jednu), ako planirano provedu u djelo i to na način da svaki sudionik bude na svom maksimumu, a istovremeno odrade timski posao korigirajući jedan drugog.

Zoki je dobro proučio Arsenal, odvagnuo svoje opcije, pripremio odgovarajući plan igre, a dečki u modrom (no, dobro, nije baš modrom) su sve to skupa proveli u djelo. Rezultat znamo.

BAYERN - DINAMO 5:0

Lekcija 3 - Puno si bolji? Dokaži!

Bayern je među tri najbolja (najbolji?) kluba u Europi/svijetu. Igra doma protiv, za njegove pojmove, nogometnog Liliputanca od kojeg je bolji za sto golova. Što radi velika ekipa, kako tom problemu prilaze osobe usađenog germanskog mentaliteta? U prvih 25 (no dobro, dobro, 28) minuta, oštećeni za evidentan kazneni udarac, utrpaju 4 komada s tim da je sve to skupa izgledalo kao da je na liniji centra povučen "Muenchenski zid" koji lopti i suparniku brani prelazak na domaćinovu polovicu igrališta.

Da, Bayern je za Dinamo svemirski brod (a Allianz arena je za Maksimir zvjezdana flota). To nitko normalan ne može osporiti. Ali Bayern je to i dokazao u prvih pola sata. Kratko, jasno i bolno efikasno.

Lekcija 4 - Tko igra za raju i zanemaruje taktiku...

Bayernovo se razmišljanje o utakmici s Dinamom nije puno razlikovalo od Arsenalovog. Lagani suparnik, najvažnije je izvući tri boda, odmoriti ključne igrače za veće izazove u Bundesligi i nastavak LP, sačuvati ekipu možebitnih ozljeda.

I stvarno, kad pogledate zadnjih 60 minuta te utakmice vidjet ćete upravo navedene elemente. Bavarski nogometni stroj (svemirski brod?) nakon 4. komada u Eduardovoj kućici iz warpa prebacuje u ovozemaljski pogon i lagano, bez velikog napora i stresa privodi utakmicu kraju. Grogiranog suparnika samo održava na konopcima i čeka da ih čovjek u žutom pusti pod tuševe. Ukratko, dobili su upravo ono što su u toj utakmici i tražili. Ali su prvo Dinamovim zečevima prezentirali lekciju 3.

DINAMO - OLYMPIAKOS 0:1

Lekcija 5 - Iskustvo zlata vrijedi

Moj dojam nakon jučerašnje utakmice može se sažeti u činjenicu da je, prema svemu viđenom, utakmica mogla završiti sa sva tri ishoda. S tim da bi X bio najbliži stvarno viđenom, a ostvarena "dvojka" je pak najmanje zaslužena.

Nisu Grci odigrali baš ništa spektakularno. Pamtim zapucan zicer u trenucima kad su se Antolić i "prednji dio ekipe" uključujući i sve stanovnike Dinamove klupe još uvijek držali za glavu, a desna vratnica gola na južnom dijelu igrališta još uvijek lagano vibrirala. I pamtim još, pamtim još, pamtim još... Hm, baš ništa.

Još sinoć, po završetku utakmice, dok je glava bila vruća, vrtila se misao o klasičnom nogometnom ishodu u kojem nominalno bolji, čak i kad mu malo toga polazi od ruke (noga je klišej), pobjeđuje "na mišiće", "na silu" (sjetite se Reala i identičnog rezultata). I stvarno, bitna su tri boda. Koga će sutra biti briga kako su Grci odigrali? Tko će još, osim onih žešćih Dinamovih navijača, za koju godinu pamtiti ovih 90-ak minuta?

Da biste tako nešto mogli provesti u djelo morate vjerovati u sebe i morate imati iskustvo koje vam govori da je to moguće. Olympiakos je ovakvih utakmica odigrao puno, jako puno. Dinamo nije.

I da, možemo mi sad drvlje i kamenje sasuti na Eduarda. Ali sjetite se da nam se u ovakvim situacijama uvijek dogodi neki Eduardo, neki Benković, neki... Dinamu jednostavno kronično nedostaje jakih utakmica u kojima bi se brusio za ovakve situacije. 

Lekcija 6 - Sex, laži i video trake

Tko gubi, ima se pravo ljutiti. I ljutnju mogu razumjeti. Ali ju jednostavno ne opravdavam. Istina, kad sve skupa zbrojim, da bi se one dvije stative pretvorile u dva gola trebao nam je pomak od ukupno 20-ak centimetara. To ima više veze sa srećom nego sa znanjem. A opet, ako će se Dinamo žaliti na nedostatak sreće onda bilo kakva argumentirana rasprava pada u vodu (vidjeti treću rečenicu ove analize). Možda je gol postignut iz zaleđa (nisam vidio, ne znam i ne tvrdim, slušam trenerove izjave), možda je Dinamo oštećen za kazneni udarac u 94. minuti. Možda.

Iako smatram kako Dinamo u HNL-u zapravo nema baš takav sudački vjetar u leđa o kojem se toliko priča (kvalitetna i kvantitativno izražena analiza suđenja mogla bi to i dokazati ili me pak razuvjeriti) činjenica je da baš nisu naviknuti na tolike pogrešne procjene ljudi u crnom (crvenom, žutom, zlatnom, bijelom...). Naročito ne u Maksimiru. Želi li se Dinamo naviknuti na ovakav tretman, bolje je da vrši pritisak na domaće suce da mu sude kao u LP. Obrnut smjer mislim da je čak i zloglasnom ZM-u nemoguća misija.

Eh, da. Gledajući sinoćnju utakmicu, posebno nakon Antolićeve vratnice, prokomentirao sam s nasljednikom (priznajem, vrlo sarkastično) trenerovu izjavu od prije mjesec-dva. U njoj se osvrnuo na to kako je Dinamo naučio lekcije iz prethodnih sezona u kojima se ono malo pruženih prilika jednostavno mora iskoristiti.

Dinamo se često poziva na "tehnički dotjeran nogomet". Jučer sam vidio pogrešnih dodavanja za cijelu sezonu. I to ne onih kompliciranih "kroz šumu nogu" ili onih koje idu "s jedne strane terena na drugu" (po mogućnosti dijagonalno) već onih dodavanja na par koraka od sebe. U nevjerici sam promatrao statiste koji promatraju suigrača koji izbezumljeno nastoji izvesti aut, a nema kome dodati loptu. Uglavnom, nagledao sam se jučer situacija koje si ekipa koja igra LP nikako ne bi smjela dozvoliti.

I mogu razumjeti da trener komentira suđenje. Ali mislim da taj isti trener ima još jako puno posla pred vlastitim pragom prije nego li pogled usmjeri u nekom drugom pravcu. 

Bonus lekcija - Primijeni naučeno, inače je sve uzalud

Je li ova škola, ova akademija, ovih 6 lekcija u 3 koraka preplaćena? Ovoga časa nije moguće dati jednostavan i jednoznačan odgovor jer on ovisi o tome kako će se naučeno provesti u praksi. Ipak, prve naznake govore kako će i ove godine Dinamo "ponavljati razred".

Nakon što su savladali lekcije 1 i 2, a odmah nakon utakmice s Bayernom, u kojoj su vrlo zorno mogli vidjeti kako na terenu izgleda lekcija 3, Dinamo odlazi u Zaprešić. Uspoređujući Bayern i Dinamo pa potom Dinamo i Inter (zaprešićki) ne vidim neku bitnu razliku u odnosu snaga. Svejedno, umjesto Bayernovog, Modri (da modri) primijenjuju Arsenalov poučak (zašto, pobogu, zašto!!!?) i nakon manje od 40 minuta gube 2:0. Potom kombiniraju pristup "idemo na silu" i pristup "sudi mi sad taj penal kad u LP nećeš" da bi samo djelomice pristupili postignuću lekcije 5.

Umjesto dodatnog pritiska nakon odličnih prvih 25 minuta, umjesto dodatnog leta terenom, umjesto guranja dodatnih količina vode u slušne organe Grka, Dinamo je sasvim pogrešno interpretirao dosadašnji odnos snaga i brzo se prebacio u HNL mod "lako ćemo". Ispalo je kako je ispalo.

Mala satisfakcija

Nije da se klub treba na to osvrtati. Veliki se klub ne bavi malim stvarima. Ali nakon tri odigrane utakmice i nakon svega u njima viđenog, zgodno se podsjetiti onih koji su ovogodišnju LP posprdno najavljivali kao savršenu priliku za obaranje dosadašnjh rekorda u neuspješnosti koje je neki klub postigao. Iako Dinamo ni sada nije službeno najgori u LP, ova je sezona ipak pokazala neko drugo lice.

Zaključak

Naučeno primjenjivati u svakoj utakmici. Obavezno se prisjetiti kuda te vodi lekcija 1 i predočiti si da tvoj suparnik može primijeniti lekciju 2. Ako ne ide lekcija 3, primijeni lekciju 5. Ali kad si puno bolji moraš dobiti.

Obzirom na nedostatak jakih utakmica te lakše usvajanje navedenih lekcija, predlažem da Dinamo u svaku utakmicu ulazi sa 0:2, a premije isplaćuje tek za pobjede ostvarene u tim okolnostima.

A suci nek' sude protiv.

Za svaki slučaj!

Pozdravljam vas zdravo i živo!

P.S. I dajte napokon nabavite normalne dresove!

UEFA-ina nogometna akademija "Liga prvaka"
Ne ulazim sada u to kako je kandidat položio prijemni. Kažu da hrabre prati sreća. Doduše, nisu baš bili nešto jako hrabri (Molde u Norveškoj) ali ih je zato sreća obilato darivala (Skenderbeu u 4. pretkolu). Što je, tu je. Dinamo je upisao elitnu nogometnu školu. Nakon točno polovice odslušanih predavanja Modri (da Modri, nikako se s tim pomiriti) su dobili 6 vrlo korisnih službenih lekcija, jednu bonus lekciju i malu satisfakciju. DINAMO - ARSENAL 2:1 Lekcija 1 - Ne potcjenjuj suparnika Unatoč opreznim izjavama te izrazima poštovanja i uvažavanja Dinama kao ozbiljne ekipe, Wenger je u Maksimir izveo postavu ...
UEFA-ina nogometna akademija "Liga prvaka"
Ne ulazim sada u to kako je kandidat položio prijemni. ...
Jako dobra analiza... Mislim samo da bih dodao oko točnosti dodavanja da tu teren nije nimalo pomogao, a da su Grci po tom pitanju bili i dosta lošiji od Dinama. Tako da je teren uzeo sigurno nekih 5%. - Losovius, 21.10.15. 13:22, 0 1 0
Za najgore u povjesti je bila super prilika koju je Wenger upropastio, no ima još vremena za nabit gol razliku duboko u dvoznamenkasti minus. Tako da ne kužim satisfakciju. Minus ide i zbog ovo da nema vjetra u leđa i ovo da se velik klub ne osvrće. - Van_Persie, 21.10.15. 15:30, 0 0 0
Napisane lekcije su za respekt, ali kad vidiš tko ih mora primjeniti ne mogu se složiti. - Van_Persie, 21.10.15. 15:32, 1 0 0
odlična analiza, samo nažalost neće naučiti ne na tuđim ,ali ne i na svojim greškama. Generalno mislim da je ovo dobra škola i neuspjeh u LP ne treba pre oštro suditi. - Wenger, 21.10.15. 21:55, 0 0 0
08/2015
Kako izgleda 'novi' Medveščak? Koji su mogući dosezi ove ekipe?

Još su stari Latini govorili kako repetitio est mater studiorum. Stoga ću i ja ponoviti misli koje sam već nekoliko puta podijelio s vama. Dakle, KHL Medveščak gotovo svim igračima i trenerima služi kao komunikacijsko-transferni kanal iz njihovog malog i običnog svijeta (u kojem je AHL vrh vrhova) u svijet glamura (vidi i Hladno pivo), blještavila, plivanja u novcu.

Tako je bilo u prethodnih 6 sezona, tako će biti i ove, a tako će (ako Bog da sreće i zdravlja ovom projektu) biti i onih koji dolaze poslije ove. Iako nikad ne treba reći nikad (uostalom, prije 5 godina govoriti o KHL-u u Zagrebu bilo je više nego dovoljno da imate pravo izbora između Jankomira i Vrapča ali ne i na izbor kroja košulje), Medveščak neće doseći slavu i ugled jednog CSKA, SKA, Spartaka pa ako baš cjepidlačite i Jokerita ili Dinama iz Rige. To znači da oni koji su kod vas gledaju kako što prije odlepršati, a oni koji dolaze k vama zapravo gledaju kroz vas i traže mjesto na koje će u što kraćem roku odlepršati.

A to opet znači da ste osuđeni na slaganje momčadi svake godine gotovo pa od nule. Uzmete li u obzir (a morate) koliko je hokej specifičan sport pa uračunate koliko je zapravo nužno da se igrači unutar iste linije poznaju u dušu pa to začinite važnošću posjedovanja 20-ak kvalitetnih igrača (jer jedna kvalitetna petorka, bez podrške ostalih, makar bila i dream five, jamči da ćete izgubiti svaku ali baš svaku KHL utakmicu), u to umiješajte trenera koji mora znati od kojeg igrača i što može očekivati, a da svakog od njih prvi put u životu vidi te sve to garnirajte svlačionicom u kojoj trenutno obitavaju "Medvjedi" iz 11 država i koji govore 10 različitih jezika onda bi vam slika zahtjevnosti ovog posla morala biti jasna.

Ali čekajte, to još nije sve. Lova! Medveščak i ove godine ima vjerojatno najmanji budžet u KHL-u. To je razlog zašto Medvjedi svoje pripreme počinju kasnije od ostalih suparnika. Stoga vremena za kvalitetno upoznavanje mogućnosti pojedinog igrača, pa slaganje jakokemijskih linija te potom njihovo međusobno uigravanje zapravo i nema.

Da, Medvjedi su odigrali 6 pripremnih utakmica i iz njih izvukli isto toliko pobjeda. Ali među tih 6 nisu bili ni Penguinsi ni Blackhawksi. Osvojili smo Gäuboden kup pobijedivši dvije njemačke ekipe s tim da je finale bilo izrazito uzbudljivo i dramatično, a pobjednički smo gol zabili s igračem manje na ledu), u džep spremili i "Ferdu Spajića" dovevši si stare "prijatelje" iz Celovca (dajte nam KAC da se igramo!!!) te ubivši VSV s 9 lakih komada. Dobili smo i Slovana u Bratislavi s uvjerljivih 3:1 iako je zadnji pak u mrežu ušao kroz nebranjena vrata.

No, sve su to utakmice iz kojih se vrlo malo, ako išta može zaključiti. Igrači koji igraju KHL moraju bilo koju EBEL ekipu svladati bez većih problema makar se prvi puta vidjeli tek kod izlaska na led. Rekli bi neki "gradi se samopouzdanje". Ali nema tog "pumpanja" ako ste svjesni (a ovi su dečki profesionalci i jako su dobro svjesni) da još uopće niste ekipa.

Znajući za moju ljubav prema Brlogu i Brložanima prije početka sezone pitali su me mnogi što mislim o ovogodišnjim Medvjedima. Svima sam rekao isto. Intuitivno-iracionalna strana mene kao takvog na priču ove godine gleda izrazito pozitivno. Racionalno? Ne mogu reći baš ništa dok ne protekne još pokoji kubik istoimene rijeke ispod Savskog mosta.

Iz zanimljivog Gojanovićevog intervjua za ovu prigodu izdvajam samo dio u kojem kaže "Prošla sezona bila je slabija od one prve, u rezultatskom smislu i puno smo svi iz nje naučili." Dakle, poluizravno se priznaje da je lani bilo "grešaka u koracima". Koliko je lekcija doista i naučena, ostaje nam vidjeti.

Što je pokazala jučerašnja utakmica? Meni osobno i svašta i ništa. Sam poraz ne znači puno i nije nikakav pokazatelj. Da, šteta je da nismo bolje iskoristili tu prvu utakmicu u Brlogu. Da, Amur je prethodne dvije godine bio najlošija momčad KHL-a. I da, imali smo sve u svojim rukama, a ostali bez (gotovo) ičeg.

No, ja sam vidio puno energije, puno želje, volje, borbenosti. Vidio sam brze Medvjede (što nam do sada, uz dužno poštovanje nekim pojedincima i nije bila neka kvaliteta) koji "lete" ledom ali se jednako tako bacaju pod pak kao da im život o tome ovisi. Da, vidio sam i to da padamo u snazi pred kraj svake trećine što znači da je zadnjih 5 minuta svakog perioda gotovo pa igra na jedan gol.

Dakle, vidio sam dobar potencijal ali i jasnu činjenicu da kockice još nisu sjele na svoje mjesto. Kako bi ovo mogla biti vrlo izjednačena sezona (pustite sad onih par s ekipa vrha koji redovito odskaču) svaki, ali svaki bod mogao bi značiti ulazak ili neulazak u doigravanje. Stoga brzo uklapanje kockica u skladan mozaik jednostavno mora biti imperativ novog trenera.

A kad smo kod njega, teško je bilo što suditi. Ali lani sam upozoravao kako je izjava Chucka Webera kako je "iznenađen razinom hokeja u KHL-u" bila rani dokaz da čovjek nije dorastao poslu prvog trenera bilo koje KHL ekipe. Nažalost, pokazalo se da je tako i bilo.

Vjerojatno pretjerujem, gotovo sigurno je paranoja uzela svoj danak (sjetite se Gojanovića i izjave da su puno toga naučili lani) ali čitam što je izjavio Gordie Dwyer nakon utakmice i mrštim se. Kaže "Sretni smo s bodom.".

Pravi trener, nakon onakve utakmice, utakmice u kojoj si većim tijekom igre bolja momčad, utakmice u kojoj vodiš 2:0 i imaš na svojoj strani i atmosferu i podršku i grogiranog suparnika, utakmice u kojoj promašiš niz izglednih prigoda, utakmice u kojoj suparnički vratar brani što mora ali samo to i ništa drugo, izađe pred novinare i kaže da bod nije adekvatna nagrada pokazanom ali da je to samo motivacija da se radi još bolje, više, jače... Sretni smo? Pa doista ne mogu zamisliti da je bilo tko (osim ekipe iz Habarovska) iz Ledene otišao sretan. Istovremeno, naš kapetan Mike Glumac svoj osvrt na utakmicu započinje riječima: "Očito je razočaravajuće završiti sa samo jednim bodom..."

Raduje da unatoč kolovozu i još uvijek vidljivo prazni(ji)m gradskim ulicama interes za hokej u gradu (i šire!) ne jenjava. Pristojno popunjena Ledena svjedočila je, uz sve ono što je naveo kolega MedvescakFan u svojoj analizi, krasnoj koreografiji ekipe iz Sektora B (bogatu foto galeriju, uključujući i priloženu sliku, imate ovdje).

Bilo je gotovo orgazmičko iskustvo doživjeti atmosferu u kojoj je u početnih 5 minuta Amur bio stjeran u svoju trećinu, a pak su iz nje izbacivali paničnije od Dinamove obrane u završnici norveškog susreta protiv Moldea.

I onda trenutak za pamćenje. Znam da zvuči frazeološki i patetično, ali u 1361. sekundi utakmice Ledena je jednostavno eksplodirala. Da, poveli smo. Da, zabili smo prvi gol u sezoni. Ali nije to bilo bitno. Bitno je da autorska prava na to postignuće polaže veliki ljubimac Ledene i povratnik u Brlog Tom Zanoški. Kad je pak u mrežu pospremio igrač s brojem 10 suci utakmice su jednostavno morali osjetiti momentum i završiti utakmicu. Jer sve ovo dalje nije imalo smisla ;-)

Tomica je, od strane nazočnog pučanstva, proglašen i Medvjedom utakmice dokazujući još jednom kako stranac mora biti puno bolji od "domaćeg" dečka kako bi bio evaluiran.

Ipak, ma koliko mi to bilo teško napisati, za potez utakmice pobrinuo se Amur. Točnije, Vječeslav Ušenin koji je svojim potezom, svojom asistencijom za prvi njihov, po ćevape, hamburger, pizzu, kebab i pivo poslao kompletnu postavu Mevjeda uključujući i vratara Taylora. To što smo u tom trenutku imali igrača manje na ledu nije presudno za priču. Da je bio i taj peti (šesti) igrač, i on bi otišao po kavu ili već nešto. Cijeli sažetak možete pogledati na službenim stranicama KHL-a (prenose ga i službene stranice Medveščaka), a trenutak o kojem vam pričam počinje na 2:49.

Eh, da, umalo zaboravih, Amur. Napisao sam već kako je to prethodne dvije sezone bila apsolutno najlošija momčad lige. To je hladna činjenica koju ništa neće i ne može promijeniti. Ali ona isto tako baš ništa ne govori o ovogodišnjem Amuru. Momci su tamo, na dalekom istoku, imali veliko, ali stvarno veliko pospremanje. Promijenili su gotovo cijelu momčad, doveli su statistički najboljeg vratara finske lige u prošloj sezoni i promijenili vlasnika. Čisto za informaciju onima koji su nakon jučerašnjeg poraza zaključili kako "ne možemo dobiti niti te jazavce".

Ako vam nakon svega treba neki rezime onda mogu reći ovo. Potencijala ima, nade u dobru sezonu slobodno se mogu gajiti. Liga će biti vrlo izjednačena i svaki bod će biti bitan pa vremena za potpuno uigravanje nema puno. Publika voli hokej i Medvjede pa dečki iz svlačionice za pozitivnu atmosferu i podršku ne trebaju brinuti.

Meni ostaje nada da sam sasvim nepotrebno zabrinut oko kvalitete sadašnjeg trenera.

A karte za ovaj prvi mini ZG ciklus su v žepu!

Uz neizostavni ZIG-ZAG pozdravljam vas zdravo i živo!

P.S. Taylor nije loš ali nije se iskazao u 1 na 1 situacijama (vidi pod kazneni udarci). Dinamov Eduardo nije nešto ali je baš u tim situacijama odličan. Možda bi ga Medvjedi mogli posuditi samo za penale...

Nade ima ali vrijeme leti!
Još su stari Latini govorili kako repetitio est mater studiorum. Stoga ću i ja ponoviti misli koje sam već nekoliko puta podijelio s vama. Dakle, KHL Medveščak gotovo svim igračima i trenerima služi kao komunikacijsko-transferni kanal iz njihovog malog i običnog svijeta (u kojem je AHL vrh vrhova) u svijet glamura (vidi i Hladno pivo), blještavila, plivanja u novcu. Tako je bilo u prethodnih 6 sezona, tako će biti i ove, a tako će (ako Bog da sreće i zdravlja ovom projektu) biti i onih koji dolaze poslije ove. Iako nikad ne treba reći nikad (uostalom, prije 5 godina govoriti ...
Nade ima ali vrijeme leti!
Još su stari Latini govorili kako repetitio est mater studiorum. ...
02/2015
Damir Gojanović na chatu; je li i Medveščak osuđen na transfere?

Izvanredan chat izvanrednog čovjeka. Tako bih, kad bih morao, sažeo dojam u jednoj rečenici. Na sreću, ne moram pa ću ipak dodati još pokoju misao. I upozorit ću cijenjeno čitateljstvo još jednom, koliko se god trudio, kad je u pitanju KHL Medveščak, objektivan biti ne mogu. No, vratimo se mi na chat.

Iako je meni tijekom razgovora otkriveno vrlo malo novih stvari, uživao sam u transkriptu kojeg čak i pohranih na lokalni disk. Ali zato mi je potvrđeno niz informacija (uvijek iz pouzdanih izvora ali znate kako je to s pouzdanošću) kao i niz vlastitih promišljanja problematike vezane uz klub.

Što je za mene novo? Nisam znao kako klub gleda na povratak u EBEL u slučaju da, iz bilo kojeg razloga, moraju istupiti iz KHL-a. I nakon što je gospodin Gojanović (a tako ću ga titulirati kroz cijelu analizu jer je to jednostavno zavrijedio) iznio kako izlazeći iz EBEL-a vrata nisu zalupili dvojaki su me osjećaji preplavili. Jer ni sam ne znam što da o tome mislim. EBEL je ozbiljna razina hokeja niže od KHL-a. A znate i sami kako je to kad idete s konja na magarca. Još kad tome dodate onaj prokleti efekt odn. osjećaj da ste od nekuda otišli jer ste se smatrali boljim od tog društva, a onda mu se nakon nekog vremena vraćate - muka mi je.

S druge strane, rivalstvo s Olimpijom, pa potom i "obljubljenim" KAC-om teško će zaživjeti u KHL-u. Jednako tako, teško je očekivati zbližavanje s nekom navijačkom skupinom kao što smo uživali u druženju s Jeseničanima i Szekesfehervarcima (tko pročita iz prve ima pivu).

Ono što nisam znao jest da istupanjem Medveščaka po nekom automatizmu (ne znam zašto, nismo na tom pitanju inzistirali) iz KHL-a istupa i Slovan, a što otvara nove perspektive za Medvjede. Regionalna liga kakvu je u svojoj analizi spomenuo uvaženi kolega babaluj1974 dobiva time neke nove dimenzije. No, da se odmah razumijemo. Sve ispod KHL-a je razina niže od one koju imamo sada.

Bilo bi zanimljivo imati kristalnu kuglu pa vidjeti hoće li se KHL u Europi stvarno pretvoriti u svoje prvo slovo i postati potpuni pandan američkom NHL-u. No, u ovim burnim vremenima (prije svega mislim na politiku i odnos Rusije s članicama EU) jednostavno je nemoguće prognozirati kratkoročnu budućnost KHL-a. Osobno, ne sumnjam da će u budućnosti to sigurno postati sveeuropska liga. Ali bojim se tek u daljoj.

No, vratimo se klubu. Za mene je čudo već ovo što smo doživljavali kroz proteklih šest (skoro punih) sezona. I siguran sam da ćemo uživati još jednu takvu. Kao što sam gotovo siguran da ovaj projekt ne može dugoročno opstati. Razlozi su vrlo jednostavni. Hokej je skup sport. Znate li sport sa skupljom opremom za sportaše? (nemojte me sad pilat sa F1) Znate li sport u kojem ekipa broji više članova? Znate li koliko košta postavljanje i održavanje leda?

A skupoća, odnosno stalno pronalaženje love za normalno funkcioniranje, nam nije i jedini neprijatelj. Puno je toga još protiv nas. Ma koliko se mi pozivali na Šalate, na tradicije, na povijest, na Medveščak Gortan, na Sisak, na Mladost, na Velesajam, ostaje činjenica da hokej jednostavno nije naš sport. Gostovanje u Bratislavi vrlo vam brzo otvori oči. Tek tamo vidite što znači živjeti hokej. Tek tamo vidite kako izgleda hokej koji je tradicionalno jak sport. Tek tamo vidite što mi ovdje nemamo (i teško da ćemo ikad imati).

Ova zemlja ima tri i pol kluba. To je baza na koju se ova zemlja može osloniti. Iz tako male baze teško je očekivati eksploziju domaćih hrvatskih igrača koji će u dresu Medveščaka ginuti za plavu boju diljem ruskih i inih prostranstava. Pa nama će trebati još bar 5 godina da iz tih pogona iznikne jedan takav momak. Cijelu napadačku trojku možemo sanjati još o-ho-ho. A cijelu petorku (prvu liniju SSSR-a s Olimpijade u Sarajevu znam napamet ma koliko pijan bio i ma koliko sati bilo)? Ne znam, ne bih htio biti defetist...

Sljedeći neprijatelj nam je gospodarsko stanje u zemlji. Klub jednostavno vapi za sponzorima. (Fascinantno djeluje podatak da klub uspije "zaraditi" punih 8 % proračuna dok ovu sitnicu od preostalih 92 % namiruju sponzori). Uporno ponavljam, ne možemo se osloniti na ruski kapital. Mi njima jednostavno nismo zanimljivi. Nas 4 i kusur miliona ima koliko i u jednom manjem moskovskom kvartu. Stoga nije logično da će nas oni pratiti. S druge strane, našim se tvrtkama otvara mogućnost prodora na tržište od preko 215.000.000 duša (poglavito) slavenskih. Ali koja to naša tvrtka uopće može nešto ponuditi takvom tržištu? Podravka? Kraš? Vindija? Dalje? Možda pretjerujem, ali siguran sam da godišnja proizvodnja svih naših pivovara zajedno (da ih sad ne nabrajam) ne može zadovoljiti jednodnevnu rusku potrebu. Stoga je pronalazak domaćeg kapitala zadatak za Tom Cruisea. Jer to je jednostavno nemoguća misija.

Možda je izlaz u međunarodnim korporacijama koje bi rado napravile svoj osobni drunk nach osten (banke, osiguravajuće kuće, farmaceutske kompanije i sl.). Možda treba pomoć potražiti u regiji, možda Droga iz Portoroža ili netko tog tipa ima interesa za prodorom u Rusiju. No, siguran sam da se u klubu o tome već odavno ne samo razmišljalo nego i pokušalo napraviti nešto korisno. I sam gospodin Gojanović je potvrdio da takvog interesa, bar za sada, nema.

Sada slijede novi utezi na onoj strani vage koja vuče prema dolje, a koji proizlaze iz prethodnih činjenica. Iz svega navedenog, jasno je zašto Medvjedi imaju najmanji proračun u KHL-u. (Ako to tako gledate, a gledajte, onda je i ovo što nam je PO još uvijek teoretski dohvatan, zapravo čudo.) Zbog dodatnih ušteda oni se na početku priprema i okupljaju najkasnije od ostalih. A ako imalo pratite hokej znate da je uigranost među igračima izrazito bitna. Brza igra, oprema koja vas čini tromima, palica, pak, skliska podloga tjeraju vas na automatizam. Prave su linije one u kojima igrači dugo igraju zajedno (vidi i Ellison - Linglet - Vesce), u kojima je dovoljan jedan pogled pa da se predvidi namjera suigrača i odigra pravi potez na pravo mjesto u pravo vrijeme. A mi s pripremama krećemo zadnji.

Nadalje, kako nema para, jasno je da u klub dolaze igrači s jasnom namjerom da im ovo bude odskočna daska za novi ugovor u novom klubu, za ulazak na europsko hokejaško tržište. Protiv toga se možete boriti samo novcem. Romantizam, neke "više" vrijednosti, ljubav prema grbu i dresu (da o Zagrebu kao Metropoli u KHL okruženju i ne pričamo) odavno ne stanuju u svijetu profesionalnog sporta. Ma koliko se mi s tim neslagali, ma koliko mi htjeli drugačije, jednostavno se moramo pomiriti s činjenicom da igrače ovdje dolaze da bi otišli. Što prije, to bolje.

Preporod kluba u rezultatskom smislu nije samo posljedica toga što je Shedden napokon posložio kockice na pravo mjesto već i panike igrača da neulaskom u PO neće dobiti ponudu koja bi ih zadovoljila. Stoga ove zadnje utakmice promatrajte i iz te perspektive. Ginu k'o Medvjedi upravo zato da iduće godine ne bi morali biti Medvjedi. Kužite? Ma naravno da kužite...

I sad dolazimo do onoga što me ponajviše žulja u ovogodišnjem pristupu. Trener. Naime, klub ipak mora imati neku čvrstu točku, neki kamen temeljac oko kojeg gradi klub. Kako je jasno da to ne može biti linija Crosby - Ovechkin - Kovalchuk onda je naša najjača karika trener. I odličan smo posao napravili kad smo nakon prošlogodišnje sezone zadržali Marka Frencha. Propustili smo napraviti ono što se u biznisu u pravilu radi. Strateški važan segment prvo kvalitetno osigurate, a osim toga uvijek imate spreman plan B (a možda i C).

I onda nam se dogodilo da smo usred slaganja ekipe za narednu sezonu ostali bez najjače karike. Nije probem u Frenchovom odlasku, čovjek je dobio priliku kakva se ne propušta i bilo je glupo (ako uopće moguće) zadržati ga. Ali mi nismo imali spreman plan B (a ako jesmo onda smo ga jako, jako loše spremili). Jasno je da na početku sezone nema slobodnih, a kvalitetnih trenerskih rješenja. Ili nabrijavaju novu ekipu za napad na krov svijeta, kako bi se dokazali novom poslodavcu ili uživaju u statusu kojeg su u postojećem klubu izborili odličnim rezultatima u proteklih sezona. Ostaje vam samo ono što nitko nije htio. I tako u klub dolazi Chuck Weber. I onda imate ekipu koja je složena sa svih strana svijeta, ekipu koja se praktički prvi put u životu vidi. A priprema ih onaj koji pojma nema o tome što radi. Još danas pamtim izjavu kojom se WC sam pokopao u mojim očima. Nakon jedne od svojih prvih utakmica, mrtav hladan, izjavio je kako je impresioniran razinom hokeja u KHL-u. Trener? Impresioniran?!!! Iznenadilo ga? Ah...

Koliko smo s njim popušili najbolje pokazuje Doug Shedden i sve što je napravio s ekipom koju je zatekao kad je došao.

Sve ovo zapravo pišem da bih ukazao na nešto drugo. Za bilo kakav ozbiljniji iskorak u KHL-u klubu nužno treba novac. Bez toga - ništa. Svojevremeno sam napisao tekst kojeg potpisujem i sada (a bojim se da ću ga potpisivati još godinama). Evo Vam citat da ne prepisujem.

Pitanje je glasilo: "Može li se Medveščak dugoročno zadržati u KHL?"

...

Jer dugoročno gledano, ni ova priča sa najmanjim budžetom neće držati vodu i kad-tad će početi negativno utjecati na rezultatske ambicije. A Rusi ipak vole na vrhu vidjeti svoje dečke.

Treba na umu imati i još nešto. Ove godine smo za tu ligu egzotika. Iduće godine možda budemo jaka priča. Ali već one treće biti ćemo samo jedan od (najmanje) 28 klubova. Uz veliku vjerojatnost da će u međuvremenu netko drugi biti priča, a netko treći egzotika. A to znači da smo prepušteni sami sebi. Uz svu potrebu da KHL ima ekipu sa sjevernoameričkim štihom.

 ...

Znajući sve ovo, za mene je i ovih šest proteklih sezona čudo. Znajući sve ovo, za mene je gospodin Gojanović rijedak svjetli primjer kako stvari treba voditi i kako treba razmišljati. On je od ničega (jer onaj Medveščak Gortan je već dulje vrijeme pluskvamperfekt) napravio proizvod koji je konkurentan na izrazito jakom tržištu, a na kojem Hrvatska nema status čak niti egzotike.

Osobno, ne vjerujem u to da će u klub ući neki Abramovič ili arapski šeik. Stoga je iz svega što sam napisao jasno kako će i ovaj projekt s vremenom izblijediti. Gotovo sam siguran da će Medvjedi u nekoj budućnosti opet završiti u nekim čudnim ligama, u nekim čudnim dvoranama, na nekim čudnim Velesajmima.

Znajući sve ovo, nastojim u maksimalnoj mjeri upijati pozitivnu vibru kojom Ledena zrači iz utakmice u utakmicu. Znajući sve ovo, nastojat ću maksimalno podržavati ovaj projekt slaveći sport sa svim onim pozitivnim učincima s osobitim naglaskom na zbližavanja ljudi. U trajnu memoriju pohranjivat ću dojmove o susretima s Latvijcima, Slovacima, Fincima. S ljudima koji tako silno vole svoje ali poštuju tuđe. S ljudima kojima je važnije popit pivu više s novim prijateljima nego tražit livadu na kojoj će jedni drugima zauvijek pokazati koji je klub bolji. Znajući sve ovo, pripremam se na ono što će neumitno doći slažući u glavi priče koje ću pričati unucima. Priče koje je inače vrlo teško doživjeti na masovnijim sportskim borilištima diljem Lijepe naše. I maštati da ulicama Helsinkija, Moskve, St. Petersburga, Bratislave ili Minska ponosno hodam u dresu Medveščaka.

U trenutku kad ovaj projekt padne, porast će krili onima koji ni do sada nisu simpatizirali priču. Forumi će biti prepuni onih koji će trijumfalno konstatirati kako je napokon propao umjetni projekt s umjetnim igračima u umjetnom sportu kojeg zaluđeno promatraju umjetni navijači s umjetnom djecom, umjetnim hotdogom i umjetnom pivom. Jasno, imaju pravo na svoje mišljenje.

Ali, ruku na srce, da možete birati između kratkoročno odlične priče s puno pozitive i dojmljivih, nesvakidašnjih doživljaja s jedne i dugoročnog grintanja s druge strane, što biste odabrali?

Ja znam i odabrao sam. A posebno mi je drago da sam to uspio prenijeti i na svog nasljednika.

I zato vas još jednom podsjećam na naslov ove analize.

A znate i sami da moje hokejaške analize na završavaju sa zdravo i živo.

ZIG-ZAG!!!

Ma pusti nek traje...
Izvanredan chat izvanrednog čovjeka. Tako bih, kad bih morao, sažeo dojam u jednoj rečenici. Na sreću, ne moram pa ću ipak dodati još pokoju misao. I upozorit ću cijenjeno čitateljstvo još jednom, koliko se god trudio, kad je u pitanju KHL Medveščak, objektivan biti ne mogu. No, vratimo se mi na chat. Iako je meni tijekom razgovora otkriveno vrlo malo novih stvari, uživao sam u transkriptu kojeg čak i pohranih na lokalni disk. Ali zato mi je potvrđeno niz informacija (uvijek iz pouzdanih izvora ali znate kako je to s pouzdanošću) kao i niz vlastitih promišljanja problematike vezane uz klub. ...
Ma pusti nek traje...
Izvanredan chat izvanrednog čovjeka. Tako bih, kad bih morao, sažeo ...
Ma nek pricaju sto hoce jalnici bitno je samo da smo bili ovdje i tu dok su Medvjedi igrali s najboljima. Jedna lijepa pruca za popuniti hard u glavi. - babaluj1974, 4.2.15. 23:14, 0 1 0
Zanima me,da li pratis Nhl ili samo Medvescak? - Lwave, 8.2.15. 18:17, 0 0 0
01/2015
Je li sljemenska utrka potrebna Zagrebu i našem sportu?

Pravi bombončić od teme koju ne mogu ignorirati i za koju ću pronaći malo vremena makar svijet stao. Jer ova tema je školski prikaz našeg načina razmišljanja, promišljanja i doživljavanje svijeta oko sebe. Nadalje, ovo je školski prikaz problema s kojima se ova zemlja jednostavno ne zna nositi.

Jer nije pitanje treba li ovom gradu, ovoj zemlji, ovakva manifestacija. Pravo je pitanje zašto u proteklih 10 godina nismo iskoristili potencijal koji nam se ovime otvarao?

Najlakše je biti destruktivan, najlakše je rasturiti nešto što je godinama građeno i stvarano. Pogledajte samo hrvatsku privredu. Rasturili smo sve što se moglo rasturiti. Optužbe o neučinkovitim socijalističkim gigantima (ili već), pokrivale su prve namjere rušitelja. Danas? Gdje smo danas? Što bismo danas dali da imamo ONAJ Končar, ONU Jugoturbinu (ma kako se danas zvala), ONAJ TLM, ONAJ Dalmacijacement, ONAJ OLT, ONAJ VUPIK...

Jesmo li svjesni u koje smo ekskluzivno društvo upali? Mislimo li doista da je dovoljno samo otići u FIS, pokucati na vrata, dobardan, dobardan, gutentag, gutentag, mi bi utrku, ja das ist rihtih,  vir cur ferfigung haben ejnen slalom ist das beštimt? O da, kako da ne, mi bi u siječnju, ja das ist ok, ruka ruci, handhabung. I vraćamo se kući pjevajući...

Slična se priča vrtjela i oko umaškog i oko zagrebačkog ATP turnira. Da o bolskom WTA turniru i ne pričam. Nekom providnošću, Umag i Zagreb smo spasili iako je Zagreb već gotovo bio predan Beogradu.

Pogledajte samo koliko je negativne energije oko najboljih sportskih kolektiva - Dinama, Cibone, Cedevite, Medveščaka...

No, vratimo se mi Snježnoj kraljici. Dobili smo u ruke nešto što ne može dobiti svatko. I da, svakom normalnom je jasno da bez obitelji Kostelić, bez Janice i Ivice mi tu utrku nikad ne bi imali. Na tome im treba skinuti kapu, kao uostalom na cijelim karijerama, izraziti zahvalnost i onda zgrabiti to što imamo i pretvoriti u zlato.

E, tu je problem. Tu mi padamo. Mi ćemo pogubiti silno mnogo vremena i energije pljujući po nečem konstruktivnom umjesto da pljunemo u šake i primimo se poštenog posla. Snježnu je kraljicu najlakše "zatvoriti". Bez brige, FIS ne bude u problemima. Sutra budu imali pred svojim vratima podulji red onih koji bi se rado prihvatili tog termina, te utrke. A kad ju jednom izgubimo, NIKAD VIŠE nećemo imati tu mogućnost (iako u pravilu izbjegavam riječi "uvijek" i "nikad").

Pravo je pitanje zašto nemamo sposobnost dugoročnog sagledavanja i strateškog planiranja. Pravo je pitanje zašto ni nakon 10 godina organizacije spektakla o kojem se svi izražavaju izrazito afirmativno nemamo Brdo (kako ga simpatično zovu skijaši) koje kao skijalište može pružiti sve ono što skijašima rekreativcima treba da svoj odmor provedu upravo na tim terenima.

Da, znam, Medvednica je područje Parka prirode. U takvom je području bilo kakav građevinski zahvat vrlo problematičan. Ali upravo su to pitanja na koja je trebalo pronaći odgovore prije 10-ak godina. Ako se moglo pronaći način da se Medvednica pretvori u ozbiljno skijalište - onda idemo. Ako to nije moguće, onda nema smisla trošiti pare na jedno..., tro... ili desetogodišnju zabavu.

Nažalost, taj famozni učinak velike promidžbe Zagreba i Hrvatske teško je osporiti. A još ga je teže kvantificirati brojevima. Kad bismo bar mogli znati koliki je stvarni turistički učinka te utrke. Onda bi nam bilo lakše razgovarati. Nažalost, to ne znamo niti ćemo ikad saznati.

Mi znamo da iskazana cijena od 21.5 milijun nije realan, mi tvrdimo da je ta cijena više nego dvostruko veća, ali i dalje nema jasnih dokaza, pokazatelja, iznosa i računa koji bi to potvrdili.

Mi ćemo, bez da nam glas i malo zadrhti, ustvrditi kako je neki događaj samo prilika da pojedinci zgrnu NAŠE pare. Jasno, nitko neće pokrenuti neki pravni proces tijekom kojeg će dokazati svoje tvrdnje i zaustaviti takve trendove u društvu. Mi ćemo problem riješiti tako da nešto otkažemo, porušimo, uništimo, obezvrijedimo, upropastimo. Mi izlaz iz naših problema vidimo u neradu. Jer ako nema utrke, ako nema turnira, ako nema proizvodnih pogona, onda nema ni problema, onda nema tko što raditi. Onda nema promjena!

Svaki takav (sportski) projekt zapravo valja promatrati kao poslovni poduhvat. Svaki takav projekt treba promatrati na način da on donese nekakav novac, nekakvu zaradu. Po mogućnosti što mjerljiviju i konkretniju. Kad bi to bilo tako, onda bi ona famozna fantomska turistička promidžba grada i zemlje bila samo dodana vrijednost na tom projektu.

Da smo bili pametni, Snježna kraljica nam je nakon ovih deset godina trebala ostaviti ozbiljno skijalište u Zagrebu i bum skijaških škola u područjima gdje za to postoje uvjeti (poglavito mislim na Liku i Gorski kotar). Bjelolasica bi trebala biti ozbiljan kandidat za veleslalomski ili čak superveleslalomsku utrku. Ali da, mi smo i Bjelolasicu uspjeli svesti na marginu marginalizirane margine. Kako? Opet vrlo "konstruktivno". Spalili smo HOC!

Da smo to postigli, onda nam danas čak i gubitak te utrke, iz ovog ili onog razloga, ne bi značio ništa. Jer bi se novac uložen u utrku i skijanje oplođivao na n novih načina.

Kad bi Zagreb tako razmišljao onda bi danas imao i skijašku utrku svjetskog kupa i ATP turnir i glazbene festivale svake fele, imao bi svoj Portugizacfest, imao bi... Da, imao bi puno posla za ljude koji žele raditi, imao bi novaca koje bi zaradio kroz te projekte, a koje bi onda mogao ulagati u to da svojim građanima omogući viši životni standard. Pa onda ljudi ne bi Kraljicu doživljavali kao trošak već kao manifestaciju koja im omogućava besplatan javni prijevoz, besplatan parking, još bolju komunalnu infrastrukturu, povoljnije grijanje... Naravno, isto vrijedi i za priču na razini Hrvatske.

Ovdje ću istaći samo jednu, općepoznatu činjenicu. Austrija više novaca privredi od svog ljetnog turizma nego Hrvatska od cjelogodišnjeg turizma.

Da se mene pita, danas bi trebalo sjesti i vidjeti što se od navedenog (razvoj Medvednice kao skijališta i skijanja kao sporta) može napraviti, uz koje (pred)uvjete i u kojem roku. I vidjeti imamo li volje, snage, sredstava, znanja i energije da to ostvarimo.

Ako imamo, onda Kraljicu treba čuvati kao oko u glavi. A glas naroda je promjenjiva biljka. Vidi li narod da sve to skupa ima glavu i rep, da taj projekt donosi dobro svima, onda će ga i oni podržavati u većoj mjeri nego li to rade sada.

Ako nemamo, onda bi nekoga trebalo pozvati na odgovornost ili barem ozbiljno polaganje financijskih računa. Napravimo inventuru i odlučimo ima li potrebe za pokretanjem daljnjih mjera i protiv koga ili smo ipak ponešto "ušićarili". U slučaju da smo na evidentnom gubitku, odmah treba otkazati utrku.

Ako nemamo, onda je bolje da to sve lijepo prepustimo onima koji bi jako dobro znali što i kako s time napraviti.

A mi ostati tu gdje jesmo. U svom mraku, u svojim problemima, u svojim podjelama, u svojim destrukcijama, u svojim čahurama.

I nastaviti s praksom da za sve svoje probleme možemo optuživati i kriviti nekog drugog!

Pozdravljam vas zdravo i živo!

Najlakše je srušiti!
Pravi bombončić od teme koju ne mogu ignorirati i za koju ću pronaći malo vremena makar svijet stao. Jer ova tema je školski prikaz našeg načina razmišljanja, promišljanja i doživljavanje svijeta oko sebe. Nadalje, ovo je školski prikaz problema s kojima se ova zemlja jednostavno ne zna nositi. Jer nije pitanje treba li ovom gradu, ovoj zemlji, ovakva manifestacija. Pravo je pitanje zašto u proteklih 10 godina nismo iskoristili potencijal koji nam se ovime otvarao? Najlakše je biti destruktivan, najlakše je rasturiti nešto što je godinama građeno i stvarano. Pogledajte samo hrvatsku privredu. Rasturili smo sve što se moglo rasturiti. ...
Najlakše je srušiti!
Pravi bombončić od teme koju ne mogu ignorirati i za ...
Ne loptice, upravo suprotno. Zelimo zabraniti kraljicu kako bi mogli na sljeme mirno. A ne da sam onaj dan morao ici prvo u neku pripizdinu da bih se popeo gore jer su zabranili sve normalne pristupe. Naravno zabranu su provodili mojim novcem. - cehtunger, 11.1.15. 11:52, 0 0 0
Zašto onda ne ideš danas na Sljeme, zašto nisi išao jučer, prekjučer, preksutra a proganja te samo onaj dan kada i i ako si išao gore preko nekih "pripizdina" kao što navodiš. I onda se ljudi pitaju kako tako malo u zagrebu ima dinamovaca, a istina - loptica1998, 11.1.15. 12:06, 0 0 0
leži u tom3e da je taj grad postao sve, samo ne grad zagrepčana. Da ti samo navedem primjer od nekog dana prije Nove godine gdje sam se nalazio u kafiću Danica u Vurnovcu (Prepuštovec). Bilo je oko 10-tak gostiju a tamo nisam čuo domaćeg prigorskog - loptica1998, 11.1.15. 12:09, 0 0 0
zagorskog, zagrebačkog slenga, već samo nešto uvozno, izbjegličko. Eto to ti je današnji zagreb i to je ono što pravi "zagrepčani" žele od njega, da propadne, e neće moći, malo ste se zajebali. - loptica1998, 11.1.15. 12:11, 0 0 0
Jer je taj dan bio praznik, naredna tri sam radio, a za vikend je vrijeme sugavo. Ne shvacam poveznicu sa ostatkom tvojih komentara, ali vjerojatno ne shvacas ni ti pa nije ni bitno. - cehtunger, 11.1.15. 14:03, 0 0 0
11/2014
Putujuća nagradna; Čime su vas osvojili Medvjedi?

Čime su me osvojili Medvjedi? Zašto sam se zaljubio? Koji su razlozi trajanja te ljubavi? Teška su to pitanja. Na prva dva je nemoguće odgovoriti jer ljubav je zapravo iracionalna. I svaki pokušaj davanja racionalnog objašnjena iracionalne pojave smiješan je i besmislen, ma koliko se trudili.

No, na treće je pitanje možda ipak moguće odgovoriti. Jer jako dobro znam zašto ta ljubav traje. Svojevremeno, još tamo u prošlo mileniju, branio sam boje Medveščaka. Doduše u plivanju, a ne u hokeju. Ali ime je ime, klub je klub, a ljubav je ljubav. A da je ljubav prema sportu i prema klubu nasljedna vrlo se lako vidi iz fotografije mene i mog nasljednika.

Ali čak i da kao klinac nisam u djetinjstvu s klubom prolazio "i Scile i Haribde" ostalo bi sjećanje na Medveščak Gortan Zdenka Gradečkog. Na Medveščak koji je dvije uzastopne godine igrao u polufinalu Kupa prvaka. Nažalost, ludi kraj osamdesetih i krvavi početak devedesetih uništio je puno više toga od jednog projekta. I velika je ljubav naprasno prekinuta.

Upravo zato što je naprasno prekinuta, nisam se dao "navući" na EBEL. Odoljevao sam toj euforiji koja je polako osvajala grad (a kasnije sam vidio da je osvojen i puno širi teritorij od gradskog). Ali, znate kako kažu, čovjek snuje, a Bog mu se smije. I desilo se što se moralo desiti. Medveščak je u Ledenoj dočekao Linz, a utakmicu je prenosio HRT. Onda su Medvjedi nakon druge gubili 0:5. Cijelu treću Ledena je provela na nogama. Pjesma, podrška, buka. I došli smo do konačnih 3:5. Igrači su se povukli u svlačionice, a tribine su pjevale i pjevale i pjevale.... Bio je to prvi put da su hokejaši pred svoje navijače "izašli na bis". Nevjerica u očima igrača zbog iskazane podrške nakon poraza bila je impresivna.

I tu sam puk'o. To me slomilo. Nakon te utakmice, u Ledenoj (i ostalim ambijentima) nasljednik i ja bili smo kad god smo mogli. A gledali smo da možemo...

Utakmice na Šalati vratile su me u djetinjstvo. Naime, na tom sam prostoru, na tom bazenu trenirao kao klinac dok sam još plivao. A upravo smo na Šalati prve EBEL godine osigurali razigravanje. U tom navijačkom ludilu pamtim dva detalja. Odličan navijački transparent koji se poigrao hokejaškom pločicom i jednom zagrebačkom rječju.

Drugi detalj je obračun Joela Prpicha koji je stao u obranu svog sitnijeg i nježnijeg kolege, a kojeg su Austrijanci cijelu utakmicu onako prljavo i podmuklo tukli i provocirali. Onda je došao taj lički div i rekao dosta! I pozvao njihovog najjačeg igrača na obračun. Ne, ne podržavam tučnjavu. Taj dio hokeja nije onaj koji volim. Ali ovo je bilo pitanje časti, pitanje timskog rada, pitanje zaštite slabijeg. Bilo je viteški!

Nakon što smo u Areni debelo uspjeli probiti granicu od 100.000 gledatelja u 7 utakmica, nakon što smo obarali razne rekorde, mislio sam da sam vidio vrh. A onda je Brlog izašao s još jednom "suludom" idejom. I odveo ledene gladijatore u pulsku Arenu. U rujnu mjesecu. Kao uspomenu na te dvije utakmice, u sjećanju nosim naslovnicu NHL-a, izvještaje BBC-a i CNN-a kao i gladijatorske dresove pripremljene isključivo za te dvije utakmice.

A onda je senzacionalno odjeknula vijest o Medvjedima u KHL-u. Dugom i pomno pripremanom akcijom "slomljeno" je vodstvo Kontinentalne lige, a za početak nam je servirana prava poslastica - CSKA. Silno puno memorabilija veže me za taj dan, tu utakmicu ali ona konačna slika još će dugo, dugo svijetliti u onom dijelu mog mozga koji brine za pohranu lijepih sjećanja.

Ipak, ono najjače, najčvršće i najpozitivnije iskustvo koje su mi Medjedi omogućili dogodilo se na utakmici koja je slijedila nakon CSKA. Možda ćete se sjetiti priče koja je krenula kao potpuna katastrofa, a pretvorila se u nešto veličanstveno. Uostalom, da ne prepričavam

Na kraju trećine preko razglasa smo se još jednom ispričali gostima, zahvalili na njihovom konstruktivnom doprinosu i počastili ih pivom. Da, Zagreb stvarno može biti metropola. Ima tu još gospoštine, one prave, purgerske...

Kako je počelo, tako je i završilo. Gotovo je. 1:5. Igrači su pod tuševima. Gostujući navijači još su na svom dijelu tribine (koji, onako usput, nikakvom ogradom, a kamo li kavezom, nije odijeljen od ostatka tribine. Zaštitari i živi štit? Kaj god...). I Ledena kreće. S jedne strane "Dinamo!", a druga strana uzvraća "Zagreb!". Uključuju se gosti pa Ledena viče "Dinamo!", a sad gosti uzvraćaju sa "Zagreb!".

Kao da je jučer bilo, sjećam se razgovora kojeg smo nasljednik i ja vodili po povratku kući. Potvrđujemo tezu koja (nažalost) sve češće izgleda kao šuplja fraza. Da, taj prokleti sport doista može spajati ljude. Razgovaramo o tome kako je ova prigoda bila čisti dokaz da nije problem voljeti svoje, a istovremeno poštivati nekog drugog koji također poštuje svoje. I sanjamo o tome kako ćemo, ako nas životni put ikada odvede u Rigu, tim gradom moći prošetati ponosno noseći dres Medveščaka. I sanjamo kako nailazimo na simpatije i smiješak domaćina. I razmišljamo kako ćemo, bude li bilo imalo sreće pa naletimo na nekog od Latvijaca iz Ledene, još i pivu dobiti badava.

I sada se vraćam na odgovor na treće pitanje s početka ove analize. Koji su razlozi trajanja ove ljubavi? Ima ih silno mnogo, a može ih se svesti pod vrlo jednostavan zajednički nazivnik. Promatram li svoj odnos prema Medeveščaku i odnos Medveščaka prema okolini, nikad, ali baš NIKAD do sada nisam se osjećao prevareno. Zapravo, kad bih bio do kraja iskren, u pravilu sam dobivao više od očekivanog (a svaka kuna koju sam potrošio na Medveščak je bila trošena sa zadovoljstvom i bez promišljanja o opravdanosti tog troška). Gubili su Medvjedi utakmice, gube ih i danas. Ali nikad nakon poraza nije ostao korak okus u smislu zalaganja, htijenja, želje, davanja cijelog sebe u utakmicu.

Da bi se to sve skupa uopće moglo ovako odvijati morala su biti ispunjena dva nužna (ne i dovoljna) uvjeta. Prvo, Gojanović je financijski zbrinut pa nema potrebu vlastitu egzistenciju osiguravati kroz poslovanje kluba. A takva mu pozicija omogućava potpunu neovisnost kod donošenja bilo kakve odluke jer on nije ničija marioneta. Drugo, Gojanoviću je interes kluba iznad svega. Sve što radi, svaki potez kojeg povlači motiviran je isključivo, samo i jedino interesom kluba. Naravno, tko radi taj i griješi. I sigurno je bilo pogrešaka. Za neke znam, za neke niti ne znam. Ali vuklo se, radilo se, učilo se, raslo se, razvijalo se. U interesu kluba. Samo u interesu kluba. Isključivo u interesu kluba. Unatoč pojedinoj "grešci u koracima" to je i jedini način na koji neki kolektiv može napredovati. Pri tom ne mislim samo na sportski. To se odnosi i na bilo koju udrugu, bilo koje poduzeće, bilo koju jedinicu lokalne samouprave pa i na cijelu državu.

Ne znam znate li taj detalj ali scouting kod Medvjeda je posebna priča. U potrazi za novim igračem najprije se gleda njegov karakter. I ako se igrač koji je "na nišanu"  svojim mentalnim sklopom, svojom životnom filozofijom, svojim sustavom vrijednosti ne podudara s onim što klub treba onda se taj igrač može zvati i Kovajčuk ili Crosby. U Ledenoj za njega neće biti mjesta. I točka! Posljedica? Pa kad imate takve igrače, tada ne iznenađuje kako su rezultati bolji od očekivanja. Pa imate ekipu s karakterom. Pa imate škvadru s mudima.

Lanjska KHL sezona najbolji je dokaz za tu tvrdnju. Dio igrača Medvjeda izazvao je silan interes u ostatku lige. Prije svega naš "indijanski poglavica" Jonathan Cheechoo ali ne i samo on. Već oko Nove godine počeli su obilasci drugih klubova i zatrpavanje dolarima. Samo da prije doigravanja promjene grb na dresu. Trebam li vas uopće podsjećati da niti jedan, ponavljam NITI JEDAN igrač nije napustio Brlog prije isteka sezone. Da, mogli su imati veću plaću. Da, mogli su imati bolje uvjete. Ali oni su znali da ovdje nisu završili posao i časno i pošteno su ga odradili do kraja. Ali to je to, to je taj karakter. Vidite li takav razvoj priče u bilo kojem drugom našem sportskom kolektivu?

Unatoč tome, unatoč karakternim igračima, Medveščak je uvijek bio iznad svih odn. niti jedan pojedinac, ma tko to bio i ma kako se zvao, nije bio iznad kluba. Za mene je to najsličnije Barcinom pristupu. Pa kad je Lix, tadašnja ikona kluba, čovjek kojeg su navijači obožavali, a suparnici uvažavali do neba, uhvaćen u vožnji u pripitom stanju istog je trenutka bio suspendiran. I nije bilo oprosta!

UNICEF, podrška borbi protiv raka dojke i prostate kao i niz drugih akcija koje je klub poduzeo jednostavno zovu da ih podržavate, da ih volite. I zato nasljednik i ja ne mijenjamo naziv kluba. Ali mijenjamo sport.

A umjesto da vas pozdravim zdravo i živo evo vam jedan od mojih omiljenijih pokliča.

ZIG-ZAG!!!

Krvavi rad, duboko poštovanje, jasni priroteti
Čime su me osvojili Medvjedi? Zašto sam se zaljubio? Koji su razlozi trajanja te ljubavi? Teška su to pitanja. Na prva dva je nemoguće odgovoriti jer ljubav je zapravo iracionalna. I svaki pokušaj davanja racionalnog objašnjena iracionalne pojave smiješan je i besmislen, ma koliko se trudili. No, na treće je pitanje možda ipak moguće odgovoriti. Jer jako dobro znam zašto ta ljubav traje. Svojevremeno, još tamo u prošlo mileniju, branio sam boje Medveščaka. Doduše u plivanju, a ne u hokeju. Ali ime je ime, klub je klub, a ljubav je ljubav. A da je ljubav prema sportu i prema klubu ...
Krvavi rad, duboko poštovanje, jasni priroteti
Čime su me osvojili Medvjedi? Zašto sam se zaljubio? Koji ...

Respekt: ivan-cro, mljamlja, M_Tsigalko, portree, DAJO22, MedvescakFan, JoHayes13, Gogo7,

Slažem se: JJJosipa,

Ne slažem se: lili1, nanan,

Znači Baba pije samo u društvu starije gospode.. ccc - M_Tsigalko, 4.11.14. 12:19, 0 0 0
Čak ni tada :D... imam svjedoka, dva, tri... :)) - babaluj1974, 4.11.14. 18:59, 0 0 0
Onda pošteno :D - M_Tsigalko, 4.11.14. 19:32, 0 0 0
Tsigi, zahebo si ;-) Pozdravljam te zdravo i živo! - Vjeran, 9.11.14. 14:36, 0 0 0
Placam pivo kad budes u bilzini.. :) Ja bi ti dao da se mene pita :D - M_Tsigalko, 9.11.14. 16:56, 0 0 0
08/2014
Do viđenja prijatelju! Avlado više nije među nama

Još od jučer nevjerica, bol i praznina.

I možda je najmanje važno koga je i koliko izgubila Tribina. Dvoje je djece ostalo bez oca, a svijet je ostao bez dobrog čovjeka.

Kad se ovakva tragedija prvi puta dogodila na Tribini, avlado je bio među prvima koji je osjetio potrebu napisati koju riječ. Nekom ludom i meni nerazumljivom igrom sudbine, sada se opraštamo od njega.

Osobno ga nisam poznavao, ali kao da i jesam. I nije zbog tog nepoznavanja praznina ništa manja, bol ništa manje intenzivna.

Siguran sam da je avlado već na svom novinarskom mjestu, da već ima neki svoj stolac, neki svoj ekran i već prati zbivanja u Bundesligi. I da će nas, kad svi mi skupa preselimo u neka vječna prostranstva, tamo čekati nasmiješeni avlado sa svojim novim "eckeom".

Dok će mu drugo oko pažljivo bdjeti nad crveno-bijelim kvadratićima.

Cijeloj obitelji, prijateljima i poznanicima izražavam duboku i iskrenu sućut.

avlado, prijatelju, tebi neka je laka ova hrvatska zemlja.

Počivao u miru.

...i svjetlost vječna svjetlila Ti
Još od jučer nevjerica, bol i praznina. I možda je najmanje važno koga je i koliko izgubila Tribina. Dvoje je djece ostalo bez oca, a svijet je ostao bez dobrog čovjeka. Kad se ovakva tragedija prvi puta dogodila na Tribini, avlado je bio među prvima koji je osjetio potrebu napisati koju riječ. Nekom ludom i meni nerazumljivom igrom sudbine, sada se opraštamo od njega. Osobno ga nisam poznavao, ali kao da i jesam. I nije zbog tog nepoznavanja praznina ništa manja, bol ništa manje intenzivna. Siguran sam da je avlado već na svom novinarskom mjestu, da već ima neki svoj ...
...i svjetlost vječna svjetlila Ti
Još od jučer nevjerica, bol i praznina. I možda je ...
07/2014
Po čemu će povijest pamtiti ovo Svjetsko prvenstvo?

(na  početak)

TRENUCI ZA MOJE POVIJESNO PAMĆENJE

Sve ovo do sada napisano u većoj ili manjoj mjeri moći ćete pročitati na još "malom milionu" mjesta. Ali tri detalja ću izdvojiti jer će me još dugo, dugo pratiti, podsjećati na ovo prvenstvo i stavljati mi smiješak na lice.

1. ENYEAMA

Njihov "obračun" traje još od Južne Afrike.

Ali ja ću pamtiti kadrove izlaska na teren prije početka drugog poluvremena. U tunelu su se "postrojavali" Nigerijci i Argentinci, a nigerijski je vratar zabavljao ekipu i bio sretan poput malog djeteta. Čestitao je Messiju na pogocima koje mu ja zabio (naročito na onom iz slobodnjaka), zabavljao i nasmijavao suce. I bio je simbol onoga što bi sport i nogomet trebali biti. Zdrava i korisna zabava i igra.

Netko će reći kako je to infantilno i nezrelo ponašanje jednog nogometnog Liliputanca. Ali ja sam siguran da bi ovaj svijet bio puno ljepše mjesto za život kada bismo ga shvaćali na način kako to čini ovaj odličan nigerijski vratar. I zato ću  kadrove te sreće i razigranosti pamtiti dugo, dugo.

2. GRČKA

Netko je to već napisao, ja ću to ponoviti bez ikakve namjere da plagiram. Ne morate voljeti nogomet koji oni igraju (dapače, teško je naći onoga tko voli takav pristup). Ali kad jedna ekipa u prvenstvo uđe s glatkim 3:0 porazom, nakon toga u drugom nastupu više od 50. minuta ima igrača manje na terenu i uspješno održi "nulu", a potom u presudnoj utakmici zabije ključan zgoditak u 3. minuti sudačke nadoknade drugog poluvremena onda to jednostavno morate cijeniti i respektirati. Grke ću pamtiti i po izjavi njihovog trenera koja je kod mene izazvala salve smijeha. Po ispadanju na jedanaesterce od Kostarike, trener Grka Fernando Santos je mrtav-hladan bubnuo kako "nisu imali sreće".

Ali nije to razlog zašto ću pamtiti Grke. Oni su mjesto u mojoj trajnoj memoriji zavrijedili činom koji nije baš uobičajen u današnje vrijeme. Oni su pokazali da za ovaj svijet ipak možda još ima neke nade. Jer, da, oni su odbili novčane premije svog saveza tvrdeći kako ovdje igraju za Domovinu, a ne za novac.

Možda će me netko od vas podsjetiti na one Čorbine stihove "Za ideale ginu budale...", ali ovakvo viteštvo je za mene veliko osvježenje. I podsjećanje na poznatu izjavu velikog kapetana velike generacije hrvatskih reprezentativaca. "Za novac igramo u klubovima, a za Hrvatsku igramo za ponos i čast!" rekao je svojevremeno Pero Metličić.

3. CR7

Ne volim ga, nikad ga zapravo nisam volio. Iako cijenim njegovo nogometno znanje, njegove tjelesne mogućnosti, njegov životinjski rad na samom sebi i njegove tjelesne mogućnosti koje iz toga proizlaze, kao osoba mi nikad nije "sjeo".

I bio sam jedan od onih koji je jedva dočekao sprdavanje koje je krenulo s njegovom novom frizurom.

Priču znate. Priču koja je potvrdila licemjerje svijeta. Priču koja ga je izvrgla ruglu. Priču koja potvrđuje da u ovom svijetu u kojem danas živimo, a koji se deklarativno poziva na toleranciju, jednakost, uvažavanje različitosti itd., nije lako biti drugačiji. Nadam se samo da je taj dječak u čiju je čast i znak hrabrosti, CR7 preslikao ožiljak i na svoju glavu, osjetio snagu te potpore. I da mu možda upravo ta doza snage i samopouzdanja koju mu je dao veliki Christiano Ronaldo pomogne da njegova priča ima sretan kraj.

A Ronaldo je u mojim očima, kroz ovu priču postao bitno drugačijim čovjekom.

A sve ove tri priče zajedno uljevaju mi nadu i optimizam kako nogomet ipak nije samo novac, rezultat, moć i slava. Već kako još uvijek ima dijelova u kojima sport pokazuje i onu svoju, meni ljepšu, plemenitu stranu.

***

POTPUNO NEPOTREBNA NAPOMENA ZA SAM KRAJ

Prošle su gotovo dvije godine od mog prvog teksta na Tribini. Od Tribine sam puno toga naučio, od Tribine sam puno toga dobio, Tribini mogu zahvaliti na mnogo stvari. Svojim sam angažmanom nastojao i ja nešto dati njoj. No, život nas vuče nekim svojim putevima. U ovima kojima se trenutno krećem za Tribinu nema puno mjesta. Hvala svima koji su me trpjeli, hvala svima koji su pozorno pratili moje tekstove, hvala onima koji su me kritikama tjerali da budem bolji, hvala svima koji su me svojim pohvalama, slaganjima, respektima uljuljkivali na lovorikama.

I ne kažem ja da je ovo konačno i trajno zbogom (iako mi to ovog časa upravo tako izgleda).

Ali, nek' vam ne bude krivo, tko zna kad opet ću vas pozdraviti sa zdravo i živo!

A sad, adio... (vol. 2)
(na početak) TRENUCI ZA MOJE POVIJESNO PAMĆENJE Sve ovo do sada napisano u većoj ili manjoj mjeri moći ćete pročitati na još "malom milionu" mjesta. Ali tri detalja ću izdvojiti jer će me još dugo, dugo pratiti, podsjećati na ovo prvenstvo i stavljati mi smiješak na lice. 1. ENYEAMA Njihov "obračun" traje još od Južne Afrike. Ali ja ću pamtiti kadrove izlaska na teren prije početka drugog poluvremena. U tunelu su se "postrojavali" Nigerijci i Argentinci, a nigerijski je vratar zabavljao ekipu i bio sretan poput malog djeteta. Čestitao je Messiju na pogocima koje mu ja zabio (naročito na onom ...
A sad, adio... (vol. 2)
(na početak) TRENUCI ZA MOJE POVIJESNO PAMĆENJE Sve ovo do ...
Ukupno oba dijela ne za 10, nego za 20. Ali moram te ispraviti što se tiče Ronalda, to je samo mit koji je netko izvalio i postao je viralan na Facebooku. A kasnije ga je demantirao i sam Ronaldo, dječak kojem je CR donirao novac još nije operiran. - Gogo7, 14.7.14. 20:15, 0 0 0
Oba dijela za "šesticu" bi već bilo realnije, zar ne, Gogo? Ako čovjek ne zna složiti dobru analizu unutar 10 tisuća znakova, uz dužno poštovanje, ima problem sa stilom. Tekst je dobar, no stil neuglađen. - BestOne, 14.7.14. 21:15, 0 0 0
Ako čovjek ima što za reći, broj znakova nije bitan. Isto vrijedi i obratno, kad nema što za reći, kao u tvom slučaju, i ovih 100-tinjak znakova je uzaludno trošenje prostora. - Gogo7, 14.7.14. 22:33, 0 0 0
Nisu bez razloga znakovi ograničeni na 10 tisuća, a ne na duplo više, zar ne? Određeno je, dakle, vjerujem pomnom analizom stručnjaka, da je za kvalitetan osvrt bilo koje vrste dovoljno tih 10 tisuća znakova - i ni jedan znak više. - BestOne, 14.7.14. 22:37, 0 0 0
Zdravo i zivo ti meni budi, a mi se vidimo u Ledenoj sigurno na pivu ove sezone. pozz - babaluj1974, 15.7.14. 11:05, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.