arsenalfc

Reputacija
4
Bodova
108
Analiza
51
Ocjena
121
Anketa
396
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

09/2017
Tko je kriv za debakl?

Prosječnom građaninu ove zemlje je vjerojatno već dosta priče o košarci i hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji. Eurobasket ide dalje, na kraju krajeva kao i život koji nam ne dozvoljava da plačemo za nečim što se moglo dogoditi a nije. Pogotovo ako je to nešto naša košarkaška reprezentacija. Nakon ispadanja Hrvatske sam na jednom portalu pročitao možda i najbolji opis što nam slijedi. Naime, autor toga članka je na kraju naveo kako sada napokon možemo uživati u Eurobasketu i zaista kvalitetnim reprezentacijama. Drugim riječima, ako niša drugo barem više ne trebamo gledati nešto nalik košarkaškoj igri koju su nam pružali naši reprezentativci.

Nije dugo trebalo da se ta tvrdnja pokaže točnom. Jučerašnja utakmica četvrtfinala između Latvije i Slovenije je nešto što se već dugo nije vidjelo na velikim košarkaškim natjecanjima uopće. Zaista nije pretjerivanje, jučer smo gledali košarku u pravom smislu te riječi. Bila je to atraktivna, moderna i brza košarka na obje strane terena. Možda je najbolji komentar nakon utakmice imao Bernard Jurišić koji je napisao na Facebooku da je navijao za produžetke jer nije žalio da ova utakmica završi. Uvjeren sam da nije bio jedini. Jer u premijernoj večeri Lige prvaka kada igra Barcelona s Juventusom velik broj ljudi nije mogao skinuti pogled s programa na koji prenosi košarkašku utakmicu Slovenije i Latvije.

Ono što je možda za nas najbitnije, jučerašnja utakmica nam je napokon otvorila ili nam je trebala otvoriti oči. Pokazala nam je da mladi igrači itekako mogu uzeti stvari u svoje ruke i biti nositelji u svojim reprezentacijama. Zapravo je najgora stvar jučerašnje utakmice bila da je netko morao ispasti. Prava je šteta što smo se nakon ovakve utakmice morali oprostiti od jednog dragulja europske košarke. Dončić i Porzingis su jučer igrali na razini finala Eurobasketa, a vjerojatno i iznad toga. Iako se brojkama ne može dočarati njihova jučerašnja izvedba, treba spomentuti da je Slovenac zabio 27 poena i bio najbolji strijelac svoje reprezentacije, a Latvijac se na kraju zaustavio na 34 i bio najbolji strijelac cijele utakmice. Dončić je na terenu proveo nešto više od 36 minuta, dok je Porzingis bio oko četiri minute manje. Obojica su imala jednu jedninu izgubljenu loptu. Daleko od toga nisu imali pomoć od ostalih igrača. Dončića je pratio Dragić s 26 poena, dok je Porzingisa pratio Davis Bertans s 23 poena. Bila je to utakmica u kojoj se svaki koš slavio (a bilo ih je ukupno 200), utakmica u kojoj nije nedostajalo krvi, na kraju krajeva utakmica u kojoj je na kraju skoro došlo do fizičkog obračuna. Koliko god to zvučalo kao izlizani klišej, bila je to utakmica u kojoj su suigrači međusobno ginuli jedan za drugog.

Uvjeren sam da su si nakon utakmice u svlačionici Latvijci mogli međusobno pogledati u oči. Također sam uvjeren da nitko od njihovih novinara neće sasuti paljbu po njima. Vjerojatno jučer nitko od Latvijaca nije uvrijeđeno prekinuo intervju jer mu se nisu svidjela postavljena mu pitanja. Ljudi su jučer zabili 97 poena, dva puta se vraćali iz velikog rezultatskog minusa ali na kraju ipak izgubili. A izgubili su ne zbog svoje psihološke blokade, nekvalitete ili nećeg trećeg nego zbog toga što je na drugoj strani stajala bolja reprezentacija.

Zato nas je ova utakmica mogla naučiti mnogo toga. Kao prvo, to da papir trpi svašta. Da ako sve novine i svi komentatori u Hrvastkoj pišu da je Dario Šarić apsolutni rookie of the year ne treba biti točno. Malcom Brogdon je osvojio ROY nagradu ne zato što je rođen u Atlanti a Dario u Šibeniku, nego zato što je u protekloj sezoni bio bolji od Daria. Igrao je u Buksima, momčadi koja se kroz cijelu sezonu borila za playoff u kojem je na kraju i bila. U Hrvatskoj se od tog čovjeka napravio igrač koji ne bi mogao igrati u ABA ligi. Dario će možda na kraju imati bolju karijeru od Malcoma, možda će zaraditi više novaca od njega ali u protekloj sezoni je Amerikanac bio korisniji igrač od našeg. Dario je igrač koji ima tek jednu NBA sezonu iza sebe i još je u fazi prilagodbe te se kao igrač još razvija. Međutim, pričati o Šariću kao igraču koji će potegnuti kada nitko drugi ne može ili ne želi nema smisla. Kada se stvori takva slika, tada ljudi imaju takva očekivanja. I onda se dogodi Rusija ili Srbija u Riu i svi smo jako razočarani i ljuti. I od spasitelja hrvatske košarke dobijemo igrača koji se ne usudi uputiti šut kada je sam nakon čega razina njegove nesigurnosti raste kako se bliži kraj utakmice.

Druga stvar je da vas dva kvalitetna igrača mogu dovesti daleko, kao što su doveli Sloveniju. Slovenija u Dončiću i Dragiću  ima dva igrača koji mogu u svakoj utakmici biti na 20+ poena s tim da Dragić može imati oko 7-8 asistencija po utakmici. Mi, bar za sada takva dva igrača nemamo. Imamo Bogdanovića koji je klasični scorer ali ne i razigravač što pokazuje činjenica da je na Eurobasketu u šest utakmica imao isto toliko asistencija. Zato nama treba još jedan Bogdanović da bi naša reprezentacija došla daleko na nekom natjecanju. Dakle, jedna je stvar reći da su dva kvalitetna igrača dovoljna za napraviti rezultat a druga je stvar što se naša igra bazira na Šariću i Bogdanoviću.

Luka Dončić i Kristaps Porzingis su nam jučer pokazali svu raskoš svog talenta. Oni nisu budućnost već sadašnjost Europske košarke. Godine su samo broj, netko s 32 na leđima ima šut 0/2 za 23 minute na terenu, a netko s nepunih 19 napravi ovo...

Zapravo je jako jednostavno, ili jesi ili nisi.

Ili jesi ili nisi
Prosječnom građaninu ove zemlje je vjerojatno već dosta priče o košarci i hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji. Eurobasket ide dalje, na kraju krajeva kao i život koji nam ne dozvoljava da plačemo za nečim što se moglo dogoditi a nije. Pogotovo ako je to nešto naša košarkaška reprezentacija. Nakon ispadanja Hrvatske sam na jednom portalu pročitao možda i najbolji opis što nam slijedi. Naime, autor toga članka je na kraju naveo kako sada napokon možemo uživati u Eurobasketu i zaista kvalitetnim reprezentacijama. Drugim riječima, ako niša drugo barem više ne trebamo gledati nešto nalik košarkaškoj igri koju su nam pružali naši reprezentativci. ...
Ili jesi ili nisi
Prosječnom građaninu ove zemlje je vjerojatno već dosta priče o ...

Respekt: Raul10, ivan-cro, BubyTh,

09/2017
Tko je kriv za debakl?

Završio je još jedan Eurobasket za Hrvatsku. Završilo je još jedno natjecanje na kojem je Hrvatska na prvom ozbiljnijem testu pala. Više od samog jučerašnjeg poraza zabrinjava činjenica da ova genereacija polako postaje još jedna u nizu luzerskih. Onakvih kakva je hrvatska košarka u svojoj kratkoj povijesti imala već previše. Puno previše. Priče o prokletstvu i o tome da nekakve sile rade protiv hrvatske košarke su potpuno deplasirane i promašene. Nikakav silazak s postolja prije 22 godine nemože i nema nikakvu poveznicu s današnjom generacijom. Lopta i teren nikad ne lažu i sva kvaliteta i rad će se na natjecanju prije ili kasnije vidjeti i vratiti.

Nekad si je u životu najteže priznati istinu. Istinu da vas partner više ne voli, istinu da nikad nećete završiti fakultet, istinu da niste dovoljno dobri da postanete član nekog kluba, istinu da si nikad nećete moći priuštiti auto koji ste oduvijek htjeli... Koliko ta priznanja osobi bila bolna i teška, ona su nužna da se nastavi dalje. Nužna su iz razloga da osoba situaciju u kojoj se nalazi sagleda realno i nastavi dalje živjeti u okolnostima koje su odavno već tu, samo ih ona nije do sad bila svjesna.

Od hrvaskih košarkaša, izbornika, analitičara i svih osoba manje ili više relevantnih za komentirati košarku već godinama slušamo da je ovo to ljeto, da je to ta godina. Priču o Ateni znaju valjda i vrapci na grani i svi se osjaćaju pozvanim komenirati događaj koji se zbio kada je većina naših reprezntativaca još igrala košarku na satu tjelesne kulture ili u školu još uopće nije krenula. Nakon svake pripremne utakmice se stvara nerealna euforija, priča se o fenomenalnoj atmosferi u momčadi. Prije samih turnira se od glavnih aktera slušaju izjave kako su spremni na sve i svakoga. I onda dođe eliminacijska faza...

Ono što je svima teško priznati ili ih je možda sramota reći u kameru da Hrvatska nije ništa više od dark horsea nekog prvenstva. Kada su reprezentacije kompletne, tada glavnu riječ vode reprezentacije Španjolske, Fracnuske, Srbije, Litve i Grčke. Hrvatska pripada onoj drugoj navali zajedno sa Slovencima, Latvijcima,Turcima, Talijanima, Rusima. Onda slijede one uvijek neugodne ekipe Njemačke, Gruzije, Češke i Finske. Možda sam ovdje neku reprezentaciju krivo postavio, možda sam neku izostavio ali poanta je kristalno jasna. Hrvatska već dugo nije niti je bila favorit za medalju. Hrvatska je i bila je dobra reprezentacija koja u jednoj utakmici može igrati protiv svakoga i iz drugog plana proći u samu završnicu nekog prvenstva, kao što je u Sloveniji bila polufinalist.

Zato bi bilo dobro za promjenu na neko natjecanje otiđemo bez nerealnih najava. Neka nam nit vodilja bude kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre kada smo išli sa stavom što bude, bit će. Kolika se tada vjerovalo da će se Hrvatska plasirati u Rio pokazuje činjenica da HRT nije osjećao potrebu otkupiti prava za prijenose iz Torina. Hrvatska je bez ikakvog imperativa rezultata u dva dana pobijedila Grčku i domaćina Italiju te osigurala vizu za Rio. Daleko da su to bile izvrsno odigrane utakmice, protiv Grčke se prosulo +20 razlike, a protiv Talijana se potpuno nepotrebno ušlo u produžetak uz dosta krivih odluka. Ako ćemo biti relani, onda ćemo reći da je tada prošla manje loša ekipa budući da se Talijanima dogodilo ono što se nama događa u svakoj eliminacijskoj utakmici. Međutim o tome se nije pisalo niti se to potenciralo iz dva razloga. Prvi je što je Hrvatska prošla a drugi je taj što su se naši hrabro potukli s Talijanima. Griješilo se i promašivali su se šutevi kao i jučer ali kod nijednog od naših igrača se nije vidio strah. Da smo tada izgubili, realno puno bitniju utakmicu nego ovu jučer, Bojan Bogdanović sigurno poslije ne bi izjavio da je nedostajalo krvi. Jer nije, zaista nije.

Na kraju se postavlja pitanje što dalje. Vremena za analiziranje, prebacivanje krivnje ili čega već nema jer nas za već sva i pol mjeseca očekuje početak kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Tamo neće biti NBA igrača, a velika vjerojatnost postoji da neće biti ni igrača koji igraju Euroligu. To za nas ali i ostale znači da će s dosta izmjenjenim sastavima krenuti u lov na Kinu. Iz današnje perspektive situacija ne izgleda dobro. Nad reprezentacijom je ostalo dosta upitnika a plasman u Kinu je važan ne samo zbog Svjetskog prvenstva već i zbog Olimpisjkih igara u Tokiju 2020. Jedno bez drugog ne ide i ukoliko se ne kvalificiramo na Svjetsko prvenstvo tada će nam sljedeće veliko natjecanje biti tek Eurobasket 2021. Bilo bi to par koraka unatrag u odnosu na ono što se započelo prošlo ljeto. Ali valjda je našima tako najlakše. Kad nitko od njih ništa ne očekuje, kad ih nacionalna televizija ne doživljava i kad većina navijača od njih digne ruke. Valjda im je lakše igrati kada nema priča o medalji, novim Draženima i Atenama. Valjda im je najlakše napraviti rezultat kada su dark horse turnira. Kada su, na kraju krajeva, unutar svojih realnih okvira. Valjda.

Zar je važno tko je kriv?
Završio je još jedan Eurobasket za Hrvatsku. Završilo je još jedno natjecanje na kojem je Hrvatska na prvom ozbiljnijem testu pala. Više od samog jučerašnjeg poraza zabrinjava činjenica da ova genereacija polako postaje još jedna u nizu luzerskih. Onakvih kakva je hrvatska košarka u svojoj kratkoj povijesti imala već previše. Puno previše. Priče o prokletstvu i o tome da nekakve sile rade protiv hrvatske košarke su potpuno deplasirane i promašene. Nikakav silazak s postolja prije 22 godine nemože i nema nikakvu poveznicu s današnjom generacijom. Lopta i teren nikad ne lažu i sva kvaliteta i rad će se na natjecanju ...
Zar je važno tko je kriv?
Završio je još jedan Eurobasket za Hrvatsku. Završilo je još ...

Respekt: Raul10, ivan-cro, Cirohito,

Slažem se: ivan-cro, Cirohito, GNKDZCFC,

09/2017
Kako pobijediti Rusiju?

Iako je službeni početak Eurobasketa bio zadnjeg dana mjeseca kolovoza, pravo prvenstvo Europe počinje tek ovog vikenda. Utakmice u grupi se zaboravljaju, napušta se Tel-Aviv, Helsinki i Cluj i sve je podređeno drugom dijelu natjecanja u Istanbulu. Među šesnaest najboljih je, očekivano, i Hrvatska. Također, više-manje očekivano, Hrvatska je grupnu fazu završila na drugom mjestu. To mjesto nam je u osmini finala donijelo reprezentaciju Rusije. Rusija se mnogima prije početka prvenstva činila kao najbolja opcija u osmini finala. Sa Srbima imamo mnogo loših iskustava, Latvija je mlada, šuterski kvalitetna reprezentacija a za Tursku se znalo da je najmanje kvalitetna od svih potencijalnih suparnika ali je domaćin što mnogima samo po sebi utjeriva strah. Kada je postalo jasno da će protivnika zaista biti Rusija počele su analize i dobio sam dojam da se mnogima Zbornaja više ne čini kao najbolji suparnik.

Ovo nije utakmica generacije


Praktički od početka prvenstva naš izbornik spominje taj 10. rujna kao najbitniji. Sve analize, svi odgovori su se svodili na deseti dan mjeseca rujna. Sad, koliko je to dobro a koliko ne pokazat će utakmica u nedjelju navečer. Činjenica da je hrvatska košarkaška reprezentacija izgubila već previše utakmica u svojoj povijesti zbog prevelikog pritiska. Mi ne trebamo bježati od činjenice da je naša utakmica druga najjača nakon one Litve i Grčke u osmini finala. Isto tako, ne trebamo bježati od činjenice da smo mi u utakmici s Rusima favoriti.

Međutim, okarakterizirati ovu utakmici kao utakmicu generacije je potpuno besmisleno, da ne upotrijebim neku težu riječ. Kao prvo, ova Hrvatska ima itekako bitnih izostanaka i to sve igrača koji će tek u budućnosti biti nositelji pa samim time ova utakmica ne može biti utakmica generacije kad dobar dio te generacije nije u Tuskoj. Druga stvar je ta da utakmica osmine finala nekog natjecanja ne može biti najbitnija u reprezentativnoj karijeri jednog hrvatskog sportaša, nebitno kojim se sportom bavio. Ove stvari pišem iz razloga jer smatram da je potpuno nepotrebno raditi pritisak igračima pred jednu ovakvu utakmicu. Utakmica s Rusima je bitna, ali najbitnija nije nikako.  

Rusija nije CSKA

Ako se gleda po tome tko gdje igra tada se lako zabuniti i reći da pola CSKA igra za Rusiju. Zapravo to je doista točno, čak šest igrača u ruskoj rotaciji su igrači Armejaca. „Problem“ je u tome da je to ona polovica koja ne donosi naslove i koja ne čini CSKA onim što on jest u košarkaškom svijetu. Naslov europskog prvaka moskovljanima pretprošle sezone je donio Teodosić, De Colo, Higgins a ne Voroncevič ili Kurbanov. Najbolji igrač Rusije, Šved, igra u Moskovskoj oblasti Khimki i najplaćeniji je košarkaš u Europi danas. Ostatak reprezentacije također igra u Rusiji, osim Mozgova koji je član Brooklyn Netsa.

Aco vs Bazarevič

Ruski izborni Sergej Bazarevič ima jedno jako neugodno iskustvo kad je Hrvatska u pitanju, budući da je bio član ZND – a 92. u Barceloni kojeg je Hrvatska pobijedila u dramatičnoj završnici u polufinalu. Bazarevič u toj reprezentaciji nije bio samo prolaznik, već jedan od ključnih igrača. Igrao je na poziciji organizatora igre, odnosno bio je izbornikova produžena ruka na terenu. Svoje iskustvo iz igračkih dana Sergej je odlično ukomponirao u ovu rusku reprezentaciju i od njih napravio respektabilnu ekipu. Nakon mnogo godina, Rusija opet izgleda dobro posloženo, izbalansirano i kvalitetno. I što je možda najbitnije, nakon mnogo godina opet ima vođu na terenu. Ono što je 90-tih bio Bazarevič, kasnije Kiriljenko danas je Aleksej Šved. Iako u službenim zapisima Eurobasketa piše da je Šved shooting guard, on nerjetko uzme loptu i organizira napade. Sa svojih 195 cm može igrati na svim vanjskim pozicijama, a brzina i košarkaški IQ su mu na zavidnoj razini pa će jedna od ključnih stvari Hrvatske biti zaustaviti ili barem usporiti najboljeg ruskog košarkaša. Od vanjskih igrača još treba spomenuti Vitalija Fridzona koji je isključivo šuter, međutim jako dobar šuter. Iako na ovom prvenstvu ne ispaljuje mnogo šuteva za tri (tek 12 u pet utakmica) riječ je o iskusnom igraču protiv kojeg se ne isplatiti kockati u osmini finala. Na poziciji centra Rusi imaju Timofeja Mozgova kojem, iako prezime tako sugerira, nema previše mozga. Bar ne košarkaškog. Mozgov je tipični gorostasni centar, spor ali jak. Međutim, ako se ikome od Rusa diže kosa na glavi od Hrvata onda je to Mozgov. Razlog je igrač kojeg nema u našem sastavu, Ivica Zubac, zahvaljujući kome su se u Lakersima zahvalili Mozgovu i poslali ga u Brooklyn Netse. Zbog nesrazmjera između njegove kvalitete i ugovora koji je potpisao, u Americi je posprdno nazvan najskupljim gledateljem NBA lige. Na ovom prvenstvu ruski centar zabija 14 poena po utakmici, ali uz šut malo iznad 50% što za centra nije dobar postotak.   

Na ovom prvenstvu od Hrvatske još nismo vidjeli zonu, zonski presing ili bar nešto slično tome. Aco je dosta oružja zaključao u bunkeru i sad je vrijeme da se ono izvadi. Hoćemo li od Hrvatske protiv Rusije vidjeti zonu ovisi o tijeku utakmice. Ukoliko se naši centri neće moći nositi s njihovim visokim igračima tada smatram da ćemo sigurno igrati zonu. Jedina dva igrača koja nam mogu tada napraviti štetu su Šved i Fridzon. Ukoliko stvari krenu zaista jako loše vjerujem da ćemo se prebaciti u zonski presing 2-1-2, nešto slično kao protiv Ukrajine prije četiri godine u četvrtfinalu. Niti jedan ruski igrač nije niti približno tako dobar tehničar kao Šved i tada bi Rusi mogli imati dosta problema. Na kraju krajeva niti Šved nije imun na izgubljene lopte, ima ih čak 3.4 po utakmici na ovom Eurobasketu. Ipak, vjerujem da će Aco započeti s obranom čovjeka i da će Tomas početi na Švedu.

Na ovom prvenstvu Hrvatska ima problema sa skokom i to je jasno i nama i našim protivnicima. Zato je jedno od ključnih pitanja kako će odreagirati Šarić, Planinić i pogotovo Bender u tom segmentu. Ono što je zanimljivo kod Rusa je da oni u sastavu imaju samo jednog klasičnog centra (Mozgov). Međutim, igrači koji hvataju dosta skokova su Kurbanov i Voroncevič, koji su prvenstveno četvroke a ne centri. Zato će uloga Šarića i Bendera u obrambenom segmentu biti najbitnija do sad.

Na kraju se postavlja pitanje kako igrati protiv Rusije. Smatram da je ključ pobjede u tranziciji i igranju na što manje postavljenih napada. Nije nemoguće da Hrvatska krene s dvojcem Šarić – Bender da bi ubrzali igru. Rusi nisu ekipa koja može uništiti protivnika u nekoliko minuta, dok Hrvatska ima igrače kao što su Bogdanović, Simon, Popović, Šarić pa čak i Tomas koji mogu pogađati u serijama i odvesti utakmicu u željenom smjeru. Rusi su ekipa koja se može raspasti što je pokazala Latvija koja ih je pobijedila 50:25 u drugom poluvremenu, nakon što je prvo završilo +10 za Ruse. Čak je i Andrej Kiriljenko neki dan rekao da im reprezentacija u pojedinim trenucima ima problema s koncentracijom. Da li je do koncentracije ili nepostojećeg drugog plana u igri na kraju za nas nije ni bitno.

Jedino je bitno da Hrvatska bude na razini kvalitete koju ova reprezentacija ima. Ukoliko u Istanbulu budemo na razini iz Ria tada ni medalja nije daleko.Ne volim slaviti poraze i priče o moralnim ili sličnim pobjednicima ali utakmica protiv Španjolaca daje nadu da je reprezentacija spremna za Istanbul. Na kraju krajeva, ako se Gasol onako iznervirao na kraju utakmice u Cuju valjda je i to neki dokaz da smo odigrali dobro. Od Rusa smo, vjerujem, dosta kvalitetniji. Uostalom, ovo je u stanju napraviti njihov najbolji igrač...

 

 

 

 

 

Sad ozbiljno
Iako je službeni početak Eurobasketa bio zadnjeg dana mjeseca kolovoza, pravo prvenstvo Europe počinje tek ovog vikenda. Utakmice u grupi se zaboravljaju, napušta se Tel-Aviv, Helsinki i Cluj i sve je podređeno drugom dijelu natjecanja u Istanbulu. Među šesnaest najboljih je, očekivano, i Hrvatska. Također, više-manje očekivano, Hrvatska je grupnu fazu završila na drugom mjestu. To mjesto nam je u osmini finala donijelo reprezentaciju Rusije. Rusija se mnogima prije početka prvenstva činila kao najbolja opcija u osmini finala. Sa Srbima imamo mnogo loših iskustava, Latvija je mlada, šuterski kvalitetna reprezentacija a za Tursku se znalo da je najmanje kvalitetna od ...
Sad ozbiljno
Iako je službeni početak Eurobasketa bio zadnjeg dana mjeseca kolovoza, ...

Respekt: domba031, ivan-cro,

Slažem se: ivan-cro,

06/2017
Tribina Hipoteza... za sve stvari koje nemaju svoju temu

„Oni koji se imalo misle o dolasku u reprezentaciju, ne trebaju ni dolaziti“. 

Ovom rečenicom je Bojan Bogdanović odgovorio na pitanje o tome što misli o otkazima u reprezentaciji. Rečenica je to koja veseli mnoge navijače jer im govori da će nacionalni dres ove jeseni nositi samo oni koji to istinski žele. Da se izrazim izlizanom frazom, na Eurobasket 2017 će ići samo oni koji to zasluže krvavim radom tijekom ljeta, pritom se odričući svog slobodnog vremena između sezona.  Nažalost, ova Bojanova izjava dugoročno može imati negativne posljedice na reprezentaciju. Jer medalja uvijek ima dvije strane...

Prvi koji je javno rekao da neće nastupati za reprezentaciju ovog ljeta je košarkaš Orlando Magica Mario Hezonja. Drugi igrač koji je otkazao, za kojeg se smatralo da će biti bitan član reprezentacije, jest Ante Toni Žižić, igrač turske Darussafake. Ljudi 'ko ljudi ili Hrvati 'ko Hrvati su odmah sasuli drvlje i kamenje na ova dva mlada momka, još uvijek izrazito perspektivna i samim time do kraja nedefinirana igrača. 

Otkad je Mario Hezonja kročio na parket znalo se da će postati potencijal za velike stvari. U Hrvatskoj su počele priče o jednom malom iz Dubrovnika koji ima nevjerojatne atletske sposobnosti. Već kao trinaestogodišnji dječak Mario je upisao debitantski nastup u seniorskoj ekipi Dubrovnika i to ni manje ni više nego protiv zagrebačke Cibone. Na kadetskom prvenstvu u Češkoj je bio proglašen najkorisnijim igračem, a iste godine je sudjelovao na Jordan Brand Classicu, utakmici u kojoj igraju najperspektivniji mladi košarkaši na svijetu. Nakon što je i na toj utakmici oduševio strane stručnjake svojim atleticizmom i skočnošću, iste godine je osvojio juniorsku Euroligu zajedno sa Šarićem. Na kraju su obojica bila proglašena u najbolju petorku toga turnira.

U Hrvatskoj je te godine (riječ je o 2011.) nastala prava mala histerija o Hezonji i Šariću i već su tada počele usporedbe ova dva, na kraju će se uspostaviti, nimalo slična košarkaša. Međutim, Šarić je sljedeće sezone presjedio na klupi seniorske ekipe Zagreba, a Hezonji se dogodila još gora stvar. Naime, nakon loma noge, dijagnosticirana mu je mononukleoza i ta sezona je za njega bila izgubljena. Nije nevažno napomenuti da je Mario tada imao sedamnaest godina i da se još razvijao fizički, ali i kao osoba. Ipak, nakon cijele propuštene sezone nastupao je na Svjetskom prvenstvu do 17 godina gdje je Hrvatska završila na trećem mjestu a Mario je ponovno bio izabran u najbolju petroku prvenstva. To ljeto odlazi na tri godine u Barcelonu, a nakon toga u Orlando Magic kao peti izbor drafta.

Za Hrvatsku je na nekom seniorskom natjecanju debitirao 2014. na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Pod vodstvom izbornika Repeše se tamo nije naigrao, međutim to se opravdalo činjenicom da mu je to bilo prvo natjecanje odnosno skupljanje iskustva. Na Eurobasketu koji je djelomično bio održan u Hrvatskoj, Hezonja je turnir započeo u početnoj petorci, a pod vodstvo Ace Petrovića prošlog ljeta je bio bitan član u rotaciji. Ipak, nakon svakog natjecanja je ostao dojam da Hezonja nije dao svoj maksimum. Počela se preispitivati njegova kvaliteta, počele su se izmišljati svakave priče o problematičnom karakteru i općenito je Mario u tri godine od spasitelja hrvatske košarke došao do titule izdajnika i arogantnog igrača koji kvari atmosferu u ekipi. Samo što to baš i nije tako. Jer medalja uvijek ima dvije strane...

Sjetimo se samo četvrtfinalne utakmice na prošlogodišnjim Olimpijskim igrama protiv Srbije kada nas je Hezonja svojim šutevima vratio u utakmicu nakon katastrofalno odigrane treće četvrtine. Sada se sjetimo Marijeve izjave od prije koju godinu kada je jasno i ozbiljno rekao da on može igrati na poziciji organizatora igre. A sada se pokušajmo sjetiti utakmice u kojoj je Mario zaista igrao na toj poziciji. Toga se nažalost nećemo sjetiti, jer takve utakmice nije bilo. U spomenutoj utakmici protiv Srbije Hezonja je poludio i uzeo stvari, odnosno loptu, u svoje ruke i doveo Hrvatsku u priliku da pobjedi u utakmici u kojoj je bila u debelom zaostatku. 

U svim ostalim utakmicama je Hezonja ćoškario u kutu terena i čekao loptu da puca tricu. Zadnja tri ljeta je proveo u reprezentaciji i niti jedan od tri izbornika ga nije znao koristiti na pravi način. Fizički moćnog igrača, izrazito jakog u tranziciji s dobrim pregledom igre i osjećajem za prostor, igrača koji može igrati 1 na 1 licem i leđima prema košu niti jedan izbornik nije iskoristio na pravi način. Na sve ovo se nadovezala njegova igračka stagnacija u Orlandu i Mario se našao u situaciju da bira između reprezentacije ili vlastitog napretka. Mario je odabrao ljeto provesti u Americi radeći na nedostacima, koje je usput budi rečeno trebao ispraviti još kada je bio u Hrvatskoj. Odnosno, trebali su ga na ispravljanje tih nedostataka uputiti i objasniti treneri koji su provodili s njim ljeta u mlađim kategorijama. Ali nisu, medalje su se sakupljale i to je bilo jedino bitno.

Hrvatska košarkaška javnost je svašta doživljavala od svojih igrača tijekom posljednjih dva desetljeća i zato je djelomično razumljivo razočaranje kada neki reprezentativac odluči ne igrati na nekom natjecanju. Bilo je tu otkaza dan prije priprema, bilo je otkaza SMS porukama ili preko e-mailova, bilo je čak situacija da se igrač jednostavno nije pojavio na pripremama prvi dan, a neki su preskočili reprezentativno ljeto kako bi se spremili za NBA ligu, ali iduće sezone u kojoj na kraju nikad nisu zaigrali.

Međutim, Hezonjina situacija nije nimalo slična niti jednoj navedenoj. Javio je dosta ranije da se na njega ne računa, do sad je igrao već za Hrvatsku i niti jednom svojom izjavom nije rekao da više nikad neće igrati. Hezonja je košarkaš od 22 godine kojem se karijera ne razvija u željenom smjeru i prijeko mu je potrebno individualno ljeto da radi na sebi. Koliko god sad to čudno zvučalo, ovaj otkaz dugoročno može biti koristan za reprezentaciju. Uzmimo samo za primjer reprezentativca Srbije Nikolu Jokića koji je otkazao Eurobasket 2015. zbog rada na svojim nedostacima, da bi samo godinu dana kasnije bio jedan od ključnih igrača Srbije koja je postala olimpijski viceprvak.

Ovdje mi nije cilj kritizirati Bogdanovića, već nasuprot, respektiram ga kao trenutno najboljeg hrvatskog košarkaša. Međutim, on bi se kao vođa ove reprezentacije trebao staviti u kožu suigrača i pokušati razumijeti njihovu situaciju.  Također bi kao vođa trebao gledati dugoročnu korist reprezentacije. Jer će se ovi momci sigurno pojaviti na nekoj sljedećoj reprezentativnoj akciji, a tada će se ove riječi ponovno staviti pod povećalo i nitko neće moći izbrisati ono što je rekao.

Naravno da u reprezetntaciji trebaju igrati oni koji to žele, ali nemojmo si lagati, kvaliteta ipak treba biti najjači adut svih reprezentativaca. Uz svo dužno poštovanje, Luka Babić nikad neće imati kvalitetu kao što ima Mario Hezonja i to nikakva Lukina želja i motivacija neće promjeniti. Isto kao što Roko Leni Ukić nikad za reprezentaciju neće biti bitan kao što je Dario Šarić. I zato nikome ne trebaju ove izjave, već  se treba gledati malo šira slika. Jer medalja uvijek ima dvije strane...

Druga strana medalje
„Oni koji se imalo misle o dolasku u reprezentaciju, ne trebaju ni dolaziti“. Ovom rečenicom je Bojan Bogdanović odgovorio na pitanje o tome što misli o otkazima u reprezentaciji. Rečenica je to koja veseli mnoge navijače jer im govori da će nacionalni dres ove jeseni nositi samo oni koji to istinski žele. Da se izrazim izlizanom frazom, na Eurobasket 2017 će ići samo oni koji to zasluže krvavim radom tijekom ljeta, pritom se odričući svog slobodnog vremena između sezona. Nažalost, ova Bojanova izjava dugoročno može imati negativne posljedice na reprezentaciju. Jer medalja uvijek ima dvije strane... Prvi koji je javno ...
Druga strana medalje
„Oni koji se imalo misle o dolasku u reprezentaciju, ne ...

Respekt: Wizard, pravi, JoHayes13, sthagon,

Odlična analiza, iako sam negdje to već čitao. Tko god malo prati, shvaća postupak Hezonje. A svi ovi koji "gutaju" debilne naslove, oni to nikad ni neće shvatiti... - IstraSport, 28.6.17. 9:33, 0 0 0
05/2017
Tribina hipoteza: o stvarima koje nemaju svoju temu...

Ljubitelji košarke diljem Europe će ovaj vikend doći na svoje. U Istanbulu će u petak započeti Final four nakon kojeg će se okruniti novi europski prvak. Hoće li to biti domaćin Fenerbahce kao prvi turski klub kojem je to uspjelo. Ili će možda moskovski CSKA obraniti naslov osvojen prošle godine u Berlinu. Nešto će se pitati i madridskog Reala koji je regularni dio natjecanja završio na prvom mjestu. Možda će, kao dva puta u zadnjih pet godina, titulu uzeti Olympiacos kao ekipa kojoj se možda daje najmanje šanse da u tome uspije. Ono što je sigurno, uzbuđenja neće nedostajati. Smatram kako je ovaj Final four najjači u zadnjih nekoliko godina. Čak tri ekipe su tu negdje i Olympiacos. Međutim, ako nas je povijest završnica Eurolige išta naučila onda je to da nikad, ali apsolutno nikad ne treba otpisivati Djecu Pireja. Iako nisam ljubitelj praćenja sporta kroz brojke i postotke, ipak ću se opredijeliti za tu metodu kako bi pobliže objasnio svoje viđenje Final foura koji je pred nama. 

U polufinalima nas očekuju utakmice Fenerbahcea i Real Madrida te CSKA i Olympiacosa.

Fenerbahce Ulker Istanbul - 35% šanse da će osvojiti Euroligu

Domaćinu završnice dajem ujedno i najveću šansu da će se najviše radovati u nedjelju navečer. Iako ne igraju u svojoj dvorani, Fener igra u svom gradu i nesporno je da će imati ogromnu podršku svojih fanatičnih navijača. Ono što, nažalost, ide u paketu s domaćim terenom je vjetar u leđa od strane sudaca. Turska momčad nije igrala dobro u regularnom dijelu što se djelomično može opravdati ozljedama koje su zadesile momčad. Međutim, bez obzira na to, 12 poraza u 30 utakmica je ipak previše za ekipu koja otvoreno pretendira na naslov. Zanimljivo je da je Obradović ove godine čak 11 igrača koristio kao startere s tim da niti jedan igrač u ekipi nije startao u svim utakmicama. Na kraju je ipak sve dobro završilo budući da su našli pobjednički ritam i s glatkih 3:0 pomeli Panathinaikos u četvrtfinalu. Ovdje nije zanemariva činjenica da su čak dva puta slavili u Ateni. U polufinalu ih čeka Real Madrid i jasno je da će trebati nastaviti s dobrim igrama ukoliko se žele plasirati u finale. Predpostavljam da će Obradović posebni naglasak staviti na obranu, budući da Real u prosjeku ove sezone zabija 86 poena po utakmici, odnosno 10 više od Fenera. Puno toga će u napadu Fenera ovisiti o Bogdanoviću koji je ujedno najbolji strijelac i drugi asistent momčadi ove sezone. Međutim, ako Bogdana neće služiti šut, tada Obradović ima mogućnost spuštati loptu pod koš Udohu i Veselom koji su po mnogoćemu specifični igrači. Naime, oba ta igrača nisu fizički jaka ali su izrazito atletski moćna i o njima dosta ovisi igra Fenera. Koliko su jaki dokazuje podatak da imaju kombinirano 3 blokade i nešto manje od 15 skokova po utakmici te samim time daju bitnu notu obrani Fenera. Kada ovdje dodamo Dixona koji dirigira napade, Sloukasa koji je najbolji asistent ekipe a predvodi drugu navalu, Mahmatoglua koji može pogađati trice u seriji te iskusnog Antića, dobijete skupini jako dobrih košarkaša koji se imaju pravo nadati ostvarivanju najviših ciljeva.

Real Madrid - 30% šanse da će osvojiti Euroligu

Madridski real je povratnik na Final four nakon što se prošle sezone nije uspio plasirati na završnicu u Berlinu. Riječ je o jednoj izrazito iskusnoj ekipi koja ima iskustva igranja i osvajanja Eurolige. Ove sezone ih nosi Sergio Llull, koji prosječno ubacuje 16.5 poena po susretu. O kakvom igraču je riječ najbolje svjedoči činjenica da ga Houston Rocketsi već godinu dana pokušavaju pridobiti u svoje redove, međutim bez uspjeha. Postoji mogućnost da niti ovo ljeto neće uspjeti, odnosno Llull bi i sljedeće sezone mogao biti stanovnik Madrida. U ovako iskusnoj ekipi izdvaja se Slovenac Luka Dončić koji je tek ove sezone postao punoljetan. Riječ je o vanserijskom talentu kojeg u daljnjem razvoju može zaustaviti samo neka teška ozljeda. Predviđa se da će biti među prva 3 izbora na draftu 2018. Nadalje, Thompkins je bek koji se zbog svoje visine može prebaciti na visoko krilo i smatram da bi on mogao biti faktor x u polufinalu. Općenito je bekovska linija madriđana kvalitetna što pokazuju prosječno 20 asistencija po utakmici. Problem kod Reala je njihova unutarnja linija koja kvalitetom ne prati ostatak momčadi. Ayon i Randolph će teško kvalitetom odgovoriti primjerice Fenerovim centrima. Također, to su igrači koji si teško sami kreiraju šut već previše ovise o bekovima. To su problemi koji bi na Final fouru mogli izaći na površinu a u jednoj utakmici se oni teško rješavaju. Zato Realu dajem manju šansu od Fenera za titulu, ali isto tako smatram da ako savladaju domaćina u polufinalu da će se automatski postaviti kao favoriti finalne utakmice.

CSKA MOSKVA - 25% šanse da će osvojiti Euroligu

Moram priznati da me najviše od svih interesira nastup CSKA na ovom Final fouru. Rusi su ekipa koja je do prošle sezone na svaki F4 dolazila kao favorit i onda tamo napravila neku glupost i izgubila već dobivenu utakmicu. Da nebi bilo zabune, veliku prednost od 20 razlike na poluvremenu su prosuli i u prošlogodišnjem finalu protiv Fenerbahcea, ali su na kraju ipak, sekundu i pol, prije kraja regularnog dijela zabili koš na rubu regularnosti a onda u produžetku skupili glave i uzeli titulu. Tom pobjedom je moskovski klub prošao kroz svojevrsnu kartazu i nakon dugo godina dolazi na završnicu sezone bez onog ogromnog utega luzera na leđima. Zato me zanima hoćemo li gledati lepršav CSKA kao prošle sezone u prvom poluvremenu protiv Fenera ili opet psihološku blokadu i neki poraz koji valjda samo ova momčad može režirati. CSKA ima najjači bekovski par u Europi u De Colou i Teodosiću. Možda se sad pitate zašto im onda dajem ovako malu šansu. Za to ima dva razloga. Prvi je u Teodosiću, odnosno činjenici da nije trenirao već skoro mjesec dana i pitanje je u kakvom je fizičkom stanju ali i formi. Danas je objavljena informacija da je Miloš prvi puta trenirao od playoff serije s Baskonijom što je za Armejce dobar znak. Koliko će Teodosić igrati i kako pokazat će naredne utakmice, ali definitivno nikad nije dobar znak kada igrač propusti toliko treninga prije ovako važnog događaja. Srećom po CSKA, Teodosić nije igrač koji igra na fizikalije već na inteligenciju pa zbog toga postoji šansa da Srbina ipak gledamo u najboljem izdanju na Final fouru. Drugi problem je Olympiacos. "Ljubav" između Olympiacosa i CSKA traje već pet godina ali onda Ruse itekako boli. Tijek odnosa je jasan, CSKA redovno pobjeđuje Grke u regularnom dijelu sezona a onda kada se dođe na Final four, onda kada je najbitnije glavnu riječ uzimaju igrači Olympiacosa i moskovljanima naprave grčku tragediju. U zadnjih pet godina bili smo svjedoci tri čina te tragedije. Ili, bolje rečeno, tragikomedije. Dakle ukratko, 2012. baš u Istanbulu CSKA dolazi na F4 kao apsolutni favorit i u finalu odlazi na 17 poena razlike u otprilike isto toliko minuta do kraja. I onda, Grci ko Grci, polako tope prednost i sasvim zasluženo dolaze do napada za titulu. Spanoulis pokreće akciju, lopta dolazo do Printezisa koji svojim specifičnim šutom iz kuta pogađa pola sekunde prije kraja za prvo vodstvo Olya na toj utakmici. Bilo je dovoljno, Djeca Pireja su se okitila titulom najboljih. Samo godinu dana kasnije, u Londonu, CSKA je dobio priliku za revanš. Dobio, ali ne i iskoristo. Bila je to valjda jedna od najlošijih utakmica jedne ekipe na Final fouru ikad. Ako se pitate zašto, dovoljno je reći da je CSKA na toj utakmici zabio ni više ni manje nego 52 poena. Završilo je plus 17 za Olympiacos koji je dva dana kasnije obranio naslov protiv Reala. Do ponovnog susreta je trebalo pričekati dvije godine. Bilo je to opet u polufinalu, opet je CSKA izgledao bolje, vodio većinu utakmice i opet je na kraju izgubio. Ovakvi kompleksi kakve je Oly nabio moskovljanima nisu zanemarivi i trener ruske momčadi Itoudis će imati ogroman posao u psihološkoj pripremi utakmice. Jer opet je CSKA jači na papiru i opet su pobjedili Grke u obje utakmice ove sezone. 

OLYMPIACOS - 10% šanse da će osvojiti Euroligu

Grci su jedina ekipa koja je u četvrtfinalu morala igrati pet utakmica. Izbacili su Anadolu Efes nakon što su bili u deficitu 1:2 ali i s oduzetom prednošću domaćeg terena. Na kraju su uspjeli pobjediti u dvije utakmice i na ,za njih, klasičan način se plasirati na F4. Protiv CSKA imaju lijepa sjećanja (što sam objasnio u odlomku gore) ali ne vjerujem da bi imali mnogo šanse ako bi se plasirali u finale. Oly će vjerojatno igrati na duge napade ne dozvoljavajući protivnicima da brzo razviju tranziciju. Naime, riječ je jednoj od najboljih defenzivnih ekipa u Euroligi ove sezone i zato nije teško zaključiti što će im biti forte u Istanbulu. Prednost je dakako i iskutvo igranja F4, a prije svega iskustvo Spanoulisa i Printezisa. Ono što im ne ide na ruku jest to da je Itoudis godinama bio pomoćnik Obradoviću u Panathinaikosu i jako dobro pozna igru pirejske momčadi.

Na kraju zaključujem da je pred nama jedna jako zanimljiva završnica Eurolige. Svakako treba reći da na Final fouru postoje dobre i odlične ekipe, a nikako loše. Jer teško da bi loša ekipa došla u poziciju da se bori za trofej. Zato želim naglasiti da šanse neke ekipe dobrim dijelom ovise o jačini drugih ekipa. Na kraju, možda drvena noga nokautira dva muškarca na putu i popne se na pijedestal. Jer u jednoj utakmici je sve moguće... pitajte samo CSKA.

Tri muškarca i drvena noga
Ljubitelji košarke diljem Europe će ovaj vikend doći na svoje. U Istanbulu će u petak započeti Final four nakon kojeg će se okruniti novi europski prvak. Hoće li to biti domaćin Fenerbahce kao prvi turski klub kojem je to uspjelo. Ili će možda moskovski CSKA obraniti naslov osvojen prošle godine u Berlinu. Nešto će se pitati i madridskog Reala koji je regularni dio natjecanja završio na prvom mjestu. Možda će, kao dva puta u zadnjih pet godina, titulu uzeti Olympiacos kao ekipa kojoj se možda daje najmanje šanse da u tome uspije. Ono što je sigurno, uzbuđenja neće nedostajati. Smatram ...
Tri muškarca i drvena noga
Ljubitelji košarke diljem Europe će ovaj vikend doći na svoje. ...

Respekt: bokivt,

05/2017
Tribina hipoteza: o stvarima koje nemaju svoju temu...

Sezona 2016./2017. donijela je velike promjene u hrvatskom košarkaškom prvenstvu. Nakon mnogo godina liga je za sve klubove počela u listopadu, što u prijevodu znači da su svi trebali igrati hrvatsko prvenstvo od početka. Na prvi pogled to izgleda jako dobro, čak i očekivano, međutim ova odluka Hrvatskog košarkaškog saveza je na površinu iznijela mnogo problema. Htjeli si to pojedinci priznati ili ne. Na kraju su najveći ceh platili igrači.

Na početku je potrebno objasniti zbog čega je ova promjena toliko bitna za samo prvenstvo. Naime, do sada su najbolji hrvatski klubovi igrali regionalnu ABA ligu, te su se po završetku iste priključili hrvatskom prvenstvu, odnosno Ligi za prvaka. U isto vrijeme, deset ostalih hrvatskih klubova su igrali domaće prvenstvo, te su nakon regularnog dijela natjecanje nastavili u Ligi za prvaka ili Ligi za ostanak. U Ligu za prvaka se plasiralo četiri odnosno pet najboljih klubova koji nisu participirali u ABA ligi. Ukoliko je Hrvatska u ABA-i imala četiri predstavnika tada bi išlo u Ligu za prvaka njih četiri, a ukoliko bi broj hrvatskih predstavnika u regionalnoj ligi bio tri, tada bi pet najboljih klubova iz regularne sezone osiguralo Ligu za prvaka. Od ove sezone su svi zajedno počinjali sezonu, odnosno 14 hrvatskih ekipa je zajedno krenulo u borbu za naslov prvaka. Zaključak je jednostavan, prestavnici hrvatske košarke u regionalnoj ligi su trebali paralelno odigrati dvije lige.

Hrvatsko košarkaško prvenstvo u ovoj sezoni je neregularno

Koliko je bilo realno za očekivati da će naši predstavnici u ABA ligi (posebno Cibona i Zadar) dati svoj maksimum u domaćem prvenstvu dajem svakome da zaključi za sebe. Međutim, valjda bi svima trebalo biti jasno da hrvatskim klubovima nemoguće igrati dvije ili tri utakmice tjedno. Valjda je svima jasno da KK Zadar ne može odigrati dvije utakmice u dva dana i to u dva različita grada. Najbolje je uzeti za primjer da je Zadar 19. studenog prošle godine igrao protiv Partizana u ABA ligi, a već niti 24 sata kasnije u Zaboku protiv istoimenog domaćina. Ne treba puno razmišljati da bi se zaključilo da je Zadar izgubio od Zaboka. Jasno, niti je Zadar više što je nekad bio, niti je situacija u i oko kluba normalna. Ali isto tako, uz svo dužno poštovanje prema Zaboku, Zadar od klubova u rangu Zaboka u normalnim okolnostima ne može izgubiti utakmicu. Na kraju krajeva, Zabok se nije plasirao niti među 8 najboljih u ligi. Ako je nekome zaista gušt gledati najbolje hrvatske ekipe kako se vuku po terenu i još slaviti te pobjede i govoriti o nekakvoj izjednačenosti lige onda u redu. Ja to ne želim napraviti, jer prije ili kasnije treba prestati s pićem. A onda slijedi otriježnjenje i gadan mamurluk. Pitanje je vremena kada će u HKS-u shvatiti da liga ne samo da je nekvalitetna nego je i neregularna. Kritka već ima na izvoz.

Ako sad stavimo na stranu zadrovu priču pravdajući se da je domaće prvenstvo obavezno a privatne lige odabir, onda se moramo dotaknuti Cedevite. Naime, u Cedeviti su jako dobro znali da ih osim domaćeg prvenstva očekuje i borba za naslov u ABA ligi i Eurokup. Problem domaćeg prvenstva su odlučili riješiti na način da oforme drugu ekipu koja će nastupati u regularnom dijelu. U toj ekipi su igrali manje kvalitetni igrači te oni kojima su bile potrebne minute ili oni koji su bili izbačeni iz prve ekipe. Drugim riječima, Cedevitu su u hrvatskom prvenstvu predstavljali igrači kojima ni ona sama pretjerano ne vjeruje. Čak je bio i drugi trener. Međutim kako nije sve išlo po planu, u Cedeviti su odlučili u par utakmica na parket poslati objektivno prvu ekipu. I tu dolazimo do situacije da su neki klubovi igrali protiv Cedevite 2 a neki protiv prave Cedevite. Mi ovdje ne pričamo o par promjenjenih igrača, nego o cijeloj jednoj ekipi. Ako je to nekome normalno i ako može progutati ovakvu cedevitinu fekaliju onda svaka čast. Takvi neka uživaju, jer "napokon imamo hrvatsko prvenstvo".

Kvaliteta košarke

Nakon regularnog dijela prvi kroz cilj je prošao Šibenik. Dugo vremena je na toj poziciji bio Split. Na prvi pogled ovo izgleda odlično i daje nadu da se napokon nešto pokrenulo u ta dva košarkaška centra u Hrvatskoj. Starije ljubitelje košarke je uhvatila sjeta za nekim davnim, ljepšim vremenima kada je Jugoplastika harala Europom ili kada je Dražen parao mrežicu na Baldekinu. Samo, medalja uvijek ima dvije strane. Zadar se većinu sezone motao oko sredine ljestvice, jer sve i da su imali želju nisu imali snage za igrati dva prvenstva paralelno. Sve što vrijedi za Zadar vrijedi i za Cibonu s tim da je njima ipak bilo malo lakše jer više klubova iz domaće lige dolazi iz Zagreba ili okolice. Isto tako na kraju regularnog dijela je Cedevita završila šesta. Ne treba napomenti, nitko u Cedeviti nije ni trepnuo na taj poredak. Znaju svi da nije to ta Cedevta. I sad kada će, vrlo vjerojatno, Cedevita uzeti naslov prvaka Hrvatske sa šestog mjesta uoči doigravanja to neće biti nikakvo iznenađenje. A kvalitetom je tek šesta momčad regularnog dijela jedinstvene hrvatske košarkaške lige.

O Splitu smo možda i najviše čitali ove sezone. Ekipa je to koja je šest mjeseci prošla put od borbe za o(p)stanak do prvog mjesta na prvenstvenoj ljestvici. Odigrano je par zaista neizvjesnih utakmica i publika je u nekim utakmicama napunila malu dvoranu na Gripama do kraja. Sve je bilo idilično, međutim opet postoji onaj ali. Neizostavna je činjenica da je Split pobjeđivao u infartnim završnicama kao i to da su zaista ti momci ove sezone par puta poginuli na terenu. Ali, ovaj Split u regionalnoj ligi nebi imao više od 5 pobjeda u sezoni, to odgovorno tvrdim. Ako gledamo realno, jedan od njihovih najboljih igrača (Henrik Širko) je bio prekomjeran u Zadru, Rančić, Dijan i Kedžo su u sutonima svojih karijera. To su sve igrači koji su nosili Split ove sezone. Istina, Split ima dva jako talentirana igrača u Kalajžiću i Filipoviću koji se neće razviti u odlične ili bar dobre igrače u našem prvenstvu. Prije će se razvit u ABA ligi, dovoljno je samo pogledati kakvi su talenti igrali u ABA-i kasnije postali igrači.

Financije

Hrvatski košarkaški savez nema novaca i ne brine ni malo o svojim klubovima. Ovaj podatak ću potkrijepiti tvrdnjom da svaki klub koji igra bilo koje prvenstvo pod pokroviteljstvom HKS-a sam plaća suce, opunomoćenike, kontrolore, trošak organizacije utakmice i svoj put i smještaj u grad u kojem igra utakmicu. I da, svi plaćaju kotizaciju.

ABA liga sama plaća suce, opunomoćenike, kontrolore, smještaj njima ali i gostujućoj ekipi kao i putne troškove. Jedino što ABA ne plaća su troškovi organizacije utakmice. Pretpostavka je da će se oni u cjelini ili djelomično namiriti od ulaznica. Ili, k vragu, platite nešto i sami.

Ovdje dolazimo do možda i najvećeg problema. Naime, HKS ima srama udarati ispod pojasa klubove koji igraju regionalnu ligu a po apsolutno ničemu se ne trude da budu bolji od nje. Zašto bi Cedevita i Cibona zato što su iz Zagreba ili Zadar koji je iz Zadra samo zbog činjenice da se nalaze na teritoriju RH bio primoran igrati ovu poluamatersku ligu i odreći se nečega što je bolje, zanimljivije i privlači više sponzora. Na kraju krajeva, kakva je to liga u kojoj neki klubovi igraju u modernim multifunkcionalnim dvoranama a neki u školskim dvoranama. Koliko smo mi to točno igrača dobili kroz ovu sezonu? Koji je to klub privukao sponzora kojeg nije imao prije ove sezone? Koji se to klub, barem djelomično, riješio financijskih problema ove sezone? Niti jedan, apsolutno niti jedan.

Na kraju, krenimo malo od sebe. Koliko nas nebi prihvatilo bolje radno mjesto i veću plaću jer smo vezani za neku firmu. Koliko bi nas zaista ostalo u ovoj zemlji raditi na minimalcu ako im se u isto vrijeme nudi prilika za otići raditi isti posao u inozemstvo za pet puta veću plaću i standard uopće. Naravno, neki bi ostali. Ali, nemojmo si lagati, većina bi nas prihvatila bolje za naše obitelji i nas same.

Zato nije u redu da HKS odbacuje svoje članove koji su odlučili da za sebe, svoj grad i svoje navijače žele više. A svaki puta dok HKS napravi raspored da klubovi trebaju igrati dvije utakmice u dva dana on radi upravo to, odbija ih od sebe. I, iako to misle, ne rade na podizanju kvalitete košarke u Hrvatskoj. Njima je zapravo jedino bitno da imamo Hrvatsku (košarkašku ligu).

Licemjerje HKS-a
Sezona 2016./2017. donijela je velike promjene u hrvatskom košarkaškom prvenstvu. Nakon mnogo godina liga je za sve klubove počela u listopadu, što u prijevodu znači da su svi trebali igrati hrvatsko prvenstvo od početka. Na prvi pogled to izgleda jako dobro, čak i očekivano, međutim ova odluka Hrvatskog košarkaškog saveza je na površinu iznijela mnogo problema. Htjeli si to pojedinci priznati ili ne. Na kraju su najveći ceh platili igrači. Na početku je potrebno objasniti zbog čega je ova promjena toliko bitna za samo prvenstvo. Naime, do sada su najbolji hrvatski klubovi igrali regionalnu ABA ligu, te su se po ...
Licemjerje HKS-a
Sezona 2016./2017. donijela je velike promjene u hrvatskom košarkaškom prvenstvu. ...
Odlična analiza. Svaka čast! - Losovius, 4.5.17. 14:31, 0 0 0
Respect za tekst, ali ima dosta stvari s kojima se ne slažem. Rasulo je u EU košarci, pa tako i u HR, to je istina. Međutim, Zadar nikad goru momčad nije imao, onda možda nije ni trebao igrati ABA-u. A1 liga odavno nije bila ovako kvalitetna - wolfy31, 4.5.17. 14:40, 0 0 0
Lova je stigla u Šibenik. Jolly se fino istrošio, napravio solidnu momčad, nikad bolju u povijesti kluba. Šibenik kvalitetom kao ona momčad koja je igrala Jadransku ligu, a Split se dolaskom Skelina digao na razinu koja odgovara kvaliteti igrača - wolfy31, 4.5.17. 14:42, 0 0 0
04/2017
Tribina hipoteza: o stvarima koje nemaju svoju temu...

Dolasku proljeća se ljudi koji vole košarku posebno vesele. Tada je vrijeme za basket vani idealno, ni prehladno ni prevruće, igra se March Madness odnosno završnica američke sveučilišne košarke, čeka se početak playoffa NBA lige i Eurolige a na regionalnim parketima se vodi borba za titulu ABA lige.

Ta borba za ABA ligu je vjerojatno ove sezone bila najizvjesnija do sad. Naslov je bez ikakvih problema uzela ekipa Crvene Zvezde koja je u cijeloj sezoni izgubila tek dvije utakmice. To ni ne treba čuditi budući da je Zvezda u Euroligi imala čak 16 pobjeda u sezoni te da ju je doslovno par lopti dijelilo od doigravanja. Uz sve to, beogradska momčad je ove sezone skidala skalpove CSKA, Feneru, Barceloni, Panathinaikosu... Ono što sve zaljubljenike hrvatske košarke i one kojima je do hrvatske košarke stalo treba zabrinuti su rezultati naših klubova u regionalnom društvu.

Dakle ako uzmemo u obizir da je u ovom trenutku Crvena Zvezda najbolja ekipa u regiji drugo mjesto zagrebačke Cedevite ne treba uzeti kao neuspjeh. Kažem nebi trebalo da je Cedevita iz ove sezone izvukla najviše što je mogla. Međutim Cedevita je napravila veoma lošu selekciju uoči sezone, te paralelno time veoma loše ušla u sezonu. Kasnije se sve to skupa uspjelo nekako ušminkati i doći do finala. S druge strane, dva nekad najveća hrvatska kluba, Cibona i Zadar, su zajedno imali pobjeda kao Cedevita odnosno dvadest. S tim da se ovaj potonji pukom srećom uspio spasiti od ispadanja.

Rezultatima hrvatskih klubova u ABA ligi nisam zadovoljan. Glavni problem u cijeloj priči oko naših klubova (posebno Cibone i Zadra) je da ova sezona nije iznimka već pravilo. I da nam ničime nisu uspjeli dokazati da dolazi bolje sutra, već upravo suprotno. Nitko se u Zadru nema pravo veseliti ostanku u ligi jer je Zadar imao svega devet pobjeda u sezoni odnosno jednu više od slovenske Krke koja je ispala. Ono što je Cibona napravila u drugom dijelu sezone nije presedan samo u regionalnoj već i u europskoj košarci. Zbog svega sam odlučio napisati osvrt svih naših klubova u regionalnoj ABA ligi ove sezone.

Cibona Zagreb

Do Božića je pod Tornjem bilo sve idealno. Cibona je igrala dobro te je bila legitimni kandidat za doigravanje. I ne samo za doigravanje nego i za treće mjesto koje je osiguravalo izbjegavanje Zvezde u polufinalu. Dakle sve je bilo idilično, Ante Toni Žižić je bio vodeći u borbi za MVP-a sezone i onda je jedan poziv doslovno sve srušio. Bio je to onaj poziv iz Istanbula koji je značio da Žižić odlazi u Darussafaku i ABA ligu mijenja Euroligom. Revoltirani Aco Petrović je nezadovoljan odlukom uprave da proda najboljeg igrača usred sezone napustio Cibonu i rasulo je moglo početi. Nekakva logika nalaže da ako se igra bazira na jednom igraču i taj igrač ode, zamjena se mora dovesti. Cibona je to uspjela ali dosta kasno. Nekako ostaje dojam da je Luka Žorić trebao doći ranije. Međutim ono što je sramota za Cibonu je činjenica da su bez Žižića pobijedili jednu jedinu utakmicu i to protiv makedonskog MZT-a kod kuće. Dakle, cijeli drugi dio sezone Cibona je pobijedila u jednoj utakmici i to protiv momčadi koja je u sezoni promjenila tri trenera. Na kraju je sve jasno, Cibona s Žižićem nije bila one man team, nego je Žižić bio Cibona.I to doslovno.

Zadar

Kada se u sezonu uđe s blokiranim računom to nikako nije dobar znak. S druge strane, ono što je bar malo pozitivno kod te blokade je nemogućnost dovođenja polovnih stranaca i davanje prilika našim igračima. Kako nesreća (ako blokadu možemo uopće nazvati nesrećom, prije nesposobnošću) nikad ne dolazi sama tako je bilo i u zadrovoj priči. Naime, nakon što se zbog sile zakona napokon nije mogao dovesti stranac na poziciju razigravača, glavni organizator zadrove igre ove sezone trebao je postati mladi Lovre Bašić koji se ozlijedio i propustio polovicu sezone. Sezonu je na najosjetljivioj poziciji trebao sam izgurati Jakov Vladović koji je dobar igrač ali više nije u cvijetu mladosti. Datumi koji će još dugo zvoniti zadrovim navijačima su 6 i 8. listopad prošle godine kada su prvo bili poraženi od Zvezde kod kuće s 37 razlike a potom su, kada su vjerojatno mislili da gore nemože, izgubili od Cedevite u Zagrebu 58 razlike! Ne treba posebno naglašavati da je to najveći poraz neke ekipe u regionalnoj ligi ikad. A bilo je zaista svakavih ekipa. Da nebi sve bilo crno treba naglasiti da je imao Zadar i svijetlih trenutaka kao primjerice kad je u Krešinom domu pala podgorička Budućnost, jedna od najboljih ekipa lige.

Cedevita

Cedevita je jedna od rijetkih ekipa u ligi koja nema financijskih problema. Zbog toga je Cedevita igrala u finalu. Naime, kada se promaši s pojačanjem to je problem. Kada se promaši s pojačanjem koji ujedno treba biti i nositelj igre onda je to već lagani raspad sistema. A kada se promaši s dva igrača koji su trebali biti u startnoj petorci i jedan koji je trebao znatno ojačati klupu onda je to već prava sportska tragedija. To je Cedevita ove sezone napravila, pravu tragediju što se tiče slaganja rostera. Ono što Cedevita ima, a 90% ostalih klubova u regiji nema su financije. Samim time mogućnost da tijekom sezone ispravi vlastite greške. Cedevita je izgubila kod kuće od Krke koja je ispala iz lige a u utakmicama s Zvezdom nije bila ni blizu pobjedi. Zbog toga smatram da na velesajmu ne mogu biti zadovoljni ovom sezonom. Cedevita želi igati Euroligu, a da bi igrala Euroligu treba osvojiti ABA ligu. Jasno, da bi osvojila ABA ligu treba pobijediti Crvenu Zvezdu. Problem je što Cedevita nije ni blizu tome, o čemu dovoljno svjedoči podatak da protiv beograđana ove sezone imaju omjer 0:5 i prosječno su gubili 14 razlike.

Kad sve sumiramo dolazimo do zaključka da sezona za hrvatske klubove u ABA ligi nije bila uspješna. Možda će neki reći da bar nitko nije ispao, ali ako se nastavi ovakmim tempom pitanje je vremena kada će se neki hrvatski klub naći ispod crte. Da je Žižić otišao ranije put Turske možda bi Cibona bila ta. Svjestan sam da financije uveliko utječu na uspjeh (što najbolje pokazuje finale Zvezde i Cedevite) ali isto tako smatram da se ne smije dozvoliti porazi od pedeset i više razlike. Ili diletantski pristup Cibone koja je u tri mjeseca upisala jednu pobjedu. Nije baš da ostale ekipe u regiji na rosteru imaju igrače od pola milijuna eura po sezoni. Jer ne treba zaboraviti da se u ABA ligi igra također za nacionalni koeficijent, odnosno ukupni broj pobjeda predstavnika neke zemlje dijeli se s brojem predstavnika te zemlje. A Hrvatska je tu tek na trećem mjestu od šest zemalja, debelo ispod prve Srbije i tek malo ispred četvrte BiH. Ako ništa drugo, ovaj podatak bi nas trebao zabrinuti. Jer nastave li naši klubovi ovim tempom, Cibona, Zadar ili neki treći klub neće moći igrati ABA ligu ne zato što je bio sezonu prije poslijednji nego zato što bi Hrvatska mogla izgubiti jednog predstavnika u ligi. A to bi bilo možda i gore nego da nekog od naših gledamo na zadnjem mjestu početkom proljeća.

Kolko para tolko muzike
Dolasku proljeća se ljudi koji vole košarku posebno vesele. Tada je vrijeme za basket vani idealno, ni prehladno ni prevruće, igra se March Madness odnosno završnica američke sveučilišne košarke, čeka se početak playoffa NBA lige i Eurolige a na regionalnim parketima se vodi borba za titulu ABA lige. Ta borba za ABA ligu je vjerojatno ove sezone bila najizvjesnija do sad. Naslov je bez ikakvih problema uzela ekipa Crvene Zvezde koja je u cijeloj sezoni izgubila tek dvije utakmice. To ni ne treba čuditi budući da je Zvezda u Euroligi imala čak 16 pobjeda u sezoni te da ju je ...
Kolko para tolko muzike
Dolasku proljeća se ljudi koji vole košarku posebno vesele. Tada ...

Respekt: BruceWayne,

Nažalost puno toga i za Cibonu i Zadar će ovisiti o lokalnim izborima. Dojma sam da bi i jednim i drugima dobro došla sezona bez ABA lige sa Eurokupom ili Ligom Prvaka. Barem bi se stvorio neki kostur ekipe. - BruceWayne, 14.4.17. 22:32, 0 0 0
Što se tiče Cedevite, ovo njihovo stagniranje odaje kako klub ne zna ni kud ni gdje, ali ozbirom da je klub hodajuća reklama za prodaju proizvoda Atlantic grupe u regiji, košarka je u drugom planu, barem zasada.Opet drugo mjesto i Eurokup uz puno.. - BruceWayne, 14.4.17. 22:34, 0 0 0
..promašaja u dolascima igrača. Tu bez odlaska Mamića, Mršića, i barem pola ovih poluigrača nema budućnosti. Zvezda je euroligaška ekipa, trenutno iznad svih daleko. - BruceWayne, 14.4.17. 22:35, 0 0 0
02/2017
Koliko još kredita ima Claudio Ranieri?

Prošlosezonsko leiceserovo osvajanje Premier lige je bilo označeno kao jedno od najvećih iznenađenja u povijesti nogometa. I zaista je bilo jer je naslov najboljeg uzela momčad kojoj se prognozirala mukotrpna borba za ostanak. Mnogima je to što su Lisice osvojile prvenstvo vratilo vjeru u nogomet a financijski slabijim ekipama vjeru da je mogće napraviti vrhunski rezultat pored višestruko skupljih protivnika. Međutim, kada se kao u slučaju Leicestera dogodi ovakvo iznenađenje javljaju se dva problema. Prvi je taj da se iznenađenja događaju jako rijetko i baš zbog toga jesu toliko posebna. Drugi je da kada se i dogode ona najčešće ne potraju dugo. I to se Leicesteru dogodilo, vratio se tamo gdje objektivno pripada. 

Da se u nekim normanlnim okolnostima dogodi situacija da klub osvoji neko prvenstvo, a samo osam mjeseci kasnije opasno pleše po rubu ispadanja promjena trenera bi bila potpuno opravdana, vjerojatno i poželjna. Međutim, situacija u Leicesteru je ipak malo drugačija. Ekipa koja kao autsajder osvoji jednu od najjačih liga na svijetu očito ima čvrst karakter za koji je u velikoj mjeri zaslužan trener. Zbog toga smatram da nema razloga ne vjerovati da se ekipa neće izvući iz ove situacije u kojoj je trenutno. Usporedbe s prošlom sezonom ionako nisu realne, jer pitanje je kada i da li će se ona više ikad ponoviti.

Zato smatram da Ranieri ne treba dobiti otkaz iz dva razloga.

Sezona tek ulazi u završnu fazu...

...što u prijevodu znači da je do kraja ostalo još 14 kola, odnosno 42 boda. Budući da je borba za ostanak dijametralno suprotna od borbe za naslov prvaka, ovdje vas svaka serija od 2 do 3 pobjede može odvesti daleko od opasne zone. Daleko od toga da Leicester ima lagan raspored do kraja budući da još treba igrati protiv Liverpoola, Arsenala, Citya i Tottenhama, ali smatram da će na kraju osigurati ostanak. Za ostati u eliti engleskog nogometa potrabno je osvojiti 35 do 40 bodova što Lisice mogu.

Ono što Leicester osim borbe za ostanak čeka jest osmina finala Lige prvaka. Protivnik je Sevilla koja ove godine u španjolskom prvenstvu igra odlično te je u ovom dvoboju favorit. Međutim, prva utakmica je u Španjolskoj i uspije li Leicester izvući aktivan rezultat nije nemoguće da još uvijek aktualnog engleskog prvaka vidimo među osam najboljih momčadi Europe. Leicester je ionako pokazao da najbolje funkcionira kada je u stausu autsajdera. Stari lisac Ranieri će i ovdje imati što za reći i zato smatram da ga nema potrebe mijenjati uoči najvažnijeg dijela sezone.

Leicesterov back to reality

Kao što sam već napisao, Leicesterova bajka je završila onom spektakularnom proslavom naslova prvaka. Bilo je predivno, pomalo filmski nerealno ali to je sve danas iza nas. Leicesteru nitko nikada neće moći oduzeti ono što su napravili prošle sezone, svi smo mi svjedoci jedne od najljepših sportskih priča ikada napisanih. Ipak, vjerujem da je većina ljudi tijekom i poslije prošle sezone dijelila slično mišljenje a to je da Leicester neće ni približno ponoviti taj uspijeh ove godine. Zbog toga Ranieri ne treba biti smjenjen. Niti je prošle godine bio najbolji trener na svijetu niti je sada najveća neznalica. Očekivati da se Leicester ove godine bori za titulu je isto kao da dobite na lutriji i da se nadate da ćete dobiti i sljedeći put. Moguće je, ali malo malo vjerojatno.

Nakon što ova sezona završi Leicester će se u potpunosti vratiti u realnost. Tamo više neće biti borbe za naslov prvaka, više neće biti Lige prvaka ili europskih natjecanja uopće. Leicester će se vratiti u donji dom engleskog nogometa i kroz par godina će sigurno netko na klupi zamijeniti Ranieria. Ali uvjeren sam da će se na oproštaju Talijana najviše pričati o sezoni 2015/16. Ime Claudia Ranieria je zauvijek zlatnim slovima upisano u Leicestrovu povijest. To što se oni trenutno bore za opstanak nije iznimka, nego Leicesterova realnost. Prošla sezona je bila iznenađenje i sada je vrijeme za otriježnjenje. Dogodilo se nije ništa strašno, Leicester se samo vratio tamo gdje pripada.

Back to reality
Prošlosezonsko leiceserovo osvajanje Premier lige je bilo označeno kao jedno od najvećih iznenađenja u povijesti nogometa. I zaista je bilo jer je naslov najboljeg uzela momčad kojoj se prognozirala mukotrpna borba za ostanak. Mnogima je to što su Lisice osvojile prvenstvo vratilo vjeru u nogomet a financijski slabijim ekipama vjeru da je mogće napraviti vrhunski rezultat pored višestruko skupljih protivnika. Međutim, kada se kao u slučaju Leicestera dogodi ovakvo iznenađenje javljaju se dva problema. Prvi je taj da se iznenađenja događaju jako rijetko i baš zbog toga jesu toliko posebna. Drugi je da kada se i dogode ona najčešće ne ...
Back to reality
Prošlosezonsko leiceserovo osvajanje Premier lige je bilo označeno kao jedno ...

Respekt: Losovius,

Slažem se: Wenger,

01/2017
Trebaju li Babić i Balić dobiti otkaz?

Nakon svakog natjecanja potpuno je normalno i poželjno analizirati ono što se događalo na nekom natjecanju. Ponekad je vrlo jednostavno napraviti analizu jer je cilj ostvaren odnosno napravljen je dobar rezultat, ponekad je analizu raditi teško jer ciljevi nisu ispunjeni, a ponekad je napraviti kvalitetnu analizu zapravo jako teško jer je cilj ispunjen ali ostaje dojam da se moglo više. Ovaj posljednji slučaj imamo nakon Svjetskog rukometnog prvenstva u Francuskoj.

Hrvatska je igrala polufinale prvenstva prije kojeg je realno bila postavljena za petog nositelja, što znači da nas nisu mnogi vidjeli u polufinalu. Međutim, mnogi nisu vidjeli niti norvežane i slovence na podiju pa su oni ipak do njega stigli. Zato smatram da one priče kako su Njemci i Danci iza nas ne znače mnogo jer nemaju puno veze s nama. Mi smo zaslužni što su Španjolci iza nas, isto kao što su norvežani i slovenci zaslužni što smo mi iza njih.

Kada se tijekom analize neog natjecanja potegne priča o izborniku onda treba imati na umu tri bitne stavke.

1. Ostvareni rezultat

Prva i osnovna stvar koja pokazuje je li neka reprezentacija ostvarila cilj jest ostvareni rezultat na nekom natjecanju. Gledajući rezultat Hrvatske u Francuskoj on je dobar, dapače iznad očekivanja. Drugim riječima, da nam je netko prije natjecanja ponudio polufinale, vjerojatno bi objeručke prihvatili. Ovdje izborniku Babiću, htjeli mi to priznati ili ne, ide jedan plus. Mogla nam se dogoditi opet neka Poljska ili Katar i mogli smo ispasti ranije nego što jesmo. Ali nam se to nije dogodilo i došli smo do same završnice gdje se dijele medalje.

2. Mišljenje struke

Ovdje treba krenuti od samog kadroviranja reprezentacije, naravno ako uzmemo u obzir da je izbornik i njegov stručni stožer imao odriješene ruke kod sastavljanja reprezentacije. Što, realno, teško da je bio slučaj. Ono što Babiću sigurno nije išlo na ruku su ozljede. Na ovom turniru nismo gledali najjaču Hrvatsku, dijelom zbog ozljeda a dijelom zbog otkaza. Za otkaze također Babić nije kriv. Ali je kriv zbog toga što ne pozove nekog igrača koji niti je otkazao niti je ozljeđen. Konkreno, ovdje mislim na srednjeg vanjskog Igora Karačića. Odreći se igrača u najboljim godinama i postaviti igrača koji ne dobije niti epizodnu ulogu na natjecanju je u najmanju ruku čudno. Imali smo situaciju da je Duvnjak ozljeđen i bilo je jasno da neće moći igrati više od 40 minuta po utakmici. Smatram da je u takvoj situaciji bolje na natjecanje voditi provjerenog igrača nego mlađeg i neiskusnog. A Jotić u odnosu na Karačića to definitivno jest. Također, u utakmici protiv Norveške kada je bilo jasno da Cindrić ne može povezati konce igre, Karačić bi nam idealno došao. Ovako se s Jotićem nije niti pokušalo i na toj poziciji smo zapravo igrali s igračem manje u rotaciji.

Struka također treba analizirati igru. Hrvatska je na trenutke igrala dobro a na trenutke potpuno bezidejno. Crne rupe su nam bile konstanta a ne rijetkost. Jedna nas je izravno došla medalje. Čak i u utakmici s Španjolskom koja je bila naša najbolja od one s Poljskom u Krakovu, imali smo tu crnu rupu. Padovi u igri i njihovo izbjegavanje je trenerov posao. Ono što još nije bilo dobro je činjenica da je Hrvatska jako malo igrala preko krila, čak i onda kad je imala igrača više. Kada u ekipi imate jedno od najboljih lijevih krila na svijetu, onda je to nedopustivo. Na kraju, kada sve stavimo na papir, Babiću od strane struke vjerojatno ide palac dolje.

3. Podrška igrača

Ovaj segment je zapravo jako bitan kada se odlučuje o povjerenju izborniku. Možete vi imati najboljeg izbornika na svijetu, ako svlačionica ne stoji iza njega oni neće napraviti željeni rezultat. Koliko smo mogli zaključiti nakon Francuske, igrači i dalje stoje iza izbornika i ne bi imali ništa protiv da on ostane na funkciji i za sljedeći Euro. Ako oni zasita tako misle tada bi se trebalo poslušati njihovo mišljenje. Za sada, što treba uzeti s dozom rezerve, igrači podržavaju izbornika i žele s njim krenuti u akciju Euro 2018. u Hrvatskoj.

Zaključak je da je, koliko god to sada izgleda čudno, Hrvatska cilj u Francuskoj ostvarila. Doslovno nas je jedna lopta djelila do finala. Smjena izbornika je kompleksan i težak posao i to definitivno nije odluka koja se donosi preko noći. Potrebno je stvari nazvati pravim imenom, reći si u lice sve što je na duši i vidjeti ima li daljnja suradnja smisla. Ako Babić sada dobije otkaz, a nije ga dobio kada je i sam htio onda smo pola godine potrošili uzalud. Sljedeće veliko natjecanje je Europsko prvenstvo u Hrvatskoj i baš nitko u ovom trenutku ne može garantirati da će bilo koji izbornik napraviti bolji rezultat od Babića. Savez je stao iza izbornika nakon lošijeg rezultata u Riu i nema smisla da ga mijenja nakon pola godine i boljeg rezultata. Ipak, da Babića smjene zbog rezultata u Francuskoj to nebi bila ni prva ni jedina nelogičnost u hrvatskom sportu.

Operacija uspjela, pacijent...
Nakon svakog natjecanja potpuno je normalno i poželjno analizirati ono što se događalo na nekom natjecanju. Ponekad je vrlo jednostavno napraviti analizu jer je cilj ostvaren odnosno napravljen je dobar rezultat, ponekad je analizu raditi teško jer ciljevi nisu ispunjeni, a ponekad je napraviti kvalitetnu analizu zapravo jako teško jer je cilj ispunjen ali ostaje dojam da se moglo više. Ovaj posljednji slučaj imamo nakon Svjetskog rukometnog prvenstva u Francuskoj. Hrvatska je igrala polufinale prvenstva prije kojeg je realno bila postavljena za petog nositelja, što znači da nas nisu mnogi vidjeli u polufinalu. Međutim, mnogi nisu vidjeli niti norvežane i ...
Operacija uspjela, pacijent...
Nakon svakog natjecanja potpuno je normalno i poželjno analizirati ono ...
01/2017
Surfin USA; imaju li All-Star utakmice više smisla?

U NBA ligi All-Star susret ima pomalo simbolično značenje budući da je to događaj koji se održava na polovici sezone. Neke ekipe nakon All-star vikenda ulaze u borbu za što bolje startne pozicije prije playoffa, neke ekipe se bore za sam playoff, dok neke ekipe nastavljaju tankirati utakmice i nadati se što boljem picku na draftu u lipnju. All-star događaj je poseban još po tome što se može gledati na način da netko kaže; ok, do sada smo isprobavali razne varijante u igri, napravili tradeove koje smo željeli a sada se idemo još ovaj vikend zabaviti i onda krenuti igrati za ozbiljno.

Jedini problem je taj što je ta njihova zabava postala dosadna, pomalo i negledljiva. Utakmica u kojoj nema obrana, u kojoj gledamo brdo napucavanja i trčkaranja terenom može biti zanimljiva nekoliko minuta, ali ne svih 48. Gledajući All-star susrete dobivam dojam da je ovdje košarka samo kulisa za sve one koji taj vikend žele biti viđeni, za razne glazbenike i glumce, te one ljude koji su na ovaj ili onaj način poznati u svijetu. Košarka i košarkaši su tu tek na trećem ili četvrtom mjestu po bitnosti, što u konačnici za njih nije toliko loše jer im ta utakmica dobro dođe kao odmor za nastavak sezone. A kada si sportaš i igraš utakmicu onda ti ona nebi trebala služiti kao odmor, pa makar to bio i NBA All-star.

Zato smatram da postoji jedan dobar način da All-star susreti postanu natjecateljski i samim time mnogo zanimljiviji. Naime, kao što je poznato na All-star susretu igraju ekipe Istoka i Zapada. Budući da finale NBA lige igraju pobjednici istočne i zapadne konferencije smatram da bi bilo zanimljivo kad bi All-star utakmica odlučivala o prednosti domaćeg terena u tom finalu. Dakle, tko pobjedi na All-star susretu, pobjednik njegove konferencije ima prednost domaćeg terena u NBA finalu, neovisno o omjeru pobjeda i poraza u odnosu na pobjednika suprotne konferencije.

Budući da bi tada All-star utakmica od egzibicijske i nebitne postala natjecateljska i bitna, potrebno je promjeniti sustav odabira sudionika. Uz svo dužno poštovanje prema navijačima, tviterašima i ostaloj hešteg ekipi, smatram da se na taj način može odabrati maksimalno dva igrača po ekipi. S tim da startne petorke biraju isključivo struka i treneri.

Kada bi se na ovaj način promjenio All-star susret vjerojatno nebi gledali Currya kako šutira s 9 metara ili Lebrona kako pokušava što brutalnije zakucati. Njih dvojicu bi gledali, možda ne do iznemoglosti, ali da se nadigravaju puno ozbiljnije. Jer će im eventualna pobjeda u All-star večeri biti od velike koristi tamo negdje u šestom mjesecu.

All-star utakmica se igra samo jednom godišnje i sastoji se od uglavnom najboljih igrača u ligi, odnosno na svijetu. Zar nebi bilo onda bolje da se tu večer gleda kvalitetna košarka kako tim igračima i priliči? A što se tiče trica i brutalnih zakucavanja, ako je netko zaboravio za to postoji posebno natjecanje. Zato se događaj i zove All-star weekend.

Natjecateljski All-star? Itekako moguće
U NBA ligi All-Star susret ima pomalo simbolično značenje budući da je to događaj koji se održava na polovici sezone. Neke ekipe nakon All-star vikenda ulaze u borbu za što bolje startne pozicije prije playoffa, neke ekipe se bore za sam playoff, dok neke ekipe nastavljaju tankirati utakmice i nadati se što boljem picku na draftu u lipnju. All-star događaj je poseban još po tome što se može gledati na način da netko kaže; ok, do sada smo isprobavali razne varijante u igri, napravili tradeove koje smo željeli a sada se idemo još ovaj vikend zabaviti i onda krenuti igrati ...
Natjecateljski All-star? Itekako moguće
U NBA ligi All-Star susret ima pomalo simbolično značenje budući ...

Slažem se: Kanransha,

01/2017
Što bi bio uspjeh za hrvatski rukomet na SP-u u Francuskoj?

Kao i svakog siječnja svjetla pozornice uzmiaju rukometaši i njihova natjecanja. Ove godine red je na Svjetsko prvenstvu u Francuskoj, koje bi prema svemu sudeći trebalo biti najspektakularnije do sada. Francuzi su potrošili oko 30 milijuna eura na organizaciju ove smotre što dovoljno govori o njihovoj želji da naprave najbolje rukometno natjecanje ikad. Između ostalog, ovo prvenstvo bi trebao biti definitivni kraj zlatne francuske reprezentacije koja se želi oprostiti domaćim zlatom.

Hrvatska na navedeno prvenstvo dolazi bez imperativa osvajanja prvog mjesta, ali budući da je riječ o rukometu, narod očekuje medalju. Koliko je ona realna vrijeme će pokazati, ali smatram da nije mnogo.

Što se samog sastava tiče, Babić nije mogao mnogo toga drugačije odabrati od ovoga što jest budući da su ozljede pokosile našu rukometnu vrstu. Jedinu, ali dosta veliku primjedbu što se sastava tiče imam zbog toga što nije pozvan Igor Karačić. Duvnjak je propustio pripreme zbog ozljeda i pitanje je u kakvom će fizičkom stanju odigrati SP. Zbog toga mi je nejasno zbog čega se u takvoj situaciji nije našlo mjesta za jako dobrog srednjeg vanjskog Karačića a primjerice za Jotića jest. Međutim, izbornik bira igrače, odgovoran je za njihov rezultat i na kraju za taj rezultat odgovara.

Govoriti o ovoj reprezentaciji kao najgoroj u zadnjih 15 godina je za mene malo pretjerano, ali da je ova reprezentacija slabija od nekih prethodnih to definitivno jest. Realni domet je za mene četvrtfinale, ali uz malo sreće možemo se dokopati polufinala. Isto tako možemo ispasti u osmini finala. Razlog takvom razmišljanju jest u činjenici da je Babić najavio da ćemo većinu napada igrati 7 na 6, što znači da će većinu vremena naša vrata biti prazna. To u prijevodu znači da ćemo se vratiti s štitom ili na štitu. Ako esperiment s 7 na 6 i uspije, da bi se probili u borbe za medalje potrebno je odigrati dobru obranu. Na ovom najtecanju ćemo po riječima Babića igrati obranu na koju nismo navikli od Hrvatske. Naime, odustaje se od obrane 6:0 i prebacujemo se na 5:1, s brojnim iskakanjima i malim brojem faulova. Problem je što u današnjem rukometu, koliko god to odbojno bilo, napraviti prekršaj je jedini način na koji se može zaustaviti protivnika.

Na ovom natjecanju je možda bitnije nego ikad osvojiti prvo mjesto u skupini. Ukoliko završimo na drugom ili trećem mjestu, u četvrtfinalu nas već očekuje Španjolska ili Francuska što vrlo vjerojatno može značiti naš kraj. Mislim da nije potrebno govoriti kvaliteti Francuza a sad su još k time domaćini, dok s druge strane Španjolci gaje isti stil igre kao i mi, pa samim time imaju možda i najbolji odgovor kako igrati protiv nas. Što su nam između ostalog pokazali prije godinu dana u Poljskoj.

S druge strane, osvojimo li skupinu, vrlo vjerojatno ćemo u četvrtfinalu igrati protiv Slovenije, Norveške, Rusije ili Poljske. To su također sve redom dobre reprezentacije ali itekako pobjedive. Zato je potrebno već u grupnoj fazi zapeti, jer će nam startna pozicija uoči drugog kruga biti iznimno važna za konačni ishod. Zato je potrebno pobijediti Mađarsku i Njemačku u Rouenu.

Kao što sam već rekao, jako ćemo se teško plasirati u polufinale. Čak smo i po kladionicama tek peti favorit za naslov. Moje je mišljenje da je omjer negdje 25:75 da ćemo biti polufinalisti. Međutim, ako je ijedna reprezentacija na ovom natjecanju nepredvidiva onda je to Hrvatska. U stanju smo razbiti Poljsku na njihovom terenu a onda za pola godine izgubiti od njih na Olimpijskim igrama. Također, mučimo se s reprezentacijom Argentine, izgubimo od Katra pa pobijedimo Francusku i Dansku. I sve to na istom natjecanju, u Riu. Zbog toga smatram da neće nikome biti svejedno kad se susretne s nama u knockout fazi. I zato, unatoč svemu, kod nas mora postojati barem prikriveni optimizam.

Prikriveni optimizam
Kao i svakog siječnja svjetla pozornice uzmiaju rukometaši i njihova natjecanja. Ove godine red je na Svjetsko prvenstvu u Francuskoj, koje bi prema svemu sudeći trebalo biti najspektakularnije do sada. Francuzi su potrošili oko 30 milijuna eura na organizaciju ove smotre što dovoljno govori o njihovoj želji da naprave najbolje rukometno natjecanje ikad. Između ostalog, ovo prvenstvo bi trebao biti definitivni kraj zlatne francuske reprezentacije koja se želi oprostiti domaćim zlatom. Hrvatska na navedeno prvenstvo dolazi bez imperativa osvajanja prvog mjesta, ali budući da je riječ o rukometu, narod očekuje medalju. Koliko je ona realna vrijeme će pokazati, ali smatram ...
Prikriveni optimizam
Kao i svakog siječnja svjetla pozornice uzmiaju rukometaši i njihova ...

Respekt: ipsi13,

10/2016
Infantinov prijedlog; najbolja opcija za SP ili postoji bolja alternativa?

Kažu da je svemir i ljudska glupost beskonačna. Kada izgovrite rečenicu da će na Svjetskom nogometnom prvenstvu biti 48 reprezentacija, to zvuči poprilično glupo i nelogično. Jer ako u sadašnjem formatu imamo nogometne patuljke koji su tamo reda radi, logično se postavlja pitanje koliko će ih tek biti s proširenjem Mundijala. Previše, puno previše. S druge strane, svjetska nogometna smotra bi treba biti prvenstvo najboljih reprezentacija svijeta koje su tamo stigle zahvaljujući svojoj kvaliteti i dobro odrađenim kvalifikacijama, a ne zato što je u njohovoj zemlji potrebno popularizirati nogomet. I zato ovo proširenje nema apsolutno nikakvog natjecateljskog smisla. Natjecateljskog ne, ali financijskog itekako da. Vjerujem da bi Saudijci, Emirati i ostali bogataši rado gledal svoje reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Ovu priču FIFA-e o popularizaciji nogometa u svim dijelovima svijeta mislim da nitko imalo upućen u rad dotične organizacije neće progutati.

U ovoj analizi ću objasniti zbog koja tri razloga smatram da ovaj sistem nema smilsa.

1. EURO u Francuskoj

Ovo ljeto smo svjedočili promjeni sustava najboljeg kontinentalnog natjecanja na svijetu. Do ovogodišnjeg EURA-a to je bilo natjecanje u kojem da bi postali prvak niste imali niti jednu laganu utakmicu. Dakle, nije bilo reprezentacije ranga Honduras koja se natječu na Mundijalu po kontinentalnom ključu. Prošrenjem EURO-a se dogodilo baš to da je bilo puno patuljaka koji su, istini za volju, neki na kraju napravili i dobar rezultat. Međutim ono što je bolna istina franuske europske smotre jest da je kvaliteta bila najlošija u zadnjih mnogo godina. Prvak je postala reprezentacija koja je imala jednu jedinu pobjedu u regularnom dijelu utakmice i koja nebi niti vidjela drugu fazu natjecanja da se igralo po starom sistemu. Povećanjem broja sudionika se paralelno povećava i broj utakmica, što je na kraju sezone itekako bitno. I to ubija kvalitetu utakmica, pogotovo kad bi one trebale biti najzanimljivije, u samoj završnici. Svaka čast Albaniji, ali ta reprezentacija nema kvalitetu za Europsko prvenstvo. Isto tako Bolivija nema kvalitetu za Svjetsko prvenstvo. I zbog toga nikakva proširenja nebi trebala dolaziti u obzir.

2. "Popularizacija" nogometa

Zamislite situaciju da na Mundijal zaista dođe 48 reprezentacija. Prvo imaju to pretkolo, gdje će nakon toga velik broj njih ići kući. Na Prvenstvo se "kvalificirala" reprezentacija Republike Kongo. Po FIFA-inoj logici Republika Kongo je tamo da bi se popularizirao nogomet u toj zemlji. I sad oni igraju to pretkolo s recimo Švicarskom i izgube 5:0. Igra im se bazira isključivo na kontre, dakle bunker svih 90. minuta. Nakon poraza reprezentacija Republike Kongo ide kući. Pitanje, na koji se to točno način popularizirao nogomet u Kongu? Fraza važno je sudjelovati se prodaje maloj djeci da ne odustanu od nekog sporta, a ne seniorskim A reprezentacijama.

3. Sistem natjecanja

Ako na prvenstvu imamo 48 reprezentacija, a nakon pretkola ih ispada 16, onda je očito da neće sve reprezentacije igrati to pretkolo. Jer da hoće, dobili bi 24 sudionika. Dakle, vjerojatno će se po FIFA-inoj ljestvici neke reprezentacije kvalificirati direktno u skupine. To znači da će na neki način Coca-Cola FIFA-ina ljestivca krojiti sistem natjecnja. To opet s druge strane znači da će neke ekipe trebati igrati utakmicu više na natjecanju, što i nije baš najpošteniji sistem.

Sljedeća stvar koja mi je sporna jest ždrijeb samog natjecanja. On se do sada održavao krajem godine koja prethodi Prvenstvu, ali u ovim okolnostima to je malo drugačije. Ili će se ovdje ići na sistem kao kod pretkola europskih natjecanja i ždrijeb će biti na način reprezentacija pobjednika A/B igra u grupi s reprezentacijom pobjednika B/C i tako dalje. S druge strane kako odrediti nositelje, odnosno jakosne skupine. Što ako favorit ispadne od Konga? Jer ako smo nekoga pozvali na natjecanje, očekujemo od njega da se i natječe.

Nogomet je biznis i toga sam svjestan. Međutim, ovakve ideje uništavaju kvalitetu velikih natjecanja, kojima se jako veselimo svake dvije godine. Ako nam se gledaju trećerazredne ekipe, pogledat ćemo kvalifikacije za prvenstva. I nema u tome ništa loše. Ali isto tako smatram da tih mjesec dana svake dvije godine svi želimo gledati vrhunski nogomet s najboljima na svijetu. Ali zaista najboljima.

Kvantiteta za kvalitetu
Kažu da je svemir i ljudska glupost beskonačna. Kada izgovrite rečenicu da će na Svjetskom nogometnom prvenstvu biti 48 reprezentacija, to zvuči poprilično glupo i nelogično. Jer ako u sadašnjem formatu imamo nogometne patuljke koji su tamo reda radi, logično se postavlja pitanje koliko će ih tek biti s proširenjem Mundijala. Previše, puno previše. S druge strane, svjetska nogometna smotra bi treba biti prvenstvo najboljih reprezentacija svijeta koje su tamo stigle zahvaljujući svojoj kvaliteti i dobro odrađenim kvalifikacijama, a ne zato što je u njohovoj zemlji potrebno popularizirati nogomet. I zato ovo proširenje nema apsolutno nikakvog natjecateljskog smisla. Natjecateljskog ne, ...
Kvantiteta za kvalitetu
Kažu da je svemir i ljudska glupost beskonačna. Kada izgovrite ...

Respekt: cehtunger, Otaner, Sylar, Wizard,

Slažem se: Wenger, Wizard,

Vrhunski nogomet s najboljima na svijetu se gleda u završnici Lige prvaka ili u pojedinim sudarima euro velikana u ligama petice. Kad je reprezentativni nogomet u pitanu, malo je susreta u kojima nastupa 18-19 vrhunskih igrača kao u gore spomenutim. - Otaner, 11.10.16. 1:10, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.