baiso

Reputacija
6
Bodova
196
Analiza
187
Ocjena
1170
Anketa
870
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

31.07.
Tribina hipoteza...

Prvo na što su se mnogi referirali kad je objavljeno da Ante Žižić neće nastupiti za reprezentaciju bio je njegov brat Andrija. Ide stopama svojega starijeg brata glasili su mnogi komentari koji su opet, kao i svaki drugi put, pogrešni. Za razliku od bilo kojeg drugog Hrvata u NBA-ju, Žižić dolazi u momčad koja iduće sezone napada sami vrh. Dakle, 20-godišnjak dolazi u sasvim novu sredinu u koju se treba uklopiti ne samo igrački, već i stilom života, pa još k tome u jednu od top momčadi lige što znači da neće imati 'pravo na greške' kao što to imaju novaci u slabijim momčadima. Svaka greška mogla bi ga stajati važnih minuta na parketu. Prema tome, apsolutno je shvatljivo zašto se Žižić želi u potpunosti fokusirati na svoju prvu sezonu u NBA-ju. Ako se uspije nametnuti treneru Stevensu kao solidna opcija s klupe i 'prva skakačka opcija', onda će iskustvo potencijalnog igranja u finalu NBA lige na razvoj mladog Žižića utjecati više od bilo koje utakmice na trećem najjačem reprezentativnom natjecanju na planeti, Eurobasketu. Aco Petrović itekako dobro zna koliko su u Bostonu posvećeni radu s mladim igračima te koliko je kvalitetan njihov glavni trener Brad Stevens. Opet, ako ni zbog čega drugog, onda samo zbog te činjenice trebao je shvatit da će Žižić puno više dobit ako ostane prilagoditi se životu u SAD-u i načinu na koji se tamo 'lopta pod obručima', nego da je trošio vrijeme na nevažan turnir s reprezentacijom.

I konačno, glavni argument tužitelja trojca Hezonja – Zubac – Žižić je ni manje, ni više nego njihov kolega Dragan Bender. Ako Bender može (…) stvarno ne vidim razloga zašto oni [Hezonja, Zubac, Žižić] ne mogu riječi su predsjednika HKS-a Stojka Vrankovića. I Bender je igrao Ljetnu ligu u Vegasu, i Bender je mlad, i Bender nema iza sebe rookie sezonu 'iz snova', pa je svejedno odlučio igrati za reprezentaciju. Kao prvo, Bender se nalazi u izrazito mladoj momčadi Phoenix Sunsa kojima je iduće sezone važnije razvijati mladu jezgru momčadi od ostvarivanja povoljnog omjera pobjeda i poraza što znači da neće biti pod pritiskom rezultata kao što je to Žižić, ili pod pritiskom konkurencije kao što je to Hezonja. Kao drugo, valja se nadati kako je Bender odluku o nastupu za reprezentaciju donio sam, bez vanjskih utjecaja ili nagovaranja. Ne bi se trebalo začuditi ukoliko je na njegovu odluku djelomično imala utjecaja i sama prošlost s HKS-om i famoznim ugovorom o tenisicama zbog kojega je jedan od najtalentiranijih mladih hrvatskih košarkaša morao preskočiti natjecanje u kojem smo zamalo uzeli zlato, pa se iz tog razloga možda prilikom donošenja odluke osjećao dužnikom. Bilo kako bilo, Bender je donio tu odluku jer očito ne osjeća pritisak kao što to osjećaju trojica onih koji su otkazali. Konačno, dolazimo do glavnog razloga zašto bi netko trebao ili ne trebao igrati za izabranu vrstu – motiv. Kakve koristi od igrača koji u ovom trenutku nastup za reprezentaciju vide kao teret koji njihovim karijerama može načiniti samo štete?

Sir Alex Ferguson jednom je rekao Rooneyu: Idi, riješi privatne probleme, i dođi tek kad ih u potpunosti riješiš. Ne prije, nego kad ih riješiš. Drugim riječima, jedan od najvećih trenera svih vremena najveći je zbog toga što zna pustiti nekoga da ode, da riješi svoje probleme sam sa sobom, jer zna da, kad se ovaj vrati, dobit će od tog istog igrača stopostotni učinak, a ne neku lošu verziju nekad sjajnog igrača. To bi i naš izbornik trebao znati! Tome bismo se i svi mi morali nadati. Reprezentacija jest svetinja i trebamo joj željeti sve najbolje, no to nećemo postići tako što ćemo blatiti one koji na početku karijere odgode nastupe za reprezentaciju kako bi u godinama koje slijede, a bit će ih još mnogo, dali za izabranu vrstu mnogo više nego što to realno mogu sada.

Ako na trenutak prestanemo biti djetinjasti i služiti se frazama iz pjesmarica i naglasak stavimo na realne okolnosti u kojima se igračka karijera odvija, onda ćemo na stvari gledati sasvim drugačije, a prema onima koje tako lako pljujemo i optužujemo imati razumijevanja i strpljivosti. S ovom utopijskom ću i završit. Mac316, plati pivo!

Izdajice hrvatskog naroda (drugi dio)
Prvo na što su se mnogi referirali kad je objavljeno da Ante Žižić neće nastupiti za reprezentaciju bio je njegov brat Andrija. Ide stopama svojega starijeg brata glasili su mnogi komentari koji su opet, kao i svaki drugi put, pogrešni. Za razliku od bilo kojeg drugog Hrvata u NBA-ju, Žižić dolazi u momčad koja iduće sezone napada sami vrh. Dakle, 20-godišnjak dolazi u sasvim novu sredinu u koju se treba uklopiti ne samo igrački, već i stilom života, pa još k tome u jednu od top momčadi lige što znači da neće imati 'pravo na greške' kao što to imaju ...
Izdajice hrvatskog naroda (drugi dio)
Prvo na što su se mnogi referirali kad je objavljeno ...

Respekt: ivan-cro, Cirohito,

Slažem se: JohnKyve, Shankly96,

Izjava Bogdanovića: "Drago mi je što nisu tu" Kako interpretirati cijelu ovu situaciju u kontekst budućnosti hrvatske košarke? - DDR16, 31.7.17. 22:08, 0 0 0
31.07.
Tribina hipoteza...

Nešto više od 33 dana ostalo je do početka novog Eurobasketa, trećeg najjačeg reprezentativnog natjecanja na planeti (Olimpijske igre i Svjetsko prvenstvo ipak su dosta jače smotre) i prije nego što je uopće počelo standardno dizanje u nebesa u jednoj, pa tradicionalno sveobuhvatno pljuvanje u drugoj utakmici, smišljanje jingleova za uspjeh i traženje krivca za neuspjeh, hrvatskoj je javnosti obznanjeno da su trojica hrvatskih košarkaša zbog obaveza u NBA ligi odlučili preskočiti najjaču europsku smotru reprezentativne košarke.

Hezonja, Zubac i Žižić, trojica mladića koja su odlučila reći 'NE!' pozivu u reprezentaciju otad su pribijeni na stup srama. Vjerojatno ne postoji nijedna sekcija s komentarima na društvenim mrežama koja nije popunjena pogrdnim riječima prema trojici naših košarkaša. Oni su, za uvijek stručno hrvatsko sportsko pučanstvo postali obični nezahvalnici, lijeni i sebični ljudi koji svoje vlastite interese stavljaju ispred nečega što bi im trebalo biti svetinja, oni su postali – izdajice domovine! Mnogi su otišli i korak dalje tvrdeći kako je tim istim igračima bolje da se ni ne vraćaju u reprezentaciju jer da ih takve uopće ne trebamo. U prilog tome je društvenim mrežama počeo kolati video iz 2007. godine u kojem Bruno Kovačević u sportskom dijelu informativnog programa HRT-a 'očitava bukvicu' drugoj trojici hrvatskih košarkaša – Nikoli Vujčiću, Daliboru Bagariću i Andriji Žižiću – jer se nisu odazvali u reprezentaciju. Kao točka na „i“ stigle su izjave predsjednika HKS-a Stojka Vrankovića i izbornika Ace Petrovića koji su stali na stranu onih koji kritiziraju tvrdeći da ne shvaćaju zašto su određeni igrači otkazali reprezentaciji.

Eh, ti svekoliko hrvatsko sportsko pučanstvo, dragi čelni ljudi hrvatske košarke, moram reći kako ste svi vi skupa u krivu jer je otkazivanje trojca Hezonja – Zubac – Žižić ustvari najbolja moguća odluka koju su mogli donijeti čime vaše kritike postaju besmislene i u najmanju ruku – bedaste.

Svaki igrač prolazi kroz 4 faze u svojoj igračkoj karijeri. Prva je uvodna faza u kojoj je igrač mlad, talentiran, ali i 'neizbrušen', pa njegovi nastupi na sportskim borilištima poprilično osciliraju. Druga faza se odnosi na fazu stabilizacije u kojoj performanse pojedinog igrača prestaju toliko oscilirati te koja ujedno služi i kao uvertira u treću fazu u kojoj igrač prolazi kroz vrhunac svoje karijere što se u anglosaksonskoj literaturi označava terminom peak. Poanta je da svaki igrač ima drugačiji peak. Neki imaju duži, neki kraći, no kada ih sve zajedno uzmemo u obzir, dobijemo da je sportaš, u ovom slučaju košarkaš, na svojem peaku od 28 – 32 godine. Na bespućima Reddita pronađoh studiju koja je na uzorku od 71 igrača (top 50 najboljih ikad + superstar igrači iz 2014.) pokušala precizno odrediti kada pojedini košarkaš ulazi u svoj peak te je dobiveni rezultat – 27 godina i dva mjeseca (slika ispod).

Četvrta odnosno završna faza je ona od vrhunca karijere do mirovine i označava igračev pad po svim kategorijama. Od navedenih četiriju faza, faza vrhunca karijere (treća faza) je najbitnija jer je najvjerojatnije da će upravo u toj fazi neki sportaš bilježiti najbolje rezultate svoje karijere odnosno bilježit će svoj maksimum nakon kojega sa gotovo stopostotnom sigurnošću možemo ustvrditi da bolje od pokazanog više nikad u svojoj karijeri neće postići. Iz toga se planira čitava karijera jednog sportaša. U tome se nalazi ključ razumijevanja zašto s nekim igračima valja biti strpljiv, a s nekima ne. Konačno, u tome se nalazi i glavni argument zašto je pljuvanje po Hezonji, Zubcu i Žižiću toliko promašeno. Video Brune Kovačevića koji 'očitava bukvicu' košarkašima jer ovi odbijaju nastupiti za reprezentaciju, umjesto da služi kao snažan argument u prilog kritikama na račun mladog trojca hrvatskih košarkaša tako postaje jedan od najboljih dokaza zašto je njihova odluka ispravna. Evo i zašto…

U trenutku kada Kovačević nastupa kao glas naroda punog optužbi, spomenuti su košarkaši na vrhuncu svoje karijere. Vujčić ima 29, Žižić i Bagarić 27 godina. Oni su prema tome na svom peaku. Znate li koliko ima sadašnji trio 'optuženika'? Hezonja ima 22, Zubac i mlađi brat Žižić po 20, dakle nedostaje im još 6-7 godina do trenutka kada će njihova karijera biti na vrhuncu. Zasad su sva trojica nebrušeni talenti s više – manje prostora za razvoj i u ovom trenutku bi svima prioritet trebao biti da se ti igrači razviju najbolje što mogu, a to neće učiniti igrajući treći najjači reprezentativni turnir Eurobasket, nego potpunom posvetom novoj NBA sezoni gdje je jačina konkurencije kao i broj individualnih trenera koji s vama rade otprilike „broj dvojnika Zlatana Ibrahimovića“ puta veća. Ne valja se kockati s njihovim talentima i pozivati ih sad dok su još premladi jer već za 3-4 godine možemo dobiti puno zrelije i bolje igrače, a ovakvi beznačajni turniri bi samo mogli naškoditi njihovim individualnim karijerama i njima kao igračima što dugoročno šteti i samoj reprezentaciji. A izjave izbornika Petrovića poput Pa kad to ti koji su odustali trebaju igrati za reprezentaciju? 2028.? samo su iskaz nestrpljivosti i osude koja može biti izuzetno toksična i utjecati da taj otkaz reprezentaciji postane permanentan. Žalosno je da izbornik pokazuje toliku količinu nerazumijevanja za individualni razvoj pojedinih igrača. Zar njemu nije u interesu da dobije Hezonju koji neće raditi početničke pogreške i na kojega će ustvari moći ozbiljno računati? Zar mu nije u interesu da od Žižića i Zubca konačno dobijemo adekvatno razvijene centre? Vranković kao predsjednik HKS-a i Petrović kao izbornik trebali su prvi stati u obranu Hezonje, Zubca i Žižića jer se ne radi o ragama od 35 godina nego o mladićima nedovoljno starima da u SAD-u konzumiraju alkohol ili kockaju. Koju poruku šaljemo tim mladim igračima? Kako ih to motiviramo da u budućnosti dođu igrati za reprezentaciju? Osuđujemo ih na najteže kazne, a oni tek zakoračili u treće desetljeće svojega života.

Jedan Mario Hezonja dosad se uvijek odazivao u reprezentaciju i sad, dok je shvatio da je najbolje za njega da se u potpunosti fokusira samo na NBA i da otkaže reprezentaciji, postaje najveća izdajica i nezahvalnik. Hezonja je žrtva vlastitog talenta i loših odluka njegovih trenera zbog kojih je uvijek preskakao nekoliko stepenica previše i to se sad reflektira u brojnim rupama, početničkim, dječačkim pogreškama koje igrač s 2 godine NBA iskustva ne bi trebao raditi. Krajnje mu je vrijeme da, ukoliko želi uspjeti na najelitnijem rangu košarkaškog natjecanja, sve podredi svojoj karijeri u NBA-ju budući da mu je ovo zadnja sezona pod rookie ugovorom nakon čega Orlando odlučuje o njegovoj sudbini putem team opcije što znači da bi iduće ljeto Hezonja mogao biti bez kluba, a onda posljedično možda i bez novog angažmana u najjačoj ligi svijeta. Dezorganizirana franšiza kakva Orlando Magic jest, učinila je sve kako bi Mariju dodatno zakomplicirala novu sezonu, dodajući na roster igrače koji igraju na poziciji na kojoj igra i Hezonja. Svega desetak dana nakon završetka Eurobasketa počinje Orlandov training camp koji se može pokazati ključnim za 22-godišnjeg Dubrovčanina. U tih desetak dana čovjek se jedva fizički uspije odmoriti dok je mentalno i emocionalno u potpunosti istrošen. Makar i ni zbog čega drugog, ovo je samo po sebi dovoljan razlog da se otkaže reprezentaciji. Dobijemo li 'pravog' Hezonju u zadnjoj godini njegovog rookie ugovora onda će naša reprezentacija stostruko više profitirati nego da na ovogodišnjem Eurobasketu ima igrača narušena samopouzdanja i upitne kvalitete.

Izdajice hrvatskog naroda zapravo su pametni momci. Momci, ponavljam!
Nešto više od 33 dana ostalo je do početka novog Eurobasketa, trećeg najjačeg reprezentativnog natjecanja na planeti (Olimpijske igre i Svjetsko prvenstvo ipak su dosta jače smotre) i prije nego što je uopće počelo standardno dizanje u nebesa u jednoj, pa tradicionalno sveobuhvatno pljuvanje u drugoj utakmici, smišljanje jingleova za uspjeh i traženje krivca za neuspjeh, hrvatskoj je javnosti obznanjeno da su trojica hrvatskih košarkaša zbog obaveza u NBA ligi odlučili preskočiti najjaču europsku smotru reprezentativne košarke. Hezonja, Zubac i Žižić, trojica mladića koja su odlučila reći 'NE!' pozivu u reprezentaciju otad su pribijeni na stup srama. Vjerojatno ne postoji ...
Izdajice hrvatskog naroda zapravo su pametni momci. Momci, ponavljam!
Nešto više od 33 dana ostalo je do početka novog ...

Respekt: IstraSport, ivan-cro, Cirohito,

Slažem se: Losovius,

Neki su zaključci doneseni naprečac, ali generalno se slažem s analizom... - Losovius, 1.8.17. 14:38, 0 0 0
06.07.
Surfin USA; Šariću izmaknula nagrada novaka godine, zasluženo ili ne?

Palače su oduvijek bile simbol moći, luksuz kojega su kroz povijest samo privilegirani članovi društva mogli ostvariti. Palača je fino, uglađeno, pedantno uređeno, otmjeno mjesto uštogljenih kraljeva, plemića, grofova, diktatora, ponekad izgrađeno usred grada kao 'biser u kruni', ponekad daleko od grada kao rezidencija i mjesto za odmor, a ponekad usred jada i bijede većinski siromašnog stanovništva kao produkt bolesne ambicije nekog ludog diktatora koji će sa svog zlatom urešenog balkona imati pogled na sirotinju kojom vlada. Ovo je priča o jednoj takvoj 'Palači' izgrađenoj usred ničega, ničega otmjenog i lijepog, ali zato ružnog i itekako stvarnog, malo podalje od grada, ali dovoljno mu blizu da gleda na surovo preživljavanje njegovog življa iz dana u dan. Ovo je priča o sportskoj dvorani koja je nakon kraja regularnog dijela NBA sezone otišla u povijest, a predstavlja kultno mjesto bezvremenskog značaja za razumijevanje ne samo košarke, već i funkcioniranja društva te kulture vremena. Konačno, ovo je priča o 'The Palace of Auburn Hills'.

Auburn Hills je predgrađe Detroita, grada kojega vam nitko neće preporučiti kao poželjnu destinaciju za turistički posjet, čak štoviše, odgovarat će vas od bilo kakvog pokušaja da to učinite. Grad je to koji uz dvojne gradove na granici s Meksikom predstavlja jedno od najnepoželjnijih mjesta za život u SAD-u (dakako, ima ih još) zbog loše ekonomske situacije koja traje godinama i direktno je vezana za probleme automobilske industrije budući da je upravo Detroit sjedište iste. Motown, kako je nadimak gradu, jedan je od najsiromašnijih gradova SAD-a prema BDP-u s izrazito visokom stopom kriminala.

1974. godine William „Bill“ Davidson, bogati biznismen, za 6 milijuna dolara kupuje franšizu Detroit Pistonsa od prvotnog osnivača Freda Zollnera. Četrnaestak godina kasnije Davidson će preseliti franšizu u novu dvoranu zvanu 'The Palace of Auburn Hills', tada jednu od najmodernijih dvorana na svijetu, u sjeverni, nešto otmjeniji dio Detroita, ukoliko takvo nešto uopće postoji. U tih četrnaest godina Detroit se bitno promijenio, prije svega demografski gdje je dominantno stanovništvo postalo ono afroameričko koje će po ulazu u zadnje desetljeće 20. stoljeća činiti ¾ ukupne populacije Detroita. Procvat hip-hop kulture, gospodarske krize automobilske industrije, stopa kriminala u konstantnom porastu, sve to bio je Detroit tih godina. Borba za surovo preživljavanje iz dana u dan. I usred takve bijede – Palača.

Dok je van Palače vladala takva nimalo ugodna atmosfera, unutar Palače, sasvim suprotno od života koji je na kraju svakog dana značio poraz, pobjeda nad pobjedom. Upravo je 'The Palace' postao dom jedne od najosebujnijih ekipa u povijesti košarke, dinastije poznate pod nazivom 'Bad Boys'. Teško da postoji ijedna ekipa koja je predstavljala presliku vlastitog grada kao što su to bili 'Bad Boysi'. Bezobrazni i prgavi, bez imalo respekta prema ikome, košarka koja je više ličila na obračun bandi nego na sport, ali baš onakva kakva je trebala biti simbolizirajući svakodnevnu borbu malog čovjeka za preživljavanjem u tom nemilosrdnom i velikom Detroitu. Život te ne mazi kad si građanin Motowna, a bome te ni 'Bad Boysi' nisu mazili. Jedan od razloga zašto je Michael Jordan najveći svih vremena jest i taj što je čovjek uspio srušiti Pistonse nakon niza sezona u kojima bi ga oni dobrano istukli, izvrijeđali i na kraju krajeva, porazili. Upravo su ti dueli Pistonsa s Michaelom postali njihov najveći legacy, bez obzira na 'silverware' koji je uslijedio nakon toga. Joe Dumars bi ga dobrano namučio igrajući fantastičnu lockdown obranu, Isiah Thomas bi ga ubijao u pojam ukradenim loptama i napadačkim arsenalom, a Bill Laimbeer? E taj bi ga izbatinao kao što ga nitko u životu nije. No, MJ ih je ipak, usprkos 'Jordanovim pravilima', uspio pobijediti.

Koliko su bili zajebani, 'Bad Boysi' su bili i uspješni, dajući svakom njihovom fanu (a takve je izvan Detroita bilo nemoguće naći) nadu u bolje sutra, poput dostojevskijevske filozofije koja nalaže da kraj svakoga djela mora biti pozitivan kako bi djelovao inspirativno na čitatelja. Tako je već u prvoj sezoni nova dvorana svjedočila osvajanju naslova prvaka svijeta da bi dogodine to isto Pistonsi ponovili. Za prosječnog građanina Detroita ta su dva naslova predstavljala rijetku pobjedu u moru poraza koji je svakodnevni život donosio – ubojstva, kriminal, nezaposlenost, siromaštvo.

Ipak, znalo se da će i tomu jednom doći kraj, da Palace neće vječno biti dom aktualnih NBA prvaka, da neće biti mjesto gdje će se obični građanin Detroita moći barem na trenutak osjećati kao pobjednik. Ti su trenutci polako ali sigurno dolazili krajem devedesetih kada je postalo jasno da Grant Hill i društvo neće uspjeti ponoviti uspjeh 'Bad boysa'. Velika i moderna dvorana tih je godina često bila za američke prilike sablasno prazna, a ekipa koja je igrala nije davala nimalo nade da bi Palace ponovno mogao zasjati starim sjajem. Kao da je Detroit 'pojeo' i zadnju oazu sreće. A onda je došla godina koja će zauvijek obilježiti Palace i dati mu 'ono nešto' bezvremensko što istovremeno izaziva osjećaj divljenja i zgražanja, a koji na savršen način opisuje Detroit kao sredinu sa svim svojim prednostima i manama.

 Godina je 2004. i Pistonsi slave novi naslov prvaka. Palace je opet dom novih NBA prvaka, opet protiv istih protivnika, Los Angeles Lakersa, opet protiv dinastije predvođene jednim od najboljih dueta u povijesti lige, čuvenog Kobe&Shaq tandema. Petorka šampionske momčadi ponovno je na poziciji jedinice imala najboljeg igrača o kojemu najviše govori njegov nadimak – Mr. Big Shot, Chauncey Billups. Na poziciji bek šutera maskirani osvetnik kojega ste uvijek neuspješno ganjali iza bezbroj screenova, ubojiti scorer (zanimljivo da tada nije bio praktički nikakva prijetnja iza linije 3 poena uzimajući tek 0.9 šuteva za 3 po utakmici uz mizernih 27% pogođenih) i posljednji igrač čiji je dres s brojem 32 umirovljen u Palači, Rip Hamilton. Na poziciji trojke Tayshaun Prince, igrač koji bi nakon svoje karijere koju još nije službeno završio bez problema (i make upa) mogao u Hollywoodu glumiti nekakvog zombija ili bilo kakvu sličnu vrstu živućeg leša. No, sve dok se još uvijek vuče po NBA parketima, valja ustvrditi kako se radi o fantastičnom obrambenom stručnjaku, a njegove duge duge duge duge ruke omogućile su da highlight njegove karijere ne bude ni crossover, ni step over, ni The Shot, nego jedna prava coast to coast chasedown blokada na Reggie Milleru, ako se ne varam.

Pod košem, u tzv. frontcourtu, pravi pravcati Detroit, dva Wallacea, 'Sheed i Big Ben, koji po grit and grind stilu kao da su copy paste Bad boysi. Rasheed Wallace u to je vrijeme bio raritet, prototip današnjeg visokog igrača koji je uzimao čak 3.3 trice po utakmici (više šuteva za 3 u momčadi Pistonsa uzimali su jedino Billups i Chucky Atkins) šutirajući pritom respektabilnih 32%, dok je Ben Wallace četverostruki osvajač titule najboljeg defanzivnog igrača godine, jedan od najboljih defanzivnih centara u povijesti lige. No, više od bilo čega drugog, ovaj je dvojac davao onaj pravi „Detroit Pistons“ karakter momčadi – borben, prgav, grub, ali i efikasan, pobjedonosan, dovoljan za treću titulu u povijesti franšize ili još bolje, za treću titulu u Palaceu. Opet se onaj običan građanin Detroita mogao bar na trenutak veseliti i osjećati se kao pobjednik. Na trenutak, kažem, jer će se za par mjeseci nakon što su Pistonsi podigli trofej Larry O'Briena dogoditi najveća tučnjava u povijesti NBA lige s Palačom kao glavnim mjestom radnje.

Događaj poznat kao „The Malice at the Palace“ zbio se 19. studenog, a ono što se dogodilo i način na koji se sve razvilo vjerojatno je moguć samo u Detroitu. Kod rezultata 97-82 za Indianu u odavno riješenoj utakmici, 45.9 sekundi prije kraja, sukobili su se Ron Artest i Ben Wallace. Uključili su se ostali igrači, treneri, navijači, letjele su šake, padalo se po pivom namočenom parketu, upadalo se u gledalište i udaralo nedužne navijače. Konačan rezultat: 146 utakmica zabrane igranja i 11 548 832 dolara kazne za devetoricu igrača. Detroit turned out to be heaven, but it also turned out to be hell“ riječi su poznatog američkog pjevača Marvina Gayea koje najbolje opisuju zašto se u tako kratkom razdoblju od prvaka svijeta može doći do najveće sramote u povijesti NBA lige. I to je upravo Palace, to je upravo Detroit, koji od te famozne 2004. više neće slaviti nove NBA prvake jer će se pojaviti nova velika sila na istoku zvana LeBron James. On će Pistonse poslati u rebuilding iz kojega Detroit još uvijek nije dobio ni legitimnu playoff momčad.

I to je priča o „The Palace of Auburn Hills“ koja nakon ove sezone odlazi u tišini, bez dostojnog oproštaja. Palača je zatvorila svoja vrata iza kojih se zbilo toliko toga, i lijepog, i ružnog, no bez obzira na sve, ostaje upamćena kao mitsko mjesto, uz bok najvećim sportskim borilištima gdje se ikad „loptalo pod obručima“.

The Palace odlazi tiho, pretiho...
Palače su oduvijek bile simbol moći, luksuz kojega su kroz povijest samo privilegirani članovi društva mogli ostvariti. Palača je fino, uglađeno, pedantno uređeno, otmjeno mjesto uštogljenih kraljeva, plemića, grofova, diktatora, ponekad izgrađeno usred grada kao 'biser u kruni', ponekad daleko od grada kao rezidencija i mjesto za odmor, a ponekad usred jada i bijede većinski siromašnog stanovništva kao produkt bolesne ambicije nekog ludog diktatora koji će sa svog zlatom urešenog balkona imati pogled na sirotinju kojom vlada. Ovo je priča o jednoj takvoj 'Palači' izgrađenoj usred ničega, ničega otmjenog i lijepog, ali zato ružnog i itekako stvarnog, malo podalje od ...
The Palace odlazi tiho, pretiho...
Palače su oduvijek bile simbol moći, luksuz kojega su kroz ...
mislim da se prosječan građanin Detroita više ponosi s Malice in the Palace nego s naslovima, ali tekst je sjajan, nostalgično - epskog karaktera - Mac316, 6.7.17. 13:19, 0 0 0
Ne pratim puno košarku, ali ima nekoliko ekipa koje sam rado pogledao. Detroit Pistonsi s početka 2000-ih su mi bili omiljena ekipa. - pazzomario, 7.7.17. 19:18, 0 0 0
Wallace, Billups, Hamilton i ekipa su me očarali načinom defanzivne igre. Godine 2004. kada su bili prvaci, protivnici su im u prosjeku zabijali tek nekih 80-ak koševa, možda i manje. - pazzomario, 7.7.17. 19:19, 0 0 0
Lakerse su u jednoj tekmi finala ograničili na nekih 68 poena, mi se čini. Uvijek uzbudljivi za gledati. - pazzomario, 7.7.17. 19:21, 0 0 0
04/2017
NBA doigravanje; analizirajmo matchup!

Konačno je završio ovaj najdosadniji period u NBA-ju kada većina ekipa odrađuje zadnje utakmice regularne sezone pripremajući se istovremeno ili za playoff, ili za iduću sezonu, s izuzetkom 2-3 'neodgovorna' tima koji poput svakog normalnog i poštenog studenta uče za ispit dan prije pa je playoff tree popunjen tek nakon zadnje sekunde 82. utakmice u sezoni. Ove sezone te nemarne ekipe koje su do zadnjeg odlučivale o putnicima u daljnju fazu natjecanja ili na 'pecanje' bili su Bullsi, Pacersi i Heat. I dok je cijeli normalni NBA svijet navijao za Spoelstrine fightere, u playoff su na kraju ušli Pacersi koji su pred neizbježnim raspadom sistema(na ljeto će otići Paul George i ostaviti metež koji ni Gene Hackman ne bi mogao posložiti) i Chicago Bullsi koji su se nekim čudom uspjeli dokopati playoffa u sezoni koja je bila ispunjena metežom karakterističnim za franšize Velike Jabuke ili glavnog grada Kalifornije.

I dok su se Bullsi u zadnjim sekundama dočepali osme pozicije, istovremeno su Boston Celticsi uspjeli uloviti prvo mjesto Istočne konferencije zahvaljujući igrama Cavsa koje se ne mogu objasniti drugačije nego vulgarnom sintagmom 'prek kurca'. Celticsi i Bullsi, dvije velike franšize tako će odmjeriti snage u matchupu koji mnogi vide, bez obzira što se radi o prvom koji ide na osmog, kao potencijalni upset. Da vas odmah razuvjerim u takve budalaštine, reći ću vam kako će Bullsi biti presretni doguraju li do 6. utakmice.

Mnogi su kao veliku ranjivost Boston Celticsa detektirali dvije stvari:

  • skokovi
  • obrana Isaiahe Thomasa

Chicago Bullsi jedna su od boljih skakačkih ekipa lige te je vjerojatno samo trade Taja Gibsona u OKC poremetio planove da budu i službeno ekipa s najviše skokova u ligi. I doista, ako zavirimo u statistiku onda otkrivamo da Bullsi od Celticsa hvataju 3 ofenzivna skoka i 1 defanzivni skok u prosjeku što su, ukupno gledajući, 4 skoka po utakmici u korist Chicaga. Ako ćemo gledati ORB% i DRB% (procjena postotka raspoloživih ofenzivnih/defanzivnih skokova koje igrač uhvati dok je na parketu) onda je ta razlika nešto značajnija u napadačkom dijelu:

Ekipa ORB% DRB%
Bulls 27,0 76,8
Celtics 21,2 75,4

Ako se pitamo zašto su Bullsi toliko dobri u hvatanju skokova, onda nam se nekako nameću dva ključna čimbenika. Prvi jest činjenica da pod košem imaju bar jednog 'šljakera' koji će pohvatati sve što treba u Robinu Lopezu, a drugi faktor je činjenica da se radi o ekipi punoj tzv. 'ciglaroša' s kojima bi rado i ja sam zaigrao jedan 'HORSE' , a što opet Lopezu daje više šanse da napumpa svoju statistiku. Skokovi mogu dati Bullsima koji napad više, no pitanje je hoće li to oni iskoristiti. Jer očito je da će se Celticsi protiv Bullsa postaviti bitno drugačije nego protiv ostalih šuterski daleko potentnijih ekipa što znači da bismo mogli gledati Boston u svojevrsnoj 3-2 zoni s jasnom tendencijom zatvaranja reketa brojnošću igrača i ostavljanja perimetra šuterskom antitalentu kojega Rondo, Wade i ostatak družine iz 'Vjetrovitog grada' posjeduju. Tako postavljena obrana bitno otežava igračima poput Robina Lopeza da hvataju ofenzivne skokove lakoćom nekog, za svoje godine prerazvijenog srednjoškolca višljeg od konkurencije za metar. 

Druga potencijalna slabost u Bostona jest obrana Isaiahe Thomasa. Zašto ovaj pridjev 'potencijalna'? To da je Isaiah Thomas 'rupa u obrani' je otkriće jednako kao da ustvrdimo da Gogo ima homoseksualne sklonosti. To svi znamo, od 'Benny the Bulla' pa do trenera jedne i druge momčadi, i vjerujte mi, ako je u nečemu trener Celticsa Brad Stevens genijalan, onda je to u 'skrivanju' Isaiahe Thomasa. Konkretno na primjeru matchupa protiv Bullsa ne vjerujem da će to učiniti odmah jer će Isaiah ići na Rajona Ronda koji ti ne može načiniti neku ozbiljniju štetu zbog nepostojećeg šuta i generalno slabe motiviranosti. Ukoliko Rondo u dobro poznatom okruženju TD Gardena ipak nađe dozu motivacije i počne kvalitetno vrtit PnR i na sebi svojstven način upošljavati svoje suigrače, onda će Stevens sakriti Thomasa na 3 ili 4, ovisno o tome gdje se nalazi najizraženija spot - up opcija što znači da će 'The Little Guy' čuvati ili Mirotića, ili Zipsera.

Dvije glavne scoring prijetnje Chicago Bullsa su Jimmy Butler i Dwyane Wade. Igrači su to koji većinu svojih poena zarađuju ili preko izolacije ili preko beskonačnih 'cutova' i 'driveova' prema košu. Nesreća Bullsa u ovom slučaju jest ta da je Boston na poziciji 2 i 3 defanzivno najjači i tu će dvije glavne zvijezde Chicaga morati igrati na top formi ukoliko žele imati imalo šanse. Avery Bradley je first team all defense bez prijepora, Crowder je klasični 3&D i jedan od rijetkih igrača koji može kvalitetno zatvoriti najboljeg igrača današnjice LeBrona Jamesa. Sad ovoj dvojici nadodajte Marcusa Smarta koji je već sada elitan defanzivac i Jaylena Browna koji je u najmanju ruku solidan, onda ste dobili četiri igrača koji se mogu izmjenjivati na ovome dvojcu. Nema šanse da i jedan, i drugi igrač prebace 25 poena po utakmici što bi bio nekakav optimum ukoliko bi Bullsi htjeli tražiti nešto u ovoj seriji. Ima Boston mana u obrani poput Olynyk - Jerebko na 4 i 5 što bi Bullsi mogli definitivno iskoristiti, no poanta je bila da pokažem kako Boston ima dovoljno rješenja za zaustavljanje anuliranje glavnih prednosti Chicaga.

Također, Bullsi su ušli u playoff zahvaljujući ozljedi Dwyanea Wadea (i buđenju šuterske forme Nikole Mirotića) koja je omogućila Hoibergu da svoju momčad bar u tragovima postavi kao onu s Floride koja ga je proslavila. Dolaskom Dwyanea Wadea ponovno će se pojaviti isti problemi s neefikasnošću u napadu, a Hoiberg nema dovoljno autoriteta da veterana i budućeg HoF-era smjesti u ulogu 'sixth mana', što bi bila najbolja opcija za Bullse.

Dok smo to riješili, sad se možemo posvetiti drugom kraja parketa što je i jednima, i drugima jača strana. Boston je osmi napad, Chicago šesta obrana lige. Na prvu izgleda da je obrana Chicaga itekako sposobna zaustaviti napad Bostona koji se često prikazuje kao '1 na 5' odnosno Isaiah Thomas 'sam protiv svih'. Istina je da je Isaiah najzaslužniji za ovakav omjer Bostona i sve što je Boston napadački napravio jest zasluga tog omalenog playmakera. No, netočno bi bilo smatrati da ste zaustavili Boston ako ste zaustavili Isaiahu, čak i ako ste tako kvalitetna obrana kao što je Chicago jer će se uvijek naći netko tko će te poene nadoknaditi, štoviše, oni će biti jednako raspodijeljeni na Crowdera, Bradleyja, Horforda, pa čak i Smarta i Geralda Greena ako ovaj uhvati jedan od svojih karakterističnih streakova. No, kako je ovo samo općenito naklapanje, ajmo vidjeti kako će to izgledati na konkrentom matchupu.

Bostonovo najjače oružje jest Isaiah Thomas - Al Horford u 'pick and roll' ili 'pick and pop' akciji na koju Chicago jednostavno neće imati odgovora. Prvo jer je Rajon Rondo loš u obrani i tu će ga Thomas vrlo lako probijati, a drugo jer će Hoiberg morati birati želi li kao visokog staviti Robina Lopeza i time reket učiniti nebranjenim ili će staviti Nikolu Mirotića koji je jednostavno loš u koju ga god defanzivnu poziciju stavite. Ovo je u osnovi najteža zagonetka za Hoiberga, bez da uopće spominjemo kako Stevens ima veću širinu i samim time više mjesta za kombiniranje rotacija. Potencijalni small ball Bostona (Thomas - Bradley - Smart - Crowder - Horford/Johnson) mogao bi također predstavljati problem za Chicago jer Hoiberg nema dovoljno kvalitetnih 'tijela' da kvalitetno matchira ovu petorku. 

Još jedna prednost Bostona, koju ionako imaju sve ekipe koje igraju protiv Chicaga, jest šut s perimetra. Najvažnija statistička kategorija za konkretan primjer jest eFG% (Effective Field Goal Percentage - mjera prema kojoj pogođena trica vrijedi 50% više od pogođene dvice). Prema tom parametru, Celticsi su 9. ekipa lige (eFG% = 0.525) dok su Chicago Bullsi posljednja momčad lige (eFG% = 0.487). Ovo je jednostavno prevelika razlika da u rasponu od nekoliko utakmica ne dođe do izražaja i presudi na stranu Celticsa.

S obzirom da sam Boston pogledao više od 50 puta ove sezone, mogao bi još nadugo i naširoko, no poanta je bila da u nekoliko osnovnih crtica objasnim zašto će Boston u maksimalno 6 odigranih utakmica proći Chicago Bullse. Moja prognoza jest da Boston uzima u 5 i prolazi dalje s lagane dvije pobjede u United Centru.

I još jedna stvar, obratite pozornost na Horforda i ne samo protiv Bullsa!

Dođu li do šeste utakmice, u Chicagu mogu biti sretni!
Konačno je završio ovaj najdosadniji period u NBA-ju kada većina ekipa odrađuje zadnje utakmice regularne sezone pripremajući se istovremeno ili za playoff, ili za iduću sezonu, s izuzetkom 2-3 'neodgovorna' tima koji poput svakog normalnog i poštenog studenta uče za ispit dan prije pa je playoff tree popunjen tek nakon zadnje sekunde 82. utakmice u sezoni. Ove sezone te nemarne ekipe koje su do zadnjeg odlučivale o putnicima u daljnju fazu natjecanja ili na 'pecanje' bili su Bullsi, Pacersi i Heat. I dok je cijeli normalni NBA svijet navijao za Spoelstrine fightere, u playoff su na kraju ušli Pacersi koji ...
Dođu li do šeste utakmice, u Chicagu mogu biti sretni!
Konačno je završio ovaj najdosadniji period u NBA-ju kada većina ...

Respekt: Mac316, bokivt, Shankly96,

Slažem se: TheBeard, Shankly96,

playoff košarka ima svoje zakonitosti koje rijetko imaju iznimke, jedna od njih je da šut gotovo svima pada, manje se pogađa, a više skače, pa s te strane, Bullsi imaju prednost što nemaju puno izgubiti, šut im je ionako nepostojeći. S druge strane.. - Mac316, 18.4.17. 11:17, 0 0 0
...Boston dobar dio načina igre iz sezone ne može preslikati u playoff jer takav pick and roll kao Thomas i Horford nema šanse da prolazi na kontinuiranoj bazi. A problem obrane, tj. skoka i probijanja Thomasa ostaje - Mac316, 18.4.17. 11:18, 0 0 0
04/2017
Westbrook srušio Oscarov rekord!

Evo novi video od mene... Na kraju sam malo počeo pričat gluposti i ostao nedorečen, taman da snimim nastavak i objasnim sam sebe.

Uživajte!

Westbrook je MVP, bez nepotrebnog izdrkavanja...
Evo novi video od mene... Na kraju sam malo počeo pričat gluposti i ostao nedorečen, taman da snimim nastavak i objasnim sam sebe. Uživajte!
Westbrook je MVP, bez nepotrebnog izdrkavanja...
Evo novi video od mene... Na kraju sam malo počeo ...
nisi los denise baise :) - sthagon, 9.4.17. 18:05, 0 0 0
Slažem se za snagu Thunderove ekipe, često ih se stavlja na debelo slabiju razinu od Rocketsa što nije baš potpuno istina. Slažem se da će Westbrook dobiti MVP nagradu, jer količina medijske kampanje je degutantna, ali mene malo više smeta nego tebe - JoHayes13, 9.4.17. 21:15, 1 0 0
Ja i dalje cekam da netko primjeti glavni detalj videa - baiso, 9.4.17. 21:28, 0 0 0
Neće ti ga platit. Da si napisao zrcalno da valja možda i bi :) - JoHayes13, 9.4.17. 23:52, 0 0 0
Ne znam za druge, ali ja sam si odvrtio samo ovaj početak jedno pet-šest puta... - Losovius, 10.4.17. 10:10, 0 0 0
04/2017
HNL: koji su igrači napravili iskorak?

Znam, nije ovo tema ove tribine, ali kako nema nijedne 'tribina hipoteze', napisat ću ovdje par riječi o današnjim utakmicama HNL-a, tj. o jednoj jedinoj.

Već dugo nisam napisao ni riječ o Hajduku na ovoj tribini jer je jednostavno toliko bolno gledati voljeni klub kako se muči iz sezone u sezonu dok se svi u i oko njega često bezrazložno svađaju oko svega i svačega. I dok se jedni opravdavaju, drugi žale na suce, a treći kritiziraju sve od nemila do nedraga, ja stojim negdje na sredini, blejim u taj Hajduk isto ko i na tablicu HNL-a i pitam se kad će ovoj rezultatskoj agoniji kraja. Jedan sam od onih koji u danu tisuću puta promijeni mišljenje o Hajduku. Je, lijepo je kada je toliko članova u klubu i divno, onako demokratski i jedino ispravno zvuči model koji se uveo i kojim se vodi Hajduk, no onda opet, kad malo bolje razmisliš, skužiš da će ta "jedna duga cesta" trajati duže nego što svi očekuju i da bi, barem na jednu godinu, isprobao model kojim su klubovi na nogometnoj periferiji puno lakše uspjeli doći do većih rezultata (čitaj sve istočnije i jugoistočnije od zapadne Europe) kada su imali jednoga gazdu, pa kreneš u raspravu sa samim sobom i skužiš da sve to skupa nema smisla, a smisao je upravo u tome. Jer rijetko tko od nas navijača gleda na Hajduk realno i hladno racionalno. Znam, opet ću početi srati o emocijama i tim pizdarijama, ali to je jednostavno tako. Ta iracionalna strana koja nas sve skupa veže i nije objašnjiva onima koji nas promatraju 'sa strane' toliko je u tim trenutcima izražena da je istovremeno neobjašnjiva, a opet predstavlja smisao svega.

Dugo vremena nismo imali neizvjesno prvenstvo. Puni su naslovi Dinama i Rijeke ovih dana, svi čekaju taj veliki spektakl, no ne i ja. Kad odeš na rezultati.com ili neku drugu sličnu stranicu i pogledaš koje su tekme danas na rasporedu, skužiš da prije tog 'velikog hrvatskog derbija' igra upravo tvoj Hajduk protiv Slaven Belupa i ništa ti više nije važno. Ma kakve Rijeke, Rujevice, Modri, ovakvi, onakvi. Ništa nije važnije od Hajdukove utakmice, nevažne za svijet, važne za svakog navijača Hajduka. Kako objasniti ljudima da svakog pravog navijača Hajduka apsolutno zaboli ona stvar za 'derbi' Dinama i Rijeke. Nit' će netko navijat za Dinamo, nit' za Rijeku. Sutra igra moj Hajduk i već sada se spremam na novu dozu živciranja dok na streamu loše kvalitete gledam još lošiji nogomet, sve u neskladnoj simfoniji paljenja i gašenja, pa opet refreshanja 'linka' kao spoj loše kvalitete interneta i iziritiranosti zbog svega viđenog. Spreman svaki put da gledam kako Toma Bašić ispada iz igre ili ne dodaje točnu loptu, kako Vlašić mrcvari loptu i bude nevidljiv na terenu toliko da se pitaš vrijedi li uopće nešto ili se radi o najvećoj prevari u Hajduka godinama unazad, kako ispada obrana Hajduka nakon što neuspješno postavlja offside zamku na kojoj Carillo toliko inzistira, pa konačno to vječito pitanje isplativosti dovođenja Katalonca u Hajduk i njegove neizvjesne budućnosti u klubu. Sve to stane u par sekundi utakmice, razočaranje na koje smo svi mi navikli svih ovih godina i koje nas uvijek iznova zapljusne tolikom mjerom da sami sebi obećamo da nećemo više gledati tu tragediju od nogometa pa onda opet barem jednom tjedno odemo na youtube, gledamo sve one lijepe trenutke, svakim danom sve dalje i dalje u prošlosti, i hrabrimo se kako će i ovoj tmurnoj i surovoj stvarnosti jednom doći kraj. A onda opet naivno vjerujemo kako će već u idućoj utakmici biti bolje, premda je sve gore i gore.

Možda ne razumiš, ali volimo te Hajduče!

Ovo jednostavno moram napisat!
Znam, nije ovo tema ove tribine, ali kako nema nijedne 'tribina hipoteze', napisat ću ovdje par riječi o današnjim utakmicama HNL-a, tj. o jednoj jedinoj. Već dugo nisam napisao ni riječ o Hajduku na ovoj tribini jer je jednostavno toliko bolno gledati voljeni klub kako se muči iz sezone u sezonu dok se svi u i oko njega često bezrazložno svađaju oko svega i svačega. I dok se jedni opravdavaju, drugi žale na suce, a treći kritiziraju sve od nemila do nedraga, ja stojim negdje na sredini, blejim u taj Hajduk isto ko i na tablicu HNL-a i pitam se ...
Ovo jednostavno moram napisat!
Znam, nije ovo tema ove tribine, ali kako nema nijedne ...
to je taj osjecaj - sthagon, 8.4.17. 17:51, 0 0 0
https://www.youtube.com/watch?v=86TiDu7b1kQ - ipsi13, 8.4.17. 18:10, 0 0 0
suzu sam pustio - Sylar, 8.4.17. 18:16, 0 0 0
Sy, samo sam čekao.. - baiso, 8.4.17. 18:56, 0 0 0
Šaljite maramice, ponestalo... - Mac316, 9.4.17. 8:17, 1 0 0
03/2017
Tribina hipoteza: o stvarima koje nemaju svoju temu...

Jer vi to niste tražili, donosim vam video newsletter s pregledom prošlog kola fantasyja i prognozama za iduće.. Oprez, video je dug 14-ak minuta i ne odgovaram za gubljenje vašeg vremena...

Baisova petica
Jer vi to niste tražili, donosim vam video newsletter s pregledom prošlog kola fantasyja i prognozama za iduće.. Oprez, video je dug 14-ak minuta i ne odgovaram za gubljenje vašeg vremena...
Baisova petica
Jer vi to niste tražili, donosim vam video newsletter s ...
prevara od igrača - baiso, 8.3.17. 18:57, 0 0 0
Baiso ti si nova zvijezda. - sthagon, 9.3.17. 13:21, 0 0 0
Prava je šteta da nema glazbene podloge u pozadini, dojam bi bio potpun. Pada na pamet sve od teme iz Miami Vicea do teme iz Halloweena - Mac316, 9.3.17. 13:45, 0 0 0
Ma neki trash iz 90-ih bi svirao ili bugarske cajke... Iznenađen sam činjenicom da nitko ne primjećuje jednu istinsku ljudsku toplinu kojom se obraćam svakom od korisnika - baiso, 9.3.17. 15:54, 1 0 0
Doktore! hahaha svaka čast. - BruceWayne, 9.3.17. 16:35, 0 0 0
03/2017
Surfin USA; je li sada Cleveland na fifti-fifti s GSW-om?

Cavsi i dalje nisu ni približno blizu Golden Statea! Prošle godine dobili su zahvaljujući LeBronovim lamentacijama koje su urodile suspenzijom Draymonda Greena što je presudilo finale. Dakle, Cavsi su iskoristili maksimum sreće da osvoje naslov. Ako to postavimo u omjere onda to izgleda ovako:

Prošlogodišnji Warriorsi bez Draymonda Greena vs Cavsi 50-50

Prošlogodišnji GSW u punom sastavu vs Cavsi 70-30 (da nije došlo do suspenzije Warrorsi uzimaju u 5, 6 tekmi)

GSW + Durant vs Cavsi = izračunajte sami!

Nikakvi dodatni igrači i proširivanje klupe neće pomoći Clevelandu jer će Dubsi u PO koristiti svega 8-9 igrača što znači da će minimalno jedan od četvorice all-stara uvijek biti na terenu.

2013: Heat vs Spurs = Heat u 6

2014: Heat vs Spurs = Spurs u 5

2016: Cavs vs GSW = Cavs u 7

2017: Cavs vs GSW = GSW u 5

The end!

Moja najkraća analiza do sad!
Cavsi i dalje nisu ni približno blizu Golden Statea! Prošle godine dobili su zahvaljujući LeBronovim lamentacijama koje su urodile suspenzijom Draymonda Greena što je presudilo finale. Dakle, Cavsi su iskoristili maksimum sreće da osvoje naslov. Ako to postavimo u omjere onda to izgleda ovako: Prošlogodišnji Warriorsi bez Draymonda Greena vs Cavsi 50-50 Prošlogodišnji GSW u punom sastavu vs Cavsi 70-30 (da nije došlo do suspenzije Warrorsi uzimaju u 5, 6 tekmi) GSW + Durant vs Cavsi = izračunajte sami! Nikakvi dodatni igrači i proširivanje klupe neće pomoći Clevelandu jer će Dubsi u PO koristiti svega 8-9 igrača što znači da ...
Moja najkraća analiza do sad!
Cavsi i dalje nisu ni približno blizu Golden Statea! Prošle ...

Respekt: marko_marcus, Kanransha,

Slažem se: Vlad0, SchTsch, ipsi13,

Ne slažem se: Djidara,

Mislim da Cavsi ne bi ušli u playoff bez Lebrona. Šanse će ovisiti praktički samo o tome kako će Leborn odigrati. - SchTsch, 6.3.17. 13:33, 0 0 0
02/2017
Surfin USA; jesu li Pelikani sada prava prijetnja Warriorsima?

Već se par dana nagovaram da napišem analizu, čekam, promišljam, i onda skužim da možda nisam u pravu, pa se onda ispostavilo da u potpunosti jesam: Danny Ainge i Boston Celticsi ostali su u istom sastavu, nije bilo velikog blockbuster trejda koji svi očekuju još od kad je GM Celticsa izveo 'pljačku stoljeća' nad sirotim Billy Kingom kojega je iracionalno – pohlepna pojava ruskog tajkuna tjerala da napravi jedan od gorih poteza koje jedan GM može napraviti. Dugo očekivani trade tako se nije dogodio i dok su već počela instant pljuvanja po Aingeu, ja tvrdim kako je ta odluka u potpunosti ispravna, evo i zašto:

1)      Let's bring it together and see what happens!

Kada imaš momčad koja je na rubu toga da postane pravi pravcati contender s pickovima koji zlata vrijede i igračima koji su odlični trade chipovi, malo tko će odoljeti izazovu da ne krene all in, dovede dva all-stara i napadne titulu. No, Ainge ne želi samo napasti titulu nego je i osvojiti. Najlakše je dovesti par igrača, dati ono što svi žele, ali što ako to neće biti dovoljno i ako ne osvojiš titulu? Što ako taj eksperiment neće uspjeti? Danny Ainge ima pravo na samo jedan ispravan eksperiment i ne želi ga, poput većine znanstvenika, potratiti ne bi li kroz iskustveno znanje došao do onog pravog koji će ga voditi do konačne spoznaje. Cijeli taj hype koji stvara i sama liga kako bi digla popularnost u Bostonu nije dobrodošao, tu se gradi strpljivo, precizno i uz što je moguće manje rizika. Naravno da se velikoj većini to neće sviđati, no to je jedini ispravni put. Izgradnja šampionske momčadi se ne događa tako da se napravi par tradeova pa da se vidi kako će to funkcionirati. Šampionska momčad se stvara strpljivom izgradnjom i još više, pravodobnom odlukom o tradeu što nas dovodi do sljedećeg važnog razloga:

2)      Tajming.

Kako funkcionira GM-ovanje (samo po izvornom hrvatskom) u NBA ligi? Postoji 30 GM-ova, više ili manje ozbiljnih, koji raspolažu s 500-tinjak igrača u kojima, osim one elite, svi predstavljaju potencijal za napraviti razmjenu s drugim timom. E sad, dok dolazi do razmjene, rijetko kada će obje strane proći jednako što znači da će uvijek biti pobjednika i gubitnika, profitera i oštećenih, što je dobro za ligu jer se razvija određena hijerarhija momčadi. U bezbroj trade razgovora koji GM-ovi vode međusobno kako bi dogovorili sljedeći trade, svatko gleda kako da najbolje prođe ne obazirući se na dobrobit suprotne strane. Drugim riječima, svatko gleda kako da zajebe drugog. Ainge se našao među ovom prvom skupinom i definitivno ne želi biti u ovoj drugoj. Postoje generalno dva razloga zašto netko iz tradea izlazi pobjedonosno kao Ainge, a netko kao Billy King. Prvi razlog je očit, a to je nedovoljna kvaliteta samog generalnog menadžera koji se jednostavno ne snalazi u tom poslu. U svom nedavnom podcastu nazvanom „The Vertical“, Adrian Wojnarowski je prokomentirao dolazak Magica Johnsona na mjesto zvano „President of Basketball Operations“ (što je neka vrsta GM-a jer ta funkcija između ostalog nosi i odgovornost za trade razgovore) ističući kako će Magic svojom karizmom, širokim osmijehom i legacyjem koji je ostavio vrlo lako primamiti brojne igrače da potpišu za Lakerse, no sve to ne vrijedi u surovom svijetu generalnih menadžera jer tu, kao što je već spomenuto, jedva čekaju da te kao novaka u tom poslu sjebu. Primjera velikih igrača koji nisu uspjeli kao GM-ovi imate koliko hoćete.

Drugi razlog, koji je puno bitniji, jest sama priroda pregovora. Uvijek postoje dvije strane koje međusobno pregovaraju i gotovo je uvijek jedna strana u nadređenom odnosno podređenom položaju. Isto vrijedi i za NBA. Ovisno o tome s koliko kvalitetnih resursa, bilo igrača ili pickova, raspolažete, takav će vam i biti položaj u pregovorima. Po takvome je Ainge u idealnoj situaciji, no postoji još jedan ključan faktor koji uvelike određuje 'nadređenu' i 'podređenu' stranu – tajming. Koliko je vrijeme važan faktor u pregovorima pokazuje i samo postojanje trade deadline daya i cijele emisije posvećene zadnjim sekundama 'prijelaznog roka'. Nije slučajno da se čeka do zadnjeg trenutka jer time jedna strana čeka da vrijeme radi za nju odnosno kontra druge strane. Dat ću jedan nogometni primjer. Gareth Bale nikad ne bi ostvario najskuplji transfer u povijesti da vlasnik Tottenham Hotspura Daniel Levy nije tako dugo zavlačio Real Madrid i time jačao svoju pregovaračku poziciju sve dok čelnici kraljevskog kluba, svjesni kako sat do kraja prijelaznog roka otkucava,  nisu poslali 'ponudu koja se ne odbija'. Zato se i u NBA-ju često u 'zadnjim sekundama' dogovori veliki broj tradeova, sve je u jačanju odnosno slabljenju pregovaračke pozicije. Danny Ainge je, bez obzira na bogatstvo kojim raspolaže, bio u podređenoj pregovaračkoj poziciji, opet iz više razloga. Prvo jer Brooklynov pick još uvijek nije ono što će vjerojatno postati prvi izbor drafta pa samim time mu je i manja vrijednost, drugo jer je Danny Ainge taj koji dolazi do druge strane da otpočnu pregovore čime automatski drugu stranu čini jačom, bez obzira što je drugoj strani poput recimo Chicago Bullsa, trade itekako potreban. Kako smo se približavali trade deadlineu, to je pregovaračka pozicija Danny Aingea bila sve slabija jer su apsolutno svi očekivali da će on, prisiljen vremenom i šansom koju ima dati i više nego što je on to idealno htio. No, Ainge itekako dobro zna kako cijeli taj mehanizam funkcionira i ostao je imun na to. Još važnije, od vremena, svog najvećeg neprijatelja, napravio je najvećeg prijatelja jer vrijeme od kraja deadline daya radi za njega:

3)      With the first pick of 2017. draft, the Boston Celtics select… Markelle Fultz, from University of Washington.

Kritičari Aingeove pasivnosti u minulom deadlineu imaju vrlo jak argument zašto je GM Celticsa ipak u krivu, a to je draft klasa 2017. godine gdje su svi top prospecti većinom playmakeri, bez ijednog kvalitetnog i talentiranog centra tipa Karl Anthony Towns što bi trebalo značiti da je potencijalno prvi izbor na draftu za Boston apsolutno beskoristan. Ponovno krivo! Iako za ovu draft klasu tvrde da je poprilično duboka (što je gotovo svake godine postao običaj) i puna playmakera, ipak postoji jedan igrač koji se doista ističe naspram drugih. Playmaker Markelle Fultz bolji je od konkurencije, od Lonzo Balla i društva ma koliko se oko potonjeg dizao hype. Biranjem njega kao prvog izbora na draftu (ukoliko Boston dobije prvi pick) Ainge dodatno jača pregovaračku poziciju. Postoji nekoliko ekipa kojima itekako treba playmaker: Denver, Philadelphia, Chicago, Orlando, Detroit, Indiana… Primjećujete, među tim ekipama nalaze se one koje su bile u pregovorima s Bostonom oko razmjene svojeg glavnog igrača u zamjenu za pickove i igrače. Koja je razlika u pregovorima prije trade deadlinea ili nakon drafta? Fultz je definitivno netko koga bi svatko od spomenutih timova najprije volio vidjeti na svojem rosteru, a Boston će tada, kada je taj pick postao konkretno najbolji igrač u klasi, dobiti prednost u pregovorima.

Još jedna važna stavka jest činjenica da Boston čeka offseason i potencijalni dolazak Gordona Haywarda koji, iako je glavna zvijezda Utah Jazza koji mu uz to mogu ponuditi i najbolji ugovor, zahvaljujući Sveučilištu Butler gdje je Hayward igrao pod palicom sadašnjeg trenera Bostona Brada Stevensa, bi možda mogao potpisati za Boston. Iako se to vjerojatno neće dogoditi, zašto ne pričekati rasplet te situacije pa ponovno pokrenuti pregovore oko Butlera ili Georgea.

Valja razmotriti i ono što nitko ne očekuje da će se dogoditi – zadržavanje prvog izbora na draftu u liku Markellea Fultza. Pitate se što će Bostonu takav playmaker pokraj Isaiahe Thomasa živog? Ja vas pitam: znate li da Stevens svog back-up playmakera Marcusa Smarta u određenim situacijama koristi na poziciji niskog krila? Brad Stevens je odličan u razvijanju mladih igrača jer im uvijek pronađe poziciju i ulogu gdje će maksimizirati njihov talent. To je učinio s Crowderom, Smartom, pa i Kelly Olynykom, a učinit će i s Fultzom ukoliko ovaj ne završi u nekoj razmjeni.

4)      Rondo, Allen, Pierce i Garnett.

Rijetko kad se dogodi da čak 4 igrača iz iste ekipe budu odabrana na all-star susret. Dogodilo se to ove godine zbog super – tima u Golden Stateu, 2015. je zbog ekstra slabog Istoka Atlanta imala 4 all-stara, a 2011. Boston. Kada imaš 4 all-stara to ti gotovo uvijek osigurava osvajanje naslova. Koliko je Boston s ta 4 fantastična igrača osvojio naslova? Samo jedan jedini, 2008. godine. Tko je tada bio GM Boston Celticsa? Isti ovaj koji je i sad – Danny Ainge. Činjenica da je uspio stvoriti 'super – momčad' i da je s tom momčadi osvojio samo jedan jedini naslov dovoljno govori koliko je teško postati prvakom odnosno koliko je, prije svega kvalitetnih igrača, potrebno za taj pothvat. Ainge stoga biva oprezan te nastoji graditi oko mlade  izuzetno dobre  momčadi. Njemu nije cilj srušiti Cleveland i ući u finale, pa čak mu i nije cilj srušiti ni Golden State da bi uzeo naslov. Ainge gradi ekipu koja će postati dinastija!

Za to će im trebati puno kvalitetnih mladih igrača koji će s vremenom rasti i razvijati se zajedno kao momčad. Golden State trenutno ima 4 all-star igrača, Boston samo 1 te su mogli nadodati eventualno još 1 što je i dalje 4-2 za Warriorse. Umjesto toga, Danny Ainge čeka, ima odličnog mladog trenera pod kojim se mladi igrači sjajno razvijaju i opet ponavljam, čeka da vidi kako će se rasplesti situacija u GSW-u i Clevelandu. Čekanje je ključ svega u ovoj priči, LeBron stari, GSW-ovim igračima će isticati ugovori, tada će Boston ugrabiti svoju šansu.

Ainge nije trejdao jer je to ispravno!
Već se par dana nagovaram da napišem analizu, čekam, promišljam, i onda skužim da možda nisam u pravu, pa se onda ispostavilo da u potpunosti jesam: Danny Ainge i Boston Celticsi ostali su u istom sastavu, nije bilo velikog blockbuster trejda koji svi očekuju još od kad je GM Celticsa izveo 'pljačku stoljeća' nad sirotim Billy Kingom kojega je iracionalno – pohlepna pojava ruskog tajkuna tjerala da napravi jedan od gorih poteza koje jedan GM može napraviti. Dugo očekivani trade tako se nije dogodio i dok su već počela instant pljuvanja po Aingeu, ja tvrdim kako je ta odluka u ...
Ainge nije trejdao jer je to ispravno!
Već se par dana nagovaram da napišem analizu, čekam, promišljam, ...

Respekt: JoHayes13, Mac316,

Slažem se: Losovius,

ne draftirati Balla na prvom mjestu bi bilo svetogrđe protiv košarke, bez obzira na trenutno stanje, a upitno je je li uopće i sad Fultz bolji, Ballov plafon je u stratosferi sa Westbrookom, Hardenom, Curryem i sličnima. GM koji njega ne uzme... - Mac316, 27.2.17. 14:05, 0 0 0
...riskira da jednog dana bude profesionalno ismijavan kao i onaj koji je odabrao Bowiea, Miličića ili Olowokandija. - Mac316, 27.2.17. 14:05, 0 0 0
što se tiče same teme, ne slažem se, Boston sedi na svojim adutima već jako dugo, kad tad je vrijeme za povući okidač, a nikad nije bilo bolje od sada, Butler ili George su igrači koji tek ulaze u prime, a za njih su mogli potrošiti samo... - Mac316, 27.2.17. 14:07, 0 0 0
jedan od pregršt pickova koje imaju i eventualn Crowdera koji je bitan, ali ne nenadoknadiv. Sad je bilo vrijeme, daljnje čekanje je samo puštajne ostalih ekipa koje čeka rebulild da se konsolidiraju i sustignu Boston - Mac316, 27.2.17. 14:08, 0 0 0
crowdera ne želi dati jer ima jedan od najboljih ugovora u ligi ako ćemo o value/money... ne velim da ne treba ići u razmjenu, dapače, samo ne vidim koja je razlika da to učine u offseasonu za razliku od trade deadlinea? ti bi imao analizu više? - baiso, 27.2.17. 14:15, 0 0 0
02/2017
Tribina hipoteza: o stvarima koje nemaju svoju temu...

       Prema vodećoj komunističkoj strukturi, smisao navijanja nije u tome da se navija za neki klub već da se navija za neki sport općenito. Važno je biti objektivan i navijati da bolja momčad pobijedi. Među navijačima koji su vrlo pristrani za određeni klub često zna doći do šovinističkih ispada i različitih drugih pogrdnih uzvika, pa se tako protivničkoj strani u vremenu 1950-tih godina često dobacivalo „ustaše“ ili „četnici“, s time da će s razvojem nacionalističkih struktura 1980-tih započeti obrnuti proces gdje će se pojedine skupine navijača i same poistovjećivati s nečim što je nekoliko generacija prije njih najžešće osuđivalo i smatralo sramotnim. Rabili su se različiti rekviziti poput zviždaljki, zastavi i ostalih „pomagala“ koje su iz nekog nejasnog razloga članovi partije proglasili neprimjerenima. Naravno, česti su bili i fizički obračuni pojedinih skupina navijača. Zanimljivo je primijetiti kako je na sastanku posebno naglašeno kako „čak dolazi“ i do osnivanja navijačkih organizacija  što je predstavljeno kao kulminacija svih negativnih pojava među navijačima. Tek će nakon svjetskog prvenstva u Brazilu doći do pojave prve prave, ujedno i najstarije navijačke skupine u cijeloj Europi, Torcide, kojoj će se i pripisati sve prethodno navedene negativnosti. Što se sankcioniranja pojedinih navijača tiče, ističe se negativan trend da publika samostalno ne izdvaja izgrednike kao što je to činila ranije, već to čini milicija s relativno malom vjerojatnošću da doista i uhvate pravu osobu.

       Vrlo je zanimljivo primijetiti da za sve te negativne pojave partija upravo optužuje FISAH (Fiskulturni savez Hrvatske) i NSH (Nogometni savez Hrvatske), što je u današnjoj situaciji gotovo nemoguće. Ističe se kako je većina djelatnika u tim savezima došla na radno mjesto „preko veze“, isključivo po političkoj liniji i bez nekog stručnog sportskog znanja potrebnog za obnašanje dane mu sportske funkcije. Da stvari budu gore, da bi pokazali svoj autoritet (a zapravo prekrili svoje neznanje) donose neke odluke koje mogu bitno naštetiti samom jugoslavenskom i hrvatskom sportu. Svojevoljno se biraju igrači po ključu koji odgovara tim funkcionerima, a ne po realnom stanju stvari. Izbornik i struka pritom nemaju nikakvih ovlasti. Za raspravu o gorućim problemima u sportu ne postoje praktički nikakve konkretne sjednice, već postoje isključivo skupštine koje su deklarativnog karaktera, zapravo ih se i ne može nazvati skupštinama već forumima. U Nadzornom odboru FISAH-a također stoje ljudi koji često javno simpatiziraju pojedini sportski klub ili udruženje što ne bi smjeli, jer čelnici određenih sportskih organizacijskih struktura trebaju biti objektivni i nepristrani. Unutar struktura se dakle kriju ljudi koji nemaju puno veze sa sportom, pa zloupotrebljavaju svoj položaj na štetu sporta. U to doba popularno je bilo reći da je „kavez tako odlučio“ kada je na Maksimiru istrčala određena postava s igračima kojoj se nitko nije nadao i za koju je bilo jasno da nije trenerov odabir, već odabir maksimirske lože, tj. prethodno spomenutog kaveza kojeg čine upravo ljudi iz navedenih organizacijskih struktura. 

       Partija je kritična i prema tadašnjoj štampi, naročito sportskim rubrikama. Tvrdi se kako je nogomet sadržajno previše zastupljen u odnosu na druge sportove što nije istina budući da se u Narodnom sportu, jednom od najiscrpnijih sportskih glasila, ujedno i službenom glasilu FISAH-a, jednaka pažnja daje gotovo svim sportovima, čak i onim marginalnim. Spominje se kako se, kada se piše o jugoslavenskom klupskom nogometu, previše piše o „velikoj četvorci“ Hajduku, Dinamu, Crvenoj Zvezdi i Partizanu, a premalo se piše o manjim klubovima čime novinari još dodatno podupiru polarizaciju u jačini nogometnih klubova. Sportske su rubrike često slabo kontrolirane, glavni urednici ne mare o tekstovima, nema posebnih sjednica i seminara o sportskom novinarstvu, zapravo sportski su novinari prema zapisniku prilično marginalizirani, samim time bez kontrole i mogu biti prilično pristrani. Tako primjerice kada pišu o određenoj temi ne namjerno ne spominju izgrede ili pak idealiziraju pojedine igrače epitetima poput „veliki Vladimir“, „poletni Vukas“ i sl. Još jedan upitan zaključak u izvještaju jest činjenica da sportski novinari mare samo za najelitnija natjecanja, pa tako pišu isključivo o 1. saveznoj ligi, dok se regionalne lige potpuno zanemaruju. Valja napomenuti kako primjerice brojevi „Slobodne Dalmacije“ iz tog doba imaju prilično iscrpan pregled regionalnih natjecanja pa je očito da su se na sjednici pojedini zaključci prilično generalizirali. Još jedan od upitnih tvrdnji partije jest taj da su navijači za ime „Torcida“ čuli upravo iz medija čime se, s obzirom na negativan glas kakav je pratio tu navijačku skupinu, sportski novinari okrivljuju kao jedni od onih kojih su potpomogli, makar i indirektno, nastanku te navijačke skupine. Kako doznajemo iz brojnih svjedočanstava samih igrača, članova reprezentacije Jugoslavije na SP-u u Brazilu, ime „Torcida“ prenijeli su donekle i mediji, ali ona je prvenstveno stigla s igračima iz Brazila (Beara i Vukas) koji su tada usmenim putem prenosili svoje doživljaje o vatrenim brazilskim navijačima koji sebe nazivaju Torcidom.

       Prije negoli je službeno postala „Torcida“ 28.10.1950. godine, ta je navijačka skupina djelovala kao „klub prijatelja Hajduka“ sa sjedištem u Zagrebu. Najveći broj članova bili su studenti, među njima i Vjenceslav Žuvela, navodno idejni začetnik „Torcide“. Uz studente, u klubu prijatelja bilo je i raznih partijskih dužnosnika, primjerice Družić iz Komisije državne kontrole, Vranican iz UDB-e za grad Zagreb i sl. Torcida je nastala kao svojevrstan dodatni poticaj igračima Hajduka pred utakmicu predzadnjeg kola prvenstva koja se igrala u Splitu sa Crvenom Zvezdom u dvoboju u kojemu su ta dva kluba izravno odlučivala o prvaku. Prvi „grijeh“ članova Torcide bio je taj što su već prethodno spomenuti dužnosnici i članovi KP „zloupotrijebili“ svoje položaje da bi omogućili što lakši prijevoz navijačima iz Zagreba do Splita. Čitavo vrijeme putovanja kao i boravka u Splitu do utakmice pratila je buka i galama, deranje i pravljenje nereda. Prilikom ulaska na stadion Hajduka „Stari plac“ Torcida je imala problema s milicijom koja im je počela oduzimati rekvizite, no nakon što je Žuvela intervenirao kod uprave Hajduka, milicija im je vratila njihove rekvizite što je partija također okarakterizirala kao „zloupotrebu“. Na samoj utakmici nije bilo gotovo ni jednog jedinog incidenta, osim „tradicionalnog“ utrčavanja u teren nakon pogotka domaćina.

       Nakon utakmice i famoznog okupljanja na peristilu jedan je navijač pročitao „osmrtnicu Crvenoj Zvezdi“ što je partija odmah etiketirala kao šovinistički ispad i upravo sve ono protiv čega se valja boriti. Zanimljivo je međutim pratiti borbu u hrvatskim i srpskim medijima nakon same utakmice. Srpski su mediji osudili navijače Hajduka jer su samo navijali za jednu stranu, a nisu pljeskali ili se divili kojem dobrom potezu Zvezdinih navijača. S druge pak strane, hrvatski su mediji pobjedu itekako jasno glorificirali i Crvenu Zvezdu stavili u sasvim drugi plan. To medijsko natezanje može se pratiti još nekoliko dana nakon utakmice 28.10. 1950. godine, a onda se situacija postupno stišava. U samom zapisniku sa sjedince Politbiroa tek se krišom spominje medijska prepirka. Valja zaključiti kako je Torcida nastala u trenutcima kada nije bilo nijedne slične kolektivne organizacije u Europi, a s obzirom da je nastala u državi s ograničenim pravo na izricanje mišljenja, postala je nosioc kolektivne krivnje i simbol svega negativnog u sportu, barem kako je to partija vidjela.

       Partija stoga predlaže nekoliko važnih mjera na kraju. U vidu decentralizacije treba dati republičkim savezima veće ovlasti kao i upravama klubova. Centralni savezi trebaju služiti isključivo kao savjetodavni organi u odnosu na republičke saveze, iz sastava sportskih plenuma izbaciti profesionalce i uvesti „ljude sa terena i iz osnovnih organizacija“. Sportu se treba dati više prostora na različitim sjednicama kako bi se riješila ključna pitanja: sprečavanje razvoja profesionalizma, odgoj sportaša i publike, masovnost, razvoj ostalih grana sporta, borba za provođenje „partijske linije“ u sportu, odgojni rad kao prioritet… Protiv profesionalizma se treba boriti tako da se spriječi svaki pokušaj kupovanja i vrbovanja igrača i to valja činiti propagandom u novinama i u svim republikama. Postepeno se valja riješiti starih stručnjaka na rukovodećim mjestima jer su oni nosioci klubaštva, primati u novinarsku školu i sportske novinare i nikako ih ne marginalizirati, smijeniti odgovorne ljude u Narodnom sportu jer se ne drže uputa i savjeta, smijeniti članove FISAH-a, Vjenceslava Žuvelu iščlaniti iz KP i podignuti tužbu protiv njega kao i brojne druge mjere.

       Nakon kraja Drugog svjetskog rata trebao je odmak od pet godina da sport, u prvom redu nogomet, zaživi u punom obujmu. Cijeli taj period koji se zapravo proteže i do kraja Jugoslavije možemo tumačiti kao svojevrstan ideološki sukob između temeljnih postulata sporta i komunističke često puta utopijske ideologije koja određene postulate nije mogla „probaviti“. Naravno, iza pojedinih sportskih sukoba često su se krili puno opasniji društveni sukobi što će naročito biti vidljivo početkom devedesetih, pa će jednako tako i partija pokušati djelovati na sport, ali pomalo na krivi način, mijenjajući ga iznutra u elementima u kojima se on ne može promijeniti. Profesionalizam će u različitim oblicima opstati, „velika nogometna četvorka“ će i dalje biti dominantna, navijačke skupine će sve više i više rasti, dolazit će do sve izraženijih šovinističkih ispada, odgojni rad će biti prisutan ali potpuno podređen rezultatima, a nekompetentni ljudi na određenim sportskim pozicijama, takvih ima sve do današnjih dana.

O Torcidi, sportu u pedesetima i Mamićima onoga doba... (drugi dio)
Prema vodećoj komunističkoj strukturi, smisao navijanja nije u tome da se navija za neki klub već da se navija za neki sport općenito. Važno je biti objektivan i navijati da bolja momčad pobijedi. Među navijačima koji su vrlo pristrani za određeni klub često zna doći do šovinističkih ispada i različitih drugih pogrdnih uzvika, pa se tako protivničkoj strani u vremenu 1950-tih godina često dobacivalo „ustaše“ ili „četnici“, s time da će s razvojem nacionalističkih struktura 1980-tih započeti obrnuti proces gdje će se pojedine skupine navijača i same poistovjećivati s nečim što je nekoliko generacija prije njih najžešće osuđivalo i smatralo ...
O Torcidi, sportu u pedesetima i Mamićima onoga doba... (drugi dio)
Prema vodećoj komunističkoj strukturi, smisao navijanja nije u tome da ...

Respekt: ipsi13,

02/2017
Tribina hipoteza: o stvarima koje nemaju svoju temu...

       U zapisu sjednice CK KPH održane 19.12.1950. godine kao II. točka dnevnog reda spominju se „neke negativne pojave u sportu“. Već se i u samom uvodu navodi kako je fokus stavljen prvenstveno na nogomet koji je u tadašnjoj Jugoslaviji bio najpopularniji sport, i sve „negativne pojave“ koje su se javljale u sportu mogle su se prepoznati i u nogometu. Neke od tih negativnih pojava su šovinistički i drugi pogrdni ispadi navijača tijekom utakmica, zatim način na koji različiti forumi (očito manje grupacije ljudi) vrše selekciju igrača za reprezentaciju po vlastitim nahođenjima i interesu, samostalno klupsko financiranje bez kontrole države i sl. Nakon Uzelca i njegovog „izvještaja“, riječ na sjednici dobiva predsjednik CK SKH Vladimir Bakarić koji također iznosi nekoliko vlastitih opaski prvenstveno o tome u kojem bi se smjeru trebao razvijati sport. Tvrdi kako partija ne bi smjela direktno odlučivati o određenim „sportskim pitanjima“ jer bi ispalo da je sport „postao državni“ i da klubovi kao takvi nemaju dovoljno slobode za razvoj. S druge je opet strane protiv „čistunstva“ odnosno toga da klubovi imaju apsolutnu autonomiju i da bi se država ipak mogla do određene mjere uključiti u pomaganje klubovima, prije svega na financijskoj razini.

       Navodi se problem „klubaštva“ odnosno gotovo se svi čelni članovi uprave pojedinog kluba kao i velik dio struke tako etiketira. Treneri su označeni kao „gadovi koje treba istjerati“ jer često svojim načinom vođenja momčadi potpiruju „stare klubaške strasti“ i sl. Već u samom uvodu vidimo da je do određene razine prisutan tipičan partijski metajezik, pogotovo u izricanju optužbi. Također, samo se djelomično navodi problematika postojanja društva navijača koji su također dio „klubaškog“ miljea, no u ovom se uvodnom dijelu zapisnika ne spominju detalji vezani uz Torcidu koji će doći tek kasnije. Na kraju zapisnika, kao što to u „izvršnoj“ partijskoj strukturi već biva, navode se kazne i ukori pojedinim dužnosnicima i članovima partije koji su se našli u sukobu interesa. U ovom slučaju radit će se o Baji Jurjeviću i drugim članovima, što se u naravno u uvodu samo napominje. Prvo čemu se u samom izvještaju posvetila pažnja je „svevremensko“ sportsko pitanje stege, rada, odgovornosti i discipline. Pritom se posebno ističe da je u jugoslavenskom sportu, prije svega nogometu, došlo do zapuštanja odgojnog rada i da je to jedan od razloga zašto su se toliko razbuktale „klubaške strasti“ kao i zatomljeni šovinizam „neprijateljskih elemenata“. Postavlja se pitanje zašto partija osuđuje „klubaštvo“ i koje strukture ili osobe pod tim podrazumijeva?

       Ovdje partija zapravo ulazi u nešto što spada u temeljne postulate sporta, a to je „natjecateljski duh“ i postojanje suparništva. Naravno, partija nema ništa protiv „zdravog takmičenja“, međutim problem se javlja kada se ljudi okupljeni u različita sportska udruženja počinju ponašati na način koji nije primjeren politici partije. Drugim riječima, „klubaštvo“ na neki način podrazumijeva stvaranje vlastitog identiteta koji sadrži neke elemente koji, da se radi samo o sportu, ne bi toliko zabrinjavali partiju. Radi se o tome da je partija u tom „klubaštvu“ možda čak vidjela i političku prijetnju izraženu kroz opozicijsko djelovanje i sl. „Klubaštvo“ ne treba samo gledati kao prijetnju za partiju već i za jedinstvo države budući da ono često potiče i „šovinističke“ ispade što će se u kasnijim periodima novih demokratskih i liberalnih strujanja pokazati kao nacionalističko. „Odgojni rad u sportu“ bi se također mogao svakako tumačiti, no ako uzmemo da se doista eksplicitno radi o sportskom odgoju, onda se i tu vrlo lako mogu detektirati problemi toga doba, prvenstveno vidljivi u ponašanju pojedinih igrača koji također odaju jednu dozu šovinizma. Međusobne provokacije igrača od verbalnog vrijeđanja do fizičkog obračuna usred utakmice, provokacije između igrača i navijača i sl., sve je to dekor koji je prisutan na sportskim borilištima praktički otkad je sporta i partija je na neki način utopistički željela takve probleme riješiti, no to je jednostavno bilo nemoguće.

        Kao primjer svih ovih negativnih epiteta i kršenja nogometnog „bontona“ spominje se Frane Matošić, legendaran igrač Hajduka koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata jedno vrijeme pod prisilom igrao za Bolognu, a nakon pada Mussolinija prešao u partizane i kao član 26. divizije stigao na Vis gdje je 1944. godine obnovljen Hajduk. Matošić je opisan kao igrač čija igra više podsjeća na ratovanje nego na igru. Igrač koji se ne libi šakom udarati svojega protivnika, praviti probleme i izazivati incidente s publikom. Nadalje stoji kako nije problem u njemu samome kao igraču nego u sustavu koji sve to dozvoljava, a upravo zato što ne postoje stegovni mehanizmi koji bi Matošića udaljili s terena. Naprotiv, baš je Matošić primjer igrača za kojega se sumnja da ne biva kažnjen zbog činjenice da se radi o članu reprezentacije Jugoslavije. Takav se stav smatra krajnje pogrešnim što se jasno uklapa u komunističku viziju društva u kojemu nema povlaštenih, ma koliko pojedinci superiorni nad drugima bili. Glavnim i odgovornim za takvo stanje proglašava se Nogometni savez Jugoslavije s time da se posebno izdvaja Nogometni savez Hrvatske (kasnije ćemo vidjeti zašto). Dakle optužene su krovne sportske institucije, a najviše im se prebacuje oportunizam, odnosno to što im je rezultat važniji od „fair-playa“ i što im „cilj opravdava sredstva“. Posljedice takvog ponašanja mogu utjecati na sportaše ne samo za vrijeme natjecanja, već i u javnom životu čime se problemi u sportu u vidu ponašanja proširuju i na cjelokupno društvo. Pritom kao najbolji primjer može poslužiti slučaj atletičarke Mire Tucelj koja je za vrijeme održavanja natjecanja u nekom švicarskom hotelu nastojala ukrasti pribor za jelo. Takvim ponašanjem u i izvan terena jugoslavenski sportaši šalju negativnu poruku u svijet. Iz današnje perspektive možemo lako ustvrditi kako je ovo „sportsko“ pitanje također jedno od svevremenskih i danas također vrlo aktualno.

       Kao jedna od najozbiljnijih pojava u sportu navodi se razvoj i afirmacija profesionalnih sportaša. Profesionalizacija sporta generalno gledajući negativna je pojava. Oštro se osuđuje to što se određenim igračima daju različite povlastice samo da bi prešli igrati za neki drugi klub. Od davanja različitih stipendija, stanova, hranarina i sl. U to doba cijena nogometnih igrača iznosila je oko 80 000 do 100 000 dinara, a igrači su se u, za partiju velikom broju, odazivali.Umjesto da se igrači odlučuju igrati za onaj klub za koji ih veže određena pripadnost, oni igraju za klub koji im nudi više novaca ili određene druge prethodno spomenute beneficije. Iako se ne spominju nikakve ugovorne obveze, postoji nekoliko slučajeva u kojima je igrač, nakon što je prestao igrati za klub tom istom klubu morao vratiti sve beneficije (prvenstveno u vidu stanova) koje je uživao kad je bio njihov član. Ponekad se dogodi da su te beneficije vješto sakrivene i kako se u javnost plasira samo dio beneficija zbog ostvarenog „transfera“ dok se ostatak vješto sakrije što izvršnoj vlasti onemogućuje brzo i efikasno rješenje. Pojedini igrači pak vidno iskorištavaju ovakvo stanje i traže od svojih saveza različite pogodnosti koje često nemaju veze s osiguravanjem osobne egzistencije, već naprotiv, dio su luksuza kojega si je dio tadašnjih igrača mogao priuštiti.

       Tako se primjerice žali na „putnički razred“ u avionu, traži se dodatan novac za izlaske u londonska kazališta i sl. Dakle, kao najgori produkt profesionalizacije upravo se ističe tzv. „vrbovanje“ igrača. To samo po sebi ne bi bio problem, no događa se to da bogatiji klubovi stvaraju monopol nad kvalitetnim igračkim kadrom čime dolazi do prenaglašene polarizacije u kvaliteti pojedinih timova u jugoslavenskoj ligi. Partija zapravo prilično jasno staje na stranu „manjih“ klubova tvrdeći da se radi o mjestu gdje onaj izvorni sport bez poslovnih i ekonomskih špekulacija još uvijek postoji. Uz navedeni razlog, vrbovanje igrača često je nečastan posao gdje se ne biraju sredstva kako bi se doveo određeni igrač u klub. Tako se u izvještaju ističe slučaj Hajdukovog igrača Vidjaka koji je u splitsku momčad doveden, kako partija ističe, „ i lažima, i smicalicama“. S godinama, pokazat će se kako je plan partije da očuva kakvu takvu jednakost među klubovima i spriječi polarizaciju zapravo nemoguća što je najbolje vidljivo u stvaranju „velike četvorke“, beogradskog Partizana i Crvene Zvezde, kao i Dinama i Hajduka. Komunistička ideja klub je vidjela kao organizaciju određene grupe radnika, studenata i sl., zapravo kao „sportsku verziju sindikata“. Samim time, postojalo je nepisano pravilo po kojemu igrači koji rade u određenoj struci ujedno i igraju za klub koji predstavlja tu struku. Tako primjerice imamo FK Željezničar na saveznoj razini u kojemu su igrali radnici sarajevske željeznice ili primjerice NK Varteks na republičkoj razini u kojemu su igrali igrači varaždinske tekstilne industrije. Dinamo je dobio ime po klubu kojega su pod istim imenom osnovali moskovski komunalci, Crvena Zvezda bila je studentski klub, a Partizan vojni odnosno klub Jugoslavenske narodne armije. U cijeloj toj priči, Hajduk je bio poseban slučaj što će kasnije imati i određenog utjecaja na stav partije prema tom klubu. Naime, Hajduk je jedan od rijetkih klubova koji je osnovan prije 1945. godine i samim time nije bilo neke specifične grupacije ljudi, sindikata i sl. koji bi se mogli vezati uz njega.

O Torcidi, sportu u pedesetima i Mamićima onoga doba... (prvi dio)
U zapisu sjednice CK KPH održane 19.12.1950. godine kao II. točka dnevnog reda spominju se „neke negativne pojave u sportu“. Već se i u samom uvodu navodi kako je fokus stavljen prvenstveno na nogomet koji je u tadašnjoj Jugoslaviji bio najpopularniji sport, i sve „negativne pojave“ koje su se javljale u sportu mogle su se prepoznati i u nogometu. Neke od tih negativnih pojava su šovinistički i drugi pogrdni ispadi navijača tijekom utakmica, zatim način na koji različiti forumi (očito manje grupacije ljudi) vrše selekciju igrača za reprezentaciju po vlastitim nahođenjima i interesu, samostalno klupsko financiranje bez kontrole države i ...
O Torcidi, sportu u pedesetima i Mamićima onoga doba... (prvi dio)
U zapisu sjednice CK KPH održane 19.12.1950. godine kao II. ...

Respekt: ipsi13,

Šta si, iskoristio akcijsku rasprodaju u Arhivu? - psellus, 15.2.17. 22:24, 0 0 0
Sudjelujmo u akciji "Otvorimo sve arhive" - baiso, 16.2.17. 6:57, 0 0 0
12/2016
Surfin USA; je li Aaron Rodgers siguran osvajač MVP nagrade?

Otkad je Sam Presti odlučio da mu je kongoanski krilni centar sa španjolskom putovnicom u ulozi role playera Serge Ibaka važniji od najboljeg šestog igrača lige Jamesa Hardena, počela je nova era za Houston Rocketse koji su nakon odlaska Tracyja McGradyja i Yao Minga tražili duo koji će ih voditi duboko u playoff. Najpoznatijoj bradi košarkaškog svijeta pridružila se tada najdominantnija fizička sila pod košem. Dwight Howard je nakon loše sapunice s još lošijim završetkom napustio Los Angeles i u Houstonu pronašao novi tim gdje je s Hardenom trebao napasti one najbolje. I stigli su Rocketsi do finala konferencije 2015. godine, no onda je uslijedila 2016. i raspad sistema koji je rezultirao smjenom glavnog trenera Kevina McHalea i odlaskom Howarda u free agencyju ovog ljeta. Gdje su to pogriješili u Houstonu?

  1. Kevin McHale je loš trener.
  2. Harden i Howard nisu kliknuli do kraja.
  3. Dwight Howard je drvo. I to ne 'mala voćka poslije kiše' nego ogromno stablo sekvoje pa je samim time svaki pokušaj McHalea i Olajuwona da od te gomile mišića naprave ofenzivno opasnog igrača s bogatim arsenalom post movesa bila osuđena na propast. Razlog? Howard=panj.
  4. Startna petorka Houstona je izgledala ovako: Beverly (odličan u obrani), Harden (elitni scorer, rupa u obrani), Ariza (3&D), Jones (defanzivno odličan, stretch opcija u napadu), Howard (i dalje panjina, dobar samo u obrani). Generalizirajući koliko je to moguće, Houstonova je taktika bila da Harden preuzme sve konce igre u napadu, a da se ostatak startera polomi u obrani kako bi se 'Bradonju' uspješno sakrilo, na neki način i odmaralo u obrani (iako neke njegove reakcije sugeriraju da taj istu uopće ni ne igra). Takva taktika donijela je Houstonu top 10 najboljih napada u ligi, ali i top 10 najgorih obrana u ligi. Učinak koji je najbolje opisat pjesmom Stealers Wheela 'Stuck in the Middle With You'. 
  5. Rezultat svega navedenog = momčad bez identiteta, indikator za svakog lošeg trenera.

Odlaskom dvojca pod košem, Dwighta Howarda i Terrencea Jonesa, a prije svih trenera McHalea, Houston je u ljeto 2016. krenuo tražeći svoj vlastiti identitet, a ono za što će se odlučiti će na prvu biti toliko besmisleno da će ustvari imati smisla.

Houston we have a problem, why not make it even worse!

Teško da će franšiza imati neki identitet ukoliko glavni igrač nije u centru pozornosti. James Harden nikad neće biti 2-way player, onaj koji se poput Jimmyja Butlera ili Kawhi Leonarda ubija u obrani i još stigne biti glavni igrač u napadu. Ne, Harden nije takav. On će svako malo zaspati u obrani, izgledati prilično nezainteresiran za prljavi posao na drugoj strani parketa, dok će istovremeno u napadu biti jedan od najubojitijih igrača lige. Takav je došao u ligu, takav će biti i do umirovljenja. McHale je pokušao sakriti tu manu ponajboljeg scorera današnjice okruživši ga četvoricom vrlo dobrih obrambenih igrača slabijih u napadu što je polučilo solidne, ne i odlične rezultate. Harden se uspio odmarati u obrani, no u napadu je morao raditi puno više nego prije i to je vodilo ka spomenutom raspletu događaja. Zapravo, oko Hardena su igrali igrači koji su stilom igre poprilično drugačiji od njega i tu treba tražiti razloge problema u kemiji s kojima su se Rocketsi suočavali tijekom čitave prošle sezone. Ovog ljeta su, međutim, odlučili krenuti suprotnim smjerom. Zašto se fokusirati na lošu obranu kada se možemo fokusirati na još bolji napad?

U Houstonu se svatko dobro pogledao u ogledao, skužio tko je i što predstavlja, i onda odlučio tjerati 'svoj đir' dokle god ide. Umjesto da na roster dovode sjajne defanzivce, u Houston su dovedeni igrači poput Erica Gordona i Ryana Andersona, sjajnih šutera i katastrofalnih obrambenih igrača (ovaj potonji bi se mučio s obranom Pick n' Rolla taman da ga izvode Lukša Andrić i Slavko Vraneš) Houston, koji je sezonu 2015./2016. završio kao 21. obrana lige, odlučio se dodatno 'pogoršati' u obrani kako bi napad učinio još boljim. Zvuči čudno, ali ima smisla kad vidite koga su doveli za trenera. Ako već gradite momčad koja se vodi onom 'bolje više zabiti nego manje primiti', onda joj dovedite i trenera koji gaji takav stil košarke, a odabir Houstona bio je odličan – Mike D'Antoni. Čuveni arhitekt Run n' Gun košarke before it was cool sa Phoenix Sunsima prije desetak godina koji je Steveu Nashu donio čak 2 MVP naslova, čitava filozofija koja se može svesti u jedno jedino pravilo – 7 seconds or less potrebnih da bi napad bio efikasan. Sad spojite karakter, osobu i stil igre Jamesa Hardena s 'najpoznatijim i sad već bivšim brkom NBA lige' (zvali su ga Mr. Pringles), stavite sve to u kontekst današnjeg NBA-ja gdje nije važno igrati dobru obranu koliko znati pogoditi tricu (ono dok Damjan Rudež provede 15-ak minuta na parketu) pa ćete dobiti sljedeće brojke:

  • 39.2 pokušaja za tri po utakmici (1. u ligi)
  • 14.9 pogođenih trica po utakmici (1. u ligi)
  • 113.8 poena po utakmici (2. u ligi)
  • 25.5 asistencija po utakmici (2. u ligi)
  • .554 Efg% (2. u ligi)
  • 4 igrača u top 10 po broju pokušaja za tri poena
  • 4 igrača u top 10 po pogođenim tricama
  • James Harden 11.9 asistencija po utakmici (1. u ligi)
  • 115 ofenzivni rating (3. u ligi)
  • 107.6 defanzivni rating (19. u ligi)
  • 45% svih šuteva Houstona dolazi iza linije za 3

Školski primjer trenera koji ima svoj stil kojega će gajiti bez obzira na vrijeme, mjesto i franšizu koju vodi. Nema goreg od trenera koji se ne uspije nametnuti kroz izgradnju identiteta ekipe, a D'Antoni je čista suprotnost tome. Houston za sada predstavlja krajnost onoga što su popularizirali u Golden Stateu, a što se zatim prenijelo i na čitavu ligu – trica je uvijek bolja od dvice. Red bi bio da ih u tu krajnost odvede upravo D'Antoni, onaj koji je sve ovo i započeo.

Nedavno su Rocketsi u pobjedi protiv Pelicansa oborili tri rekorda vezana uz šutiranje trica: 24 pogođene trice, 31 pokušaj u poluvremenu, 61 pokušaj na kraju utakmice. ŠEZDESET I JEDAN!!! Usporedbe radi, u zadnjoj all-star utakmici u Torontu, Istok je imao 59 pokušaja, dakle 2 manje nego što je to imao Houston u pravoj natjecateljskoj utakmici. Gotovo 2/3 svih upućenih udaraca (65 %) bilo je iza linije za 3. Misli li D'Antoni da su igrači pretjerali? Mi samo pokušavamo uzeti ispravan šut, bilo da se radi o šutu za 3 ili polaganju. Na timu je da bira. Mislim kako ne forsiramo previše trica.

Ova izjava D'Antonija nakon utakmice u kojoj su Rocketsi šutirali više trica nego ijedna druga ekipa u povijesti najbolje objašnjava kako je 'najpoznatiji bivši brk NBA lige' odlučio radikalizirati napad što se vidi u brojkama: Houston je posljednji trideseti u postotku šuta od 4.24m – 7.24m (linija 3 poena). Generalni trend u NBA ligi pokazuje kako mid-range izumire. I dok se u San Antoniju i Torontu pokušava održati na životu, u Houstonu je odavno umro, a svaki pokušaj reanimacije istog osuđen je na propast sve dok o njegovoj sudbini odlučuje D'Antoni.

Iako su s D'Antonijem dobili prepoznatljivi stil igre, Houston Rocketsi su još poprilično daleko od toga da budu contenderi. Trenutno su više jedna od onih ekipa koja, ako ih krene šut, mogu dobiti svakoga, ali teško da će to ponoviti 3-4 utakmice zaredom. U prijevodu to znači da će u playoff seriji protiv onih najboljih (Spursa i Warriorsa) pobijediti utakmicu ili dvije dok će serija otići na protivničku stranu. Rocketsi u NBA-ju su nešto poput Italije na velikim internacionalnim smotrama. Ekipa koja može dobiti, ali i izgubiti od svakoga, ovisno o tome kako su raspoloženi šuterski. Da im šanse za pobjedu ne bi bile oko 50%, Rocketsi imaju Jamesa Hardena, alfu i omegu ekipe.

'Najpoznatija brada NBA-ja' je prije par godina izletjela s izjavom u kojoj sebe vidi kao najboljeg igrača današnjice. Da se razumijemo, Harden to nikad neće biti, no ono što može biti jest najkorisniji igrač lige (da je tome tako svjedoči prošla sezona). D'Antonijev sustav nije stvorio tim koji će se boriti za titulu prvaka svijeta, već je stvorio contendera za MVP nagradu. Kada ste alfa i omega u sustavu u kojem se puno šutira i u kojem prije svega imate kvalitetne šutere, onda i nije tako teško sakupiti 11.9 asistencija po utakmici. Harden je iskoristio sve blagodati sustava u kojem je on središnji dio i to ga je dovelo do ozbiljne kandidature za titulu najkorisnijeg igrača lige. Nedavno smo na tribini imali raspravu o tome tko će dobiti MVP nagradu pa su se pojavila imena Westbrooka, LeBrona, Curryja, Duranta, Leonarda. Harden, ili je tek ovlaš spomenut, ili nije uopće, no ako sagledamo trenutno stanje stvari, onda imamo sljedeću situaciju:

  1. Po statistici: Westbrook i Harden izjednačeni pa onda LeBron
  2. Po timskom omjeru: LeBron (23-7, 1. mjesto Istoka), Harden (24-9, 3. mjesto Zapada), Westbrook (20-12, 5. mjesto Zapada)

Ova generalizacija je čisto radi toga da se pokaže kako je Harden svojevrsna spona između Russa i LeBrona. Harden je po brojkama dosta blizu Westbrooka (ovisno o tome koje ćete statističke kategorije favorizirati), a po timskom omjeru dosta blizu LeBrona. Iako ga je prvenstveno činjenica da jedan od talentiranijih igrača u ligi dovela do ozbiljne kandidature za MVP-a, jednako je tako činjenica da igra u D'Antonijevom sustavu pridonijela tome.

Možda nisu najbolja ekipa, možda su i daleko od toga da budu pravi contenderi, možda nemaju igrača koji je MVP. No, Houston Rocketsi su pod vodstvom D'Antonija postali prepoznatljiva ekipa s jasnim identitetom. Run n' Gun u svojoj esenciji, u izvedbi jednog od najosebujnijih NBA igrača, u režiji ludog vizionara Mr. Pringlesa. Definitivno zanimljivo i analize vrijedno.

Revolveraši Mr. Pringlesa
Otkad je Sam Presti odlučio da mu je kongoanski krilni centar sa španjolskom putovnicom u ulozi role playera Serge Ibaka važniji od najboljeg šestog igrača lige Jamesa Hardena, počela je nova era za Houston Rocketse koji su nakon odlaska Tracyja McGradyja i Yao Minga tražili duo koji će ih voditi duboko u playoff. Najpoznatijoj bradi košarkaškog svijeta pridružila se tada najdominantnija fizička sila pod košem. Dwight Howard je nakon loše sapunice s još lošijim završetkom napustio Los Angeles i u Houstonu pronašao novi tim gdje je s Hardenom trebao napasti one najbolje. I stigli su Rocketsi do finala konferencije 2015. ...
Revolveraši Mr. Pringlesa
Otkad je Sam Presti odlučio da mu je kongoanski krilni ...

Respekt: RayRay, Mihovil0, Losovius,

Analiza je dobra, samo nikako se ne slažem da je Howard panj. Kada ga se pravilno koristi, on je najopasniji centar iz picka valjda ikad. To što on misli da mora igrati leđnom tehnikom je zabluda koju mu treba izbiti iz glave - Losovius, 4.1.17. 10:08, 0 0 0
Pa nisam ja rekao da je Howard loš igrač, samo da je "drven" kada dolazi do određenih "basketball fundamentals" - baiso, 4.1.17. 13:11, 0 0 0
Što će mu potezi ako može na račun čiste snage staviti 20-15? Njegov problem je kao i većine frikova, nije smatrao da treba raditi na tehnici ako može dominirati na račun snage. To naravno nije dobar način razmišljanja, ali jebiga. Njegov izbor - RayRay, 9.1.17. 15:50, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.