baiso

Laveta doniraj
Reputacija
5
Bodova
196
Analiza
193
Ocjena
1211
Anketa
888
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

23.10.
Kako je Marcelino najveće luzere pretvorio u pobjednike?

Marcelino je potpisom ugovora s Valencijom došao u dobro mu poznato okruženje te je iz tog razloga ustvari vrlo dobar fit za Šišmiše. Naime, na klupu Villareala je sjeo u siječnju 2012. godine, u sezoni u kojoj je Žuta Podmornica igrala Segundu te je od tada pa do početka 2016./2017. od drugoligaške momčadi pune veterana napravio momčad koja je pretprošlu sezonu završila na 4. mjestu Primere. Sa sličnim problemima zatekao je i drugi najtrofejniji katalonski klub jer zauzeti 12. mjesto dvije godine zaredom za klub takvog renomea je jednako relegaciji.

Nakon 9 odigranih kola možemo slobodno ustvrditi da je Marcelino napravio odličan posao te je njegov trenerski rukopis itekako vidljiv. Momčad u određenim segmentima itekako sliči Villarealu od prije dvije godine. Efikasan i jednostavan nogomet u kojem prioritet nije dominacija posjedom nego maksimalno iskorištavanje prostora. Prvo što je Marcelino napravio jest promjena formacije u 4-4-2, baš kao što je to bio slučaj u Villarealu. Sličnosti sa Žutom Podmornicom još su očitije kada pogledamo zadaće igrača u već spomenutoj formaciji:

U oba slučaja par centralnih veznih igrača čini kombinacija kreativnosti i destruktivnosti s time da je u Valenciji ta tipizacija dodatno izražena. U Marcelinovom Villarealu daleko najvažniji, ujedno i najbolji igrač bio je Bruno Soriano - glavni organizator igre. Identičnu rolu u današnjoj Valenciji igra njihov kapetan Dani Parejo – od spuštanja do stoperskog dvojca do distribucije lopte na krilne pozicije gdje se onda napad dalje razvija (slika ispod). Kapetan Valencije daleko je najvažnija figura u izgradnji igre i u svakoj je dosadašnjoj utakmici imao najviše dodira u svojoj momčadi. U Geoffreyju Kondogbiji Marcelino ima znatno pouzdanijeg destruktivca od Manu Triguerosa i jednostavno kompletnijeg obrambenog igrača. Uz plemenitog veznog u kreaciji igre najviše sudjeluju i dva krilna igrača koja vrlo često imaju tendenciju ulaska u sredinu terena što je prirodno budući da su jedan dio svoje karijere proveli kao vezni igrači (Carlos Soler/Denis Suarez) ili kao napadači (dos Santos/Guedes). U zadnjoj liniji Marcelino se također drži istog principa uparivanja igrača, stopera koji je pouzdan u igri s loptom (Victor Ruiz /Gabriel Paulista) i fizički jačeg stopera (Bailly/Murillo). Kao što je prethodno spomenuto, Marcelino nije proaktivan trener, pa je spomenuti princip igre gdje je velik dio kreacije sveden na jednog čovjeka u veznom redu i na dvojicu krilnih igrača u protivničkoj trećini ustvari vrlo jednostavan, a opet efikasan.

No, postoje i bitne razlike između ovih dviju momčadi zbog čega je dojam koji ostavljaju bitno drugačiji, premda funkcioniraju po istim mehanizmima. Prije svega, Villareal je bio puno kvalitetnija obrambena ekipa dok je Valencia talentiranija napadački. Villareal je u sezoni 2015./2016. u prosjeku zabijao vrlo slabih 1.16 golova po utakmici dok je Valencia u prvih 9 kola po utakmici zabila čak 2.78 golova. Na drugoj strani terena Villareal je primao 0.92 golova po utakmici dok Valencia prima 1.11 s time da valja napomenuti kako je dobar dio sezone Žuta Podmornica držala tu brojku daleko ispod 0.85. Sve u svemu, ne treba puno filozofije da se vidi kako je zadnja linija Villareala u odnosu na Valencijinu daleko kvalitetnija defanzivno, dok je Valencia kvalitetnija napadački, i to prvenstveno na, za Marcelinov sustav, vrlo važnim pozicijama.

Iako imaju tek 20 godina, Gonçalo Guedes i Carlos Soler prometnuli su se u temeljne igrače svoje momčadi. Portugalac na posudbi iz PSG-a dosad je zabio 3 i asistirao za 5, dok je Soler zabio 1 i asistirao za 4 pogotka. Budući da se radi o mladim igračima koji još nisu do kraja definirani, mnogo ih je lakše prekomandirati na određenu poziciju. Tako je Guedes iz Benfice, gdje je u 4-1-3-2 sustavu igrao napadača, preselio na poziciju lijevog krila dok je Soler, klasični vezni igrač, preselio na poziciju desnog krila. Guedesova kretanja mnogo su okomitija te je daleko bolji dribler dok je Carlos Soler igrač donekle sličan Saulu Niguezu koji može jednako dobro igrati i u roli centralnog veznog, i u roli krilnog veznjaka. Daleko najveća razlika između dviju Marcelinovih momčadi jesu bekovske pozicije. Villarealov par činili su izrazito defanzivno orijentirani bekovi Jaume Costa – Mario Gaspar, dok Valencia tradicionalno ima izrazito ofenzivne bekove koji se vrlo često pridodaju napadu i potpora su Guedesu i Soleru na overlapu ili u igri 2 na 2. Jose Gaya tako po potrebi može odigrati i lijevo krilo, dok je Montoya ipak malo defanzivniji bek, ali i dalje vrlo opasan prema naprijed.

Veliku stvar španjolski je stručnjak napravio i s dvojicom napadača. Rodrigo koji je te famozne 2015. doveden za 30 milijuna eura i koji je dosad bio veliko razočaranje konačno igra u sistemu koji njegovim osobinama (brzina i prodornost) najviše odgovara, baš kao što je i Simone Zaza zadovoljan činjenicom da ne mora nužno igrati usamljenog targeta mana (kao što je to igrao u West Hamu i Valenciji prošle sezone) čime dobiva više prostora za manevar. Dvojac napadača ima pouzdanu zamjenu u mladom Santiju Mini, izvorno desnom ofanzivnom krilu kojega Marcelino koristi na poziciji napadača, najčešće kao zamjenu za Zazu u trenutcima kada španjolski strateg želi intenzivnije pritisnuti zadnju liniju protivnika.

Kao što je već spomenuto, pogrešno bi bilo fokusirati se isključivo na build-up fazu igre, jer tu ne nastaje čarolija Marcelinovih ekipa. Čarolija je u kompaktnosti linija, dvostrukom bloku od 4 igrača i dvojicom napadača koji sprečavaju odvijanje protivničkog napada kroz sredinu terena tjerajući protivničke ekipe da igraju na bočne pozicije – krilni veznjaci (Guedes/Soler) se svjesno povlače u sredinu dok bekovi (Montoya/Gaya) agresivno pritišću krila protivničke momčadi te ih na taj način uštopavaju i tjeraju protivnika na vraćanje lopte u zadnju liniju i resetiranje napada (slika dolje). Najgora stvar koja se protivniku u tom trenutku može dogodit jest da izgubi loptu jer tranzicija iz obrane u napad zasad je daleko najjače oružje Šišmiša. Brza i okomita dodavanja, kvalitetne kretnje i maksimalno iskorištavanje širokog prostora koje protivnik ostavlja Valencia je dosad kaznila nebrojeno puta. Tu se Marcelinov trenerski rukopis ujedno i najbolje primjećuje.

Dobar ulazak u sezonu garancija su uspjeha nove i preporođene Valencije. Marcelino je od podosta mladih igrača u prvih jedanaest napravio vrlo organiziranu i kompaktnu momčad čije su kontre njihov daleko najjači forte. No, daleko je to od savršenog. Zadnja linija dosad se pokazala kao najslabija točka ove Valencije i glavni je razlog zašto  Valencia prima više od jednog gola po utakmici. No, to su stvari koje se mogu rješavati u hodu. Možda se Marcelinov „lucky talisman“ u sredini obrane krije upravo u ozlijeđenom 24-godišnjem Rubenu Vezu. Bilo kako bilo, Valencia je od grupe izgubljenih igrača koji su težili igri kojoj nikako nisu dorasli prerasla u mladu momčad koja, premda igra podosta reaktivno, i dalje djeluje izuzetno atraktivno i gušt je za gledati.

Simple, eficiente, triunfante - drugi dio
Marcelino je potpisom ugovora s Valencijom došao u dobro mu poznato okruženje te je iz tog razloga ustvari vrlo dobar fit za Šišmiše. Naime, na klupu Villareala je sjeo u siječnju 2012. godine, u sezoni u kojoj je Žuta Podmornica igrala Segundu te je od tada pa do početka 2016./2017. od drugoligaške momčadi pune veterana napravio momčad koja je pretprošlu sezonu završila na 4. mjestu Primere. Sa sličnim problemima zatekao je i drugi najtrofejniji katalonski klub jer zauzeti 12. mjesto dvije godine zaredom za klub takvog renomea je jednako relegaciji. Nakon 9 odigranih kola možemo slobodno ustvrditi da je Marcelino ...
Simple, eficiente, triunfante - drugi dio
Marcelino je potpisom ugovora s Valencijom došao u dobro mu ...
SLobodno radi na ovom grafu ako misliš da nešto još treba pa ćemo doći do nečeg idealnog - Losovius, 26.10.17. 11:00, 0 0 0
Los, vjerovao ili ne, i ja imam određenih mana, a to su ovi vaši grafovi - živce izgubim sa svim tim oblicima i nijansama boja i onda ovo ispadne ovako kako ispadne. - baiso, 26.10.17. 13:40, 0 0 0
Što se transfer kampanje tiče, Murillo i Kondogbia su dio deala s Interom za Joao Cancela pa će po isteku posudbe samo mirno zamijeniti klubove i to je to dok će za Guedesa morati izdvojiti pokoji milijunčić više - srećom pa u PSG-u baš i nema mjesta - baiso, 26.10.17. 13:43, 0 0 0
Mislim da će ga PSG povući nazad kao dugoročno rješenje umjesto Di Marije... - Losovius, 26.10.17. 14:01, 0 0 0
Ma jednom kad uhvatiš logiku, ako znaš koncept i logiku igre, taktički graf se napravi u roku od 20-ak minuta... - Losovius, 26.10.17. 14:03, 0 0 0
23.10.
Kako je Marcelino najveće luzere pretvorio u pobjednike?

Ne znam događa li se to i vama, ali vrlo često, sasvim slučajno, odgledam neku nogometnu ekipu par puta više od planiranog jer su eto, bili u programu, a i protivnik protiv kojeg su igrali nije bio toliko loš pa se onda dogodi da baš ta ekipa bude hit sezone… Možda je to samo moj istančani ukus za prepoznavanje novih sportskih senzacija, a možda je i to samo sreća. Bilo kako bilo, sretan sam da sam ovu sezonu otvorio, s nekoliko odgledanih susreta više od planiranog, kluba koji se ponovno vratio tamo gdje i pripada, u sam vrh Primere. Riječ je naravno o Šišmišima, onima većima, trofejnijima.

Uspjeh nekog španjolskog kluba u zadnjih desetak godina može se računati po broju osvojenih trećih mjesta u ligi, iza vodećeg i svima nam poznatog dvojca. Tu su ravnotežu i inače matematički vrlo uravnotežene lige tek jednom poremetili Colchonerosi kada su 2014. osvojili naslov. Osim toga, za ostatak nogometnih klubova najveće države Pirenejskog poluotoka najveći uspjeh smatra se treće mjesto odnosno mjesto prvog pratioca nedostižnog dvojca. To je mjesto Valencia zadnji put zauzela u sezoni 2011./2012. nakon koje slijedi gotovo pravilan pad sve do 12. mjesta kojeg su Šišmiši zauzeli u zadnje dvije sezone.

Iako gotovo nikad ne bismo trebali uspoređivati novac potrošen na transfere s plasmanom momčadi,  u slučaju Valencije takvo što je itekako dozvoljeno jer je to direktan uzrok, o čemu nam svjedoči i sljedeći graf:

Sezona 2011./12., osim što je zadnja sezona u kojoj je Valencia ostvarila plasman koji ju vodi direktno u skupine Lige prvaka jest ujedno i zadnja sezona u kojoj ih je vodio Unai Emery. Fokus na igračima koji su na rosteru prilikom preuzimanja momčadi uz minimalno trošenje na transfere bio je modus operandi baskijskog stratega tijekom njegove karijere u Španjolskoj, kako u Valenciji, tako i u Sevilli. Valencia se kao klub oduvijek oslanjala na kvalitetnu skautsku službu i vlastitu nogometnu školu, a nerijetko je svoje top igrače razvila iz otpadaka Reala i Barcelone (Juan Mata, Jordi Alba). Prodaja svojih top igrača i izgradnja momčadi od tog novca bila je glavna strategija razvoja kluba. Zbog toga su Emery i Valencia bili savršeni fit jedno za drugo, no nakon njegovog odlaska stvari se bitno mijenjanju. U sljedeće dvije sezone izmijenit će se čak četvorica trenera (Pellegrino, Đukić, Valverde i Pizzi), dvojica po polusezoni što na neki način i potvrđuje koliko je bilo teško raditi ono što je tako savršeno radio Emery.

U 2014. godini Valencia dobiva novog vlasnika, kontroverznog singapurskog biznismena Petera Lima, koji je otkupio više od 70% dionica kluba. Već od samog početka sumnjalo se u transparentnost poteza koje je Lim vukao. Prvo je, odmah po dolasku, smijenjen dotadašnji trener Juan Antonio Pizzi i na njegovo mjesto postavljen Nuno Espirito Santo čiji je agent Jorge Mendes, pogađate, kućni prijatelj novopečenog vlasnika. No, usprkos svemu, Valencia je sezonu završila kao četvrta momčad prvenstva plasiravši se preko kvalifikacija u grupnu fazu Lige prvaka, a Espirito Santo je uspio ono što četvorica njegovih prethodnika nisu – ostati na klupi cijelu sezonu.

No, onda je uslijedila ta famozna 2015./2016. sezona u kojoj je Valencia pala u zonu rezultatske osrednjosti što je za klub takve veličine prava katastrofa, a glavni razlog te katastrofe bila je kriminalno loša transfer politika. Naime, u 2015./2016. relativno novi vlasnik odlučio je potrošiti poveću svotu novca na transfere kako bi Valencia po ulasku u novu sezonu mogla igrati na 2-3 fronta i kako bi u Ligi prvaka mogla otići što dalje u knock-out fazu. Nikad u svojoj povijesti Šišmiši nisu trošili toliko kao u ljeto 2015. godine kada su na transfere potrošili nevjerojatnih 143,75 milijuna eura s negativnom bilancom od 93,65 milijuna eura. Te su sezone samo Manchester City i PSG imali negativniju bilancu. Parižani su imali minus od 98,7 milijuna dok je City imao čak 145,59 milijuna minusa. Da Nicolas Otamendi nije odbio trenirati s momčadi Valencije i da nije na samom kraju prijelaznog roka za 44,6 milijuna eura prešao u City, Valencia bi se našla na vrhu te liste. A sad zabavni dio! Pogledajte na koga su ti silni novci potrošeni:

Pravo je pitanje: otkud početi s ovom tablicom? Jer toliko je toga krivoga, toliko loših poteza da bi se jedna posebna analiza mogla napisati samo na tu temu. Od kupovine 29-godišnjeg napadača kojemu još moraš dati i veliku plaću jer stiže iz engleskog kluba (i to Cityja) za 28 milijuna dok istovremeno jednog isto takvog (Paco Alcacer) imaš u vlastitim redovima, preko trošenja 30+ milijuna za dvojicu 26-godišnjih stopera od kojih ti nijedan nakon dvije godine više nije u planovima za budućnost ili jednostavno preplaćivanja vratara i napadača koji je tek sad počeo pokazivati natruhe onoga zbog čega je singapurski magnat za njega pljunuo 30 milijuna. I da, samo dvojica od ove devetorice neveličanstvenih su u rosteru za novu sezonu (Joao Cancelo je službeno na posudbi u Interu s vrlo velikom vjerojatnošću da će ga talijanski klub i otkupiti po isteku ugovora dok su Abdennour i Aderllan Santos na posudbi i s 29 godina praktički neupotrebljivi), a to su Santi Mina i Rodrigo.

Izrazito loše odrađen prijelazni rok, neadekvatno sastavljena momčad i velika očekivanja od nove sezone mogli su rezultirati samo na jedan način - otkazom Espiritu Santu i to već krajem studenog. Od onda pa sve do ljeta 2017. u čak tri navrata na klupu Valencije sjest će Salvador Gonzalez Voro, klupska legenda u toliko puta viđenoj ulozi trenera vatrogasca u tranzicijskom periodu do pronalaska novog glavnog trenera. Pod pritiskom vlasnika koji je na ljeto potrošio silne milijune , uprava kluba je za novog trenera postavila Gary Nevillea. I dan danas ovo ostaje jedan od najvećih nogometnih misterija svih vremena, a sljedeća tri mjeseca u povijesti Valencije su toliko tragična da ih ne valja ni prepričavati. Ništa bolje nije bilo ni proljeće 2016. kao i cijela 2016./2017. u kojoj su se izmijenila još dvojica trenera, Pako Ayestaran i Cesare Prandelli, s još dva angažmana dežurnog vatrogasca Salvadora Gonzaleza Vora. Nakon ljeta 2015. u kojoj se nemilice trošilo, ljeto 2016. bio je klasični period iskupljenja za Šišmiše pa su od Mustafija, Andre Gomesa i Paca Alcacera utržili 106 milijuna eura. Čisto da ne zaborave okus prethodnog ljeta tragikomično loših kupovina, za 24 milijuna eura doveli su 29-godišnjeg Garaya, do tada stopera Zenita. Kako je i vidljivo na grafu, u ljeto 2017. klub je odlučio stabilizirati potrošnju i prodaju, a za novog je trenera doveden Marcelino Garcia Toral, trener koji je s Villarealom postigao veliki uspjeh.

Simple, eficiente, triunfante
Ne znam događa li se to i vama, ali vrlo često, sasvim slučajno, odgledam neku nogometnu ekipu par puta više od planiranog jer su eto, bili u programu, a i protivnik protiv kojeg su igrali nije bio toliko loš pa se onda dogodi da baš ta ekipa bude hit sezone… Možda je to samo moj istančani ukus za prepoznavanje novih sportskih senzacija, a možda je i to samo sreća. Bilo kako bilo, sretan sam da sam ovu sezonu otvorio, s nekoliko odgledanih susreta više od planiranog, kluba koji se ponovno vratio tamo gdje i pripada, u sam vrh Primere. Riječ ...
Simple, eficiente, triunfante
Ne znam događa li se to i vama, ali vrlo ...
18.10.
Osim ozljeda, tko može zaustaviti GSW?

Nakon najklikbejtovskog naslova kojega sam mogao smisliti, uslijedit će nekoliko odvažnijih izjava koje predviđaju događanja koja nam slijede u NBA ligi ove sezone…

[Inspiracija su mi suviše mlaki tekstovi jednog korisnika pa reko sam sebi, ajmo napisat jednu mušku analizu] :)))))

1. Lonzo Ball će biti rookie godine, ma koliko mi navijali za druge…

O tome koliko će Los Angeles Lakersi 'biti dobri' ove sezone najbolje govori izjava općepoznatog LaVara Balla. Naime, on tvrdi kako će, s njegovim sinom u rosteru, Lakersi ganjati 8. poziciju playoffa. Ako uzmete u obzir činjenicu da sve što LaVar Ball izjavi je na beskonačnu potenciju uvećano s obzirom na realno stanje stvari, onda se iz te, još jedne u nizu nerealno stupidnih izjava, mogu izvući dva temeljna zaključka. Koliko je tek Zapad jak ako i sam LaVar priznaje da postoji čak 7 momčadi boljih od momčadi njegova sina?! Ako LaVar kaže da su Lakersi dobri 'tek' za 8. poziciju, to samo znači da su u stvarnosti prikovani za podrum talentom prebogatog Zapada.

I doista, Lakersi i sa Lonzom izgledaju kao poluozbiljna NBA momčad s mnoštvom mladih talenata od kojih apsolutno nijedan ne pokazuje tendenciju izrastanja u ozbiljnu NBA zvijezdu. Jedini koji je to obećavao je trejdan da bi se napravilo mjesta za Lonza, igrači poput Larry Nancea i Juliusa Randlea su užasno limitirani, 'budući Durant' Brandon Ingram je totalno izgubljen. Dovedeni centar Brook Lopez je tip igrača koji u svakoj ozbiljnijoj NBA momčadi današnjice igra „back up“ rolu i apsolutno je nekompatibilan s mladom jezgrom momčadi. O problemima Lakersa mogli bi još nadugo i naširoko, no valja zaključiti kako s ovakvom momčadi druga najtrofejnija franšiza nema što tražiti iznad 13. mjesta konferencije (uz Kingse i Sunse, Lakersi imaju najslabiji roster). Zato je po njih najbolje da se već sada fokusiraju na free agency jer je to jedini način da u Los Angelesu izgrade momčad za napasti titulu kad već od ovih draft prospecta neće biti ništa ili jako malo. Ipak, to ne znači da su ulazeći u novu sezonu bez ikakvog cilja.

Kako bi bili što privlačniji za slobodne igrače iduće ljeto, Lakersi ove sezone moraju iznjedriti barem jednog igrača s kojim bi najveće NBA zvijezde mogle oformiti novu veliku trojku, petorku, desetorku… Da bi to postigli, Lakersi trebaju u svojim redovima tražiti igrača koji je jednako dobar kao igrač i koji iza sebe ima određenu PR mašineriju koja bi ga prezentirala u što je moguće boljem svjetlu. A tko je idealniji čovjek za to od Lonzo Balla?

Lakersi će Lonzu apsolutno podrediti momčad i napumpavati mu brojke koliko je god to moguće kako bi LaVaru drugi najvažniji sin na kraju sezone odnio titulu novaka godine te postao igrač s kojim svatko voli igrati zbog njegove nesebičnosti i talenta, dakle onaj koji je idealan 'sidekick' nadolazećim free agentima idućeg ljeta. S pokojim triple - double učinkom i više od 8.368446654 asistencija po utakmici, Lonzo će sigurno uzeti titulu novaka godine. Bez obzira što će dobar dio košarkaškog svijeta navijati za Bena Simmonsa ili Dennisa Smitha Juniora, Lonzo će odnijeti tu nagradu, budite uvjereni u to. Čak štoviše, baš zbog PR mašinerije koja ga prati u stopu, ovogodišnje glasanje za ROTY nagradu neće biti glasanje za najboljeg od trojice kandidata već će biti glasanje „ZA“ ili „PROTIV“ Lonzo Balla, s time da će se ovi „PROTIV“ podijeliti na dva tabora što vlasniku najskuplje tenisice s vlastitim potpisom daje i više nego velike šanse za pobjedu.

2. Najveća opasnost za Golden State Warriorse krije se u New Orleansu!

Dao sam im šansu, pokušao sam i voljeti, ali sam s vremenom postao toliko razočaran da bi sada najradije volio da ih nema. Pelicansi su po drugi put u svega nekoliko godina uspjeli zajebati s izgradnjom momčadi oko elitnog talenta. Prvi put, 2013. godine, kada su svoj prvi izbor 2012. godine Anthonyja Davisa okružili tada all-star igračima poput Jrue Holidaya i Tyrekea Evansa, no zbog ozljeda i privatnih problema i generalno loše forme nisu uspjeli sastaviti makar solidnu playoff ekipu. Dovođenjem Cousinsa, tim poprilično neočekivanim potezom, Pelsi su krenuli u drugi pokušaj izgradnje opako natjecateljske ekipe. Najbolji centar lige i daleko, ali daleko najbolja četvorka lige u imalo zdravom okruženju već bi sada činili momčad koja opasno pretendira na naslov. Ovako, u jebenom New Orleansu, Pelicansi su sprdnja kakva i zaslužuju biti. Jer, kao prvo, nisu uspjeli izgraditi adekvatnu momčad dovođenjem igrača kompatibilnih s elitnim talentom koji posjeduju, a kao drugo, i daleko važnije, da i imaju dobro izgrađenu momčad, sistem i način igre koji bi morali prezentirati totalno je suprotan glavnim trendovima lige gdje su postave sve niže i brže. Uz Denver, Pelsi su jedini tim u ligi koji na visokim pozicijama imaju svoje najbolje igrače što automatski znači da bi stilom igre trebali ići kontra glavne struje. S Alvinom Gentryjem na klupi, čovjekom koji je i sam priznao kako je na njega kao trenera najviše utjecaja imao Mike D'Antoni, arhitekt današnje 'trendovske' košarke, to se čini kao nemoguća misija.

Iako im ni kladionice ne predviđaju dobru sezonu, ja odgovorno tvrdim da će biti i puno gore od toga. Osim na račun čistog talenta Cousinsa i Davisa (makar je i to dosta upitno dok vidite da Cousins cijelu četvrtinu provede iza linije kao da je neka obična stretch četvorka birana kao 54. pick druge runde, a ne najbolji igrač iz lijevog bloka na planeti), Pelsi će teškom slučajnošću ubrati koju pobjedu više te će završiti taman iznad trojca Lakers, Suns i Kings. Tako loš plasman rezultirati će odlaskom minimalnog jednog, ako ne i obojice superstara, što će opet uzrokovati pravi potres u power rankingu. Već vidim kako LeBron šalje Altmana da mu dogovori dolazak Cousinsa, kako Danny Ainge proračunato slaže paketić za Davisa ili kako Sam Presti ide po titulu GM-a stoljeća (zamislite da se još Boogie pridruži Oklahoma City Thunderima, ne bi li to bila 'najjača' ekipa svih vremena?!). Dakle, nema šanse da Cousins i Davis ostanu u istom timu do kraja sezone ili do početka iduće. Bit će ih tužno gledati onako nemoćne dok istovremeno talentom mnogo slabiji Nuggetsi pokazuju kako bi to trebalo izgledati kad visoki dirigiraju igru. No, s druge strane, bit će itekako zabavno vidjeti gdje će Boogie i/ili Brow otići jer bi to ovu, naizgled izvjesnu sezonu, učinilo daleko zanimljivijom i sve nas lišila osude na dvije godine čekanja raspada GSW-a (tada ističe ugovor Klayu i Durantu). Što se Pelicansa tiče, iskreno bi volio da im obojica odu, da vlasnici priznaju kako je ovo bio jedan veliki fail, da stave ključ u bravu ionako vječito praznog Smoothie King Centra, na opću radost i oduševljenje čitavog NBA svijeta odsele u Seattle i zauvijek izbrišu najgluplje ime u povijesti nadijevanja imena nekoj franšizi.

3. Nakon ove sezone, Cleveland će biti pustopoljina!

The King odlazi. Destinacija: Los Angeles Lakersi.

Iduće ljeto ponovno će biti sudbonosno za LeBrona Jamesa i njegove talente jer nam ponovno stiže The Decision. Kao i obično, LBJ će čekati do zadnjeg trenutka i onda, kada će vidjeti tko je od slobodnih igrača gdje potpisao, polako krenuti u pregovore. Zašto Lakersi?

Ostanak u Clevelandu značio bi da se pomirio s onime što je dosad ostvario, da odustaje od pokušaja da ulovi onog duha iz Chicaga. Njegov legacy time bi stao na dosad postignutome. To se naravno neće dogoditi i jedina ispravna odluka za LeBrona jest – odlazak. Šansa da bude zapamćen po lojalnosti kao Dirk ili Timmy je nestala onog trenutka kada je odlučio svoje talente povesti u South Beach pa čemu da sad glumi nekakvu lojalnost kada mu ljudi ionako nikad neće zaboraviti spomenuti potez?! Umjesto toga je bolje za njega i njegovu ostavštinu da bude igrač koji se pamti po tome što je odlazio na različita mjesta, tvorio nekoliko različitih momčadi, svaku od njih učinio contenderom i u svakoj od njih bio glavni igrač.

 Nekako u ovom trenutku LeBronove karijere jednostavno ne postoji bolja destinacija od Los Angelesa. Dobar dio onih koji ne vole LeBrona upravo su fanovi Lakersa i Kobe Bryanta. Mislim da nijedna košarkaška rasprava po društvenim mrežama nije toliko sveprisutna kao „LeBron or Kobe“, baš poput još prisutnije nogometne inačice Ronaldo/Messi. Naravno da su svađe pubertetlija zadnja stvar o kojima bi LeBron trebao voditi računa, no razmislite što bi se dogodilo da se LeBron zaista pridruži Lakersima. Odjednom The King više nije protivnik Crne Mambe i Lakersa (zapravo i nikad nije bio), već je jedan od njih. Vjerujem da bi tada mnogi promijenili svoje mišljenje o trenutno najboljem igraču na planeti jer što god LeBron učinio, uvijek će navijači druge najtrofejnije franšize moći reći kako je LeBron možda bolji igrač općenito, no Kobe je i dalje, riječima Magica, „The Greatest Laker ever!“, što u konkurenciji ponajboljih igrača u povijesti nije mala stvar.

Ipak, dolazak LeBrona u Grad Anđela nije ni približno gotova stvar. Prvo što Lakersi moraju napraviti jest, kao što je već spomenuto, pokazati Lonza Balla u što je moguće boljem svjetlu. Nije se LeBron slučajno pojavio na utakmici Ljetne lige u Las Vegasu kako bi uživo gledao Lonza.

Nakon što uspiju u naumu da Lonzo osvoji ROTY nagradu, tandem Rob Pelinka – Magic Johnson prije potpisa Jamesa mora potpisati još minimalno jednog igrača, zvijezdu poput Georgea ili Cousinsa kako bi King bio uvjeren u sposobnost organizacije da stvori sve uvjete za izgradnju šampionske momčadi. Tek tada će uslijediti novi „Decision“ koji može promijeniti sve.

Toliko od mene. 

Mislili su da je ova NBA sezona gotova, no ono što su otkrili zadivilo je mnoge…
Nakon najklikbejtovskog naslova kojega sam mogao smisliti, uslijedit će nekoliko odvažnijih izjava koje predviđaju događanja koja nam slijede u NBA ligi ove sezone… [Inspiracija su mi suviše mlaki tekstovi jednog korisnika pa reko sam sebi, ajmo napisat jednu mušku analizu] :))))) 1. Lonzo Ball će biti rookie godine, ma koliko mi navijali za druge… O tome koliko će Los Angeles Lakersi 'biti dobri' ove sezone najbolje govori izjava općepoznatog LaVara Balla. Naime, on tvrdi kako će, s njegovim sinom u rosteru, Lakersi ganjati 8. poziciju playoffa. Ako uzmete u obzir činjenicu da sve što LaVar Ball izjavi je na beskonačnu ...
Mislili su da je ova NBA sezona gotova, no ono što su otkrili zadivilo je mnoge…
Nakon najklikbejtovskog naslova kojega sam mogao smisliti, uslijedit će nekoliko ...

Respekt: iverson, Stoper, Mac316, Gazi24, Drop24,

Ne slažem se: domac277, RayRay,

Nevjerojatna količina gluposti pod rednim brojem 2. Imaju li GM-a i trenera koji ne zaslužuju pozicije? Naravno. Ali ovako idiotsko postavljanje stvari nema smisla. Demps će dobiti otkaz na kraju godine,Gentry također.Asika će stretchat i idemo dalj - RayRay, 20.10.17. 12:06, 0 0 0
dalje u nove pobjede. Jel način slaganja ekioe bio pogrešan? Je. Ali prošle godine zaokrenuli su stvari, potpisali par timskih igrača i kreću okruživati AD i DMC onime što treba. Ugasiti Pelicanse, a ostaviti sprdnje poput Magica i Sunsa. Svaka čast. - RayRay, 20.10.17. 12:11, 1 0 1
Ovo 'ugasiti' Pelicanse je bila želja, ne tvrdim da će se to i dogoditi. O kojim ti to igračima uz AD-a i Boogiea pričaš? Dali su Solomonu Hillu prevelik ugovor, nisu riješili glavni problem, a to je Jrue Holiday, doveli su Ronda i Tony Allena jer će - baiso, 20.10.17. 12:19, 0 0 0
oni kao biti dobri za dvojac AD i DMC??? Ja ne vidim nijedan dobar potez koji su napravili, a ako misliš da će sve proći tako mirno i da će usijana glava kao Cousins samo tako prijeći preko svega i biti strpljiv (a lik je došao iz Kingsa), onda nezz. - baiso, 20.10.17. 12:22, 0 0 0
pelicansi s teški shit, baš loša momčad, i ne treba puno znanja da im se prognozira potpuni raspad. Boogie ide prvom prilikom, a ADa će agenti brzo uvjeriti da je sponzorski novac negdje daleko od te vukojebine - Mac316, 20.10.17. 12:25, 1 1 0
09/2017
Surfin USA...

Ako vjerujete u karmu ili nešto vrlo slično tome, onda znate kako se ljudi vrlo često, jer imaju zlobnu narav, raduju kada ona nekoga sustigne jer je učinio nešto loše . No, postoji i drugi scenarij, ljudima manje zanimljiv, kada karma nekoga nagradi.

U ovom slučaju, karma je nagradila Russella Westbrooka koji je iskusio jednu od najvećih izdaja koju igrač na profesionalnoj, a opet s druge strane na tako osobnoj razini može iskusiti. No, za razliku od mnogih drugih igrača, pa i onog najboljeg na planeti, Russ, kako ga mi ovdje na tribini odmila volimo zvati, nije svakodnevno obilazio svojeg GM-a cmizdreći kako nema dovoljno dobre igrače s kojima se može natjecati na najvišem nivou nego je umjesto toga odlučio uzeti stvari u svoje ruke i odigrati muški sezonu koja je uslijedila žrtvujući se maksimalno za svoju momčad. Na kraju se uspostavilo da je to bila jedna od najboljih sezona koju je jedan individua ikad imao, a ta energija, kompetitivnost i srčanost ili kako bi Mac316 rekao – dišpet, davale su cijeloj ekipi jedan identitet borbene grupe igrača koja je bila spremna potući se sa svima, ma koliko im male šanse za pobjedu bile. Takva je i uostalom publika u OKC-u, samoprozvanom Loud Cityju. Nije stoga ni čudno da je Westbrook dobio nadimak 'Brodie' što bi se na naški moglo prevesti kao car ili kralj, ali u onom prenesenom smislu.

Paul George i Carmelo Anthony su dakle ta nagrada Russellu Westbrooku, igrači s kojima se ponovno može napasti one najbolje, igrači s kojima je njegov OKC ponovno contender. I ne samo to, oni su konačno netko tko može srušiti ovakve Warriorse. Neću reći da će osvojiti naslov, ali ću reći kako su jako dobar bet i kako bih, da imam pare, stavio pokoju kunu više na njih (ako ste u supersporta slobodno mi uplatite na account „baisolinho“). Zašto?

Jer su postali ekipa s tri superstar igrača, ne all-star, nego superstar igrača. Westbrook to neupitno jest, Paul George isto, pitate se je li to i 33-godišnji Carmelo Anthony? Apsolutno jest. Kada je u ljeto u kojem je Ohio ponovno slavio povratak svojega kralja Carmelo odlučio ostati u New Yorku i sklopiti jedan od jačih ugovora u ligi, sam je pristao da ostaje u Carstvu košarkaške nesreće, prijestolnici iracionalnosti, školskom primjeru organizacijskog kaosa – New York Knicksima. Okružen levatima na parketu, slušajući gunđavu ženu koja se prijeti papirima za rastavu kod kuće i nekad genijalnog trenera i igrača, sad starog i pomalo shizofrenog generalnog menadžera na poslu, i oni najposvećeniji košarci i natjecanju izgubili bi volju, a kako onda ne bi i Melo. Zato mu je i kroz godine pala vrijednost na tržištu, zato se i čini kao da Melo više nije onaj stari. No, on će to nesumnjivo ponovno biti.

U OKC-u ga ne čeka glamur jednog velikog grada, čeka ga pripizdina u kojoj nema što drugo raditi doli igrati košarku i natjecati se na najvećem mogućem nivou. Ako je jedan JR Smith po odlasku iz NYC-ja u Cleveland doživio upravo takvu transformaciju, onda će to doživjeti i Anthony. Mnogi tvrde kako su najbolji dani iza Mela, no to nije točno. Carmelo Anthony je najjači isolation scorer današnjice. Mnogi igrači poput Kobeja ili Paula Piercea vam mogu potvrditi da im je upravo čuvanje njega bio najteži obrambeni zadatak u ligi. Kada ste prirodni scorer koji se prvenstveno oslanja na finoću svojih poteza, a ne na snagu vlastitog tijela, onda vam je rok trajanja na najvišem nivou u NBA-ju znatno duži. Upravo je to slučaju kod Mela.

Dakle, OKC ima tri superstar igrača u svojoj ekipi. Tri nenadjebiva igrača koji mogu dobiti svakoga u ovoj ligi u jednoj playoff seriji. No, mnogi im to neće htjeti priznati sve dok se iduće godine sami ne uvjere u to. Kemija momčadi, famozna 'jedna lopta, a njih trojica', nepostojeći sustav igre, komplementarnost velikog trojca i ostalo znače samo jedno – ovaj OKC Thunder nije ekipa koja će u regularnoj sezoni silovati razne Brooklyne, Magice, Lakerse obarajući pritom sve rekorde, nego je ekipa koja će s pristojnog drugog, trećeg ili četvrtog mjesta ući u playoff i tek tamo pokazati koliko je opasna. Razlog tomu je istinska košarkaška ružnoća koju Thunder bez obzira na broj superstar igrača prezentira , a koja u novonastaloj situaciji i nije toliko loša. Dvije i pol akcije koje je dosad Oklahoma igrala i dalje će ostati iste, samo s drugim akterima. Prema tome, govoriti o nekakvim problema s neuigranošću Russ – PG – Melo trojca je suluda jer oni ustvari ni nemaju što uigravati. Sistem je to koji u svojoj jednostavnosti nastoji maksimalno iskoristiti individualnu klasu svojih najboljih igrača. Te najbolje igrače okružite s defanzivnim specijalistima Robersonom i Adamsom i dobili ste finu petorku koja je kompetitivna na obje strane parketa. Potencijalni problemi sa širinom rješavati će se tijekom sezone, no budite uvjereni da će u svakom trenutku jedan od velike trojice biti na parketu. Uostalom, ako je na nešto novopečeni BIG3 navikao, onda je to da igraju sami protiv svih.

Laveta doniraj. 

Svi ostali, još jednom da ponovim: account "baisolinho", primam sve donacije.

Toliko od mene.

JoHayes ih nije volio
Ako vjerujete u karmu ili nešto vrlo slično tome, onda znate kako se ljudi vrlo često, jer imaju zlobnu narav, raduju kada ona nekoga sustigne jer je učinio nešto loše . No, postoji i drugi scenarij, ljudima manje zanimljiv, kada karma nekoga nagradi. U ovom slučaju, karma je nagradila Russella Westbrooka koji je iskusio jednu od najvećih izdaja koju igrač na profesionalnoj, a opet s druge strane na tako osobnoj razini može iskusiti. No, za razliku od mnogih drugih igrača, pa i onog najboljeg na planeti, Russ, kako ga mi ovdje na tribini odmila volimo zvati, nije svakodnevno obilazio svojeg ...
JoHayes ih nije volio
Ako vjerujete u karmu ili nešto vrlo slično tome, onda ...
...nisu Melu dali šansu da bude bilo što drugo od volume scorera jer su mu slagali takve ekipe i praktički ga silovali da igra hero ball. Prošle sezone, čak i u narušenim odnosima, Melo je prilično sudjelovao u promociji Porzingisa, teško da se... - Mac316, 26.9.17. 8:05, 0 0 0
može reći da je gušio. Ne vidim razlog zašto misliti da u franšizi koja ga je od prvog dana okružila ekipom za pobjeđivanje, Melo ne može postati dio sustava, da je htio i dalje glumiti Boga, imao je no trade clause i mogao je ostati u NY - Mac316, 26.9.17. 8:06, 0 0 0
Melo i George sigurno nisu superstari. Melo je mozda to po marketinskom statusu ali igrackom nikako. Superstarovi su igraci koji mijenjaju tok utakmice na obe strane parketa - Essien1950, 26.9.17. 12:13, 0 0 0
Po tvojem opisu Westbrook onda nije superstar, a George jest. Melo je definitivno diskutabilan, ali zato smo sin Mac i ja naveli razloge zašto i njega smatramo superstarom ili zašto će se on opet vratiti na tu razinu jednom kad zaigra u OKC-u. - baiso, 26.9.17. 15:51, 0 0 0
Westbrook je igrac oko kojeg mozes radit napadacki sistem. Takvi su jos Harden, Curry i Westbrook. Svi ostali superstarovi su nemani u oba smjera s tim da su naravno Lebron, Durant i Leonard razina vise jer rade ogromnu razliku u oba smjera - Essien1950, 28.9.17. 15:53, 0 0 0
09/2017
Trebamo li uzeti Amerikanca playa?

Kao što mi, zagriženi navijači Hajduka vrlo dobro znamo, ne postoji tema vezana uz sport koju ne možemo povezati s dragim nam i voljenim klubom, pa tako ni ova tema nije iznimka. Prije nekoliko mjeseci jedan je novinar na svojem facebook profilu napisao kako 'socios model' u usporedbi s vlasništvom 'jednog gazde' možda i nije najbolji način na koji se može voditi klub, no najbolji je za Hajduk pritom aludirajući na nerealnost ove druge spomenute opcije. Jednako je tako i s naturaliziranjem stranca na deficitarnoj nam poziciji playmakera. Nije idealna opcija, no zar nam nešto drugo i preostaje?

Na riječi „hrvatska košarka“ bude se vrlo često loša sjećanja dok nam se po glavi motaju razne Rusije, Češke, Senegali, Bosne i Hercegovine koje lagano prelaze u probleme pick and rolla i obrane da bi na kraju konačni zaključak bio gotovo uvijek isti – Hrvatska odavno nema kvalitetnog playmakera.

Kada govorimo o potrazi za sportskim talentima u voljenoj nam zemlji, onda se nekako svi fokusiramo na brojčano stanje konstatirajući kako je nas Hrvata ipak samo četiri i kusur milijuna pa kako iz tako malenog bazena izvući talent koji će jednoga dana biti vrhunski playmaker?! Rekao bih kako je to jedna od onih vječitih laži u sportu kojoj nećemo samo vjerovati već ćemo je i prihvatiti kao svojevrsni aksiom, nešto što je samo po sebi istinito i samim time nepotrebno dokazivanja, poput onog da su penali lutrija.

Čak i ne trebamo ići daleko da bismo dokazali kako je tih četiri i kusur milijuna sasvim dovoljno da se kroz 20 godina izrodi jedan talent za kojim godinama vapimo. Dovoljno je zaviriti u susjednu nam Sloveniju gdje su se u tih 20 godina našla čak dva vrhunska igrača NBA kalibra upravo na poziciji koja je nama toliko deficitarna (svi znate o kome pričam pa ih ne treba posebno spominjati), ili pak u malo nam dalju Litvu. Obje su zemlje s pola milijuna pa do 2 milijuna manje življa to uspjele, no ne i mi. I nije neka 'kvantna fizika' otkriti zašto je tome tako. Čak štoviše, vrlo je lako opisivo u jednoj, no dobro, dvije riječi: „nedostaje sustav“, ta univerzalna sintagma kojom možemo opisati svaki problem u svakom sportu kojim se mi Hrvati bavimo, a dotiče se izravno nadležnih krovnih sportskih institucija u državi koji su sve samo ne ono što bi trebali predstavljati – sustav.

I tako u nedostatku istog u svakom nam sportu nedostaje nešto, a nije da talenta nema. Već u desetljećima možemo brojiti kad smo u nogometu zadnji put imali pravog lijevog beka ili pravog playmakera u košarci dok istovremeno vodimo burne rasprave oko komplementarnosti Modrića i Rakitića u veznom redu ili minutaže Bendera, Šarića, Perića i Rudeža na poziciji četvorke u košarkaškom nam timu (naravno da se ova četvorica vjerojatno nikad neće istovremeno naći na popisu, no ovo je čisto radi poante) što samo pokazuje da talent postoji, ali se ne usmjeruje nego pušta da poprilično slobodno raste, a sve kao produkt nedostatka sustava. Primjera ima koliko hoćete pa se tako recimo ni ne treba čuditi što u Dinamu poniču igrači koji su svi redom sjajni individue s nedostatkom uklopljenosti u određeni sustav igre.

Sve u svemu, teško je očekivati da ćemo playmakera dobiti ako u HKS-u još nisu napravili kalup za izradu istog. Zbog svega navedenog, apsolutno i bez pogovora košarkaški savez mora početi slati molbe u nadi da će upecati jednog barem za europske prilike kvalitetnog playmakera. Međutim, kao i uvijek, postoji 'neka caka', a to su u ovom slučaju prevelika očekivanja od bilo kojeg dovedenog stranog igrača. Možda je to do pozicije, ali mnogo je vjerojatnije da je do nas samih. Pogledajte samo koliko Roko Ukić trpi pljuvanja jer je nesretnik, ovako star i izrauban, i dalje najbolje što na toj poziciji možemo dobiti. Pljuvanja po Ukiću rezultat su prevelikih očekivanja od njega, a u konačnici i od pozicije koju igra. To isto čeka i svakog idućeg igrača koji odluči uzeti putovnicu Lijepe naše kako bi bio ono što nam tako kronično nedostaje.

Taj igrač može biti i netko iz NBA lige koji nikada nije zaigrao za odabranu vrstu SAD-a, onaj koji bi za smotre poput Eurobasketa bio top, top igrač. Da, Hrvatska može imati i takvog igrača, ali samo ako se taj isti poput Kristapsa Porzingisa uhvati za neku Hrvat'cu instagramušu te se toliko ludo zaljubi da joj stavi prsten na ruku nakon čega se još više, poput Napoleona, zaljubi u nas Hrvate i našu obalu, i more, i turizam, i sve...  Šanse za to su ravne šansama da se neki unuk ili praunuk Georgea Mikana i Johna Stocktona koji je i sasvim slučajno playmaker odluči igrati za prastaru mu domovinu.

Dakle, vraćamo se onome što je već spomenuto. Maksimalno što Hrvatska može dobiti jest „za europske prilike“ dobar playmaker koji nije nikakva dominantna figura na terenu, nego onaj koji zna „how to stay in yo lane“ tip igrača. Uostalom, to je upravo i sam Anthony Randolph. Zasad smo imali dva takva igrača, Dontaye Drapera i Olivera Lafayettea. Jedan je sasvim solidno odigrao rolu koja se od njega tražila, drugi nije pa se odmah po defaultu počelo govoriti o neisplativosti uzimanja Amerikanca u našu reprezentaciju. No, kao što je već spomenuto, nama ništa drugo ni ne preostaje nego da se od prvenstva do prvenstva krpamo s takvim igračima. Uostalom, gore od sadašnje situacije ni ne može biti. Dovođenjem stranog igrača u reprezentaciju neće se riješiti ni najmanji problem koji hrvatska košarka (čitaj Hrvatski košarkaški savez) ima. Ono nam samo u trenutku može biti od pomoći, i to ako taj isti igrač odigra jako dobar turnir što je, kako se dosad pokazalo, jako upitno.

Sve dok se s organizacijskog aspekta stvari ne pokrenu, neće biti ni kvalitetnog 'domaćeg' playa, niti će biti uigranih akcija, dobrih izbornika, prepoznatljivog stila košarke. Ma neće ni biti kulta reprezentacije, a to je nešto za čime čeznemo već desetljećima. 

Dok nema mačke, HKS miševi kolo vode...
Kao što mi, zagriženi navijači Hajduka vrlo dobro znamo, ne postoji tema vezana uz sport koju ne možemo povezati s dragim nam i voljenim klubom, pa tako ni ova tema nije iznimka. Prije nekoliko mjeseci jedan je novinar na svojem facebook profilu napisao kako 'socios model' u usporedbi s vlasništvom 'jednog gazde' možda i nije najbolji način na koji se može voditi klub, no najbolji je za Hajduk pritom aludirajući na nerealnost ove druge spomenute opcije. Jednako je tako i s naturaliziranjem stranca na deficitarnoj nam poziciji playmakera. Nije idealna opcija, no zar nam nešto drugo i preostaje? Na riječi ...
Dok nema mačke, HKS miševi kolo vode...
Kao što mi, zagriženi navijači Hajduka vrlo dobro znamo, ne ...
09/2017
Kelti ili Cavsi: Tko je pobjednik Irving tradea?

Znate za onu scenu u filmu kada jedan lik nagovara drugog da puca u nekoga ili nešto, a ovaj držeći pištolj drhtavom rukom oklijeva stvarajući pritom filmsku napetost koja se potom razrješuje u dva moguća scenarija: 'lik sa pištoljem' puca ili ne. E upravo se tako na prvi pogled čini najnoviji 'blockbuster' trade između Celticsa i Cavsa s Danny Aingeom, GM-om Celticsa, u ulozi nesigurnog lika drhteće ruke koji mora u nekog pucati…

„Pull the trigger, Danny! Pull the trigger! PULL THE F*CKING TRIGGER, AINGE! BOOM!

I dok su to 'potezanje obarača' od strane Aingea mnogi zazivali već i za vrijeme samog 'trade deadlinea' pa i kasnije početkom drafta i free agencyja, generalni menadžer najtrofejnije franšize NBA-ja odlučio se na čekanje da bi sada, po mnogima poprilično nenadano, 'ko iz vedrog neba' odlučio za jednog jedinog igrača all-star kalibra dati svojeg  all-star igrača, sjajnog role playera, mladog prospecta i 'sveti pick' Brooklyn Netsa koji sigurno garantira top5 izbor na draftu iduće godine.

Vratimo se na filmsku scenu!

Dvojica spomenutih filmskih likova vrlo su često tinejdžeri s time da 'lik s pištoljem i drhtavom rukom' najčešće bude portretiran kao pozitivan lik koji se nalazi pred kušnjom. Ako se dogodi da potegne obarač i ubije čovjeka, ono što najčešće slijedi jest borba sa samim sobom odnosno vlastitom savješću kao produkt nesigurnosti proizašle iz čina ubojstva.

Tako su mnogi počeli portretirati Danny Aingea nakon ovog trejda. Čovjek koji je učinio nešto zbog čega bi mogao požaliti. No, legenda Celticsa nije nikakav 'nesiguran tinejdžer' koji se boji okinuti obarač i ubiti čovjeka. Ainge je više tip koji će okinuti obarač i pritom nadodati svim filmoljupcima poznatu 'Do you feel lucky, punk?!'. Ako se za nekoga može tvrditi da svoj posao radi onako kako bi ga svaki GM trebao raditi, onda se to može tvrditi upravo za Danny Aingea. Rijetko je pametna misao korisnika tribine zvanog 'h0b0tnica' u kojoj tvrdi da Aingea mnogi mrze jer sve stvari radi ispravno, onako kako treba. Evan Turner, bivši igrač Celticsa, poput mnogih drugih zamjerio je Aingeu 'olaku' razmjenu svojeg najboljeg igrača Isaiahe Thomasa tvrdivši kako 'The Little Guy' to nije zaslužio. S nekakve ljudske strane to bi i imalo smisla, no s čisto poslovne, to je jedini ispravan potez žele li Celticsi objesiti još jedan 'banner' u svojoj dvorani. Najvažnija karakteristika Aingea kao generalnog menadžera jest 'razmišljanje u vremenu' zahvaljujući kojemu je uvijek 1-2 koraka ispred konkurencije, a trade za Irvinga upravo je savršen primjer toga.

Čim je došlo do razmjene, činilo se, onako na prvu, da su Celticsi dali puno previše. No, jesu li zbilja?

Kako god okrenete, Danny Ainge se nalazi u win-win situaciji. Ključ razumijevanja leži u Isaiahu Thomasu.

'Beyond inspiring', tako bi se mogla opisati prošlogodišnja sezona IT-a nakon koje je završio peti u poretku za MVP-a. No, valja reći kako taj isti Isaiah Thomas možda više nikad neće ponoviti takvu sezonu, čak štoviše, možda nikad više neće nastupiti na all-staru. Ozljeda kuka, toliko ozbiljna da su Cavsi razmišljali o otkazivanju razmjene, udaljit će ga s parketa sve do početka veljače. S 28 godina na leđima i relativno teškom ozljedom, igrač kojemu su brzina i nevjerojatna snaga glavni forte, teško da ponovno može biti 'onaj stari' odnosno onaj koji se može isplatiti Cavsima. Nažalost, Isaiah Thomas je na putu da bude dobar igrač blizu all-star razine, no nikako iznad toga. Ipak, za potrebe analize, razmotrit ćemo i drugi scenarij.

Ako će i narednu sezonu odigrati na elitnoj razini kao što je to učinio prošle onda nema šanse da se jedna od 30 NBA franšiza ne 'upeca' i ponudi mu maksimalan ugovor koji će on, sudeći po njegovim izjavama, sigurno tražiti. Kako se i LeBronu idućeg ljeta ističe ugovor, to znači da će novopečeni GM Cavsa biti na paklenim mukama budući da je nemoguće obojici dati maksimum što posljedično vodi do toga da jedan od te dvojice odlazi iz Clevelanda čime Boston, bez kapi znoja prolivene na parketu, postaje uvjerljivi broj 1 na Istoku.

Ako se i dogodi da Isaiah Thomas pristane na manji ugovor, to samo potvrđuje da su Cavsi ovom razmjenom dobili nekolicinu igrača koji im daju širinu, ali ih ni na koji način ne poboljšavaju kvalitativno što je upravo bilo potrebno ovoj momčadi Clevelanda – dovesti superstar igrača koji je izravan upgrade sam po sebi. Chris Paul bi recimo bio taj upgrade. S druge strane, Boston je u Haywardu i Irvingu dobio upravo takve igrače. Uostalom, ako pogledamo i samu povijest razmjena za all-star i superstar igrače onda se jasno vidi kako su ekipe koje su trejdale za nekog top igrača gotovo uvijek izašle kao pobjednici.

Ainge se prema mnogima podosta 'isprsio', ali je to učinio s razlogom. Uzeo je drugog najboljeg igrača najvećih im konkurenata dajući im za njega samo kvantitetu, ne i kvalitetu. I nije ovom razmjenom dobio samo Irvinga već je dobio i vrijeme. Pomladio je star playera kako bi ga dobno približio mladoj jezgri momčadi.

Kritičari Aingeove poslovne taktike istaknuli su da je za sve igrače koje je dao mogao uz Kyriea danas imati i Georgea ili Butlera. Opet pitanje: Bi li Celticsi, da su upecali Georgea ili Butlera, zbilja bili toliko bolji nego što su danas? Nesumnjivo je da su George i Butler bolji igrači od Haywarda, no koliko bi sama momčad profitirala od toga? Ako se negdje inače proračunati Ainge kockao, onda je to u dovođenju Gordona Haywarda jer je svjesno propustio obojicu spomenutih igrača ne želeći trošiti na njih igrače ili pickove te umjesto toga, jednostavno potpisao još jednog kvalitetnog igrača dajući pritom u rješavanju salary cap zavrzlama Averyja Bradleyja i drugi pick za Marcusa Morrisa. Dakle, kada se sve zbroji i oduzme, Ainge je za Bradleyja i drugi pick dobio Haywarda i Morrisa, dok bi za nekog od dvojca Butler – George morao uz navedeno minimalno nadodati još jednog igrača, najvjerojatnije Browna ili Tatuma.

George/Butler <--> Bradley, Brown/Tatum, 2nd round pick*

Hayward, Morris <--> Bradley, 2nd round pick

*U nedavnom intervjuu Ainge je i sam priznao kako ponuda koju je poslao za Irvinga nije prva takvih proporcija, ali je prva prihvaćena. To znači da navedeni paket vjerojatno i ne bi bio dovoljan.

Hayward, iako nijansu slabiji igrač od Georgea ili Butlera, puno je bolji fit za Celticse iz više razloga. Prvi je naravno Brad Stevens koji ga je već trenirao na Sveučilištu Butler. Drugi je činjenica da je Hayward igrač sustava koji nema problema podrediti se momčadi ili prepustiti ulogu glavnog igrača što je upravo ono što je prilikom svog zahtjeva za razmjenu u Clevelandu tražio Kyrie Irving. Sa Georgeom i Butlerom to ne bi bio slučaj te bi se dogodilo da Kyrie ponovno dolazi u sličnu situaciju u kojoj se našao i u Clevelandu.

Zaključni odlomak napišite sami, prenajeo sam se i ne da mi se…

Lp

Celticsi su pobjednici razmjene, ma što god vam se na prvu činilo...
Znate za onu scenu u filmu kada jedan lik nagovara drugog da puca u nekoga ili nešto, a ovaj držeći pištolj drhtavom rukom oklijeva stvarajući pritom filmsku napetost koja se potom razrješuje u dva moguća scenarija: 'lik sa pištoljem' puca ili ne. E upravo se tako na prvi pogled čini najnoviji 'blockbuster' trade između Celticsa i Cavsa s Danny Aingeom, GM-om Celticsa, u ulozi nesigurnog lika drhteće ruke koji mora u nekog pucati… „Pull the trigger, Danny! Pull the trigger! PULL THE F*CKING TRIGGER, AINGE! BOOM! I dok su to 'potezanje obarača' od strane Aingea mnogi zazivali već i za ...
Celticsi su pobjednici razmjene, ma što god vam se na prvu činilo...
Znate za onu scenu u filmu kada jedan lik nagovara ...

Respekt: JoHayes13, Mac316, DDR16, ivan-cro, h0b0tnica,

Slažem se: DDR16, cliff77, h0b0tnica,

Ne slažem se: Mac316,

Teško je zaista dati odgovor na to je li trejd dobar za Boston ili nije, po meni, Irving je jako nedokazan igrač bez Jamesa da ga nosi na leđima tako da bez Jamesa ne predstavlja značajni upgrade nad prošlogodišnjim Thomasom, no to nije razlog... - Mac316, 7.9.17. 11:21, 0 0 0
...neslaganja. Neslaganje ide zbog portretiranje Aingea kao nekog genijalca koji je taktizirao, a mislim da je to daleko od istine. Ainge bi čekao sa svojim pickovima još i danas i valjda vječno da Kyrie nije zatražio trejd prilično... - Mac316, 7.9.17. 11:22, 0 0 0
...iznenada, njegov potez je čista reakcija na okolnosti, a ne plod neke dugoročne strategije i plana - Mac316, 7.9.17. 11:23, 0 0 0
Ainge nije mogao predvidjeti da će se Irvingov trade request zaista dogoditi, ali za to mu i gomilanje pickova i igrača koji su super trade chipovi i služi. Da 'čisto reagiraš na okolnosti' moraš stvoriti i nekakav okvir, a to je samo moguće - baiso, 7.9.17. 12:32, 0 0 0
s dugoročnim planom... - baiso, 7.9.17. 12:33, 0 0 0
07/2017
Tribina hipoteza...

Prvo na što su se mnogi referirali kad je objavljeno da Ante Žižić neće nastupiti za reprezentaciju bio je njegov brat Andrija. Ide stopama svojega starijeg brata glasili su mnogi komentari koji su opet, kao i svaki drugi put, pogrešni. Za razliku od bilo kojeg drugog Hrvata u NBA-ju, Žižić dolazi u momčad koja iduće sezone napada sami vrh. Dakle, 20-godišnjak dolazi u sasvim novu sredinu u koju se treba uklopiti ne samo igrački, već i stilom života, pa još k tome u jednu od top momčadi lige što znači da neće imati 'pravo na greške' kao što to imaju novaci u slabijim momčadima. Svaka greška mogla bi ga stajati važnih minuta na parketu. Prema tome, apsolutno je shvatljivo zašto se Žižić želi u potpunosti fokusirati na svoju prvu sezonu u NBA-ju. Ako se uspije nametnuti treneru Stevensu kao solidna opcija s klupe i 'prva skakačka opcija', onda će iskustvo potencijalnog igranja u finalu NBA lige na razvoj mladog Žižića utjecati više od bilo koje utakmice na trećem najjačem reprezentativnom natjecanju na planeti, Eurobasketu. Aco Petrović itekako dobro zna koliko su u Bostonu posvećeni radu s mladim igračima te koliko je kvalitetan njihov glavni trener Brad Stevens. Opet, ako ni zbog čega drugog, onda samo zbog te činjenice trebao je shvatit da će Žižić puno više dobit ako ostane prilagoditi se životu u SAD-u i načinu na koji se tamo 'lopta pod obručima', nego da je trošio vrijeme na nevažan turnir s reprezentacijom.

I konačno, glavni argument tužitelja trojca Hezonja – Zubac – Žižić je ni manje, ni više nego njihov kolega Dragan Bender. Ako Bender može (…) stvarno ne vidim razloga zašto oni [Hezonja, Zubac, Žižić] ne mogu riječi su predsjednika HKS-a Stojka Vrankovića. I Bender je igrao Ljetnu ligu u Vegasu, i Bender je mlad, i Bender nema iza sebe rookie sezonu 'iz snova', pa je svejedno odlučio igrati za reprezentaciju. Kao prvo, Bender se nalazi u izrazito mladoj momčadi Phoenix Sunsa kojima je iduće sezone važnije razvijati mladu jezgru momčadi od ostvarivanja povoljnog omjera pobjeda i poraza što znači da neće biti pod pritiskom rezultata kao što je to Žižić, ili pod pritiskom konkurencije kao što je to Hezonja. Kao drugo, valja se nadati kako je Bender odluku o nastupu za reprezentaciju donio sam, bez vanjskih utjecaja ili nagovaranja. Ne bi se trebalo začuditi ukoliko je na njegovu odluku djelomično imala utjecaja i sama prošlost s HKS-om i famoznim ugovorom o tenisicama zbog kojega je jedan od najtalentiranijih mladih hrvatskih košarkaša morao preskočiti natjecanje u kojem smo zamalo uzeli zlato, pa se iz tog razloga možda prilikom donošenja odluke osjećao dužnikom. Bilo kako bilo, Bender je donio tu odluku jer očito ne osjeća pritisak kao što to osjećaju trojica onih koji su otkazali. Konačno, dolazimo do glavnog razloga zašto bi netko trebao ili ne trebao igrati za izabranu vrstu – motiv. Kakve koristi od igrača koji u ovom trenutku nastup za reprezentaciju vide kao teret koji njihovim karijerama može načiniti samo štete?

Sir Alex Ferguson jednom je rekao Rooneyu: Idi, riješi privatne probleme, i dođi tek kad ih u potpunosti riješiš. Ne prije, nego kad ih riješiš. Drugim riječima, jedan od najvećih trenera svih vremena najveći je zbog toga što zna pustiti nekoga da ode, da riješi svoje probleme sam sa sobom, jer zna da, kad se ovaj vrati, dobit će od tog istog igrača stopostotni učinak, a ne neku lošu verziju nekad sjajnog igrača. To bi i naš izbornik trebao znati! Tome bismo se i svi mi morali nadati. Reprezentacija jest svetinja i trebamo joj željeti sve najbolje, no to nećemo postići tako što ćemo blatiti one koji na početku karijere odgode nastupe za reprezentaciju kako bi u godinama koje slijede, a bit će ih još mnogo, dali za izabranu vrstu mnogo više nego što to realno mogu sada.

Ako na trenutak prestanemo biti djetinjasti i služiti se frazama iz pjesmarica i naglasak stavimo na realne okolnosti u kojima se igračka karijera odvija, onda ćemo na stvari gledati sasvim drugačije, a prema onima koje tako lako pljujemo i optužujemo imati razumijevanja i strpljivosti. S ovom utopijskom ću i završit. Mac316, plati pivo!

Izdajice hrvatskog naroda (drugi dio)
Prvo na što su se mnogi referirali kad je objavljeno da Ante Žižić neće nastupiti za reprezentaciju bio je njegov brat Andrija. Ide stopama svojega starijeg brata glasili su mnogi komentari koji su opet, kao i svaki drugi put, pogrešni. Za razliku od bilo kojeg drugog Hrvata u NBA-ju, Žižić dolazi u momčad koja iduće sezone napada sami vrh. Dakle, 20-godišnjak dolazi u sasvim novu sredinu u koju se treba uklopiti ne samo igrački, već i stilom života, pa još k tome u jednu od top momčadi lige što znači da neće imati 'pravo na greške' kao što to imaju ...
Izdajice hrvatskog naroda (drugi dio)
Prvo na što su se mnogi referirali kad je objavljeno ...

Respekt: ivan-cro, Cirohito,

Slažem se: JohnKyve, Shankly96,

Izjava Bogdanovića: "Drago mi je što nisu tu" Kako interpretirati cijelu ovu situaciju u kontekst budućnosti hrvatske košarke? - DDR16, 31.7.17. 22:08, 0 0 0
07/2017
Tribina hipoteza...

Nešto više od 33 dana ostalo je do početka novog Eurobasketa, trećeg najjačeg reprezentativnog natjecanja na planeti (Olimpijske igre i Svjetsko prvenstvo ipak su dosta jače smotre) i prije nego što je uopće počelo standardno dizanje u nebesa u jednoj, pa tradicionalno sveobuhvatno pljuvanje u drugoj utakmici, smišljanje jingleova za uspjeh i traženje krivca za neuspjeh, hrvatskoj je javnosti obznanjeno da su trojica hrvatskih košarkaša zbog obaveza u NBA ligi odlučili preskočiti najjaču europsku smotru reprezentativne košarke.

Hezonja, Zubac i Žižić, trojica mladića koja su odlučila reći 'NE!' pozivu u reprezentaciju otad su pribijeni na stup srama. Vjerojatno ne postoji nijedna sekcija s komentarima na društvenim mrežama koja nije popunjena pogrdnim riječima prema trojici naših košarkaša. Oni su, za uvijek stručno hrvatsko sportsko pučanstvo postali obični nezahvalnici, lijeni i sebični ljudi koji svoje vlastite interese stavljaju ispred nečega što bi im trebalo biti svetinja, oni su postali – izdajice domovine! Mnogi su otišli i korak dalje tvrdeći kako je tim istim igračima bolje da se ni ne vraćaju u reprezentaciju jer da ih takve uopće ne trebamo. U prilog tome je društvenim mrežama počeo kolati video iz 2007. godine u kojem Bruno Kovačević u sportskom dijelu informativnog programa HRT-a 'očitava bukvicu' drugoj trojici hrvatskih košarkaša – Nikoli Vujčiću, Daliboru Bagariću i Andriji Žižiću – jer se nisu odazvali u reprezentaciju. Kao točka na „i“ stigle su izjave predsjednika HKS-a Stojka Vrankovića i izbornika Ace Petrovića koji su stali na stranu onih koji kritiziraju tvrdeći da ne shvaćaju zašto su određeni igrači otkazali reprezentaciji.

Eh, ti svekoliko hrvatsko sportsko pučanstvo, dragi čelni ljudi hrvatske košarke, moram reći kako ste svi vi skupa u krivu jer je otkazivanje trojca Hezonja – Zubac – Žižić ustvari najbolja moguća odluka koju su mogli donijeti čime vaše kritike postaju besmislene i u najmanju ruku – bedaste.

Svaki igrač prolazi kroz 4 faze u svojoj igračkoj karijeri. Prva je uvodna faza u kojoj je igrač mlad, talentiran, ali i 'neizbrušen', pa njegovi nastupi na sportskim borilištima poprilično osciliraju. Druga faza se odnosi na fazu stabilizacije u kojoj performanse pojedinog igrača prestaju toliko oscilirati te koja ujedno služi i kao uvertira u treću fazu u kojoj igrač prolazi kroz vrhunac svoje karijere što se u anglosaksonskoj literaturi označava terminom peak. Poanta je da svaki igrač ima drugačiji peak. Neki imaju duži, neki kraći, no kada ih sve zajedno uzmemo u obzir, dobijemo da je sportaš, u ovom slučaju košarkaš, na svojem peaku od 28 – 32 godine. Na bespućima Reddita pronađoh studiju koja je na uzorku od 71 igrača (top 50 najboljih ikad + superstar igrači iz 2014.) pokušala precizno odrediti kada pojedini košarkaš ulazi u svoj peak te je dobiveni rezultat – 27 godina i dva mjeseca (slika ispod).

Četvrta odnosno završna faza je ona od vrhunca karijere do mirovine i označava igračev pad po svim kategorijama. Od navedenih četiriju faza, faza vrhunca karijere (treća faza) je najbitnija jer je najvjerojatnije da će upravo u toj fazi neki sportaš bilježiti najbolje rezultate svoje karijere odnosno bilježit će svoj maksimum nakon kojega sa gotovo stopostotnom sigurnošću možemo ustvrditi da bolje od pokazanog više nikad u svojoj karijeri neće postići. Iz toga se planira čitava karijera jednog sportaša. U tome se nalazi ključ razumijevanja zašto s nekim igračima valja biti strpljiv, a s nekima ne. Konačno, u tome se nalazi i glavni argument zašto je pljuvanje po Hezonji, Zubcu i Žižiću toliko promašeno. Video Brune Kovačevića koji 'očitava bukvicu' košarkašima jer ovi odbijaju nastupiti za reprezentaciju, umjesto da služi kao snažan argument u prilog kritikama na račun mladog trojca hrvatskih košarkaša tako postaje jedan od najboljih dokaza zašto je njihova odluka ispravna. Evo i zašto…

U trenutku kada Kovačević nastupa kao glas naroda punog optužbi, spomenuti su košarkaši na vrhuncu svoje karijere. Vujčić ima 29, Žižić i Bagarić 27 godina. Oni su prema tome na svom peaku. Znate li koliko ima sadašnji trio 'optuženika'? Hezonja ima 22, Zubac i mlađi brat Žižić po 20, dakle nedostaje im još 6-7 godina do trenutka kada će njihova karijera biti na vrhuncu. Zasad su sva trojica nebrušeni talenti s više – manje prostora za razvoj i u ovom trenutku bi svima prioritet trebao biti da se ti igrači razviju najbolje što mogu, a to neće učiniti igrajući treći najjači reprezentativni turnir Eurobasket, nego potpunom posvetom novoj NBA sezoni gdje je jačina konkurencije kao i broj individualnih trenera koji s vama rade otprilike „broj dvojnika Zlatana Ibrahimovića“ puta veća. Ne valja se kockati s njihovim talentima i pozivati ih sad dok su još premladi jer već za 3-4 godine možemo dobiti puno zrelije i bolje igrače, a ovakvi beznačajni turniri bi samo mogli naškoditi njihovim individualnim karijerama i njima kao igračima što dugoročno šteti i samoj reprezentaciji. A izjave izbornika Petrovića poput Pa kad to ti koji su odustali trebaju igrati za reprezentaciju? 2028.? samo su iskaz nestrpljivosti i osude koja može biti izuzetno toksična i utjecati da taj otkaz reprezentaciji postane permanentan. Žalosno je da izbornik pokazuje toliku količinu nerazumijevanja za individualni razvoj pojedinih igrača. Zar njemu nije u interesu da dobije Hezonju koji neće raditi početničke pogreške i na kojega će ustvari moći ozbiljno računati? Zar mu nije u interesu da od Žižića i Zubca konačno dobijemo adekvatno razvijene centre? Vranković kao predsjednik HKS-a i Petrović kao izbornik trebali su prvi stati u obranu Hezonje, Zubca i Žižića jer se ne radi o ragama od 35 godina nego o mladićima nedovoljno starima da u SAD-u konzumiraju alkohol ili kockaju. Koju poruku šaljemo tim mladim igračima? Kako ih to motiviramo da u budućnosti dođu igrati za reprezentaciju? Osuđujemo ih na najteže kazne, a oni tek zakoračili u treće desetljeće svojega života.

Jedan Mario Hezonja dosad se uvijek odazivao u reprezentaciju i sad, dok je shvatio da je najbolje za njega da se u potpunosti fokusira samo na NBA i da otkaže reprezentaciji, postaje najveća izdajica i nezahvalnik. Hezonja je žrtva vlastitog talenta i loših odluka njegovih trenera zbog kojih je uvijek preskakao nekoliko stepenica previše i to se sad reflektira u brojnim rupama, početničkim, dječačkim pogreškama koje igrač s 2 godine NBA iskustva ne bi trebao raditi. Krajnje mu je vrijeme da, ukoliko želi uspjeti na najelitnijem rangu košarkaškog natjecanja, sve podredi svojoj karijeri u NBA-ju budući da mu je ovo zadnja sezona pod rookie ugovorom nakon čega Orlando odlučuje o njegovoj sudbini putem team opcije što znači da bi iduće ljeto Hezonja mogao biti bez kluba, a onda posljedično možda i bez novog angažmana u najjačoj ligi svijeta. Dezorganizirana franšiza kakva Orlando Magic jest, učinila je sve kako bi Mariju dodatno zakomplicirala novu sezonu, dodajući na roster igrače koji igraju na poziciji na kojoj igra i Hezonja. Svega desetak dana nakon završetka Eurobasketa počinje Orlandov training camp koji se može pokazati ključnim za 22-godišnjeg Dubrovčanina. U tih desetak dana čovjek se jedva fizički uspije odmoriti dok je mentalno i emocionalno u potpunosti istrošen. Makar i ni zbog čega drugog, ovo je samo po sebi dovoljan razlog da se otkaže reprezentaciji. Dobijemo li 'pravog' Hezonju u zadnjoj godini njegovog rookie ugovora onda će naša reprezentacija stostruko više profitirati nego da na ovogodišnjem Eurobasketu ima igrača narušena samopouzdanja i upitne kvalitete.

Izdajice hrvatskog naroda zapravo su pametni momci. Momci, ponavljam!
Nešto više od 33 dana ostalo je do početka novog Eurobasketa, trećeg najjačeg reprezentativnog natjecanja na planeti (Olimpijske igre i Svjetsko prvenstvo ipak su dosta jače smotre) i prije nego što je uopće počelo standardno dizanje u nebesa u jednoj, pa tradicionalno sveobuhvatno pljuvanje u drugoj utakmici, smišljanje jingleova za uspjeh i traženje krivca za neuspjeh, hrvatskoj je javnosti obznanjeno da su trojica hrvatskih košarkaša zbog obaveza u NBA ligi odlučili preskočiti najjaču europsku smotru reprezentativne košarke. Hezonja, Zubac i Žižić, trojica mladića koja su odlučila reći 'NE!' pozivu u reprezentaciju otad su pribijeni na stup srama. Vjerojatno ne postoji ...
Izdajice hrvatskog naroda zapravo su pametni momci. Momci, ponavljam!
Nešto više od 33 dana ostalo je do početka novog ...

Respekt: IstraSport, ivan-cro, Cirohito,

Slažem se: Losovius,

Neki su zaključci doneseni naprečac, ali generalno se slažem s analizom... - Losovius, 1.8.17. 14:38, 0 0 0
07/2017
Surfin USA; Šariću izmaknula nagrada novaka godine, zasluženo ili ne?

Palače su oduvijek bile simbol moći, luksuz kojega su kroz povijest samo privilegirani članovi društva mogli ostvariti. Palača je fino, uglađeno, pedantno uređeno, otmjeno mjesto uštogljenih kraljeva, plemića, grofova, diktatora, ponekad izgrađeno usred grada kao 'biser u kruni', ponekad daleko od grada kao rezidencija i mjesto za odmor, a ponekad usred jada i bijede većinski siromašnog stanovništva kao produkt bolesne ambicije nekog ludog diktatora koji će sa svog zlatom urešenog balkona imati pogled na sirotinju kojom vlada. Ovo je priča o jednoj takvoj 'Palači' izgrađenoj usred ničega, ničega otmjenog i lijepog, ali zato ružnog i itekako stvarnog, malo podalje od grada, ali dovoljno mu blizu da gleda na surovo preživljavanje njegovog življa iz dana u dan. Ovo je priča o sportskoj dvorani koja je nakon kraja regularnog dijela NBA sezone otišla u povijest, a predstavlja kultno mjesto bezvremenskog značaja za razumijevanje ne samo košarke, već i funkcioniranja društva te kulture vremena. Konačno, ovo je priča o 'The Palace of Auburn Hills'.

Auburn Hills je predgrađe Detroita, grada kojega vam nitko neće preporučiti kao poželjnu destinaciju za turistički posjet, čak štoviše, odgovarat će vas od bilo kakvog pokušaja da to učinite. Grad je to koji uz dvojne gradove na granici s Meksikom predstavlja jedno od najnepoželjnijih mjesta za život u SAD-u (dakako, ima ih još) zbog loše ekonomske situacije koja traje godinama i direktno je vezana za probleme automobilske industrije budući da je upravo Detroit sjedište iste. Motown, kako je nadimak gradu, jedan je od najsiromašnijih gradova SAD-a prema BDP-u s izrazito visokom stopom kriminala.

1974. godine William „Bill“ Davidson, bogati biznismen, za 6 milijuna dolara kupuje franšizu Detroit Pistonsa od prvotnog osnivača Freda Zollnera. Četrnaestak godina kasnije Davidson će preseliti franšizu u novu dvoranu zvanu 'The Palace of Auburn Hills', tada jednu od najmodernijih dvorana na svijetu, u sjeverni, nešto otmjeniji dio Detroita, ukoliko takvo nešto uopće postoji. U tih četrnaest godina Detroit se bitno promijenio, prije svega demografski gdje je dominantno stanovništvo postalo ono afroameričko koje će po ulazu u zadnje desetljeće 20. stoljeća činiti ¾ ukupne populacije Detroita. Procvat hip-hop kulture, gospodarske krize automobilske industrije, stopa kriminala u konstantnom porastu, sve to bio je Detroit tih godina. Borba za surovo preživljavanje iz dana u dan. I usred takve bijede – Palača.

Dok je van Palače vladala takva nimalo ugodna atmosfera, unutar Palače, sasvim suprotno od života koji je na kraju svakog dana značio poraz, pobjeda nad pobjedom. Upravo je 'The Palace' postao dom jedne od najosebujnijih ekipa u povijesti košarke, dinastije poznate pod nazivom 'Bad Boys'. Teško da postoji ijedna ekipa koja je predstavljala presliku vlastitog grada kao što su to bili 'Bad Boysi'. Bezobrazni i prgavi, bez imalo respekta prema ikome, košarka koja je više ličila na obračun bandi nego na sport, ali baš onakva kakva je trebala biti simbolizirajući svakodnevnu borbu malog čovjeka za preživljavanjem u tom nemilosrdnom i velikom Detroitu. Život te ne mazi kad si građanin Motowna, a bome te ni 'Bad Boysi' nisu mazili. Jedan od razloga zašto je Michael Jordan najveći svih vremena jest i taj što je čovjek uspio srušiti Pistonse nakon niza sezona u kojima bi ga oni dobrano istukli, izvrijeđali i na kraju krajeva, porazili. Upravo su ti dueli Pistonsa s Michaelom postali njihov najveći legacy, bez obzira na 'silverware' koji je uslijedio nakon toga. Joe Dumars bi ga dobrano namučio igrajući fantastičnu lockdown obranu, Isiah Thomas bi ga ubijao u pojam ukradenim loptama i napadačkim arsenalom, a Bill Laimbeer? E taj bi ga izbatinao kao što ga nitko u životu nije. No, MJ ih je ipak, usprkos 'Jordanovim pravilima', uspio pobijediti.

Koliko su bili zajebani, 'Bad Boysi' su bili i uspješni, dajući svakom njihovom fanu (a takve je izvan Detroita bilo nemoguće naći) nadu u bolje sutra, poput dostojevskijevske filozofije koja nalaže da kraj svakoga djela mora biti pozitivan kako bi djelovao inspirativno na čitatelja. Tako je već u prvoj sezoni nova dvorana svjedočila osvajanju naslova prvaka svijeta da bi dogodine to isto Pistonsi ponovili. Za prosječnog građanina Detroita ta su dva naslova predstavljala rijetku pobjedu u moru poraza koji je svakodnevni život donosio – ubojstva, kriminal, nezaposlenost, siromaštvo.

Ipak, znalo se da će i tomu jednom doći kraj, da Palace neće vječno biti dom aktualnih NBA prvaka, da neće biti mjesto gdje će se obični građanin Detroita moći barem na trenutak osjećati kao pobjednik. Ti su trenutci polako ali sigurno dolazili krajem devedesetih kada je postalo jasno da Grant Hill i društvo neće uspjeti ponoviti uspjeh 'Bad boysa'. Velika i moderna dvorana tih je godina često bila za američke prilike sablasno prazna, a ekipa koja je igrala nije davala nimalo nade da bi Palace ponovno mogao zasjati starim sjajem. Kao da je Detroit 'pojeo' i zadnju oazu sreće. A onda je došla godina koja će zauvijek obilježiti Palace i dati mu 'ono nešto' bezvremensko što istovremeno izaziva osjećaj divljenja i zgražanja, a koji na savršen način opisuje Detroit kao sredinu sa svim svojim prednostima i manama.

 Godina je 2004. i Pistonsi slave novi naslov prvaka. Palace je opet dom novih NBA prvaka, opet protiv istih protivnika, Los Angeles Lakersa, opet protiv dinastije predvođene jednim od najboljih dueta u povijesti lige, čuvenog Kobe&Shaq tandema. Petorka šampionske momčadi ponovno je na poziciji jedinice imala najboljeg igrača o kojemu najviše govori njegov nadimak – Mr. Big Shot, Chauncey Billups. Na poziciji bek šutera maskirani osvetnik kojega ste uvijek neuspješno ganjali iza bezbroj screenova, ubojiti scorer (zanimljivo da tada nije bio praktički nikakva prijetnja iza linije 3 poena uzimajući tek 0.9 šuteva za 3 po utakmici uz mizernih 27% pogođenih) i posljednji igrač čiji je dres s brojem 32 umirovljen u Palači, Rip Hamilton. Na poziciji trojke Tayshaun Prince, igrač koji bi nakon svoje karijere koju još nije službeno završio bez problema (i make upa) mogao u Hollywoodu glumiti nekakvog zombija ili bilo kakvu sličnu vrstu živućeg leša. No, sve dok se još uvijek vuče po NBA parketima, valja ustvrditi kako se radi o fantastičnom obrambenom stručnjaku, a njegove duge duge duge duge ruke omogućile su da highlight njegove karijere ne bude ni crossover, ni step over, ni The Shot, nego jedna prava coast to coast chasedown blokada na Reggie Milleru, ako se ne varam.

Pod košem, u tzv. frontcourtu, pravi pravcati Detroit, dva Wallacea, 'Sheed i Big Ben, koji po grit and grind stilu kao da su copy paste Bad boysi. Rasheed Wallace u to je vrijeme bio raritet, prototip današnjeg visokog igrača koji je uzimao čak 3.3 trice po utakmici (više šuteva za 3 u momčadi Pistonsa uzimali su jedino Billups i Chucky Atkins) šutirajući pritom respektabilnih 32%, dok je Ben Wallace četverostruki osvajač titule najboljeg defanzivnog igrača godine, jedan od najboljih defanzivnih centara u povijesti lige. No, više od bilo čega drugog, ovaj je dvojac davao onaj pravi „Detroit Pistons“ karakter momčadi – borben, prgav, grub, ali i efikasan, pobjedonosan, dovoljan za treću titulu u povijesti franšize ili još bolje, za treću titulu u Palaceu. Opet se onaj običan građanin Detroita mogao bar na trenutak veseliti i osjećati se kao pobjednik. Na trenutak, kažem, jer će se za par mjeseci nakon što su Pistonsi podigli trofej Larry O'Briena dogoditi najveća tučnjava u povijesti NBA lige s Palačom kao glavnim mjestom radnje.

Događaj poznat kao „The Malice at the Palace“ zbio se 19. studenog, a ono što se dogodilo i način na koji se sve razvilo vjerojatno je moguć samo u Detroitu. Kod rezultata 97-82 za Indianu u odavno riješenoj utakmici, 45.9 sekundi prije kraja, sukobili su se Ron Artest i Ben Wallace. Uključili su se ostali igrači, treneri, navijači, letjele su šake, padalo se po pivom namočenom parketu, upadalo se u gledalište i udaralo nedužne navijače. Konačan rezultat: 146 utakmica zabrane igranja i 11 548 832 dolara kazne za devetoricu igrača. Detroit turned out to be heaven, but it also turned out to be hell“ riječi su poznatog američkog pjevača Marvina Gayea koje najbolje opisuju zašto se u tako kratkom razdoblju od prvaka svijeta može doći do najveće sramote u povijesti NBA lige. I to je upravo Palace, to je upravo Detroit, koji od te famozne 2004. više neće slaviti nove NBA prvake jer će se pojaviti nova velika sila na istoku zvana LeBron James. On će Pistonse poslati u rebuilding iz kojega Detroit još uvijek nije dobio ni legitimnu playoff momčad.

I to je priča o „The Palace of Auburn Hills“ koja nakon ove sezone odlazi u tišini, bez dostojnog oproštaja. Palača je zatvorila svoja vrata iza kojih se zbilo toliko toga, i lijepog, i ružnog, no bez obzira na sve, ostaje upamćena kao mitsko mjesto, uz bok najvećim sportskim borilištima gdje se ikad „loptalo pod obručima“.

The Palace odlazi tiho, pretiho...
Palače su oduvijek bile simbol moći, luksuz kojega su kroz povijest samo privilegirani članovi društva mogli ostvariti. Palača je fino, uglađeno, pedantno uređeno, otmjeno mjesto uštogljenih kraljeva, plemića, grofova, diktatora, ponekad izgrađeno usred grada kao 'biser u kruni', ponekad daleko od grada kao rezidencija i mjesto za odmor, a ponekad usred jada i bijede većinski siromašnog stanovništva kao produkt bolesne ambicije nekog ludog diktatora koji će sa svog zlatom urešenog balkona imati pogled na sirotinju kojom vlada. Ovo je priča o jednoj takvoj 'Palači' izgrađenoj usred ničega, ničega otmjenog i lijepog, ali zato ružnog i itekako stvarnog, malo podalje od ...
The Palace odlazi tiho, pretiho...
Palače su oduvijek bile simbol moći, luksuz kojega su kroz ...
mislim da se prosječan građanin Detroita više ponosi s Malice in the Palace nego s naslovima, ali tekst je sjajan, nostalgično - epskog karaktera - Mac316, 6.7.17. 13:19, 0 0 0
Ne pratim puno košarku, ali ima nekoliko ekipa koje sam rado pogledao. Detroit Pistonsi s početka 2000-ih su mi bili omiljena ekipa. - pazzomario, 7.7.17. 19:18, 0 0 0
Wallace, Billups, Hamilton i ekipa su me očarali načinom defanzivne igre. Godine 2004. kada su bili prvaci, protivnici su im u prosjeku zabijali tek nekih 80-ak koševa, možda i manje. - pazzomario, 7.7.17. 19:19, 0 0 0
Lakerse su u jednoj tekmi finala ograničili na nekih 68 poena, mi se čini. Uvijek uzbudljivi za gledati. - pazzomario, 7.7.17. 19:21, 0 0 0
04/2017
NBA doigravanje; analizirajmo matchup!

Konačno je završio ovaj najdosadniji period u NBA-ju kada većina ekipa odrađuje zadnje utakmice regularne sezone pripremajući se istovremeno ili za playoff, ili za iduću sezonu, s izuzetkom 2-3 'neodgovorna' tima koji poput svakog normalnog i poštenog studenta uče za ispit dan prije pa je playoff tree popunjen tek nakon zadnje sekunde 82. utakmice u sezoni. Ove sezone te nemarne ekipe koje su do zadnjeg odlučivale o putnicima u daljnju fazu natjecanja ili na 'pecanje' bili su Bullsi, Pacersi i Heat. I dok je cijeli normalni NBA svijet navijao za Spoelstrine fightere, u playoff su na kraju ušli Pacersi koji su pred neizbježnim raspadom sistema(na ljeto će otići Paul George i ostaviti metež koji ni Gene Hackman ne bi mogao posložiti) i Chicago Bullsi koji su se nekim čudom uspjeli dokopati playoffa u sezoni koja je bila ispunjena metežom karakterističnim za franšize Velike Jabuke ili glavnog grada Kalifornije.

I dok su se Bullsi u zadnjim sekundama dočepali osme pozicije, istovremeno su Boston Celticsi uspjeli uloviti prvo mjesto Istočne konferencije zahvaljujući igrama Cavsa koje se ne mogu objasniti drugačije nego vulgarnom sintagmom 'prek kurca'. Celticsi i Bullsi, dvije velike franšize tako će odmjeriti snage u matchupu koji mnogi vide, bez obzira što se radi o prvom koji ide na osmog, kao potencijalni upset. Da vas odmah razuvjerim u takve budalaštine, reći ću vam kako će Bullsi biti presretni doguraju li do 6. utakmice.

Mnogi su kao veliku ranjivost Boston Celticsa detektirali dvije stvari:

  • skokovi
  • obrana Isaiahe Thomasa

Chicago Bullsi jedna su od boljih skakačkih ekipa lige te je vjerojatno samo trade Taja Gibsona u OKC poremetio planove da budu i službeno ekipa s najviše skokova u ligi. I doista, ako zavirimo u statistiku onda otkrivamo da Bullsi od Celticsa hvataju 3 ofenzivna skoka i 1 defanzivni skok u prosjeku što su, ukupno gledajući, 4 skoka po utakmici u korist Chicaga. Ako ćemo gledati ORB% i DRB% (procjena postotka raspoloživih ofenzivnih/defanzivnih skokova koje igrač uhvati dok je na parketu) onda je ta razlika nešto značajnija u napadačkom dijelu:

Ekipa ORB% DRB%
Bulls 27,0 76,8
Celtics 21,2 75,4

Ako se pitamo zašto su Bullsi toliko dobri u hvatanju skokova, onda nam se nekako nameću dva ključna čimbenika. Prvi jest činjenica da pod košem imaju bar jednog 'šljakera' koji će pohvatati sve što treba u Robinu Lopezu, a drugi faktor je činjenica da se radi o ekipi punoj tzv. 'ciglaroša' s kojima bi rado i ja sam zaigrao jedan 'HORSE' , a što opet Lopezu daje više šanse da napumpa svoju statistiku. Skokovi mogu dati Bullsima koji napad više, no pitanje je hoće li to oni iskoristiti. Jer očito je da će se Celticsi protiv Bullsa postaviti bitno drugačije nego protiv ostalih šuterski daleko potentnijih ekipa što znači da bismo mogli gledati Boston u svojevrsnoj 3-2 zoni s jasnom tendencijom zatvaranja reketa brojnošću igrača i ostavljanja perimetra šuterskom antitalentu kojega Rondo, Wade i ostatak družine iz 'Vjetrovitog grada' posjeduju. Tako postavljena obrana bitno otežava igračima poput Robina Lopeza da hvataju ofenzivne skokove lakoćom nekog, za svoje godine prerazvijenog srednjoškolca višljeg od konkurencije za metar. 

Druga potencijalna slabost u Bostona jest obrana Isaiahe Thomasa. Zašto ovaj pridjev 'potencijalna'? To da je Isaiah Thomas 'rupa u obrani' je otkriće jednako kao da ustvrdimo da Gogo ima homoseksualne sklonosti. To svi znamo, od 'Benny the Bulla' pa do trenera jedne i druge momčadi, i vjerujte mi, ako je u nečemu trener Celticsa Brad Stevens genijalan, onda je to u 'skrivanju' Isaiahe Thomasa. Konkretno na primjeru matchupa protiv Bullsa ne vjerujem da će to učiniti odmah jer će Isaiah ići na Rajona Ronda koji ti ne može načiniti neku ozbiljniju štetu zbog nepostojećeg šuta i generalno slabe motiviranosti. Ukoliko Rondo u dobro poznatom okruženju TD Gardena ipak nađe dozu motivacije i počne kvalitetno vrtit PnR i na sebi svojstven način upošljavati svoje suigrače, onda će Stevens sakriti Thomasa na 3 ili 4, ovisno o tome gdje se nalazi najizraženija spot - up opcija što znači da će 'The Little Guy' čuvati ili Mirotića, ili Zipsera.

Dvije glavne scoring prijetnje Chicago Bullsa su Jimmy Butler i Dwyane Wade. Igrači su to koji većinu svojih poena zarađuju ili preko izolacije ili preko beskonačnih 'cutova' i 'driveova' prema košu. Nesreća Bullsa u ovom slučaju jest ta da je Boston na poziciji 2 i 3 defanzivno najjači i tu će dvije glavne zvijezde Chicaga morati igrati na top formi ukoliko žele imati imalo šanse. Avery Bradley je first team all defense bez prijepora, Crowder je klasični 3&D i jedan od rijetkih igrača koji može kvalitetno zatvoriti najboljeg igrača današnjice LeBrona Jamesa. Sad ovoj dvojici nadodajte Marcusa Smarta koji je već sada elitan defanzivac i Jaylena Browna koji je u najmanju ruku solidan, onda ste dobili četiri igrača koji se mogu izmjenjivati na ovome dvojcu. Nema šanse da i jedan, i drugi igrač prebace 25 poena po utakmici što bi bio nekakav optimum ukoliko bi Bullsi htjeli tražiti nešto u ovoj seriji. Ima Boston mana u obrani poput Olynyk - Jerebko na 4 i 5 što bi Bullsi mogli definitivno iskoristiti, no poanta je bila da pokažem kako Boston ima dovoljno rješenja za zaustavljanje anuliranje glavnih prednosti Chicaga.

Također, Bullsi su ušli u playoff zahvaljujući ozljedi Dwyanea Wadea (i buđenju šuterske forme Nikole Mirotića) koja je omogućila Hoibergu da svoju momčad bar u tragovima postavi kao onu s Floride koja ga je proslavila. Dolaskom Dwyanea Wadea ponovno će se pojaviti isti problemi s neefikasnošću u napadu, a Hoiberg nema dovoljno autoriteta da veterana i budućeg HoF-era smjesti u ulogu 'sixth mana', što bi bila najbolja opcija za Bullse.

Dok smo to riješili, sad se možemo posvetiti drugom kraja parketa što je i jednima, i drugima jača strana. Boston je osmi napad, Chicago šesta obrana lige. Na prvu izgleda da je obrana Chicaga itekako sposobna zaustaviti napad Bostona koji se često prikazuje kao '1 na 5' odnosno Isaiah Thomas 'sam protiv svih'. Istina je da je Isaiah najzaslužniji za ovakav omjer Bostona i sve što je Boston napadački napravio jest zasluga tog omalenog playmakera. No, netočno bi bilo smatrati da ste zaustavili Boston ako ste zaustavili Isaiahu, čak i ako ste tako kvalitetna obrana kao što je Chicago jer će se uvijek naći netko tko će te poene nadoknaditi, štoviše, oni će biti jednako raspodijeljeni na Crowdera, Bradleyja, Horforda, pa čak i Smarta i Geralda Greena ako ovaj uhvati jedan od svojih karakterističnih streakova. No, kako je ovo samo općenito naklapanje, ajmo vidjeti kako će to izgledati na konkrentom matchupu.

Bostonovo najjače oružje jest Isaiah Thomas - Al Horford u 'pick and roll' ili 'pick and pop' akciji na koju Chicago jednostavno neće imati odgovora. Prvo jer je Rajon Rondo loš u obrani i tu će ga Thomas vrlo lako probijati, a drugo jer će Hoiberg morati birati želi li kao visokog staviti Robina Lopeza i time reket učiniti nebranjenim ili će staviti Nikolu Mirotića koji je jednostavno loš u koju ga god defanzivnu poziciju stavite. Ovo je u osnovi najteža zagonetka za Hoiberga, bez da uopće spominjemo kako Stevens ima veću širinu i samim time više mjesta za kombiniranje rotacija. Potencijalni small ball Bostona (Thomas - Bradley - Smart - Crowder - Horford/Johnson) mogao bi također predstavljati problem za Chicago jer Hoiberg nema dovoljno kvalitetnih 'tijela' da kvalitetno matchira ovu petorku. 

Još jedna prednost Bostona, koju ionako imaju sve ekipe koje igraju protiv Chicaga, jest šut s perimetra. Najvažnija statistička kategorija za konkretan primjer jest eFG% (Effective Field Goal Percentage - mjera prema kojoj pogođena trica vrijedi 50% više od pogođene dvice). Prema tom parametru, Celticsi su 9. ekipa lige (eFG% = 0.525) dok su Chicago Bullsi posljednja momčad lige (eFG% = 0.487). Ovo je jednostavno prevelika razlika da u rasponu od nekoliko utakmica ne dođe do izražaja i presudi na stranu Celticsa.

S obzirom da sam Boston pogledao više od 50 puta ove sezone, mogao bi još nadugo i naširoko, no poanta je bila da u nekoliko osnovnih crtica objasnim zašto će Boston u maksimalno 6 odigranih utakmica proći Chicago Bullse. Moja prognoza jest da Boston uzima u 5 i prolazi dalje s lagane dvije pobjede u United Centru.

I još jedna stvar, obratite pozornost na Horforda i ne samo protiv Bullsa!

Dođu li do šeste utakmice, u Chicagu mogu biti sretni!
Konačno je završio ovaj najdosadniji period u NBA-ju kada većina ekipa odrađuje zadnje utakmice regularne sezone pripremajući se istovremeno ili za playoff, ili za iduću sezonu, s izuzetkom 2-3 'neodgovorna' tima koji poput svakog normalnog i poštenog studenta uče za ispit dan prije pa je playoff tree popunjen tek nakon zadnje sekunde 82. utakmice u sezoni. Ove sezone te nemarne ekipe koje su do zadnjeg odlučivale o putnicima u daljnju fazu natjecanja ili na 'pecanje' bili su Bullsi, Pacersi i Heat. I dok je cijeli normalni NBA svijet navijao za Spoelstrine fightere, u playoff su na kraju ušli Pacersi koji ...
Dođu li do šeste utakmice, u Chicagu mogu biti sretni!
Konačno je završio ovaj najdosadniji period u NBA-ju kada većina ...

Respekt: Mac316, bokivt, Shankly96,

Slažem se: TheBeard, Shankly96,

playoff košarka ima svoje zakonitosti koje rijetko imaju iznimke, jedna od njih je da šut gotovo svima pada, manje se pogađa, a više skače, pa s te strane, Bullsi imaju prednost što nemaju puno izgubiti, šut im je ionako nepostojeći. S druge strane.. - Mac316, 18.4.17. 11:17, 0 0 0
...Boston dobar dio načina igre iz sezone ne može preslikati u playoff jer takav pick and roll kao Thomas i Horford nema šanse da prolazi na kontinuiranoj bazi. A problem obrane, tj. skoka i probijanja Thomasa ostaje - Mac316, 18.4.17. 11:18, 0 0 0
04/2017
Westbrook srušio Oscarov rekord!

Evo novi video od mene... Na kraju sam malo počeo pričat gluposti i ostao nedorečen, taman da snimim nastavak i objasnim sam sebe.

Uživajte!

Westbrook je MVP, bez nepotrebnog izdrkavanja...
Evo novi video od mene... Na kraju sam malo počeo pričat gluposti i ostao nedorečen, taman da snimim nastavak i objasnim sam sebe. Uživajte!
Westbrook je MVP, bez nepotrebnog izdrkavanja...
Evo novi video od mene... Na kraju sam malo počeo ...
nisi los denise baise :) - sthagon, 9.4.17. 18:05, 0 0 0
Slažem se za snagu Thunderove ekipe, često ih se stavlja na debelo slabiju razinu od Rocketsa što nije baš potpuno istina. Slažem se da će Westbrook dobiti MVP nagradu, jer količina medijske kampanje je degutantna, ali mene malo više smeta nego tebe - JoHayes13, 9.4.17. 21:15, 1 0 0
Ja i dalje cekam da netko primjeti glavni detalj videa - baiso, 9.4.17. 21:28, 0 0 0
Neće ti ga platit. Da si napisao zrcalno da valja možda i bi :) - JoHayes13, 9.4.17. 23:52, 0 0 0
Ne znam za druge, ali ja sam si odvrtio samo ovaj početak jedno pet-šest puta... - Losovius, 10.4.17. 10:10, 0 0 0
04/2017
HNL: koji su igrači napravili iskorak?

Znam, nije ovo tema ove tribine, ali kako nema nijedne 'tribina hipoteze', napisat ću ovdje par riječi o današnjim utakmicama HNL-a, tj. o jednoj jedinoj.

Već dugo nisam napisao ni riječ o Hajduku na ovoj tribini jer je jednostavno toliko bolno gledati voljeni klub kako se muči iz sezone u sezonu dok se svi u i oko njega često bezrazložno svađaju oko svega i svačega. I dok se jedni opravdavaju, drugi žale na suce, a treći kritiziraju sve od nemila do nedraga, ja stojim negdje na sredini, blejim u taj Hajduk isto ko i na tablicu HNL-a i pitam se kad će ovoj rezultatskoj agoniji kraja. Jedan sam od onih koji u danu tisuću puta promijeni mišljenje o Hajduku. Je, lijepo je kada je toliko članova u klubu i divno, onako demokratski i jedino ispravno zvuči model koji se uveo i kojim se vodi Hajduk, no onda opet, kad malo bolje razmisliš, skužiš da će ta "jedna duga cesta" trajati duže nego što svi očekuju i da bi, barem na jednu godinu, isprobao model kojim su klubovi na nogometnoj periferiji puno lakše uspjeli doći do većih rezultata (čitaj sve istočnije i jugoistočnije od zapadne Europe) kada su imali jednoga gazdu, pa kreneš u raspravu sa samim sobom i skužiš da sve to skupa nema smisla, a smisao je upravo u tome. Jer rijetko tko od nas navijača gleda na Hajduk realno i hladno racionalno. Znam, opet ću početi srati o emocijama i tim pizdarijama, ali to je jednostavno tako. Ta iracionalna strana koja nas sve skupa veže i nije objašnjiva onima koji nas promatraju 'sa strane' toliko je u tim trenutcima izražena da je istovremeno neobjašnjiva, a opet predstavlja smisao svega.

Dugo vremena nismo imali neizvjesno prvenstvo. Puni su naslovi Dinama i Rijeke ovih dana, svi čekaju taj veliki spektakl, no ne i ja. Kad odeš na rezultati.com ili neku drugu sličnu stranicu i pogledaš koje su tekme danas na rasporedu, skužiš da prije tog 'velikog hrvatskog derbija' igra upravo tvoj Hajduk protiv Slaven Belupa i ništa ti više nije važno. Ma kakve Rijeke, Rujevice, Modri, ovakvi, onakvi. Ništa nije važnije od Hajdukove utakmice, nevažne za svijet, važne za svakog navijača Hajduka. Kako objasniti ljudima da svakog pravog navijača Hajduka apsolutno zaboli ona stvar za 'derbi' Dinama i Rijeke. Nit' će netko navijat za Dinamo, nit' za Rijeku. Sutra igra moj Hajduk i već sada se spremam na novu dozu živciranja dok na streamu loše kvalitete gledam još lošiji nogomet, sve u neskladnoj simfoniji paljenja i gašenja, pa opet refreshanja 'linka' kao spoj loše kvalitete interneta i iziritiranosti zbog svega viđenog. Spreman svaki put da gledam kako Toma Bašić ispada iz igre ili ne dodaje točnu loptu, kako Vlašić mrcvari loptu i bude nevidljiv na terenu toliko da se pitaš vrijedi li uopće nešto ili se radi o najvećoj prevari u Hajduka godinama unazad, kako ispada obrana Hajduka nakon što neuspješno postavlja offside zamku na kojoj Carillo toliko inzistira, pa konačno to vječito pitanje isplativosti dovođenja Katalonca u Hajduk i njegove neizvjesne budućnosti u klubu. Sve to stane u par sekundi utakmice, razočaranje na koje smo svi mi navikli svih ovih godina i koje nas uvijek iznova zapljusne tolikom mjerom da sami sebi obećamo da nećemo više gledati tu tragediju od nogometa pa onda opet barem jednom tjedno odemo na youtube, gledamo sve one lijepe trenutke, svakim danom sve dalje i dalje u prošlosti, i hrabrimo se kako će i ovoj tmurnoj i surovoj stvarnosti jednom doći kraj. A onda opet naivno vjerujemo kako će već u idućoj utakmici biti bolje, premda je sve gore i gore.

Možda ne razumiš, ali volimo te Hajduče!

Ovo jednostavno moram napisat!
Znam, nije ovo tema ove tribine, ali kako nema nijedne 'tribina hipoteze', napisat ću ovdje par riječi o današnjim utakmicama HNL-a, tj. o jednoj jedinoj. Već dugo nisam napisao ni riječ o Hajduku na ovoj tribini jer je jednostavno toliko bolno gledati voljeni klub kako se muči iz sezone u sezonu dok se svi u i oko njega često bezrazložno svađaju oko svega i svačega. I dok se jedni opravdavaju, drugi žale na suce, a treći kritiziraju sve od nemila do nedraga, ja stojim negdje na sredini, blejim u taj Hajduk isto ko i na tablicu HNL-a i pitam se ...
Ovo jednostavno moram napisat!
Znam, nije ovo tema ove tribine, ali kako nema nijedne ...
to je taj osjecaj - sthagon, 8.4.17. 17:51, 0 0 0
https://www.youtube.com/watch?v=86TiDu7b1kQ - ipsi13, 8.4.17. 18:10, 0 0 0
suzu sam pustio - Sylar, 8.4.17. 18:16, 0 0 0
Sy, samo sam čekao.. - baiso, 8.4.17. 18:56, 0 0 0
Šaljite maramice, ponestalo... - Mac316, 9.4.17. 8:17, 1 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.