baiso

Ah, šta ćeš... Ja ću pivo
Reputacija
6
Bodova
200
Analiza
211
Ocjena
1254
Anketa
908
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

12.03.
Surfin USA: što je pošlo po krivu u Lebronovim Lakersima?

Nakon pet predugih godina čekanja i konačnog umirovljenja za mnoge 'najboljeg Lakera svih vremena', bilo je vrijeme za promjenu. Jednu godinu gledanja mladih i zanimljivih igrača bilo je u redu, no kad ste najslavnija NBA franšiza na svijetu, onda vas ne zanima ništa drugo nego gledati neku superzvijezdu kako svakih par noći u vašem dvorištu šamara protivnike jednog za drugim. No, nova sezona Los Angeles Lakersa koja je po prvi puta nakon spomenutog perioda čekanja trebala značiti nekakav iskorak, pretvorila se u pravu kataklizmu koju je rijetko tko očekivao. Sva se krivnja strovalila na LeBrona Jamesa premda je on u cijeloj toj priči najmanje kriv, ako i uopće.

Za početak, recimo da nisam neki fan LeBrona. Cijenim njegovu veličinu, ali mi ga nikad nije bilo ugodno gledati, moj čisto subjektivni dojam. Zašto? Ne znam. Fali mu smoothness, barem se to tako meni čini. No, u ovom slučaju nije bitno što ja mislim o njegovoj umjetničkoj izvedbi, bitno da brojke ne lažu, a one će reći da je LeBron vjerojatno najbolji drugi igrač svih vremena ili, ako vam je draže, najbolji igrač 21. stoljeća. I kako onda da taj isti najbolji u 21. stoljeću muku muči s vođenjem momčadi u doigravanje? Odgovor je vrlo jednostavan. Postoje franšize, točnije ljudi unutar njih, čija je moć toliko velika da i od povijesnih veličina mogu napraviti najveće slabiće. Njihova nesposobnost jači je kriptonit od bilo kojeg protivničkog igrača, momčadi ili trenera. I nema gore stvari od toga.  Ovaj šokantan neuspjeh Bronovih Lakersa samo je refleksija nesposobnosti dijela uprave Lakersa koji su glavni i jedini krivci. Konačno, ne treba ni skrivati njihova imena jer Rob Pelinka i Magic Johnson trebaju letit' iz te franšize što je brže moguće. Oni su glavni arhitekti neuspjeha čije će posljedice među uspjeha žednim navijačima Lakersa najviše na svojim leđima osjetiti ni kriv, ni dužan – LeBron James.

Kada je u lipnju 2016. sirena označila kraj svakog pokušaja da ekipa najbolje regularne sezone svih vremena preokrene stvari u svoju korist, LeBron je upotpunio svoj legacy i zacementirao se na drugo mjesto najboljih svih vremena (prvo mu je zauvijek ostalo nedostižno jer je 'nošenje talenta u South Beach' donijelo samo dva umjesto šest najavljenih Larry O'Briena). Za razliku od tog prvog napuštanja Clevelanda, ovo drugo ipak je bilo u znatno drugačijem tonu. Prije svega, nije bilo nikakvih spektakularnih najava i objava, nisu se snimale specijalne emisije niti se atmosfera dovodila do usijanja. Umjesto toga, dobili smo jednu brzu odluku čovjeka kojemu trofeji/legacy nisu više toliko bitni koliko mu je bitno da bude blizu domu i obitelji u Los Angelesu. Da proslavi 4th-of-July u miru i s riješenim pitanjem svoje košarkaške budućnosti bilo mu je važnije od odlaska u najbolji mogući tim. Lako možemo zamisliti scenarij u kojemu LeBron odlazi u momčad poput Rocketsa koja je nepobjedive Durantove Warriorse odvela do 7 utakmica i onda s njima pokuša srušiti 'nesrušive'. No, Houston nije dom, Los Angeles jest. Ovoga puta, nije se čekalo do zadnjega da se vidi kamo će neki novi Dwyane Wade i Chris Bosh pa da se samo uključi kao zadnji i najvažniji dio slagalice šampiona. Ne, ovoga puta stvari su bile drugačije i umjesto da u Lakersima to dožive kao poticaj za momentalnu akciju, oni su napravili sasvim suprotno ne shvaćajući uopće razinu ozbiljnosti i odgovornosti koja je pala na njihova leđa dovođenjem tako velikog dijela povijesti NBA lige.

LeBron je postao Laker ušavši u 34. godinu života. I prije godinu dana se vidjelo da čak i on koji vodi nevjerojatnu brigu o svome tijelu polako posustaje, a tome su dosta pridonijeli i igrači Clevelanda koje je on po dobrom starom običaju sam samcat morao vući do finala igrajući iznad svake normalne, očekivane razine. Prvi i osnovni zadatak koji su si Pelinka i Magic trebali postaviti jest osigurati da se takvo što ne dogodi. Međutim, da su se i trudili, teško da bi uspjeli odraditi gori free agency nakon potpisa LeBrona nego što su ga odradili. Uprava Lakersa pokazala je da nema apsolutno nikakvu ideju kakvu će momčad oko Jamesa izgraditi. Potpisivanje plejade klaunova Stephenson – Rondo – McGee – Beasley pokazuje koliko su u tom trenutku bili nedorasli izazovu koji je pred njih stavljen. Umjesto da se ogleda na kolegu čiji dres visi gore lijevo od njegovog (tko odgonetne plaćam pivo), Magic se pridružio dugoj listi bivših legendi igre koji su umjesto uživanja u zasluženoj mirovini odabrali blamiranje u ulogama u kojima se nikada nisu ni mogli snaći. Lakersi nisu imali plan nego puku improvizaciju, nabacali su random veterane kako bi popunili rupe na rosteru poput djece koji u filmovima u mikser nabacaju sve od corn flakesa do humusa tvoreći tako samo nered koji ničemu ne koristi.

Svima je bilo jasno kako će Lakersi s tako loše izgrađenom momčadi imati brdo problema, pogotovo u dvije stvari: zaštiti obruča i šutu izvana. Kada gradiš momčad oko jednog tako dominantnog igrača, onda su ti valjda dvije najosnovnije stvari da imaš nekoga tko će mu čuvati leđa u obrani i tko će 'točiti' otvorene šutove jednom kada sva pozornost bude na dupliranju tvog najboljeg igrača. Tom problemu je pokušao doskočiti Luke Walton sa svojim imaginacijama u kojima zajedno na parketu igraju LeBron James i Kyle Kuzma kao dva 'visoka'. Potez ravan stavljanju Marka Roga na beka jer eto, svi stavljaju veznjake na bekove. Tako i svi igraju small ball, to što se danas trči više nego ikad i što su četvorke i petice u velikoj mjeri igrači koji se energetski najviše troše je opet druga strana medalje… Da nisu umjeli bolje, Rob i Earvin su pokazali potpisom otprilike 187 godina starog Tysona Chandlera, još jednog u nizu veterana koji se nastavljaju lijepiti za LeBrona gdjegod ovaj pošao. Ako ti je to rješenje jedne od rak rana tvoje momčadi, onda si zbilja u problemu.

No, tu dvojac koji je zaslužan za to da Hollywood neće gledati svoju omiljeniju momčad u doigravanju nije stao, dapače, učinili su stvari još i gorima bez da su povukli neki konkretni potez. Pričam naravno o 'nemoralnoj' ponudi za Anthonyja Davisa gdje su se 'junaci' naše priče htjeli riješiti čitave mlade jezgre i još nekolicine igrača u zamjenu za jednog od najboljih, ako ne i najboljeg, igrača lige. Taj potez nema apsolutno nikakvog smisla jer dolazi puno prekasno. Trade deadline obično služi kao završno glancanje ekipe, a svaki trade koji napraviš bi trebao značiti da je to što si napravio – to. Nema dalje. U tom kontekstu dovođenje AD-a bi imalo smisla da bi Lakersi tom razmjenom postali instant contenderi pa čak i oni 'pseudocontenderi' za koje se zna da će ih Warriorsi usprkos svemu svejedno naprašiti.

Da se ta razmjena doista i realizirala, to bi značilo da Davis i LeBron moraju sami samcati (skoro pa doslovno) igrati punom snagom do kraja sezone. Davis koji vrlo često zna biti ozlijeđen i James koji je netom zbog ozljede odsjedio najdulji period bez igre u svome životu. Šanse da od te momčadi konačno dobijemo prave Lakerse bile bi minimalne.

Taj se trade na kraju nije ostvario jer postoje još gluplji i nesposobniji ljudi u drugim franšizama, a povlačenje te ponude sa stola od strane dvojca Pelinka - Johnson samo pokazuje u kojoj su mjeri dvojica najodgovornijih za izgradnju šampionske momčadi zapravo izgubljeni i nemaju nikakvog pojma o onome što rade.

Nije mi samo jasno čemu takav all in na pola sezone? Zašto, ako ste već tako spremni odreći se svoje mlade jezgre, što i nije tako loša opcija s obzirom na poziciju Lakersa na tržištu, niste to učinili još na ljeto? Zašto se jezgra ove momčadi nije izgradila momentalno, nego se čekalo do pola sezone pa kad je sve gotovo, onda se išlo u all in ponude bez trunke razuma i logike iza njih?! Andrew Wiggins, prvi pick na draftu Cleveland Cavaliersa nije za njih odigrao nijednu utakmicu jer je bio razmijenjen odmah po dolasku LeBrona. Cavsi su tada doveli Lovea, pridružili ga Irvingu i, s LeBronom u sastavu, oformljena je jezgra nove momčadi. Do kraja sezone riješili su se Mozgova i Waitersa, doveli J.R. Smitha i Shumperta i to je bilo to – contender gotov! Jebote, dok dajem upravu Clevelanda kao uspješan primjer, onda znate koliko su stvari u Gradu Anđela zapravo loše! Magic i Pelinka trebali su odmah agresivno krenuti po pojačanja jer je LeBron svakim danom sve stariji, a to znači da će scene slične onoj u kojoj ga Kuzma gura u leđa kako ne bi samo stajao u obrani biti sve češće. LeBron više nije svemoguć i logično je da smanji energetsku potrošnju u obrani, no za to nije dobio ni kadrovsku podršku uprave, ni taktičku podršku trenera, već baš suprotno, opet ga se stavilo u poziciju da tegli cijeli tim u doigravanje sam. E, pa više ne može! I po govoru tijela vidljivo je kako LeBron nije zadovoljan cijelom situacijom i potpuno je u pravu.

Bez jasnog plana i vizije, Lakersi će tako prokockati prvu sezonu LeBrona Jamesa u purpurno – zlatnome dresu. Kao da se ne radi o 34-godišnjaku nego liku koji tek ulazi u najbolje igračke godine. Doista i najbolji mogu pokleknuti okruženi nesposobnjakovićima, a Kralja su njegove dvorske lude izdale, no o njima ionako nitko nikad ne piše pa će, kao i uvijek, za sve biti kriv samo on – Kralj.

Kralj okružen ludama
Nakon pet predugih godina čekanja i konačnog umirovljenja za mnoge 'najboljeg Lakera svih vremena', bilo je vrijeme za promjenu. Jednu godinu gledanja mladih i zanimljivih igrača bilo je u redu, no kad ste najslavnija NBA franšiza na svijetu, onda vas ne zanima ništa drugo nego gledati neku superzvijezdu kako svakih par noći u vašem dvorištu šamara protivnike jednog za drugim. No, nova sezona Los Angeles Lakersa koja je po prvi puta nakon spomenutog perioda čekanja trebala značiti nekakav iskorak, pretvorila se u pravu kataklizmu koju je rijetko tko očekivao. Sva se krivnja strovalila na LeBrona Jamesa premda je on u ...
Kralj okružen ludama
Nakon pet predugih godina čekanja i konačnog umirovljenja za mnoge ...

Respekt: chelsea_2012, BruceWayne, GNKDZCFC, Fenix22, Wizard, Bateman,

Slažem se: Fenix22,

Ne slažem se: GNKDZCFC, Lwave,

Četvrto, mislim da je velika greska uopće dovođenje LeBrona i da se održala mlada ekipa od prije 2 sezone (Russel, Ingram, Clarkson, Nance, Randle, Zubac + veterani Williams i Young i Kuzma od prosle godine) - GNKDZCFC, 13.3.19. 12:24, 0 0 0
i uz mladog trenera kao što je walton, samo bi napredovali svi skupa i bili bi na razini Sacramenta ove godine ili Brooklyna, mlade ekipe s velikim potencijalom. - GNKDZCFC, 13.3.19. 12:25, 0 0 0
Taj trade Russell - Ball nisam ni htio komentirat, ali samo ide u prilog mojoj tezi o tome koliko je Magic nesposoban. Znači, prvo mu drugi navodno slažu momčad, a kad i sam krene slagat zajebe. Tu LBJ zbilja nije kriv. To je poanta ovog teksta. - baiso, 13.3.19. 14:49, 0 0 0
Osim što je zadnje desetljeće Istočna konferencija bila najslabija u povijesti lige, za sve ostalo se slažem s Baisom. Koliko igrača igra regular season mode, a koliko ih šalta u brzinu dvi više u playoffu? - Fenix22, 13.3.19. 18:19, 0 0 0
Cijela liga obranu igra tek od završetka All Stara i to sa ne znam kakvim intenzitetom. To se naročito odnosi na contendere. Uglavnom, 99 posto se slažem sa Baisom. - Fenix22, 13.3.19. 18:22, 0 0 0
02/2019
Surfin USA: Tko je napravio najbolji posao u trade deadline-u?

Ne znam za vas, ali meni se film Godzilla, onaj originalni iz 1998. godine, zapravo dopada. Možda je to zato što sam ga na VHS-u gledao kao petogodišnji klinjo, ali takav pomalo trash film poslužit će kao super uvod za priču o New York Knicksima. Ukoliko se imalo sjećate filma, onda se sjećate i stotina ogromnih jaja koje je 'mama Godzilla' izlegla u Madison Square Gardenu, a koja su, nakon što su iz njih počeli izlaziti mali 'godzilići', postala ogroman problem koji je vlada riješila na 'najamerički' mogući način – dizanjem cijele dvorane u zrak. Svaki navijač Knicksa vjerojatno je barem jednom zaželio da se taj scenarij dogodi u stvarnosti jer čak je i sluzavo izlijeganje ružnih gmazova znatno bolji prizor od gledanja Knicksa kako igraju košarku. Knicksi toliko gube da se njihovi porazi počinju koristiti kao jedna od small talk tema u brojnim filmovima i serijama. Ako se „Oh no! The Knicks lost again!“ toliko uvriježila da je i u fiktivnom svijetu postala konstanta, možete samo zamisliti kako je tek u stvarnom životu. Krivca za takvo stanje ne trebate dugo tražiti jer su gotovo svi složni u upiranju prsta ka Jamesu Lawrenceu Dolanu, glavnom čovjeku MSG Corporation i vlasnika nekoliko sportskih franšiza među kojima su i New York Knicksi.

Kada ste vlasnik neke sportske franšize u glavnom gradu svemira, kada vam je i sama dvorana u kojoj igrate brand sam za sebe, onda ste na opasnoj kušnji da postanete 'sam svoj uhljeb'. James Dolan je upravo to.

Većina sportskih franšiza svoje će financijsko blagostanje ostvariti kroz sportski uspjeh. Jer zašto bi se pobogu na listi NBA timova koji su ostvarili najveću zaradu u sezoni 2016./2017. na visokom trećem mjestu našli Golden State Warriorsi, a za njihove prilike, daleko previsokom šestom mjestu Cleveland Cavaliersi? „Dobro je sve“ kada zarada korelira sa sportskim uspjehom. No, New York Knicksi su sasvim druga priča. Oni su se na toj istoj ljestvici najprofitabilnijih franšiza za sezonu 2016./2017. našli na prvom mjestu.

Dodatno, s 3,6 milijardi dolara oni su ujedno i najvrjednija franšiza cijele lige za 2018. godinu. Sve što su Knicksi pod Dolanovim patronatom radili od početka novog milenija može se objasniti pomoću ovih dvaju grafova. Neovisno o tome koliko su truda i rada uložili, oni su na kraju dana uvijek bili najprofitabilniji. Koliko god bi Dolan svojim potezima u sportskom smislu 'izmasakrirao' Knickse, oni bi donosili profit. I dok bi u nekim drugim sredinama takvi potezi gotovo sigurno značili prodaju franšize i selidbu u drugi grad, u Velikoj Jabuci to je naprosto nemoguće. Veličina tržišta sprječava da Knickerbockersi ikad presele u neku manju sredinu. Na taj način ono što je iz financijskog aspekta blagoslov, u sportskom segmentu postaje prokletstvo, dok je Dolan poput onog razmaženog derišta iz Priče o igračkama koje baca i razbija igračke jer eto, može. Neovisno o tome igraju li na parketu Ron Baker i Mario Hezonja ili ozbiljni NBA igrači, MSG će biti pun iz nekoliko razloga.

Dva su već spomenuta. New York City jedan je od najvećih gradova svijeta i samim time privlači velik broj ljudi, dok je Madison Square Garden za svakog sportskog fana ono što posjetitelju Rima znači papa. Kako se uopće nazvati sportskim fanom i ne posjetiti The World's Most Famous Arena“? Garden je ujedno i mamac za brojne 'selebritije', dok je ostatak stolica uz parket rezerviran za anonimuse boljeg socijalnog statusa koji će masno platiti samo da pokažu svoju financijsku moć i ugled. I naravno, nitko ne naplaćuje ulaznice uz parket više od New York Knicksa.

Mada me ova sezona demantira, jedna je stvar uz redovite poraze konstanta za Knickse – imati barem jednu zvijezdu u momčadi – jer to je ono što se prodaje. Nebitno je koliko će uistinu dobri biti, hoće li funkcionirati na terenu ili ne, hoće li biti contenderi, jedino je bitno da imaju status zvijezde. Možda i ništa ne potvrđuje ovu tezu bolje od neslavnog pokušaja udruživanja dvaju istinskih gunnera Stephona Marburyja i Stevea Francisa koji je, gle čuda, završio katastrofom. Rijetko koji dvojac tako dobrih igrača se međusobno poništavao toliko efikasno kao njih dvojica, pa ipak, Dolan ih je svejedno odlučio udružiti jer sama pomisao na atraktivnost imena tog dvojca bila je dovoljna da plijeni pozornost i donosi profit. Što tek reći za marketinšku kampanju zvanu Linsanity u kojoj se od sirotog Jeremyja Lina svom silom pokušalo napraviti zvijezdu, a koja je rezultirala time da se jadnog Lina dobar dio vremena spominjalo kao školski primjer igrača koji je jednostavno precijenjen. Od Carmela Anthonyja nisu trebali raditi zvijezdu jer je on to neupitno bio, no tu se ustvari pokazalo da nemaju dovoljno kapaciteta za izgradnju momčadi koja će biti contender. Zadnji puta kada su Knicksi ušli u doigravanje bilo je 2013. godine i to je ujedno bila najbolja momčad koju su uspjeli izgraditi oko Carmela, no ta je momčad imala jedan stanoviti problem – bili su prestari. Stoga i ne čudi da su se nakon sezone mučenja 2014. počeli po 'ko zna koji put raspadati, a dovođenje Phila Jacksona na mjesto generalnog menadžera trebalo je proces nazovi-rebuildinga učiniti što bezbolnijim. No, dogodilo se upravo suprotno. Samo su Knicksi bili sposobni ukrasti  Zen Masteru njegov zen. Ipak, mala pobjeda za Dolana u vječitom ratu protiv navijača bilo je draftiranje Kristapsa Porzingisa koji je od 'novog Bargnanija' došao do unicorn statusa ekspresnom brzinom. 'Zinger' je bio ta zvijezda na kojoj će Dolan zgrtati pare pa su se Knicksi od 2015. vodili mantrom izgradnje momčadi kroz draft. No, izgleda da je Dolanu dopizdilo čekati te je odlučio svog glavnog kapitalca razmijeniti u Dallas.

Mnogi su odmah prepoznali najveću vrijednost za Knickse u toj isprva ludoj razmjeni – oslobađanje cap spacea dovoljnog da se potpišu dva superstar igrača na maksimalan ugovor. U teoriji, to i jest tako. Knicksi mogu potpisati dvije zvijezde, nadodati još jednu mladu na draftu 2019., popuniti rupe na rosteru role playerima i proglasiti se realnim contenderom. No, poprilično sam siguran da se to neće dogoditi jer se radi o sportskoj kulturi koja je toliko zaražena virusom nesposobnosti da ju je jednostavno nemoguće ispraviti. Proces izgradnje momčadi s kojom napadate naslov nije nimalo lagan. Pogledajte samo koliko je rasprava po svim društvenim platformama donijelo pitanje o razmjeni Anthony Davisa u LA Lakerse. Sama činjenica da postoji toliko argumenata „ZA“ i „PROTIV“ dovoljno govori o kompleksnosti izgradnje momčadi koja će napadati titulu. S dovođenjem zvijezde dolazi i velika odgovornost, a svaki pogrešan korak mogao bi završiti neostvarenjem konačnog cilja. S druge strane, o Knicksima takvog govora neće biti. Premda i o njima postoji puno što-i-kako-dalje rasprava, rekao bih kako se na New York gleda bitno drugačije nego na Los Angeles jer stvari u Gradu Anđela i Velikoj Jabuci nemaju istu težinu. Jedan od razloga je i taj što Lakersi imaju pokoju titulu u zadnjih 50 godina, a drugi je taj da Lakersi nemaju vlasnika kojemu trofej Larry O'Briena i nije najbitnija stvar u životu.

Drugim riječima, ono kako ja vidim nadolazeće ljeto u 'Dolanlandu' je sljedeće: Knicksi će uspjeti uloviti jednu od velikih zvijezda (malo ćemo se poigrati pa nabrojati: Kembu, Irvinga, Duranta, Butlera, Middletona), no tu će otprilike stati. Ostale zvijezde će ili potpisati za svoje matične momčadi, ili će otići u Lakerse ostavljajući Knickerbockerse s polovičnim ulovom. Onda će se dogoditi to da Knicksi imaju puno previše slobodnog mjesta na salary capu i puno premalo vremena do početka nove sezone pa će po dobrom starom običaju spičkati te pare na preplaćivanje različitih role playera. Prvi u redu bi trebao biti DeAndre Jordan koji je baš tipičan primjer igrača kojemu bi samo Knicksi mogli ponuditi ugovor težak dvadesetak milijuna dolara po godini. Dodajte tomu Wesa Matthewsa ili Enesa Kantera i već ste potrošili gotovo čitav salary cap. Jedina i zapravo najveća nada ostaje na draftu, no Zion Williamson će LeBronovim stopama u najsretniji grad na svijetu – Cleveland. Dok dođe vrijeme na Dallasove pickove, Mavsi će već biti stabilna momčad doigravanja pa dodavanje konkretnog talenta preko drafta ne dolazi u obzir. Knicksi će tako biti tek  pristojna ekipa s jednim all-star igračem i ništa više od toga, daleko od kakvog izazivača za naslov, daleko od onoga što su oduvijek trebali biti. Ali hej, imat će barem jednu zvijezdu koja nese zlatna jaja, što je čovjeku koji je 'sam svoj uhljeb' i jedino važno.

James Dolan - sam svoj uhljeb
Ne znam za vas, ali meni se film Godzilla, onaj originalni iz 1998. godine, zapravo dopada. Možda je to zato što sam ga na VHS-u gledao kao petogodišnji klinjo, ali takav pomalo trash film poslužit će kao super uvod za priču o New York Knicksima. Ukoliko se imalo sjećate filma, onda se sjećate i stotina ogromnih jaja koje je 'mama Godzilla' izlegla u Madison Square Gardenu, a koja su, nakon što su iz njih počeli izlaziti mali 'godzilići', postala ogroman problem koji je vlada riješila na 'najamerički' mogući način – dizanjem cijele dvorane u zrak. Svaki navijač Knicksa vjerojatno je ...
James Dolan - sam svoj uhljeb
Ne znam za vas, ali meni se film Godzilla, onaj ...

Respekt: DanyX69, GNKDZCFC, tomy97,

Slažem se: tomy97,

01/2019
Surfin USA: top 5 ex-Yu igrača...

Svega nekoliko odigranih utakmica dijeli svaku momčad od polovice puta u sezoni 2018./2019., a to znači da se polako počinje raditi rezime dosadašnjeg tijeka sezone koji se u svojem najpopularnijem obliku manifestira u glasanju za all-star. Ovo neće biti moj prijedlog all-star igrača, ali će biti lista pet najboljih ex-yu igrača u dosadašnjem tijeku sezone koji kruh zarađuju u najboljoj košarkaškoj ligi svijeta. Krenimo redom…

Broj 1. Nikola Jokić

Unikatan, zabavan za gledati i zastrašujuće dobar, The Joker je odavno prestao biti ugodno iznenađenje i postao ne samo siguran all-star igrač (svoj prvi nastup trebao bi upisati za mjesec i pol dana u Šarloti), već i legitiman kandidat za MVP-a, a zadrže li Nuggetsi vodeću poziciju 'divljeg, divljeg Zapada' do kraja sezone, i jedan od trojice službeno nominiranih za prestižnu nagradu. Prije desetak mjeseci napisao sam analizu o Nikoli Jokiću naslova „S Jokićem ima zabave, ali nema prstenja“, aludirajući na najveći problem koji somborski buco ima, a to je obrana. Jedno je regularna sezona, triple-double učinci, atraktivna dodavanja i sl., no doigravanje je nešto sasvim drugo. U doigravanju se protivnika skautira do najsitnijeg detalja, a to da je Jokićeva obrana njegova najveća slabost je uočljivo već nakon par minuta gledanja srpskog centra u akciji. I dok se bekovi i krila koliko toliko mogu 'sakriti' u obrani, s centrima je stvar bitno drugačija. Dakle, pitanje je koliko će protivničke ekipe uspjeti eksploatirati tu Jokićevu slabost i je li ona doista toliko bitna da predstavlja nepremostivu prepreku u lovu Nuggetsa na ultimate golden nugget zvan Larry O'Brien. Odgovor na to pitanje nam mogu dati sati i sati provedeni u statističkom laboratoriju ili, za nas statističke ne-fanatike, već prva serija doigravanja. Malo toga će biti zanimljivije za gledati u doigravanju od Jokića i Denvera, a onda ćemo vjerojatno i saznati odgovor na spomenuto pitanje. Za vas nestrpljive predlažem utakmicu Houstona i Denvera noćas u 02:00h jer upravo su Rocketsi ti koji su vjerojatno i najgori match-up za Jokića i Nuggetse (uz Warriorse dakako) jer poprilično efikasno prisiljavaju protivničku obranu na switch

Broj 2. Nikola Vučević

Poanta stavljanja crnogorskog centra ispred slovenske senzacije jest u naglašavanju svega dobroga što Vučević radi kroz svoju karijeru, a čije najbolje trenutke proživljava upravo ove sezone. Vučević je najbolji centar o kojemu nitko ne priča, stoga je i red da negdje dobije nekakvo priznanje, taman i ovdje na tribini. U puno statističkih kategorija Vučević bilježi career-high, a brojke sugeriraju da se radi o čvrstom kandidatu za all-stara što je Vooch itekako zaslužio. Premda igranje u 'šugavom' Orlandu na 'šugavoj' Istočnoj konferenciji vrlo često znači umanjivanje tvojeg uspjeha, teško je ignorirati igrača koji bilježi 20,3 poena, 3,6 asistencija, 11,8 skokova po utakmici istovremeno šutirajući 53,2% iz igre, 38,3% za tri poena i 56,8% efektivnog šuta iz igre (u svim navedenim kategorijama osim skokova bilježi career-high). Nikola Vučević jedan je od onih igrača koji su u svojem razvoju prošli svaki korak bez preskakanja. Uvijek je bio solidan u post-up igri, no naročito veliki napredak ostvario je u igri licem okrenutim prema košu razvijajući postepeno šut s poludistance da bi u skladu s trendovima u ligi počeo šutirati i trice. No, nije slučajno da je baš ove sezone doživio procvat. Magic je po 'ko zna koji put u zadnjih par godina odlučio angažirati novog trenera te je na vruću stolicu imenovan Steve Clifford. Bivši trener Hornetsa preferira graditi igru oko visokih igrača pa je baš u Vučeviću pronašao svog lucky talismana. Crnogorski centar tako je dodao svojoj igri i ulogu kreatora pa na samoj špici linije tri poena ne stoji samo kao pick&pop opcija, već i kao onaj koji će tražiti cuttere i razigravati svoje suigrače. Vooch nije napredovao samo na napadačkom dijelu parketa, njegova obrana postala je prilično solidna, ponajviše obrana pick&roll akcija gdje je uvijek 'curilo' kada je on bio na parketu. Bez obzira što je glavni igrač u lošoj ekipi, crnogorskog centra ne smije se ignorirati. All-star bi trebao biti realnost, a onda stiže ljeto u kojem postaje slobodni igrač, a time i novi, itekako bogati ugovor.

Broj. 3: Luka Dončić

Ovo je možda i posljednji put da netko Dončića u rangiranju svih ex-yu igrača u NBA-ju stavlja na tako nisko mjesto jer ovo što radi Luka jest doista povijesne važnosti. Ma čak i da ne gledamo brojke, rijetko je koji rookie toliko spremno dočekao svoje prve nastupe u najjačoj ligi svijeta. Dončić na parketu djeluje kao veteran, kao onaj koji je spreman biti zvijezda lige i lider svoje momčadi. Čak bih rekao da su Mavericksi nedovoljno spremni za Luku koliko je on spreman da franšizu koja je zadnjih par desetljeća bila zemlja Dirka Nowitzkog preokrene naglavačke i započne novu eru košarke u najvećem gradu Texasa. Samo najveći igrači mogu opravdati velika očekivanja koja su postavljena pred njih, a Dončić je napravio upravo to. Čovjek jednostavno kuži košarku čime on sam postaje poprilična enigma za protivnike. Odigraš li nekoliko dobrih utakmica zaredom, već si na radaru protivničkih ekipa označen kao velika opasnost. Protivnik ti posvećuje više vremena, a stare fore koje su nekad 'palile', sad su pročitane. To je samo još jedan u nizu testova koje NBA igrači prolaze, a koji su mnogi pali. Dončić, zahvaljujući nevjerojatnom razumijevanju košarke, ostaje imun na skauting protivnika, barem u napadačkom dijelu. Od svih kvaliteta koje ima, ova mi se nekako čini kao najveća. Čak i kada ga protivnik dovede u naizgled bezizlaznu situaciju, Luka je sposoban 'izmisliti' nešto što generira poene za njegovu ekipu. Možda je prerano govoriti, ali jednostavno ne vidim razlog zašto taj dečko jednog dana neće postati ne samo lice Lone Star Statea, već i lice cijele lige. Simpatičan momak čije su igre predobre da bi bile istinite uz simpatične interakcije s publikom, navele su fanove da ga već u njegovoj rookie sezoni požele gledati na all-staru, nešto što je prije njega uspjelo tek dvojici igrača u 21. stoljeću, Blakeu Griffinu i Yao Mingu.

Broj. 4: Jusuf Nurkić

Nakon trojice igrača koji su na all-star razini, slijede oni koji su stepenicu ispod – tzv. role playeri. Jusuf Nurkić vjerojatno je najvažniji od svih ex-yu igrača u takvoj ulozi u ligi. Možda i ne najbolji, ali najvažniji dakako. Trenutno se nalazi u top 20 igrača lige po kategoriji Value Over Replacement Player koja na najbolji način sumira važnost nekog igrača za svoju momčad kroz njegovu 'nezamjenjivost'. Od igrača koji nisu na all-star razini, samo se još Pascal Siakam iz Toronto Raptorsa uspio uz Nurkića ugurati u top 20 po VORP-u. Lillard je prvi, Nurkić, prema navedenoj kategoriji, drugi najvažniji igrač Trailblazersa jer nudi prijeko potrebnu zaštitu obruča. Prosječna obrana Portlanda u jednom je segmentu iznadprosječna, a to su dozvoljeni poeni pod košem što je direktan utjecaj imanja Nurkića na tom dijelu parketa. Osim toga, Nurkić će uhvatiti većinu raspoloživih skokova i postavljati dovoljno čvrste blokove čime će Lillardu i McCollumu kreirati potrebnu separaciju za njihove solo akcije (Nurkić je trenutno peti u screen assist kategoriji). Nedavno je Nurkić imao monstruoznu utakmicu u kojoj je zabilježio 24-23-7-5-5, no to su samo nabildani statistički podatci koji su iznimka od nečeg mnogo važnijeg, a to je činjenica da je BosnianBeast stabilan starter s jasnim zadaćama koji će iz utakmice u utakmicu odraditi ono što se od njega očekuje, dakle, biti definicija role playera. Za nešto više ili manje od toga, Portland bi trebao promijeniti trenera, a s obzirom da Stottsova momčad djeluje opet isto kao i prošle sezone i sezone prije toga, promjena bi mogla postati stvarnost već idućeg ljeta.

Broj 5: Bojan Bogdanović

Pacersi su se prošle sezone pridružili klubu overachievera jer su imali sezonu iznad svih očekivanja. Ove su pak sezone bili pred jednim zadatkom – othrvati se najvećem protivniku svih 'čuda od jedne sezone', matematičkom terminu 'regresija prema srednjoj vrijednosti' (engleski regression to the mean) koja zapovijeda da se o nekome ili nečemu prosuđuje tek nakon dovoljno velikog uzorka što znači da su u Indiani morali ponoviti uspjeh iz prošle sezone inače ništa od statusa ozbiljne ekipe. I ponovili su ga. Postali su stabilna momčad Istoka koja bi bez problema trebala izboriti drugu rundu doigravanja. A u takvoj momčadi, Bojan Bogdanović ima jasnu ulogu. U ligi ekstrema, kakvom je NBA ligu svojevremeno prozvao trener Phoenixa Igor Kokoškov, Bogdanović je našao svoj ekstrem – jebeno dobar šut. Zahvaljujući tom ekstremu, Bogdanović je zadobio ulogu startera koji, usput budi rečeno, igra i najviše minuta od svih igrača na ovom popisu. A od svih naših igrača Babo je nekako postao najdosadniji za pogledati jer otprilike znamo što očekivati i jer je njegova uloga kao stretchera općenito manje atraktivna od nekih drugih. Babangida će svojih 15 poena zabiti, niti će otići daleko ispod, niti daleko iznad toga, šutirat će visok postotak i sve dok to radi će imati i ovakvu rolu specijalca koju ima. Trenutno nam se to čini kao nešto poprilično bezveze, no na kraju njegove NBA karijere će se ustvari vidjeti koliko je i to što on radi zapravo dobro.

Petorica koji igraju najbolje u dosadašnjem dijelu sezone
Svega nekoliko odigranih utakmica dijeli svaku momčad od polovice puta u sezoni 2018./2019., a to znači da se polako počinje raditi rezime dosadašnjeg tijeka sezone koji se u svojem najpopularnijem obliku manifestira u glasanju za all-star. Ovo neće biti moj prijedlog all-star igrača, ali će biti lista pet najboljih ex-yu igrača u dosadašnjem tijeku sezone koji kruh zarađuju u najboljoj košarkaškoj ligi svijeta. Krenimo redom… Broj 1. Nikola Jokić Unikatan, zabavan za gledati i zastrašujuće dobar, The Joker je odavno prestao biti ugodno iznenađenje i postao ne samo siguran all-star igrač (svoj prvi nastup trebao bi upisati za mjesec i ...
Petorica koji igraju najbolje u dosadašnjem dijelu sezone
Svega nekoliko odigranih utakmica dijeli svaku momčad od polovice puta ...
11/2018
Surfin USA: Houston, we have a problem

Čak i najveći skeptici procesa izgradnje šampionske momčadi u Bostonu nisu mogli predvidjeti da će Celticsi nakon  dvadesetak odigranih utakmica biti na omjeru 11-10, tek jednu utakmicu bolji od 50:50 omjera, daleko ispod svih očekivanja koja su pred početak sezone bila itekako velika. Kako i ne bi kad se momčadi koju je tek nešto smirenije odigrana završnica sedme utakmice dijelila od velikog NBA finala nadodaju njihova dva nominalno najbolja igrača - Kyrie Irving i Gordon Hayward - ili, drugim riječima, kada se izvanrednoj obrani nadodaju dva pouzdana scorera. Realnost je ipak nešto drugačija te su se Celticsi nakon dugo vremena, vjerojatno i prvi put pod trenerskom palicom Brada Stevensa, našli u debelom underachievementu.

Tko je imalo gledao Celticse ove sezone onda mu je kristalno jasno da je ključan problem momčadi šut. I to u skoro svakoj kategoriji. Šut. Mizeran, katastrofalan. Koji je prikovao njihov napad u zadnju trećinu svih ekipa po gotovo svim relevantnim statističkim kategorijama. A predvodnici u tom, inače popularno zvanom ciglarenju su bez premca Gordon Hayward i Jaylen Brown.

Znalo se da Gordon Hayward nakon stravične ozljede koja ga je zadesila na samom otvaranju prošle sezone u Clevelandu neće odmah biti na očekivanoj all-star razini, no Hayward je ustvari miljama daleko od bilo kakve forme, čak i od razine solidnog, stabilnog startera. Potpuno poljuljanog samopouzdanja Hayward šutira mizernih 29,2% na značajnih 3,8 pokušaja za tri poena. Dodatno, u catch and shoot situacijama, koje kod Haywarda čine 84% svih pokušaja za tri, šutira još nižih 27,9%. Ako vam ni to nije dovoljno, spomenimo još kako u Haywardovu šuterskom profilu 2/3 svih pokušaja za tri čine tzv. wide open trice (kada je udaljenost protivnika  6ft. ili približno 183cm), a koje on šutira kriminalno niskih 33,3%. Iz svega navedenog je itekako vidljivo da Haywardu jednostavno nedostaje samopouzdanja. Momčad očito uspijeva kreirati visokokvalitetne šutove za Haywarda, no ovaj ih jednostavno, servirane na pladnju, ne može pogoditi. Međutim, ako ste mislili da je Hayward loš, što je tek onda Jaylen Brown. U svojoj trećoj godini Brown šutira još skromnijih 25,3% za tri poena iz igre, nijansu nijanse boljih 25,4% u catch and shoot situacijama te 17,1% u wide open tricama. Dok ovako gledamo, čak se i 29,7% u kategoriji 'otvorena trica' (na udaljenosti od 4-6 ft.) i ne čini tako loše. Uklopiti dvojicu toliko neefikasnih igrača u rotaciju postaje prava umjetnost. Škicnite malo tablicu koja pokazuje dvadeset najčešće korištenih postava od tri igrača rangiranih po razlici u poenima na 100 posjeda:

Jasno je vidljivo kako Hayward i Brown ne smiju biti skupa na parketu. Ustvari, što su i jedan, i drugi, bilo skupa ili pojedinačno, više na parketu, to je Boston manje efikasan. U prvih devet postava po efikasnosti nema ni Browna, ni Haywarda, ali ih zato ima u 9 od 10 postava u donjoj polovici tablice. Kako god da se okrene, Brown i Hayward ni pod kojim slučajem ne smiju biti zajedno na parketu. Čak štoviše, u ovom trenutku, čini se da je najbolje da jedan od njih ulazi s klupe, a da drugi pod izlikom 'ozljede', već uhodane prakse momčadi koje inače tankiraju, uopće ne igra. No, problem je baš u tome da obojica, i Hayward, i Brown, moraju igrati. Ne zato što Celticsi nemaju dovoljnu dubinu rostera, dapače, jedni su od najboljih u ligi po tom pitanju, međutim stvar je u tome što je Boston ove sezone trebao postati realni contender za naslov, a to može postati jedino s pravim Haywardom i još boljim Brownom nego u njegovoj sophomore sezoni. I može uprava Celticsa poslati Browna i Haywarda psiholozima, specijalnim trenerima ili Braci sa Srebrnjaka da gleda u njih, no ništa od toga neće pomoći. Jedini način da se oni vrate svojim starim navikama je da nastave igrati i šutirati. Toga je svjestan i Brad Stevens, zato im i daje što veću minutažu, zato i Celticsi igraju na 3,2 posjeda više nego prošle sezone. No, kako je četvrtina sezone već prošla, vremena za čekanje je sve manje, a Stevens se nalazi pred izrazito teškom odlukom: nastaviti vjerovati Brownu i Haywardu ili napraviti ozbiljne preinake koje posljedično gotovo sigurno znače i slabiji Boston u odnosu na predsezonska očekivanja.

Ne samo da forsiranjem ove dvojice pati rezultat, već pati i igra, a onda i kohezija unutar momčadi što je kulminiralo u posljednjoj utakmici pred domaćim navijačima kada je letargični Boston od Knicksa učinio ozbiljnu playoff momčad gubeći i do 20 poena razlike. Celticsi dosta osciliraju po pitanju identiteta napadačke igre. U jednoj utakmici igraju prepoznatljivi napad s puno kretanja, dok se u drugoj sve svodi na individualna 'herojstva' Irvinga i Tatuma pa se proces opet ponavlja. Loš napad dovodi do frustracija, a frustracije dovode do narušavanja kohezije. Osim toga, možda i ne bi bio problem izgubiti još koju utakmicu u zamjenu za starog Haywarda i još boljeg Browna da Boston nije izrazito domaćinska playoff momčad koja je prošle sezone bila na omjeru 11-1 kod kuće i 1-8 u gostima, čime borba za što bolji omjer u regularnoj sezoni postaje imperativ. Zato sljedećih nekoliko utakmica za Boston predstavlja prekretnicu u kojoj bi se Brad Stevens trebao odlučiti za jednu od prethodno spomenutih opcija. Zadnja utakmica protiv Pelicansa možda sugerira da je i Stevens izgubio strpljenje te da se polako odlučuje za drugu opciju koja dovodi do preinaka, prvo kadrovskih, a onda i taktičkih.

Kao što je iz tablice (gore) vidljivo, 6 od 20 najefikasnijih postava Celticsa čine postave koje tvore Marcus Smart ili Marcus Morris, stoga i ne čudi njihovo promoviranje u startere u zadnjoj utakmici. Vjerojatno ne postoji veći fan Marcusa Smarta na europskom kontinentu od mene jer upravo je on suma sumarum svega što ovi mladi Celticsi u svojoj biti i jesu – grind ekipa koja svoje pobjede ostvaruje na defanzivnoj strani parketa.

Marcus Smart je nesumnjivo First Team All Defense i definitivno ima smisla dati mu starterske minute, pogotovo što tim činom stvarate vjerojatno i najbolji obrambeni one-two punch lige Smart-Horford koji, kao što je to bio slučaj protiv Pelicansa, može efikasno zatvoriti i najopasnije momčadi iz pick and roll akcija. No, ulazak Smarta u početnu petorku zahtjeva i promjene u stilu igre. Boston je trenutno druga najbolja obrana i jedan od najgorih napada lige. Što vam je onda činiti? Smanjiti broj posjeda koliko je god moguće jer time naglašavate ulogu obrane u odnosu na napad. Prošle sezone, Boston je dvije važne pobjede protiv Rocketsa i Warriorsa, tada ekipe s najboljim omjerom u ligi, izvojevao upravo na taj način. Obje utakmice bile su zapravo prilično slične. Kao šuterski dominantne ekipe, Rocketsi i Warriorsi su navukli Boston u revolveraški obračun i/ili visoki tempo što je rezultiralo samo jednim mogućim ishodom – neskromnih dvadesetak poena rezultatskog deficita za Celticse na poluvremenu. Međutim, drugi dio je pokazao pravo lice Bostona koji je u obje utakmice uspio razbiti ritam protivnika, usporiti igru i prisiliti protivnika da se 'potuče' za svaki posjed. Za takvu igru vjerojatno i ne postoji bolji igrač od Marcusa Smarta koji će svojim prisustvom na parketu energetski i obrambeno podići momčad, a to je na trenutke poprilično letargičnom Bostonu možda i najpotrebnije. Činjenica jest da takvim stilom igre Boston ide 'suprotno od glavne struje' i trendova u ligi, no svaka ekipa igra na kartu svoje najjače prednosti, a Bostonova je upravo ta.

Marcus Morris je, vjerovali ili ne, promoviran u startera prvenstveno radi napada odnosno odličnog šuta za 3 poena. Malo tko je starijeg blizanca vidio u takvoj ulozi, no kroz cijelu prošlu i dvadesetak utakmica ove sezone pokazalo se kako je on prilično dobar napadač. Na 8,7 pokušaja za 3 poena Morris šutira izvanrednih 42,3% i ako je nešto potrebno ekipi koja je treća u ligi po broju uzetih šutova za 3, onda je to upravo ovo što donosi Morris. Čovjek se, čak i suprotno vlastitim očekivanjima, pretvorio u pouzdanog volume shootera.  Promocija Smarta i Morrisa u startere donosi i još jednu dobru stvar, a to je redukcija vremena provedenog na parketu s Terryjem Rozierom koji su zajedno jedna od najneefikasnijih trojki (16 od 20 prema tablici gore), prvenstveno zbog funkcionalnih problema koji Rozier i Morris imaju kad su zajedno na parketu.

Hoće li Smart i Morris doista biti starteri? Jesu li dani za Browna i Haywarda kao startera odbrojani? Hoće li Stevens zaigrati slow ball? Trenutno je većina tih pitanja još u zraku, a već iduća utakmica bi nam mogla donijeti odgovore na dosta pitanja. Da, i meni nije jasno koju sam onda p*čku materinu išao pisat ovo kad sam mogao pričekati još jednu utakmicu…

No svakako, riješiti situaciju oko Browna i Haywarda ključ je uspjeha sezone za Boston. A tko zna, u nekom paralelnom svijetu, možda je i ovako što moguće:

Problemi i nedaće Boston Celticsa
Čak i najveći skeptici procesa izgradnje šampionske momčadi u Bostonu nisu mogli predvidjeti da će Celticsi nakon dvadesetak odigranih utakmica biti na omjeru 11-10, tek jednu utakmicu bolji od 50:50 omjera, daleko ispod svih očekivanja koja su pred početak sezone bila itekako velika. Kako i ne bi kad se momčadi koju je tek nešto smirenije odigrana završnica sedme utakmice dijelila od velikog NBA finala nadodaju njihova dva nominalno najbolja igrača - Kyrie Irving i Gordon Hayward - ili, drugim riječima, kada se izvanrednoj obrani nadodaju dva pouzdana scorera. Realnost je ipak nešto drugačija te su se Celticsi nakon dugo vremena, ...
Problemi i nedaće Boston Celticsa
Čak i najveći skeptici procesa izgradnje šampionske momčadi u Bostonu ...

Respekt: BruceWayne,

Slažem se: BruceWayne, Fenix22,

11/2018
Što Šarića čeka u Wolvesima?

Ovo je moj preambiciozan, ali novi plan.

Video o Butleru, Šariću i svemu ostalome...

Jutjubanje
Ovo je moj preambiciozan, ali novi plan. Video o Butleru, Šariću i svemu ostalome...
Jutjubanje
Ovo je moj preambiciozan, ali novi plan. Video o Butleru, ...

Respekt: Fenix22,

Evo ti respect. Teško mi te je slušati sa tim tvrdim naglaskom do kraja. Ali svaka čast. - Fenix22, 16.11.18. 21:13, 0 0 0
11/2018
Je li vrijeme za Superligu?

U suvremenim globalizacijskim procesima samo je pitanje vremena kada će se globalno popularna pojava kao što je nogomet u potpunosti transformirati u jedinstveno svjetsko natjecanje – Superligu. Priložena karikatura vjerojatno je i najzorniji prikaz toga:

Kako su vodeći europski klubovi odavno prerasli granice nacionalnog i postali globalno (a ne samo kontinentalno) popularni, tako je i priljev novaca iz raznoraznih izvora bivao sve veći što je rezultiralo stvaranjem super-jakih klubova u nacionalnim prvenstvima koji u potpunosti dominiraju rezultatima i čine ligu predvidljivom – gotovo uvijek će prvenstvo uzeti neki od tih klubova, što je bitna razlika u odnosu na prošla vremena gdje bi pojedini klubovi prvenstveno zbog talentiranih generacija uživali određene periode dominacije pa bi nakon odlaska te iste generacije utonuli u prosječnost ne uspijevajući izgraditi momčad koja će biti kompetitivna dugi niz godina, pa čak i desetljeća. No, baš su zbog toga super-klubovi specifični – oni će imati pokoju lošu sezonu, no generalno će uvijek biti na vrhu jer za razliku od klubova iz prijašnjih vremena ne ovise o stvaranju vlastite generacije talenata nego te iste talente mogu kupovati i time stvarati sve veću razliku u odnosu na ostatak konkurencije. Baš poput ovog lijevog 'Golijata' na slici zvanog BIZ (valjda skraćenica od business), tako izgledaju današnji super-klubovi u odnosu na konkurenciju i nije ih zbilja teško pobrojati. Barcelona i Real Madrid u Španjolskoj, PSG u Francuskoj, Juventus u Italiji, 'velika šestorka' u Engleskoj i Bayern u Njemačkoj. To je naravno jezgra koja se može nadograditi klubovima poput Atletico Madrida, Dortmunda, Intera i Milana te ostalih… U te se klubove 'upumpalo' toliko novaca da su postali konkurencija sami sebi. Tek se u Engleskoj i Španjolskoj kompetitivnost koliko toliko održava. U Engleskoj radi Premiershipa kao neke krnje verzije prototipa Superlige, dok je u Španjolskoj ljuto rivalstvo Barce i Reala ujedno i glavni trademark lige. No, ostale tri velike lige lišene su bilo kakve kompetitivnosti uz tek povremeni disturbance in the Force poput Monaca od prije dvije godine, prošlogodišnjeg Napolija ili ovogodišnje Borussije.

Biste li željeli da mali klub osvoji neko natjecanje ili se plasira i u idući krug nekog velikog natjecanja? Mnogo ljudi bi odgovorilo pozitivno na to pitanje iz dva temeljna razloga: prvi je nekakav osjećaj empatije prema malim klubovima, a drugi, daleko važniji, jest zbog samog iznenađenja, senzacije koji bi takav neočekivani uspjeh malog kluba donio. Međutim, to su uz opet pojedine iznimke poput bajke Leicester Cityja tek nerealni scenariji ostvarivi isključivo u filmovima. A sad i drugo pitanje, jako slično ovom prvom: biste li voljeli da Napoli ili Inter osvoje Scudetto, Borussia Dortmund ponovi 2012., Atletico 2014.? Naravno da bi. Jer mi kao ljudi jednostavno volimo promjene. Dopizdi nam gledati jedno te isto i želimo nekog drugog na pobjedničkom tronu. Superliga je iz tog razloga rješenje jer eliminira 'teškaše' iz bitke i daje nižim kategorijama šansu za zdravu kompetitivnost s nekim svoje veličine. Svakako da bi izostanak pojedinih klubova iz domicilnih natjecanja kod svih nas izazvao onaj čudan 'nije-to-to' osjećaj, no vjerujte da bi se s vremenom naviknuli. Bitna je međutim činjenica da bi se Superligom riješilo pitanje kompetitivnosti i to 'dvije muhe jednim udarcem' – 'teškaši' bi dobili sebi ravne, a nacionalna prvenstva bi izgubila klubove koji su godinama 'privatizirali' sva natjecanja. Pogledajte malo plasman neke momčadi Lige petice u nacionalnom prvenstvu od trećeg, četvrtog ili petog mjesta nadolje i vidjet ćete da se svake godine razlikuju, ergo kompetitivnost je zagarantirana. Das Reboot njemačkog nogometa poprimio bi sasvim novo značenje odstranjivanjem glavnog 'žderača' talenata Bayerna, PSG bi konačno dobio toliko potrebnu jaku konkurenciju. To su samo neki od primjera.

Još jedna izuzetno važna stvar jest europocentrično gledanje na Superligu, doduše s pravom, jer ipak svi klubovi koji bi tvorili Superligu dolaze iz Europe, no takav je stav pogrešan. Kada bi se gledao broj fanova koje pojedini klubovi imaju, vrlo se vjerojatnim čini kako Europljani, premda najprivrženiji, nisu i najbrojniji, što znači da postoji itekako jaka baza navijača i na drugim kontinentima. Neeuropski fanovi ne percipiraju nogometne klubove na jednak način jer potječu iz sasvim druge navijačke kulture. Za njih Premiership, La Liga, Serie A i ostale lige nemaju toliko značenje kao što to imaju za Europljane te im iz tog razloga natjecanje ograničeno isključivo na jednu državu i nije toliko bitno. Njima su bitni Real Madrid ili Barcelona, Lionel Messi i Cristiano Ronaldo, a natjecanje samo po sebi nije toliko važno osim ako se ne radi o Ligi prvaka što dovoljno govori o njihovim afinitetima – oni žele gledati najbolje klubove u najjačem natjecanju – snažan i uvjerljiv argument „ZA“ Superligu.

Ionako se već superkupovi domicilnih natjecanja igraju u Aziji, Sjevernoj Africi, postoje natjecanja poput International Champions Cupa koji, premda jako nespretno izveden projekt, jasno pokazuje tendenciju širenja nogometa iz Europe na druge kontinente, a najnovija vijest o odigravanju nekih od utakmica La Lige na američkog kontinentu vjerojatno je i najdalje što je netko u tom smjeru otišao. Također, gotovo sigurno bi nogometni fanovi s drugih kontinenata, slično kao što je to slučaj s američkim ligama poput NFL-a i NBA-a, dobili priliku gledati najjače klubove u svojim domovinama, ali ovaj put, za razliku od ICC-a, u punim sastavima i u stvarnom natjecanju.

Vrlo vjerojatno će najveći protivnici osnivanja Superlige biti ultra pokret, no on bi ustvari trebao biti njegov glavni zagovornik. Većina ultrasa ionako mrzi te najveće klubove svrstavajući ih u isti koš koji na sebi ima naslov „plastični“, ma štogod to značilo. Odstranjivanjem takvih klubova iz domaćih natjecanja bi svatko dobio svoje – ovi koji ne vole mainstream velike klubove moći će uživati u domicilnim prvenstvima, oni koji pak vole pogledati dvoboj dvaju super-klubova će to moći gledati na regularnoj bazi. Svi bi trebali biti na dobitku.

Još jedna od prednosti Superlige je veličina. Jedna liga od 16 klubova omogućuje fleksibilnost i lakšu primjenu svakojakih pravila. S obzirom da će većina klubova biti otprilike jednakih financijskih mogućnosti, nije potrebno stvarati dodatne ekonomski neprirodne restrikcije kojima se obično štite slabiji klubovi jer tih slabijih klubova ni nema. O tome kako bi točno trebalo regulirati financijske uvjete sudjelovanja pojedinih klubova u Superligi teško je govoriti, no osnova samog natjecanja kao i financijska izjednačenost klubova idealan su spoj za kreiranje jedne od najbolje organiziranih liga na svijetu.

Postoji i jedan bitan problem što se organizacije samog natjecanja tiče, a to je format. Hoće li ta liga biti klasično prvenstvo od 16, 18, 20 klubova pa tko skupi najviše bodova pobjednik ili će sadržavati neki oblik eliminacijske faze? U nekim idealnim uvjetima prvi prijedlog je definitivno i najpravedniji jer bitno smanjuje random faktor pa će i momčad koja igra najbolje ujedno i biti pobjednik na kraju, no nekako sam mišljenja kako je takav format poprilično neostvariv jer isključuje bitne faktore koji su boost za gledanost – napetost i neizvjesnost. 'Klasično' prvenstvo je samo po sebi dobro, no nema takav entertainment value kao što to ima eliminacijski format. Vjerojatno i nema bolje primjera od Super Bowla koji je percipiran kao odvojen event u odnosu na ostatak natjecanja zvano NFL upravo iz prethodno navedenog razloga. Zato je i vjerojatnije da će Superliga imati sličan format.

Nogomet je danas izrastao u jedan od najvažnijih dijelova industrije zabave i tako ga na najvećem nivou i treba percipirati. Odavno je prerastao granice neke regije, države, pa čak i kontinenta i postao doista 'globalna stvar' koja će jednoga dana i biti tako organizirana. Superliga je u tom kontekstu samo stvar vremena.

Superliga bi trebala biti samo pitanje vremena
U suvremenim globalizacijskim procesima samo je pitanje vremena kada će se globalno popularna pojava kao što je nogomet u potpunosti transformirati u jedinstveno svjetsko natjecanje – Superligu. Priložena karikatura vjerojatno je i najzorniji prikaz toga: Kako su vodeći europski klubovi odavno prerasli granice nacionalnog i postali globalno (a ne samo kontinentalno) popularni, tako je i priljev novaca iz raznoraznih izvora bivao sve veći što je rezultiralo stvaranjem super-jakih klubova u nacionalnim prvenstvima koji u potpunosti dominiraju rezultatima i čine ligu predvidljivom – gotovo uvijek će prvenstvo uzeti neki od tih klubova, što je bitna razlika u odnosu na prošla vremena ...
Superliga bi trebala biti samo pitanje vremena
U suvremenim globalizacijskim procesima samo je pitanje vremena kada će ...

Respekt: Otaner, crosby87, kex1926, Bateman, BruceWayne,

Slažem se: Otaner, crosby87,

Odličan tekst. Meni su najveći problem ove momčadi koje bi bile privremene članice Superlige. Na koji način bi one uspjele napraviti naknadnu tranziciju U Superligu, a kasnije i IZ nje? - Bateman, 8.11.18. 8:57, 0 0 0
Jer ako bi to bio neki sličan model kao u KHL-u, to mi se ne čini baš kao dobra ideja. - Bateman, 8.11.18. 9:00, 0 0 0
Infantino je zaprijetio izbacivanjem igrača s velikih natjecanja, tipa Svjetskog prvenstva. Pitanje je trenutka kada će promijeniti mišljenje. - crosby87, 8.11.18. 17:47, 0 0 0
Superliga je tip elitizma. Za razliku od drugih, ovoga se može i mora sasjeći u korijenu. - Fenix22, 8.11.18. 23:14, 0 0 0
Što kažeš na promocije i relegacije iz takve Superlige? Da ili ne? Druga liga? Ili ono što ostane od Lige prvaka kao neki drugi level Superlige? - Otaner, 10.11.18. 23:00, 0 0 0
11/2018
Tribina hipoteza

Magični realizam je s razlogom rođen u Kolumbiji!“. Tako u jednoj od epizoda fantastičnog serijala Narcos narator spominje kulturno-književni pravac koji je ubrzo zahvatio i čitavu Južnu Ameriku, a koji je uvelike i simbol kulture naroda Latinske Amerike koji kreiraju jedinstven spoj raznobojnog, raskošno-kićastog folklora s jedne i, pokvarenog i ciničnog svijeta s druge strane. Šarenilo fuzije tradicionalne domorodačke kulture s kršćanskim tradicijama nametnutih od kolonijalnih vlasti s jedne i turobnost višegodišnje borbe vojnih, paravojnih i inih za vlast praćena gospodarskim katastrofama u vidu inflacije s druge strane. Šareno obojani slumovi na silu prikrivaju tmurnu stvarnost surove egzistencije naroda Južne Amerike. Šarenilo bezbroj transparenata, kišobrana, onih karakterističnih dugih krpa i svega ostalog što spada u magičan folklor južnoameričkih navijača s jedne i povezanost s mafijom, ubojstva i bogaćenje na štetu vlastitog kluba tih istih navijača s druge strane. I konačno,  goles y gambetas, atraktivnost koja je glavni trademark južnoameričke nogometne kulture s jedne i teška nogometna dekadencija u koju je južnoamerički nogomet zapao s druge strane.

Nije doista čudno da se južnoamerički umjetnici nisu zadovoljili pišući samo o realističkim temama. Ubačeni elementi magičnog nisu unijeti samo kako bi dočarali neki događaj ili uljepšali ukupnu naraciju, oni su ubačeni jer predstavljaju neutaživu želju južnoameričkih naroda za sanjarenjem. A bome se čini da ti latinosi u nogometnom smislu ponekad i previše sanjare: od percepcije Lionela Messija kao svemogućeg 'mesije' koji je sam po sebi dovoljan da se osvoji Mundial do bielsističkog shvaćanja nogometa u kojem se namjerno zanemaruju neka fundamentalna pravila nogometne igre što rezultira katastrofama poput nastupa Argentine na zadnjem Svjetskom prvenstvu.

Sve je to južnoamerički nogomet. Kaos, neorganiziranost i ludilo, ali ludilo kojim se možete vrlo lako zaraziti ako vas imalo zanima i ono što se događa na tribinama. Možda nigdje drugdje u svijetu se ta silna energija navijača ne prelijeva na igru u tolikoj mjeri kao u Južnoj Americi, to za samu igru dakako nije nimalo dobro, ali je upravo zbog toga takav stil nogometa i pokupio simpatije određene grupe ljudi. Kada bi prosječnog obožavatelja nogometne igre pitali kako bi volio da njegova momčad igra, siguran sam da bi u velikom broju slučajeva odgovor činile riječi 'okomito' i 'srčano', onako 'na glavu'. E, pa upravo tako se i igra u Latinskoj Americi – srlja se u napad, forsira se duel igra, napucavaju se lopte, za strpljivu izgradnju napada nema vremena. Sve to rezultira kroničnim nedostatkom klasične 'osmice' poput naših Rakitića i Modrića, Kroosa i inih majstora udaranja lopte. Ako pogledate rostere svih latinskoameričkih reprezentacija, bit će vam još jasnije.

Nogometa je to kultura koja ne odgaja veznjake koji će svojim dodavanjima diktirati tempo igre jer takvo što ni ne postoji. Ono što postoji jesu kreativne 'šestice' (koji u Urugvaju i Argentini u klasičnom numeriranju najčešće nosi broj 5) poput Lucasa Biglie, Leandra Paredesa ili Fernanda Gaga i napadački veznjaci, klasični „AMF-ovi“, dok je između njih velika 'kreativna rupa' koju ispunjavaju nimalo plemeniti veznjaci čija je primarna zadaća destrukcija protivničke igre, najčešće svim raspoloživim sredstvima. Tek što stupe na europsko nogometno tlo neki se od tih napadačkih veznjaka uspiju prebaciti na poziciju 'osmice' poput Coutinha ili Evera Banege.

Ako netko pati zbog takvog stila nogometa onda su to definitivno krila – nositelji atraktivnosti u igri južnoameričkih ekipa. Biti igrač sklon driblinzima i atraktivnim potezima u nekom južnoameričkom klubu izrazito je opasna stvar, zato je za većinu kreativnih igrača najbolje da se, ukoliko išta vrijede, čim prije prodaju u neki europski klub i spase sebe i svoje zdravlje od grubih nasrtaja i eventualnih povreda. Pa ipak, neki se od takvih igrača usprkos tome što talentom mogu bez problema zaigrati u Europi ne odlučuju na takav potez. Gonzalo „Pity“ Martinez, glavna zvijezda River Platea i lijevo krilo, upravo je jedan od takvih igrača. Naravno, južnoamerički klubovi financijski su dovoljno snažni da zadrže takve igrače i to je prije svega primarni razlog zašto se ne događa totalni egzodus talenata, no ostati 'zauvijek' u južnoameričkom nogometu kao krilo i glavni igrač svoje momčadi znači da su ti se šanse za povredu stostruko uvećale. Zadnji Superclassico igran na La Bomboneri najzorniji je primjer toga.

Iznenađujuće dobar nogomet igrao se prvih 30 minuta. Bez puno duela i grubosti, a s puno dodavanja i zapravo, u takvom okruženju, solidno odigranih akcija. U takvom nogometu se upravo Riverov Gonzalo Martinez najbolje snašao i bio daleko najbolji igrač, a svoju je dobru igru okrunio pogotkom nakon spektakularnog voleja. Međutim, zna se što u južnoameričkom derbiju slijedi kada gostujući igrač, a još i k tome najljućeg rivala, bude tako dominantan – ozljeda. Wilmar Barrios, kolumbijski destruktivac, sustigao je Gonzala Martineza nakon jednog sjajnog driblinga i opalio ga po nogama. Kolumbijski je reprezentativac za to dobio žuti, a Pity je zbog ozljede morao napustiti teren. Od tog trenutka nadalje, vratio se derbi u svoju normalu. Grubosti, simuliranja, razgovori sa sucem. Nogometa više nije bilo jer nije bilo Martineza, najboljeg igrača na terenu. To je rizik u koji se igrači poput njega upuštaju. To je sudbina koja u južnoameričkom nogometu čeka igrače takvog kova. U nogometu kojeg je nagrizla dekadencija takvi igrači gube, a dobivaju oni koje nitko ne voli, a koji se najbolje mogu opisati jednim zanimanjem – mesar. Ako ti 'mesari' posjeduju moć samokontrole, a još su k tome tehnički i taktički na pristojnoj razini, europski će klubovi biti zainteresirani, no koliko god igranje u nogometno 'civiliziranijem' okruženju imalo utjecaja, odrastanje u južnoameričkoj nogometnoj kulturi zauvijek će ostati usječeno u igračev 'genetski kod' pa je samim time i lakše shvatiti, iako nikako ne opravdati, gnusni čin Nicolasa Otamendija koji bezrazložno iz neposredne blizine napucava ležećeg Ivana Rakitića.

Kada je argentinski arbitar Nestor Pitana određen za glavnog suca finala Svjetskog prvenstva, mnogi su ostali u šoku. Primarno zbog toga što je europsko finale pa je moguće da i sam sudac bude Europljanin. Drugi je razlog općenita percepcija europskih sudaca kao najboljih na svijetu. I možda je to točno, no postavljanje južnoameričkog suca kao djelitelja pravde u možda i najvećoj utakmici na svijetu ne bi smjela čuditi. Ustvari, upravo bi od tamo trebali dolaziti najbolji suci jer njihov je posao daleko najteži. U kaosu jedne utakmice južnoameričkih momčadi gotovo je nemoguće odrediti ispravan kriterij. Strogi kriterij rezultirat će višestrukim isključenjima, dok će blagi kriterij rezultirati neprimjerenim grubostima. Suditi u okruženju u kojem igrači nastoje maksimalno izbjegavati pravila istovremeno simulirajući i igrajući izuzetno grubo, u kojem pred utakmicu morate popiti dosta vode jer ćete više tekućine izgubiti pričajući s igračima nego trčeći po terenu jasno ukazuje kako južnoamerički suci itekako zasluže svoju plaću. Kako ti suci većinom nisu dorasli zadatku, događaju se brojne pogreške koje samo dodatno oslobađaju kaos u ionako kaotičnom okruženju.

Prvi, dakle povijesni Superclassico u finalu najvažnijeg južnoameričkog klupskog natjecanja Cope Libertadores znači da se najveći derbi poklopio s najprestižnijim natjecanjem. To je kao da u finalu Lige prvaka gledamo Barcelonu i Real Madrid. No, s jednom bitnom razlikom. Barca i Real predstavljaju najbolje što nogomet može ponuditi, dok Boca i River predstavljaju sukus svega što južnoamerički nogomet može ponuditi, ne nužno i najboljeg.

Boca protiv Rivera nije najbolje, ali je sve što južnoamerički nogomet nudi
„Magični realizam je s razlogom rođen u Kolumbiji!“. Tako u jednoj od epizoda fantastičnog serijala Narcos narator spominje kulturno-književni pravac koji je ubrzo zahvatio i čitavu Južnu Ameriku, a koji je uvelike i simbol kulture naroda Latinske Amerike koji kreiraju jedinstven spoj raznobojnog, raskošno-kićastog folklora s jedne i, pokvarenog i ciničnog svijeta s druge strane. Šarenilo fuzije tradicionalne domorodačke kulture s kršćanskim tradicijama nametnutih od kolonijalnih vlasti s jedne i turobnost višegodišnje borbe vojnih, paravojnih i inih za vlast praćena gospodarskim katastrofama u vidu inflacije s druge strane. Šareno obojani slumovi na silu prikrivaju tmurnu stvarnost surove egzistencije naroda Južne ...
Boca protiv Rivera nije najbolje, ali je sve što južnoamerički nogomet nudi
„Magični realizam je s razlogom rođen u Kolumbiji!“. Tako u ...
Tekst ima sve. Svaka teza odrađena bez premca. - Fenix22, 6.11.18. 15:02, 0 0 0
09/2018
Kakve promjene trebaju hrvatskoj košarci?

Nisam gledao jučerašnju utakmicu Hrvatske i Litve, nisam odgledao ni dva standardna dvoboja sa Slovenijom. Neću pisati neki novi cjeloviti tekst o našoj košarkaškoj reprezentaciji, već ću dobar dio samo copy/paste od teksta koji mi je ostao nedovršen, a nastao je krajem šestog mjeseca kada je Hrvatska pobjedom protiv 'B momčadi' Italije uspjela izboriti još jedan krug kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Pitate se kako mogu komentirati nešto što nisam gledao par mjeseci? Mogu, jer to je tužna realnost hrvatske košarke. Ništa se ionako nije promijenilo pa nema ni smisla gledati... A sad retrospektiva:

                                                         ͠                                     

Svi se rado sjećamo kvalifikacijskog turnira u Italiji prije dvije godine kada je s minimalnim očekivanjima hrvatska košarkaška reprezentacija nekim čudom izborila svoje mjesto na najprestižnijem međunarodnom natjecanju na svijetu, Olimpijskim igrama, a potom još i odigrala iznadprosječno dobar turnir i ispala u tijesnoj završnici protiv Srbije u četvrtini finala. Jučer su se naši košarkaši ponovno vratili u Italiju odraditi pretposljednju utakmicu kvalifikacija za dodatne kvalifikacije koje vode na Svjetsko prvenstvo u Kinu. Vjerujem da je, ukoliko imalo pratite našu izabranu vrstu, itekako jasno da su dosadašnji nastupi bili ispod svakog očekivanja te da se Hrvatska pokraj košarkaških velesila kao što su Italija, Rumunjska i Nizozemska dovela ne samo u situaciju da ne izbori prvo mjesto i direktan odlazak na završni turnir, već i da ispadne kao posljednja momčad skupine, što bi u ionako moru razočaranja koje nam je hrvatska košarka priredila zadnjih desetljeća, bilo apsolutno dno. No, Hrvatska je jučer pobijedila Italiju te za nastavak turnira mora u nedjelju biti bolja od Rumunjske što će, s obzirom na angažman trojice NBA igrača, biti ipak poprilično lagan zadatak.

Utakmica protiv Italije, premda se završila pobjedom, bila je mučna za gledati, čak i ne toliko zbog rezultatske napetosti koju su hrvatski košarkaši katastrofalnom igrom u završnici pobudili, nego zbog upornog i tvrdoglavog ponavljanja istih pogrešaka koje su izbornici prije sadašnjeg činili, a što je puno gore od onoga što svima prvo pada na pamet kada riječ 'problem' povežemo riječima 'hrvatska košarka' – nepostojanje kvalitetnog igrača na poziciji jedinice koji u košarci najčešće služi kao playmaker.

Aleksandar Petrović, donedavni izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije, pokušao je maksimalno pojednostaviti stvari kada je u pitanje došla organizacija i stil kojim će naša izabrana vrsta igrati. Visok udio trica u ukupnim uzetim šutevima, ali još i važnije, oslanjanje na individualna rješenja ponajboljih hrvatskih igrača - to nas je 'krasilo' kada je popularni Aco Trica bio na klupi. Čini se da ni Anzulović, sadašnji izbornik, ne planira igrati drugačije. Nažalost, to je potpuno pogrešan pristup koji bi nas mogao koštati većeg uspjeha jednom kada za to dođe vrijeme (ova je reprezentacija još uvijek prilično mlada, a većina naših NBA igrača tek ulazi u najbolje igračke godine ili je čak i dosta daleko od toga). No, bilo kako bilo, pristup koji će izbornik zauzeti ključan je za ostvarivanje uspjeha na velikim natjecanjima. Vjerojatno nema boljeg primjera od onog slovenskog kada je izabranu vrstu Dežele do europskog zlata vodio Igor Kokoškov. On je u potpunosti reformirao stil igre i prilagodio ga modernim trendovima usput maksimizirajući talent glavnih igrača. Slovenci su igrali brzu tranzicijsku košarku izgrađenu oko njihovog glavnog igrača Gorana Dragića, inače eklatantnog primjera slashing pointguarda, onoga kojemu takav stil savršeno odgovara, dok istovremeno odgovara i Luki Dončiću jer maksimizira njegov court vision. Oslanjanje na individualnu kvalitetu je itekako poželjno, no vanjski okvir mora biti takav da se iznadprosječne vještine nekog igrača koriste na najbolji mogući način, a to se jedino može postići ispravnim pristupom. To je nešto što Hrvatska trentuno nema.

Dario Šarić je u posljednje dvije utakmice za hrvatsku reprezentaciju iz igre šutirao očajnih 5/30 (utakmica protiv Rusije na Europskom prvenstvu i jučerašnja utakmica protiv Italije). I ne, nije ovako mizeran postotak šuta produkt nekvalitete Darija Šarića, njegovog 'bolikurca' ili čega već, nego uvijek iznova krivog vanjskog okvira koji je potreban da sve vrline koje Šarić nedvojbeno ima dođu na vidjelo.

Svi znaju za Darijev nevjerojatan osjećaj za igru koji mu omogućuje da pronalazi i razigrava svoje suigrače. Pa ipak, jučer je ponovno, nakon što je naša prva napadačka opcija Bogdanović odradio svoj dio izolacija, lopta išla na Šarića, čistila se lijeva strana i umjesto da to bude početak akcije, bio je to njen kraj jer je Dario svaki put iznova išao završiti akciju ne radeći ono što je njegov glavni forte, kreirati iz takvih situacija. Razlog tome ponovno nije to što je Šarić kao startno visoko krilo jedne stabilne NBA playoff momčadi precijenio svoje mogućnosti, već zato što mu drugo nije ni preostalo budući da je ostatak igrača na parketu stajao na mjestu ne dajući Dariju nijednu drugu opciju. Bilo je pomalo žalosno vidjeti Ivicu Zubca koji se izvukao na liniju trice, proslijedio loptu Šariću na već spomenuti lijevi blok, te se potom okrenuo želeći postaviti blok istovremeno signalizirajući jednom od naših igrača na perimetru da svojom kretnjom i njegovim (Zubčevim) tijelom oslobodi sebi prostor i, što je još važnije, ponudi se Šariću kao jedna od opcija. Naravno, tkogod je već bio na perimetru, ostao je stajati na mjestu, a žalost je u tome što naš najmlađi igrač jedini shvaća što i kako treba igrati jer to te, gle čuda, nauče kada igraš u najjačoj ligi svijeta. Sve u svemu, način na koji se Dario Šarić (ne)koristi jedan je od najvećih izazova za sadašnjeg izbornika i gotovo pa sigurno ključ uspjeha hrvatske reprezentacije ovisi o rješavanju dotičnog problema. Za Bojana Bodganovića se zna da će on svoj dio odraditi jer njemu kao izvrsnom šuteru i na europskoj razini elitnom scoreru ne trebaju drugi da bi on pokazao sve što može. Šariću pak, itekako trebaju.

                                                              ͠            

Dakle, daleko najveći problem naše reprezentacije jest neadekvatno korištenje NBA talenta kojim raspolažemo. Nitko drugi tu nije kriv osim izbornika koji, jedan za drugim, ponavljaju iste pogreške 'šlepajući se' na Bogdanovićev scoring talent i ne poduzimajući ništa drugo što bi na bilo koji način unaprijedilo našu igru.

Drugi najveći problem jest nerazumijevanje ili, bolje rečeno, ignoriranje očitog kada je u pitanju odnos na relaciji NBA – reprezentativna košarka. Već sam nadugo i naširoko pisao o katastrofalnom odnosu Saveza prema igračima koji se ne odazovu na svaki (!) poziv igranja za reprezentaciju gdje se HKS ponaša kao da je važniji od NBA lige što je apsolutni apsurd. Spojimo li tako ta dva problema, pitam se koji bi normalan NBA igrač zaigrao za našu reprezentaciju kada Savez od vas očekuje da svako ljeto, neovisno o tome jeste li po prvi puta kročili na novi kontinent i za par mjeseci krećete igrati u najjačoj ligi na svijetu ili ste upravo postali slobodni igrač i trebate pregovarati o novom ugovoru koji će uvelike usmjeriti vašu karijeru, morate sve ostaviti po strani i ponizno se odazvati svaki put kad vam stigne poziv da igrate pod palicom izbornika koji pred očitim zatvara oči trateći vaš talent i vaše vrijeme, stavljajući vas da igrate u ulogama u kojima ste vi, pokazalo se u preko 100 i nešto utakmica NBA lige, ne osjećate najbolje pa imate osjećaj kao da, stavljajući se na raspolaganje takvim nesposobnjakovićima, bacate 'biserje pred svinje'.

Sve dok je izbornika koji većinu našeg NBA talenta uporno koriste u potpuno krivim rolama i Saveza koji ne shvaća da je NBA karijera naših igrača važnija od igranja za reprezentaciju, neće biti ni uspjeha za hrvatsku košarku.

Bacanje NBA biserja pred HKS svinje
Nisam gledao jučerašnju utakmicu Hrvatske i Litve, nisam odgledao ni dva standardna dvoboja sa Slovenijom. Neću pisati neki novi cjeloviti tekst o našoj košarkaškoj reprezentaciji, već ću dobar dio samo copy/paste od teksta koji mi je ostao nedovršen, a nastao je krajem šestog mjeseca kada je Hrvatska pobjedom protiv 'B momčadi' Italije uspjela izboriti još jedan krug kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Pitate se kako mogu komentirati nešto što nisam gledao par mjeseci? Mogu, jer to je tužna realnost hrvatske košarke. Ništa se ionako nije promijenilo pa nema ni smisla gledati... A sad retrospektiva: ͠ Svi se rado sjećamo kvalifikacijskog turnira ...
Bacanje NBA biserja pred HKS svinje
Nisam gledao jučerašnju utakmicu Hrvatske i Litve, nisam odgledao ni ...
pa ne, ja sam shvatio kao da se tvrdi da se u ekipi sa Bogdanovićem i Šarićem kao nositeljima krije potencijal za velike svari, ja se s tim ne slažem, oni su opcije br 2 i 3 i savršeni za to, ali onog koji bi bio nositelj igre mi nemamo, a Šarić i... - Mac316, 18.9.18. 14:00, 0 0 0
...Bogdanović to ne mogu biti niti na svoj najbolji dan - Mac316, 18.9.18. 14:00, 0 0 0
ja se slažem s tobom, želim reći da mislim da su tvoja analiza i argumenti razlog ovomu o čemu on piše (znači nepostojanje playa dovodi do neadekvatnog koristenja NBA igrača i krivih ocekivanja od njih) zato kazem da ne vidim zasto neslaganje - Luca1010, 18.9.18. 14:25, 0 0 0
Mac, mislim da precjenjuješ ulogu playmakera, a podcjenjuješ ulogu izbornika... Btw. Luca, ne moraš me braniti :D.. Ne kažem da ovo tvoje ne stoji, jer naši playevi su zbilja 0, ali opet, taj se nedostatak kompenzira ispravnim odabirom izbornika - baiso, 18.9.18. 18:11, 0 0 0
Ako i jesu playevi utjecajniji u Europi nego u NBA-ju, a jesu, onda su, i to puno više, i sami treneri. Mi uporno nastojimo igrati kao NBA ekipa gdje je uloga trenera manja, a to nije moguće. Al to ne znači da zbog nedostatka playa sve pada u vodu - baiso, 18.9.18. 18:14, 0 0 0
08/2018
Počinje La Liga: Je li Barca veliki favorit?

Da ovo moje mučenje sebe i vas ima nekakvog smisla, najbolje pokazuje Villareal – momčad koja je po postignutim i primljenim pogotcima najbliže prosjeku od svih, ali koja je ustvari sve samo ne nekakva bezvezno bljutava momčad. Javi Calleja, njihov trener, preferira 4-4-2 sustav s rombom u sredini, dva izrazito brza napadača i bekove koji su tu da brane, a ne napadaju (sjetite se kako su bekovi Hajduka igrali pod Carillom, e pa to je to!). Ne čudi stoga da je graf postignutih golova 'nagnut' na stranu tranzicije i pogrešaka. Jedina su ekipa uz Sevillu koja je postignula iznadprosječno puno pogodaka iz otvorene igre, a ispodprosječno malo iz ubačaja (9) po čemu su druga najgora ekipa lige (ispred je samo Levante). Kada igrate sustav s rombom u sredini (a nekako mi je Ancelottijev Milan najbolji primjer), onda bi vam bekovi trebali biti izuzetno ofenzivno orijentirani. No, Calleja je odlučio da mu bekovi ostaju otraga čime se gubi geometrija za kvalitetniji pozicijski napad, ali to očito tranzicijskoj ekipi kao što je Villareal ni ne treba. Jaume Costa, lijevi bek, po broju točnih ubačaja po utakmici među svim bekovima (!) LaLige nalazi se tek na 48. mjestu (do Maria Gaspara mi se više nije ni dalo scrollati). Dakle, Villareal svoju šansu traži u prostoru koji protivnik ostavlja iza sebe dok je u fazi napada. To se, sudeći po pridošlicama u momčad poput Gerarda Morena, Tota Ekambija i novog/starog Carlosa Bacce, ne bi trebalo promijeniti.

S rombom u sredini, Villareal svojiim protivnicima nudi bočne pozicije kao najranjivije za napad. Usprkos sjajnim defanzivcima na obje bekovske pozicije, to je primarni razlog zašto je Villareal  iznadprosječno mnogo pogodaka primao iz ubačaja. S druge strane, zato je Villareal jedna od boljih momčadi po pitanju primanja pogodaka iz otvorene igre. Poboljšati koncentraciju u obrani koja je primala previše pogodaka iz pogrešaka bit će jedan od zadataka za iduću sezonu, no generalno gledajući, obrana Villareala je itekako dobro posložena. Zašto primaju tako malo pogodaka iz tranzicije? Odgovor nadam se znate već i sami.

Real Betis završio je prošlu sezonu kao 6. momčad LaLige i, što je dakako važnije, po prvi puta ispred Seville nakon sezone 2012./2013. Najzanimljivija stvar koja se dogodila Betisu prošle sezone je ipak nešto sasvim drugo – njihov trener Quique Setien je pokazao da čak i zadrti nogometni idealisti mogu mijenjati sebe, a samim time i rezultat svoje momčadi. Upravo je kupovina Marca Bartre, uz onu Van Dijka vjerojatno i najbolja kupovina stopera ove godine, koji je u Setienovu sustavu postao koncepcijski najvažniji igrač, omogućila ostvarenje spomenutog uspjeha. O Betisu se puno pričalo i ako imalo pratite LaLigu znate sve o prednostima i manama juego de posicion kakvu Setien preferira. No, grafovi sugeriraju ipak nešto drugačiju priču. Naime, prilično je neočekivano da Real Betis kao posjedom dominantna momčad zabije ispodprosječno malo pogodaka iz otvorene igre. Dakako, velik dio otpada na ubačaje koji su djelomično sastavni dio navedene kategorije, no svejedno ostaje pitanje neefikasnosti njihovog napada u tom segmentu igre.

S druge strane, nikako ne bi trebalo čuditi što graf primljenih pogodaka izgleda upravo ovako kako izgleda. Real Betis primio je najviše pogodaka iz tranzicije (11) i ubačaja (22) od svih 17 istraživanih ekipa. Kada veliki broj netom pridošlih igrača bude uklopljen u tako zahtjevan sustav kao što je ovaj Setiena, pogreške su jednostavno neizbježne, zato i tako velik broj primljenih pogodaka iz tranzicije i pogrešaka. Nedovoljno kvalitetni stoperi u odrađivanju 'prljavog posla', pa makar i trojica u zadnjoj liniji, prvenstveni su razlog što je Betis primio najviše pogodaka iz ubačaja. Za Setienovu nogometnu filozofiju važnije je da stoperi budu odlični u igri s loptom. Uostalom, da su dobri u obje kategorije, ne bi ni igrali u Betisu.

Onakav graf postignutih pogodaka kakav smo očekivali kod Betisa ustvari je graf Real Sociedada, najzabavnije momčadi prošle sezone. Sociedad je pod Eusebiom igrao izrazito napadačkih 4-3-3 s bekovima postavljenima gotovo u razini krila s težnjom da se nadigravaju protiv svakoga i da protiv svakoga traže posjed. Zato su i zabili najviše pogodaka iz otvorene igre (28) nakon Barce i Reala i uz Celtu najviše pogodaka iz ubačaja (25). S druge strane, zabili su najmanje pogodaka iz tranzicije i izvana što jasno ukazuje na identitet momčadi kakvog je sada već bivši trener nastojao izgraditi.

Obrana je bila loša koliko je napad bio dobar pa je Sociedad primao iznadprosječno mnogo golova iz svih kategorija osim iz otvorene igre, iako je i tu vrlo blizu prosjeku. Momčad je kroz sezonu imala nevjerojatne oscilacije zbog kojih su njihove utakmice uvijek donosile mnogo golova na obje strane. Znalo se dogoditi da njihov vratar Geronimo Rulli ima utakmicu u kojoj skida apsolutno sve pa onda već u idućoj na vlastitom stadionu 'pokupi' salve zvižduka i bude glavni tragičar. Vjerojatno najbolje pamtite Sociedadovih 2:0 na poluvremenu protiv Barcelone i konačnih 2:4 za Blaugranu, no takvih je utakmica bilo znatno više kroz sezonu, ne samo protiv najjačih, već i protiv 'tamo nekih' Getafea i sl. Visoko podignuta zadnja linija činila ih je ranjivima u tranziciji, generalno loša obrana činila ih je ranjivima iz ubačaja, a spomenute oscilacije najčešće su utjecale na punjenje rubrike 'primljeni golovi iz pogreške'. Da je takav Real Sociedad one season wonder potvrđuje imenovanje Asiera Garitana za novog trenera koji je po trenerskoj filozofiji dijametralna suprotnost Sacristanu. Dovoljno je pogledati zadnju utakmicu Sociedada gdje je protiv Leganesa imao tek 33% posjeda lopte.

Tercet atraktivnih ekipa koje na kontu imaju iznadprosječno postignutih i primljenih pogodaka zatvara Celta Vigo, još jedna od ekipa koja njeguje napadački nogomet otvorena garda i čiji je trener zbog toga dobio otkaz. Graf postignutih pogodaka je prilično zanimljiv jer pogotci iz ubačaja vidno strše, dok su sve ostale kategorije ispod prosjeka. Celta je ne samo na taj način zabila najviše pogodaka od svih momčadi (25), već su pogotci u toj kategoriji činili preko 78% svih postignutih pogodaka. Njihov glavni napadač, Maxi Gomez, završio je drugi po pogotcima glavom prošle sezone postigavši na taj način 9 pogodaka.

Baš kao Betis i Sociedad, i Celta je primala iznadprosječno mnogo pogodaka. Slabo su se branili kada bi protivnik napadao na postavljenu obranu (iz otvorene igre primili su 23 gola, uz Gironu najviše od svih ekipa LaLige), ali i iz tranzicije. Upravi Celte to nije dalo nikakav drugi izbor nego otpustiti trenera Juana Carloa Unzuea i dovesti zamjenu za novu sezonu.

S 4. mjestom nakon relativno duge stanke, Valencia se ponovno vratila tamo gdje i pripada. Marcelino Garcia Toral transformirao je poznatije Šišmiše u sjajnu tranzicijsku momčad. To uostalom pokazuje i graf postignutih pogodaka. Brzina, okomitost i odlučnost, tako bi se najbolje mogla opisati igra Valencije prošle sezone. Ipak, jasno je vidljivo kako su blago ispodprosječna momčad po postignutim pogotcima iz igre i ubačaja, dakle muče se u kreaciji prilika protiv zatvorenih ekipa. Također, druga su momčad po broju postignutih pogodaka iz pogreški protivnika (14). Osam pogodaka postigli su iz jedanaesterca, dvaput je protivnik postigao autogol, a četiri puta su protivnika prisilili na neki drugi tip pogreške. Bili su treća momčad po broju udaraca izvana i treća momčad po broju pogodaka izvana.

Obrana Valencije poprilično je podcijenjena u očima javnosti. Prema grafu primljenih pogodaka, jedino su iz ubačaja i udaraca izvana primali iznadprosječno golova, dok su se sjajno branili u tranziciji (2) i otvorenoj igri (9) gdje nitko osim Atletico Madrida nema bolje brojke. Dakle, Valencia je 4. mjesto ostvarila radi dviju stvari – tranzicije i sjajne obrane. S obzirom da je dolazak Goncala Guedes u Valenciju potvrđen, loš početak sezone ubrzo bi trebao biti zaboravljen jer Portugalac sa sobom donosi upravo ono što je ovakvoj momčadi najpotrebnije – brzinu, okomitost, odlučnost.

To da je Atletico Madrid pod Diegom El Cholom Simeoneom postao najbolja obrambena ekipa na svijetu sasvim je jasno, no pravo je pitanje (i svakako tema za analizu) gdje je ova estetski neprimamljiva, ali rezultatski uspješna ekipa na vječitoj ljestvici najboljih defanzivnih ekipa? Jer lako je moguće da govorimo o jednoj od najboljih ikad. Simeone je u svrhu imanja granitne obrane žrtvovao puno toga. Disciplina na kojoj zahtjeva čak i protiv slabih ekipa, ma koliko svima nama, neutralnim gledateljima, to išlo na živce, ustvari zaslužuje jedan veliki respekt. Jer, kada se pogleda malo dublje iza te ružne igre i bezbroja 1:0 pobjeda, dobije se ovakav sjajan graf primljenih pogodaka koji pokazuje da su Colchonerosi po tom pitanju svijet za sebe. Prošle su sezone primili najmanje pogodaka iz otvorene igre, tranzicije, izvan šesnaesterca te vlastitih pogrešaka, dok su po broju golova iz ubačaja na trećem mjestu. Možda i najimpresivnije od svega je činjenica da su iz kategorije 'tranzicija' i 'pogreške' primili svega po 1 gol*, dok su izvan šesnaest metara primili svega 2 gola, uključujući i onaj Messijev iz slobodnjaka koji je zaključio utrku za prvaka. Impresivno. Fantastično.

*na grafu se dogodila pogreška

Graf postignutih pogodaka pokazuje efikasnu i prvenstveno reaktivno posloženu ekipu, zato i skreće 'udesno'. Pa ipak, s obzirom na individualnu kvalitetu pojedinih igrača i nedvojben napadački potencijal koji posjeduju, jasno je kako će i iz otvorene igre zabijati više od prosjeka. Iz oba je grafa vidljivo da ne preferiraju ubačaje i ako je negdje ovako sjajna obrana ranjiva, onda je to definitivno u tom segmentu. Također, u napadačkom dijelu zabili su tek 9 pogodaka iz takvih situacija, najmanje nakon Levantea.

Kada koristite velik broj igrača u rotaciji i kada imate star potential kakav ima Real Madrid, onda vam graf pogodaka jednostavno mora izgledati ovako kako izgleda. Real je zabijao iznadprosječno mnogo i na sve načine. Zabili su najviše golova iz pogrešaka protivnika (15), po broju pogodaka iz igre (34) bili su drugi, a po golovima iz tranzicije treći (12). No, nije da je to nešto što Real Madrid i inače ne radi. Ustvari, ovo je po prvi puta nakon davne 2008./2009. sezone da nisu uspjeli postići više od 100 pogodaka u sezoni. S obzirom da su ekipa koja će kroz sezonu primiti nekih 40-ak golova, napad je definitivno glavni razlog zašto je kraljevski klub završio tek na trećem mjestu LaLige. Kada vam nominalno najbolji napadač na svijetu u jesenskom dijelu zabije tek 4 pogotka, onda je jasno kako glavnog krivca za neuspjeh Reala u pohodu na novu titulu prvaka Španjolske ne treba dalje tražiti. Srećom po njega, kriteriji za dodjeljivanje Ballon d'Or nagrade ionako ne zahvaćaju jesenski dio prvenstva, premda se već tamo, nakon prvog El Classica, znalo tko će biti prvak pa je nekako logično da se i to uzme u obzir. No, to je tema za neku drugu analizu!

Graf primljenih pogodaka Real Madrida također je očekivan. Puno pogodaka primljenih iz centaršuteva i vlastitih pogrešaka savršeno odgovara stilu kojim je Real igrao pod Zidaneom. Momčadi su najčešće nastojale iskoristiti 'slobodu u izražavanju' koju su igrači dobili od francuskog trenera ne bi li ih prisilili na pogrešku. Također, tradicionalno visoko podignuti bekovi ostavljali su prostora za kontru po bočnim pozicijama, stoga i ne čudi velik broj pogodaka primljenih iz ubačaja.

Nakon odlaska Neymara i razbijanja od Reala u Superkupu, malo tko je vidio Barcelonu kao prve favorite za osvajanje LaLige. Pa ipak, Ernesto Valverde je značajno drugačijim pristupom od njegova prethodnika uspio od Barcelone napraviti super efikasnu momčad. Odlučivši se za 4-4-2 umjesto dugo godina standardnih 4-4-2, Valverde je odlučio sve konce igrati staviti u ruke (ili noge?!) Lionela Messija. Naravno, za to je bilo potrebno napraviti mu odgovarajući okvir u kojem će najbolji igrač današnjice moći funkcionirati i to se naravno i dogodilo. O Messiju je sve ovisilo i Messi je pokazao da je dorastao zadatku jer je u sezoni u kojoj je Barcelona ostala bez top3 igrača na planeti, sa duplo slabijim Suarezom nego sezonu prije, s podosta upitnika kroz sezonu oko kvalitete pojedinih igrača uspio biti najboljim strijelcem i asistentom lige, igračem koji je kreirao najviše prilika za svoje suigrače od svih igrača lige petice, igra s najviše driblinga i ključnih dodavanja u ligi, najviše pogođenih okvira vrata, i još mnogo toga... No, promjena stila i odlazak Neymara ipak je utjecao i na Barcu koja je, baš poput Reala, u apsolutnim brojkama, zabila manje od 100 golova u sezoni.

Jedina su ekipa koja je postizala više od pogotka po utakmici u jednoj kategoriji, naravno iz otvorene igre (41). Atipično za Barcelonu uz koju uvijek ide i ona 'ušetati se u gol' fraza, postignuli su najviše zgoditaka udarcima izvana (12) od kojih najveći udio, točno pola, otpada na golove iz slobodnih udaraca Lea Messija. Također, jedina su ekipa koja je postigla više od deset golova u svim kategorijama. Alba je bio izuzetno važan igrač prošle sezone jer je upravo njegovim kvalitetnim utrčavanjima u prostor koji je Iniesta ostavljao iza sebe došlo do stvaranja najozbiljnijih šansi. To što su kategorija 'ubačaji' najbliži prosjeku rezultat je percepcije Albinih povratnih lopti kao 'otvorena igra'.

Da nije 0,12 golova primljenih iz udaraca izvan 16 metara više od prosjeka, Barcelona bi u svim kategorijama primala ispodprosječno golova. To je još jedan dokaz sjajne sezone u tom segmentu igre, prvenstveno vratara Marca Andrea ter Stegena koji je prošle sezone bio među top3 najbolja vratara svijeta i Samuela Umtitija koji je dokazao da je jedan od najboljih mladih stopera svijeta. I naravno, Valverdeovog pragmatizma.

 

Golovi po momčadima LaLige u sezoni 2017./18. (drugi dio)
Da ovo moje mučenje sebe i vas ima nekakvog smisla, najbolje pokazuje Villareal – momčad koja je po postignutim i primljenim pogotcima najbliže prosjeku od svih, ali koja je ustvari sve samo ne nekakva bezvezno bljutava momčad. Javi Calleja, njihov trener, preferira 4-4-2 sustav s rombom u sredini, dva izrazito brza napadača i bekove koji su tu da brane, a ne napadaju (sjetite se kako su bekovi Hajduka igrali pod Carillom, e pa to je to!). Ne čudi stoga da je graf postignutih golova 'nagnut' na stranu tranzicije i pogrešaka. Jedina su ekipa uz Sevillu koja je postignula iznadprosječno puno ...
Golovi po momčadima LaLige u sezoni 2017./18. (drugi dio)
Da ovo moje mučenje sebe i vas ima nekakvog smisla, ...

Respekt: BruceWayne, Luca1010, Dado_M,

Slažem se: BruceWayne, Luca1010, Dado_M,

Svaka cast na trudu, bas je brutalno. Koristit cu se ovim :D - Luca1010, 31.8.18. 20:41, 0 0 0
08/2018
Počinje La Liga: Je li Barca veliki favorit?

III. kvadrant

Ako bismo u III. kvadrantu baš morali izabrati momčad koja je najmanje gledljiva od svih ekipa LaLige, onda je to definitivno Getafe. Kada imate najmanje udaraca po golu općenito i u okvir gola, kada imate najgori postotak točnih dodavanja kao ekipa i kada imate svega 42,3% posjeda lopte u svojim nogama, činilo bi se kako ste ekipa koja je završila debelo zadnja na tablici. No, Getafe je završio na iznenađujuće visokom 8. mjestu ljestvice, prvenstveno radi fantastične obrane i samo 33 primljena gola. Tek su prvak Barcelona i Atletico Madrid primili manje. No, nije da su bili toliko kvalitetni u oduzimanju (15.) ili presijecanju lopti (10.), da su ih obrane vratara nešto naročito spašavale (17.), jednostavno se radi o ekipi koja je ekstremno oportunistička. Kao dodatni dokaz generalno lošem dojmu, a tiče se prvenstveno stila igre, izdvaja se još jedna stvar - kartoni. Sa 126 žutih i 5 crvenih kartona debelo su najkartoniranija ekipa lige petice, a čak su i za kriterije LaLige, gdje su suci i inače laki na okidaču kada su kartoni u pitanju, popriličan ekstrem (najbliži pratitelj im je Villareal koji ima čak 17 žutih kartona manje).

Što se tiče postizanja pogodaka, Getafe je u svim navedenim kategorijama bio ispodprosječan osim u postizanju pogodaka izvan šesnasterca. Zabili su ih čak 10, a samo je prvak Barcelona imala više u tom segmentu. To dovoljno govori o njihovom stilu igre i nepostojanju mehanizama u igri potrebnih za približavanje protivničkim vratima. Uz to, tih 10 golova sugerira kako je Getafe imao i dosta sreće budući da su udarci iz daljine statistički najmanje isplativ način postizanja pogodaka. 'Siromašan' taktički graf samo ide uz bok svemu navedenom o apetitima te momčadi u napadačkoj fazi igre. U ono malo vremena što napadaju, to pokušavaju preko bokova. Tek 20% svih napada ide kroz sredinu po čemu su prošle sezone bili posljednji u ligi, dok su bili prvi po napadu po desnoj strani koji je činio 44% svih napada.

Koliko se kolektivno dobro Getafe brani, svjedoči i graf primljenih zgoditaka u prošloj sezoni (slika dolje). Jedino su iz otvorene igre primali više od prosjeka, dok su standardne situacije branili vrlo dobro. Samo su Colchonerosi imali manji broj primljenih pogodaka iz vlastitih pogrešaka što dovoljno govori o disciplini momčadi Getafea.

Athletic Club je, usprkos činjenici da su im stoperi odgojeni u njihovoj akademiji izuzetno kvalitetni u igri s loptom, igrali na duge lopte. Prošle su sezone tako bili drugi po točnim dugim loptama (39,9) kao i po osvojenim zračnim duelima po susretu (19,8), a vratar Kepa Arrizabalaga bio je igrač s uvjerljivo najviše dugih lopti po susretu (ukupno 12,3). S 3,3 dobivena zračna duela od 6 ukupnih po susretu, Aritz Aduriz bio je glavni recipijent tih lopti. On se u pravilu pozicionirao bliže desnoj strani gdje je operirao najbolji eksponat njihove akademije Inaki Williams, jednako kao i Raul Garcia u nešto povučenijoj roli.

Da nije 0,01 gola više u odnosu na prosjek u kategoriji 'pogreška', Athletic Club bi u svakoj kategoriji zabijao ispodprosječan broj golova. Zašto tako sterilan napad u tako talentom krcatoj ekipi? Razlog je naravno prilično jednostavan – starenje Aritza Aduriza – igrača koji je svake sezone izuzevši posljednju bio napadač za minimalno 15-20 golova po utakmici. Prošle sezone ih je zabio 9, a činjenica da ni Inaki Williams (7), ni Iker Muniain (4) nisu značajnije pridonijeli napadu, već je najbolji strijelac bio Raul Garcia (10), dovoljno jasno ocrtava zašto je Athletic Club bio ispodprosječno loš. Dodatni problem je i taj što pravu zamjenu (igrača takvog tipa) za 37-godišnjeg Aduriza u vrhu napada ni nemaju.

Premda su vrlo dobra momčad u zračnim duelima, primali su iznadprosječno golova po utakmici iz ubačaja (18) te iz udaraca izvan šesnaesterca (8), dok su se relativno dobro branili u otvorenoj igri i primali ispodprosječan broj golova iz vlastitih pogrešaka.

Moram priznati da mi je bilo teško naći štogod statistički interesantno kada je u pitanju RCD Espanyol. U svim važnijim statističkim kategorijama uvijek su negdje u sredini, bez da odlaze u nekakve ekstreme. Mediokritet je nešto na što je većina klubova LaLige osuđena jer približiti se onim najboljima, Barceloni i Real Madridu pa i Atleticu, ne mogu ni znatno jači klubovi, redoviti sudionici druge faze Lige prvaka. Pa ipak, ako je klub osigurao opstanak zapavši u rezultatski mediokritet, onda barem postoji način na koji se iz tog istog mediokriteta i izvući – stilom igre.

Da se doista radi o rezultatski prosječnoj, ali po dojmu ispodprosječnoj momčadi, najbolje svjedoči grafovi postignutih i primljenih pogodaka u prošloj sezoni (slike ispod).

U svim navedenim kategorijama Espanyol je postizao ispodprosječno malo pogodaka, a posebno valja istaknuti golove iz otvorene igre, točnije njih samo 9, što ih čini petom najmanje efikasnom momčadi od navedenih klubova u spomenutoj statističkoj kategoriji. Također, jedina su momčad uz Leganes koja ni u jednoj kategoriji nema više golova od prosjeka što dovoljno govori o sterilnosti njihovog napada. Obrambeno gledajući, Espanyol je najbliže prosjeku od svih 17 momčadi koje su uključene u ovo istraživanje, stoga i ne čudi oblik grafa gotovo identičan prosjeku. Dakle, daleko ispodprosječan napad i tek prosječna obrana kod ekipe koja je pod Sanchezom Floresom nastojala kreirati imidž solidne defanzivno orijentirane momčadi. Možda je upravo ovo najbolji dokaz promjene koja će potencijalno uslijediti s dolaskom novog trenera. Žrtvovanje napada nauštrb obrane, barem prema grafu primljenih pogodaka po utakmici, nije urodilo plodom.

II. kvadrant

Leganesov graf primljenih pogodaka po utakmici prošle sezone poprilično je zanimljiv jer je klub primao iznadprosječno puno pogodaka iz svih situacija isključivši ubačaje. Na temelju toga bi se lako, ali i krivo moglo zaključiti da je Leganes, baš poput Espanyola, prevara od ekipe što se obrane tiče, no to naprosto nije tako. Činjenica da sjajno brane ubačaje, drugi najčešći način postizanja pogodaka u LaLigi, i to toliko dobro da je jedino prvak Barcelone primila manje, dovoljno govori o disciplini i odgovornosti te momčadi. Valja također naglasiti da su primili najviše pogodaka izvan kaznenog udaraca (9) od svih 17 momčadi što jednostavno znači da nisu imali sreće budući da su to low percentage golovi.

Za razliku od obrane, napad je po svim kategorijama bio ispodprosječan i to poprilično, zabivši najmanje golova od svih ekipa koje su osigurale i iduću sezonu LaLige. Unapređenje tog segmenta bit će ujedno i najvažniji zadatak za novog trenera u idućoj sezoni.

Sezona u kojoj promijenite tri trenera nikako ne može slutiti na dobro. Pa ipak, Deportivo Alaves je, zahvaljujući sadašnjem i ujedno trećem po redu treneru, Abelardu Fernandezu, uspio nekako opstati u LaLigi. Momčad se, kao što je vidljivo u grafu ispod, mučila u kreiranju šansi iz otvorene igre, tranzicije te je propustila kažnjavati protivnike pogotcima iz njihovih pogrešaka. Sa samo 3 pogotka postignuta u zadnjoj navedenoj kategoriji, Alaves je posljednja, 17. momčad LaLige prošle sezone.

Što se pak primljenih pogodaka tiče, jasno je vidljivo kako su primili daleko previše pogodaka iz vlastitih pogrešaka, čak njih 15, čime dakako imaju i najnegativniju bilancu postignutih i primljenih pogodaka u toj kategoriji (-12). Treba li dalje tražiti razlog smjene dvojice trenera tijekom jedne sezone?

Vjerojatno ne postoji tipičnija baskijska momčad od one SD Eibara prošle sezone. Najviše dobivenih zračnih duela, najviše točnih i netočnih dugih loptih, najviše netočnih ubačaja, najviše netočnih kornera... Momčad koja svoju prednost traži igrom po zraku, stoga i ne čudi da je najviše pogodaka postignuto iz ubačaja, jedine kategorije u kojoj je Eibar bio iznadprosječan. Ako se uzmu u obzir prethodno navedene činjenice o učestalosti dugih lopti i ubačaja, navedeni segment igre trebao bi biti još i bolji što je nedvojbeno Mendilibarov cilj za iduću sezonu.

Momčad s Ipurue vrlo se često smatra čvrstom, kompaktnom i organiziranom, no to svakako nisu sudeći po grafu primljenih pogodaka. Apsolutno je nedopustivo da takva industrijska momčad prima iznadprosječno puno pogodaka iz vlastitih pogrešaka i ubačaja. Relativno visok udio primljenih pogodaka iz tranzicije i ne čudi budući da se radi o ekipi koja voli koristiti specifične dimenzije domaćeg terena te stoji vrlo visoko s loptom u nogama što najbolje potvrđuje podatak, i to prilično iznenađujući , kako je SD Eibar s 35% vremena provedenog s loptom u protivničkoj trećini prva momčad LaLige. Dakle, čak ni Barcelona i Real ne provode toliko vremena napadajući protivničku trećinu kao što to čini Eibar. Kada stojite tako visoko, onda je šansa da primite gol iz tranzicije veća, a Mendilibarov plan da preko bočnih pozicija kontinuirano i uporno, pa čak i pomalo tvrdoglavo, šalje beskonačan broj ubačaja, dodatno potencira takve situacije.

Neka se ne naljuti mnogobrojna četa navijača Levantea što ću ih usporediti s njihovim najljućim rivalima, ali UD Levante je zbilja 'Valencia za siromašne'. Problem koji se nameće promatrajući grafove postignutih i primljenih pogodaka jest činjenica da je Levante prvu polovicu sezone odigrao prilično loše, dok su u drugoj polovici plavo-crveni Šišmiši jednostavno odlučili biti vladarima svemira – imali su najbolji omjer u zadnjih deset utakmica i jedina su momčad koja je na poprilično spektakularan način porazila aktualne prvake Barcelonu zabivši im 5 komada. Navedeni grafovi ocrtavaju prosječno stanje te iz tog razloga i nisu nešto naročito kul, iako bismo, pod dojmom spektakularnog završetka prošle sezone, očekivali upravo suprotno. Pa ipak, jasno se vidi zašto je Levante 'Valencia za siromašne'! Radi se o tranzicijskoj ekipi čiji je potencijal do kraja otkrio Paco Lopez, a čija je moć prilično dobro demonstrirana u prvom kolu nove sezone protiv Betisa. Opasni su i iz udaraca izvan kaznenog prostora, točnije, iz slobodnih udaraca koje je sjajno izvodio makedonski internacionalac Enis Bardhi postigavši 5 pogodaka iz samo 16 pokušaja. Najveća slabost Levantea su golovi iz ubačaja. Posljednja su momčad po broju postignutih pogodaka na taj način (7) te su druga najgora momčad po broju primljenih pogodaka iz takvih situacija (20) što nas dovodi do prilično negativne gol-bilance od -13 pogodaka.

Debitantski nastup za Gironu u LaLigi završio je iznad svih očekivanja. Momčad je do zadnjih kola bila u borbi za europska natjecanja, no s obzirom na kratak roster od samo 18 igrača, možda je i bolje da su završili točno na sredini ljestvice. Trener Pablo Machin je za nagradu otišao u Sevillu, a za vrijeme svog boravka u katalonskom liliputancu implementirao je 3-4-2-1 sustav gdje su wing-backovi igrali vrlo važnu ulogu. Po broju ubačaja, Machinova se momčad našla odmah iza Eibara, a čak dvojica igrača nalaze se u top15 igrača lige po broju točnih ubačaja. Graf postignutih golova zato i važe na stranu ubačaja. Valja napomenuti kako je Girona zabila 19 golova iz raznih prekida što ju je smjestilo na drugo mjesto iza Real Madrida koji je zabio jedan gol više. Iznadprosječno su zabijali i iz pogrešaka protivnika pa možemo ustvrditi kako je prošlogodišnja Girona bila poprilično oportunistička momčad koja nije zabijala mnogo iz regularnih situacija (samo su Getafe i Leganes zabili manje), ali je koristila prekide i pogreške protivnika što je vjerujem bila najbolja preporuka za angažman Machina u Sevilli.

Sudeći po grafu primljenih pogodaka, dalo bi se zaključiti da je Girona relativno loša obrambena ekipa. Ubačaji su opet najbolji jer Girona iz takvih situacija prima najmanje pogodaka. No, iznenađujuće puno prima iz otvorene igre i tranzicije čemu je primarni razlog teško stradanje u gostima kod Real Madrida i Barcelone gdje su upravo u te dvije kategorije dva najveća španjolska kluba podebljale statistiku primljenih pogodaka zabivši ukupno 12 golova kod kuće i 4 u gostima na Montiliviju. Budu li u drugoj sezoni u LaLigi uspješniji u izbjegavanju teških poraza na najtežim gostovanjima, Girona bi mogla opet biti zlatna sredina.

Kada ste momčad s aspiracijama da bude prva nakon velike trojke LaLige, onda vam grafovi primljenih i postignutih pogodaka jednostavno ne smiju izgledati na način na koji izgledaju. Sevilla je veliki underachiever prošle sezone, sa skromnim napadom i još skromnijom obranom. No, takvo što se zna dogoditi kad kroz sezonu promijenite trojicu trenera, od kojih je prva promjena bila prilično nepotrebna i čak nehumana – dati otkaz treneru radi zdravstvenih problema koji su, kako se pokazalo, ipak znatno manji nego što se to mislilo, ne može se nazvati drugačije. Što je najgore, pod Berizzom je Sevilla igrala solidan nogomet i nastavila tamo gdje je i stala pod Sampaolijem igrajući napadački i oku ugodan nogomet s pojačanom dozom pragmatičnosti. Vicenzo Montella je ipak drugačija nogometna kultura i takva promjena, pokazalo se, bila je na veliku štetu Seville jer se talijanski strateg uspio na klupi zadržati tek nekoliko mjeseci.

Sevilla je prošle sezone tek iz otvorene igre zabijala više od prosjeka, dok su u ostale četiri kategorije bili ispodprosječno slabi. Naročito malo pogodaka postignutih iz tranzicije odražava stil relativno spore izgradnje igre kroz Evera Banegu. Ne pomaže ni činjenica da je najbolji strijelac imao tek 9 pogodaka pa i ne čudi stoga Sevillino agresivno traženje pojačanja ovog ljeta na toj poziciji.

Prošlosezonska obrana je jedinstvena – samo su oni uspjeli primiti iznadprosječno pogodaka iz svih pet kategorija od 17 ekipa koje su uključene u istraživanje. Zna se takvo što dogodit' kad ti u obrani stoje prosječni Kjaer i isto tako prosječni, ali znatno luđi, Gabriel Mercado. No, velika je krivica i na Montelli jer je Sevilla u proljetnom dijelu primala znatno više pogodaka iz vlastitih pogrešaka nego što je to bio slučaj u jesenskom dijelu pod Berizzovom palicom. Sve u svemu, sedmo mjesto i kroz kup izborena Europska liga su još i dobar uspjeh ako se gledaju iznimno ružni grafovi.

 

Golovi po momčadima LaLige u sezoni 2017./18.
III. kvadrant Ako bismo u III. kvadrantu baš morali izabrati momčad koja je najmanje gledljiva od svih ekipa LaLige, onda je to definitivno Getafe. Kada imate najmanje udaraca po golu općenito i u okvir gola, kada imate najgori postotak točnih dodavanja kao ekipa i kada imate svega 42,3% posjeda lopte u svojim nogama, činilo bi se kako ste ekipa koja je završila debelo zadnja na tablici. No, Getafe je završio na iznenađujuće visokom 8. mjestu ljestvice, prvenstveno radi fantastične obrane i samo 33 primljena gola. Tek su prvak Barcelona i Atletico Madrid primili manje. No, nije da su bili toliko ...
Golovi po momčadima LaLige u sezoni 2017./18.
III. kvadrant Ako bismo u III. kvadrantu baš morali izabrati ...
08/2018
Počinje La Liga: Je li Barca veliki favorit?

ESPANYOL

Moram priznati da mi je bilo teško naći štogod statistički interesantno kada je u pitanju RCD Espanyol. U svim važnijim statističkim kategorijama uvijek su negdje u sredini, bez da odlaze u nekakve ekstreme. Mediokritet je nešto na što je većina klubova LaLige osuđena jer približiti se onim najboljima, Barceloni i Real Madridu pa i Atleticu, ne mogu ni znatno jači klubovi, redoviti sudionici druge faze Lige prvaka. Pa ipak, ako je klub osigurao opstanak zapavši u rezultatski mediokritet, onda barem postoji način na koji se iz tog istog mediokriteta i izvući – stilom igre. Doista, ima li kakve razlike u tome što će neki klub igrati na gol više i ponekad izgubiti pokoju utakmicu više isključivo radi takvog pristupa ili nastojati kontrolirati rezultat i kompletnu igru žrtvovati samo radi pokojeg boda više na tablici?! E pa Espanyol je upravo ovo drugo. Prosječna ekipa LaLige koja se ni po čemu ne izdvaja - bljutava, nedorečena, negledljiva. Možda su i zato u travnju ove godine u Espanyolu odlučili zaokrenuti paradigmu otkazom Quiqueu Sanchezu Floresu, treneru čiji je pragmatizam u kombinaciji s dovođenjem iskusnih igrača niskog stropa i visokog podruma, onih s kojima ne riskiraš puno, ali isto tako znaš da nećeš ni puno profitirati, upravo i doveo do ovakvog Espanyola.

Da se doista radi o rezultatski prosječnoj, ali po dojmu ispodprosječnoj momčadi, najbolje svjedoči grafovi postignutih i primljenih pogodaka u prošloj sezoni (slike ispod).

U svim navedenim kategorijama Espanyol je postizao ispodprosječno malo pogodaka, a posebno valja istaknuti golove iz otvorene igre, točnije njih samo 9, što ih čini petom najmanje efikasnom momčadi od navedenih klubova u spomenutoj statističkoj kategoriji. Također, jedina su momčad uz Leganes koja ni u jednoj kategoriji nema više golova od prosjeka što dovoljno govori o sterilnosti njihovog napada.

Obrambeno gledajući, Espanyol je najbliže prosjeku od svih 17 momčadi koje su uključene u ovo istraživanje, stoga i ne čudi oblik grafa gotovo identičan prosjeku. Dakle, daleko ispodprosječan napad i tek prosječna obrana kod ekipe koja je pod Sanchezom Floresom nastojala kreirati imidž solidne defanzivno orijentirane momčadi. Možda je upravo ovo najbolji dokaz promjene koja će potencijalno uslijediti s dolaskom novog trenera. Žrtvovanje napada nauštrb obrane, barem prema grafu primljenih pogodaka po utakmici, nije urodilo plodom. Kao dodatni dokaz precijenjenosti obrane drugog najvećeg kluba u Barceloni priložen je graf koji pokazuje volumen i kvalitetu šansi koje su momčadi LaLige dozvolile prošle sezone (slika ispod) gdje Espanyol vidno strši u odnosu na ostatak.

Source: 11tegen11.nl

Kao zamjenu za Quique Sancheza Florea doveden je Rubi, dosadašnji trener SD Huesce s kojom je napravio pravi mali pothvat budući da se Huesca kao drugoplasirana momčad po prvi puta u svojoj povijesti plasirala u najeltiniji razred španjolskog nogometa. Slično kao i Leganes par godina prije, Huesca je usprkos najmanjem budžetu u ligi napravila overachievement van svake pameti, a kome će prvome ići zasluge u takvom pothvatu nego treneru. Međutim! Taj isti trener već je bio na čelu klubova koji su se natjecali u najelitnijem rangu te je oba puta neslavno završio – s Levanteom zadnji, sa Sporting Gijonom predzadnji. No, Rubiju je ovo prvi puta da kao glavni trener vodi jedan klub čiji su afiniteti ipak nešto veći od čistog ostanka u ligi. Espanyol se time poprilično kocka, ali takvo što je u ovom trenutku i potrebno klubu. Dva su ključna pitanja pred mladim strategom Espanyola: što učiniti sa stilom igre i kako posložiti 'život nakon Morena'?

Rubi preferira napadački stil igre i 4-3-3 formaciju, no njegove su zamisli ipak znatno drugačije od recimo proaktivnosti na kojoj Paco Jemez uvijek tako tvrdoglavo inzistira. To se najbolje vidjelo za vrijeme njegova mandata u Gijonu gdje je bio svjestan limitiranosti vlastitog kadra te je najčešće davao posjed protivniku pretvarajući napadačkih 4-1-4-1 u defanzivnih 4-5-1 nastojeći brojnošću kontrolirati centralnu zonu terena. No, da se ovo ne pretvori u igru pogađanja kojom će formacijom zaigrati novi strateg Espanyola, puno je bitnije pokušati odgonetnuti koji će stil igre preferirati. Dvije su moguće opcije. S jedne strane Rubi može nastaviti graditi defanzivno orijentiranu ekipu te se fokusirati na poboljšanje prosječne obrane ili pak, što je vjerojatno znatno teži put, pretumbati cijeli klub i zaigrati napadački nogomet nadajući se da će onaj prvi, crveni graf, izaći iz sjene prosječnosti. Ma koliko god uspjeh s malim klubom kao što je Huesca predstavljao injekciju samopouzdanja, toliko je veličina i odgovornost koja ga čeka u Espanyolu važan faktor. Dakle, teško je očekivati od trenera njegovog kalibra da u potpunosti izmijeni kulturu igre te se stoga najvjerojatnijim čini kompromis dviju navedenih opcija. Da će periquitosi zaigrati nešto kvalitetniju igru prema naprijed, vjerojatno hoće, ali da će Rubi tek tako izaći iz sjene ostavštine Quiquea Sancheza Floresa, prilično teško. A ključnim bi se mogao pokazati i ovogodišnji ljetni prijelazni rok što nas dovodi do drugog pitanja: Kako posložiti 'život nakon Morena'?

Kada kao osrednja ekipa lige imaš napadača koji u prosjeku zabija od 15-20 golova po sezoni, onda se može slobodno ustvrditi kako u svojim rukama imaš pravo blago. No, Gerard Moreno je odavno prerastao klub kao što je Espanyol te stoga i ne čudi njegov odlazak u Villareal. Igrač koji je bio prvi po golovima, udarcima na gol, driblinzima!, broju zračnih duela (od 8 ukupno dobivao ih je 3,6 po utakmici), drugi po ključnim dodavanjima itd. Napadač koji je aktivno sudjelovao u izgradnji igre, naravno, koliko su to okolnosti dopuštale. Njegovim odlaskom Espanyol nije samo izgubio igrača koji je prošle sezone zabio 44,4% svih golova svoje ekipe, već i glavnog kreatora u zadnjoj trećini, igrača koji je prisiljen nepostojanjem adekvatnih napadačkih rješenja sam kreirao svoje šanse. Po broju točnih kratkih dodavanja po utakmici na poziciji napadača, Moreno se našao na 8. mjestu. Ako isključimo igrače poput Messija ili Aspasa koji i jesu glavni kreatori u svojim redovima te napadače klubova 'velike trojke', dobijemo da je samo Diego Rolan, tek povremeni napadač po broju točnih dodavanja ispred Morena.

Kao zamjenu za Morena Espanyol je doveo Borju Iglesiasa, igrača Celte koji je prošlu sezonu proveo na posudbi u Zaragozi i koji je tamo zabio 22 pogotka. Premda godinu mlađi, teško je očekivati da će Iglesias, doveden za upola manju cijenu nego što je Moreno prodan, moći ispuniti tako težak zadatak. Zato je tu Rubi koji bi sistemskim rješenjima trebao rasteretiti Iglesiasa i dio tereta koji je prošle sezone nosio Moreno staviti na leđa drugih igrača. Možda i najvažniji potez koji su Periquitosi napravili jest potpis Sergi Dardera po isteku posudbe iz Lyona. Radi se od 24-godišnjem igraču koji se pokazao vitalnim za osiguranje kvalitetne distribucije u prvoj trećini u proljetnom dijelu prošle sezone. Potpis Dardera vrlo je vjerojatno ostavio malo prostora za pregovaranje sa Carlosom Sanchezom, kolumbijskim reprezentativcem, koji se nakon posudbe vratio u Fiorentinu. Međutim, sve dobro što su napravili kupovinom Dardera, upropastili su prodajom desnog beka Marca Navarra (22) i posudbom u Mainz lijevog beka Aaarona Martina Caricola (21), ostavši tako na samo jednom lijevom beku na cijelom rosteru. S obzirom da su sa 27,8 godina u prosjeku jedna od starijih momčadi u LaLigi (6.), odlazak dvojice mladih bekova je naprosto nedopustiv. Prošle su sezone imali priličnih problema na poziciji desnog krila gdje su većinom izmjenjivali veznog igrača Estebana Granera i napadača Lea Baptistaa. Da se Hernan Perez nije vratio s posudbe u Alavesu, i u ovu bi sezonu ušli bez ijednog desnog krila. Nakon svega navedenog valja zaključiti kako je ljetni prijelazni rok bio poput njihove igre prošle sezone – blijed i nikakav. Poražavajuće je da je Espanyol trenutno tek 15. momčad (61,70 mil €) LaLige po ukupnoj vrijednosti igrača na tržištu, s ekipama poput Leganesa, Levantea i Girone trenutno ispred njih.

Pred momčadi Espanyola, točnije pred njihovim trenerom, puno je upitnika. Uprava je odradila prilično loš prijelazni rok i sad je na Rubiju da iz stare i iskusne momčadi pokuša izvući maksimum. S obzirom na sve gore navedeno, za očekivati je da Espanyol neće ponoviti prošlogodišnji uspjeh i plasman. Čak štoviše, prognozirao bih im tešku borbu za ostanak u ligi.

LEGANES

Nakon 10 odigranih kola prošle sezone, CD Leganes je držao 7. mjesto ljestvice, ono koje vodi u europska natjecanja, s 9 postignutih i samo 5 primljenih pogodaka. Može se slobodno kazati da je među ovim ligaškim 'Liliputancima' CD Leganes imao najbolje otvaranje sezone. No, nakon toga stvari su krenule nizbrdo te su u iduća dva kola od prvoplasirane Barcelone i drugoplasirane Valencije dobili po 3 pogotka ne zabivši pritom nijedan. Držali su se još jedno vrijeme oko sredine tablice da bi potom do kraja sezone pali na 17. mjesto odnosno zadnje koje ne vodi u relegaciju. U svibnju su ostali bez Asiera Garitana, glavnog arhitekta neočekivano sjajnog uspjeha momčadi, koji je dobio ponudu voditi puno renomiraniji Real Sociedad. Uprava nije dugo čekala te je ljetos na klupu dovela Mauricija Pellegrina, samo jedan u nizu sjajnih poteza koje su napravili. No, o tome nešto kasnije...

Garitano je prošle sezone od Leganesa napravio defanzivno orijentiranu momčad koja je, ovisno o protivniku, igrala u različitim formacijama, najčešće u defanzivnih 4-4-2 s ciljem da kontrolira sredinu terena dajući protivniku da napada preko krila. Jednom kada bi protivnik poslao loptu na bočne pozicije, igrači Leganesa bi krenuli u pressing i time oduzimali loptu protivniku razvijajući solidnu kontru i polukontru. Vjerojatno nema boljeg statističkog dokaza o uspješnosti pressinga od broja presječenih lopti po susretu, a momčad s Butarquea ih je imala 15,3 po utakmici, najviše od svih ekipa LaLige, više od bilo koje druge ekipe lige petice. Dokaz je to i mobilnosti defanzivnih igrača na kojoj Garitano konstantno inzistira.

Leganesov graf primljenih pogodaka po utakmici prošle sezone poprilično je zanimljiv jer je klub primao iznadprosječno puno pogodaka iz svih situacija isključivši ubačaje. Na temelju toga bi se lako, ali i krivo moglo zaključiti da je Leganes, baš poput Espanyola, prevara od ekipe što se obrane tiče, no to naprosto nije tako. Činjenica da sjajno brane ubačaje, drugi najčešći način postizanja pogodaka u LaLigi, i to toliko dobro da je jedino prvak Barcelone primila manje, dovoljno govori o disciplini i odgovornosti te momčadi. Valja također naglasiti da su primili najviše pogodaka izvan kaznenog udaraca (9) od svih 17 momčadi što jednostavno znači da nisu imali sreće budući da su to low percentage golovi. Dodatno, ako se pogleda graf dozvoljenih šansi (u analizi o Espanyolu), vidljivo je kako je Leganes dozvolio prilično malo kvalitetnih šansi te se po tome mogao svrstati s najboljim ekipama lige – Barca, Real, Atletico.

Za razliku od obrane, napad je po svim kategorijama bio ispodprosječan i to poprilično, zabivši najmanje golova od svih ekipa koje su osigurale i iduću sezonu LaLige. Taj segment bit će ujedno i najvažniji zadatak za novog trenera u idućoj sezoni.

No, možda najfascinantnije od svega jesu Garitanove rotacije, što igrača, što formacija, čime je postignuta određena doza nepredvidljivosti u njihovoj igri. Da bi se dokazala navedena tvrdnja, svih 17 momčadi rangirano je prema broju minuta koje dobivaju igrači od 12. do 20. mjesta u rotaciji. Poprilično iznenađujuće, CD Leganes je ekipa čijih je osam nominalno rezervnih igrača odigralo najviše minuta (slika dolje).

 Naravno, povećana minutaža igrača s klupe može značiti više toga. To što je Real Madrid drugi ne čudi jer kraljevski klub ima širinu i kvalitetu da rotira, to što su Sevilla i Bilbao 4. i 5. momčad prema navedenom parametru jasno sugerira da su ti klubovi sudjelovali u europskim natjecanjima, dok kod ekipa kao Leganes ili Sociedad takvo što znači većinom promjenjivost forme gdje treneri usred loših rezultata pokušavaju pronaći idealnih 11. No, činjenica da je Garitano morao zagrabiti duboko u roster da pronađe tih idealnih, ili bar solidnih 11, te pritom uspio ostati u ligi, dovoljno govori o kvaliteti rostera Leganesa.

A kada već pričamo o kreiranju rostera, Leganes predstavlja tipičnu politiku 'malog kluba' LaLige, onog koji živi 'na veresiju' iliti svake sezone pojačava svoj roster dovodeći igrače na posudbu budući da za transfere nema novaca, tek za plaće, što i nije toliko loše, no predstavlja konstantnu nesigurnost i borbu za preživljavanje od prijelaznog roka do prijelaznog roka. Prošle sezone u LaLigi igrači Leganesa koji su bili na posudbi odigrali su 10 322 od 37 519 minuta, dakle 27,5% svih minuta, što je poprilično puno. Ni za predstojeću sezonu stvari se neće bitno mijenjati jer je na posudbu dovedeno sedam igrača, a sudeći prema njihovoj trenutnoj vrijednosti na transfermarktu, za vjerojavati je kako će svih sedam igrača igrati izrazito bitnu ulogu u novoj sezoni. Tako je Leganes za novu sezonu nabavio sva tri napadača* (Diego Rolan, Guido Carillo i Michael Santos) te oba startna beka (Jonathan Silva i Juanfran), defanzivnog veznog ključnog za izgradnju napada (Vesga) i mladog ofenzivnog veznog (Oscar Rodriguez) koji je stigao iz Real Madrida na posudbu i koji će sigurno dobivati priliku.

*jedan jedini napadač kojeg imaju nije kvaliteta koja bi zadovoljila razinu kompeticije kao što je LaLiga

No, od svih dovođenja ovog ljeta, daleko najvažnije za CD Leganes je ono Mauricia Pellegrina na mjesto glavnog trenera. Pellegrino je savršeni fit za ovakvu momčad iz nekoliko razloga. Prvo i osnovno je činjenica da se argentinski strateg probio na trenersku scenu trenirajući Deportivo Alaves te je savršeno upoznat s načinom na koji mali španjolski klub LaLige funkcionira. Drugi razlog jest kompatibilnost Pellegrinovih taktičkih zamisli i onoga što u Leganesu traže, a to je da nastavi tamo gdje je Garitano stao – gradeći defanzivno orijentiranu ekipu.

Kontrolirati sredinu terena zajednički je nazivnik Garitanove i Pellegrinove filozofije. Vjerojatno i najbolja demonstracija kvalitetne i organizirane obrane Pellegrinov je Alaves demonstrirao slaveći protiv Barcelone na Camp Nou. Koristeći 5-4-1 i 5-3-2 Pellegrino je u toj utakmici onemogućio tipičnu pass igru Barcelone u središnjem dijelu terena. O tome koliko su bili uspješni svjedoči i sljedeći grafički prikaz:

*točke označavaju mjesta na kojima su Barcelona (naračasta) i Alaves (plava) gubili posjed

Koncepcijski ključan igrač Pellegrinovog defanzivno orijentiranog Deportiva Alavesa bio je mladi vezni igrač Marcos Llorente čija je glavna uloga bila raditi upravo ono što je prikazano gore – biti 'The Tackler'. Leganes u svojim redovima ima taj tip igrača jer je Ruben Perez nakon posudbe odlučio i 'trajno' prijeći u klub s Butarquea. Sličnosti igrača su i više nego očite i upravo bi zato taj, sedam milijuna eura vrijedan zadnji vezni, trebao biti jedan od ključnih igrača Leganesa u novoj sezoni.

Prognoza: Leganes ima bitnu bolju momčad nego prošle sezone. Doveli su sjajnog trenera koji se idealno uklapa u stil koji je dugo gradio njegov prethodnik Asier Galardo. U narednoj će sezoni dvije stvari biti ključne: poboljšati napad i adaptirati velik broj novopridošlih igrača u sustav. S obzirom na sve navedeno, 17. mjesto je doista prenisko za Leganes koji bi mogao završiti oko 10 mjesta.

Ovi jednostavno ne zabijaju - Espanyol i Leganes
ESPANYOL Moram priznati da mi je bilo teško naći štogod statistički interesantno kada je u pitanju RCD Espanyol. U svim važnijim statističkim kategorijama uvijek su negdje u sredini, bez da odlaze u nekakve ekstreme. Mediokritet je nešto na što je većina klubova LaLige osuđena jer približiti se onim najboljima, Barceloni i Real Madridu pa i Atleticu, ne mogu ni znatno jači klubovi, redoviti sudionici druge faze Lige prvaka. Pa ipak, ako je klub osigurao opstanak zapavši u rezultatski mediokritet, onda barem postoji način na koji se iz tog istog mediokriteta i izvući – stilom igre. Doista, ima li kakve razlike ...
Ovi jednostavno ne zabijaju - Espanyol i Leganes
ESPANYOL Moram priznati da mi je bilo teško naći štogod ...

Respekt: Losovius, Dado_M, Fenix22, Luca1010,

Slažem se: Luca1010,

Najgorem neprijatelju ne bih predlozio gledanje Espanyola, mozda se ove sezone to promjeni - Luca1010, 16.8.18. 0:25, 0 0 0
Daj objavi jednu analizu samo s ovim grafovima kako daju i primaju golove. Čisto da to imamo na jednom mjestu. Može? - Losovius, 17.8.18. 13:15, 0 0 0
NE MOŽE! - baiso, 17.8.18. 16:12, 1 0 0
Morao sam ovo napisati jer si mi došao na volej! Oćeš samo grafove da objavim ili moram šibnuti i neku interpretaciju? Jer to planiram ubaciti u ove pojedinačne analize?! - baiso, 17.8.18. 16:14, 0 0 0
08/2018
Počinje La Liga: Je li Barca veliki favorit?

Getafe

Ako bismo u III. kvadrantu baš morali izabrati momčad koja je najmanje gledljiva od svih ekipa LaLige, onda je to definitivno Getafe. Kada imate najmanje udaraca po golu općenito i u okvir gola, kada imate najgori postotak točnih dodavanja kao ekipa i kada imate svega 42,3% posjeda lopte u svojim nogama, činilo bi se kako ste ekipa koja je završila debelo zadnja na tablici. No, Getafe je završio na iznenađujuće visokom 8. mjestu ljestvice, prvenstveno radi fantastične obrane i samo 33 primljena gola. Tek su prvak Barcelona i Atletico Madrid primili manje. No, nije da su bili toliko kvalitetni u oduzimanju (15.) ili presijecanju lopti (10.), da su ih obrane vratara nešto naročito spašavale (17.), jednostavno se radi o ekipi koja je ekstremno oportunistička. Kao dodatni dokaz generalno lošem dojmu, a tiče se prvenstveno stila igre, izdvaja se još jedna stvar - kartoni. Sa 126 žutih i 5 crvenih kartona debelo su najkartoniranija ekipa lige petice, a čak su i za kriterije LaLige, gdje su suci i inače laki na okidaču kada su kartoni u pitanju, popriličan ekstrem (najbliži pratitelj im je Villareal koji ima čak 17 žutih kartona manje).

Što se tiče postizanja pogodaka, Getafe je u svim navedenim kategorijama bio ispodprosječan osim u postizanju pogodaka izvan šesnasterca. Zabili su ih čak 10, a samo je prvak Barcelona imala više u tom segmentu. To dovoljno govori o njihovom stilu igre i nepostojanju mehanizama u igri potrebnih za približavanje protivničkim vratima. Uz to, tih 10 golova sugerira kako je Getafe imao i dosta sreće budući da su udarci iz daljine statistički najmanje isplativ način postizanja pogodaka.

Koliko se kolektivno dobro Getafe brani, svjedoči i graf primljenih zgoditaka u prošloj sezoni (slika dolje). Jedino su iz otvorene igre primali više od prosjeka, dok su standardne situacije branili vrlo dobro. Samo su Colchonerosi imali manji broj primljenih pogodaka iz vlastitih pogrešaka što dovoljno govori o disciplini momčadi Getafea.

'Siromašan' taktički graf samo ide uz bok svemu navedenom o apetitima te momčadi u napadačkoj fazi igre. U ono malo vremena što napadaju, to pokušavaju preko bokova. Tek 20% svih napada ide kroz sredinu po čemu su prošle sezone bili posljednji u ligi, dok su bili prvi po napadu po desnoj strani koji je činio 44% svih napada. Damian Suarez, desni bek, u prosjeku ima najviše točnih dodavanja po utakmici te se prvenstveno preko njega pokušava doći do zadnje trećine. Ispred njega važan je i Francisco Portillo, najkreativnije što Getafe posjeduje u zadnjoj trećini i onaj koji se vrlo često uvlači u sredinu kako bi oslobodio prostor za Urugvajca Suareza. Ipak, Getafe prije svega nastoji doći do pogotka preskakanjem igre. Sad već bivši vratar Vicente Guaita predvodio je momčad po broju dugih dodavanja sa 7,8 po utakmici. Više od njega imao je samo drugi vratar Emiliano Martinez, no u bitno manje nastupa. Međutim, vrlo je zanimljivo da ni Angel Rodriguez, ni Jorge Molina, napadači prema kojima je većina tih lopti upućena ustvari nisu uopće dobri u zračnim duelima. Angel Rodriguez je u prosjeku gubio 3,5 od 4,4 duela, dok je Jorge Molina gubio 4,3 od ukupno 7,2 zračna duela. Valja naglasiti kako je ovaj potonji, sada već 36-godišnjak, aktivniji u izgradnji igre, stoga je i na grafu prikazan nešto povučenije od 'odsječenog' Angela. Po lijevoj strani se slabije napada, prvenstvo zbog nekvalitetnog napadačkog rješenja na lijevome krilu gdje uglavnom operira Amath N'Diaye, vrlo loš u držanju lopte i dobivanju duela.

Prošlogodišnji Getafe.

S obzirom na vrlo povoljan plasman prošle sezone, Getafe neće bitno mijenjati stil igre ni u novoj sezoni. Pa ipak, otišli su nešto manje od 20 milijuna eura u minus dovevši nekoliko novih pojačanja što je za klub takve razine poprilična potrošnja. Doveli su tri nova vratara od kojih bi David Soria, doveden iz Seville, trebao biti prvi vratar, a Chichizola, za disciplinirani Getafe prilično paradoksalan odabir vratara, drugi. Doveli su nekoliko centralnih braniča koje će uglavnom rotirati na lijevom stoperu budući da na desnom stoperu igra njihov najvredniji i najbolji igrač Djene Dakonam. Otkupili su nakon posudbe iskusnog lijevog beka Antunesa, doveli dva desna krila kao igrače rotacije i, što je vjerojatno i najvažnije, doveli dva nova napadača, Jaimea Matu i Sergija Guardiolu, koji su prošle sezone u Segundi zajedno zabili čak 55 golova i koji bi kraj 31-godišnjeg Angela i 36-godišnjeg Moline trebali imati puno veću ulogu od ostalih prinova. Potpisan je i Nemanja Maksimović iz Valencije koji se savršeno uklapa u rolu koju je većinom igrao Flamini i koji je nesumnjivo bolji igrač od Francuza jer donosi dodatnu kvalitetu u zračnim duelima, segmentu igre u kojem Getafe i nije bio najbriljantniiji prošle sezone. Sve u svemu, Getafe će nastaviti 'jahati na valu sreće' igrajući negledljiv nogomet uzdajući se u inspiraciju individualaca u napadu i discipliniranu obranu.

Prognoza: iako ove sezone imaju i jaču momčad, teško da će ponoviti uspjeh od čak 10 postignutih zgoditaka izvana. Završit će u donjem dijelu ljestvice, dakle niže od prošlosezonskog 8. mjesta.

Athletic Club

Svaka tradicija u nogometu je dobrodošla sve dok ne šteti progresiji nekog kluba. Athletic Bilbao robuje 106 godina starom pravilu prema kojemu za najveći baskijski klub smiju nastupati jedino igrači čiji su obiteljski korijeni vezani uz pokrajinu Baskiju ili koji su ponikli u njihovoj nogometnoj akademiji. Osim što je to pravilo po naravi ksenofobično, ono uvelike ograničava klub koji ima sve predispozicije postati istinskim globalnim klubom. Razumljivo bi bilo da se radi o ekipi čiji su apetiti svake godine isti – izboriti ostanak u ligi. Međutim, Athletic je rezultatski puno bolji od toga, povijesno je jednako važan kao i dva giganta španjolskog nogometa, Barcelona i Real, a financijski je dovoljno potentan da ionako kvalitetnu igračku bazu iz svoje akademije može oplemeniti top talentima. Međutim, Bilbao je ostao zarobljen u vremenu. Klub koji igra na 211 mil. € vrijednom zdanju zvanom San Mames ne želi popustiti. „Na svaki spomen ukidanja tog pravila, proglasit će vas agentom iz Madrida“, izjavio je jednom Jimmy Burns, jedan od najvećih anglofonskih stručnjaka za španjolski nogomet. Tko zna hoće li se ikada to pravilo doista ukinuti?! Možda bi povijesno velika katastrofa kao ispadanje iz lige promijenilo odluku klupskih otaca. Sve dok se to ne promijeni, međutim, Bilbao je osuđen na 'lutanja' po Europskoj ligi, daleko ispod onoga što uistinu kao klub zaslužuje. U tako restriktivnim uvjetima dovođenja igrača Athletic Club je prošlu sezonu završio na 16. mjestu, najgore u zadnjih sedam sezona (tablica ispod).

Sezona

2011/2012

2012/13

2013/14

2014/15

2015/16

2016/17

2017/18

Plasman

8

12

4

7

5

7

16

Europa

DA

DA

NE

DA

DA

DA

DA

Ako ćemo vjerovati Julianu Nagelsmannu, glavni uzrok tako lošem plasmanu je odlazak Ernesta Valverdea, ne kao taktičkog genijalca, nego kao osobe, stručnjaka za man management. Jer, Valverdea je ionako zamijenilo dobro poznato lice, dotadašnji trener B momčadi Athletic Cluba, Cuco Ziganda, koji ništa bitno nije mijenjao iz taktičke perspektive. Konačno, nakon razočaravajuće prošlosezonske kampanje, za trenera je postavljen Eduardo Berizzo kojemu je osim povoljnog plasmana, glavni cilj poboljšati igru koja je bila toliko loša da je završila u onom tećem, najmanje 'gledljivom' kvadrantu.

Athletic Club je, usprkos činjenici da su im stoperi odgojeni u njihovoj akademiji izuzetno kvalitetni u igri s loptom, igrali na duge lopte. Prošle su sezone tako bili drugi po točnim dugim loptama (39,9) kao i po osvojenim zračnim duelima po susretu (19,8), a vratar Kepa Arrizabalaga bio je igrač s uvjerljivo najviše dugih lopti po susretu (ukupno 12,3). S 3,3 dobivena zračna duela od 6 ukupnih po susretu, Aritz Aduriz bio je glavni recipijent tih lopti. On se u pravilu pozicionirao bliže desnoj strani gdje je operirao najbolji eksponat njihove akademije Inaki Williams, jednako kao i Raul Garcia u nešto povučenijoj roli.

Da nije 0,01 gola više u odnosu na prosjek u kategoriji 'pogreška', Athletic Club bi u svakoj kategoriji zabijao ispodprosječan broj golova. Zašto tako sterilan napad u tako talentom krcatoj ekipi? Razlog je naravno prilično jednostavan – starenje Aritza Aduriza – igrača koji je svake sezone izuzevši posljednju bio napadač za minimalno 15-20 golova po utakmici. Prošle sezone ih je zabio 9, a činjenica da ni Inaki Williams (7), ni Iker Muniain (4) nisu značajnije pridonijeli napadu, već je najbolji strijelac bio Raul Garcia (10), dovoljno jasno ocrtava zašto je Athletic Club bio ispodprosječno loš. Dodatni problem je i taj što pravu zamjenu (igrača takvog tipa) za 37-godišnjeg Aduriza u vrhu napada ni nemaju.

Premda su vrlo dobra momčad u zračnim duelima, primali su iznadprosječno golova po utakmici iz ubačaja (18) te iz udaraca izvan šesnaesterca (8), dok su se relativno dobro branili u otvorenoj igri i primali ispodprosječan broj golova iz vlastitih pogrešaka.

No, dva navedena grafa iz prošle sezone bit će poprilično drugačijeg oblika u novoj sezoni budući da na klupu ponosa Baskije sjeda Eduardo Berizzo, još jedan bielsista, trener koji gaji napadački i atraktivan nogomet, nešto što je itekako potrebno ovom 'bljutavom Athleticu. No, ljubav bi trebala biti uzajamna budući da je i Bilbao potreban Berizzu koji je nakon prilično tužnog i pomalo nehumanog otkaza u Sevilli definitivno zaslužio novu šansu. U Celti je Berizzo koristio 4-2-3-1 sustav, dok se u Sevilli prvenstveno oslanjao na 4-3-3, ovisno o tipovima igrača na rosteru. S obzirom da Bilbao već duže igra 4-2-3-1 ili nešto defanzivniju varijantu iste formacije odnosno 4-4-1-1, za očekivati je da će Berizzo nastaviti tim putem, dakle igrati slično kao i sa Celtom.

Olakotna okolnost Berizzu u postavljanju pozicijskog napada je činjenica da je došao u klub koji, kao što je ranije spomenuto, odgaja stopere koji su prilično dobri u igri s loptom. Kako je Yeray Alvarez konačno riješio svoje zdravstveno stanje, argentinski će strateg na raspologanju imati obojicu stopera koji mogu vrlo kvalitetno iznositi loptu prema naprijed. Dodavanjem Yuri Berchichea na poziciju lijevog beka, akviziciju tešku 20 milijuna €, Baski imaju oba beka prilično ofenzivnih karakteristika, također prilično dobra u pass igri. U novoj ulozi bi se trebao naći i Benat Extebarria na kojega će pasti puno više odgovornosti u kreaciji nego što je to bio slučaj prošle sezone kada su i Iturraspe, i Mikel San Jose kao 'šestice' imali u prosjeku više dodavanja po utakmici od njega. S oba beka pozicionirana visoko na protivničkoj polovici, krila bi se trebala uvlačiti u sredinu te bi Athletic mogao imati puno više ubačaja nego što je to bio slučaj do sada. Jedini problem ostaje pitanje napadača jer Aritzu Adurizu je rok trajanja ozbiljno pri kraju i pitanje je na koji će način Berizzo popuniti ostatak minuta koje 37 godina stari Bask više neće moći odigrati. Moguće je da ćemo vidjeti i 4-3-3 varijantu s Inaki Willamsom na poziciji napadača ili čak s Mikelom Susaetom na poziciji lažne devetke, a San Joseom ili Iturraspeom na poziciji pivota kao što je pod Berizzom tu ulogu u Sevilli igrao N'Zonzi.

No, to su sad već nagađanja. Ono što je sigurno je da nema nikakve šanse da Athletic završi kao šesnaestoplasirana momčad prvenstva iz dva temeljna razloga. Prvi je promjena trenera što nužno znači i promjenu stila igre, a drugi je neigranje Europe što Berizzu daje priliku da smanji rotaciju i prvenstveno smanji opterećenje Aritzu Adurizu. Bilo kako bilo, Athletic Club će u ovoj sezoni ostvariti ozbiljan korak 'udesno' na zamišljenom grafu postignutih i primljenih zgoditaka. Pogađate, postignuti golovi su na apcisi.

Getafe i Athletic Bilbao
Getafe Ako bismo u III. kvadrantu baš morali izabrati momčad koja je najmanje gledljiva od svih ekipa LaLige, onda je to definitivno Getafe. Kada imate najmanje udaraca po golu općenito i u okvir gola, kada imate najgori postotak točnih dodavanja kao ekipa i kada imate svega 42,3% posjeda lopte u svojim nogama, činilo bi se kako ste ekipa koja je završila debelo zadnja na tablici. No, Getafe je završio na iznenađujuće visokom 8. mjestu ljestvice, prvenstveno radi fantastične obrane i samo 33 primljena gola. Tek su prvak Barcelona i Atletico Madrid primili manje. No, nije da su bili toliko kvalitetni ...
Getafe i Athletic Bilbao
Getafe Ako bismo u III. kvadrantu baš morali izabrati momčad ...
Imam pitanje jedno,novi sam pa nez hoce bit glupo ako objavim svoju analizu o Betisu i Sevilli, pošto vidim da ces radit sve španjolce, a mogle bi bit slicne - Luca1010, 14.8.18. 19:48, 0 1 0
U tome je stvar da ponudiš svoje mišljenje i pokušaš argumentirati najbolje što možeš. Što više imamo različitih tekstova, imamo više prilike doći do idealnije informacije. Btw, nije loše Baiso, samo naprijed. Kao i ti Luka. - BruceWayne, 14.8.18. 19:53, 0 1 0
Dobra analiza, ali se nikako ne mogu složiti sa dijelom da Atletic Bilbao ima ksenofobičnu politiku. Svaki klub ima pravo organizacije kluba po vlastitoj volji. - Fenix22, 14.8.18. 22:50, 0 0 0
Sama etiketa ksenofobično(dio usranog PC govora koja je jedina svrha ograničavanje slobode misli) je pokušaj da manjina nametne nešto većini. Npr. da neka žena želi usvojiti bijelo dijete iz mjesta/regije gdje živi naspram djeteta crne ili žute kože. - Fenix22, 14.8.18. 22:54, 0 0 0
Znači li to da je ona ksenofobična? - Fenix22, 14.8.18. 22:55, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.