baiso

Laveta doniraj
Reputacija
6
Bodova
219
Analiza
197
Ocjena
1229
Anketa
902
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

30.04.
Surfin USA: polufinala HOU - GSW i TOR - PHI ili netko drugi?

Nakon što je apsolutno iznenađenje sezone Utah Jazz prilično lagano izbacila Oklahomu City Thunder pobijedivši ih u 6 utakmica, počinje se nametati pitanje o projektu koji će vječitog contendera, što Thunder u dužem periodu godina definitivno jest, pretvoriti u pravu šampionsku momčad. Pokušaj broj 2 završio je onako kako su mnogi i predviđali, totalnim debaklom. Jer ispasti u prvoj rundi i to podosta lagano jest prilično loše. 

Ono što se cijelo vrijeme provlačilo po medijima, društvenim mrežama i bilo kojem drugom panelu za više ili manje kvalitetnu raspravu, jest traženje krivca za loše rezultate Thundera. Tu se moglo pronaći sve i svašta. Najčešće je na meti bio Westbrook i njegova 'sebičnost', pa Carmelo Anthony i njegovo uporno odbijanje role sixth mana do, kao što se pokazalo, prilično kratke serije s naslovom Finding Playoff P. Možemo ustvrditi da su se mišljenja mijenjala gotovo iz utakmice u utakmicu pa bi, ovisno o postotku šuta i konačnog ishoda utakmice, netko od trojice uvijek bio krivac. Možda samo jedan, možda dvojica, možda sva trojica. No, greška je negdje drugdje i ne tiče se igrača uopće. Greška je u Billyju Donovanu, njihovom treneru.

Najgora stvar koju jedan trener može učiniti, a ovdje to možemo proširiti na gotovo svaki momčadski sport, jest to da ideja o načinu na koji njegova momčad može igrati bude potpuno nevidljiva. Imate bezbroj primjera gdje su momčadi s malo talenta postigle puno jer je trenerov rukopis itekako vidljiv. Pa čak i da, zbog nedostatka talenta rezultat i izostane, kvalitetni treneri će i dalje imati svoj touch na momčad. Mehanizmi u igri bit će i dalje vidljivi. Ako takvo što nije vidljivo, to znači da je trener loš ili da jednostavno nema dovoljno autoriteta da ideje i zamisli o načinu na koji bi momčad trebala funkcionirati prenese svojim igračima. U slučaju Billyja Donovana, i jedno i drugo dolazi u obzir.

Ne smatram da je Billy Donovan loš trener, pa čak da je i baš tako veliki krivac za ovako loš rezultat. No, Donovan jednostavno nije uspio promijeniti ono što je njegov prethodnik Scott Brooks tako krivo radio, a tiče se funkcioniranja momčadi na protivničkoj strani parketa. Ne mora nužno napad koji toliko ovisi o kvaliteti jednog ili dvojice igrača biti loš (ovogodišnji Houston Rocketsi su najbolji primjer toga), ali problem nastaje onoga trenutka kada u takav napad uklopite igrača kao što je Westbrook – nabrijanog, nabildanog lika na Duracell baterije. Westbrook je atletska zvijer, vjerojatno i fizički najdominantniji igrač na poziciji jedinice u povijesti ove igre. Russ funkcionira barem u jednoj brzini više nego sav normalan NBA svijet. On je na temelju takve igre i postao jedan od najboljih igrača lige, ali ga je takav stil s druge strane i stajao većeg uspjeha u karijeri, barem onog na momčadskom planu. Prema svemu navedenom, Westbrooku više od kompatibilnih igrača (što je isto tako važno) treba odgovarajući sustav koji će ukrotiti taj njegov temperament i 'ludovanje' po terenu, a takvo što Billy Donovan nije uspio implementirati već je više-manje nastavio onako kako je to radio njegov prethodnik – pustio je Westbrooka s lanca.

Mnogi će reći da Westbrookovu divljinu ne može ukrotiti nijedan trener svijeta, no to bi bilo pogrešno. Russ igra na način na koji igra jer nijedan drugi način u ovakvom sustavu nije isplativ. Pokušao je Russ smanjiti broj šuteva na tekmi i 'raizgravati' druge, no to jednostavno nije funkcioniralo. Razlog? Nepostojanje ikakvog shematiziranog napada koji bi Russu omogućio da pronalazi druge igrače ili barem omogućio iniciranje napada na pravi način. Sve što je Russ u onim utakmicama u kojima se odlučio 'razigravati' mogao raditi jest zabiti se u reket i dodati na perimetar gdje bi svako daljnje kretanje lopte ili igrača prestajalo odnosno gdje bi igrač kojemu Russ dodaje, a to su najčešće druga dva napadački najopasnija igrača, George i Melo, išli rješavati napad solo akcijom. To je glavni razlog Thunderovog neuspjeha, taj ogavni napad koji nema nikakvog smisla i koji bi trebao biti glavni razlog da se u Oklahoma Cityju zahvale Billyju Donovanu, treneru koji nije loš, ali nije dovoljno dobar da vodi momčad kao OKC ili, bolje rečeno, igrača kao što je Westbrook.

Prije nekoliko je dana na tržište NBA trenera stiglo jedno itekako zanimljivo ime – Mike Budenholzer. Iako se ne zna tko je ustvari inicirao raskid između Budenholzera i Hawksa, jedno je sigurno. Budenholzer je prekvalitetan trener da vodi momčad s kojom mora namjerno gubiti i ne bi čudilo da je upravo zbog toga on sam odlučio raskinuti s Atlantom. Trenutno nema boljeg kandidata za klupu Thundera ukoliko se kao glavni cilj franšize za iduću sezonu postavi promjena stila igre, prvenstveno u napadu. Atlanta je pod Budenholzerom igrala itekako kvalitetnu obranu, a napad je bio najbliže onome što se igra u Spursima (dobro, ni ovogodišnji Jazz nije za bacit), franšizi u kojoj je Budenholzer pod budnim okom Poppa i iskovao svoj trenerski zanat. To je ono što treba Oklahomi ako želi napraviti korak unaprijed. Sustav koji će Westbrookovu energiju znati kanalizirati na pravi način odnosno usmjeriti je na stvarno kreiranje i koji će, što je također itekako važno, omogućiti uključivanje svih igrača u realizaciju napada. Takvo što potrebno je  i Paulu Georgeu u borbi protiv letargije od koje je obolio upravo radi načina na koji Thunder igra napad. U momčadi čiji napad ima smisla svaki igrač može dati ono što se od njega i očekuje. U Budenholzerovu napadu bi čak i Melo našao svoje mjesto i postepeno pristao na rolu sixth mana. No, za izgradnju stila potpuno drugačijeg sadašnjem najbitniji nisu ni George, ni Melo, bitan je Russell Westbrook. Jer ipak se oko njega gradi momčad.

S obzirom da je Budenholzer nesumnjivo vruća roba na tržištu (već je u pregovorima s Knicksima, dok je Sunse odbio), Presti bi trebao itekako žurno reagirati. Ukoliko propusti ovako veliku šansu kao što je dovođenje jednog od boljih NBA trenera, OKC bi mogao od povremenog contendera postati prosječna momčad, a to je gore i od toga da ste privezani za podrum lige.

Thunderu treba promjena stila, a jedan je trener idealan za njih... #clickbait
Nakon što je apsolutno iznenađenje sezone Utah Jazz prilično lagano izbacila Oklahomu City Thunder pobijedivši ih u 6 utakmica, počinje se nametati pitanje o projektu koji će vječitog contendera, što Thunder u dužem periodu godina definitivno jest, pretvoriti u pravu šampionsku momčad. Pokušaj broj 2 završio je onako kako su mnogi i predviđali, totalnim debaklom. Jer ispasti u prvoj rundi i to podosta lagano jest prilično loše. Ono što se cijelo vrijeme provlačilo po medijima, društvenim mrežama i bilo kojem drugom panelu za više ili manje kvalitetnu raspravu, jest traženje krivca za loše rezultate Thundera. Tu se moglo pronaći sve ...
Thunderu treba promjena stila, a jedan je trener idealan za njih... #clickbait
Nakon što je apsolutno iznenađenje sezone Utah Jazz prilično lagano ...

Respekt: Losovius, kav97, Mac316, Puvlin, GNKDZCFC, Lisac, Alumnus,

Slažem se: GNKDZCFC,

Ne slažem se: Mac316,

Nisam još na čistu da li nastaviti sa Donovanom ili tražiti dalje, ali Budenholzer, to jest, taj tip trenera je zadnje što treba Thunderu. Thunder se s max ugovorom Russu predao u njegove ruke sljedećih 5 godina minimalno i treba trenera koji... - Mac316, 2.5.18. 9:29, 0 0 0
...će znati posložiti se ostalo oko Russa, ne mijenjati njega. Budenholzer je Poppovichev produkt i forsira timsku košarku, sustav sa puno dodira svih igrača i uključivanje svih u igru. MIslim da znamo dosta o Westbrooku da nam je jasno da to... - Mac316, 2.5.18. 9:30, 0 0 0
...nikad neće uspjeti na njemu. Westbrooka nećeš promijeniti, niti nema potrebe, čovjek koji ima dvije sezone triple double prosjek ne treba mijenjanje, treba oko sebe sustav koji će iz drugih dobiti nešto bolje od ovog. Ukratko, treba trenera... - Mac316, 2.5.18. 9:31, 0 0 0
...koji je dokazao u karijeri da zna igru graditi oko jednog superstara i kvalitetne jezgre oko njega. Da je bar Phil Jackson mlađi... - Mac316, 2.5.18. 9:32, 0 0 0
23.04.
Postoji li pozadinska priča oko Kosovog odlaska?

Jedino što sam nakon jučerašnjeg derbija mogao napraviti jest zamišljeno i tužno gledati u daljinu, u prazno, ne dozvoljavajući ikakvo razmišljanje o netom minulom događaju jer bi to dovelo do još većeg razočaranja, ljutnje i nekakvog gorkog koktela emocija. Ali, ako ima išta pozitivno u devedesetominutnoj predstavi koja je završila najgorim mogućim scenarijem, onda je to spoznaja da Hajduk nije izgubio jer kvalitetom nije dorastao Dinamu, već da je Hajduk izgubio utakmicu u kojoj je bio bolji, i to barem za dva gola. Pozitivno je vidjeti kako je momčad Hajduka napredovala u odnosu na ljutog im rivala, kako su kvalitetom igre od de facto autsajdera u svakoj utakmici dogurali do ravnopravnog, u ovom slučaju i boljeg suparnika. Zato volimo nogomet, zato tako jebeno volimo Hajduk, zato nakon svakog poraza imamo taj osjećaj još veće privrženosti klubu. Imamo osjećaj da smo tu negdje, da s još par igrača možemo napraviti velike stvari i to je valjda najpozitivnije što možemo izvući iz ovog gorkog poraza. No, umjesto da s takvim mislima započnemo novi dan ili barem završimo prethodni, netko je odlučio sve to pokvariti. Naime, Nadzorni odbor Hajduka odlučio je s dužnosti predsjednika maknuti Ivana Kosa. Najednom sav taj prirodni žal za sportskim porazom prerasta u ljutnju i razočaranje koju je nemoguće ignorirati. Ovo nije još jedna smjena sportskog dužnosnika u Hajduku, ovo je puno više od toga jer bi posljedice mogle biti katastrofalne.

Hajduk je vođen prema socios modelu što znači da svaki član najvećeg hrvatskog kluba može direktno odlučivati o vladajućoj strukturi istog. To je jedno od fundamentalnih vrijednosti demokracije kao sustava u kojem su svi jednaki i u kojem svačije mišljenje jednako vrijedi. Problem koji može nastati u takvom sustavu vrijednosti jest da se određena grupacija počne smatrati prvim među jednakima odnosno da si daje za pravo da odlučuje umjesto većine. Među svim članovima Hajduka koji imaju pravo biranja, članovi Torcide čine manjinu, ali čini se da se upravo ta manjina počela smatrati prvom među jednakima što je ustvari pogubno za koncept narodnog kluba kakvim Hajduk želi postati. Nitko me ne može razuvjeriti da Nadzorni odbor Hajduka nije pod velikim utjecajem Torcide. Kako inače objasniti da svega par dana nakon što Torcida preko svoje FB stranice obznani svoje zahtjeve NO Hajduka, to isto tijelo, u prilično mlakoj argumentaciji, smjenjuje predsjednika Hajduka?! Uspjeh socios modela zagarantiran je ako među članovima ne postoje privilegirani odnosno, ako nijedna manjinska grupacija nema direktan utjecaj na rad demokratski izabranog tijela. U ovom slučaju, to bi značilo da NO Hajduka mora biti sasvim neovisan i ni pod kakvim utjecajem Torcide. No, pokazuje se, realnost je sasvim drugačija.

Naravno da u cijeloj toj priči Ivan Kos snosi velik dio odgovornosti, no ne mogu se oteti dojmu da je cijela priča oko 'drugačijeg tretiranja sudaca' prenapuhana kako bi se našao povod za smjenu nekoga tko određenoj grupaciji, u ovom slučaju Torcidi, odavno ne odgovara (slika).

Podsjetimo se. Prvo je Torcida 'ko iz vedrog neba' počela prozivati Upravu, prije svega predsjednika Kosa zbog slabijih rezultata. Dosta licemjerno od ekipe koja je ne tako davno izvjesila transparent „Rezultat je trend. Ideal je vječan!“. Onda se ta ista skupina okomila i na same igrače pa je sredinom sezone u svoj repertoar više ili manje navijačkih pjesama uvrstila i „Igrajte pičkice“. Uprava je odgovorila dovođenjem Caktaša i Gyurcsa koji u zadnjih nekoliko utakmica bivaju najboljim pojedincima, a te iste 'pičkice' su se dignule u formi i igraju najbolji nogomet u svih klubova u HNL-u. Očito da loši rezultati više ne mogu poslužiti kao valjan argument za smjenu nepodobnog člana Uprave pa je na red došlo nešto drugo. Ponavljam, nije ni Kos u potpunosti čist. Ovo je nešto što je definitivno na sramotu transparentnog i čisto vođenog Hajduka. Ali da se zbog takvog nečeg ide odmah u smjenu, to je definitivno pretjerivanje. Da se Kos zbilja toliko ogriješio o tzv. moralna načela, onda bi letio prvom prilikom i definitivno ne bi ostao obnašati dužnost predsjednika sve dok novi ne bude izabran. Mislim da upravo to najbolje pokazuje koliko ni sam NO nije siguran u svoju odluku, koliko su temelji optužbe ustvari slabi. Dok je netko drugi bakljama i ustaškim skandiranjem pod krinkom pružanja otpora ustvari punio kasu HNS-a, Ivan Kos je na Skupštini HNS-a ustajao protiv svega lošega u toj instituciji čime je valjda jasno dao do znanja da su njemu ta 'moralna načela' itekako jasna.

Uostalom, zašto je uopće Torcida preko facebooka tražila smjenu predsjednika Hajduka? Zar oni ne vjeruju u transparentnost i neovisnost, u krajnjoj liniji i sposobnost izabranog Nadzornog odbora? Zašto se onda ne traže i ostavke članova NO Hajduka? Davanje sugestija i izražavanje mišljenja u demokratskog sustavu je jedno, korištenje demokratski izabranog tijela kao svoje marionete nešto sasvim drugo. Slučaj 'Saša Matić i ljudi u crnom' mogao se riješiti kao jedna točka dnevnog reda Skupštine. Ustvari, morao se. Jer tako se to radi u demokraciji. No, Nadzorni odbor je pokazao da nema dovoljno kičme da takvo što napravi. Ovako se stječe dojam da unutar Hajduka postoji 'nevidljiva crna ruka' koja odlučuje o svemu, a da je socios model samo paravan za ostvarivanje vlastitih želja i interesa koji nisu u skladu sa željama većine članova.

S ovakvim čistkama svih onih koji se imalo ogriješe u sustav moralnih načela Hajduka neće se postići apsolutno ništa, već naprotiv, samo će se dodatno podjarmiti buduće Uprave i predsjednike koji će imati sve manje slobode jer će svaka njihova odluka morati biti u skladu sa željama jedne manjinske grupacije. Velik je to poraz Hajduka kao narodnog kluba i svega u što smo mi kao navijači vjerovali. Hajduk će kao narodni klub uspjeti tek onda kada će se jasno znati da je predsjednik jedno, Uprava i njeni članovi drugo, Nadzorni odbor nešto treće, članovi nešto četvrto, a Torcida nešto peto. Ovako se čini da je sve to jedno te isto, a to je najmanje što je ovom Hajduku potrebno.

Ključ uspjeha koncepta narodnog kluba je u neovisnosti upravnih tijela!
Jedino što sam nakon jučerašnjeg derbija mogao napraviti jest zamišljeno i tužno gledati u daljinu, u prazno, ne dozvoljavajući ikakvo razmišljanje o netom minulom događaju jer bi to dovelo do još većeg razočaranja, ljutnje i nekakvog gorkog koktela emocija. Ali, ako ima išta pozitivno u devedesetominutnoj predstavi koja je završila najgorim mogućim scenarijem, onda je to spoznaja da Hajduk nije izgubio jer kvalitetom nije dorastao Dinamu, već da je Hajduk izgubio utakmicu u kojoj je bio bolji, i to barem za dva gola. Pozitivno je vidjeti kako je momčad Hajduka napredovala u odnosu na ljutog im rivala, kako su kvalitetom ...
Ključ uspjeha koncepta narodnog kluba je u neovisnosti upravnih tijela!
Jedino što sam nakon jučerašnjeg derbija mogao napraviti jest zamišljeno ...
problem je već u samom tom pojmu 'narodni klub'. Na stranu da tako nešto ne postoji u dioničkom svijetu, takva etiketa u startu daje jasno do znanja da onaj tko dođe na čelo kluba zapravo nema nikakve ovlasti, taj nekakav misteriozni entitet 'narod' - Mac316, 23.4.18. 13:04, 0 0 0
...je relevantan za sud o dobrom i lošem i bogme se 'narod' dobro drži svojih ovlasti. Hajdukov model je potpuno promašen, ne zbog samog koncepta nego zbog same izvedbe koja je u dubokom nesrazmjeru sa samim konceptom - Mac316, 23.4.18. 13:05, 0 0 0
Govorim za pojedinačnu odluku,normalno ako misli da je to prevelika pogreška ili da mu je taj NO izgubio smisao,postoji načini na koji riješiti taj problem.Neka skupi 2000 potpisa istomišljenika i idemo na referendum, vrlo jednostavno - zdeso, 23.4.18. 13:08, 0 0 0
Jednostavno PR mu više nije bio dovoljan. Posao je tek osrednje napravljen, a demagogija mu je bila na najjače. Ne možeš okretat HNSovu zastavu i plaćat ekipi za zabavu po Splitu. - duje_kh, 23.4.18. 13:18, 0 0 0
Po čemu to nema ovlasti?Evo ja nisam u Torcidi niti se slažem s njima u mnogo stvari,pa se ipak slažem sa ovom odlukom NO.Da se Torcidu pitalo vjerovatno bi Brbić još bio predsjednik.Da se Torcidu pitalo bio bi smjenjen za vrijeme smjene Carrilla. - zdeso, 23.4.18. 13:28, 0 0 0
03/2018
Jesu li Rakete spremne skinuti Dubse?

Nakon što su na otvaranju nove NBA sezone u prepunoj Oracle Areni Rocketsi svladali Warriorse 121 – 122, što je prema svemu sudeći bio pravi revolveraški obračun, ponovno se otvorilo vječito pitanje – Imaju li Warriorsi pravog izazivača ili je pred nama još jedna sezona u kojoj će njen regularni dio biti zanimljiviji od playoffa jednako kao što će i playoff biti zanimljiviji od samog velikog finala? Dodatak Chrisa Paula bio je sam po sebi dovoljan da javnost počne smatrati Rocketse realnim contenderima, a pobjeda protiv Warriorsa na njihovom terenu samo je dodatno potaknula mnoge na maštanje o potencijalno novim NBA prvacima. Više nego ta pobjeda, takvo je razmišljanje potaknula želja za gledanjem nekih drugih ljudi u nekim drugim bojama dresova kako drže trofej Larry O'Briena. Rocketsi jesu po mnogočemu posebni, prilično su dobra momčad, ali Warriorsi su jednostavno bolji. Warriorsi su dinastija, jedna od najboljih u povijesti…

Ako već govorimo o momčadima u kontekstu povijesti čitave lige, onda i za ovogodišnje Rocketse možemo naći nekoliko 'mindblowing' podataka. Da ne zamaram previše sa statistikom izdvojit ću samo tri najbitnije:

1. Prema ofanzivnom rejtingu(115.9), Houston Rocketsi su najbolja ekipa koja je ikad stupila na parket NBA lige. Usporedbe radi, najbolji napadi svih vremena, oni prošlogodišnjih Warriorsa i 'Showtime Lakersa' iz sezone '86./'87. imali su 115.6.

2. Više od polovice (50.4 %) svih šuteva koje Rocketsi uzimaju dolazi iza linije 3 poena. (Dajte si vremena i procesuirajte ovo!)

3. Na vječitoj listi igrača u kategoriji 'Win shares per 48 min', Houston ima čak dvojicu u top 10. Chris Paul je prvi, James Harden deseti. (Najveći svih vremena je drugi!)

Mnogi su se za podatak o povijesno dobrom ofenzivnom rejtingu uhvatili kao Stjepan Mesić ureda bivšeg predsjednika tvrdeći uvijek isto: „Houston Rocketsi imaju najbolji napad u povijesti NBA lige!“

E, pa ja se s time ne mogu složiti!

Momčad koja ima najbolji ofanzivni rejting u povijesti ustvari nema najbolji napad lige, ma koliko god to paradoksalno zvučalo. Po preuzimanju Rocketsa, D'Antoni je odlučio radikalizirati stvari. 'Izbrisao' je mid-range igru iz Houstonovog playbooka, a s onim najdebljim plavim markerom podcrtao šut za 3 poena što je u njegovoj drugoj sezoni dovelo do podatka br. 2. Rocketsi su uvjerljivo prvi po pokušajima za tri poena. Čak štoviše, od prvog sljedećeg pratitelja Brooklyn Netsa uzimaju čak 7.2 pokušaja više što je otprilike jednako puta više koliko druge Netse dijeli od devetnaestih Clippersa. Iz svega navedenog se čini kako su Rocketsi napadački stroj koji melje sve pred sobom, no tome ustvari nije ni približno tako.

Houstonov sustav prilično je jednostavan i maksimalno potencira dvije stvari – tricu i individualnu kvalitetu pojedinca. Velika većina napada sastoji se od toga da dvije glavne zvijezde imaju loptu u rukama i ulaze u pick and roll akciju s centrom ili forsiraju obranu na preuzimanje čime si sami kreriraju mismatch dok ostala trojica stoje iza linije tri poena i služe kao spot-up opcije. Houstonov sustav se uvelike oslanja na izolacije, što je u potpunoj suprotnosti filozofiji igre koju gaje ili su gajili prethodno spomenuti povijesno dobri napadi. Frekvencija izolacija u napadu Houstona iznosi 14,2 %, sasvim dovoljno za prvo mjesto u ligi (informacije radi, Oklahoma je druga s 11.0 %). Dodatno, James Harden s 33,6 % i Chris Paul s 29,3 % frekvencije izolacija predvode listu igrača po navedenoj kategoriji (LeBron James je treći s 25,3 %). Istovremeno, Rocketsi su tek 23. momčad lige po asistencijama što jasno ukazuje kako ključ u zaustavljanju Houstona leži u zaustavljanju Paula i Hardena, no ja bih ovdje preskočio famoznu „Obrane osvajaju naslove!“ i naglasak maksimalno stavio na napad. To da Warriorsi imaju bolju obranu od Houstona i nije neka novost. No, Warriorsi jednako tako imaju i bolji napad, navedenoj statistici usprkos.

Jednako kao što Rocketsi dominiraju ligom po broju upućenih trica, Golden State Warriorsi dominiraju po broju asistencija (30,5 po utakmici; razlika između GSW-a i prvih pratitelja Pelsa je jednaka razlici između Pelsa i 15. momčadi lige), postižu najviše poena po utakmici (116) i najbolji su po tri najvažnija postotka (postotak šuta iz igre, postotak šuta za 3, efektivan postotak šuta). Čak i da vas nisam zatrovao sa svim ovim brojkama, iz samog napadačkog stila kojeg gaje ove dvije momčadi vidljivo je kako 'Rakete' jednostavno nemaju šanse. Warriorsi su 'poezija u pokretu', motion offense kojega je izuzetno teško braniti i koji vam realno ostavlja samo dvije opcije: ili se luđački dobro, 'sanantoniospursovski' braniti čitajući igru protivnika, ili imati petorku vrhunskih defanzivaca koji mogu preuzimati sve. Jednom kada Warriorsi uključe svoj napadački blender načinjen od mnoštva screenova, cutova i svega ostaloga što najbolji napad lige i čini takvim, nemoguće je da ekipa s dvije izrazito velike obrambene mane zvane James Harden i Ryan Anderson preživi.

Mnogi će uoči najizglednijeg dvoboja finala Zapada naglasak stavljati na obranu jedne i druge momčadi. No, to je po meni potpuno kriva percepcija dvoboja tih dviju momčadi. Umjesto fokusa na obranu, navedeni matchup valja promatrati kroz obračun dvaju napadačkih stilova u kojem će onaj aktualnih NBA prvaka pobijediti. Više od pobjede Golden Statea to će značiti poraz pomalo luđačke D'Antonijeve filozofije koja namjerno briše neke elemente igre pretjerano naglašavajući druge čineći time košarku manje zabavnom. Drugim riječima, dopizdi ti više beskonačno ponavljanje trica i izolacija…

Svi bismo mi voljeli gledati neke nove NBA šampione, no to se nažalost po nas ove sezone neće dogoditi. U ovom slučaju, i dobro da je tako…

Rocketsi nemaju šanse. I dobro je da nemaju…
Nakon što su na otvaranju nove NBA sezone u prepunoj Oracle Areni Rocketsi svladali Warriorse 121 – 122, što je prema svemu sudeći bio pravi revolveraški obračun, ponovno se otvorilo vječito pitanje – Imaju li Warriorsi pravog izazivača ili je pred nama još jedna sezona u kojoj će njen regularni dio biti zanimljiviji od playoffa jednako kao što će i playoff biti zanimljiviji od samog velikog finala? Dodatak Chrisa Paula bio je sam po sebi dovoljan da javnost počne smatrati Rocketse realnim contenderima, a pobjeda protiv Warriorsa na njihovom terenu samo je dodatno potaknula mnoge na maštanje o potencijalno novim ...
Rocketsi nemaju šanse. I dobro je da nemaju…
Nakon što su na otvaranju nove NBA sezone u prepunoj ...
...a Hardenova obrana ove sezone je miljama daleko od one koja je nasmijavala narod u skečevima. Ono što je problem Houstona je da napad D'Antonija nikad nije mogao prolaziti u playoffu, prosto zato jer nema plana B nakon što trice stanu, a stat će.. - Mac316, 14.3.18. 7:25, 0 0 0
Točnije, plan B je Harden na izolaciju pa što bude, a tako je teško osvajati nešto. Za Paula na temelju iskustva svi znamo da će nestati magije čim počnu utakmice na 4 dobivene. Sve to je potpuno nebitno jer svima je jasno da Thunder osvaja naslov - Mac316, 14.3.18. 7:26, 0 0 0
Hvala Mac na uvik lipim ričima! - baiso, 14.3.18. 9:13, 0 0 0
Priče o Paulu u playoffu kao chokeru su gluposti, kao i sve priče o chokeanju. Ozljede koje su pretrpili u playoffu i on i ostatak ekipe daju malo konteksta za Clipperse. Jedina serija o kojoj se može pričati je OKC, jer 'prodao' je 5. utakmicu - JoHayes13, 14.3.18. 12:58, 0 0 0
Istina, izgubio je dvije lopte u zadnjoj minuti, na jedan očiti prekršaj i jedan mogući prekršaj. Ali čak ako i uzmemo tu seriju, on je redom imao - 23p, 12a, 4r, 51.0% FG, 2.3 TO. Bolesno je podbacio... - JoHayes13, 14.3.18. 13:00, 0 0 0
03/2018
Surfin USA; Koliko je zaista dobar Nikola Jokić?

Ako ste imalo upućeni u NBA svijet i ličnost zvanu Nikola Jokić, onda vam sigurno nije promakla slika nekog tamo debeljka s njegove 'lične' na kojoj osim imena i prezime stoji i grad Sombor kao mjesto rođenja. Daleko je taj debeljko, danas zvani The Joker, dogurao. Scenarij gotovo za snimiti film. I dok su mnogi očarani uspjehom tog malog debeljka kojemu se gotovo nitko nije javio kada je prije par godina na facebooku, već sad znamo, tipično ležerno za njega postavio „Oće ko na basket?“, ipak treba negdje povući liniju, jer se u protivnom dogodi da se igrač diže previsoko u nebesa. Nekako sam dojma da se u našim medijima, a pogotovo u srpskim, Nikolu Jokića diže malo previše, stoga idemo stvari postaviti onako kako treba…

Nuggetsi su sasvim sigurno te 2015. godine imali najveći steal drafta jer su drugim izborom birali igrača oko kojega su vrlo uskoro početi graditi čitavu momčad. Drugim riječima, Denver je u Jokiću dobio franšiznog igrača. Rebuilding Nuggetsa time je završio jer je mlada jezgra momčadi stvorena, bilo je vrijeme da se okrene budućnosti i da se sagleda realna perspektiva momčadi izgrađene oko srpskog centra. Prvo i osnovno, valja napomenuti kako Nuggetsi nisu prva franšiza koju će glavne NBA zvijezde označiti na karti kao moguću novu destinaciju po ulasku u free agency. Naprotiv, radi se o jednom od manjih tržišta NBA lige. Jebiga, geografija je to - Denver, zima, Rocky Mountains… Sve to utječe na poslovanje franšize koja ono najbolje mora izvući iz drafta i to su u Denveru upravo i postigli. Jokić možda nije igrač kojega bi svaki NBA klub označio kao franšiznog, ali za Denver itekako jest. Stoga ne treba ni sumnjati kako će Nuggetsi na ljeto ponuditi Jokiću maksimalan ugovor. Je li Jokić igrač za maksimalan ugovor tu čak nije ni toliko važno, važno je samo da za Denver jest. Uostalom, i ako Nuggetsi budu razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim navedene, druge će ih franšize prisiliti da izjednače njihove ponude, a one će naravno odgovarati svoti maksimalnog ugovora.

Prvi pratitelj u poretku za MIP nagradu prošle sezone, Nikola Jokić, i dalje bilježi sjajne brojke: 16,9 pts, 6 ast, 10.5 reb, 1.1 stl, 0.8 blk po utakmici. Ovome valja nadodati kako je ove sezone upisao 6 triple – double učinaka (najviše iza Westbrooka i LeBrona) te kako se trenutno nalazi na izuzetno visokom 10. mjestu u VORP kategoriji (Value over Replacement Player) te je ujedno jedini igrač u top 14 navedene kategorije koji nije izabran na all – star susret.

Usprkos navedenom, Jokić stagnira ili bilježi pad u nekoliko vrlo važnih kategorija (tab. 1). S povećanjem minuta smanjila mu se opća efikasnost (PER) i ona šuterska (TS% i Efg%), bilježi više izgubljenih lopti po susretu, ali i više asistencija. Usage percentage mu je viši za samo 0,2%. Uzima više trica koje šutira višim postotkom, ali mu je eFG% ipak niži. Smanjio je broj pokušaja pod samim košem s 0.349 na 0.239.

Tab. 1. Nikola Jokić prema odabranim statističkim kategorijama u sezoni 2016./2017. i 2017./2018.

Statistička kategorija

2016./2017.

2017./2018.

Player Efficiency Rating (PER)

26.3

23.4

True Shooting Percentage (TS%)

.640

.591

Effective Field Goal Percentage (eFG%)

.605

.537

Turnover Percentage (TOV%)

15.2

16.4

Win Shares (WS)

9.7

7.2

Field Goal Percentage (FG%)

.578

.486

Izvor: basketball-reference.com

Iz svega navedenog vidljivo je kako se Jokić nije baš najbolje snašao u povećanoj roli koju je dobio ove sezone. Više je vremena provodio na high – postu kao kreator, a manje u post-up situacijama, više se napada 'vrtilo' kroz njega i više je šutirao trica. Također, više je vremena provodio je na poziciji četvorke u paru s Plumleejem. Ipak, usudio bi se reći kako će se Jokićeve brojke značajno promijeniti do kraja sezone budući da je Denver u relativno ranoj fazi još u studenom ostao bez jednog od svojih ključnih igrača - Paula Millsapa - koji se tek sada polako vraća u punu minutažu, a što će za posljedicu imati promjenu Jokićeve role.

Millsap donekle opovrgava ono što sam naveo kao boljku Denvera po pitanju free agencyja. Kao all – star, ali još više kao moderna all – around četvorka, Paul Millsap je prošlog ljeta potpisao s Nuggetsima ugovor na tri godine. Mislim da se premalo pričalo o tom dealu i o tome koliko je on ustvari dobar za obje strane. Millsap će po isteku ugovora imati 36 godina te je ovo zadnji veliki ugovor kojeg će dobiti, s pravom, jer ovo su ujedno i zadnje tri godine koje će on odigrati na vrlo visokoj razini. S druge strane, osim što je Millsap dobio veliki novac, Nuggetsi su dobili baš ono što trebaju. Do-It-All igrača koji je za Nuggetse prije svega važan u obrani odnosno koji je onaj koji će ispodprosječnu obranu Nuggetsa (29. po defanzivnom ratingu prošle sezone) držati na barem pristojnom nivou dok će istovremeno ionako izvrstan napad učiniti još i boljim. Millsap u prvoj petorci znači da će Jokić više vremena provoditi u post – upu, da neće gotovo svaki napad ići preko njega, da će u obrani postojati jedan visoki koji će krpati rupe koje će on ostavljati. Millsap je univerzalac, a koliko dobar, to će zadnja četvrtina regularne sezone pokazati. I playoff naravno.

Prethodno je navedeno kako je Nikola Jokić franšizni igrač za Nuggetse, ali ne i za sve NBA ekipe. Osobno smatram kako se oko Jokića može izgraditi izrazito kompetitivna i zabavna ekipa, ali nikako ne ekipa koja će imati realnu šansu osvojiti naslov, barem ne oko Jokića kao glavnog igrača te ekipe. The Joker, koliko god bio spektakularan u napadu i samim time noćna mora za protivničke trenere, jednako je tako noćna mora za vlastitog trenera po pitanju obrane. U današnjoj NBA ligi gdje se trči više nego ikad, gdje se preuzima više nego ikad, biti centar s gotovo nikakvim fizikalijama izuzetno je velika mana, a Jokić je baš reprezentativan primjer toga. Njegova obrana ima prilično limitiran prostor za napredak i uvelike će ga koštati na putu ka ostvarivanju još bolje NBA karijere. Doigravanje, ovo i ona koja slijede, bit će najbolji pokazatelj tome jer se tada više nego prije pažnja posvećuje detekciji mana protivničkih ekipa, a da je Jokićeva obrana ogromna mana Denvera, to mislim da znaju svi. The Joker ne može braniti pick and roll, ne može preuzimati, od njega su brži čak i neki centri tipa Nikola Vučević. On samo može tek djelomično smanjtiti štetu, ne i ukloniti. To će ga, kao što je navedeno, stajati neke veće karijere, to će stajati i Nuggetse u nekom budućim polufinalima i finalima konferencije do kojih bi definitivno mogli doći.

I dok Jokić nije ni prvi, ni zadnji igrač kojemu je defanzivna strana parketa izrazita mana, njegov je problem pozicija koju igra. Imati centra koji je loš u obrani puno je gore nego imati nekog beka ili krilo jer između ostalog ovog potonjeg možeš puno lakše sakriti na pozicije od 1 do 4. Centra baš i ne, pogotovo ne u današnjem NBA-ju. To znači da će Nuggetsi imati uvijek tu jednu manu koja će ih koštati, no to nikako ne znači da neće ostaviti traga u playoffu ili da ekipa s Jokićem na čelu neće ostati nezapamćena već baš suprotno. Jokić nije igrač oko kojega gradiš ekipu s kojom ćeš osvajati naslove, ali je definitivno netko oko kojega možeš izgraditi ekipu koje će se mnogi vrlo rado sjećati. Znate za one tamo iz Sacramenta šta su početkom 2000-ih imali isto tako par Balkanaca?! E pa o tome vam pričam…

S Jokićem nema prstenja, ali ima zabave...
Ako ste imalo upućeni u NBA svijet i ličnost zvanu Nikola Jokić, onda vam sigurno nije promakla slika nekog tamo debeljka s njegove 'lične' na kojoj osim imena i prezime stoji i grad Sombor kao mjesto rođenja. Daleko je taj debeljko, danas zvani The Joker, dogurao. Scenarij gotovo za snimiti film. I dok su mnogi očarani uspjehom tog malog debeljka kojemu se gotovo nitko nije javio kada je prije par godina na facebooku, već sad znamo, tipično ležerno za njega postavio „Oće ko na basket?“, ipak treba negdje povući liniju, jer se u protivnom dogodi da se igrač diže previsoko ...
S Jokićem nema prstenja, ali ima zabave...
Ako ste imalo upućeni u NBA svijet i ličnost zvanu ...

Respekt: Lisac, GNKDZCFC, Losovius,

Slažem se: MatejKane, kav97,

Super analiza. Istinu će pokazati vrijeme... Vidjet ćemo koliko može raditi na specifičnim elementima igre da ih dovede barem do prosjeka... - Losovius, 6.3.18. 11:44, 0 0 0
Iako ne opovrgavam da je mana u obrani, rekao bih da Denverova obrana može dobro izdržati u određenim matchupovima. Elitnih centara koji oko kojih se vrti napad, u ligi je puno manje nego prije, a dobra obrambena četvorka ka Millsap može dosta... - Puvlin, 6.3.18. 13:57, 0 0 0
Dobro pokriti Jokića. Teško će se naći momčad sa dva jednako dobra visoka igrača protiv kojih Denver ne bi mogao sakriti Jokera u obrani. Nesreća je što će u playoff protiv ekipa sa jakim post igračima, ali pitanje je koliko će potrajati ta situacija - Puvlin, 6.3.18. 14:00, 0 0 0
10/2017
Kako je Marcelino najveće luzere pretvorio u pobjednike?

Marcelino je potpisom ugovora s Valencijom došao u dobro mu poznato okruženje te je iz tog razloga ustvari vrlo dobar fit za Šišmiše. Naime, na klupu Villareala je sjeo u siječnju 2012. godine, u sezoni u kojoj je Žuta Podmornica igrala Segundu te je od tada pa do početka 2016./2017. od drugoligaške momčadi pune veterana napravio momčad koja je pretprošlu sezonu završila na 4. mjestu Primere. Sa sličnim problemima zatekao je i drugi najtrofejniji katalonski klub jer zauzeti 12. mjesto dvije godine zaredom za klub takvog renomea je jednako relegaciji.

Nakon 9 odigranih kola možemo slobodno ustvrditi da je Marcelino napravio odličan posao te je njegov trenerski rukopis itekako vidljiv. Momčad u određenim segmentima itekako sliči Villarealu od prije dvije godine. Efikasan i jednostavan nogomet u kojem prioritet nije dominacija posjedom nego maksimalno iskorištavanje prostora. Prvo što je Marcelino napravio jest promjena formacije u 4-4-2, baš kao što je to bio slučaj u Villarealu. Sličnosti sa Žutom Podmornicom još su očitije kada pogledamo zadaće igrača u već spomenutoj formaciji:

U oba slučaja par centralnih veznih igrača čini kombinacija kreativnosti i destruktivnosti s time da je u Valenciji ta tipizacija dodatno izražena. U Marcelinovom Villarealu daleko najvažniji, ujedno i najbolji igrač bio je Bruno Soriano - glavni organizator igre. Identičnu rolu u današnjoj Valenciji igra njihov kapetan Dani Parejo – od spuštanja do stoperskog dvojca do distribucije lopte na krilne pozicije gdje se onda napad dalje razvija (slika ispod). Kapetan Valencije daleko je najvažnija figura u izgradnji igre i u svakoj je dosadašnjoj utakmici imao najviše dodira u svojoj momčadi. U Geoffreyju Kondogbiji Marcelino ima znatno pouzdanijeg destruktivca od Manu Triguerosa i jednostavno kompletnijeg obrambenog igrača. Uz plemenitog veznog u kreaciji igre najviše sudjeluju i dva krilna igrača koja vrlo često imaju tendenciju ulaska u sredinu terena što je prirodno budući da su jedan dio svoje karijere proveli kao vezni igrači (Carlos Soler/Denis Suarez) ili kao napadači (dos Santos/Guedes). U zadnjoj liniji Marcelino se također drži istog principa uparivanja igrača, stopera koji je pouzdan u igri s loptom (Victor Ruiz /Gabriel Paulista) i fizički jačeg stopera (Bailly/Murillo). Kao što je prethodno spomenuto, Marcelino nije proaktivan trener, pa je spomenuti princip igre gdje je velik dio kreacije sveden na jednog čovjeka u veznom redu i na dvojicu krilnih igrača u protivničkoj trećini ustvari vrlo jednostavan, a opet efikasan.

No, postoje i bitne razlike između ovih dviju momčadi zbog čega je dojam koji ostavljaju bitno drugačiji, premda funkcioniraju po istim mehanizmima. Prije svega, Villareal je bio puno kvalitetnija obrambena ekipa dok je Valencia talentiranija napadački. Villareal je u sezoni 2015./2016. u prosjeku zabijao vrlo slabih 1.16 golova po utakmici dok je Valencia u prvih 9 kola po utakmici zabila čak 2.78 golova. Na drugoj strani terena Villareal je primao 0.92 golova po utakmici dok Valencia prima 1.11 s time da valja napomenuti kako je dobar dio sezone Žuta Podmornica držala tu brojku daleko ispod 0.85. Sve u svemu, ne treba puno filozofije da se vidi kako je zadnja linija Villareala u odnosu na Valencijinu daleko kvalitetnija defanzivno, dok je Valencia kvalitetnija napadački, i to prvenstveno na, za Marcelinov sustav, vrlo važnim pozicijama.

Iako imaju tek 20 godina, Gonçalo Guedes i Carlos Soler prometnuli su se u temeljne igrače svoje momčadi. Portugalac na posudbi iz PSG-a dosad je zabio 3 i asistirao za 5, dok je Soler zabio 1 i asistirao za 4 pogotka. Budući da se radi o mladim igračima koji još nisu do kraja definirani, mnogo ih je lakše prekomandirati na određenu poziciju. Tako je Guedes iz Benfice, gdje je u 4-1-3-2 sustavu igrao napadača, preselio na poziciju lijevog krila dok je Soler, klasični vezni igrač, preselio na poziciju desnog krila. Guedesova kretanja mnogo su okomitija te je daleko bolji dribler dok je Carlos Soler igrač donekle sličan Saulu Niguezu koji može jednako dobro igrati i u roli centralnog veznog, i u roli krilnog veznjaka. Daleko najveća razlika između dviju Marcelinovih momčadi jesu bekovske pozicije. Villarealov par činili su izrazito defanzivno orijentirani bekovi Jaume Costa – Mario Gaspar, dok Valencia tradicionalno ima izrazito ofenzivne bekove koji se vrlo često pridodaju napadu i potpora su Guedesu i Soleru na overlapu ili u igri 2 na 2. Jose Gaya tako po potrebi može odigrati i lijevo krilo, dok je Montoya ipak malo defanzivniji bek, ali i dalje vrlo opasan prema naprijed.

Veliku stvar španjolski je stručnjak napravio i s dvojicom napadača. Rodrigo koji je te famozne 2015. doveden za 30 milijuna eura i koji je dosad bio veliko razočaranje konačno igra u sistemu koji njegovim osobinama (brzina i prodornost) najviše odgovara, baš kao što je i Simone Zaza zadovoljan činjenicom da ne mora nužno igrati usamljenog targeta mana (kao što je to igrao u West Hamu i Valenciji prošle sezone) čime dobiva više prostora za manevar. Dvojac napadača ima pouzdanu zamjenu u mladom Santiju Mini, izvorno desnom ofanzivnom krilu kojega Marcelino koristi na poziciji napadača, najčešće kao zamjenu za Zazu u trenutcima kada španjolski strateg želi intenzivnije pritisnuti zadnju liniju protivnika.

Kao što je već spomenuto, pogrešno bi bilo fokusirati se isključivo na build-up fazu igre, jer tu ne nastaje čarolija Marcelinovih ekipa. Čarolija je u kompaktnosti linija, dvostrukom bloku od 4 igrača i dvojicom napadača koji sprečavaju odvijanje protivničkog napada kroz sredinu terena tjerajući protivničke ekipe da igraju na bočne pozicije – krilni veznjaci (Guedes/Soler) se svjesno povlače u sredinu dok bekovi (Montoya/Gaya) agresivno pritišću krila protivničke momčadi te ih na taj način uštopavaju i tjeraju protivnika na vraćanje lopte u zadnju liniju i resetiranje napada (slika dolje). Najgora stvar koja se protivniku u tom trenutku može dogodit jest da izgubi loptu jer tranzicija iz obrane u napad zasad je daleko najjače oružje Šišmiša. Brza i okomita dodavanja, kvalitetne kretnje i maksimalno iskorištavanje širokog prostora koje protivnik ostavlja Valencia je dosad kaznila nebrojeno puta. Tu se Marcelinov trenerski rukopis ujedno i najbolje primjećuje.

Dobar ulazak u sezonu garancija su uspjeha nove i preporođene Valencije. Marcelino je od podosta mladih igrača u prvih jedanaest napravio vrlo organiziranu i kompaktnu momčad čije su kontre njihov daleko najjači forte. No, daleko je to od savršenog. Zadnja linija dosad se pokazala kao najslabija točka ove Valencije i glavni je razlog zašto  Valencia prima više od jednog gola po utakmici. No, to su stvari koje se mogu rješavati u hodu. Možda se Marcelinov „lucky talisman“ u sredini obrane krije upravo u ozlijeđenom 24-godišnjem Rubenu Vezu. Bilo kako bilo, Valencia je od grupe izgubljenih igrača koji su težili igri kojoj nikako nisu dorasli prerasla u mladu momčad koja, premda igra podosta reaktivno, i dalje djeluje izuzetno atraktivno i gušt je za gledati.

Simple, eficiente, triunfante - drugi dio
Marcelino je potpisom ugovora s Valencijom došao u dobro mu poznato okruženje te je iz tog razloga ustvari vrlo dobar fit za Šišmiše. Naime, na klupu Villareala je sjeo u siječnju 2012. godine, u sezoni u kojoj je Žuta Podmornica igrala Segundu te je od tada pa do početka 2016./2017. od drugoligaške momčadi pune veterana napravio momčad koja je pretprošlu sezonu završila na 4. mjestu Primere. Sa sličnim problemima zatekao je i drugi najtrofejniji katalonski klub jer zauzeti 12. mjesto dvije godine zaredom za klub takvog renomea je jednako relegaciji. Nakon 9 odigranih kola možemo slobodno ustvrditi da je Marcelino ...
Simple, eficiente, triunfante - drugi dio
Marcelino je potpisom ugovora s Valencijom došao u dobro mu ...
SLobodno radi na ovom grafu ako misliš da nešto još treba pa ćemo doći do nečeg idealnog - Losovius, 26.10.17. 11:00, 0 0 0
Los, vjerovao ili ne, i ja imam određenih mana, a to su ovi vaši grafovi - živce izgubim sa svim tim oblicima i nijansama boja i onda ovo ispadne ovako kako ispadne. - baiso, 26.10.17. 13:40, 0 0 0
Što se transfer kampanje tiče, Murillo i Kondogbia su dio deala s Interom za Joao Cancela pa će po isteku posudbe samo mirno zamijeniti klubove i to je to dok će za Guedesa morati izdvojiti pokoji milijunčić više - srećom pa u PSG-u baš i nema mjesta - baiso, 26.10.17. 13:43, 0 0 0
Mislim da će ga PSG povući nazad kao dugoročno rješenje umjesto Di Marije... - Losovius, 26.10.17. 14:01, 0 0 0
Ma jednom kad uhvatiš logiku, ako znaš koncept i logiku igre, taktički graf se napravi u roku od 20-ak minuta... - Losovius, 26.10.17. 14:03, 0 0 0
10/2017
Kako je Marcelino najveće luzere pretvorio u pobjednike?

Ne znam događa li se to i vama, ali vrlo često, sasvim slučajno, odgledam neku nogometnu ekipu par puta više od planiranog jer su eto, bili u programu, a i protivnik protiv kojeg su igrali nije bio toliko loš pa se onda dogodi da baš ta ekipa bude hit sezone… Možda je to samo moj istančani ukus za prepoznavanje novih sportskih senzacija, a možda je i to samo sreća. Bilo kako bilo, sretan sam da sam ovu sezonu otvorio, s nekoliko odgledanih susreta više od planiranog, kluba koji se ponovno vratio tamo gdje i pripada, u sam vrh Primere. Riječ je naravno o Šišmišima, onima većima, trofejnijima.

Uspjeh nekog španjolskog kluba u zadnjih desetak godina može se računati po broju osvojenih trećih mjesta u ligi, iza vodećeg i svima nam poznatog dvojca. Tu su ravnotežu i inače matematički vrlo uravnotežene lige tek jednom poremetili Colchonerosi kada su 2014. osvojili naslov. Osim toga, za ostatak nogometnih klubova najveće države Pirenejskog poluotoka najveći uspjeh smatra se treće mjesto odnosno mjesto prvog pratioca nedostižnog dvojca. To je mjesto Valencia zadnji put zauzela u sezoni 2011./2012. nakon koje slijedi gotovo pravilan pad sve do 12. mjesta kojeg su Šišmiši zauzeli u zadnje dvije sezone.

Iako gotovo nikad ne bismo trebali uspoređivati novac potrošen na transfere s plasmanom momčadi,  u slučaju Valencije takvo što je itekako dozvoljeno jer je to direktan uzrok, o čemu nam svjedoči i sljedeći graf:

Sezona 2011./12., osim što je zadnja sezona u kojoj je Valencia ostvarila plasman koji ju vodi direktno u skupine Lige prvaka jest ujedno i zadnja sezona u kojoj ih je vodio Unai Emery. Fokus na igračima koji su na rosteru prilikom preuzimanja momčadi uz minimalno trošenje na transfere bio je modus operandi baskijskog stratega tijekom njegove karijere u Španjolskoj, kako u Valenciji, tako i u Sevilli. Valencia se kao klub oduvijek oslanjala na kvalitetnu skautsku službu i vlastitu nogometnu školu, a nerijetko je svoje top igrače razvila iz otpadaka Reala i Barcelone (Juan Mata, Jordi Alba). Prodaja svojih top igrača i izgradnja momčadi od tog novca bila je glavna strategija razvoja kluba. Zbog toga su Emery i Valencia bili savršeni fit jedno za drugo, no nakon njegovog odlaska stvari se bitno mijenjanju. U sljedeće dvije sezone izmijenit će se čak četvorica trenera (Pellegrino, Đukić, Valverde i Pizzi), dvojica po polusezoni što na neki način i potvrđuje koliko je bilo teško raditi ono što je tako savršeno radio Emery.

U 2014. godini Valencia dobiva novog vlasnika, kontroverznog singapurskog biznismena Petera Lima, koji je otkupio više od 70% dionica kluba. Već od samog početka sumnjalo se u transparentnost poteza koje je Lim vukao. Prvo je, odmah po dolasku, smijenjen dotadašnji trener Juan Antonio Pizzi i na njegovo mjesto postavljen Nuno Espirito Santo čiji je agent Jorge Mendes, pogađate, kućni prijatelj novopečenog vlasnika. No, usprkos svemu, Valencia je sezonu završila kao četvrta momčad prvenstva plasiravši se preko kvalifikacija u grupnu fazu Lige prvaka, a Espirito Santo je uspio ono što četvorica njegovih prethodnika nisu – ostati na klupi cijelu sezonu.

No, onda je uslijedila ta famozna 2015./2016. sezona u kojoj je Valencia pala u zonu rezultatske osrednjosti što je za klub takve veličine prava katastrofa, a glavni razlog te katastrofe bila je kriminalno loša transfer politika. Naime, u 2015./2016. relativno novi vlasnik odlučio je potrošiti poveću svotu novca na transfere kako bi Valencia po ulasku u novu sezonu mogla igrati na 2-3 fronta i kako bi u Ligi prvaka mogla otići što dalje u knock-out fazu. Nikad u svojoj povijesti Šišmiši nisu trošili toliko kao u ljeto 2015. godine kada su na transfere potrošili nevjerojatnih 143,75 milijuna eura s negativnom bilancom od 93,65 milijuna eura. Te su sezone samo Manchester City i PSG imali negativniju bilancu. Parižani su imali minus od 98,7 milijuna dok je City imao čak 145,59 milijuna minusa. Da Nicolas Otamendi nije odbio trenirati s momčadi Valencije i da nije na samom kraju prijelaznog roka za 44,6 milijuna eura prešao u City, Valencia bi se našla na vrhu te liste. A sad zabavni dio! Pogledajte na koga su ti silni novci potrošeni:

Pravo je pitanje: otkud početi s ovom tablicom? Jer toliko je toga krivoga, toliko loših poteza da bi se jedna posebna analiza mogla napisati samo na tu temu. Od kupovine 29-godišnjeg napadača kojemu još moraš dati i veliku plaću jer stiže iz engleskog kluba (i to Cityja) za 28 milijuna dok istovremeno jednog isto takvog (Paco Alcacer) imaš u vlastitim redovima, preko trošenja 30+ milijuna za dvojicu 26-godišnjih stopera od kojih ti nijedan nakon dvije godine više nije u planovima za budućnost ili jednostavno preplaćivanja vratara i napadača koji je tek sad počeo pokazivati natruhe onoga zbog čega je singapurski magnat za njega pljunuo 30 milijuna. I da, samo dvojica od ove devetorice neveličanstvenih su u rosteru za novu sezonu (Joao Cancelo je službeno na posudbi u Interu s vrlo velikom vjerojatnošću da će ga talijanski klub i otkupiti po isteku ugovora dok su Abdennour i Aderllan Santos na posudbi i s 29 godina praktički neupotrebljivi), a to su Santi Mina i Rodrigo.

Izrazito loše odrađen prijelazni rok, neadekvatno sastavljena momčad i velika očekivanja od nove sezone mogli su rezultirati samo na jedan način - otkazom Espiritu Santu i to već krajem studenog. Od onda pa sve do ljeta 2017. u čak tri navrata na klupu Valencije sjest će Salvador Gonzalez Voro, klupska legenda u toliko puta viđenoj ulozi trenera vatrogasca u tranzicijskom periodu do pronalaska novog glavnog trenera. Pod pritiskom vlasnika koji je na ljeto potrošio silne milijune , uprava kluba je za novog trenera postavila Gary Nevillea. I dan danas ovo ostaje jedan od najvećih nogometnih misterija svih vremena, a sljedeća tri mjeseca u povijesti Valencije su toliko tragična da ih ne valja ni prepričavati. Ništa bolje nije bilo ni proljeće 2016. kao i cijela 2016./2017. u kojoj su se izmijenila još dvojica trenera, Pako Ayestaran i Cesare Prandelli, s još dva angažmana dežurnog vatrogasca Salvadora Gonzaleza Vora. Nakon ljeta 2015. u kojoj se nemilice trošilo, ljeto 2016. bio je klasični period iskupljenja za Šišmiše pa su od Mustafija, Andre Gomesa i Paca Alcacera utržili 106 milijuna eura. Čisto da ne zaborave okus prethodnog ljeta tragikomično loših kupovina, za 24 milijuna eura doveli su 29-godišnjeg Garaya, do tada stopera Zenita. Kako je i vidljivo na grafu, u ljeto 2017. klub je odlučio stabilizirati potrošnju i prodaju, a za novog je trenera doveden Marcelino Garcia Toral, trener koji je s Villarealom postigao veliki uspjeh.

Simple, eficiente, triunfante
Ne znam događa li se to i vama, ali vrlo često, sasvim slučajno, odgledam neku nogometnu ekipu par puta više od planiranog jer su eto, bili u programu, a i protivnik protiv kojeg su igrali nije bio toliko loš pa se onda dogodi da baš ta ekipa bude hit sezone… Možda je to samo moj istančani ukus za prepoznavanje novih sportskih senzacija, a možda je i to samo sreća. Bilo kako bilo, sretan sam da sam ovu sezonu otvorio, s nekoliko odgledanih susreta više od planiranog, kluba koji se ponovno vratio tamo gdje i pripada, u sam vrh Primere. Riječ ...
Simple, eficiente, triunfante
Ne znam događa li se to i vama, ali vrlo ...
10/2017
Osim ozljeda, tko može zaustaviti GSW?

Nakon najklikbejtovskog naslova kojega sam mogao smisliti, uslijedit će nekoliko odvažnijih izjava koje predviđaju događanja koja nam slijede u NBA ligi ove sezone…

[Inspiracija su mi suviše mlaki tekstovi jednog korisnika pa reko sam sebi, ajmo napisat jednu mušku analizu] :)))))

1. Lonzo Ball će biti rookie godine, ma koliko mi navijali za druge…

O tome koliko će Los Angeles Lakersi 'biti dobri' ove sezone najbolje govori izjava općepoznatog LaVara Balla. Naime, on tvrdi kako će, s njegovim sinom u rosteru, Lakersi ganjati 8. poziciju playoffa. Ako uzmete u obzir činjenicu da sve što LaVar Ball izjavi je na beskonačnu potenciju uvećano s obzirom na realno stanje stvari, onda se iz te, još jedne u nizu nerealno stupidnih izjava, mogu izvući dva temeljna zaključka. Koliko je tek Zapad jak ako i sam LaVar priznaje da postoji čak 7 momčadi boljih od momčadi njegova sina?! Ako LaVar kaže da su Lakersi dobri 'tek' za 8. poziciju, to samo znači da su u stvarnosti prikovani za podrum talentom prebogatog Zapada.

I doista, Lakersi i sa Lonzom izgledaju kao poluozbiljna NBA momčad s mnoštvom mladih talenata od kojih apsolutno nijedan ne pokazuje tendenciju izrastanja u ozbiljnu NBA zvijezdu. Jedini koji je to obećavao je trejdan da bi se napravilo mjesta za Lonza, igrači poput Larry Nancea i Juliusa Randlea su užasno limitirani, 'budući Durant' Brandon Ingram je totalno izgubljen. Dovedeni centar Brook Lopez je tip igrača koji u svakoj ozbiljnijoj NBA momčadi današnjice igra „back up“ rolu i apsolutno je nekompatibilan s mladom jezgrom momčadi. O problemima Lakersa mogli bi još nadugo i naširoko, no valja zaključiti kako s ovakvom momčadi druga najtrofejnija franšiza nema što tražiti iznad 13. mjesta konferencije (uz Kingse i Sunse, Lakersi imaju najslabiji roster). Zato je po njih najbolje da se već sada fokusiraju na free agency jer je to jedini način da u Los Angelesu izgrade momčad za napasti titulu kad već od ovih draft prospecta neće biti ništa ili jako malo. Ipak, to ne znači da su ulazeći u novu sezonu bez ikakvog cilja.

Kako bi bili što privlačniji za slobodne igrače iduće ljeto, Lakersi ove sezone moraju iznjedriti barem jednog igrača s kojim bi najveće NBA zvijezde mogle oformiti novu veliku trojku, petorku, desetorku… Da bi to postigli, Lakersi trebaju u svojim redovima tražiti igrača koji je jednako dobar kao igrač i koji iza sebe ima određenu PR mašineriju koja bi ga prezentirala u što je moguće boljem svjetlu. A tko je idealniji čovjek za to od Lonzo Balla?

Lakersi će Lonzu apsolutno podrediti momčad i napumpavati mu brojke koliko je god to moguće kako bi LaVaru drugi najvažniji sin na kraju sezone odnio titulu novaka godine te postao igrač s kojim svatko voli igrati zbog njegove nesebičnosti i talenta, dakle onaj koji je idealan 'sidekick' nadolazećim free agentima idućeg ljeta. S pokojim triple - double učinkom i više od 8.368446654 asistencija po utakmici, Lonzo će sigurno uzeti titulu novaka godine. Bez obzira što će dobar dio košarkaškog svijeta navijati za Bena Simmonsa ili Dennisa Smitha Juniora, Lonzo će odnijeti tu nagradu, budite uvjereni u to. Čak štoviše, baš zbog PR mašinerije koja ga prati u stopu, ovogodišnje glasanje za ROTY nagradu neće biti glasanje za najboljeg od trojice kandidata već će biti glasanje „ZA“ ili „PROTIV“ Lonzo Balla, s time da će se ovi „PROTIV“ podijeliti na dva tabora što vlasniku najskuplje tenisice s vlastitim potpisom daje i više nego velike šanse za pobjedu.

2. Najveća opasnost za Golden State Warriorse krije se u New Orleansu!

Dao sam im šansu, pokušao sam i voljeti, ali sam s vremenom postao toliko razočaran da bi sada najradije volio da ih nema. Pelicansi su po drugi put u svega nekoliko godina uspjeli zajebati s izgradnjom momčadi oko elitnog talenta. Prvi put, 2013. godine, kada su svoj prvi izbor 2012. godine Anthonyja Davisa okružili tada all-star igračima poput Jrue Holidaya i Tyrekea Evansa, no zbog ozljeda i privatnih problema i generalno loše forme nisu uspjeli sastaviti makar solidnu playoff ekipu. Dovođenjem Cousinsa, tim poprilično neočekivanim potezom, Pelsi su krenuli u drugi pokušaj izgradnje opako natjecateljske ekipe. Najbolji centar lige i daleko, ali daleko najbolja četvorka lige u imalo zdravom okruženju već bi sada činili momčad koja opasno pretendira na naslov. Ovako, u jebenom New Orleansu, Pelicansi su sprdnja kakva i zaslužuju biti. Jer, kao prvo, nisu uspjeli izgraditi adekvatnu momčad dovođenjem igrača kompatibilnih s elitnim talentom koji posjeduju, a kao drugo, i daleko važnije, da i imaju dobro izgrađenu momčad, sistem i način igre koji bi morali prezentirati totalno je suprotan glavnim trendovima lige gdje su postave sve niže i brže. Uz Denver, Pelsi su jedini tim u ligi koji na visokim pozicijama imaju svoje najbolje igrače što automatski znači da bi stilom igre trebali ići kontra glavne struje. S Alvinom Gentryjem na klupi, čovjekom koji je i sam priznao kako je na njega kao trenera najviše utjecaja imao Mike D'Antoni, arhitekt današnje 'trendovske' košarke, to se čini kao nemoguća misija.

Iako im ni kladionice ne predviđaju dobru sezonu, ja odgovorno tvrdim da će biti i puno gore od toga. Osim na račun čistog talenta Cousinsa i Davisa (makar je i to dosta upitno dok vidite da Cousins cijelu četvrtinu provede iza linije kao da je neka obična stretch četvorka birana kao 54. pick druge runde, a ne najbolji igrač iz lijevog bloka na planeti), Pelsi će teškom slučajnošću ubrati koju pobjedu više te će završiti taman iznad trojca Lakers, Suns i Kings. Tako loš plasman rezultirati će odlaskom minimalnog jednog, ako ne i obojice superstara, što će opet uzrokovati pravi potres u power rankingu. Već vidim kako LeBron šalje Altmana da mu dogovori dolazak Cousinsa, kako Danny Ainge proračunato slaže paketić za Davisa ili kako Sam Presti ide po titulu GM-a stoljeća (zamislite da se još Boogie pridruži Oklahoma City Thunderima, ne bi li to bila 'najjača' ekipa svih vremena?!). Dakle, nema šanse da Cousins i Davis ostanu u istom timu do kraja sezone ili do početka iduće. Bit će ih tužno gledati onako nemoćne dok istovremeno talentom mnogo slabiji Nuggetsi pokazuju kako bi to trebalo izgledati kad visoki dirigiraju igru. No, s druge strane, bit će itekako zabavno vidjeti gdje će Boogie i/ili Brow otići jer bi to ovu, naizgled izvjesnu sezonu, učinilo daleko zanimljivijom i sve nas lišila osude na dvije godine čekanja raspada GSW-a (tada ističe ugovor Klayu i Durantu). Što se Pelicansa tiče, iskreno bi volio da im obojica odu, da vlasnici priznaju kako je ovo bio jedan veliki fail, da stave ključ u bravu ionako vječito praznog Smoothie King Centra, na opću radost i oduševljenje čitavog NBA svijeta odsele u Seattle i zauvijek izbrišu najgluplje ime u povijesti nadijevanja imena nekoj franšizi.

3. Nakon ove sezone, Cleveland će biti pustopoljina!

The King odlazi. Destinacija: Los Angeles Lakersi.

Iduće ljeto ponovno će biti sudbonosno za LeBrona Jamesa i njegove talente jer nam ponovno stiže The Decision. Kao i obično, LBJ će čekati do zadnjeg trenutka i onda, kada će vidjeti tko je od slobodnih igrača gdje potpisao, polako krenuti u pregovore. Zašto Lakersi?

Ostanak u Clevelandu značio bi da se pomirio s onime što je dosad ostvario, da odustaje od pokušaja da ulovi onog duha iz Chicaga. Njegov legacy time bi stao na dosad postignutome. To se naravno neće dogoditi i jedina ispravna odluka za LeBrona jest – odlazak. Šansa da bude zapamćen po lojalnosti kao Dirk ili Timmy je nestala onog trenutka kada je odlučio svoje talente povesti u South Beach pa čemu da sad glumi nekakvu lojalnost kada mu ljudi ionako nikad neće zaboraviti spomenuti potez?! Umjesto toga je bolje za njega i njegovu ostavštinu da bude igrač koji se pamti po tome što je odlazio na različita mjesta, tvorio nekoliko različitih momčadi, svaku od njih učinio contenderom i u svakoj od njih bio glavni igrač.

 Nekako u ovom trenutku LeBronove karijere jednostavno ne postoji bolja destinacija od Los Angelesa. Dobar dio onih koji ne vole LeBrona upravo su fanovi Lakersa i Kobe Bryanta. Mislim da nijedna košarkaška rasprava po društvenim mrežama nije toliko sveprisutna kao „LeBron or Kobe“, baš poput još prisutnije nogometne inačice Ronaldo/Messi. Naravno da su svađe pubertetlija zadnja stvar o kojima bi LeBron trebao voditi računa, no razmislite što bi se dogodilo da se LeBron zaista pridruži Lakersima. Odjednom The King više nije protivnik Crne Mambe i Lakersa (zapravo i nikad nije bio), već je jedan od njih. Vjerujem da bi tada mnogi promijenili svoje mišljenje o trenutno najboljem igraču na planeti jer što god LeBron učinio, uvijek će navijači druge najtrofejnije franšize moći reći kako je LeBron možda bolji igrač općenito, no Kobe je i dalje, riječima Magica, „The Greatest Laker ever!“, što u konkurenciji ponajboljih igrača u povijesti nije mala stvar.

Ipak, dolazak LeBrona u Grad Anđela nije ni približno gotova stvar. Prvo što Lakersi moraju napraviti jest, kao što je već spomenuto, pokazati Lonza Balla u što je moguće boljem svjetlu. Nije se LeBron slučajno pojavio na utakmici Ljetne lige u Las Vegasu kako bi uživo gledao Lonza.

Nakon što uspiju u naumu da Lonzo osvoji ROTY nagradu, tandem Rob Pelinka – Magic Johnson prije potpisa Jamesa mora potpisati još minimalno jednog igrača, zvijezdu poput Georgea ili Cousinsa kako bi King bio uvjeren u sposobnost organizacije da stvori sve uvjete za izgradnju šampionske momčadi. Tek tada će uslijediti novi „Decision“ koji može promijeniti sve.

Toliko od mene. 

Mislili su da je ova NBA sezona gotova, no ono što su otkrili zadivilo je mnoge…
Nakon najklikbejtovskog naslova kojega sam mogao smisliti, uslijedit će nekoliko odvažnijih izjava koje predviđaju događanja koja nam slijede u NBA ligi ove sezone… [Inspiracija su mi suviše mlaki tekstovi jednog korisnika pa reko sam sebi, ajmo napisat jednu mušku analizu] :))))) 1. Lonzo Ball će biti rookie godine, ma koliko mi navijali za druge… O tome koliko će Los Angeles Lakersi 'biti dobri' ove sezone najbolje govori izjava općepoznatog LaVara Balla. Naime, on tvrdi kako će, s njegovim sinom u rosteru, Lakersi ganjati 8. poziciju playoffa. Ako uzmete u obzir činjenicu da sve što LaVar Ball izjavi je na beskonačnu ...
Mislili su da je ova NBA sezona gotova, no ono što su otkrili zadivilo je mnoge…
Nakon najklikbejtovskog naslova kojega sam mogao smisliti, uslijedit će nekoliko ...

Respekt: iverson, Stoper, Mac316, Gazi24, Drop24,

Ne slažem se: domac277, RayRay,

Nevjerojatna količina gluposti pod rednim brojem 2. Imaju li GM-a i trenera koji ne zaslužuju pozicije? Naravno. Ali ovako idiotsko postavljanje stvari nema smisla. Demps će dobiti otkaz na kraju godine,Gentry također.Asika će stretchat i idemo dalj - RayRay, 20.10.17. 12:06, 0 0 0
dalje u nove pobjede. Jel način slaganja ekioe bio pogrešan? Je. Ali prošle godine zaokrenuli su stvari, potpisali par timskih igrača i kreću okruživati AD i DMC onime što treba. Ugasiti Pelicanse, a ostaviti sprdnje poput Magica i Sunsa. Svaka čast. - RayRay, 20.10.17. 12:11, 1 0 1
Ovo 'ugasiti' Pelicanse je bila želja, ne tvrdim da će se to i dogoditi. O kojim ti to igračima uz AD-a i Boogiea pričaš? Dali su Solomonu Hillu prevelik ugovor, nisu riješili glavni problem, a to je Jrue Holiday, doveli su Ronda i Tony Allena jer će - baiso, 20.10.17. 12:19, 0 0 0
oni kao biti dobri za dvojac AD i DMC??? Ja ne vidim nijedan dobar potez koji su napravili, a ako misliš da će sve proći tako mirno i da će usijana glava kao Cousins samo tako prijeći preko svega i biti strpljiv (a lik je došao iz Kingsa), onda nezz. - baiso, 20.10.17. 12:22, 0 0 0
pelicansi s teški shit, baš loša momčad, i ne treba puno znanja da im se prognozira potpuni raspad. Boogie ide prvom prilikom, a ADa će agenti brzo uvjeriti da je sponzorski novac negdje daleko od te vukojebine - Mac316, 20.10.17. 12:25, 1 1 0
09/2017
Surfin USA...

Ako vjerujete u karmu ili nešto vrlo slično tome, onda znate kako se ljudi vrlo često, jer imaju zlobnu narav, raduju kada ona nekoga sustigne jer je učinio nešto loše . No, postoji i drugi scenarij, ljudima manje zanimljiv, kada karma nekoga nagradi.

U ovom slučaju, karma je nagradila Russella Westbrooka koji je iskusio jednu od najvećih izdaja koju igrač na profesionalnoj, a opet s druge strane na tako osobnoj razini može iskusiti. No, za razliku od mnogih drugih igrača, pa i onog najboljeg na planeti, Russ, kako ga mi ovdje na tribini odmila volimo zvati, nije svakodnevno obilazio svojeg GM-a cmizdreći kako nema dovoljno dobre igrače s kojima se može natjecati na najvišem nivou nego je umjesto toga odlučio uzeti stvari u svoje ruke i odigrati muški sezonu koja je uslijedila žrtvujući se maksimalno za svoju momčad. Na kraju se uspostavilo da je to bila jedna od najboljih sezona koju je jedan individua ikad imao, a ta energija, kompetitivnost i srčanost ili kako bi Mac316 rekao – dišpet, davale su cijeloj ekipi jedan identitet borbene grupe igrača koja je bila spremna potući se sa svima, ma koliko im male šanse za pobjedu bile. Takva je i uostalom publika u OKC-u, samoprozvanom Loud Cityju. Nije stoga ni čudno da je Westbrook dobio nadimak 'Brodie' što bi se na naški moglo prevesti kao car ili kralj, ali u onom prenesenom smislu.

Paul George i Carmelo Anthony su dakle ta nagrada Russellu Westbrooku, igrači s kojima se ponovno može napasti one najbolje, igrači s kojima je njegov OKC ponovno contender. I ne samo to, oni su konačno netko tko može srušiti ovakve Warriorse. Neću reći da će osvojiti naslov, ali ću reći kako su jako dobar bet i kako bih, da imam pare, stavio pokoju kunu više na njih (ako ste u supersporta slobodno mi uplatite na account „baisolinho“). Zašto?

Jer su postali ekipa s tri superstar igrača, ne all-star, nego superstar igrača. Westbrook to neupitno jest, Paul George isto, pitate se je li to i 33-godišnji Carmelo Anthony? Apsolutno jest. Kada je u ljeto u kojem je Ohio ponovno slavio povratak svojega kralja Carmelo odlučio ostati u New Yorku i sklopiti jedan od jačih ugovora u ligi, sam je pristao da ostaje u Carstvu košarkaške nesreće, prijestolnici iracionalnosti, školskom primjeru organizacijskog kaosa – New York Knicksima. Okružen levatima na parketu, slušajući gunđavu ženu koja se prijeti papirima za rastavu kod kuće i nekad genijalnog trenera i igrača, sad starog i pomalo shizofrenog generalnog menadžera na poslu, i oni najposvećeniji košarci i natjecanju izgubili bi volju, a kako onda ne bi i Melo. Zato mu je i kroz godine pala vrijednost na tržištu, zato se i čini kao da Melo više nije onaj stari. No, on će to nesumnjivo ponovno biti.

U OKC-u ga ne čeka glamur jednog velikog grada, čeka ga pripizdina u kojoj nema što drugo raditi doli igrati košarku i natjecati se na najvećem mogućem nivou. Ako je jedan JR Smith po odlasku iz NYC-ja u Cleveland doživio upravo takvu transformaciju, onda će to doživjeti i Anthony. Mnogi tvrde kako su najbolji dani iza Mela, no to nije točno. Carmelo Anthony je najjači isolation scorer današnjice. Mnogi igrači poput Kobeja ili Paula Piercea vam mogu potvrditi da im je upravo čuvanje njega bio najteži obrambeni zadatak u ligi. Kada ste prirodni scorer koji se prvenstveno oslanja na finoću svojih poteza, a ne na snagu vlastitog tijela, onda vam je rok trajanja na najvišem nivou u NBA-ju znatno duži. Upravo je to slučaju kod Mela.

Dakle, OKC ima tri superstar igrača u svojoj ekipi. Tri nenadjebiva igrača koji mogu dobiti svakoga u ovoj ligi u jednoj playoff seriji. No, mnogi im to neće htjeti priznati sve dok se iduće godine sami ne uvjere u to. Kemija momčadi, famozna 'jedna lopta, a njih trojica', nepostojeći sustav igre, komplementarnost velikog trojca i ostalo znače samo jedno – ovaj OKC Thunder nije ekipa koja će u regularnoj sezoni silovati razne Brooklyne, Magice, Lakerse obarajući pritom sve rekorde, nego je ekipa koja će s pristojnog drugog, trećeg ili četvrtog mjesta ući u playoff i tek tamo pokazati koliko je opasna. Razlog tomu je istinska košarkaška ružnoća koju Thunder bez obzira na broj superstar igrača prezentira , a koja u novonastaloj situaciji i nije toliko loša. Dvije i pol akcije koje je dosad Oklahoma igrala i dalje će ostati iste, samo s drugim akterima. Prema tome, govoriti o nekakvim problema s neuigranošću Russ – PG – Melo trojca je suluda jer oni ustvari ni nemaju što uigravati. Sistem je to koji u svojoj jednostavnosti nastoji maksimalno iskoristiti individualnu klasu svojih najboljih igrača. Te najbolje igrače okružite s defanzivnim specijalistima Robersonom i Adamsom i dobili ste finu petorku koja je kompetitivna na obje strane parketa. Potencijalni problemi sa širinom rješavati će se tijekom sezone, no budite uvjereni da će u svakom trenutku jedan od velike trojice biti na parketu. Uostalom, ako je na nešto novopečeni BIG3 navikao, onda je to da igraju sami protiv svih.

Laveta doniraj. 

Svi ostali, još jednom da ponovim: account "baisolinho", primam sve donacije.

Toliko od mene.

JoHayes ih nije volio
Ako vjerujete u karmu ili nešto vrlo slično tome, onda znate kako se ljudi vrlo često, jer imaju zlobnu narav, raduju kada ona nekoga sustigne jer je učinio nešto loše . No, postoji i drugi scenarij, ljudima manje zanimljiv, kada karma nekoga nagradi. U ovom slučaju, karma je nagradila Russella Westbrooka koji je iskusio jednu od najvećih izdaja koju igrač na profesionalnoj, a opet s druge strane na tako osobnoj razini može iskusiti. No, za razliku od mnogih drugih igrača, pa i onog najboljeg na planeti, Russ, kako ga mi ovdje na tribini odmila volimo zvati, nije svakodnevno obilazio svojeg ...
JoHayes ih nije volio
Ako vjerujete u karmu ili nešto vrlo slično tome, onda ...
...nisu Melu dali šansu da bude bilo što drugo od volume scorera jer su mu slagali takve ekipe i praktički ga silovali da igra hero ball. Prošle sezone, čak i u narušenim odnosima, Melo je prilično sudjelovao u promociji Porzingisa, teško da se... - Mac316, 26.9.17. 8:05, 0 0 0
može reći da je gušio. Ne vidim razlog zašto misliti da u franšizi koja ga je od prvog dana okružila ekipom za pobjeđivanje, Melo ne može postati dio sustava, da je htio i dalje glumiti Boga, imao je no trade clause i mogao je ostati u NY - Mac316, 26.9.17. 8:06, 0 0 0
Melo i George sigurno nisu superstari. Melo je mozda to po marketinskom statusu ali igrackom nikako. Superstarovi su igraci koji mijenjaju tok utakmice na obe strane parketa - Essien1950, 26.9.17. 12:13, 0 0 0
Po tvojem opisu Westbrook onda nije superstar, a George jest. Melo je definitivno diskutabilan, ali zato smo sin Mac i ja naveli razloge zašto i njega smatramo superstarom ili zašto će se on opet vratiti na tu razinu jednom kad zaigra u OKC-u. - baiso, 26.9.17. 15:51, 0 0 0
Westbrook je igrac oko kojeg mozes radit napadacki sistem. Takvi su jos Harden, Curry i Westbrook. Svi ostali superstarovi su nemani u oba smjera s tim da su naravno Lebron, Durant i Leonard razina vise jer rade ogromnu razliku u oba smjera - Essien1950, 28.9.17. 15:53, 0 0 0
09/2017
Trebamo li uzeti Amerikanca playa?

Kao što mi, zagriženi navijači Hajduka vrlo dobro znamo, ne postoji tema vezana uz sport koju ne možemo povezati s dragim nam i voljenim klubom, pa tako ni ova tema nije iznimka. Prije nekoliko mjeseci jedan je novinar na svojem facebook profilu napisao kako 'socios model' u usporedbi s vlasništvom 'jednog gazde' možda i nije najbolji način na koji se može voditi klub, no najbolji je za Hajduk pritom aludirajući na nerealnost ove druge spomenute opcije. Jednako je tako i s naturaliziranjem stranca na deficitarnoj nam poziciji playmakera. Nije idealna opcija, no zar nam nešto drugo i preostaje?

Na riječi „hrvatska košarka“ bude se vrlo često loša sjećanja dok nam se po glavi motaju razne Rusije, Češke, Senegali, Bosne i Hercegovine koje lagano prelaze u probleme pick and rolla i obrane da bi na kraju konačni zaključak bio gotovo uvijek isti – Hrvatska odavno nema kvalitetnog playmakera.

Kada govorimo o potrazi za sportskim talentima u voljenoj nam zemlji, onda se nekako svi fokusiramo na brojčano stanje konstatirajući kako je nas Hrvata ipak samo četiri i kusur milijuna pa kako iz tako malenog bazena izvući talent koji će jednoga dana biti vrhunski playmaker?! Rekao bih kako je to jedna od onih vječitih laži u sportu kojoj nećemo samo vjerovati već ćemo je i prihvatiti kao svojevrsni aksiom, nešto što je samo po sebi istinito i samim time nepotrebno dokazivanja, poput onog da su penali lutrija.

Čak i ne trebamo ići daleko da bismo dokazali kako je tih četiri i kusur milijuna sasvim dovoljno da se kroz 20 godina izrodi jedan talent za kojim godinama vapimo. Dovoljno je zaviriti u susjednu nam Sloveniju gdje su se u tih 20 godina našla čak dva vrhunska igrača NBA kalibra upravo na poziciji koja je nama toliko deficitarna (svi znate o kome pričam pa ih ne treba posebno spominjati), ili pak u malo nam dalju Litvu. Obje su zemlje s pola milijuna pa do 2 milijuna manje življa to uspjele, no ne i mi. I nije neka 'kvantna fizika' otkriti zašto je tome tako. Čak štoviše, vrlo je lako opisivo u jednoj, no dobro, dvije riječi: „nedostaje sustav“, ta univerzalna sintagma kojom možemo opisati svaki problem u svakom sportu kojim se mi Hrvati bavimo, a dotiče se izravno nadležnih krovnih sportskih institucija u državi koji su sve samo ne ono što bi trebali predstavljati – sustav.

I tako u nedostatku istog u svakom nam sportu nedostaje nešto, a nije da talenta nema. Već u desetljećima možemo brojiti kad smo u nogometu zadnji put imali pravog lijevog beka ili pravog playmakera u košarci dok istovremeno vodimo burne rasprave oko komplementarnosti Modrića i Rakitića u veznom redu ili minutaže Bendera, Šarića, Perića i Rudeža na poziciji četvorke u košarkaškom nam timu (naravno da se ova četvorica vjerojatno nikad neće istovremeno naći na popisu, no ovo je čisto radi poante) što samo pokazuje da talent postoji, ali se ne usmjeruje nego pušta da poprilično slobodno raste, a sve kao produkt nedostatka sustava. Primjera ima koliko hoćete pa se tako recimo ni ne treba čuditi što u Dinamu poniču igrači koji su svi redom sjajni individue s nedostatkom uklopljenosti u određeni sustav igre.

Sve u svemu, teško je očekivati da ćemo playmakera dobiti ako u HKS-u još nisu napravili kalup za izradu istog. Zbog svega navedenog, apsolutno i bez pogovora košarkaški savez mora početi slati molbe u nadi da će upecati jednog barem za europske prilike kvalitetnog playmakera. Međutim, kao i uvijek, postoji 'neka caka', a to su u ovom slučaju prevelika očekivanja od bilo kojeg dovedenog stranog igrača. Možda je to do pozicije, ali mnogo je vjerojatnije da je do nas samih. Pogledajte samo koliko Roko Ukić trpi pljuvanja jer je nesretnik, ovako star i izrauban, i dalje najbolje što na toj poziciji možemo dobiti. Pljuvanja po Ukiću rezultat su prevelikih očekivanja od njega, a u konačnici i od pozicije koju igra. To isto čeka i svakog idućeg igrača koji odluči uzeti putovnicu Lijepe naše kako bi bio ono što nam tako kronično nedostaje.

Taj igrač može biti i netko iz NBA lige koji nikada nije zaigrao za odabranu vrstu SAD-a, onaj koji bi za smotre poput Eurobasketa bio top, top igrač. Da, Hrvatska može imati i takvog igrača, ali samo ako se taj isti poput Kristapsa Porzingisa uhvati za neku Hrvat'cu instagramušu te se toliko ludo zaljubi da joj stavi prsten na ruku nakon čega se još više, poput Napoleona, zaljubi u nas Hrvate i našu obalu, i more, i turizam, i sve...  Šanse za to su ravne šansama da se neki unuk ili praunuk Georgea Mikana i Johna Stocktona koji je i sasvim slučajno playmaker odluči igrati za prastaru mu domovinu.

Dakle, vraćamo se onome što je već spomenuto. Maksimalno što Hrvatska može dobiti jest „za europske prilike“ dobar playmaker koji nije nikakva dominantna figura na terenu, nego onaj koji zna „how to stay in yo lane“ tip igrača. Uostalom, to je upravo i sam Anthony Randolph. Zasad smo imali dva takva igrača, Dontaye Drapera i Olivera Lafayettea. Jedan je sasvim solidno odigrao rolu koja se od njega tražila, drugi nije pa se odmah po defaultu počelo govoriti o neisplativosti uzimanja Amerikanca u našu reprezentaciju. No, kao što je već spomenuto, nama ništa drugo ni ne preostaje nego da se od prvenstva do prvenstva krpamo s takvim igračima. Uostalom, gore od sadašnje situacije ni ne može biti. Dovođenjem stranog igrača u reprezentaciju neće se riješiti ni najmanji problem koji hrvatska košarka (čitaj Hrvatski košarkaški savez) ima. Ono nam samo u trenutku može biti od pomoći, i to ako taj isti igrač odigra jako dobar turnir što je, kako se dosad pokazalo, jako upitno.

Sve dok se s organizacijskog aspekta stvari ne pokrenu, neće biti ni kvalitetnog 'domaćeg' playa, niti će biti uigranih akcija, dobrih izbornika, prepoznatljivog stila košarke. Ma neće ni biti kulta reprezentacije, a to je nešto za čime čeznemo već desetljećima. 

Dok nema mačke, HKS miševi kolo vode...
Kao što mi, zagriženi navijači Hajduka vrlo dobro znamo, ne postoji tema vezana uz sport koju ne možemo povezati s dragim nam i voljenim klubom, pa tako ni ova tema nije iznimka. Prije nekoliko mjeseci jedan je novinar na svojem facebook profilu napisao kako 'socios model' u usporedbi s vlasništvom 'jednog gazde' možda i nije najbolji način na koji se može voditi klub, no najbolji je za Hajduk pritom aludirajući na nerealnost ove druge spomenute opcije. Jednako je tako i s naturaliziranjem stranca na deficitarnoj nam poziciji playmakera. Nije idealna opcija, no zar nam nešto drugo i preostaje? Na riječi ...
Dok nema mačke, HKS miševi kolo vode...
Kao što mi, zagriženi navijači Hajduka vrlo dobro znamo, ne ...
09/2017
Kelti ili Cavsi: Tko je pobjednik Irving tradea?

Znate za onu scenu u filmu kada jedan lik nagovara drugog da puca u nekoga ili nešto, a ovaj držeći pištolj drhtavom rukom oklijeva stvarajući pritom filmsku napetost koja se potom razrješuje u dva moguća scenarija: 'lik sa pištoljem' puca ili ne. E upravo se tako na prvi pogled čini najnoviji 'blockbuster' trade između Celticsa i Cavsa s Danny Aingeom, GM-om Celticsa, u ulozi nesigurnog lika drhteće ruke koji mora u nekog pucati…

„Pull the trigger, Danny! Pull the trigger! PULL THE F*CKING TRIGGER, AINGE! BOOM!

I dok su to 'potezanje obarača' od strane Aingea mnogi zazivali već i za vrijeme samog 'trade deadlinea' pa i kasnije početkom drafta i free agencyja, generalni menadžer najtrofejnije franšize NBA-ja odlučio se na čekanje da bi sada, po mnogima poprilično nenadano, 'ko iz vedrog neba' odlučio za jednog jedinog igrača all-star kalibra dati svojeg  all-star igrača, sjajnog role playera, mladog prospecta i 'sveti pick' Brooklyn Netsa koji sigurno garantira top5 izbor na draftu iduće godine.

Vratimo se na filmsku scenu!

Dvojica spomenutih filmskih likova vrlo su često tinejdžeri s time da 'lik s pištoljem i drhtavom rukom' najčešće bude portretiran kao pozitivan lik koji se nalazi pred kušnjom. Ako se dogodi da potegne obarač i ubije čovjeka, ono što najčešće slijedi jest borba sa samim sobom odnosno vlastitom savješću kao produkt nesigurnosti proizašle iz čina ubojstva.

Tako su mnogi počeli portretirati Danny Aingea nakon ovog trejda. Čovjek koji je učinio nešto zbog čega bi mogao požaliti. No, legenda Celticsa nije nikakav 'nesiguran tinejdžer' koji se boji okinuti obarač i ubiti čovjeka. Ainge je više tip koji će okinuti obarač i pritom nadodati svim filmoljupcima poznatu 'Do you feel lucky, punk?!'. Ako se za nekoga može tvrditi da svoj posao radi onako kako bi ga svaki GM trebao raditi, onda se to može tvrditi upravo za Danny Aingea. Rijetko je pametna misao korisnika tribine zvanog 'h0b0tnica' u kojoj tvrdi da Aingea mnogi mrze jer sve stvari radi ispravno, onako kako treba. Evan Turner, bivši igrač Celticsa, poput mnogih drugih zamjerio je Aingeu 'olaku' razmjenu svojeg najboljeg igrača Isaiahe Thomasa tvrdivši kako 'The Little Guy' to nije zaslužio. S nekakve ljudske strane to bi i imalo smisla, no s čisto poslovne, to je jedini ispravan potez žele li Celticsi objesiti još jedan 'banner' u svojoj dvorani. Najvažnija karakteristika Aingea kao generalnog menadžera jest 'razmišljanje u vremenu' zahvaljujući kojemu je uvijek 1-2 koraka ispred konkurencije, a trade za Irvinga upravo je savršen primjer toga.

Čim je došlo do razmjene, činilo se, onako na prvu, da su Celticsi dali puno previše. No, jesu li zbilja?

Kako god okrenete, Danny Ainge se nalazi u win-win situaciji. Ključ razumijevanja leži u Isaiahu Thomasu.

'Beyond inspiring', tako bi se mogla opisati prošlogodišnja sezona IT-a nakon koje je završio peti u poretku za MVP-a. No, valja reći kako taj isti Isaiah Thomas možda više nikad neće ponoviti takvu sezonu, čak štoviše, možda nikad više neće nastupiti na all-staru. Ozljeda kuka, toliko ozbiljna da su Cavsi razmišljali o otkazivanju razmjene, udaljit će ga s parketa sve do početka veljače. S 28 godina na leđima i relativno teškom ozljedom, igrač kojemu su brzina i nevjerojatna snaga glavni forte, teško da ponovno može biti 'onaj stari' odnosno onaj koji se može isplatiti Cavsima. Nažalost, Isaiah Thomas je na putu da bude dobar igrač blizu all-star razine, no nikako iznad toga. Ipak, za potrebe analize, razmotrit ćemo i drugi scenarij.

Ako će i narednu sezonu odigrati na elitnoj razini kao što je to učinio prošle onda nema šanse da se jedna od 30 NBA franšiza ne 'upeca' i ponudi mu maksimalan ugovor koji će on, sudeći po njegovim izjavama, sigurno tražiti. Kako se i LeBronu idućeg ljeta ističe ugovor, to znači da će novopečeni GM Cavsa biti na paklenim mukama budući da je nemoguće obojici dati maksimum što posljedično vodi do toga da jedan od te dvojice odlazi iz Clevelanda čime Boston, bez kapi znoja prolivene na parketu, postaje uvjerljivi broj 1 na Istoku.

Ako se i dogodi da Isaiah Thomas pristane na manji ugovor, to samo potvrđuje da su Cavsi ovom razmjenom dobili nekolicinu igrača koji im daju širinu, ali ih ni na koji način ne poboljšavaju kvalitativno što je upravo bilo potrebno ovoj momčadi Clevelanda – dovesti superstar igrača koji je izravan upgrade sam po sebi. Chris Paul bi recimo bio taj upgrade. S druge strane, Boston je u Haywardu i Irvingu dobio upravo takve igrače. Uostalom, ako pogledamo i samu povijest razmjena za all-star i superstar igrače onda se jasno vidi kako su ekipe koje su trejdale za nekog top igrača gotovo uvijek izašle kao pobjednici.

Ainge se prema mnogima podosta 'isprsio', ali je to učinio s razlogom. Uzeo je drugog najboljeg igrača najvećih im konkurenata dajući im za njega samo kvantitetu, ne i kvalitetu. I nije ovom razmjenom dobio samo Irvinga već je dobio i vrijeme. Pomladio je star playera kako bi ga dobno približio mladoj jezgri momčadi.

Kritičari Aingeove poslovne taktike istaknuli su da je za sve igrače koje je dao mogao uz Kyriea danas imati i Georgea ili Butlera. Opet pitanje: Bi li Celticsi, da su upecali Georgea ili Butlera, zbilja bili toliko bolji nego što su danas? Nesumnjivo je da su George i Butler bolji igrači od Haywarda, no koliko bi sama momčad profitirala od toga? Ako se negdje inače proračunati Ainge kockao, onda je to u dovođenju Gordona Haywarda jer je svjesno propustio obojicu spomenutih igrača ne želeći trošiti na njih igrače ili pickove te umjesto toga, jednostavno potpisao još jednog kvalitetnog igrača dajući pritom u rješavanju salary cap zavrzlama Averyja Bradleyja i drugi pick za Marcusa Morrisa. Dakle, kada se sve zbroji i oduzme, Ainge je za Bradleyja i drugi pick dobio Haywarda i Morrisa, dok bi za nekog od dvojca Butler – George morao uz navedeno minimalno nadodati još jednog igrača, najvjerojatnije Browna ili Tatuma.

George/Butler <--> Bradley, Brown/Tatum, 2nd round pick*

Hayward, Morris <--> Bradley, 2nd round pick

*U nedavnom intervjuu Ainge je i sam priznao kako ponuda koju je poslao za Irvinga nije prva takvih proporcija, ali je prva prihvaćena. To znači da navedeni paket vjerojatno i ne bi bio dovoljan.

Hayward, iako nijansu slabiji igrač od Georgea ili Butlera, puno je bolji fit za Celticse iz više razloga. Prvi je naravno Brad Stevens koji ga je već trenirao na Sveučilištu Butler. Drugi je činjenica da je Hayward igrač sustava koji nema problema podrediti se momčadi ili prepustiti ulogu glavnog igrača što je upravo ono što je prilikom svog zahtjeva za razmjenu u Clevelandu tražio Kyrie Irving. Sa Georgeom i Butlerom to ne bi bio slučaj te bi se dogodilo da Kyrie ponovno dolazi u sličnu situaciju u kojoj se našao i u Clevelandu.

Zaključni odlomak napišite sami, prenajeo sam se i ne da mi se…

Lp

Celticsi su pobjednici razmjene, ma što god vam se na prvu činilo...
Znate za onu scenu u filmu kada jedan lik nagovara drugog da puca u nekoga ili nešto, a ovaj držeći pištolj drhtavom rukom oklijeva stvarajući pritom filmsku napetost koja se potom razrješuje u dva moguća scenarija: 'lik sa pištoljem' puca ili ne. E upravo se tako na prvi pogled čini najnoviji 'blockbuster' trade između Celticsa i Cavsa s Danny Aingeom, GM-om Celticsa, u ulozi nesigurnog lika drhteće ruke koji mora u nekog pucati… „Pull the trigger, Danny! Pull the trigger! PULL THE F*CKING TRIGGER, AINGE! BOOM! I dok su to 'potezanje obarača' od strane Aingea mnogi zazivali već i za ...
Celticsi su pobjednici razmjene, ma što god vam se na prvu činilo...
Znate za onu scenu u filmu kada jedan lik nagovara ...

Respekt: JoHayes13, Mac316, DDR16, ivan-cro, h0b0tnica,

Slažem se: DDR16, cliff77, h0b0tnica,

Ne slažem se: Mac316,

Teško je zaista dati odgovor na to je li trejd dobar za Boston ili nije, po meni, Irving je jako nedokazan igrač bez Jamesa da ga nosi na leđima tako da bez Jamesa ne predstavlja značajni upgrade nad prošlogodišnjim Thomasom, no to nije razlog... - Mac316, 7.9.17. 11:21, 0 0 0
...neslaganja. Neslaganje ide zbog portretiranje Aingea kao nekog genijalca koji je taktizirao, a mislim da je to daleko od istine. Ainge bi čekao sa svojim pickovima još i danas i valjda vječno da Kyrie nije zatražio trejd prilično... - Mac316, 7.9.17. 11:22, 0 0 0
...iznenada, njegov potez je čista reakcija na okolnosti, a ne plod neke dugoročne strategije i plana - Mac316, 7.9.17. 11:23, 0 0 0
Ainge nije mogao predvidjeti da će se Irvingov trade request zaista dogoditi, ali za to mu i gomilanje pickova i igrača koji su super trade chipovi i služi. Da 'čisto reagiraš na okolnosti' moraš stvoriti i nekakav okvir, a to je samo moguće - baiso, 7.9.17. 12:32, 0 0 0
s dugoročnim planom... - baiso, 7.9.17. 12:33, 0 0 0
07/2017
Tribina hipoteza...

Prvo na što su se mnogi referirali kad je objavljeno da Ante Žižić neće nastupiti za reprezentaciju bio je njegov brat Andrija. Ide stopama svojega starijeg brata glasili su mnogi komentari koji su opet, kao i svaki drugi put, pogrešni. Za razliku od bilo kojeg drugog Hrvata u NBA-ju, Žižić dolazi u momčad koja iduće sezone napada sami vrh. Dakle, 20-godišnjak dolazi u sasvim novu sredinu u koju se treba uklopiti ne samo igrački, već i stilom života, pa još k tome u jednu od top momčadi lige što znači da neće imati 'pravo na greške' kao što to imaju novaci u slabijim momčadima. Svaka greška mogla bi ga stajati važnih minuta na parketu. Prema tome, apsolutno je shvatljivo zašto se Žižić želi u potpunosti fokusirati na svoju prvu sezonu u NBA-ju. Ako se uspije nametnuti treneru Stevensu kao solidna opcija s klupe i 'prva skakačka opcija', onda će iskustvo potencijalnog igranja u finalu NBA lige na razvoj mladog Žižića utjecati više od bilo koje utakmice na trećem najjačem reprezentativnom natjecanju na planeti, Eurobasketu. Aco Petrović itekako dobro zna koliko su u Bostonu posvećeni radu s mladim igračima te koliko je kvalitetan njihov glavni trener Brad Stevens. Opet, ako ni zbog čega drugog, onda samo zbog te činjenice trebao je shvatit da će Žižić puno više dobit ako ostane prilagoditi se životu u SAD-u i načinu na koji se tamo 'lopta pod obručima', nego da je trošio vrijeme na nevažan turnir s reprezentacijom.

I konačno, glavni argument tužitelja trojca Hezonja – Zubac – Žižić je ni manje, ni više nego njihov kolega Dragan Bender. Ako Bender može (…) stvarno ne vidim razloga zašto oni [Hezonja, Zubac, Žižić] ne mogu riječi su predsjednika HKS-a Stojka Vrankovića. I Bender je igrao Ljetnu ligu u Vegasu, i Bender je mlad, i Bender nema iza sebe rookie sezonu 'iz snova', pa je svejedno odlučio igrati za reprezentaciju. Kao prvo, Bender se nalazi u izrazito mladoj momčadi Phoenix Sunsa kojima je iduće sezone važnije razvijati mladu jezgru momčadi od ostvarivanja povoljnog omjera pobjeda i poraza što znači da neće biti pod pritiskom rezultata kao što je to Žižić, ili pod pritiskom konkurencije kao što je to Hezonja. Kao drugo, valja se nadati kako je Bender odluku o nastupu za reprezentaciju donio sam, bez vanjskih utjecaja ili nagovaranja. Ne bi se trebalo začuditi ukoliko je na njegovu odluku djelomično imala utjecaja i sama prošlost s HKS-om i famoznim ugovorom o tenisicama zbog kojega je jedan od najtalentiranijih mladih hrvatskih košarkaša morao preskočiti natjecanje u kojem smo zamalo uzeli zlato, pa se iz tog razloga možda prilikom donošenja odluke osjećao dužnikom. Bilo kako bilo, Bender je donio tu odluku jer očito ne osjeća pritisak kao što to osjećaju trojica onih koji su otkazali. Konačno, dolazimo do glavnog razloga zašto bi netko trebao ili ne trebao igrati za izabranu vrstu – motiv. Kakve koristi od igrača koji u ovom trenutku nastup za reprezentaciju vide kao teret koji njihovim karijerama može načiniti samo štete?

Sir Alex Ferguson jednom je rekao Rooneyu: Idi, riješi privatne probleme, i dođi tek kad ih u potpunosti riješiš. Ne prije, nego kad ih riješiš. Drugim riječima, jedan od najvećih trenera svih vremena najveći je zbog toga što zna pustiti nekoga da ode, da riješi svoje probleme sam sa sobom, jer zna da, kad se ovaj vrati, dobit će od tog istog igrača stopostotni učinak, a ne neku lošu verziju nekad sjajnog igrača. To bi i naš izbornik trebao znati! Tome bismo se i svi mi morali nadati. Reprezentacija jest svetinja i trebamo joj željeti sve najbolje, no to nećemo postići tako što ćemo blatiti one koji na početku karijere odgode nastupe za reprezentaciju kako bi u godinama koje slijede, a bit će ih još mnogo, dali za izabranu vrstu mnogo više nego što to realno mogu sada.

Ako na trenutak prestanemo biti djetinjasti i služiti se frazama iz pjesmarica i naglasak stavimo na realne okolnosti u kojima se igračka karijera odvija, onda ćemo na stvari gledati sasvim drugačije, a prema onima koje tako lako pljujemo i optužujemo imati razumijevanja i strpljivosti. S ovom utopijskom ću i završit. Mac316, plati pivo!

Izdajice hrvatskog naroda (drugi dio)
Prvo na što su se mnogi referirali kad je objavljeno da Ante Žižić neće nastupiti za reprezentaciju bio je njegov brat Andrija. Ide stopama svojega starijeg brata glasili su mnogi komentari koji su opet, kao i svaki drugi put, pogrešni. Za razliku od bilo kojeg drugog Hrvata u NBA-ju, Žižić dolazi u momčad koja iduće sezone napada sami vrh. Dakle, 20-godišnjak dolazi u sasvim novu sredinu u koju se treba uklopiti ne samo igrački, već i stilom života, pa još k tome u jednu od top momčadi lige što znači da neće imati 'pravo na greške' kao što to imaju ...
Izdajice hrvatskog naroda (drugi dio)
Prvo na što su se mnogi referirali kad je objavljeno ...

Respekt: ivan-cro, Cirohito,

Slažem se: JohnKyve, Shankly96,

Izjava Bogdanovića: "Drago mi je što nisu tu" Kako interpretirati cijelu ovu situaciju u kontekst budućnosti hrvatske košarke? - DDR16, 31.7.17. 22:08, 0 0 0
07/2017
Tribina hipoteza...

Nešto više od 33 dana ostalo je do početka novog Eurobasketa, trećeg najjačeg reprezentativnog natjecanja na planeti (Olimpijske igre i Svjetsko prvenstvo ipak su dosta jače smotre) i prije nego što je uopće počelo standardno dizanje u nebesa u jednoj, pa tradicionalno sveobuhvatno pljuvanje u drugoj utakmici, smišljanje jingleova za uspjeh i traženje krivca za neuspjeh, hrvatskoj je javnosti obznanjeno da su trojica hrvatskih košarkaša zbog obaveza u NBA ligi odlučili preskočiti najjaču europsku smotru reprezentativne košarke.

Hezonja, Zubac i Žižić, trojica mladića koja su odlučila reći 'NE!' pozivu u reprezentaciju otad su pribijeni na stup srama. Vjerojatno ne postoji nijedna sekcija s komentarima na društvenim mrežama koja nije popunjena pogrdnim riječima prema trojici naših košarkaša. Oni su, za uvijek stručno hrvatsko sportsko pučanstvo postali obični nezahvalnici, lijeni i sebični ljudi koji svoje vlastite interese stavljaju ispred nečega što bi im trebalo biti svetinja, oni su postali – izdajice domovine! Mnogi su otišli i korak dalje tvrdeći kako je tim istim igračima bolje da se ni ne vraćaju u reprezentaciju jer da ih takve uopće ne trebamo. U prilog tome je društvenim mrežama počeo kolati video iz 2007. godine u kojem Bruno Kovačević u sportskom dijelu informativnog programa HRT-a 'očitava bukvicu' drugoj trojici hrvatskih košarkaša – Nikoli Vujčiću, Daliboru Bagariću i Andriji Žižiću – jer se nisu odazvali u reprezentaciju. Kao točka na „i“ stigle su izjave predsjednika HKS-a Stojka Vrankovića i izbornika Ace Petrovića koji su stali na stranu onih koji kritiziraju tvrdeći da ne shvaćaju zašto su određeni igrači otkazali reprezentaciji.

Eh, ti svekoliko hrvatsko sportsko pučanstvo, dragi čelni ljudi hrvatske košarke, moram reći kako ste svi vi skupa u krivu jer je otkazivanje trojca Hezonja – Zubac – Žižić ustvari najbolja moguća odluka koju su mogli donijeti čime vaše kritike postaju besmislene i u najmanju ruku – bedaste.

Svaki igrač prolazi kroz 4 faze u svojoj igračkoj karijeri. Prva je uvodna faza u kojoj je igrač mlad, talentiran, ali i 'neizbrušen', pa njegovi nastupi na sportskim borilištima poprilično osciliraju. Druga faza se odnosi na fazu stabilizacije u kojoj performanse pojedinog igrača prestaju toliko oscilirati te koja ujedno služi i kao uvertira u treću fazu u kojoj igrač prolazi kroz vrhunac svoje karijere što se u anglosaksonskoj literaturi označava terminom peak. Poanta je da svaki igrač ima drugačiji peak. Neki imaju duži, neki kraći, no kada ih sve zajedno uzmemo u obzir, dobijemo da je sportaš, u ovom slučaju košarkaš, na svojem peaku od 28 – 32 godine. Na bespućima Reddita pronađoh studiju koja je na uzorku od 71 igrača (top 50 najboljih ikad + superstar igrači iz 2014.) pokušala precizno odrediti kada pojedini košarkaš ulazi u svoj peak te je dobiveni rezultat – 27 godina i dva mjeseca (slika ispod).

Četvrta odnosno završna faza je ona od vrhunca karijere do mirovine i označava igračev pad po svim kategorijama. Od navedenih četiriju faza, faza vrhunca karijere (treća faza) je najbitnija jer je najvjerojatnije da će upravo u toj fazi neki sportaš bilježiti najbolje rezultate svoje karijere odnosno bilježit će svoj maksimum nakon kojega sa gotovo stopostotnom sigurnošću možemo ustvrditi da bolje od pokazanog više nikad u svojoj karijeri neće postići. Iz toga se planira čitava karijera jednog sportaša. U tome se nalazi ključ razumijevanja zašto s nekim igračima valja biti strpljiv, a s nekima ne. Konačno, u tome se nalazi i glavni argument zašto je pljuvanje po Hezonji, Zubcu i Žižiću toliko promašeno. Video Brune Kovačevića koji 'očitava bukvicu' košarkašima jer ovi odbijaju nastupiti za reprezentaciju, umjesto da služi kao snažan argument u prilog kritikama na račun mladog trojca hrvatskih košarkaša tako postaje jedan od najboljih dokaza zašto je njihova odluka ispravna. Evo i zašto…

U trenutku kada Kovačević nastupa kao glas naroda punog optužbi, spomenuti su košarkaši na vrhuncu svoje karijere. Vujčić ima 29, Žižić i Bagarić 27 godina. Oni su prema tome na svom peaku. Znate li koliko ima sadašnji trio 'optuženika'? Hezonja ima 22, Zubac i mlađi brat Žižić po 20, dakle nedostaje im još 6-7 godina do trenutka kada će njihova karijera biti na vrhuncu. Zasad su sva trojica nebrušeni talenti s više – manje prostora za razvoj i u ovom trenutku bi svima prioritet trebao biti da se ti igrači razviju najbolje što mogu, a to neće učiniti igrajući treći najjači reprezentativni turnir Eurobasket, nego potpunom posvetom novoj NBA sezoni gdje je jačina konkurencije kao i broj individualnih trenera koji s vama rade otprilike „broj dvojnika Zlatana Ibrahimovića“ puta veća. Ne valja se kockati s njihovim talentima i pozivati ih sad dok su još premladi jer već za 3-4 godine možemo dobiti puno zrelije i bolje igrače, a ovakvi beznačajni turniri bi samo mogli naškoditi njihovim individualnim karijerama i njima kao igračima što dugoročno šteti i samoj reprezentaciji. A izjave izbornika Petrovića poput Pa kad to ti koji su odustali trebaju igrati za reprezentaciju? 2028.? samo su iskaz nestrpljivosti i osude koja može biti izuzetno toksična i utjecati da taj otkaz reprezentaciji postane permanentan. Žalosno je da izbornik pokazuje toliku količinu nerazumijevanja za individualni razvoj pojedinih igrača. Zar njemu nije u interesu da dobije Hezonju koji neće raditi početničke pogreške i na kojega će ustvari moći ozbiljno računati? Zar mu nije u interesu da od Žižića i Zubca konačno dobijemo adekvatno razvijene centre? Vranković kao predsjednik HKS-a i Petrović kao izbornik trebali su prvi stati u obranu Hezonje, Zubca i Žižića jer se ne radi o ragama od 35 godina nego o mladićima nedovoljno starima da u SAD-u konzumiraju alkohol ili kockaju. Koju poruku šaljemo tim mladim igračima? Kako ih to motiviramo da u budućnosti dođu igrati za reprezentaciju? Osuđujemo ih na najteže kazne, a oni tek zakoračili u treće desetljeće svojega života.

Jedan Mario Hezonja dosad se uvijek odazivao u reprezentaciju i sad, dok je shvatio da je najbolje za njega da se u potpunosti fokusira samo na NBA i da otkaže reprezentaciji, postaje najveća izdajica i nezahvalnik. Hezonja je žrtva vlastitog talenta i loših odluka njegovih trenera zbog kojih je uvijek preskakao nekoliko stepenica previše i to se sad reflektira u brojnim rupama, početničkim, dječačkim pogreškama koje igrač s 2 godine NBA iskustva ne bi trebao raditi. Krajnje mu je vrijeme da, ukoliko želi uspjeti na najelitnijem rangu košarkaškog natjecanja, sve podredi svojoj karijeri u NBA-ju budući da mu je ovo zadnja sezona pod rookie ugovorom nakon čega Orlando odlučuje o njegovoj sudbini putem team opcije što znači da bi iduće ljeto Hezonja mogao biti bez kluba, a onda posljedično možda i bez novog angažmana u najjačoj ligi svijeta. Dezorganizirana franšiza kakva Orlando Magic jest, učinila je sve kako bi Mariju dodatno zakomplicirala novu sezonu, dodajući na roster igrače koji igraju na poziciji na kojoj igra i Hezonja. Svega desetak dana nakon završetka Eurobasketa počinje Orlandov training camp koji se može pokazati ključnim za 22-godišnjeg Dubrovčanina. U tih desetak dana čovjek se jedva fizički uspije odmoriti dok je mentalno i emocionalno u potpunosti istrošen. Makar i ni zbog čega drugog, ovo je samo po sebi dovoljan razlog da se otkaže reprezentaciji. Dobijemo li 'pravog' Hezonju u zadnjoj godini njegovog rookie ugovora onda će naša reprezentacija stostruko više profitirati nego da na ovogodišnjem Eurobasketu ima igrača narušena samopouzdanja i upitne kvalitete.

Izdajice hrvatskog naroda zapravo su pametni momci. Momci, ponavljam!
Nešto više od 33 dana ostalo je do početka novog Eurobasketa, trećeg najjačeg reprezentativnog natjecanja na planeti (Olimpijske igre i Svjetsko prvenstvo ipak su dosta jače smotre) i prije nego što je uopće počelo standardno dizanje u nebesa u jednoj, pa tradicionalno sveobuhvatno pljuvanje u drugoj utakmici, smišljanje jingleova za uspjeh i traženje krivca za neuspjeh, hrvatskoj je javnosti obznanjeno da su trojica hrvatskih košarkaša zbog obaveza u NBA ligi odlučili preskočiti najjaču europsku smotru reprezentativne košarke. Hezonja, Zubac i Žižić, trojica mladića koja su odlučila reći 'NE!' pozivu u reprezentaciju otad su pribijeni na stup srama. Vjerojatno ne postoji ...
Izdajice hrvatskog naroda zapravo su pametni momci. Momci, ponavljam!
Nešto više od 33 dana ostalo je do početka novog ...

Respekt: IstraSport, ivan-cro, Cirohito,

Slažem se: Losovius,

Neki su zaključci doneseni naprečac, ali generalno se slažem s analizom... - Losovius, 1.8.17. 14:38, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.