baiso

Ah, šta ćeš...ja ću pivo!
Reputacija
6
Bodova
189
Analiza
201
Ocjena
1242
Anketa
903
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

15.08.
Počinje La Liga: Je li Barca veliki favorit?

ESPANYOL

Moram priznati da mi je bilo teško naći štogod statistički interesantno kada je u pitanju RCD Espanyol. U svim važnijim statističkim kategorijama uvijek su negdje u sredini, bez da odlaze u nekakve ekstreme. Mediokritet je nešto na što je većina klubova LaLige osuđena jer približiti se onim najboljima, Barceloni i Real Madridu pa i Atleticu, ne mogu ni znatno jači klubovi, redoviti sudionici druge faze Lige prvaka. Pa ipak, ako je klub osigurao opstanak zapavši u rezultatski mediokritet, onda barem postoji način na koji se iz tog istog mediokriteta i izvući – stilom igre. Doista, ima li kakve razlike u tome što će neki klub igrati na gol više i ponekad izgubiti pokoju utakmicu više isključivo radi takvog pristupa ili nastojati kontrolirati rezultat i kompletnu igru žrtvovati samo radi pokojeg boda više na tablici?! E pa Espanyol je upravo ovo drugo. Prosječna ekipa LaLige koja se ni po čemu ne izdvaja - bljutava, nedorečena, negledljiva. Možda su i zato u travnju ove godine u Espanyolu odlučili zaokrenuti paradigmu otkazom Quiqueu Sanchezu Floresu, treneru čiji je pragmatizam u kombinaciji s dovođenjem iskusnih igrača niskog stropa i visokog podruma, onih s kojima ne riskiraš puno, ali isto tako znaš da nećeš ni puno profitirati, upravo i doveo do ovakvog Espanyola.

Da se doista radi o rezultatski prosječnoj, ali po dojmu ispodprosječnoj momčadi, najbolje svjedoči grafovi postignutih i primljenih pogodaka u prošloj sezoni (slike ispod).

U svim navedenim kategorijama Espanyol je postizao ispodprosječno malo pogodaka, a posebno valja istaknuti golove iz otvorene igre, točnije njih samo 9, što ih čini petom najmanje efikasnom momčadi od navedenih klubova u spomenutoj statističkoj kategoriji. Također, jedina su momčad uz Leganes koja ni u jednoj kategoriji nema više golova od prosjeka što dovoljno govori o sterilnosti njihovog napada.

Obrambeno gledajući, Espanyol je najbliže prosjeku od svih 17 momčadi koje su uključene u ovo istraživanje, stoga i ne čudi oblik grafa gotovo identičan prosjeku. Dakle, daleko ispodprosječan napad i tek prosječna obrana kod ekipe koja je pod Sanchezom Floresom nastojala kreirati imidž solidne defanzivno orijentirane momčadi. Možda je upravo ovo najbolji dokaz promjene koja će potencijalno uslijediti s dolaskom novog trenera. Žrtvovanje napada nauštrb obrane, barem prema grafu primljenih pogodaka po utakmici, nije urodilo plodom. Kao dodatni dokaz precijenjenosti obrane drugog najvećeg kluba u Barceloni priložen je graf koji pokazuje volumen i kvalitetu šansi koje su momčadi LaLige dozvolile prošle sezone (slika ispod) gdje Espanyol vidno strši u odnosu na ostatak.

Source: 11tegen11.nl

Kao zamjenu za Quique Sancheza Florea doveden je Rubi, dosadašnji trener SD Huesce s kojom je napravio pravi mali pothvat budući da se Huesca kao drugoplasirana momčad po prvi puta u svojoj povijesti plasirala u najeltiniji razred španjolskog nogometa. Slično kao i Leganes par godina prije, Huesca je usprkos najmanjem budžetu u ligi napravila overachievement van svake pameti, a kome će prvome ići zasluge u takvom pothvatu nego treneru. Međutim! Taj isti trener već je bio na čelu klubova koji su se natjecali u najelitnijem rangu te je oba puta neslavno završio – s Levanteom zadnji, sa Sporting Gijonom predzadnji. No, Rubiju je ovo prvi puta da kao glavni trener vodi jedan klub čiji su afiniteti ipak nešto veći od čistog ostanka u ligi. Espanyol se time poprilično kocka, ali takvo što je u ovom trenutku i potrebno klubu. Dva su ključna pitanja pred mladim strategom Espanyola: što učiniti sa stilom igre i kako posložiti 'život nakon Morena'?

Rubi preferira napadački stil igre i 4-3-3 formaciju, no njegove su zamisli ipak znatno drugačije od recimo proaktivnosti na kojoj Paco Jemez uvijek tako tvrdoglavo inzistira. To se najbolje vidjelo za vrijeme njegova mandata u Gijonu gdje je bio svjestan limitiranosti vlastitog kadra te je najčešće davao posjed protivniku pretvarajući napadačkih 4-1-4-1 u defanzivnih 4-5-1 nastojeći brojnošću kontrolirati centralnu zonu terena. No, da se ovo ne pretvori u igru pogađanja kojom će formacijom zaigrati novi strateg Espanyola, puno je bitnije pokušati odgonetnuti koji će stil igre preferirati. Dvije su moguće opcije. S jedne strane Rubi može nastaviti graditi defanzivno orijentiranu ekipu te se fokusirati na poboljšanje prosječne obrane ili pak, što je vjerojatno znatno teži put, pretumbati cijeli klub i zaigrati napadački nogomet nadajući se da će onaj prvi, crveni graf, izaći iz sjene prosječnosti. Ma koliko god uspjeh s malim klubom kao što je Huesca predstavljao injekciju samopouzdanja, toliko je veličina i odgovornost koja ga čeka u Espanyolu važan faktor. Dakle, teško je očekivati od trenera njegovog kalibra da u potpunosti izmijeni kulturu igre te se stoga najvjerojatnijim čini kompromis dviju navedenih opcija. Da će periquitosi zaigrati nešto kvalitetniju igru prema naprijed, vjerojatno hoće, ali da će Rubi tek tako izaći iz sjene ostavštine Quiquea Sancheza Floresa, prilično teško. A ključnim bi se mogao pokazati i ovogodišnji ljetni prijelazni rok što nas dovodi do drugog pitanja: Kako posložiti 'život nakon Morena'?

Kada kao osrednja ekipa lige imaš napadača koji u prosjeku zabija od 15-20 golova po sezoni, onda se može slobodno ustvrditi kako u svojim rukama imaš pravo blago. No, Gerard Moreno je odavno prerastao klub kao što je Espanyol te stoga i ne čudi njegov odlazak u Villareal. Igrač koji je bio prvi po golovima, udarcima na gol, driblinzima!, broju zračnih duela (od 8 ukupno dobivao ih je 3,6 po utakmici), drugi po ključnim dodavanjima itd. Napadač koji je aktivno sudjelovao u izgradnji igre, naravno, koliko su to okolnosti dopuštale. Njegovim odlaskom Espanyol nije samo izgubio igrača koji je prošle sezone zabio 44,4% svih golova svoje ekipe, već i glavnog kreatora u zadnjoj trećini, igrača koji je prisiljen nepostojanjem adekvatnih napadačkih rješenja sam kreirao svoje šanse. Po broju točnih kratkih dodavanja po utakmici na poziciji napadača, Moreno se našao na 8. mjestu. Ako isključimo igrače poput Messija ili Aspasa koji i jesu glavni kreatori u svojim redovima te napadače klubova 'velike trojke', dobijemo da je samo Diego Rolan, tek povremeni napadač po broju točnih dodavanja ispred Morena.

Kao zamjenu za Morena Espanyol je doveo Borju Iglesiasa, igrača Celte koji je prošlu sezonu proveo na posudbi u Zaragozi i koji je tamo zabio 22 pogotka. Premda godinu mlađi, teško je očekivati da će Iglesias, doveden za upola manju cijenu nego što je Moreno prodan, moći ispuniti tako težak zadatak. Zato je tu Rubi koji bi sistemskim rješenjima trebao rasteretiti Iglesiasa i dio tereta koji je prošle sezone nosio Moreno staviti na leđa drugih igrača. Možda i najvažniji potez koji su Periquitosi napravili jest potpis Sergi Dardera po isteku posudbe iz Lyona. Radi se od 24-godišnjem igraču koji se pokazao vitalnim za osiguranje kvalitetne distribucije u prvoj trećini u proljetnom dijelu prošle sezone. Potpis Dardera vrlo je vjerojatno ostavio malo prostora za pregovaranje sa Carlosom Sanchezom, kolumbijskim reprezentativcem, koji se nakon posudbe vratio u Fiorentinu. Međutim, sve dobro što su napravili kupovinom Dardera, upropastili su prodajom desnog beka Marca Navarra (22) i posudbom u Mainz lijevog beka Aaarona Martina Caricola (21), ostavši tako na samo jednom lijevom beku na cijelom rosteru. S obzirom da su sa 27,8 godina u prosjeku jedna od starijih momčadi u LaLigi (6.), odlazak dvojice mladih bekova je naprosto nedopustiv. Prošle su sezone imali priličnih problema na poziciji desnog krila gdje su većinom izmjenjivali veznog igrača Estebana Granera i napadača Lea Baptistaa. Da se Hernan Perez nije vratio s posudbe u Alavesu, i u ovu bi sezonu ušli bez ijednog desnog krila. Nakon svega navedenog valja zaključiti kako je ljetni prijelazni rok bio poput njihove igre prošle sezone – blijed i nikakav. Poražavajuće je da je Espanyol trenutno tek 15. momčad (61,70 mil €) LaLige po ukupnoj vrijednosti igrača na tržištu, s ekipama poput Leganesa, Levantea i Girone trenutno ispred njih.

Pred momčadi Espanyola, točnije pred njihovim trenerom, puno je upitnika. Uprava je odradila prilično loš prijelazni rok i sad je na Rubiju da iz stare i iskusne momčadi pokuša izvući maksimum. S obzirom na sve gore navedeno, za očekivati je da Espanyol neće ponoviti prošlogodišnji uspjeh i plasman. Čak štoviše, prognozirao bih im tešku borbu za ostanak u ligi.

LEGANES

Nakon 10 odigranih kola prošle sezone, CD Leganes je držao 7. mjesto ljestvice, ono koje vodi u europska natjecanja, s 9 postignutih i samo 5 primljenih pogodaka. Može se slobodno kazati da je među ovim ligaškim 'Liliputancima' CD Leganes imao najbolje otvaranje sezone. No, nakon toga stvari su krenule nizbrdo te su u iduća dva kola od prvoplasirane Barcelone i drugoplasirane Valencije dobili po 3 pogotka ne zabivši pritom nijedan. Držali su se još jedno vrijeme oko sredine tablice da bi potom do kraja sezone pali na 17. mjesto odnosno zadnje koje ne vodi u relegaciju. U svibnju su ostali bez Asiera Garitana, glavnog arhitekta neočekivano sjajnog uspjeha momčadi, koji je dobio ponudu voditi puno renomiraniji Real Sociedad. Uprava nije dugo čekala te je ljetos na klupu dovela Mauricija Pellegrina, samo jedan u nizu sjajnih poteza koje su napravili. No, o tome nešto kasnije...

Garitano je prošle sezone od Leganesa napravio defanzivno orijentiranu momčad koja je, ovisno o protivniku, igrala u različitim formacijama, najčešće u defanzivnih 4-4-2 s ciljem da kontrolira sredinu terena dajući protivniku da napada preko krila. Jednom kada bi protivnik poslao loptu na bočne pozicije, igrači Leganesa bi krenuli u pressing i time oduzimali loptu protivniku razvijajući solidnu kontru i polukontru. Vjerojatno nema boljeg statističkog dokaza o uspješnosti pressinga od broja presječenih lopti po susretu, a momčad s Butarquea ih je imala 15,3 po utakmici, najviše od svih ekipa LaLige, više od bilo koje druge ekipe lige petice. Dokaz je to i mobilnosti defanzivnih igrača na kojoj Garitano konstantno inzistira.

Leganesov graf primljenih pogodaka po utakmici prošle sezone poprilično je zanimljiv jer je klub primao iznadprosječno puno pogodaka iz svih situacija isključivši ubačaje. Na temelju toga bi se lako, ali i krivo moglo zaključiti da je Leganes, baš poput Espanyola, prevara od ekipe što se obrane tiče, no to naprosto nije tako. Činjenica da sjajno brane ubačaje, drugi najčešći način postizanja pogodaka u LaLigi, i to toliko dobro da je jedino prvak Barcelone primila manje, dovoljno govori o disciplini i odgovornosti te momčadi. Valja također naglasiti da su primili najviše pogodaka izvan kaznenog udaraca (9) od svih 17 momčadi što jednostavno znači da nisu imali sreće budući da su to low percentage golovi. Dodatno, ako se pogleda graf dozvoljenih šansi (u analizi o Espanyolu), vidljivo je kako je Leganes dozvolio prilično malo kvalitetnih šansi te se po tome mogao svrstati s najboljim ekipama lige – Barca, Real, Atletico.

Za razliku od obrane, napad je po svim kategorijama bio ispodprosječan i to poprilično, zabivši najmanje golova od svih ekipa koje su osigurale i iduću sezonu LaLige. Taj segment bit će ujedno i najvažniji zadatak za novog trenera u idućoj sezoni.

No, možda najfascinantnije od svega jesu Garitanove rotacije, što igrača, što formacija, čime je postignuta određena doza nepredvidljivosti u njihovoj igri. Da bi se dokazala navedena tvrdnja, svih 17 momčadi rangirano je prema broju minuta koje dobivaju igrači od 12. do 20. mjesta u rotaciji. Poprilično iznenađujuće, CD Leganes je ekipa čijih je osam nominalno rezervnih igrača odigralo najviše minuta (slika dolje).

 Naravno, povećana minutaža igrača s klupe može značiti više toga. To što je Real Madrid drugi ne čudi jer kraljevski klub ima širinu i kvalitetu da rotira, to što su Sevilla i Bilbao 4. i 5. momčad prema navedenom parametru jasno sugerira da su ti klubovi sudjelovali u europskim natjecanjima, dok kod ekipa kao Leganes ili Sociedad takvo što znači većinom promjenjivost forme gdje treneri usred loših rezultata pokušavaju pronaći idealnih 11. No, činjenica da je Garitano morao zagrabiti duboko u roster da pronađe tih idealnih, ili bar solidnih 11, te pritom uspio ostati u ligi, dovoljno govori o kvaliteti rostera Leganesa.

A kada već pričamo o kreiranju rostera, Leganes predstavlja tipičnu politiku 'malog kluba' LaLige, onog koji živi 'na veresiju' iliti svake sezone pojačava svoj roster dovodeći igrače na posudbu budući da za transfere nema novaca, tek za plaće, što i nije toliko loše, no predstavlja konstantnu nesigurnost i borbu za preživljavanje od prijelaznog roka do prijelaznog roka. Prošle sezone u LaLigi igrači Leganesa koji su bili na posudbi odigrali su 10 322 od 37 519 minuta, dakle 27,5% svih minuta, što je poprilično puno. Ni za predstojeću sezonu stvari se neće bitno mijenjati jer je na posudbu dovedeno sedam igrača, a sudeći prema njihovoj trenutnoj vrijednosti na transfermarktu, za vjerojavati je kako će svih sedam igrača igrati izrazito bitnu ulogu u novoj sezoni. Tako je Leganes za novu sezonu nabavio sva tri napadača* (Diego Rolan, Guido Carillo i Michael Santos) te oba startna beka (Jonathan Silva i Juanfran), defanzivnog veznog ključnog za izgradnju napada (Vesga) i mladog ofenzivnog veznog (Oscar Rodriguez) koji je stigao iz Real Madrida na posudbu i koji će sigurno dobivati priliku.

*jedan jedini napadač kojeg imaju nije kvaliteta koja bi zadovoljila razinu kompeticije kao što je LaLiga

No, od svih dovođenja ovog ljeta, daleko najvažnije za CD Leganes je ono Mauricia Pellegrina na mjesto glavnog trenera. Pellegrino je savršeni fit za ovakvu momčad iz nekoliko razloga. Prvo i osnovno je činjenica da se argentinski strateg probio na trenersku scenu trenirajući Deportivo Alaves te je savršeno upoznat s načinom na koji mali španjolski klub LaLige funkcionira. Drugi razlog jest kompatibilnost Pellegrinovih taktičkih zamisli i onoga što u Leganesu traže, a to je da nastavi tamo gdje je Garitano stao – gradeći defanzivno orijentiranu ekipu.

Kontrolirati sredinu terena zajednički je nazivnik Garitanove i Pellegrinove filozofije. Vjerojatno i najbolja demonstracija kvalitetne i organizirane obrane Pellegrinov je Alaves demonstrirao slaveći protiv Barcelone na Camp Nou. Koristeći 5-4-1 i 5-3-2 Pellegrino je u toj utakmici onemogućio tipičnu pass igru Barcelone u središnjem dijelu terena. O tome koliko su bili uspješni svjedoči i sljedeći grafički prikaz:

*točke označavaju mjesta na kojima su Barcelona (naračasta) i Alaves (plava) gubili posjed

Koncepcijski ključan igrač Pellegrinovog defanzivno orijentiranog Deportiva Alavesa bio je mladi vezni igrač Marcos Llorente čija je glavna uloga bila raditi upravo ono što je prikazano gore – biti 'The Tackler'. Leganes u svojim redovima ima taj tip igrača jer je Ruben Perez nakon posudbe odlučio i 'trajno' prijeći u klub s Butarquea. Sličnosti igrača su i više nego očite i upravo bi zato taj, sedam milijuna eura vrijedan zadnji vezni, trebao biti jedan od ključnih igrača Leganesa u novoj sezoni.

Prognoza: Leganes ima bitnu bolju momčad nego prošle sezone. Doveli su sjajnog trenera koji se idealno uklapa u stil koji je dugo gradio njegov prethodnik Asier Galardo. U narednoj će sezoni dvije stvari biti ključne: poboljšati napad i adaptirati velik broj novopridošlih igrača u sustav. S obzirom na sve navedeno, 17. mjesto je doista prenisko za Leganes koji bi mogao završiti oko 10 mjesta.

Ovi jednostavno ne zabijaju - Espanyol i Leganes
ESPANYOL Moram priznati da mi je bilo teško naći štogod statistički interesantno kada je u pitanju RCD Espanyol. U svim važnijim statističkim kategorijama uvijek su negdje u sredini, bez da odlaze u nekakve ekstreme. Mediokritet je nešto na što je većina klubova LaLige osuđena jer približiti se onim najboljima, Barceloni i Real Madridu pa i Atleticu, ne mogu ni znatno jači klubovi, redoviti sudionici druge faze Lige prvaka. Pa ipak, ako je klub osigurao opstanak zapavši u rezultatski mediokritet, onda barem postoji način na koji se iz tog istog mediokriteta i izvući – stilom igre. Doista, ima li kakve razlike ...
Ovi jednostavno ne zabijaju - Espanyol i Leganes
ESPANYOL Moram priznati da mi je bilo teško naći štogod ...

Respekt: Losovius, Dado_M, Fenix22, Luca1010,

Slažem se: Luca1010,

Najgorem neprijatelju ne bih predlozio gledanje Espanyola, mozda se ove sezone to promjeni - Luca1010, 16.8.18. 0:25, 0 0 0
Daj objavi jednu analizu samo s ovim grafovima kako daju i primaju golove. Čisto da to imamo na jednom mjestu. Može? - Losovius, 17.8.18. 13:15, 0 0 0
14.08.
Počinje La Liga: Je li Barca veliki favorit?

Getafe

Ako bismo u III. kvadrantu baš morali izabrati momčad koja je najmanje gledljiva od svih ekipa LaLige, onda je to definitivno Getafe. Kada imate najmanje udaraca po golu općenito i u okvir gola, kada imate najgori postotak točnih dodavanja kao ekipa i kada imate svega 42,3% posjeda lopte u svojim nogama, činilo bi se kako ste ekipa koja je završila debelo zadnja na tablici. No, Getafe je završio na iznenađujuće visokom 8. mjestu ljestvice, prvenstveno radi fantastične obrane i samo 33 primljena gola. Tek su prvak Barcelona i Atletico Madrid primili manje. No, nije da su bili toliko kvalitetni u oduzimanju (15.) ili presijecanju lopti (10.), da su ih obrane vratara nešto naročito spašavale (17.), jednostavno se radi o ekipi koja je ekstremno oportunistička. Kao dodatni dokaz generalno lošem dojmu, a tiče se prvenstveno stila igre, izdvaja se još jedna stvar - kartoni. Sa 126 žutih i 5 crvenih kartona debelo su najkartoniranija ekipa lige petice, a čak su i za kriterije LaLige, gdje su suci i inače laki na okidaču kada su kartoni u pitanju, popriličan ekstrem (najbliži pratitelj im je Villareal koji ima čak 17 žutih kartona manje).

Što se tiče postizanja pogodaka, Getafe je u svim navedenim kategorijama bio ispodprosječan osim u postizanju pogodaka izvan šesnasterca. Zabili su ih čak 10, a samo je prvak Barcelona imala više u tom segmentu. To dovoljno govori o njihovom stilu igre i nepostojanju mehanizama u igri potrebnih za približavanje protivničkim vratima. Uz to, tih 10 golova sugerira kako je Getafe imao i dosta sreće budući da su udarci iz daljine statistički najmanje isplativ način postizanja pogodaka.

Koliko se kolektivno dobro Getafe brani, svjedoči i graf primljenih zgoditaka u prošloj sezoni (slika dolje). Jedino su iz otvorene igre primali više od prosjeka, dok su standardne situacije branili vrlo dobro. Samo su Colchonerosi imali manji broj primljenih pogodaka iz vlastitih pogrešaka što dovoljno govori o disciplini momčadi Getafea.

'Siromašan' taktički graf samo ide uz bok svemu navedenom o apetitima te momčadi u napadačkoj fazi igre. U ono malo vremena što napadaju, to pokušavaju preko bokova. Tek 20% svih napada ide kroz sredinu po čemu su prošle sezone bili posljednji u ligi, dok su bili prvi po napadu po desnoj strani koji je činio 44% svih napada. Damian Suarez, desni bek, u prosjeku ima najviše točnih dodavanja po utakmici te se prvenstveno preko njega pokušava doći do zadnje trećine. Ispred njega važan je i Francisco Portillo, najkreativnije što Getafe posjeduje u zadnjoj trećini i onaj koji se vrlo često uvlači u sredinu kako bi oslobodio prostor za Urugvajca Suareza. Ipak, Getafe prije svega nastoji doći do pogotka preskakanjem igre. Sad već bivši vratar Vicente Guaita predvodio je momčad po broju dugih dodavanja sa 7,8 po utakmici. Više od njega imao je samo drugi vratar Emiliano Martinez, no u bitno manje nastupa. Međutim, vrlo je zanimljivo da ni Angel Rodriguez, ni Jorge Molina, napadači prema kojima je većina tih lopti upućena ustvari nisu uopće dobri u zračnim duelima. Angel Rodriguez je u prosjeku gubio 3,5 od 4,4 duela, dok je Jorge Molina gubio 4,3 od ukupno 7,2 zračna duela. Valja naglasiti kako je ovaj potonji, sada već 36-godišnjak, aktivniji u izgradnji igre, stoga je i na grafu prikazan nešto povučenije od 'odsječenog' Angela. Po lijevoj strani se slabije napada, prvenstvo zbog nekvalitetnog napadačkog rješenja na lijevome krilu gdje uglavnom operira Amath N'Diaye, vrlo loš u držanju lopte i dobivanju duela.

Prošlogodišnji Getafe.

S obzirom na vrlo povoljan plasman prošle sezone, Getafe neće bitno mijenjati stil igre ni u novoj sezoni. Pa ipak, otišli su nešto manje od 20 milijuna eura u minus dovevši nekoliko novih pojačanja što je za klub takve razine poprilična potrošnja. Doveli su tri nova vratara od kojih bi David Soria, doveden iz Seville, trebao biti prvi vratar, a Chichizola, za disciplinirani Getafe prilično paradoksalan odabir vratara, drugi. Doveli su nekoliko centralnih braniča koje će uglavnom rotirati na lijevom stoperu budući da na desnom stoperu igra njihov najvredniji i najbolji igrač Djene Dakonam. Otkupili su nakon posudbe iskusnog lijevog beka Antunesa, doveli dva desna krila kao igrače rotacije i, što je vjerojatno i najvažnije, doveli dva nova napadača, Jaimea Matu i Sergija Guardiolu, koji su prošle sezone u Segundi zajedno zabili čak 55 golova i koji bi kraj 31-godišnjeg Angela i 36-godišnjeg Moline trebali imati puno veću ulogu od ostalih prinova. Potpisan je i Nemanja Maksimović iz Valencije koji se savršeno uklapa u rolu koju je većinom igrao Flamini i koji je nesumnjivo bolji igrač od Francuza jer donosi dodatnu kvalitetu u zračnim duelima, segmentu igre u kojem Getafe i nije bio najbriljantniiji prošle sezone. Sve u svemu, Getafe će nastaviti 'jahati na valu sreće' igrajući negledljiv nogomet uzdajući se u inspiraciju individualaca u napadu i discipliniranu obranu.

Prognoza: iako ove sezone imaju i jaču momčad, teško da će ponoviti uspjeh od čak 10 postignutih zgoditaka izvana. Završit će u donjem dijelu ljestvice, dakle niže od prošlosezonskog 8. mjesta.

Athletic Club

Svaka tradicija u nogometu je dobrodošla sve dok ne šteti progresiji nekog kluba. Athletic Bilbao robuje 106 godina starom pravilu prema kojemu za najveći baskijski klub smiju nastupati jedino igrači čiji su obiteljski korijeni vezani uz pokrajinu Baskiju ili koji su ponikli u njihovoj nogometnoj akademiji. Osim što je to pravilo po naravi ksenofobično, ono uvelike ograničava klub koji ima sve predispozicije postati istinskim globalnim klubom. Razumljivo bi bilo da se radi o ekipi čiji su apetiti svake godine isti – izboriti ostanak u ligi. Međutim, Athletic je rezultatski puno bolji od toga, povijesno je jednako važan kao i dva giganta španjolskog nogometa, Barcelona i Real, a financijski je dovoljno potentan da ionako kvalitetnu igračku bazu iz svoje akademije može oplemeniti top talentima. Međutim, Bilbao je ostao zarobljen u vremenu. Klub koji igra na 211 mil. € vrijednom zdanju zvanom San Mames ne želi popustiti. „Na svaki spomen ukidanja tog pravila, proglasit će vas agentom iz Madrida“, izjavio je jednom Jimmy Burns, jedan od najvećih anglofonskih stručnjaka za španjolski nogomet. Tko zna hoće li se ikada to pravilo doista ukinuti?! Možda bi povijesno velika katastrofa kao ispadanje iz lige promijenilo odluku klupskih otaca. Sve dok se to ne promijeni, međutim, Bilbao je osuđen na 'lutanja' po Europskoj ligi, daleko ispod onoga što uistinu kao klub zaslužuje. U tako restriktivnim uvjetima dovođenja igrača Athletic Club je prošlu sezonu završio na 16. mjestu, najgore u zadnjih sedam sezona (tablica ispod).

Sezona

2011/2012

2012/13

2013/14

2014/15

2015/16

2016/17

2017/18

Plasman

8

12

4

7

5

7

16

Europa

DA

DA

NE

DA

DA

DA

DA

Ako ćemo vjerovati Julianu Nagelsmannu, glavni uzrok tako lošem plasmanu je odlazak Ernesta Valverdea, ne kao taktičkog genijalca, nego kao osobe, stručnjaka za man management. Jer, Valverdea je ionako zamijenilo dobro poznato lice, dotadašnji trener B momčadi Athletic Cluba, Cuco Ziganda, koji ništa bitno nije mijenjao iz taktičke perspektive. Konačno, nakon razočaravajuće prošlosezonske kampanje, za trenera je postavljen Eduardo Berizzo kojemu je osim povoljnog plasmana, glavni cilj poboljšati igru koja je bila toliko loša da je završila u onom tećem, najmanje 'gledljivom' kvadrantu.

Athletic Club je, usprkos činjenici da su im stoperi odgojeni u njihovoj akademiji izuzetno kvalitetni u igri s loptom, igrali na duge lopte. Prošle su sezone tako bili drugi po točnim dugim loptama (39,9) kao i po osvojenim zračnim duelima po susretu (19,8), a vratar Kepa Arrizabalaga bio je igrač s uvjerljivo najviše dugih lopti po susretu (ukupno 12,3). S 3,3 dobivena zračna duela od 6 ukupnih po susretu, Aritz Aduriz bio je glavni recipijent tih lopti. On se u pravilu pozicionirao bliže desnoj strani gdje je operirao najbolji eksponat njihove akademije Inaki Williams, jednako kao i Raul Garcia u nešto povučenijoj roli.

Da nije 0,01 gola više u odnosu na prosjek u kategoriji 'pogreška', Athletic Club bi u svakoj kategoriji zabijao ispodprosječan broj golova. Zašto tako sterilan napad u tako talentom krcatoj ekipi? Razlog je naravno prilično jednostavan – starenje Aritza Aduriza – igrača koji je svake sezone izuzevši posljednju bio napadač za minimalno 15-20 golova po utakmici. Prošle sezone ih je zabio 9, a činjenica da ni Inaki Williams (7), ni Iker Muniain (4) nisu značajnije pridonijeli napadu, već je najbolji strijelac bio Raul Garcia (10), dovoljno jasno ocrtava zašto je Athletic Club bio ispodprosječno loš. Dodatni problem je i taj što pravu zamjenu (igrača takvog tipa) za 37-godišnjeg Aduriza u vrhu napada ni nemaju.

Premda su vrlo dobra momčad u zračnim duelima, primali su iznadprosječno golova po utakmici iz ubačaja (18) te iz udaraca izvan šesnaesterca (8), dok su se relativno dobro branili u otvorenoj igri i primali ispodprosječan broj golova iz vlastitih pogrešaka.

No, dva navedena grafa iz prošle sezone bit će poprilično drugačijeg oblika u novoj sezoni budući da na klupu ponosa Baskije sjeda Eduardo Berizzo, još jedan bielsista, trener koji gaji napadački i atraktivan nogomet, nešto što je itekako potrebno ovom 'bljutavom Athleticu. No, ljubav bi trebala biti uzajamna budući da je i Bilbao potreban Berizzu koji je nakon prilično tužnog i pomalo nehumanog otkaza u Sevilli definitivno zaslužio novu šansu. U Celti je Berizzo koristio 4-2-3-1 sustav, dok se u Sevilli prvenstveno oslanjao na 4-3-3, ovisno o tipovima igrača na rosteru. S obzirom da Bilbao već duže igra 4-2-3-1 ili nešto defanzivniju varijantu iste formacije odnosno 4-4-1-1, za očekivati je da će Berizzo nastaviti tim putem, dakle igrati slično kao i sa Celtom.

Olakotna okolnost Berizzu u postavljanju pozicijskog napada je činjenica da je došao u klub koji, kao što je ranije spomenuto, odgaja stopere koji su prilično dobri u igri s loptom. Kako je Yeray Alvarez konačno riješio svoje zdravstveno stanje, argentinski će strateg na raspologanju imati obojicu stopera koji mogu vrlo kvalitetno iznositi loptu prema naprijed. Dodavanjem Yuri Berchichea na poziciju lijevog beka, akviziciju tešku 20 milijuna €, Baski imaju oba beka prilično ofenzivnih karakteristika, također prilično dobra u pass igri. U novoj ulozi bi se trebao naći i Benat Extebarria na kojega će pasti puno više odgovornosti u kreaciji nego što je to bio slučaj prošle sezone kada su i Iturraspe, i Mikel San Jose kao 'šestice' imali u prosjeku više dodavanja po utakmici od njega. S oba beka pozicionirana visoko na protivničkoj polovici, krila bi se trebala uvlačiti u sredinu te bi Athletic mogao imati puno više ubačaja nego što je to bio slučaj do sada. Jedini problem ostaje pitanje napadača jer Aritzu Adurizu je rok trajanja ozbiljno pri kraju i pitanje je na koji će način Berizzo popuniti ostatak minuta koje 37 godina stari Bask više neće moći odigrati. Moguće je da ćemo vidjeti i 4-3-3 varijantu s Inaki Willamsom na poziciji napadača ili čak s Mikelom Susaetom na poziciji lažne devetke, a San Joseom ili Iturraspeom na poziciji pivota kao što je pod Berizzom tu ulogu u Sevilli igrao N'Zonzi.

No, to su sad već nagađanja. Ono što je sigurno je da nema nikakve šanse da Athletic završi kao šesnaestoplasirana momčad prvenstva iz dva temeljna razloga. Prvi je promjena trenera što nužno znači i promjenu stila igre, a drugi je neigranje Europe što Berizzu daje priliku da smanji rotaciju i prvenstveno smanji opterećenje Aritzu Adurizu. Bilo kako bilo, Athletic Club će u ovoj sezoni ostvariti ozbiljan korak 'udesno' na zamišljenom grafu postignutih i primljenih zgoditaka. Pogađate, postignuti golovi su na apcisi.

Getafe i Athletic Bilbao
Getafe Ako bismo u III. kvadrantu baš morali izabrati momčad koja je najmanje gledljiva od svih ekipa LaLige, onda je to definitivno Getafe. Kada imate najmanje udaraca po golu općenito i u okvir gola, kada imate najgori postotak točnih dodavanja kao ekipa i kada imate svega 42,3% posjeda lopte u svojim nogama, činilo bi se kako ste ekipa koja je završila debelo zadnja na tablici. No, Getafe je završio na iznenađujuće visokom 8. mjestu ljestvice, prvenstveno radi fantastične obrane i samo 33 primljena gola. Tek su prvak Barcelona i Atletico Madrid primili manje. No, nije da su bili toliko kvalitetni ...
Getafe i Athletic Bilbao
Getafe Ako bismo u III. kvadrantu baš morali izabrati momčad ...
Imam pitanje jedno,novi sam pa nez hoce bit glupo ako objavim svoju analizu o Betisu i Sevilli, pošto vidim da ces radit sve španjolce, a mogle bi bit slicne - Luca1010, 14.8.18. 19:48, 0 1 0
U tome je stvar da ponudiš svoje mišljenje i pokušaš argumentirati najbolje što možeš. Što više imamo različitih tekstova, imamo više prilike doći do idealnije informacije. Btw, nije loše Baiso, samo naprijed. Kao i ti Luka. - BruceWayne, 14.8.18. 19:53, 0 1 0
Dobra analiza, ali se nikako ne mogu složiti sa dijelom da Atletic Bilbao ima ksenofobičnu politiku. Svaki klub ima pravo organizacije kluba po vlastitoj volji. - Fenix22, 14.8.18. 22:50, 0 0 0
Sama etiketa ksenofobično(dio usranog PC govora koja je jedina svrha ograničavanje slobode misli) je pokušaj da manjina nametne nešto većini. Npr. da neka žena želi usvojiti bijelo dijete iz mjesta/regije gdje živi naspram djeteta crne ili žute kože. - Fenix22, 14.8.18. 22:54, 0 0 0
Znači li to da je ona ksenofobična? - Fenix22, 14.8.18. 22:55, 0 0 0
14.08.
Počinje La Liga: Je li Barca veliki favorit?

Vjerojatno se ni u jednom megapopularnom momčadskom sportu postignuće nečega što jednu momčad izdvaja u odnosu na drugu ne slavi tako intenzivno i s tolikim zadovljstvom kao što se slavi gol u nogometu. U svojoj knjizi The Numbers Game: Why Everything You Know About Football is Wrong Chris Anderson i David Sally odlučili su cijelo jedno poglavlje posvetiti upravo toj činjenici dajući naslov tom dijelu knjige: The Goal: Football's Rare Beauty. Dva su ključna argumenta koja potvrđuju navedeni naslov: od svih relevantnih sportova, golovi u nogometu se postižu najrjeđe, čime je njihov značaj enormno velik. Možda nitko u povijesti nogometa nije dao toliku važnost golovima kao Jimmy Hill, čovjek koji je postao poznat po 'tri boda za pobjedu' pravilu koje je trebalo poslužiti kao protuotrov za rastuću epidemiju kroničnog nedostatka golova i prevladavajuću taktiku igranja na neriješeno. I dok 'čista mreža' može maksimalno vrijediti samo jedan bod, jedan gol može vrijediti čak tri, zato je to vjerojatno i najveće priznanje koje je taj segment nogometne igre ikad dobio. A da je doista gol rijedak i lijep trenutak, autori nam potvrđuju vrlo zanimljivim podatkom zabilježenim u finalu Lige prvaka 2010. godine između Intera i Bayerna. Dva gola koja su Interu donijela čuvenog 'klempavca' bila su tek 2 trenutka od 2842 zabilježena događaja na terenu. „No dobro, idemo mi konačno na glavnu temu!“, pomislih, odloživši spomenutu knjigu sa strane i prigodno popivši gutljaj crnog vina. Zašto prigodno? Pa, pisat ću o golovima u najkvalitetnijoj ligi svijeta.

U moru zabluda o nogometu kao igri postoji i ona koja kvalitetu same igre i broj golova dovodi u konstantno proporcionalan odnos što je apsolutna neistina. Iza 2:2 rezultata može se kriti čitav niz suvislih takičkih zamisli obaju trenera, dok s druge strane može biti i produkt čitavog niza gluposti. Sjetite se samo koliko puta se za vječiti hrvatski derbi koji je vrlo često završavao upravo tim rezultatom govorilo o kvalitetnoj predstavi obiju strana što je bila sve samo ne istina. No, to je taj čudesan efekt golova koji i katastrofalnu utakmicu učine 'kvalitetnom'. Dovoljno je riječ 'kvaliteta' zamijeniti riječju 'zanimljivost' i puno smo toga već popravili. Poanta ovog naklapanja je da objasnim svrhu ovog teksta, a to je napraviti svojevrstan vodič kroz ekipe LaLige analizirajući kvantitetu i kvalitetu postignutih i primljenih golova ne bi li u konačnici dobili odgovor na pitanje: Koje se to ekipe isplati pogledati u sljedećoj sezoni, a koje treba izbjegavati u širokom luku?! Za početak, dovoljno je pogledati količinu postignutih i primljenih golova po ekipama (slika ispod). Sedamnaest ekipa koje su preživjele prošlu sezonu LaLige podijeljene su u četiri kvadranta tako da svaki od njih između ostalog uvelike otkriva koliko su zanimljive bile utakmice pojedinih ekipa prošle sezone. Pojedinačna analiza klubova bit će vršena po navedenim kvadrantima.

I. kvadrant čine ekipe koje zabijaju i primaju iznadprosječno puno golova po utakmici te su ujedno i najzabavnije za gledati. U tu skupinu spada famozni trio koji čine Real Betis, Real Sociedad i Celta Vigo koji su nam prošle godine pružili nekoliko spektakularnih golijada. Njima je nadodan i prosjeku cijele lige najbliži Villareal.

II. kvadrant čine ekipe koje su primale iznadprosječno puno, a zabijale ispodprosječno malo golova te su ujedno ostvarile najslabije rezultate u prvenstvu. U navedeni kvadrant ujedno spada i najviše ekipa, a većina ih ima jednu stvar zajedničku – natrpane mreže od strane Barcelone i Real Madrida zahvaljujući kojima su završile iznad crte od 1,3 primljena gola u prosjeku.

III. kvadrant je teška nogometna dekadencija. Ove ekipe će vam ubiti ne samo volju za praćenjem nogometa, nego i za životom općenito. Ako ste jedan od tipova koji ponekad voli ubit oko u poslijepodnevnom terminu praćenja utakmica, slobodno se neustrčavajte. Getafe i Espanyol, rigidnih 4-4-2 i davljenje nogometa. To je sve što trebate znati. I da, vjerujem da razočaravajuće 16. mjesto za Athletic Bilbao prošle sezone nije ništa u odnosu na činjenicu da ih se trpa u isti koš s navedenima.

I konačno, IV. kvadrant je najbolje od najboljeg, četiri prvoplasirana kluba koja zabijaju iznad, a primaju ispod prosjeka golova uz neizostavno krpanje Atletico Madrida kojeg samo 0,03 gola dijeli od horora u III. kvadrantu. Ali, Choleovi komandosi su naviknuti da se provlače i izvlače, pa taman to bilo i zbog čistog dojma.

To je to za uvod, pojedinačne analize svih klubova bit će objavljivane svaki dan pa do isteka zaliha. Stay tuned!

Počinje najjača liga na svijetu! (uvod)
Vjerojatno se ni u jednom megapopularnom momčadskom sportu postignuće nečega što jednu momčad izdvaja u odnosu na drugu ne slavi tako intenzivno i s tolikim zadovljstvom kao što se slavi gol u nogometu. U svojoj knjizi The Numbers Game: Why Everything You Know About Football is Wrong Chris Anderson i David Sally odlučili su cijelo jedno poglavlje posvetiti upravo toj činjenici dajući naslov tom dijelu knjige: The Goal: Football's Rare Beauty. Dva su ključna argumenta koja potvrđuju navedeni naslov: od svih relevantnih sportova, golovi u nogometu se postižu najrjeđe, čime je njihov značaj enormno velik. Možda nitko u povijesti nogometa ...
Počinje najjača liga na svijetu! (uvod)
Vjerojatno se ni u jednom megapopularnom momčadskom sportu postignuće nečega ...
03.08.
Dinamo, Rijeka, Hajduk: SKAUTING protivnika...

Tko bi rekao da poigravanje jednog odraslog muškarca sa svojim lopticama može ustvari donijeti i nešto dobro? Barem se tako mislilo kada je taj isti random činovnik UEFA-e kao potencijalnog protivnika Hajduka u trećem pretkolu Europske lige izvukao bukureštansku Steauu i time Hajduk spasio od puno težih protivnika kao što je prošlogodišnji četvrtfinalist Lige prvaka Sevilla. Ne samo da je najveći rumunjski klub ipak lakši suparnik od onih koje je Hajduk mogao dobiti, već i omogućava da eventualnim prolaskom Hajduk bude nositelj u playoffu Europske lige i time izbjegne nove Evertone, što svakako nije na odmet. No, FCSB, kako je zbog spora s rumunjskom vojskom dodijeljen službeni naziv klubu, nije nimalo lagan protivnik te je definitivno najteži rumunjski suparnik kojeg je Hajduk imao zadnjih nekoliko godina (prisjetimo se samo izbacivanja najvećeg Steauina rivala Dinama pa onu maestralnu predstavu Senijada Ibričića za potop sad već nepostojeće Uniree Urziceni).

Steaua je tipična rumunjska momčad koja igra atraktivan i napadački nogomet s nekoliko mladih i vrlo zanimljivih igrača, prvenstveno tehnički vrlo dobro potkovanih. Najčešće igraju u 4-2-3-1 formaciji koja se po potrebi pretvara u 4-3-3. Oslonac momčadi su im domaći igrači od kojih nijedan nema preko 24 godine, a činjenica da im kapetan ima samo 23 dovoljno govori o tome u kojem smjeru se klub želi razvijati u idućim godinama odnosno koji je plan povratka Steaue na tron rumunjskog nogometa (za klub takvog renomea, post od tri godine bez prvenstvene titule je predugo). No, nije da se isključivo radi o, da se prisjetim legendarne Tudorove pressice nakon debakla u Karaganyju prije nekoliko godina, „dripcima“, nego je to momčad u kojoj se mladi talent nastoji spojiti s iskustvom. Nešto su stariji obrambeni igrači te glavni kreativci, dok su vrlo mlada krila i napadački nastrojeni vezni igrači. Zbog činjenica da njihov trener Nicolae Dica puno rotira, prikazat ćemo nekoliko postava s kojima bi Steaua mogla zaigrati protiv Hajduka odnosno na koji način se koriste pojedini igrači u već spomenutom 4-2-3-1 sustavu.

Sl. 1. Početna postava Steaue protiv Dinama Bukurešt

Slika 1. pokazuje sastav s kojim je 38-godišnji rumunjski strateg odlučio započeti veliki derbi protiv gradskog rivala Dinama. Prva stvar koja upada u oči je da su Rumunji znatno jači na desnoj strani. Romario Benzar, desni bek, trenutno je član reprezentacije, dok je devetnaestogodišnji Dennis Man glavna zvijezda ove momčadi i jedan od igrača kojeg se povezivalo i s Manchester Unitedom. No, vjerojatnije da će Man u neki slabiji klub jer mu je trenutna vrijednost prema transfermarktu 2,2 milijuna €, znatno manje nego je recimo bila Nikoli Vlašiću u isto ovo vrijeme prošle godine. Steaua je ekipa koja voli posjed, voli igrati s loptom, ali nekako je dojam da najviše voli napadati s više igrača, attack in numbers rekli bi Englezi što ostavlja puno prostora iza njihovih leđa i čini ih ranjivima. Bekovi im vrlo često stoje vrlo visoko kako bi osigurali potrebnu geometriju budući da krila funkcioniraju na dva načina: ili odlaze skroz široko uz aut liniju (što je najčešće slučaj kada idu po loptu), ili pak konstantno ulaze u sredinu i postavljaju se u halfspaceu čime žele ostvariti kombinatoriku oko glavnog njihovog kreativca i kapetana Florina Tanasea, dvadesettrogodišnjaka ako ste pažljivo čitali. Prije nego objasnim njegovu ulogu, skrenuo bih pozornost na lijevu stranu. Osim što su manje važni u fazi napada, barem kada je igra u zadnjoj, protivničkoj trećini u pitanju, simpatično je nadodati kako su Teixeira i Momčilović stariji od kolega na desnoj strani za punih 29 godina. Portugalac Felipe Teixeira (37) tek je godinu dana mlađi od trenera Dice, no zasad je odigrao iznenađujuće puno minuta. Njegova je uloga da ulazi u sredinu i bude dodatni kreator u veznom redu što se naročito dobro vidi kada FCSB prelazi u 4-3-3 formaciju. Lijevi bek Momčilović, premda odlazi visoko, nije toliko prodoran kao rumunjski mu mlađi kolega. Štoviše, radi se o igraču koji može igrati i poziciju stopera ukoliko je potrebno.

Primarna distrubucija nastoji se osigurati tako što 33-godišnji Filip igra pivota između dvojice stopera od kojih je desni stoper, Bogdan Planić, puno angažiraniji u build-up fazi igre. Ipak, treba naglasiti kako pod pravim pritiskom, a to se u dvije utakmice protiv Dinama iz Bukurešta moglo itekako dobro vidjeti, Planić nije neki vrsni dodavač lopte. U nedjeljnom su derbiju igrači Dinama nastojali odsjeći Filipa iz igre i tako onemogućiti početak napada Steaue. Lucian Filip važniji je vezni igrač jer preko njega kreće distribucija lopte na krila, direktno na nadapača (pokazao je da ima dobru dugu loptu) ili do Florina Tanasea, što je glavni plan igre Steaue. Drugi vezni, najčešće Ovidiu Popescu, odrađuje trkački dio posla te se prvenstveno otkriva kao dodatna opcija za dodavanje, zato njegove kretnje jesu označene na tako 'vertikalan' način.

Florin Tanase možda nije glavna zvijezda, ali je najbitniji igrač ove Steaue. Radi se o igraču koji je zadužen za kreaciju u zadnjoj trećini te je za tu odgovornost koju je preuzeo dobio slobodu kretanja po cijeloj zoni zadnje trećine i centralnog dijela terena. Vrlo često se povlači po loptu, izvlači na krilo, mijenja poziciju s nekim od krila, upošljava visoko postavljene bekove ili napadača. Može igrati i lažnu devetku koju je igrao u derbiju protiv Dinama u veljači ove godine. Igrač je koji konstantno traži loptu, dakle napada prazne džepove prostora. Ponajviše voli ostvarivati suradnju s Dennisom Manom koji je tip krila koji konstantno ulazi u sredinu nastojeći razigravati suigrače ne igrajući puno 1 na 1. Kontrolirati dinamiku suradnje Mana i Tanasea uz odsjecanje Filipa mogli bi se pokazati ključnim elementima u suzbijanju ovako napadački raspoložene ekipe kao što je Steaua. Naravno, ne treba zanemariti Harlema Gnoherea, korpulentnog crnoputog napadača koji po mnogočemu podosta podsjeća ono što je u Hajduku bio Frank Ohandza što znači da će stoperi Hajduka imati prvenstveno dvije zadaće: dobivati duele i paziti na ulazak Gnoherea u prazan prostor jer se radi o solidnom finišeru kada se za to ukaže prilika.

Postoji i druga verzija taktike (Sl. 2), ona u kojoj se lijeva strana napadački oplemeni prodornijim igračima čime se omogućuje aktivno sudjelovanje obaju bekova u izgradnji napada i dodatna napadačka opcija na desnoj strani. Florentin Coman, lijevo krilo i napadač, najprodorniji je igrač na rosteru Steaue. S loptom u nogama najopasniji je po boku, dok se bez lopte postavlja između beka i stopera vrlo visoko te glumi drugog napadača, ukoliko mu to naravno nije primarna rola. Baš kao i Man, Florentin Coman često surađuje s Tanaseom, no prvenstveno u vidu pozicioniranja i zamjena pozicija. S njim u sastavu, Steaua ima mladi i vrlo talentirani tercet Coman (20) – Tanase (23) – Man (19) koji čini okosnicu momčadi i definitivno zalog za bolju budućnost.

Sl. 2. Napadački orijentirana Steaua

Kakvom igrom bi Hajduk najbolje parirao Steaui? Fizičkom i duel igrom, što je uz prethodno spomenutu otvorenu igru koja ostavlja prostor za kontru definitivno najslabiji adut Steaue. Uz to, valja naglasiti kako su u obje utakmice protiv Dinama pokazali slabosti u skok igri. Dobili su jedan gol iz kornera te jedan gol nakon neuspjelog čišćenja protivničkog ubačaja pa bi Hajduk svoju šansu svakako trebao tražiti iz standardnih situacija (ovdje valja napomenuti da je FCSB i sama poprilično opasna iz kornera jer imaju nekoliko uvježbanih akcija iz kojih su u zadnjem derbiju zabili čak dva gola).

Kada pogledamo stil igre obiju momčadi u dosadašnjem toku ove rane sezone, moglo bi se reći da igraju prilično sličnim stilom igre. Obje ekipe traže posjed i stoje prilično visoko čime postaju ranjive na kontre. Obje su ekipe iz takvih situacija primile nekoliko zgoditaka. Ostaje međutim dojam da bi prošlogodišnji Carrilov Hajduk bio idealan za ovakvu Steauu. Onaj koji će dati protivniku posjed (sjetimo se da je u jednoj od najboljih utakmici, onoj protiv Brondbyja na Poljudu, Hajduk imao svega 40% lopte u svojim nogama) te koristiti prostor koji mu protivnik nudi po izgubljenoj lopti, onaj koji će iskoristiti standardne situacije za postizanje pogotka i u konačnici, onaj kojemu je duel igra jača strana (Hajduk je, ako se ne varam, prošle godine bio momčad s najviše osvojenih duela u HNL-u). Da ne govorimo o nedostatku Josipa Radoševića u jednoj ovakvoj utakmici gdje su njegove prednosti upravo ono što je potrebno da se zaustavi glavni kreativac Steaue Florin Tanase. No, Kopićev Hajduk je ipak bitno drugačiji nego Carillov, a koji će imati više uspjeha u Europi, to valja tek saznati.

Steaua Bukurešt i kako protiv njih
Tko bi rekao da poigravanje jednog odraslog muškarca sa svojim lopticama može ustvari donijeti i nešto dobro? Barem se tako mislilo kada je taj isti random činovnik UEFA-e kao potencijalnog protivnika Hajduka u trećem pretkolu Europske lige izvukao bukureštansku Steauu i time Hajduk spasio od puno težih protivnika kao što je prošlogodišnji četvrtfinalist Lige prvaka Sevilla. Ne samo da je najveći rumunjski klub ipak lakši suparnik od onih koje je Hajduk mogao dobiti, već i omogućava da eventualnim prolaskom Hajduk bude nositelj u playoffu Europske lige i time izbjegne nove Evertone, što svakako nije na odmet. No, FCSB, kako je ...
Steaua Bukurešt i kako protiv njih
Tko bi rekao da poigravanje jednog odraslog muškarca sa svojim ...
Pohvale. - BruceWayne, 3.8.18. 13:10, 0 0 0
Steaua će tako nabušit ove jazavce da će se Rilovu okrenit janje u želucu. - Lwave, 6.8.18. 19:22, 1 1 0
04/2018
Surfin USA: polufinala HOU - GSW i TOR - PHI ili netko drugi?

Nakon što je apsolutno iznenađenje sezone Utah Jazz prilično lagano izbacila Oklahomu City Thunder pobijedivši ih u 6 utakmica, počinje se nametati pitanje o projektu koji će vječitog contendera, što Thunder u dužem periodu godina definitivno jest, pretvoriti u pravu šampionsku momčad. Pokušaj broj 2 završio je onako kako su mnogi i predviđali, totalnim debaklom. Jer ispasti u prvoj rundi i to podosta lagano jest prilično loše. 

Ono što se cijelo vrijeme provlačilo po medijima, društvenim mrežama i bilo kojem drugom panelu za više ili manje kvalitetnu raspravu, jest traženje krivca za loše rezultate Thundera. Tu se moglo pronaći sve i svašta. Najčešće je na meti bio Westbrook i njegova 'sebičnost', pa Carmelo Anthony i njegovo uporno odbijanje role sixth mana do, kao što se pokazalo, prilično kratke serije s naslovom Finding Playoff P. Možemo ustvrditi da su se mišljenja mijenjala gotovo iz utakmice u utakmicu pa bi, ovisno o postotku šuta i konačnog ishoda utakmice, netko od trojice uvijek bio krivac. Možda samo jedan, možda dvojica, možda sva trojica. No, greška je negdje drugdje i ne tiče se igrača uopće. Greška je u Billyju Donovanu, njihovom treneru.

Najgora stvar koju jedan trener može učiniti, a ovdje to možemo proširiti na gotovo svaki momčadski sport, jest to da ideja o načinu na koji njegova momčad može igrati bude potpuno nevidljiva. Imate bezbroj primjera gdje su momčadi s malo talenta postigle puno jer je trenerov rukopis itekako vidljiv. Pa čak i da, zbog nedostatka talenta rezultat i izostane, kvalitetni treneri će i dalje imati svoj touch na momčad. Mehanizmi u igri bit će i dalje vidljivi. Ako takvo što nije vidljivo, to znači da je trener loš ili da jednostavno nema dovoljno autoriteta da ideje i zamisli o načinu na koji bi momčad trebala funkcionirati prenese svojim igračima. U slučaju Billyja Donovana, i jedno i drugo dolazi u obzir.

Ne smatram da je Billy Donovan loš trener, pa čak da je i baš tako veliki krivac za ovako loš rezultat. No, Donovan jednostavno nije uspio promijeniti ono što je njegov prethodnik Scott Brooks tako krivo radio, a tiče se funkcioniranja momčadi na protivničkoj strani parketa. Ne mora nužno napad koji toliko ovisi o kvaliteti jednog ili dvojice igrača biti loš (ovogodišnji Houston Rocketsi su najbolji primjer toga), ali problem nastaje onoga trenutka kada u takav napad uklopite igrača kao što je Westbrook – nabrijanog, nabildanog lika na Duracell baterije. Westbrook je atletska zvijer, vjerojatno i fizički najdominantniji igrač na poziciji jedinice u povijesti ove igre. Russ funkcionira barem u jednoj brzini više nego sav normalan NBA svijet. On je na temelju takve igre i postao jedan od najboljih igrača lige, ali ga je takav stil s druge strane i stajao većeg uspjeha u karijeri, barem onog na momčadskom planu. Prema svemu navedenom, Westbrooku više od kompatibilnih igrača (što je isto tako važno) treba odgovarajući sustav koji će ukrotiti taj njegov temperament i 'ludovanje' po terenu, a takvo što Billy Donovan nije uspio implementirati već je više-manje nastavio onako kako je to radio njegov prethodnik – pustio je Westbrooka s lanca.

Mnogi će reći da Westbrookovu divljinu ne može ukrotiti nijedan trener svijeta, no to bi bilo pogrešno. Russ igra na način na koji igra jer nijedan drugi način u ovakvom sustavu nije isplativ. Pokušao je Russ smanjiti broj šuteva na tekmi i 'raizgravati' druge, no to jednostavno nije funkcioniralo. Razlog? Nepostojanje ikakvog shematiziranog napada koji bi Russu omogućio da pronalazi druge igrače ili barem omogućio iniciranje napada na pravi način. Sve što je Russ u onim utakmicama u kojima se odlučio 'razigravati' mogao raditi jest zabiti se u reket i dodati na perimetar gdje bi svako daljnje kretanje lopte ili igrača prestajalo odnosno gdje bi igrač kojemu Russ dodaje, a to su najčešće druga dva napadački najopasnija igrača, George i Melo, išli rješavati napad solo akcijom. To je glavni razlog Thunderovog neuspjeha, taj ogavni napad koji nema nikakvog smisla i koji bi trebao biti glavni razlog da se u Oklahoma Cityju zahvale Billyju Donovanu, treneru koji nije loš, ali nije dovoljno dobar da vodi momčad kao OKC ili, bolje rečeno, igrača kao što je Westbrook.

Prije nekoliko je dana na tržište NBA trenera stiglo jedno itekako zanimljivo ime – Mike Budenholzer. Iako se ne zna tko je ustvari inicirao raskid između Budenholzera i Hawksa, jedno je sigurno. Budenholzer je prekvalitetan trener da vodi momčad s kojom mora namjerno gubiti i ne bi čudilo da je upravo zbog toga on sam odlučio raskinuti s Atlantom. Trenutno nema boljeg kandidata za klupu Thundera ukoliko se kao glavni cilj franšize za iduću sezonu postavi promjena stila igre, prvenstveno u napadu. Atlanta je pod Budenholzerom igrala itekako kvalitetnu obranu, a napad je bio najbliže onome što se igra u Spursima (dobro, ni ovogodišnji Jazz nije za bacit), franšizi u kojoj je Budenholzer pod budnim okom Poppa i iskovao svoj trenerski zanat. To je ono što treba Oklahomi ako želi napraviti korak unaprijed. Sustav koji će Westbrookovu energiju znati kanalizirati na pravi način odnosno usmjeriti je na stvarno kreiranje i koji će, što je također itekako važno, omogućiti uključivanje svih igrača u realizaciju napada. Takvo što potrebno je  i Paulu Georgeu u borbi protiv letargije od koje je obolio upravo radi načina na koji Thunder igra napad. U momčadi čiji napad ima smisla svaki igrač može dati ono što se od njega i očekuje. U Budenholzerovu napadu bi čak i Melo našao svoje mjesto i postepeno pristao na rolu sixth mana. No, za izgradnju stila potpuno drugačijeg sadašnjem najbitniji nisu ni George, ni Melo, bitan je Russell Westbrook. Jer ipak se oko njega gradi momčad.

S obzirom da je Budenholzer nesumnjivo vruća roba na tržištu (već je u pregovorima s Knicksima, dok je Sunse odbio), Presti bi trebao itekako žurno reagirati. Ukoliko propusti ovako veliku šansu kao što je dovođenje jednog od boljih NBA trenera, OKC bi mogao od povremenog contendera postati prosječna momčad, a to je gore i od toga da ste privezani za podrum lige.

Thunderu treba promjena stila, a jedan je trener idealan za njih... #clickbait
Nakon što je apsolutno iznenađenje sezone Utah Jazz prilično lagano izbacila Oklahomu City Thunder pobijedivši ih u 6 utakmica, počinje se nametati pitanje o projektu koji će vječitog contendera, što Thunder u dužem periodu godina definitivno jest, pretvoriti u pravu šampionsku momčad. Pokušaj broj 2 završio je onako kako su mnogi i predviđali, totalnim debaklom. Jer ispasti u prvoj rundi i to podosta lagano jest prilično loše. Ono što se cijelo vrijeme provlačilo po medijima, društvenim mrežama i bilo kojem drugom panelu za više ili manje kvalitetnu raspravu, jest traženje krivca za loše rezultate Thundera. Tu se moglo pronaći sve ...
Thunderu treba promjena stila, a jedan je trener idealan za njih... #clickbait
Nakon što je apsolutno iznenađenje sezone Utah Jazz prilično lagano ...

Respekt: Losovius, kav97, Mac316, Puvlin, GNKDZCFC, Lisac, Alumnus,

Slažem se: GNKDZCFC,

Ne slažem se: Mac316,

Nisam još na čistu da li nastaviti sa Donovanom ili tražiti dalje, ali Budenholzer, to jest, taj tip trenera je zadnje što treba Thunderu. Thunder se s max ugovorom Russu predao u njegove ruke sljedećih 5 godina minimalno i treba trenera koji... - Mac316, 2.5.18. 9:29, 0 0 0
...će znati posložiti se ostalo oko Russa, ne mijenjati njega. Budenholzer je Poppovichev produkt i forsira timsku košarku, sustav sa puno dodira svih igrača i uključivanje svih u igru. MIslim da znamo dosta o Westbrooku da nam je jasno da to... - Mac316, 2.5.18. 9:30, 0 0 0
...nikad neće uspjeti na njemu. Westbrooka nećeš promijeniti, niti nema potrebe, čovjek koji ima dvije sezone triple double prosjek ne treba mijenjanje, treba oko sebe sustav koji će iz drugih dobiti nešto bolje od ovog. Ukratko, treba trenera... - Mac316, 2.5.18. 9:31, 0 0 0
...koji je dokazao u karijeri da zna igru graditi oko jednog superstara i kvalitetne jezgre oko njega. Da je bar Phil Jackson mlađi... - Mac316, 2.5.18. 9:32, 0 0 0
04/2018
Postoji li pozadinska priča oko Kosovog odlaska?

Jedino što sam nakon jučerašnjeg derbija mogao napraviti jest zamišljeno i tužno gledati u daljinu, u prazno, ne dozvoljavajući ikakvo razmišljanje o netom minulom događaju jer bi to dovelo do još većeg razočaranja, ljutnje i nekakvog gorkog koktela emocija. Ali, ako ima išta pozitivno u devedesetominutnoj predstavi koja je završila najgorim mogućim scenarijem, onda je to spoznaja da Hajduk nije izgubio jer kvalitetom nije dorastao Dinamu, već da je Hajduk izgubio utakmicu u kojoj je bio bolji, i to barem za dva gola. Pozitivno je vidjeti kako je momčad Hajduka napredovala u odnosu na ljutog im rivala, kako su kvalitetom igre od de facto autsajdera u svakoj utakmici dogurali do ravnopravnog, u ovom slučaju i boljeg suparnika. Zato volimo nogomet, zato tako jebeno volimo Hajduk, zato nakon svakog poraza imamo taj osjećaj još veće privrženosti klubu. Imamo osjećaj da smo tu negdje, da s još par igrača možemo napraviti velike stvari i to je valjda najpozitivnije što možemo izvući iz ovog gorkog poraza. No, umjesto da s takvim mislima započnemo novi dan ili barem završimo prethodni, netko je odlučio sve to pokvariti. Naime, Nadzorni odbor Hajduka odlučio je s dužnosti predsjednika maknuti Ivana Kosa. Najednom sav taj prirodni žal za sportskim porazom prerasta u ljutnju i razočaranje koju je nemoguće ignorirati. Ovo nije još jedna smjena sportskog dužnosnika u Hajduku, ovo je puno više od toga jer bi posljedice mogle biti katastrofalne.

Hajduk je vođen prema socios modelu što znači da svaki član najvećeg hrvatskog kluba može direktno odlučivati o vladajućoj strukturi istog. To je jedno od fundamentalnih vrijednosti demokracije kao sustava u kojem su svi jednaki i u kojem svačije mišljenje jednako vrijedi. Problem koji može nastati u takvom sustavu vrijednosti jest da se određena grupacija počne smatrati prvim među jednakima odnosno da si daje za pravo da odlučuje umjesto većine. Među svim članovima Hajduka koji imaju pravo biranja, članovi Torcide čine manjinu, ali čini se da se upravo ta manjina počela smatrati prvom među jednakima što je ustvari pogubno za koncept narodnog kluba kakvim Hajduk želi postati. Nitko me ne može razuvjeriti da Nadzorni odbor Hajduka nije pod velikim utjecajem Torcide. Kako inače objasniti da svega par dana nakon što Torcida preko svoje FB stranice obznani svoje zahtjeve NO Hajduka, to isto tijelo, u prilično mlakoj argumentaciji, smjenjuje predsjednika Hajduka?! Uspjeh socios modela zagarantiran je ako među članovima ne postoje privilegirani odnosno, ako nijedna manjinska grupacija nema direktan utjecaj na rad demokratski izabranog tijela. U ovom slučaju, to bi značilo da NO Hajduka mora biti sasvim neovisan i ni pod kakvim utjecajem Torcide. No, pokazuje se, realnost je sasvim drugačija.

Naravno da u cijeloj toj priči Ivan Kos snosi velik dio odgovornosti, no ne mogu se oteti dojmu da je cijela priča oko 'drugačijeg tretiranja sudaca' prenapuhana kako bi se našao povod za smjenu nekoga tko određenoj grupaciji, u ovom slučaju Torcidi, odavno ne odgovara (slika).

Podsjetimo se. Prvo je Torcida 'ko iz vedrog neba' počela prozivati Upravu, prije svega predsjednika Kosa zbog slabijih rezultata. Dosta licemjerno od ekipe koja je ne tako davno izvjesila transparent „Rezultat je trend. Ideal je vječan!“. Onda se ta ista skupina okomila i na same igrače pa je sredinom sezone u svoj repertoar više ili manje navijačkih pjesama uvrstila i „Igrajte pičkice“. Uprava je odgovorila dovođenjem Caktaša i Gyurcsa koji u zadnjih nekoliko utakmica bivaju najboljim pojedincima, a te iste 'pičkice' su se dignule u formi i igraju najbolji nogomet u svih klubova u HNL-u. Očito da loši rezultati više ne mogu poslužiti kao valjan argument za smjenu nepodobnog člana Uprave pa je na red došlo nešto drugo. Ponavljam, nije ni Kos u potpunosti čist. Ovo je nešto što je definitivno na sramotu transparentnog i čisto vođenog Hajduka. Ali da se zbog takvog nečeg ide odmah u smjenu, to je definitivno pretjerivanje. Da se Kos zbilja toliko ogriješio o tzv. moralna načela, onda bi letio prvom prilikom i definitivno ne bi ostao obnašati dužnost predsjednika sve dok novi ne bude izabran. Mislim da upravo to najbolje pokazuje koliko ni sam NO nije siguran u svoju odluku, koliko su temelji optužbe ustvari slabi. Dok je netko drugi bakljama i ustaškim skandiranjem pod krinkom pružanja otpora ustvari punio kasu HNS-a, Ivan Kos je na Skupštini HNS-a ustajao protiv svega lošega u toj instituciji čime je valjda jasno dao do znanja da su njemu ta 'moralna načela' itekako jasna.

Uostalom, zašto je uopće Torcida preko facebooka tražila smjenu predsjednika Hajduka? Zar oni ne vjeruju u transparentnost i neovisnost, u krajnjoj liniji i sposobnost izabranog Nadzornog odbora? Zašto se onda ne traže i ostavke članova NO Hajduka? Davanje sugestija i izražavanje mišljenja u demokratskog sustavu je jedno, korištenje demokratski izabranog tijela kao svoje marionete nešto sasvim drugo. Slučaj 'Saša Matić i ljudi u crnom' mogao se riješiti kao jedna točka dnevnog reda Skupštine. Ustvari, morao se. Jer tako se to radi u demokraciji. No, Nadzorni odbor je pokazao da nema dovoljno kičme da takvo što napravi. Ovako se stječe dojam da unutar Hajduka postoji 'nevidljiva crna ruka' koja odlučuje o svemu, a da je socios model samo paravan za ostvarivanje vlastitih želja i interesa koji nisu u skladu sa željama većine članova.

S ovakvim čistkama svih onih koji se imalo ogriješe u sustav moralnih načela Hajduka neće se postići apsolutno ništa, već naprotiv, samo će se dodatno podjarmiti buduće Uprave i predsjednike koji će imati sve manje slobode jer će svaka njihova odluka morati biti u skladu sa željama jedne manjinske grupacije. Velik je to poraz Hajduka kao narodnog kluba i svega u što smo mi kao navijači vjerovali. Hajduk će kao narodni klub uspjeti tek onda kada će se jasno znati da je predsjednik jedno, Uprava i njeni članovi drugo, Nadzorni odbor nešto treće, članovi nešto četvrto, a Torcida nešto peto. Ovako se čini da je sve to jedno te isto, a to je najmanje što je ovom Hajduku potrebno.

Ključ uspjeha koncepta narodnog kluba je u neovisnosti upravnih tijela!
Jedino što sam nakon jučerašnjeg derbija mogao napraviti jest zamišljeno i tužno gledati u daljinu, u prazno, ne dozvoljavajući ikakvo razmišljanje o netom minulom događaju jer bi to dovelo do još većeg razočaranja, ljutnje i nekakvog gorkog koktela emocija. Ali, ako ima išta pozitivno u devedesetominutnoj predstavi koja je završila najgorim mogućim scenarijem, onda je to spoznaja da Hajduk nije izgubio jer kvalitetom nije dorastao Dinamu, već da je Hajduk izgubio utakmicu u kojoj je bio bolji, i to barem za dva gola. Pozitivno je vidjeti kako je momčad Hajduka napredovala u odnosu na ljutog im rivala, kako su kvalitetom ...
Ključ uspjeha koncepta narodnog kluba je u neovisnosti upravnih tijela!
Jedino što sam nakon jučerašnjeg derbija mogao napraviti jest zamišljeno ...
problem je već u samom tom pojmu 'narodni klub'. Na stranu da tako nešto ne postoji u dioničkom svijetu, takva etiketa u startu daje jasno do znanja da onaj tko dođe na čelo kluba zapravo nema nikakve ovlasti, taj nekakav misteriozni entitet 'narod' - Mac316, 23.4.18. 13:04, 0 0 0
...je relevantan za sud o dobrom i lošem i bogme se 'narod' dobro drži svojih ovlasti. Hajdukov model je potpuno promašen, ne zbog samog koncepta nego zbog same izvedbe koja je u dubokom nesrazmjeru sa samim konceptom - Mac316, 23.4.18. 13:05, 0 0 0
Govorim za pojedinačnu odluku,normalno ako misli da je to prevelika pogreška ili da mu je taj NO izgubio smisao,postoji načini na koji riješiti taj problem.Neka skupi 2000 potpisa istomišljenika i idemo na referendum, vrlo jednostavno - zdeso, 23.4.18. 13:08, 0 0 0
Jednostavno PR mu više nije bio dovoljan. Posao je tek osrednje napravljen, a demagogija mu je bila na najjače. Ne možeš okretat HNSovu zastavu i plaćat ekipi za zabavu po Splitu. - duje_kh, 23.4.18. 13:18, 0 0 0
Po čemu to nema ovlasti?Evo ja nisam u Torcidi niti se slažem s njima u mnogo stvari,pa se ipak slažem sa ovom odlukom NO.Da se Torcidu pitalo vjerovatno bi Brbić još bio predsjednik.Da se Torcidu pitalo bio bi smjenjen za vrijeme smjene Carrilla. - zdeso, 23.4.18. 13:28, 0 0 0
03/2018
Jesu li Rakete spremne skinuti Dubse?

Nakon što su na otvaranju nove NBA sezone u prepunoj Oracle Areni Rocketsi svladali Warriorse 121 – 122, što je prema svemu sudeći bio pravi revolveraški obračun, ponovno se otvorilo vječito pitanje – Imaju li Warriorsi pravog izazivača ili je pred nama još jedna sezona u kojoj će njen regularni dio biti zanimljiviji od playoffa jednako kao što će i playoff biti zanimljiviji od samog velikog finala? Dodatak Chrisa Paula bio je sam po sebi dovoljan da javnost počne smatrati Rocketse realnim contenderima, a pobjeda protiv Warriorsa na njihovom terenu samo je dodatno potaknula mnoge na maštanje o potencijalno novim NBA prvacima. Više nego ta pobjeda, takvo je razmišljanje potaknula želja za gledanjem nekih drugih ljudi u nekim drugim bojama dresova kako drže trofej Larry O'Briena. Rocketsi jesu po mnogočemu posebni, prilično su dobra momčad, ali Warriorsi su jednostavno bolji. Warriorsi su dinastija, jedna od najboljih u povijesti…

Ako već govorimo o momčadima u kontekstu povijesti čitave lige, onda i za ovogodišnje Rocketse možemo naći nekoliko 'mindblowing' podataka. Da ne zamaram previše sa statistikom izdvojit ću samo tri najbitnije:

1. Prema ofanzivnom rejtingu(115.9), Houston Rocketsi su najbolja ekipa koja je ikad stupila na parket NBA lige. Usporedbe radi, najbolji napadi svih vremena, oni prošlogodišnjih Warriorsa i 'Showtime Lakersa' iz sezone '86./'87. imali su 115.6.

2. Više od polovice (50.4 %) svih šuteva koje Rocketsi uzimaju dolazi iza linije 3 poena. (Dajte si vremena i procesuirajte ovo!)

3. Na vječitoj listi igrača u kategoriji 'Win shares per 48 min', Houston ima čak dvojicu u top 10. Chris Paul je prvi, James Harden deseti. (Najveći svih vremena je drugi!)

Mnogi su se za podatak o povijesno dobrom ofenzivnom rejtingu uhvatili kao Stjepan Mesić ureda bivšeg predsjednika tvrdeći uvijek isto: „Houston Rocketsi imaju najbolji napad u povijesti NBA lige!“

E, pa ja se s time ne mogu složiti!

Momčad koja ima najbolji ofanzivni rejting u povijesti ustvari nema najbolji napad lige, ma koliko god to paradoksalno zvučalo. Po preuzimanju Rocketsa, D'Antoni je odlučio radikalizirati stvari. 'Izbrisao' je mid-range igru iz Houstonovog playbooka, a s onim najdebljim plavim markerom podcrtao šut za 3 poena što je u njegovoj drugoj sezoni dovelo do podatka br. 2. Rocketsi su uvjerljivo prvi po pokušajima za tri poena. Čak štoviše, od prvog sljedećeg pratitelja Brooklyn Netsa uzimaju čak 7.2 pokušaja više što je otprilike jednako puta više koliko druge Netse dijeli od devetnaestih Clippersa. Iz svega navedenog se čini kako su Rocketsi napadački stroj koji melje sve pred sobom, no tome ustvari nije ni približno tako.

Houstonov sustav prilično je jednostavan i maksimalno potencira dvije stvari – tricu i individualnu kvalitetu pojedinca. Velika većina napada sastoji se od toga da dvije glavne zvijezde imaju loptu u rukama i ulaze u pick and roll akciju s centrom ili forsiraju obranu na preuzimanje čime si sami kreriraju mismatch dok ostala trojica stoje iza linije tri poena i služe kao spot-up opcije. Houstonov sustav se uvelike oslanja na izolacije, što je u potpunoj suprotnosti filozofiji igre koju gaje ili su gajili prethodno spomenuti povijesno dobri napadi. Frekvencija izolacija u napadu Houstona iznosi 14,2 %, sasvim dovoljno za prvo mjesto u ligi (informacije radi, Oklahoma je druga s 11.0 %). Dodatno, James Harden s 33,6 % i Chris Paul s 29,3 % frekvencije izolacija predvode listu igrača po navedenoj kategoriji (LeBron James je treći s 25,3 %). Istovremeno, Rocketsi su tek 23. momčad lige po asistencijama što jasno ukazuje kako ključ u zaustavljanju Houstona leži u zaustavljanju Paula i Hardena, no ja bih ovdje preskočio famoznu „Obrane osvajaju naslove!“ i naglasak maksimalno stavio na napad. To da Warriorsi imaju bolju obranu od Houstona i nije neka novost. No, Warriorsi jednako tako imaju i bolji napad, navedenoj statistici usprkos.

Jednako kao što Rocketsi dominiraju ligom po broju upućenih trica, Golden State Warriorsi dominiraju po broju asistencija (30,5 po utakmici; razlika između GSW-a i prvih pratitelja Pelsa je jednaka razlici između Pelsa i 15. momčadi lige), postižu najviše poena po utakmici (116) i najbolji su po tri najvažnija postotka (postotak šuta iz igre, postotak šuta za 3, efektivan postotak šuta). Čak i da vas nisam zatrovao sa svim ovim brojkama, iz samog napadačkog stila kojeg gaje ove dvije momčadi vidljivo je kako 'Rakete' jednostavno nemaju šanse. Warriorsi su 'poezija u pokretu', motion offense kojega je izuzetno teško braniti i koji vam realno ostavlja samo dvije opcije: ili se luđački dobro, 'sanantoniospursovski' braniti čitajući igru protivnika, ili imati petorku vrhunskih defanzivaca koji mogu preuzimati sve. Jednom kada Warriorsi uključe svoj napadački blender načinjen od mnoštva screenova, cutova i svega ostaloga što najbolji napad lige i čini takvim, nemoguće je da ekipa s dvije izrazito velike obrambene mane zvane James Harden i Ryan Anderson preživi.

Mnogi će uoči najizglednijeg dvoboja finala Zapada naglasak stavljati na obranu jedne i druge momčadi. No, to je po meni potpuno kriva percepcija dvoboja tih dviju momčadi. Umjesto fokusa na obranu, navedeni matchup valja promatrati kroz obračun dvaju napadačkih stilova u kojem će onaj aktualnih NBA prvaka pobijediti. Više od pobjede Golden Statea to će značiti poraz pomalo luđačke D'Antonijeve filozofije koja namjerno briše neke elemente igre pretjerano naglašavajući druge čineći time košarku manje zabavnom. Drugim riječima, dopizdi ti više beskonačno ponavljanje trica i izolacija…

Svi bismo mi voljeli gledati neke nove NBA šampione, no to se nažalost po nas ove sezone neće dogoditi. U ovom slučaju, i dobro da je tako…

Rocketsi nemaju šanse. I dobro je da nemaju…
Nakon što su na otvaranju nove NBA sezone u prepunoj Oracle Areni Rocketsi svladali Warriorse 121 – 122, što je prema svemu sudeći bio pravi revolveraški obračun, ponovno se otvorilo vječito pitanje – Imaju li Warriorsi pravog izazivača ili je pred nama još jedna sezona u kojoj će njen regularni dio biti zanimljiviji od playoffa jednako kao što će i playoff biti zanimljiviji od samog velikog finala? Dodatak Chrisa Paula bio je sam po sebi dovoljan da javnost počne smatrati Rocketse realnim contenderima, a pobjeda protiv Warriorsa na njihovom terenu samo je dodatno potaknula mnoge na maštanje o potencijalno novim ...
Rocketsi nemaju šanse. I dobro je da nemaju…
Nakon što su na otvaranju nove NBA sezone u prepunoj ...
...a Hardenova obrana ove sezone je miljama daleko od one koja je nasmijavala narod u skečevima. Ono što je problem Houstona je da napad D'Antonija nikad nije mogao prolaziti u playoffu, prosto zato jer nema plana B nakon što trice stanu, a stat će.. - Mac316, 14.3.18. 7:25, 0 0 0
Točnije, plan B je Harden na izolaciju pa što bude, a tako je teško osvajati nešto. Za Paula na temelju iskustva svi znamo da će nestati magije čim počnu utakmice na 4 dobivene. Sve to je potpuno nebitno jer svima je jasno da Thunder osvaja naslov - Mac316, 14.3.18. 7:26, 0 0 0
Hvala Mac na uvik lipim ričima! - baiso, 14.3.18. 9:13, 0 0 0
Priče o Paulu u playoffu kao chokeru su gluposti, kao i sve priče o chokeanju. Ozljede koje su pretrpili u playoffu i on i ostatak ekipe daju malo konteksta za Clipperse. Jedina serija o kojoj se može pričati je OKC, jer 'prodao' je 5. utakmicu - JoHayes13, 14.3.18. 12:58, 0 0 0
Istina, izgubio je dvije lopte u zadnjoj minuti, na jedan očiti prekršaj i jedan mogući prekršaj. Ali čak ako i uzmemo tu seriju, on je redom imao - 23p, 12a, 4r, 51.0% FG, 2.3 TO. Bolesno je podbacio... - JoHayes13, 14.3.18. 13:00, 0 0 0
03/2018
Surfin USA; Koliko je zaista dobar Nikola Jokić?

Ako ste imalo upućeni u NBA svijet i ličnost zvanu Nikola Jokić, onda vam sigurno nije promakla slika nekog tamo debeljka s njegove 'lične' na kojoj osim imena i prezime stoji i grad Sombor kao mjesto rođenja. Daleko je taj debeljko, danas zvani The Joker, dogurao. Scenarij gotovo za snimiti film. I dok su mnogi očarani uspjehom tog malog debeljka kojemu se gotovo nitko nije javio kada je prije par godina na facebooku, već sad znamo, tipično ležerno za njega postavio „Oće ko na basket?“, ipak treba negdje povući liniju, jer se u protivnom dogodi da se igrač diže previsoko u nebesa. Nekako sam dojma da se u našim medijima, a pogotovo u srpskim, Nikolu Jokića diže malo previše, stoga idemo stvari postaviti onako kako treba…

Nuggetsi su sasvim sigurno te 2015. godine imali najveći steal drafta jer su drugim izborom birali igrača oko kojega su vrlo uskoro početi graditi čitavu momčad. Drugim riječima, Denver je u Jokiću dobio franšiznog igrača. Rebuilding Nuggetsa time je završio jer je mlada jezgra momčadi stvorena, bilo je vrijeme da se okrene budućnosti i da se sagleda realna perspektiva momčadi izgrađene oko srpskog centra. Prvo i osnovno, valja napomenuti kako Nuggetsi nisu prva franšiza koju će glavne NBA zvijezde označiti na karti kao moguću novu destinaciju po ulasku u free agency. Naprotiv, radi se o jednom od manjih tržišta NBA lige. Jebiga, geografija je to - Denver, zima, Rocky Mountains… Sve to utječe na poslovanje franšize koja ono najbolje mora izvući iz drafta i to su u Denveru upravo i postigli. Jokić možda nije igrač kojega bi svaki NBA klub označio kao franšiznog, ali za Denver itekako jest. Stoga ne treba ni sumnjati kako će Nuggetsi na ljeto ponuditi Jokiću maksimalan ugovor. Je li Jokić igrač za maksimalan ugovor tu čak nije ni toliko važno, važno je samo da za Denver jest. Uostalom, i ako Nuggetsi budu razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim navedene, druge će ih franšize prisiliti da izjednače njihove ponude, a one će naravno odgovarati svoti maksimalnog ugovora.

Prvi pratitelj u poretku za MIP nagradu prošle sezone, Nikola Jokić, i dalje bilježi sjajne brojke: 16,9 pts, 6 ast, 10.5 reb, 1.1 stl, 0.8 blk po utakmici. Ovome valja nadodati kako je ove sezone upisao 6 triple – double učinaka (najviše iza Westbrooka i LeBrona) te kako se trenutno nalazi na izuzetno visokom 10. mjestu u VORP kategoriji (Value over Replacement Player) te je ujedno jedini igrač u top 14 navedene kategorije koji nije izabran na all – star susret.

Usprkos navedenom, Jokić stagnira ili bilježi pad u nekoliko vrlo važnih kategorija (tab. 1). S povećanjem minuta smanjila mu se opća efikasnost (PER) i ona šuterska (TS% i Efg%), bilježi više izgubljenih lopti po susretu, ali i više asistencija. Usage percentage mu je viši za samo 0,2%. Uzima više trica koje šutira višim postotkom, ali mu je eFG% ipak niži. Smanjio je broj pokušaja pod samim košem s 0.349 na 0.239.

Tab. 1. Nikola Jokić prema odabranim statističkim kategorijama u sezoni 2016./2017. i 2017./2018.

Statistička kategorija

2016./2017.

2017./2018.

Player Efficiency Rating (PER)

26.3

23.4

True Shooting Percentage (TS%)

.640

.591

Effective Field Goal Percentage (eFG%)

.605

.537

Turnover Percentage (TOV%)

15.2

16.4

Win Shares (WS)

9.7

7.2

Field Goal Percentage (FG%)

.578

.486

Izvor: basketball-reference.com

Iz svega navedenog vidljivo je kako se Jokić nije baš najbolje snašao u povećanoj roli koju je dobio ove sezone. Više je vremena provodio na high – postu kao kreator, a manje u post-up situacijama, više se napada 'vrtilo' kroz njega i više je šutirao trica. Također, više je vremena provodio je na poziciji četvorke u paru s Plumleejem. Ipak, usudio bi se reći kako će se Jokićeve brojke značajno promijeniti do kraja sezone budući da je Denver u relativno ranoj fazi još u studenom ostao bez jednog od svojih ključnih igrača - Paula Millsapa - koji se tek sada polako vraća u punu minutažu, a što će za posljedicu imati promjenu Jokićeve role.

Millsap donekle opovrgava ono što sam naveo kao boljku Denvera po pitanju free agencyja. Kao all – star, ali još više kao moderna all – around četvorka, Paul Millsap je prošlog ljeta potpisao s Nuggetsima ugovor na tri godine. Mislim da se premalo pričalo o tom dealu i o tome koliko je on ustvari dobar za obje strane. Millsap će po isteku ugovora imati 36 godina te je ovo zadnji veliki ugovor kojeg će dobiti, s pravom, jer ovo su ujedno i zadnje tri godine koje će on odigrati na vrlo visokoj razini. S druge strane, osim što je Millsap dobio veliki novac, Nuggetsi su dobili baš ono što trebaju. Do-It-All igrača koji je za Nuggetse prije svega važan u obrani odnosno koji je onaj koji će ispodprosječnu obranu Nuggetsa (29. po defanzivnom ratingu prošle sezone) držati na barem pristojnom nivou dok će istovremeno ionako izvrstan napad učiniti još i boljim. Millsap u prvoj petorci znači da će Jokić više vremena provoditi u post – upu, da neće gotovo svaki napad ići preko njega, da će u obrani postojati jedan visoki koji će krpati rupe koje će on ostavljati. Millsap je univerzalac, a koliko dobar, to će zadnja četvrtina regularne sezone pokazati. I playoff naravno.

Prethodno je navedeno kako je Nikola Jokić franšizni igrač za Nuggetse, ali ne i za sve NBA ekipe. Osobno smatram kako se oko Jokića može izgraditi izrazito kompetitivna i zabavna ekipa, ali nikako ne ekipa koja će imati realnu šansu osvojiti naslov, barem ne oko Jokića kao glavnog igrača te ekipe. The Joker, koliko god bio spektakularan u napadu i samim time noćna mora za protivničke trenere, jednako je tako noćna mora za vlastitog trenera po pitanju obrane. U današnjoj NBA ligi gdje se trči više nego ikad, gdje se preuzima više nego ikad, biti centar s gotovo nikakvim fizikalijama izuzetno je velika mana, a Jokić je baš reprezentativan primjer toga. Njegova obrana ima prilično limitiran prostor za napredak i uvelike će ga koštati na putu ka ostvarivanju još bolje NBA karijere. Doigravanje, ovo i ona koja slijede, bit će najbolji pokazatelj tome jer se tada više nego prije pažnja posvećuje detekciji mana protivničkih ekipa, a da je Jokićeva obrana ogromna mana Denvera, to mislim da znaju svi. The Joker ne može braniti pick and roll, ne može preuzimati, od njega su brži čak i neki centri tipa Nikola Vučević. On samo može tek djelomično smanjtiti štetu, ne i ukloniti. To će ga, kao što je navedeno, stajati neke veće karijere, to će stajati i Nuggetse u nekom budućim polufinalima i finalima konferencije do kojih bi definitivno mogli doći.

I dok Jokić nije ni prvi, ni zadnji igrač kojemu je defanzivna strana parketa izrazita mana, njegov je problem pozicija koju igra. Imati centra koji je loš u obrani puno je gore nego imati nekog beka ili krilo jer između ostalog ovog potonjeg možeš puno lakše sakriti na pozicije od 1 do 4. Centra baš i ne, pogotovo ne u današnjem NBA-ju. To znači da će Nuggetsi imati uvijek tu jednu manu koja će ih koštati, no to nikako ne znači da neće ostaviti traga u playoffu ili da ekipa s Jokićem na čelu neće ostati nezapamćena već baš suprotno. Jokić nije igrač oko kojega gradiš ekipu s kojom ćeš osvajati naslove, ali je definitivno netko oko kojega možeš izgraditi ekipu koje će se mnogi vrlo rado sjećati. Znate za one tamo iz Sacramenta šta su početkom 2000-ih imali isto tako par Balkanaca?! E pa o tome vam pričam…

S Jokićem nema prstenja, ali ima zabave...
Ako ste imalo upućeni u NBA svijet i ličnost zvanu Nikola Jokić, onda vam sigurno nije promakla slika nekog tamo debeljka s njegove 'lične' na kojoj osim imena i prezime stoji i grad Sombor kao mjesto rođenja. Daleko je taj debeljko, danas zvani The Joker, dogurao. Scenarij gotovo za snimiti film. I dok su mnogi očarani uspjehom tog malog debeljka kojemu se gotovo nitko nije javio kada je prije par godina na facebooku, već sad znamo, tipično ležerno za njega postavio „Oće ko na basket?“, ipak treba negdje povući liniju, jer se u protivnom dogodi da se igrač diže previsoko ...
S Jokićem nema prstenja, ali ima zabave...
Ako ste imalo upućeni u NBA svijet i ličnost zvanu ...

Respekt: Lisac, GNKDZCFC, Losovius,

Slažem se: MatejKane, kav97,

Super analiza. Istinu će pokazati vrijeme... Vidjet ćemo koliko može raditi na specifičnim elementima igre da ih dovede barem do prosjeka... - Losovius, 6.3.18. 11:44, 0 0 0
Iako ne opovrgavam da je mana u obrani, rekao bih da Denverova obrana može dobro izdržati u određenim matchupovima. Elitnih centara koji oko kojih se vrti napad, u ligi je puno manje nego prije, a dobra obrambena četvorka ka Millsap može dosta... - Puvlin, 6.3.18. 13:57, 0 0 0
Dobro pokriti Jokića. Teško će se naći momčad sa dva jednako dobra visoka igrača protiv kojih Denver ne bi mogao sakriti Jokera u obrani. Nesreća je što će u playoff protiv ekipa sa jakim post igračima, ali pitanje je koliko će potrajati ta situacija - Puvlin, 6.3.18. 14:00, 0 0 0
10/2017
Kako je Marcelino najveće luzere pretvorio u pobjednike?

Marcelino je potpisom ugovora s Valencijom došao u dobro mu poznato okruženje te je iz tog razloga ustvari vrlo dobar fit za Šišmiše. Naime, na klupu Villareala je sjeo u siječnju 2012. godine, u sezoni u kojoj je Žuta Podmornica igrala Segundu te je od tada pa do početka 2016./2017. od drugoligaške momčadi pune veterana napravio momčad koja je pretprošlu sezonu završila na 4. mjestu Primere. Sa sličnim problemima zatekao je i drugi najtrofejniji katalonski klub jer zauzeti 12. mjesto dvije godine zaredom za klub takvog renomea je jednako relegaciji.

Nakon 9 odigranih kola možemo slobodno ustvrditi da je Marcelino napravio odličan posao te je njegov trenerski rukopis itekako vidljiv. Momčad u određenim segmentima itekako sliči Villarealu od prije dvije godine. Efikasan i jednostavan nogomet u kojem prioritet nije dominacija posjedom nego maksimalno iskorištavanje prostora. Prvo što je Marcelino napravio jest promjena formacije u 4-4-2, baš kao što je to bio slučaj u Villarealu. Sličnosti sa Žutom Podmornicom još su očitije kada pogledamo zadaće igrača u već spomenutoj formaciji:

U oba slučaja par centralnih veznih igrača čini kombinacija kreativnosti i destruktivnosti s time da je u Valenciji ta tipizacija dodatno izražena. U Marcelinovom Villarealu daleko najvažniji, ujedno i najbolji igrač bio je Bruno Soriano - glavni organizator igre. Identičnu rolu u današnjoj Valenciji igra njihov kapetan Dani Parejo – od spuštanja do stoperskog dvojca do distribucije lopte na krilne pozicije gdje se onda napad dalje razvija (slika ispod). Kapetan Valencije daleko je najvažnija figura u izgradnji igre i u svakoj je dosadašnjoj utakmici imao najviše dodira u svojoj momčadi. U Geoffreyju Kondogbiji Marcelino ima znatno pouzdanijeg destruktivca od Manu Triguerosa i jednostavno kompletnijeg obrambenog igrača. Uz plemenitog veznog u kreaciji igre najviše sudjeluju i dva krilna igrača koja vrlo često imaju tendenciju ulaska u sredinu terena što je prirodno budući da su jedan dio svoje karijere proveli kao vezni igrači (Carlos Soler/Denis Suarez) ili kao napadači (dos Santos/Guedes). U zadnjoj liniji Marcelino se također drži istog principa uparivanja igrača, stopera koji je pouzdan u igri s loptom (Victor Ruiz /Gabriel Paulista) i fizički jačeg stopera (Bailly/Murillo). Kao što je prethodno spomenuto, Marcelino nije proaktivan trener, pa je spomenuti princip igre gdje je velik dio kreacije sveden na jednog čovjeka u veznom redu i na dvojicu krilnih igrača u protivničkoj trećini ustvari vrlo jednostavan, a opet efikasan.

No, postoje i bitne razlike između ovih dviju momčadi zbog čega je dojam koji ostavljaju bitno drugačiji, premda funkcioniraju po istim mehanizmima. Prije svega, Villareal je bio puno kvalitetnija obrambena ekipa dok je Valencia talentiranija napadački. Villareal je u sezoni 2015./2016. u prosjeku zabijao vrlo slabih 1.16 golova po utakmici dok je Valencia u prvih 9 kola po utakmici zabila čak 2.78 golova. Na drugoj strani terena Villareal je primao 0.92 golova po utakmici dok Valencia prima 1.11 s time da valja napomenuti kako je dobar dio sezone Žuta Podmornica držala tu brojku daleko ispod 0.85. Sve u svemu, ne treba puno filozofije da se vidi kako je zadnja linija Villareala u odnosu na Valencijinu daleko kvalitetnija defanzivno, dok je Valencia kvalitetnija napadački, i to prvenstveno na, za Marcelinov sustav, vrlo važnim pozicijama.

Iako imaju tek 20 godina, Gonçalo Guedes i Carlos Soler prometnuli su se u temeljne igrače svoje momčadi. Portugalac na posudbi iz PSG-a dosad je zabio 3 i asistirao za 5, dok je Soler zabio 1 i asistirao za 4 pogotka. Budući da se radi o mladim igračima koji još nisu do kraja definirani, mnogo ih je lakše prekomandirati na određenu poziciju. Tako je Guedes iz Benfice, gdje je u 4-1-3-2 sustavu igrao napadača, preselio na poziciju lijevog krila dok je Soler, klasični vezni igrač, preselio na poziciju desnog krila. Guedesova kretanja mnogo su okomitija te je daleko bolji dribler dok je Carlos Soler igrač donekle sličan Saulu Niguezu koji može jednako dobro igrati i u roli centralnog veznog, i u roli krilnog veznjaka. Daleko najveća razlika između dviju Marcelinovih momčadi jesu bekovske pozicije. Villarealov par činili su izrazito defanzivno orijentirani bekovi Jaume Costa – Mario Gaspar, dok Valencia tradicionalno ima izrazito ofenzivne bekove koji se vrlo često pridodaju napadu i potpora su Guedesu i Soleru na overlapu ili u igri 2 na 2. Jose Gaya tako po potrebi može odigrati i lijevo krilo, dok je Montoya ipak malo defanzivniji bek, ali i dalje vrlo opasan prema naprijed.

Veliku stvar španjolski je stručnjak napravio i s dvojicom napadača. Rodrigo koji je te famozne 2015. doveden za 30 milijuna eura i koji je dosad bio veliko razočaranje konačno igra u sistemu koji njegovim osobinama (brzina i prodornost) najviše odgovara, baš kao što je i Simone Zaza zadovoljan činjenicom da ne mora nužno igrati usamljenog targeta mana (kao što je to igrao u West Hamu i Valenciji prošle sezone) čime dobiva više prostora za manevar. Dvojac napadača ima pouzdanu zamjenu u mladom Santiju Mini, izvorno desnom ofanzivnom krilu kojega Marcelino koristi na poziciji napadača, najčešće kao zamjenu za Zazu u trenutcima kada španjolski strateg želi intenzivnije pritisnuti zadnju liniju protivnika.

Kao što je već spomenuto, pogrešno bi bilo fokusirati se isključivo na build-up fazu igre, jer tu ne nastaje čarolija Marcelinovih ekipa. Čarolija je u kompaktnosti linija, dvostrukom bloku od 4 igrača i dvojicom napadača koji sprečavaju odvijanje protivničkog napada kroz sredinu terena tjerajući protivničke ekipe da igraju na bočne pozicije – krilni veznjaci (Guedes/Soler) se svjesno povlače u sredinu dok bekovi (Montoya/Gaya) agresivno pritišću krila protivničke momčadi te ih na taj način uštopavaju i tjeraju protivnika na vraćanje lopte u zadnju liniju i resetiranje napada (slika dolje). Najgora stvar koja se protivniku u tom trenutku može dogodit jest da izgubi loptu jer tranzicija iz obrane u napad zasad je daleko najjače oružje Šišmiša. Brza i okomita dodavanja, kvalitetne kretnje i maksimalno iskorištavanje širokog prostora koje protivnik ostavlja Valencia je dosad kaznila nebrojeno puta. Tu se Marcelinov trenerski rukopis ujedno i najbolje primjećuje.

Dobar ulazak u sezonu garancija su uspjeha nove i preporođene Valencije. Marcelino je od podosta mladih igrača u prvih jedanaest napravio vrlo organiziranu i kompaktnu momčad čije su kontre njihov daleko najjači forte. No, daleko je to od savršenog. Zadnja linija dosad se pokazala kao najslabija točka ove Valencije i glavni je razlog zašto  Valencia prima više od jednog gola po utakmici. No, to su stvari koje se mogu rješavati u hodu. Možda se Marcelinov „lucky talisman“ u sredini obrane krije upravo u ozlijeđenom 24-godišnjem Rubenu Vezu. Bilo kako bilo, Valencia je od grupe izgubljenih igrača koji su težili igri kojoj nikako nisu dorasli prerasla u mladu momčad koja, premda igra podosta reaktivno, i dalje djeluje izuzetno atraktivno i gušt je za gledati.

Simple, eficiente, triunfante - drugi dio
Marcelino je potpisom ugovora s Valencijom došao u dobro mu poznato okruženje te je iz tog razloga ustvari vrlo dobar fit za Šišmiše. Naime, na klupu Villareala je sjeo u siječnju 2012. godine, u sezoni u kojoj je Žuta Podmornica igrala Segundu te je od tada pa do početka 2016./2017. od drugoligaške momčadi pune veterana napravio momčad koja je pretprošlu sezonu završila na 4. mjestu Primere. Sa sličnim problemima zatekao je i drugi najtrofejniji katalonski klub jer zauzeti 12. mjesto dvije godine zaredom za klub takvog renomea je jednako relegaciji. Nakon 9 odigranih kola možemo slobodno ustvrditi da je Marcelino ...
Simple, eficiente, triunfante - drugi dio
Marcelino je potpisom ugovora s Valencijom došao u dobro mu ...
SLobodno radi na ovom grafu ako misliš da nešto još treba pa ćemo doći do nečeg idealnog - Losovius, 26.10.17. 11:00, 0 0 0
Los, vjerovao ili ne, i ja imam određenih mana, a to su ovi vaši grafovi - živce izgubim sa svim tim oblicima i nijansama boja i onda ovo ispadne ovako kako ispadne. - baiso, 26.10.17. 13:40, 0 0 0
Što se transfer kampanje tiče, Murillo i Kondogbia su dio deala s Interom za Joao Cancela pa će po isteku posudbe samo mirno zamijeniti klubove i to je to dok će za Guedesa morati izdvojiti pokoji milijunčić više - srećom pa u PSG-u baš i nema mjesta - baiso, 26.10.17. 13:43, 0 0 0
Mislim da će ga PSG povući nazad kao dugoročno rješenje umjesto Di Marije... - Losovius, 26.10.17. 14:01, 0 0 0
Ma jednom kad uhvatiš logiku, ako znaš koncept i logiku igre, taktički graf se napravi u roku od 20-ak minuta... - Losovius, 26.10.17. 14:03, 0 0 0
10/2017
Kako je Marcelino najveće luzere pretvorio u pobjednike?

Ne znam događa li se to i vama, ali vrlo često, sasvim slučajno, odgledam neku nogometnu ekipu par puta više od planiranog jer su eto, bili u programu, a i protivnik protiv kojeg su igrali nije bio toliko loš pa se onda dogodi da baš ta ekipa bude hit sezone… Možda je to samo moj istančani ukus za prepoznavanje novih sportskih senzacija, a možda je i to samo sreća. Bilo kako bilo, sretan sam da sam ovu sezonu otvorio, s nekoliko odgledanih susreta više od planiranog, kluba koji se ponovno vratio tamo gdje i pripada, u sam vrh Primere. Riječ je naravno o Šišmišima, onima većima, trofejnijima.

Uspjeh nekog španjolskog kluba u zadnjih desetak godina može se računati po broju osvojenih trećih mjesta u ligi, iza vodećeg i svima nam poznatog dvojca. Tu su ravnotežu i inače matematički vrlo uravnotežene lige tek jednom poremetili Colchonerosi kada su 2014. osvojili naslov. Osim toga, za ostatak nogometnih klubova najveće države Pirenejskog poluotoka najveći uspjeh smatra se treće mjesto odnosno mjesto prvog pratioca nedostižnog dvojca. To je mjesto Valencia zadnji put zauzela u sezoni 2011./2012. nakon koje slijedi gotovo pravilan pad sve do 12. mjesta kojeg su Šišmiši zauzeli u zadnje dvije sezone.

Iako gotovo nikad ne bismo trebali uspoređivati novac potrošen na transfere s plasmanom momčadi,  u slučaju Valencije takvo što je itekako dozvoljeno jer je to direktan uzrok, o čemu nam svjedoči i sljedeći graf:

Sezona 2011./12., osim što je zadnja sezona u kojoj je Valencia ostvarila plasman koji ju vodi direktno u skupine Lige prvaka jest ujedno i zadnja sezona u kojoj ih je vodio Unai Emery. Fokus na igračima koji su na rosteru prilikom preuzimanja momčadi uz minimalno trošenje na transfere bio je modus operandi baskijskog stratega tijekom njegove karijere u Španjolskoj, kako u Valenciji, tako i u Sevilli. Valencia se kao klub oduvijek oslanjala na kvalitetnu skautsku službu i vlastitu nogometnu školu, a nerijetko je svoje top igrače razvila iz otpadaka Reala i Barcelone (Juan Mata, Jordi Alba). Prodaja svojih top igrača i izgradnja momčadi od tog novca bila je glavna strategija razvoja kluba. Zbog toga su Emery i Valencia bili savršeni fit jedno za drugo, no nakon njegovog odlaska stvari se bitno mijenjanju. U sljedeće dvije sezone izmijenit će se čak četvorica trenera (Pellegrino, Đukić, Valverde i Pizzi), dvojica po polusezoni što na neki način i potvrđuje koliko je bilo teško raditi ono što je tako savršeno radio Emery.

U 2014. godini Valencia dobiva novog vlasnika, kontroverznog singapurskog biznismena Petera Lima, koji je otkupio više od 70% dionica kluba. Već od samog početka sumnjalo se u transparentnost poteza koje je Lim vukao. Prvo je, odmah po dolasku, smijenjen dotadašnji trener Juan Antonio Pizzi i na njegovo mjesto postavljen Nuno Espirito Santo čiji je agent Jorge Mendes, pogađate, kućni prijatelj novopečenog vlasnika. No, usprkos svemu, Valencia je sezonu završila kao četvrta momčad prvenstva plasiravši se preko kvalifikacija u grupnu fazu Lige prvaka, a Espirito Santo je uspio ono što četvorica njegovih prethodnika nisu – ostati na klupi cijelu sezonu.

No, onda je uslijedila ta famozna 2015./2016. sezona u kojoj je Valencia pala u zonu rezultatske osrednjosti što je za klub takve veličine prava katastrofa, a glavni razlog te katastrofe bila je kriminalno loša transfer politika. Naime, u 2015./2016. relativno novi vlasnik odlučio je potrošiti poveću svotu novca na transfere kako bi Valencia po ulasku u novu sezonu mogla igrati na 2-3 fronta i kako bi u Ligi prvaka mogla otići što dalje u knock-out fazu. Nikad u svojoj povijesti Šišmiši nisu trošili toliko kao u ljeto 2015. godine kada su na transfere potrošili nevjerojatnih 143,75 milijuna eura s negativnom bilancom od 93,65 milijuna eura. Te su sezone samo Manchester City i PSG imali negativniju bilancu. Parižani su imali minus od 98,7 milijuna dok je City imao čak 145,59 milijuna minusa. Da Nicolas Otamendi nije odbio trenirati s momčadi Valencije i da nije na samom kraju prijelaznog roka za 44,6 milijuna eura prešao u City, Valencia bi se našla na vrhu te liste. A sad zabavni dio! Pogledajte na koga su ti silni novci potrošeni:

Pravo je pitanje: otkud početi s ovom tablicom? Jer toliko je toga krivoga, toliko loših poteza da bi se jedna posebna analiza mogla napisati samo na tu temu. Od kupovine 29-godišnjeg napadača kojemu još moraš dati i veliku plaću jer stiže iz engleskog kluba (i to Cityja) za 28 milijuna dok istovremeno jednog isto takvog (Paco Alcacer) imaš u vlastitim redovima, preko trošenja 30+ milijuna za dvojicu 26-godišnjih stopera od kojih ti nijedan nakon dvije godine više nije u planovima za budućnost ili jednostavno preplaćivanja vratara i napadača koji je tek sad počeo pokazivati natruhe onoga zbog čega je singapurski magnat za njega pljunuo 30 milijuna. I da, samo dvojica od ove devetorice neveličanstvenih su u rosteru za novu sezonu (Joao Cancelo je službeno na posudbi u Interu s vrlo velikom vjerojatnošću da će ga talijanski klub i otkupiti po isteku ugovora dok su Abdennour i Aderllan Santos na posudbi i s 29 godina praktički neupotrebljivi), a to su Santi Mina i Rodrigo.

Izrazito loše odrađen prijelazni rok, neadekvatno sastavljena momčad i velika očekivanja od nove sezone mogli su rezultirati samo na jedan način - otkazom Espiritu Santu i to već krajem studenog. Od onda pa sve do ljeta 2017. u čak tri navrata na klupu Valencije sjest će Salvador Gonzalez Voro, klupska legenda u toliko puta viđenoj ulozi trenera vatrogasca u tranzicijskom periodu do pronalaska novog glavnog trenera. Pod pritiskom vlasnika koji je na ljeto potrošio silne milijune , uprava kluba je za novog trenera postavila Gary Nevillea. I dan danas ovo ostaje jedan od najvećih nogometnih misterija svih vremena, a sljedeća tri mjeseca u povijesti Valencije su toliko tragična da ih ne valja ni prepričavati. Ništa bolje nije bilo ni proljeće 2016. kao i cijela 2016./2017. u kojoj su se izmijenila još dvojica trenera, Pako Ayestaran i Cesare Prandelli, s još dva angažmana dežurnog vatrogasca Salvadora Gonzaleza Vora. Nakon ljeta 2015. u kojoj se nemilice trošilo, ljeto 2016. bio je klasični period iskupljenja za Šišmiše pa su od Mustafija, Andre Gomesa i Paca Alcacera utržili 106 milijuna eura. Čisto da ne zaborave okus prethodnog ljeta tragikomično loših kupovina, za 24 milijuna eura doveli su 29-godišnjeg Garaya, do tada stopera Zenita. Kako je i vidljivo na grafu, u ljeto 2017. klub je odlučio stabilizirati potrošnju i prodaju, a za novog je trenera doveden Marcelino Garcia Toral, trener koji je s Villarealom postigao veliki uspjeh.

Simple, eficiente, triunfante
Ne znam događa li se to i vama, ali vrlo često, sasvim slučajno, odgledam neku nogometnu ekipu par puta više od planiranog jer su eto, bili u programu, a i protivnik protiv kojeg su igrali nije bio toliko loš pa se onda dogodi da baš ta ekipa bude hit sezone… Možda je to samo moj istančani ukus za prepoznavanje novih sportskih senzacija, a možda je i to samo sreća. Bilo kako bilo, sretan sam da sam ovu sezonu otvorio, s nekoliko odgledanih susreta više od planiranog, kluba koji se ponovno vratio tamo gdje i pripada, u sam vrh Primere. Riječ ...
Simple, eficiente, triunfante
Ne znam događa li se to i vama, ali vrlo ...
10/2017
Osim ozljeda, tko može zaustaviti GSW?

Nakon najklikbejtovskog naslova kojega sam mogao smisliti, uslijedit će nekoliko odvažnijih izjava koje predviđaju događanja koja nam slijede u NBA ligi ove sezone…

[Inspiracija su mi suviše mlaki tekstovi jednog korisnika pa reko sam sebi, ajmo napisat jednu mušku analizu] :)))))

1. Lonzo Ball će biti rookie godine, ma koliko mi navijali za druge…

O tome koliko će Los Angeles Lakersi 'biti dobri' ove sezone najbolje govori izjava općepoznatog LaVara Balla. Naime, on tvrdi kako će, s njegovim sinom u rosteru, Lakersi ganjati 8. poziciju playoffa. Ako uzmete u obzir činjenicu da sve što LaVar Ball izjavi je na beskonačnu potenciju uvećano s obzirom na realno stanje stvari, onda se iz te, još jedne u nizu nerealno stupidnih izjava, mogu izvući dva temeljna zaključka. Koliko je tek Zapad jak ako i sam LaVar priznaje da postoji čak 7 momčadi boljih od momčadi njegova sina?! Ako LaVar kaže da su Lakersi dobri 'tek' za 8. poziciju, to samo znači da su u stvarnosti prikovani za podrum talentom prebogatog Zapada.

I doista, Lakersi i sa Lonzom izgledaju kao poluozbiljna NBA momčad s mnoštvom mladih talenata od kojih apsolutno nijedan ne pokazuje tendenciju izrastanja u ozbiljnu NBA zvijezdu. Jedini koji je to obećavao je trejdan da bi se napravilo mjesta za Lonza, igrači poput Larry Nancea i Juliusa Randlea su užasno limitirani, 'budući Durant' Brandon Ingram je totalno izgubljen. Dovedeni centar Brook Lopez je tip igrača koji u svakoj ozbiljnijoj NBA momčadi današnjice igra „back up“ rolu i apsolutno je nekompatibilan s mladom jezgrom momčadi. O problemima Lakersa mogli bi još nadugo i naširoko, no valja zaključiti kako s ovakvom momčadi druga najtrofejnija franšiza nema što tražiti iznad 13. mjesta konferencije (uz Kingse i Sunse, Lakersi imaju najslabiji roster). Zato je po njih najbolje da se već sada fokusiraju na free agency jer je to jedini način da u Los Angelesu izgrade momčad za napasti titulu kad već od ovih draft prospecta neće biti ništa ili jako malo. Ipak, to ne znači da su ulazeći u novu sezonu bez ikakvog cilja.

Kako bi bili što privlačniji za slobodne igrače iduće ljeto, Lakersi ove sezone moraju iznjedriti barem jednog igrača s kojim bi najveće NBA zvijezde mogle oformiti novu veliku trojku, petorku, desetorku… Da bi to postigli, Lakersi trebaju u svojim redovima tražiti igrača koji je jednako dobar kao igrač i koji iza sebe ima određenu PR mašineriju koja bi ga prezentirala u što je moguće boljem svjetlu. A tko je idealniji čovjek za to od Lonzo Balla?

Lakersi će Lonzu apsolutno podrediti momčad i napumpavati mu brojke koliko je god to moguće kako bi LaVaru drugi najvažniji sin na kraju sezone odnio titulu novaka godine te postao igrač s kojim svatko voli igrati zbog njegove nesebičnosti i talenta, dakle onaj koji je idealan 'sidekick' nadolazećim free agentima idućeg ljeta. S pokojim triple - double učinkom i više od 8.368446654 asistencija po utakmici, Lonzo će sigurno uzeti titulu novaka godine. Bez obzira što će dobar dio košarkaškog svijeta navijati za Bena Simmonsa ili Dennisa Smitha Juniora, Lonzo će odnijeti tu nagradu, budite uvjereni u to. Čak štoviše, baš zbog PR mašinerije koja ga prati u stopu, ovogodišnje glasanje za ROTY nagradu neće biti glasanje za najboljeg od trojice kandidata već će biti glasanje „ZA“ ili „PROTIV“ Lonzo Balla, s time da će se ovi „PROTIV“ podijeliti na dva tabora što vlasniku najskuplje tenisice s vlastitim potpisom daje i više nego velike šanse za pobjedu.

2. Najveća opasnost za Golden State Warriorse krije se u New Orleansu!

Dao sam im šansu, pokušao sam i voljeti, ali sam s vremenom postao toliko razočaran da bi sada najradije volio da ih nema. Pelicansi su po drugi put u svega nekoliko godina uspjeli zajebati s izgradnjom momčadi oko elitnog talenta. Prvi put, 2013. godine, kada su svoj prvi izbor 2012. godine Anthonyja Davisa okružili tada all-star igračima poput Jrue Holidaya i Tyrekea Evansa, no zbog ozljeda i privatnih problema i generalno loše forme nisu uspjeli sastaviti makar solidnu playoff ekipu. Dovođenjem Cousinsa, tim poprilično neočekivanim potezom, Pelsi su krenuli u drugi pokušaj izgradnje opako natjecateljske ekipe. Najbolji centar lige i daleko, ali daleko najbolja četvorka lige u imalo zdravom okruženju već bi sada činili momčad koja opasno pretendira na naslov. Ovako, u jebenom New Orleansu, Pelicansi su sprdnja kakva i zaslužuju biti. Jer, kao prvo, nisu uspjeli izgraditi adekvatnu momčad dovođenjem igrača kompatibilnih s elitnim talentom koji posjeduju, a kao drugo, i daleko važnije, da i imaju dobro izgrađenu momčad, sistem i način igre koji bi morali prezentirati totalno je suprotan glavnim trendovima lige gdje su postave sve niže i brže. Uz Denver, Pelsi su jedini tim u ligi koji na visokim pozicijama imaju svoje najbolje igrače što automatski znači da bi stilom igre trebali ići kontra glavne struje. S Alvinom Gentryjem na klupi, čovjekom koji je i sam priznao kako je na njega kao trenera najviše utjecaja imao Mike D'Antoni, arhitekt današnje 'trendovske' košarke, to se čini kao nemoguća misija.

Iako im ni kladionice ne predviđaju dobru sezonu, ja odgovorno tvrdim da će biti i puno gore od toga. Osim na račun čistog talenta Cousinsa i Davisa (makar je i to dosta upitno dok vidite da Cousins cijelu četvrtinu provede iza linije kao da je neka obična stretch četvorka birana kao 54. pick druge runde, a ne najbolji igrač iz lijevog bloka na planeti), Pelsi će teškom slučajnošću ubrati koju pobjedu više te će završiti taman iznad trojca Lakers, Suns i Kings. Tako loš plasman rezultirati će odlaskom minimalnog jednog, ako ne i obojice superstara, što će opet uzrokovati pravi potres u power rankingu. Već vidim kako LeBron šalje Altmana da mu dogovori dolazak Cousinsa, kako Danny Ainge proračunato slaže paketić za Davisa ili kako Sam Presti ide po titulu GM-a stoljeća (zamislite da se još Boogie pridruži Oklahoma City Thunderima, ne bi li to bila 'najjača' ekipa svih vremena?!). Dakle, nema šanse da Cousins i Davis ostanu u istom timu do kraja sezone ili do početka iduće. Bit će ih tužno gledati onako nemoćne dok istovremeno talentom mnogo slabiji Nuggetsi pokazuju kako bi to trebalo izgledati kad visoki dirigiraju igru. No, s druge strane, bit će itekako zabavno vidjeti gdje će Boogie i/ili Brow otići jer bi to ovu, naizgled izvjesnu sezonu, učinilo daleko zanimljivijom i sve nas lišila osude na dvije godine čekanja raspada GSW-a (tada ističe ugovor Klayu i Durantu). Što se Pelicansa tiče, iskreno bi volio da im obojica odu, da vlasnici priznaju kako je ovo bio jedan veliki fail, da stave ključ u bravu ionako vječito praznog Smoothie King Centra, na opću radost i oduševljenje čitavog NBA svijeta odsele u Seattle i zauvijek izbrišu najgluplje ime u povijesti nadijevanja imena nekoj franšizi.

3. Nakon ove sezone, Cleveland će biti pustopoljina!

The King odlazi. Destinacija: Los Angeles Lakersi.

Iduće ljeto ponovno će biti sudbonosno za LeBrona Jamesa i njegove talente jer nam ponovno stiže The Decision. Kao i obično, LBJ će čekati do zadnjeg trenutka i onda, kada će vidjeti tko je od slobodnih igrača gdje potpisao, polako krenuti u pregovore. Zašto Lakersi?

Ostanak u Clevelandu značio bi da se pomirio s onime što je dosad ostvario, da odustaje od pokušaja da ulovi onog duha iz Chicaga. Njegov legacy time bi stao na dosad postignutome. To se naravno neće dogoditi i jedina ispravna odluka za LeBrona jest – odlazak. Šansa da bude zapamćen po lojalnosti kao Dirk ili Timmy je nestala onog trenutka kada je odlučio svoje talente povesti u South Beach pa čemu da sad glumi nekakvu lojalnost kada mu ljudi ionako nikad neće zaboraviti spomenuti potez?! Umjesto toga je bolje za njega i njegovu ostavštinu da bude igrač koji se pamti po tome što je odlazio na različita mjesta, tvorio nekoliko različitih momčadi, svaku od njih učinio contenderom i u svakoj od njih bio glavni igrač.

 Nekako u ovom trenutku LeBronove karijere jednostavno ne postoji bolja destinacija od Los Angelesa. Dobar dio onih koji ne vole LeBrona upravo su fanovi Lakersa i Kobe Bryanta. Mislim da nijedna košarkaška rasprava po društvenim mrežama nije toliko sveprisutna kao „LeBron or Kobe“, baš poput još prisutnije nogometne inačice Ronaldo/Messi. Naravno da su svađe pubertetlija zadnja stvar o kojima bi LeBron trebao voditi računa, no razmislite što bi se dogodilo da se LeBron zaista pridruži Lakersima. Odjednom The King više nije protivnik Crne Mambe i Lakersa (zapravo i nikad nije bio), već je jedan od njih. Vjerujem da bi tada mnogi promijenili svoje mišljenje o trenutno najboljem igraču na planeti jer što god LeBron učinio, uvijek će navijači druge najtrofejnije franšize moći reći kako je LeBron možda bolji igrač općenito, no Kobe je i dalje, riječima Magica, „The Greatest Laker ever!“, što u konkurenciji ponajboljih igrača u povijesti nije mala stvar.

Ipak, dolazak LeBrona u Grad Anđela nije ni približno gotova stvar. Prvo što Lakersi moraju napraviti jest, kao što je već spomenuto, pokazati Lonza Balla u što je moguće boljem svjetlu. Nije se LeBron slučajno pojavio na utakmici Ljetne lige u Las Vegasu kako bi uživo gledao Lonza.

Nakon što uspiju u naumu da Lonzo osvoji ROTY nagradu, tandem Rob Pelinka – Magic Johnson prije potpisa Jamesa mora potpisati još minimalno jednog igrača, zvijezdu poput Georgea ili Cousinsa kako bi King bio uvjeren u sposobnost organizacije da stvori sve uvjete za izgradnju šampionske momčadi. Tek tada će uslijediti novi „Decision“ koji može promijeniti sve.

Toliko od mene. 

Mislili su da je ova NBA sezona gotova, no ono što su otkrili zadivilo je mnoge…
Nakon najklikbejtovskog naslova kojega sam mogao smisliti, uslijedit će nekoliko odvažnijih izjava koje predviđaju događanja koja nam slijede u NBA ligi ove sezone… [Inspiracija su mi suviše mlaki tekstovi jednog korisnika pa reko sam sebi, ajmo napisat jednu mušku analizu] :))))) 1. Lonzo Ball će biti rookie godine, ma koliko mi navijali za druge… O tome koliko će Los Angeles Lakersi 'biti dobri' ove sezone najbolje govori izjava općepoznatog LaVara Balla. Naime, on tvrdi kako će, s njegovim sinom u rosteru, Lakersi ganjati 8. poziciju playoffa. Ako uzmete u obzir činjenicu da sve što LaVar Ball izjavi je na beskonačnu ...
Mislili su da je ova NBA sezona gotova, no ono što su otkrili zadivilo je mnoge…
Nakon najklikbejtovskog naslova kojega sam mogao smisliti, uslijedit će nekoliko ...

Respekt: iverson, Stoper, Mac316, Gazi24, Drop24,

Ne slažem se: domac277, RayRay,

Nevjerojatna količina gluposti pod rednim brojem 2. Imaju li GM-a i trenera koji ne zaslužuju pozicije? Naravno. Ali ovako idiotsko postavljanje stvari nema smisla. Demps će dobiti otkaz na kraju godine,Gentry također.Asika će stretchat i idemo dalj - RayRay, 20.10.17. 12:06, 0 0 0
dalje u nove pobjede. Jel način slaganja ekioe bio pogrešan? Je. Ali prošle godine zaokrenuli su stvari, potpisali par timskih igrača i kreću okruživati AD i DMC onime što treba. Ugasiti Pelicanse, a ostaviti sprdnje poput Magica i Sunsa. Svaka čast. - RayRay, 20.10.17. 12:11, 1 0 1
Ovo 'ugasiti' Pelicanse je bila želja, ne tvrdim da će se to i dogoditi. O kojim ti to igračima uz AD-a i Boogiea pričaš? Dali su Solomonu Hillu prevelik ugovor, nisu riješili glavni problem, a to je Jrue Holiday, doveli su Ronda i Tony Allena jer će - baiso, 20.10.17. 12:19, 0 0 0
oni kao biti dobri za dvojac AD i DMC??? Ja ne vidim nijedan dobar potez koji su napravili, a ako misliš da će sve proći tako mirno i da će usijana glava kao Cousins samo tako prijeći preko svega i biti strpljiv (a lik je došao iz Kingsa), onda nezz. - baiso, 20.10.17. 12:22, 0 0 0
pelicansi s teški shit, baš loša momčad, i ne treba puno znanja da im se prognozira potpuni raspad. Boogie ide prvom prilikom, a ADa će agenti brzo uvjeriti da je sponzorski novac negdje daleko od te vukojebine - Mac316, 20.10.17. 12:25, 1 1 0
09/2017
Surfin USA...

Ako vjerujete u karmu ili nešto vrlo slično tome, onda znate kako se ljudi vrlo često, jer imaju zlobnu narav, raduju kada ona nekoga sustigne jer je učinio nešto loše . No, postoji i drugi scenarij, ljudima manje zanimljiv, kada karma nekoga nagradi.

U ovom slučaju, karma je nagradila Russella Westbrooka koji je iskusio jednu od najvećih izdaja koju igrač na profesionalnoj, a opet s druge strane na tako osobnoj razini može iskusiti. No, za razliku od mnogih drugih igrača, pa i onog najboljeg na planeti, Russ, kako ga mi ovdje na tribini odmila volimo zvati, nije svakodnevno obilazio svojeg GM-a cmizdreći kako nema dovoljno dobre igrače s kojima se može natjecati na najvišem nivou nego je umjesto toga odlučio uzeti stvari u svoje ruke i odigrati muški sezonu koja je uslijedila žrtvujući se maksimalno za svoju momčad. Na kraju se uspostavilo da je to bila jedna od najboljih sezona koju je jedan individua ikad imao, a ta energija, kompetitivnost i srčanost ili kako bi Mac316 rekao – dišpet, davale su cijeloj ekipi jedan identitet borbene grupe igrača koja je bila spremna potući se sa svima, ma koliko im male šanse za pobjedu bile. Takva je i uostalom publika u OKC-u, samoprozvanom Loud Cityju. Nije stoga ni čudno da je Westbrook dobio nadimak 'Brodie' što bi se na naški moglo prevesti kao car ili kralj, ali u onom prenesenom smislu.

Paul George i Carmelo Anthony su dakle ta nagrada Russellu Westbrooku, igrači s kojima se ponovno može napasti one najbolje, igrači s kojima je njegov OKC ponovno contender. I ne samo to, oni su konačno netko tko može srušiti ovakve Warriorse. Neću reći da će osvojiti naslov, ali ću reći kako su jako dobar bet i kako bih, da imam pare, stavio pokoju kunu više na njih (ako ste u supersporta slobodno mi uplatite na account „baisolinho“). Zašto?

Jer su postali ekipa s tri superstar igrača, ne all-star, nego superstar igrača. Westbrook to neupitno jest, Paul George isto, pitate se je li to i 33-godišnji Carmelo Anthony? Apsolutno jest. Kada je u ljeto u kojem je Ohio ponovno slavio povratak svojega kralja Carmelo odlučio ostati u New Yorku i sklopiti jedan od jačih ugovora u ligi, sam je pristao da ostaje u Carstvu košarkaške nesreće, prijestolnici iracionalnosti, školskom primjeru organizacijskog kaosa – New York Knicksima. Okružen levatima na parketu, slušajući gunđavu ženu koja se prijeti papirima za rastavu kod kuće i nekad genijalnog trenera i igrača, sad starog i pomalo shizofrenog generalnog menadžera na poslu, i oni najposvećeniji košarci i natjecanju izgubili bi volju, a kako onda ne bi i Melo. Zato mu je i kroz godine pala vrijednost na tržištu, zato se i čini kao da Melo više nije onaj stari. No, on će to nesumnjivo ponovno biti.

U OKC-u ga ne čeka glamur jednog velikog grada, čeka ga pripizdina u kojoj nema što drugo raditi doli igrati košarku i natjecati se na najvećem mogućem nivou. Ako je jedan JR Smith po odlasku iz NYC-ja u Cleveland doživio upravo takvu transformaciju, onda će to doživjeti i Anthony. Mnogi tvrde kako su najbolji dani iza Mela, no to nije točno. Carmelo Anthony je najjači isolation scorer današnjice. Mnogi igrači poput Kobeja ili Paula Piercea vam mogu potvrditi da im je upravo čuvanje njega bio najteži obrambeni zadatak u ligi. Kada ste prirodni scorer koji se prvenstveno oslanja na finoću svojih poteza, a ne na snagu vlastitog tijela, onda vam je rok trajanja na najvišem nivou u NBA-ju znatno duži. Upravo je to slučaju kod Mela.

Dakle, OKC ima tri superstar igrača u svojoj ekipi. Tri nenadjebiva igrača koji mogu dobiti svakoga u ovoj ligi u jednoj playoff seriji. No, mnogi im to neće htjeti priznati sve dok se iduće godine sami ne uvjere u to. Kemija momčadi, famozna 'jedna lopta, a njih trojica', nepostojeći sustav igre, komplementarnost velikog trojca i ostalo znače samo jedno – ovaj OKC Thunder nije ekipa koja će u regularnoj sezoni silovati razne Brooklyne, Magice, Lakerse obarajući pritom sve rekorde, nego je ekipa koja će s pristojnog drugog, trećeg ili četvrtog mjesta ući u playoff i tek tamo pokazati koliko je opasna. Razlog tomu je istinska košarkaška ružnoća koju Thunder bez obzira na broj superstar igrača prezentira , a koja u novonastaloj situaciji i nije toliko loša. Dvije i pol akcije koje je dosad Oklahoma igrala i dalje će ostati iste, samo s drugim akterima. Prema tome, govoriti o nekakvim problema s neuigranošću Russ – PG – Melo trojca je suluda jer oni ustvari ni nemaju što uigravati. Sistem je to koji u svojoj jednostavnosti nastoji maksimalno iskoristiti individualnu klasu svojih najboljih igrača. Te najbolje igrače okružite s defanzivnim specijalistima Robersonom i Adamsom i dobili ste finu petorku koja je kompetitivna na obje strane parketa. Potencijalni problemi sa širinom rješavati će se tijekom sezone, no budite uvjereni da će u svakom trenutku jedan od velike trojice biti na parketu. Uostalom, ako je na nešto novopečeni BIG3 navikao, onda je to da igraju sami protiv svih.

Laveta doniraj. 

Svi ostali, još jednom da ponovim: account "baisolinho", primam sve donacije.

Toliko od mene.

JoHayes ih nije volio
Ako vjerujete u karmu ili nešto vrlo slično tome, onda znate kako se ljudi vrlo često, jer imaju zlobnu narav, raduju kada ona nekoga sustigne jer je učinio nešto loše . No, postoji i drugi scenarij, ljudima manje zanimljiv, kada karma nekoga nagradi. U ovom slučaju, karma je nagradila Russella Westbrooka koji je iskusio jednu od najvećih izdaja koju igrač na profesionalnoj, a opet s druge strane na tako osobnoj razini može iskusiti. No, za razliku od mnogih drugih igrača, pa i onog najboljeg na planeti, Russ, kako ga mi ovdje na tribini odmila volimo zvati, nije svakodnevno obilazio svojeg ...
JoHayes ih nije volio
Ako vjerujete u karmu ili nešto vrlo slično tome, onda ...
...nisu Melu dali šansu da bude bilo što drugo od volume scorera jer su mu slagali takve ekipe i praktički ga silovali da igra hero ball. Prošle sezone, čak i u narušenim odnosima, Melo je prilično sudjelovao u promociji Porzingisa, teško da se... - Mac316, 26.9.17. 8:05, 0 0 0
može reći da je gušio. Ne vidim razlog zašto misliti da u franšizi koja ga je od prvog dana okružila ekipom za pobjeđivanje, Melo ne može postati dio sustava, da je htio i dalje glumiti Boga, imao je no trade clause i mogao je ostati u NY - Mac316, 26.9.17. 8:06, 0 0 0
Melo i George sigurno nisu superstari. Melo je mozda to po marketinskom statusu ali igrackom nikako. Superstarovi su igraci koji mijenjaju tok utakmice na obe strane parketa - Essien1950, 26.9.17. 12:13, 0 0 0
Po tvojem opisu Westbrook onda nije superstar, a George jest. Melo je definitivno diskutabilan, ali zato smo sin Mac i ja naveli razloge zašto i njega smatramo superstarom ili zašto će se on opet vratiti na tu razinu jednom kad zaigra u OKC-u. - baiso, 26.9.17. 15:51, 0 0 0
Westbrook je igrac oko kojeg mozes radit napadacki sistem. Takvi su jos Harden, Curry i Westbrook. Svi ostali superstarovi su nemani u oba smjera s tim da su naravno Lebron, Durant i Leonard razina vise jer rade ogromnu razliku u oba smjera - Essien1950, 28.9.17. 15:53, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.