baiso

Reputacija
5
Bodova
191
Analiza
184
Ocjena
1160
Anketa
863
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

04/2017
NBA doigravanje; analizirajmo matchup!

Konačno je završio ovaj najdosadniji period u NBA-ju kada većina ekipa odrađuje zadnje utakmice regularne sezone pripremajući se istovremeno ili za playoff, ili za iduću sezonu, s izuzetkom 2-3 'neodgovorna' tima koji poput svakog normalnog i poštenog studenta uče za ispit dan prije pa je playoff tree popunjen tek nakon zadnje sekunde 82. utakmice u sezoni. Ove sezone te nemarne ekipe koje su do zadnjeg odlučivale o putnicima u daljnju fazu natjecanja ili na 'pecanje' bili su Bullsi, Pacersi i Heat. I dok je cijeli normalni NBA svijet navijao za Spoelstrine fightere, u playoff su na kraju ušli Pacersi koji su pred neizbježnim raspadom sistema(na ljeto će otići Paul George i ostaviti metež koji ni Gene Hackman ne bi mogao posložiti) i Chicago Bullsi koji su se nekim čudom uspjeli dokopati playoffa u sezoni koja je bila ispunjena metežom karakterističnim za franšize Velike Jabuke ili glavnog grada Kalifornije.

I dok su se Bullsi u zadnjim sekundama dočepali osme pozicije, istovremeno su Boston Celticsi uspjeli uloviti prvo mjesto Istočne konferencije zahvaljujući igrama Cavsa koje se ne mogu objasniti drugačije nego vulgarnom sintagmom 'prek kurca'. Celticsi i Bullsi, dvije velike franšize tako će odmjeriti snage u matchupu koji mnogi vide, bez obzira što se radi o prvom koji ide na osmog, kao potencijalni upset. Da vas odmah razuvjerim u takve budalaštine, reći ću vam kako će Bullsi biti presretni doguraju li do 6. utakmice.

Mnogi su kao veliku ranjivost Boston Celticsa detektirali dvije stvari:

  • skokovi
  • obrana Isaiahe Thomasa

Chicago Bullsi jedna su od boljih skakačkih ekipa lige te je vjerojatno samo trade Taja Gibsona u OKC poremetio planove da budu i službeno ekipa s najviše skokova u ligi. I doista, ako zavirimo u statistiku onda otkrivamo da Bullsi od Celticsa hvataju 3 ofenzivna skoka i 1 defanzivni skok u prosjeku što su, ukupno gledajući, 4 skoka po utakmici u korist Chicaga. Ako ćemo gledati ORB% i DRB% (procjena postotka raspoloživih ofenzivnih/defanzivnih skokova koje igrač uhvati dok je na parketu) onda je ta razlika nešto značajnija u napadačkom dijelu:

Ekipa ORB% DRB%
Bulls 27,0 76,8
Celtics 21,2 75,4

Ako se pitamo zašto su Bullsi toliko dobri u hvatanju skokova, onda nam se nekako nameću dva ključna čimbenika. Prvi jest činjenica da pod košem imaju bar jednog 'šljakera' koji će pohvatati sve što treba u Robinu Lopezu, a drugi faktor je činjenica da se radi o ekipi punoj tzv. 'ciglaroša' s kojima bi rado i ja sam zaigrao jedan 'HORSE' , a što opet Lopezu daje više šanse da napumpa svoju statistiku. Skokovi mogu dati Bullsima koji napad više, no pitanje je hoće li to oni iskoristiti. Jer očito je da će se Celticsi protiv Bullsa postaviti bitno drugačije nego protiv ostalih šuterski daleko potentnijih ekipa što znači da bismo mogli gledati Boston u svojevrsnoj 3-2 zoni s jasnom tendencijom zatvaranja reketa brojnošću igrača i ostavljanja perimetra šuterskom antitalentu kojega Rondo, Wade i ostatak družine iz 'Vjetrovitog grada' posjeduju. Tako postavljena obrana bitno otežava igračima poput Robina Lopeza da hvataju ofenzivne skokove lakoćom nekog, za svoje godine prerazvijenog srednjoškolca višljeg od konkurencije za metar. 

Druga potencijalna slabost u Bostona jest obrana Isaiahe Thomasa. Zašto ovaj pridjev 'potencijalna'? To da je Isaiah Thomas 'rupa u obrani' je otkriće jednako kao da ustvrdimo da Gogo ima homoseksualne sklonosti. To svi znamo, od 'Benny the Bulla' pa do trenera jedne i druge momčadi, i vjerujte mi, ako je u nečemu trener Celticsa Brad Stevens genijalan, onda je to u 'skrivanju' Isaiahe Thomasa. Konkretno na primjeru matchupa protiv Bullsa ne vjerujem da će to učiniti odmah jer će Isaiah ići na Rajona Ronda koji ti ne može načiniti neku ozbiljniju štetu zbog nepostojećeg šuta i generalno slabe motiviranosti. Ukoliko Rondo u dobro poznatom okruženju TD Gardena ipak nađe dozu motivacije i počne kvalitetno vrtit PnR i na sebi svojstven način upošljavati svoje suigrače, onda će Stevens sakriti Thomasa na 3 ili 4, ovisno o tome gdje se nalazi najizraženija spot - up opcija što znači da će 'The Little Guy' čuvati ili Mirotića, ili Zipsera.

Dvije glavne scoring prijetnje Chicago Bullsa su Jimmy Butler i Dwyane Wade. Igrači su to koji većinu svojih poena zarađuju ili preko izolacije ili preko beskonačnih 'cutova' i 'driveova' prema košu. Nesreća Bullsa u ovom slučaju jest ta da je Boston na poziciji 2 i 3 defanzivno najjači i tu će dvije glavne zvijezde Chicaga morati igrati na top formi ukoliko žele imati imalo šanse. Avery Bradley je first team all defense bez prijepora, Crowder je klasični 3&D i jedan od rijetkih igrača koji može kvalitetno zatvoriti najboljeg igrača današnjice LeBrona Jamesa. Sad ovoj dvojici nadodajte Marcusa Smarta koji je već sada elitan defanzivac i Jaylena Browna koji je u najmanju ruku solidan, onda ste dobili četiri igrača koji se mogu izmjenjivati na ovome dvojcu. Nema šanse da i jedan, i drugi igrač prebace 25 poena po utakmici što bi bio nekakav optimum ukoliko bi Bullsi htjeli tražiti nešto u ovoj seriji. Ima Boston mana u obrani poput Olynyk - Jerebko na 4 i 5 što bi Bullsi mogli definitivno iskoristiti, no poanta je bila da pokažem kako Boston ima dovoljno rješenja za zaustavljanje anuliranje glavnih prednosti Chicaga.

Također, Bullsi su ušli u playoff zahvaljujući ozljedi Dwyanea Wadea (i buđenju šuterske forme Nikole Mirotića) koja je omogućila Hoibergu da svoju momčad bar u tragovima postavi kao onu s Floride koja ga je proslavila. Dolaskom Dwyanea Wadea ponovno će se pojaviti isti problemi s neefikasnošću u napadu, a Hoiberg nema dovoljno autoriteta da veterana i budućeg HoF-era smjesti u ulogu 'sixth mana', što bi bila najbolja opcija za Bullse.

Dok smo to riješili, sad se možemo posvetiti drugom kraja parketa što je i jednima, i drugima jača strana. Boston je osmi napad, Chicago šesta obrana lige. Na prvu izgleda da je obrana Chicaga itekako sposobna zaustaviti napad Bostona koji se često prikazuje kao '1 na 5' odnosno Isaiah Thomas 'sam protiv svih'. Istina je da je Isaiah najzaslužniji za ovakav omjer Bostona i sve što je Boston napadački napravio jest zasluga tog omalenog playmakera. No, netočno bi bilo smatrati da ste zaustavili Boston ako ste zaustavili Isaiahu, čak i ako ste tako kvalitetna obrana kao što je Chicago jer će se uvijek naći netko tko će te poene nadoknaditi, štoviše, oni će biti jednako raspodijeljeni na Crowdera, Bradleyja, Horforda, pa čak i Smarta i Geralda Greena ako ovaj uhvati jedan od svojih karakterističnih streakova. No, kako je ovo samo općenito naklapanje, ajmo vidjeti kako će to izgledati na konkrentom matchupu.

Bostonovo najjače oružje jest Isaiah Thomas - Al Horford u 'pick and roll' ili 'pick and pop' akciji na koju Chicago jednostavno neće imati odgovora. Prvo jer je Rajon Rondo loš u obrani i tu će ga Thomas vrlo lako probijati, a drugo jer će Hoiberg morati birati želi li kao visokog staviti Robina Lopeza i time reket učiniti nebranjenim ili će staviti Nikolu Mirotića koji je jednostavno loš u koju ga god defanzivnu poziciju stavite. Ovo je u osnovi najteža zagonetka za Hoiberga, bez da uopće spominjemo kako Stevens ima veću širinu i samim time više mjesta za kombiniranje rotacija. Potencijalni small ball Bostona (Thomas - Bradley - Smart - Crowder - Horford/Johnson) mogao bi također predstavljati problem za Chicago jer Hoiberg nema dovoljno kvalitetnih 'tijela' da kvalitetno matchira ovu petorku. 

Još jedna prednost Bostona, koju ionako imaju sve ekipe koje igraju protiv Chicaga, jest šut s perimetra. Najvažnija statistička kategorija za konkretan primjer jest eFG% (Effective Field Goal Percentage - mjera prema kojoj pogođena trica vrijedi 50% više od pogođene dvice). Prema tom parametru, Celticsi su 9. ekipa lige (eFG% = 0.525) dok su Chicago Bullsi posljednja momčad lige (eFG% = 0.487). Ovo je jednostavno prevelika razlika da u rasponu od nekoliko utakmica ne dođe do izražaja i presudi na stranu Celticsa.

S obzirom da sam Boston pogledao više od 50 puta ove sezone, mogao bi još nadugo i naširoko, no poanta je bila da u nekoliko osnovnih crtica objasnim zašto će Boston u maksimalno 6 odigranih utakmica proći Chicago Bullse. Moja prognoza jest da Boston uzima u 5 i prolazi dalje s lagane dvije pobjede u United Centru.

I još jedna stvar, obratite pozornost na Horforda i ne samo protiv Bullsa!

Dođu li do šeste utakmice, u Chicagu mogu biti sretni!
Konačno je završio ovaj najdosadniji period u NBA-ju kada većina ekipa odrađuje zadnje utakmice regularne sezone pripremajući se istovremeno ili za playoff, ili za iduću sezonu, s izuzetkom 2-3 'neodgovorna' tima koji poput svakog normalnog i poštenog studenta uče za ispit dan prije pa je playoff tree popunjen tek nakon zadnje sekunde 82. utakmice u sezoni. Ove sezone te nemarne ekipe koje su do zadnjeg odlučivale o putnicima u daljnju fazu natjecanja ili na 'pecanje' bili su Bullsi, Pacersi i Heat. I dok je cijeli normalni NBA svijet navijao za Spoelstrine fightere, u playoff su na kraju ušli Pacersi koji ...
Dođu li do šeste utakmice, u Chicagu mogu biti sretni!
Konačno je završio ovaj najdosadniji period u NBA-ju kada većina ...

Respekt: Mac316, bokivt, Shankly96,

Slažem se: TheBeard, Shankly96,

playoff košarka ima svoje zakonitosti koje rijetko imaju iznimke, jedna od njih je da šut gotovo svima pada, manje se pogađa, a više skače, pa s te strane, Bullsi imaju prednost što nemaju puno izgubiti, šut im je ionako nepostojeći. S druge strane.. - Mac316, 18.4.17. 11:17, 0 0 0
...Boston dobar dio načina igre iz sezone ne može preslikati u playoff jer takav pick and roll kao Thomas i Horford nema šanse da prolazi na kontinuiranoj bazi. A problem obrane, tj. skoka i probijanja Thomasa ostaje - Mac316, 18.4.17. 11:18, 0 0 0
04/2017
Westbrook srušio Oscarov rekord!

Evo novi video od mene... Na kraju sam malo počeo pričat gluposti i ostao nedorečen, taman da snimim nastavak i objasnim sam sebe.

Uživajte!

Westbrook je MVP, bez nepotrebnog izdrkavanja...
Evo novi video od mene... Na kraju sam malo počeo pričat gluposti i ostao nedorečen, taman da snimim nastavak i objasnim sam sebe. Uživajte!
Westbrook je MVP, bez nepotrebnog izdrkavanja...
Evo novi video od mene... Na kraju sam malo počeo ...
nisi los denise baise :) - sthagon, 9.4.17. 18:05, 0 0 0
Slažem se za snagu Thunderove ekipe, često ih se stavlja na debelo slabiju razinu od Rocketsa što nije baš potpuno istina. Slažem se da će Westbrook dobiti MVP nagradu, jer količina medijske kampanje je degutantna, ali mene malo više smeta nego tebe - JoHayes13, 9.4.17. 21:15, 1 0 0
Ja i dalje cekam da netko primjeti glavni detalj videa - baiso, 9.4.17. 21:28, 0 0 0
Neće ti ga platit. Da si napisao zrcalno da valja možda i bi :) - JoHayes13, 9.4.17. 23:52, 0 0 0
Ne znam za druge, ali ja sam si odvrtio samo ovaj početak jedno pet-šest puta... - Losovius, 10.4.17. 10:10, 0 0 0
04/2017
HNL: koji su igrači napravili iskorak?

Znam, nije ovo tema ove tribine, ali kako nema nijedne 'tribina hipoteze', napisat ću ovdje par riječi o današnjim utakmicama HNL-a, tj. o jednoj jedinoj.

Već dugo nisam napisao ni riječ o Hajduku na ovoj tribini jer je jednostavno toliko bolno gledati voljeni klub kako se muči iz sezone u sezonu dok se svi u i oko njega često bezrazložno svađaju oko svega i svačega. I dok se jedni opravdavaju, drugi žale na suce, a treći kritiziraju sve od nemila do nedraga, ja stojim negdje na sredini, blejim u taj Hajduk isto ko i na tablicu HNL-a i pitam se kad će ovoj rezultatskoj agoniji kraja. Jedan sam od onih koji u danu tisuću puta promijeni mišljenje o Hajduku. Je, lijepo je kada je toliko članova u klubu i divno, onako demokratski i jedino ispravno zvuči model koji se uveo i kojim se vodi Hajduk, no onda opet, kad malo bolje razmisliš, skužiš da će ta "jedna duga cesta" trajati duže nego što svi očekuju i da bi, barem na jednu godinu, isprobao model kojim su klubovi na nogometnoj periferiji puno lakše uspjeli doći do većih rezultata (čitaj sve istočnije i jugoistočnije od zapadne Europe) kada su imali jednoga gazdu, pa kreneš u raspravu sa samim sobom i skužiš da sve to skupa nema smisla, a smisao je upravo u tome. Jer rijetko tko od nas navijača gleda na Hajduk realno i hladno racionalno. Znam, opet ću početi srati o emocijama i tim pizdarijama, ali to je jednostavno tako. Ta iracionalna strana koja nas sve skupa veže i nije objašnjiva onima koji nas promatraju 'sa strane' toliko je u tim trenutcima izražena da je istovremeno neobjašnjiva, a opet predstavlja smisao svega.

Dugo vremena nismo imali neizvjesno prvenstvo. Puni su naslovi Dinama i Rijeke ovih dana, svi čekaju taj veliki spektakl, no ne i ja. Kad odeš na rezultati.com ili neku drugu sličnu stranicu i pogledaš koje su tekme danas na rasporedu, skužiš da prije tog 'velikog hrvatskog derbija' igra upravo tvoj Hajduk protiv Slaven Belupa i ništa ti više nije važno. Ma kakve Rijeke, Rujevice, Modri, ovakvi, onakvi. Ništa nije važnije od Hajdukove utakmice, nevažne za svijet, važne za svakog navijača Hajduka. Kako objasniti ljudima da svakog pravog navijača Hajduka apsolutno zaboli ona stvar za 'derbi' Dinama i Rijeke. Nit' će netko navijat za Dinamo, nit' za Rijeku. Sutra igra moj Hajduk i već sada se spremam na novu dozu živciranja dok na streamu loše kvalitete gledam još lošiji nogomet, sve u neskladnoj simfoniji paljenja i gašenja, pa opet refreshanja 'linka' kao spoj loše kvalitete interneta i iziritiranosti zbog svega viđenog. Spreman svaki put da gledam kako Toma Bašić ispada iz igre ili ne dodaje točnu loptu, kako Vlašić mrcvari loptu i bude nevidljiv na terenu toliko da se pitaš vrijedi li uopće nešto ili se radi o najvećoj prevari u Hajduka godinama unazad, kako ispada obrana Hajduka nakon što neuspješno postavlja offside zamku na kojoj Carillo toliko inzistira, pa konačno to vječito pitanje isplativosti dovođenja Katalonca u Hajduk i njegove neizvjesne budućnosti u klubu. Sve to stane u par sekundi utakmice, razočaranje na koje smo svi mi navikli svih ovih godina i koje nas uvijek iznova zapljusne tolikom mjerom da sami sebi obećamo da nećemo više gledati tu tragediju od nogometa pa onda opet barem jednom tjedno odemo na youtube, gledamo sve one lijepe trenutke, svakim danom sve dalje i dalje u prošlosti, i hrabrimo se kako će i ovoj tmurnoj i surovoj stvarnosti jednom doći kraj. A onda opet naivno vjerujemo kako će već u idućoj utakmici biti bolje, premda je sve gore i gore.

Možda ne razumiš, ali volimo te Hajduče!

Ovo jednostavno moram napisat!
Znam, nije ovo tema ove tribine, ali kako nema nijedne 'tribina hipoteze', napisat ću ovdje par riječi o današnjim utakmicama HNL-a, tj. o jednoj jedinoj. Već dugo nisam napisao ni riječ o Hajduku na ovoj tribini jer je jednostavno toliko bolno gledati voljeni klub kako se muči iz sezone u sezonu dok se svi u i oko njega često bezrazložno svađaju oko svega i svačega. I dok se jedni opravdavaju, drugi žale na suce, a treći kritiziraju sve od nemila do nedraga, ja stojim negdje na sredini, blejim u taj Hajduk isto ko i na tablicu HNL-a i pitam se ...
Ovo jednostavno moram napisat!
Znam, nije ovo tema ove tribine, ali kako nema nijedne ...
to je taj osjecaj - sthagon, 8.4.17. 17:51, 0 0 0
https://www.youtube.com/watch?v=86TiDu7b1kQ - ipsi13, 8.4.17. 18:10, 0 0 0
suzu sam pustio - Sylar, 8.4.17. 18:16, 0 0 0
Sy, samo sam čekao.. - baiso, 8.4.17. 18:56, 0 0 0
Šaljite maramice, ponestalo... - Mac316, 9.4.17. 8:17, 1 0 0
03/2017
Tribina hipoteza: o stvarima koje nemaju svoju temu...

Jer vi to niste tražili, donosim vam video newsletter s pregledom prošlog kola fantasyja i prognozama za iduće.. Oprez, video je dug 14-ak minuta i ne odgovaram za gubljenje vašeg vremena...

Baisova petica
Jer vi to niste tražili, donosim vam video newsletter s pregledom prošlog kola fantasyja i prognozama za iduće.. Oprez, video je dug 14-ak minuta i ne odgovaram za gubljenje vašeg vremena...
Baisova petica
Jer vi to niste tražili, donosim vam video newsletter s ...
prevara od igrača - baiso, 8.3.17. 18:57, 0 0 0
Baiso ti si nova zvijezda. - sthagon, 9.3.17. 13:21, 0 0 0
Prava je šteta da nema glazbene podloge u pozadini, dojam bi bio potpun. Pada na pamet sve od teme iz Miami Vicea do teme iz Halloweena - Mac316, 9.3.17. 13:45, 0 0 0
Ma neki trash iz 90-ih bi svirao ili bugarske cajke... Iznenađen sam činjenicom da nitko ne primjećuje jednu istinsku ljudsku toplinu kojom se obraćam svakom od korisnika - baiso, 9.3.17. 15:54, 1 0 0
Doktore! hahaha svaka čast. - BruceWayne, 9.3.17. 16:35, 0 0 0
03/2017
Surfin USA; je li sada Cleveland na fifti-fifti s GSW-om?

Cavsi i dalje nisu ni približno blizu Golden Statea! Prošle godine dobili su zahvaljujući LeBronovim lamentacijama koje su urodile suspenzijom Draymonda Greena što je presudilo finale. Dakle, Cavsi su iskoristili maksimum sreće da osvoje naslov. Ako to postavimo u omjere onda to izgleda ovako:

Prošlogodišnji Warriorsi bez Draymonda Greena vs Cavsi 50-50

Prošlogodišnji GSW u punom sastavu vs Cavsi 70-30 (da nije došlo do suspenzije Warrorsi uzimaju u 5, 6 tekmi)

GSW + Durant vs Cavsi = izračunajte sami!

Nikakvi dodatni igrači i proširivanje klupe neće pomoći Clevelandu jer će Dubsi u PO koristiti svega 8-9 igrača što znači da će minimalno jedan od četvorice all-stara uvijek biti na terenu.

2013: Heat vs Spurs = Heat u 6

2014: Heat vs Spurs = Spurs u 5

2016: Cavs vs GSW = Cavs u 7

2017: Cavs vs GSW = GSW u 5

The end!

Moja najkraća analiza do sad!
Cavsi i dalje nisu ni približno blizu Golden Statea! Prošle godine dobili su zahvaljujući LeBronovim lamentacijama koje su urodile suspenzijom Draymonda Greena što je presudilo finale. Dakle, Cavsi su iskoristili maksimum sreće da osvoje naslov. Ako to postavimo u omjere onda to izgleda ovako: Prošlogodišnji Warriorsi bez Draymonda Greena vs Cavsi 50-50 Prošlogodišnji GSW u punom sastavu vs Cavsi 70-30 (da nije došlo do suspenzije Warrorsi uzimaju u 5, 6 tekmi) GSW + Durant vs Cavsi = izračunajte sami! Nikakvi dodatni igrači i proširivanje klupe neće pomoći Clevelandu jer će Dubsi u PO koristiti svega 8-9 igrača što znači da ...
Moja najkraća analiza do sad!
Cavsi i dalje nisu ni približno blizu Golden Statea! Prošle ...

Respekt: marko_marcus, Kanransha,

Slažem se: Vlad0, SchTsch, ipsi13,

Ne slažem se: Djidara,

Mislim da Cavsi ne bi ušli u playoff bez Lebrona. Šanse će ovisiti praktički samo o tome kako će Leborn odigrati. - SchTsch, 6.3.17. 13:33, 0 0 0
02/2017
Surfin USA; jesu li Pelikani sada prava prijetnja Warriorsima?

Već se par dana nagovaram da napišem analizu, čekam, promišljam, i onda skužim da možda nisam u pravu, pa se onda ispostavilo da u potpunosti jesam: Danny Ainge i Boston Celticsi ostali su u istom sastavu, nije bilo velikog blockbuster trejda koji svi očekuju još od kad je GM Celticsa izveo 'pljačku stoljeća' nad sirotim Billy Kingom kojega je iracionalno – pohlepna pojava ruskog tajkuna tjerala da napravi jedan od gorih poteza koje jedan GM može napraviti. Dugo očekivani trade tako se nije dogodio i dok su već počela instant pljuvanja po Aingeu, ja tvrdim kako je ta odluka u potpunosti ispravna, evo i zašto:

1)      Let's bring it together and see what happens!

Kada imaš momčad koja je na rubu toga da postane pravi pravcati contender s pickovima koji zlata vrijede i igračima koji su odlični trade chipovi, malo tko će odoljeti izazovu da ne krene all in, dovede dva all-stara i napadne titulu. No, Ainge ne želi samo napasti titulu nego je i osvojiti. Najlakše je dovesti par igrača, dati ono što svi žele, ali što ako to neće biti dovoljno i ako ne osvojiš titulu? Što ako taj eksperiment neće uspjeti? Danny Ainge ima pravo na samo jedan ispravan eksperiment i ne želi ga, poput većine znanstvenika, potratiti ne bi li kroz iskustveno znanje došao do onog pravog koji će ga voditi do konačne spoznaje. Cijeli taj hype koji stvara i sama liga kako bi digla popularnost u Bostonu nije dobrodošao, tu se gradi strpljivo, precizno i uz što je moguće manje rizika. Naravno da se velikoj većini to neće sviđati, no to je jedini ispravni put. Izgradnja šampionske momčadi se ne događa tako da se napravi par tradeova pa da se vidi kako će to funkcionirati. Šampionska momčad se stvara strpljivom izgradnjom i još više, pravodobnom odlukom o tradeu što nas dovodi do sljedećeg važnog razloga:

2)      Tajming.

Kako funkcionira GM-ovanje (samo po izvornom hrvatskom) u NBA ligi? Postoji 30 GM-ova, više ili manje ozbiljnih, koji raspolažu s 500-tinjak igrača u kojima, osim one elite, svi predstavljaju potencijal za napraviti razmjenu s drugim timom. E sad, dok dolazi do razmjene, rijetko kada će obje strane proći jednako što znači da će uvijek biti pobjednika i gubitnika, profitera i oštećenih, što je dobro za ligu jer se razvija određena hijerarhija momčadi. U bezbroj trade razgovora koji GM-ovi vode međusobno kako bi dogovorili sljedeći trade, svatko gleda kako da najbolje prođe ne obazirući se na dobrobit suprotne strane. Drugim riječima, svatko gleda kako da zajebe drugog. Ainge se našao među ovom prvom skupinom i definitivno ne želi biti u ovoj drugoj. Postoje generalno dva razloga zašto netko iz tradea izlazi pobjedonosno kao Ainge, a netko kao Billy King. Prvi razlog je očit, a to je nedovoljna kvaliteta samog generalnog menadžera koji se jednostavno ne snalazi u tom poslu. U svom nedavnom podcastu nazvanom „The Vertical“, Adrian Wojnarowski je prokomentirao dolazak Magica Johnsona na mjesto zvano „President of Basketball Operations“ (što je neka vrsta GM-a jer ta funkcija između ostalog nosi i odgovornost za trade razgovore) ističući kako će Magic svojom karizmom, širokim osmijehom i legacyjem koji je ostavio vrlo lako primamiti brojne igrače da potpišu za Lakerse, no sve to ne vrijedi u surovom svijetu generalnih menadžera jer tu, kao što je već spomenuto, jedva čekaju da te kao novaka u tom poslu sjebu. Primjera velikih igrača koji nisu uspjeli kao GM-ovi imate koliko hoćete.

Drugi razlog, koji je puno bitniji, jest sama priroda pregovora. Uvijek postoje dvije strane koje međusobno pregovaraju i gotovo je uvijek jedna strana u nadređenom odnosno podređenom položaju. Isto vrijedi i za NBA. Ovisno o tome s koliko kvalitetnih resursa, bilo igrača ili pickova, raspolažete, takav će vam i biti položaj u pregovorima. Po takvome je Ainge u idealnoj situaciji, no postoji još jedan ključan faktor koji uvelike određuje 'nadređenu' i 'podređenu' stranu – tajming. Koliko je vrijeme važan faktor u pregovorima pokazuje i samo postojanje trade deadline daya i cijele emisije posvećene zadnjim sekundama 'prijelaznog roka'. Nije slučajno da se čeka do zadnjeg trenutka jer time jedna strana čeka da vrijeme radi za nju odnosno kontra druge strane. Dat ću jedan nogometni primjer. Gareth Bale nikad ne bi ostvario najskuplji transfer u povijesti da vlasnik Tottenham Hotspura Daniel Levy nije tako dugo zavlačio Real Madrid i time jačao svoju pregovaračku poziciju sve dok čelnici kraljevskog kluba, svjesni kako sat do kraja prijelaznog roka otkucava,  nisu poslali 'ponudu koja se ne odbija'. Zato se i u NBA-ju često u 'zadnjim sekundama' dogovori veliki broj tradeova, sve je u jačanju odnosno slabljenju pregovaračke pozicije. Danny Ainge je, bez obzira na bogatstvo kojim raspolaže, bio u podređenoj pregovaračkoj poziciji, opet iz više razloga. Prvo jer Brooklynov pick još uvijek nije ono što će vjerojatno postati prvi izbor drafta pa samim time mu je i manja vrijednost, drugo jer je Danny Ainge taj koji dolazi do druge strane da otpočnu pregovore čime automatski drugu stranu čini jačom, bez obzira što je drugoj strani poput recimo Chicago Bullsa, trade itekako potreban. Kako smo se približavali trade deadlineu, to je pregovaračka pozicija Danny Aingea bila sve slabija jer su apsolutno svi očekivali da će on, prisiljen vremenom i šansom koju ima dati i više nego što je on to idealno htio. No, Ainge itekako dobro zna kako cijeli taj mehanizam funkcionira i ostao je imun na to. Još važnije, od vremena, svog najvećeg neprijatelja, napravio je najvećeg prijatelja jer vrijeme od kraja deadline daya radi za njega:

3)      With the first pick of 2017. draft, the Boston Celtics select… Markelle Fultz, from University of Washington.

Kritičari Aingeove pasivnosti u minulom deadlineu imaju vrlo jak argument zašto je GM Celticsa ipak u krivu, a to je draft klasa 2017. godine gdje su svi top prospecti većinom playmakeri, bez ijednog kvalitetnog i talentiranog centra tipa Karl Anthony Towns što bi trebalo značiti da je potencijalno prvi izbor na draftu za Boston apsolutno beskoristan. Ponovno krivo! Iako za ovu draft klasu tvrde da je poprilično duboka (što je gotovo svake godine postao običaj) i puna playmakera, ipak postoji jedan igrač koji se doista ističe naspram drugih. Playmaker Markelle Fultz bolji je od konkurencije, od Lonzo Balla i društva ma koliko se oko potonjeg dizao hype. Biranjem njega kao prvog izbora na draftu (ukoliko Boston dobije prvi pick) Ainge dodatno jača pregovaračku poziciju. Postoji nekoliko ekipa kojima itekako treba playmaker: Denver, Philadelphia, Chicago, Orlando, Detroit, Indiana… Primjećujete, među tim ekipama nalaze se one koje su bile u pregovorima s Bostonom oko razmjene svojeg glavnog igrača u zamjenu za pickove i igrače. Koja je razlika u pregovorima prije trade deadlinea ili nakon drafta? Fultz je definitivno netko koga bi svatko od spomenutih timova najprije volio vidjeti na svojem rosteru, a Boston će tada, kada je taj pick postao konkretno najbolji igrač u klasi, dobiti prednost u pregovorima.

Još jedna važna stavka jest činjenica da Boston čeka offseason i potencijalni dolazak Gordona Haywarda koji, iako je glavna zvijezda Utah Jazza koji mu uz to mogu ponuditi i najbolji ugovor, zahvaljujući Sveučilištu Butler gdje je Hayward igrao pod palicom sadašnjeg trenera Bostona Brada Stevensa, bi možda mogao potpisati za Boston. Iako se to vjerojatno neće dogoditi, zašto ne pričekati rasplet te situacije pa ponovno pokrenuti pregovore oko Butlera ili Georgea.

Valja razmotriti i ono što nitko ne očekuje da će se dogoditi – zadržavanje prvog izbora na draftu u liku Markellea Fultza. Pitate se što će Bostonu takav playmaker pokraj Isaiahe Thomasa živog? Ja vas pitam: znate li da Stevens svog back-up playmakera Marcusa Smarta u određenim situacijama koristi na poziciji niskog krila? Brad Stevens je odličan u razvijanju mladih igrača jer im uvijek pronađe poziciju i ulogu gdje će maksimizirati njihov talent. To je učinio s Crowderom, Smartom, pa i Kelly Olynykom, a učinit će i s Fultzom ukoliko ovaj ne završi u nekoj razmjeni.

4)      Rondo, Allen, Pierce i Garnett.

Rijetko kad se dogodi da čak 4 igrača iz iste ekipe budu odabrana na all-star susret. Dogodilo se to ove godine zbog super – tima u Golden Stateu, 2015. je zbog ekstra slabog Istoka Atlanta imala 4 all-stara, a 2011. Boston. Kada imaš 4 all-stara to ti gotovo uvijek osigurava osvajanje naslova. Koliko je Boston s ta 4 fantastična igrača osvojio naslova? Samo jedan jedini, 2008. godine. Tko je tada bio GM Boston Celticsa? Isti ovaj koji je i sad – Danny Ainge. Činjenica da je uspio stvoriti 'super – momčad' i da je s tom momčadi osvojio samo jedan jedini naslov dovoljno govori koliko je teško postati prvakom odnosno koliko je, prije svega kvalitetnih igrača, potrebno za taj pothvat. Ainge stoga biva oprezan te nastoji graditi oko mlade  izuzetno dobre  momčadi. Njemu nije cilj srušiti Cleveland i ući u finale, pa čak mu i nije cilj srušiti ni Golden State da bi uzeo naslov. Ainge gradi ekipu koja će postati dinastija!

Za to će im trebati puno kvalitetnih mladih igrača koji će s vremenom rasti i razvijati se zajedno kao momčad. Golden State trenutno ima 4 all-star igrača, Boston samo 1 te su mogli nadodati eventualno još 1 što je i dalje 4-2 za Warriorse. Umjesto toga, Danny Ainge čeka, ima odličnog mladog trenera pod kojim se mladi igrači sjajno razvijaju i opet ponavljam, čeka da vidi kako će se rasplesti situacija u GSW-u i Clevelandu. Čekanje je ključ svega u ovoj priči, LeBron stari, GSW-ovim igračima će isticati ugovori, tada će Boston ugrabiti svoju šansu.

Ainge nije trejdao jer je to ispravno!
Već se par dana nagovaram da napišem analizu, čekam, promišljam, i onda skužim da možda nisam u pravu, pa se onda ispostavilo da u potpunosti jesam: Danny Ainge i Boston Celticsi ostali su u istom sastavu, nije bilo velikog blockbuster trejda koji svi očekuju još od kad je GM Celticsa izveo 'pljačku stoljeća' nad sirotim Billy Kingom kojega je iracionalno – pohlepna pojava ruskog tajkuna tjerala da napravi jedan od gorih poteza koje jedan GM može napraviti. Dugo očekivani trade tako se nije dogodio i dok su već počela instant pljuvanja po Aingeu, ja tvrdim kako je ta odluka u ...
Ainge nije trejdao jer je to ispravno!
Već se par dana nagovaram da napišem analizu, čekam, promišljam, ...

Respekt: JoHayes13, Mac316,

Slažem se: Losovius,

ne draftirati Balla na prvom mjestu bi bilo svetogrđe protiv košarke, bez obzira na trenutno stanje, a upitno je je li uopće i sad Fultz bolji, Ballov plafon je u stratosferi sa Westbrookom, Hardenom, Curryem i sličnima. GM koji njega ne uzme... - Mac316, 27.2.17. 14:05, 0 0 0
...riskira da jednog dana bude profesionalno ismijavan kao i onaj koji je odabrao Bowiea, Miličića ili Olowokandija. - Mac316, 27.2.17. 14:05, 0 0 0
što se tiče same teme, ne slažem se, Boston sedi na svojim adutima već jako dugo, kad tad je vrijeme za povući okidač, a nikad nije bilo bolje od sada, Butler ili George su igrači koji tek ulaze u prime, a za njih su mogli potrošiti samo... - Mac316, 27.2.17. 14:07, 0 0 0
jedan od pregršt pickova koje imaju i eventualn Crowdera koji je bitan, ali ne nenadoknadiv. Sad je bilo vrijeme, daljnje čekanje je samo puštajne ostalih ekipa koje čeka rebulild da se konsolidiraju i sustignu Boston - Mac316, 27.2.17. 14:08, 0 0 0
crowdera ne želi dati jer ima jedan od najboljih ugovora u ligi ako ćemo o value/money... ne velim da ne treba ići u razmjenu, dapače, samo ne vidim koja je razlika da to učine u offseasonu za razliku od trade deadlinea? ti bi imao analizu više? - baiso, 27.2.17. 14:15, 0 0 0
02/2017
Tribina hipoteza: o stvarima koje nemaju svoju temu...

       Prema vodećoj komunističkoj strukturi, smisao navijanja nije u tome da se navija za neki klub već da se navija za neki sport općenito. Važno je biti objektivan i navijati da bolja momčad pobijedi. Među navijačima koji su vrlo pristrani za određeni klub često zna doći do šovinističkih ispada i različitih drugih pogrdnih uzvika, pa se tako protivničkoj strani u vremenu 1950-tih godina često dobacivalo „ustaše“ ili „četnici“, s time da će s razvojem nacionalističkih struktura 1980-tih započeti obrnuti proces gdje će se pojedine skupine navijača i same poistovjećivati s nečim što je nekoliko generacija prije njih najžešće osuđivalo i smatralo sramotnim. Rabili su se različiti rekviziti poput zviždaljki, zastavi i ostalih „pomagala“ koje su iz nekog nejasnog razloga članovi partije proglasili neprimjerenima. Naravno, česti su bili i fizički obračuni pojedinih skupina navijača. Zanimljivo je primijetiti kako je na sastanku posebno naglašeno kako „čak dolazi“ i do osnivanja navijačkih organizacija  što je predstavljeno kao kulminacija svih negativnih pojava među navijačima. Tek će nakon svjetskog prvenstva u Brazilu doći do pojave prve prave, ujedno i najstarije navijačke skupine u cijeloj Europi, Torcide, kojoj će se i pripisati sve prethodno navedene negativnosti. Što se sankcioniranja pojedinih navijača tiče, ističe se negativan trend da publika samostalno ne izdvaja izgrednike kao što je to činila ranije, već to čini milicija s relativno malom vjerojatnošću da doista i uhvate pravu osobu.

       Vrlo je zanimljivo primijetiti da za sve te negativne pojave partija upravo optužuje FISAH (Fiskulturni savez Hrvatske) i NSH (Nogometni savez Hrvatske), što je u današnjoj situaciji gotovo nemoguće. Ističe se kako je većina djelatnika u tim savezima došla na radno mjesto „preko veze“, isključivo po političkoj liniji i bez nekog stručnog sportskog znanja potrebnog za obnašanje dane mu sportske funkcije. Da stvari budu gore, da bi pokazali svoj autoritet (a zapravo prekrili svoje neznanje) donose neke odluke koje mogu bitno naštetiti samom jugoslavenskom i hrvatskom sportu. Svojevoljno se biraju igrači po ključu koji odgovara tim funkcionerima, a ne po realnom stanju stvari. Izbornik i struka pritom nemaju nikakvih ovlasti. Za raspravu o gorućim problemima u sportu ne postoje praktički nikakve konkretne sjednice, već postoje isključivo skupštine koje su deklarativnog karaktera, zapravo ih se i ne može nazvati skupštinama već forumima. U Nadzornom odboru FISAH-a također stoje ljudi koji često javno simpatiziraju pojedini sportski klub ili udruženje što ne bi smjeli, jer čelnici određenih sportskih organizacijskih struktura trebaju biti objektivni i nepristrani. Unutar struktura se dakle kriju ljudi koji nemaju puno veze sa sportom, pa zloupotrebljavaju svoj položaj na štetu sporta. U to doba popularno je bilo reći da je „kavez tako odlučio“ kada je na Maksimiru istrčala određena postava s igračima kojoj se nitko nije nadao i za koju je bilo jasno da nije trenerov odabir, već odabir maksimirske lože, tj. prethodno spomenutog kaveza kojeg čine upravo ljudi iz navedenih organizacijskih struktura. 

       Partija je kritična i prema tadašnjoj štampi, naročito sportskim rubrikama. Tvrdi se kako je nogomet sadržajno previše zastupljen u odnosu na druge sportove što nije istina budući da se u Narodnom sportu, jednom od najiscrpnijih sportskih glasila, ujedno i službenom glasilu FISAH-a, jednaka pažnja daje gotovo svim sportovima, čak i onim marginalnim. Spominje se kako se, kada se piše o jugoslavenskom klupskom nogometu, previše piše o „velikoj četvorci“ Hajduku, Dinamu, Crvenoj Zvezdi i Partizanu, a premalo se piše o manjim klubovima čime novinari još dodatno podupiru polarizaciju u jačini nogometnih klubova. Sportske su rubrike često slabo kontrolirane, glavni urednici ne mare o tekstovima, nema posebnih sjednica i seminara o sportskom novinarstvu, zapravo sportski su novinari prema zapisniku prilično marginalizirani, samim time bez kontrole i mogu biti prilično pristrani. Tako primjerice kada pišu o određenoj temi ne namjerno ne spominju izgrede ili pak idealiziraju pojedine igrače epitetima poput „veliki Vladimir“, „poletni Vukas“ i sl. Još jedan upitan zaključak u izvještaju jest činjenica da sportski novinari mare samo za najelitnija natjecanja, pa tako pišu isključivo o 1. saveznoj ligi, dok se regionalne lige potpuno zanemaruju. Valja napomenuti kako primjerice brojevi „Slobodne Dalmacije“ iz tog doba imaju prilično iscrpan pregled regionalnih natjecanja pa je očito da su se na sjednici pojedini zaključci prilično generalizirali. Još jedan od upitnih tvrdnji partije jest taj da su navijači za ime „Torcida“ čuli upravo iz medija čime se, s obzirom na negativan glas kakav je pratio tu navijačku skupinu, sportski novinari okrivljuju kao jedni od onih kojih su potpomogli, makar i indirektno, nastanku te navijačke skupine. Kako doznajemo iz brojnih svjedočanstava samih igrača, članova reprezentacije Jugoslavije na SP-u u Brazilu, ime „Torcida“ prenijeli su donekle i mediji, ali ona je prvenstveno stigla s igračima iz Brazila (Beara i Vukas) koji su tada usmenim putem prenosili svoje doživljaje o vatrenim brazilskim navijačima koji sebe nazivaju Torcidom.

       Prije negoli je službeno postala „Torcida“ 28.10.1950. godine, ta je navijačka skupina djelovala kao „klub prijatelja Hajduka“ sa sjedištem u Zagrebu. Najveći broj članova bili su studenti, među njima i Vjenceslav Žuvela, navodno idejni začetnik „Torcide“. Uz studente, u klubu prijatelja bilo je i raznih partijskih dužnosnika, primjerice Družić iz Komisije državne kontrole, Vranican iz UDB-e za grad Zagreb i sl. Torcida je nastala kao svojevrstan dodatni poticaj igračima Hajduka pred utakmicu predzadnjeg kola prvenstva koja se igrala u Splitu sa Crvenom Zvezdom u dvoboju u kojemu su ta dva kluba izravno odlučivala o prvaku. Prvi „grijeh“ članova Torcide bio je taj što su već prethodno spomenuti dužnosnici i članovi KP „zloupotrijebili“ svoje položaje da bi omogućili što lakši prijevoz navijačima iz Zagreba do Splita. Čitavo vrijeme putovanja kao i boravka u Splitu do utakmice pratila je buka i galama, deranje i pravljenje nereda. Prilikom ulaska na stadion Hajduka „Stari plac“ Torcida je imala problema s milicijom koja im je počela oduzimati rekvizite, no nakon što je Žuvela intervenirao kod uprave Hajduka, milicija im je vratila njihove rekvizite što je partija također okarakterizirala kao „zloupotrebu“. Na samoj utakmici nije bilo gotovo ni jednog jedinog incidenta, osim „tradicionalnog“ utrčavanja u teren nakon pogotka domaćina.

       Nakon utakmice i famoznog okupljanja na peristilu jedan je navijač pročitao „osmrtnicu Crvenoj Zvezdi“ što je partija odmah etiketirala kao šovinistički ispad i upravo sve ono protiv čega se valja boriti. Zanimljivo je međutim pratiti borbu u hrvatskim i srpskim medijima nakon same utakmice. Srpski su mediji osudili navijače Hajduka jer su samo navijali za jednu stranu, a nisu pljeskali ili se divili kojem dobrom potezu Zvezdinih navijača. S druge pak strane, hrvatski su mediji pobjedu itekako jasno glorificirali i Crvenu Zvezdu stavili u sasvim drugi plan. To medijsko natezanje može se pratiti još nekoliko dana nakon utakmice 28.10. 1950. godine, a onda se situacija postupno stišava. U samom zapisniku sa sjedince Politbiroa tek se krišom spominje medijska prepirka. Valja zaključiti kako je Torcida nastala u trenutcima kada nije bilo nijedne slične kolektivne organizacije u Europi, a s obzirom da je nastala u državi s ograničenim pravo na izricanje mišljenja, postala je nosioc kolektivne krivnje i simbol svega negativnog u sportu, barem kako je to partija vidjela.

       Partija stoga predlaže nekoliko važnih mjera na kraju. U vidu decentralizacije treba dati republičkim savezima veće ovlasti kao i upravama klubova. Centralni savezi trebaju služiti isključivo kao savjetodavni organi u odnosu na republičke saveze, iz sastava sportskih plenuma izbaciti profesionalce i uvesti „ljude sa terena i iz osnovnih organizacija“. Sportu se treba dati više prostora na različitim sjednicama kako bi se riješila ključna pitanja: sprečavanje razvoja profesionalizma, odgoj sportaša i publike, masovnost, razvoj ostalih grana sporta, borba za provođenje „partijske linije“ u sportu, odgojni rad kao prioritet… Protiv profesionalizma se treba boriti tako da se spriječi svaki pokušaj kupovanja i vrbovanja igrača i to valja činiti propagandom u novinama i u svim republikama. Postepeno se valja riješiti starih stručnjaka na rukovodećim mjestima jer su oni nosioci klubaštva, primati u novinarsku školu i sportske novinare i nikako ih ne marginalizirati, smijeniti odgovorne ljude u Narodnom sportu jer se ne drže uputa i savjeta, smijeniti članove FISAH-a, Vjenceslava Žuvelu iščlaniti iz KP i podignuti tužbu protiv njega kao i brojne druge mjere.

       Nakon kraja Drugog svjetskog rata trebao je odmak od pet godina da sport, u prvom redu nogomet, zaživi u punom obujmu. Cijeli taj period koji se zapravo proteže i do kraja Jugoslavije možemo tumačiti kao svojevrstan ideološki sukob između temeljnih postulata sporta i komunističke često puta utopijske ideologije koja određene postulate nije mogla „probaviti“. Naravno, iza pojedinih sportskih sukoba često su se krili puno opasniji društveni sukobi što će naročito biti vidljivo početkom devedesetih, pa će jednako tako i partija pokušati djelovati na sport, ali pomalo na krivi način, mijenjajući ga iznutra u elementima u kojima se on ne može promijeniti. Profesionalizam će u različitim oblicima opstati, „velika nogometna četvorka“ će i dalje biti dominantna, navijačke skupine će sve više i više rasti, dolazit će do sve izraženijih šovinističkih ispada, odgojni rad će biti prisutan ali potpuno podređen rezultatima, a nekompetentni ljudi na određenim sportskim pozicijama, takvih ima sve do današnjih dana.

O Torcidi, sportu u pedesetima i Mamićima onoga doba... (drugi dio)
Prema vodećoj komunističkoj strukturi, smisao navijanja nije u tome da se navija za neki klub već da se navija za neki sport općenito. Važno je biti objektivan i navijati da bolja momčad pobijedi. Među navijačima koji su vrlo pristrani za određeni klub često zna doći do šovinističkih ispada i različitih drugih pogrdnih uzvika, pa se tako protivničkoj strani u vremenu 1950-tih godina često dobacivalo „ustaše“ ili „četnici“, s time da će s razvojem nacionalističkih struktura 1980-tih započeti obrnuti proces gdje će se pojedine skupine navijača i same poistovjećivati s nečim što je nekoliko generacija prije njih najžešće osuđivalo i smatralo ...
O Torcidi, sportu u pedesetima i Mamićima onoga doba... (drugi dio)
Prema vodećoj komunističkoj strukturi, smisao navijanja nije u tome da ...

Respekt: ipsi13,

02/2017
Tribina hipoteza: o stvarima koje nemaju svoju temu...

       U zapisu sjednice CK KPH održane 19.12.1950. godine kao II. točka dnevnog reda spominju se „neke negativne pojave u sportu“. Već se i u samom uvodu navodi kako je fokus stavljen prvenstveno na nogomet koji je u tadašnjoj Jugoslaviji bio najpopularniji sport, i sve „negativne pojave“ koje su se javljale u sportu mogle su se prepoznati i u nogometu. Neke od tih negativnih pojava su šovinistički i drugi pogrdni ispadi navijača tijekom utakmica, zatim način na koji različiti forumi (očito manje grupacije ljudi) vrše selekciju igrača za reprezentaciju po vlastitim nahođenjima i interesu, samostalno klupsko financiranje bez kontrole države i sl. Nakon Uzelca i njegovog „izvještaja“, riječ na sjednici dobiva predsjednik CK SKH Vladimir Bakarić koji također iznosi nekoliko vlastitih opaski prvenstveno o tome u kojem bi se smjeru trebao razvijati sport. Tvrdi kako partija ne bi smjela direktno odlučivati o određenim „sportskim pitanjima“ jer bi ispalo da je sport „postao državni“ i da klubovi kao takvi nemaju dovoljno slobode za razvoj. S druge je opet strane protiv „čistunstva“ odnosno toga da klubovi imaju apsolutnu autonomiju i da bi se država ipak mogla do određene mjere uključiti u pomaganje klubovima, prije svega na financijskoj razini.

       Navodi se problem „klubaštva“ odnosno gotovo se svi čelni članovi uprave pojedinog kluba kao i velik dio struke tako etiketira. Treneri su označeni kao „gadovi koje treba istjerati“ jer često svojim načinom vođenja momčadi potpiruju „stare klubaške strasti“ i sl. Već u samom uvodu vidimo da je do određene razine prisutan tipičan partijski metajezik, pogotovo u izricanju optužbi. Također, samo se djelomično navodi problematika postojanja društva navijača koji su također dio „klubaškog“ miljea, no u ovom se uvodnom dijelu zapisnika ne spominju detalji vezani uz Torcidu koji će doći tek kasnije. Na kraju zapisnika, kao što to u „izvršnoj“ partijskoj strukturi već biva, navode se kazne i ukori pojedinim dužnosnicima i članovima partije koji su se našli u sukobu interesa. U ovom slučaju radit će se o Baji Jurjeviću i drugim članovima, što se u naravno u uvodu samo napominje. Prvo čemu se u samom izvještaju posvetila pažnja je „svevremensko“ sportsko pitanje stege, rada, odgovornosti i discipline. Pritom se posebno ističe da je u jugoslavenskom sportu, prije svega nogometu, došlo do zapuštanja odgojnog rada i da je to jedan od razloga zašto su se toliko razbuktale „klubaške strasti“ kao i zatomljeni šovinizam „neprijateljskih elemenata“. Postavlja se pitanje zašto partija osuđuje „klubaštvo“ i koje strukture ili osobe pod tim podrazumijeva?

       Ovdje partija zapravo ulazi u nešto što spada u temeljne postulate sporta, a to je „natjecateljski duh“ i postojanje suparništva. Naravno, partija nema ništa protiv „zdravog takmičenja“, međutim problem se javlja kada se ljudi okupljeni u različita sportska udruženja počinju ponašati na način koji nije primjeren politici partije. Drugim riječima, „klubaštvo“ na neki način podrazumijeva stvaranje vlastitog identiteta koji sadrži neke elemente koji, da se radi samo o sportu, ne bi toliko zabrinjavali partiju. Radi se o tome da je partija u tom „klubaštvu“ možda čak vidjela i političku prijetnju izraženu kroz opozicijsko djelovanje i sl. „Klubaštvo“ ne treba samo gledati kao prijetnju za partiju već i za jedinstvo države budući da ono često potiče i „šovinističke“ ispade što će se u kasnijim periodima novih demokratskih i liberalnih strujanja pokazati kao nacionalističko. „Odgojni rad u sportu“ bi se također mogao svakako tumačiti, no ako uzmemo da se doista eksplicitno radi o sportskom odgoju, onda se i tu vrlo lako mogu detektirati problemi toga doba, prvenstveno vidljivi u ponašanju pojedinih igrača koji također odaju jednu dozu šovinizma. Međusobne provokacije igrača od verbalnog vrijeđanja do fizičkog obračuna usred utakmice, provokacije između igrača i navijača i sl., sve je to dekor koji je prisutan na sportskim borilištima praktički otkad je sporta i partija je na neki način utopistički željela takve probleme riješiti, no to je jednostavno bilo nemoguće.

        Kao primjer svih ovih negativnih epiteta i kršenja nogometnog „bontona“ spominje se Frane Matošić, legendaran igrač Hajduka koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata jedno vrijeme pod prisilom igrao za Bolognu, a nakon pada Mussolinija prešao u partizane i kao član 26. divizije stigao na Vis gdje je 1944. godine obnovljen Hajduk. Matošić je opisan kao igrač čija igra više podsjeća na ratovanje nego na igru. Igrač koji se ne libi šakom udarati svojega protivnika, praviti probleme i izazivati incidente s publikom. Nadalje stoji kako nije problem u njemu samome kao igraču nego u sustavu koji sve to dozvoljava, a upravo zato što ne postoje stegovni mehanizmi koji bi Matošića udaljili s terena. Naprotiv, baš je Matošić primjer igrača za kojega se sumnja da ne biva kažnjen zbog činjenice da se radi o članu reprezentacije Jugoslavije. Takav se stav smatra krajnje pogrešnim što se jasno uklapa u komunističku viziju društva u kojemu nema povlaštenih, ma koliko pojedinci superiorni nad drugima bili. Glavnim i odgovornim za takvo stanje proglašava se Nogometni savez Jugoslavije s time da se posebno izdvaja Nogometni savez Hrvatske (kasnije ćemo vidjeti zašto). Dakle optužene su krovne sportske institucije, a najviše im se prebacuje oportunizam, odnosno to što im je rezultat važniji od „fair-playa“ i što im „cilj opravdava sredstva“. Posljedice takvog ponašanja mogu utjecati na sportaše ne samo za vrijeme natjecanja, već i u javnom životu čime se problemi u sportu u vidu ponašanja proširuju i na cjelokupno društvo. Pritom kao najbolji primjer može poslužiti slučaj atletičarke Mire Tucelj koja je za vrijeme održavanja natjecanja u nekom švicarskom hotelu nastojala ukrasti pribor za jelo. Takvim ponašanjem u i izvan terena jugoslavenski sportaši šalju negativnu poruku u svijet. Iz današnje perspektive možemo lako ustvrditi kako je ovo „sportsko“ pitanje također jedno od svevremenskih i danas također vrlo aktualno.

       Kao jedna od najozbiljnijih pojava u sportu navodi se razvoj i afirmacija profesionalnih sportaša. Profesionalizacija sporta generalno gledajući negativna je pojava. Oštro se osuđuje to što se određenim igračima daju različite povlastice samo da bi prešli igrati za neki drugi klub. Od davanja različitih stipendija, stanova, hranarina i sl. U to doba cijena nogometnih igrača iznosila je oko 80 000 do 100 000 dinara, a igrači su se u, za partiju velikom broju, odazivali.Umjesto da se igrači odlučuju igrati za onaj klub za koji ih veže određena pripadnost, oni igraju za klub koji im nudi više novaca ili određene druge prethodno spomenute beneficije. Iako se ne spominju nikakve ugovorne obveze, postoji nekoliko slučajeva u kojima je igrač, nakon što je prestao igrati za klub tom istom klubu morao vratiti sve beneficije (prvenstveno u vidu stanova) koje je uživao kad je bio njihov član. Ponekad se dogodi da su te beneficije vješto sakrivene i kako se u javnost plasira samo dio beneficija zbog ostvarenog „transfera“ dok se ostatak vješto sakrije što izvršnoj vlasti onemogućuje brzo i efikasno rješenje. Pojedini igrači pak vidno iskorištavaju ovakvo stanje i traže od svojih saveza različite pogodnosti koje često nemaju veze s osiguravanjem osobne egzistencije, već naprotiv, dio su luksuza kojega si je dio tadašnjih igrača mogao priuštiti.

       Tako se primjerice žali na „putnički razred“ u avionu, traži se dodatan novac za izlaske u londonska kazališta i sl. Dakle, kao najgori produkt profesionalizacije upravo se ističe tzv. „vrbovanje“ igrača. To samo po sebi ne bi bio problem, no događa se to da bogatiji klubovi stvaraju monopol nad kvalitetnim igračkim kadrom čime dolazi do prenaglašene polarizacije u kvaliteti pojedinih timova u jugoslavenskoj ligi. Partija zapravo prilično jasno staje na stranu „manjih“ klubova tvrdeći da se radi o mjestu gdje onaj izvorni sport bez poslovnih i ekonomskih špekulacija još uvijek postoji. Uz navedeni razlog, vrbovanje igrača često je nečastan posao gdje se ne biraju sredstva kako bi se doveo određeni igrač u klub. Tako se u izvještaju ističe slučaj Hajdukovog igrača Vidjaka koji je u splitsku momčad doveden, kako partija ističe, „ i lažima, i smicalicama“. S godinama, pokazat će se kako je plan partije da očuva kakvu takvu jednakost među klubovima i spriječi polarizaciju zapravo nemoguća što je najbolje vidljivo u stvaranju „velike četvorke“, beogradskog Partizana i Crvene Zvezde, kao i Dinama i Hajduka. Komunistička ideja klub je vidjela kao organizaciju određene grupe radnika, studenata i sl., zapravo kao „sportsku verziju sindikata“. Samim time, postojalo je nepisano pravilo po kojemu igrači koji rade u određenoj struci ujedno i igraju za klub koji predstavlja tu struku. Tako primjerice imamo FK Željezničar na saveznoj razini u kojemu su igrali radnici sarajevske željeznice ili primjerice NK Varteks na republičkoj razini u kojemu su igrali igrači varaždinske tekstilne industrije. Dinamo je dobio ime po klubu kojega su pod istim imenom osnovali moskovski komunalci, Crvena Zvezda bila je studentski klub, a Partizan vojni odnosno klub Jugoslavenske narodne armije. U cijeloj toj priči, Hajduk je bio poseban slučaj što će kasnije imati i određenog utjecaja na stav partije prema tom klubu. Naime, Hajduk je jedan od rijetkih klubova koji je osnovan prije 1945. godine i samim time nije bilo neke specifične grupacije ljudi, sindikata i sl. koji bi se mogli vezati uz njega.

O Torcidi, sportu u pedesetima i Mamićima onoga doba... (prvi dio)
U zapisu sjednice CK KPH održane 19.12.1950. godine kao II. točka dnevnog reda spominju se „neke negativne pojave u sportu“. Već se i u samom uvodu navodi kako je fokus stavljen prvenstveno na nogomet koji je u tadašnjoj Jugoslaviji bio najpopularniji sport, i sve „negativne pojave“ koje su se javljale u sportu mogle su se prepoznati i u nogometu. Neke od tih negativnih pojava su šovinistički i drugi pogrdni ispadi navijača tijekom utakmica, zatim način na koji različiti forumi (očito manje grupacije ljudi) vrše selekciju igrača za reprezentaciju po vlastitim nahođenjima i interesu, samostalno klupsko financiranje bez kontrole države i ...
O Torcidi, sportu u pedesetima i Mamićima onoga doba... (prvi dio)
U zapisu sjednice CK KPH održane 19.12.1950. godine kao II. ...

Respekt: ipsi13,

Šta si, iskoristio akcijsku rasprodaju u Arhivu? - psellus, 15.2.17. 22:24, 0 0 0
Sudjelujmo u akciji "Otvorimo sve arhive" - baiso, 16.2.17. 6:57, 0 0 0
12/2016
Surfin USA; je li Aaron Rodgers siguran osvajač MVP nagrade?

Otkad je Sam Presti odlučio da mu je kongoanski krilni centar sa španjolskom putovnicom u ulozi role playera Serge Ibaka važniji od najboljeg šestog igrača lige Jamesa Hardena, počela je nova era za Houston Rocketse koji su nakon odlaska Tracyja McGradyja i Yao Minga tražili duo koji će ih voditi duboko u playoff. Najpoznatijoj bradi košarkaškog svijeta pridružila se tada najdominantnija fizička sila pod košem. Dwight Howard je nakon loše sapunice s još lošijim završetkom napustio Los Angeles i u Houstonu pronašao novi tim gdje je s Hardenom trebao napasti one najbolje. I stigli su Rocketsi do finala konferencije 2015. godine, no onda je uslijedila 2016. i raspad sistema koji je rezultirao smjenom glavnog trenera Kevina McHalea i odlaskom Howarda u free agencyju ovog ljeta. Gdje su to pogriješili u Houstonu?

  1. Kevin McHale je loš trener.
  2. Harden i Howard nisu kliknuli do kraja.
  3. Dwight Howard je drvo. I to ne 'mala voćka poslije kiše' nego ogromno stablo sekvoje pa je samim time svaki pokušaj McHalea i Olajuwona da od te gomile mišića naprave ofenzivno opasnog igrača s bogatim arsenalom post movesa bila osuđena na propast. Razlog? Howard=panj.
  4. Startna petorka Houstona je izgledala ovako: Beverly (odličan u obrani), Harden (elitni scorer, rupa u obrani), Ariza (3&D), Jones (defanzivno odličan, stretch opcija u napadu), Howard (i dalje panjina, dobar samo u obrani). Generalizirajući koliko je to moguće, Houstonova je taktika bila da Harden preuzme sve konce igre u napadu, a da se ostatak startera polomi u obrani kako bi se 'Bradonju' uspješno sakrilo, na neki način i odmaralo u obrani (iako neke njegove reakcije sugeriraju da taj istu uopće ni ne igra). Takva taktika donijela je Houstonu top 10 najboljih napada u ligi, ali i top 10 najgorih obrana u ligi. Učinak koji je najbolje opisat pjesmom Stealers Wheela 'Stuck in the Middle With You'. 
  5. Rezultat svega navedenog = momčad bez identiteta, indikator za svakog lošeg trenera.

Odlaskom dvojca pod košem, Dwighta Howarda i Terrencea Jonesa, a prije svih trenera McHalea, Houston je u ljeto 2016. krenuo tražeći svoj vlastiti identitet, a ono za što će se odlučiti će na prvu biti toliko besmisleno da će ustvari imati smisla.

Houston we have a problem, why not make it even worse!

Teško da će franšiza imati neki identitet ukoliko glavni igrač nije u centru pozornosti. James Harden nikad neće biti 2-way player, onaj koji se poput Jimmyja Butlera ili Kawhi Leonarda ubija u obrani i još stigne biti glavni igrač u napadu. Ne, Harden nije takav. On će svako malo zaspati u obrani, izgledati prilično nezainteresiran za prljavi posao na drugoj strani parketa, dok će istovremeno u napadu biti jedan od najubojitijih igrača lige. Takav je došao u ligu, takav će biti i do umirovljenja. McHale je pokušao sakriti tu manu ponajboljeg scorera današnjice okruživši ga četvoricom vrlo dobrih obrambenih igrača slabijih u napadu što je polučilo solidne, ne i odlične rezultate. Harden se uspio odmarati u obrani, no u napadu je morao raditi puno više nego prije i to je vodilo ka spomenutom raspletu događaja. Zapravo, oko Hardena su igrali igrači koji su stilom igre poprilično drugačiji od njega i tu treba tražiti razloge problema u kemiji s kojima su se Rocketsi suočavali tijekom čitave prošle sezone. Ovog ljeta su, međutim, odlučili krenuti suprotnim smjerom. Zašto se fokusirati na lošu obranu kada se možemo fokusirati na još bolji napad?

U Houstonu se svatko dobro pogledao u ogledao, skužio tko je i što predstavlja, i onda odlučio tjerati 'svoj đir' dokle god ide. Umjesto da na roster dovode sjajne defanzivce, u Houston su dovedeni igrači poput Erica Gordona i Ryana Andersona, sjajnih šutera i katastrofalnih obrambenih igrača (ovaj potonji bi se mučio s obranom Pick n' Rolla taman da ga izvode Lukša Andrić i Slavko Vraneš) Houston, koji je sezonu 2015./2016. završio kao 21. obrana lige, odlučio se dodatno 'pogoršati' u obrani kako bi napad učinio još boljim. Zvuči čudno, ali ima smisla kad vidite koga su doveli za trenera. Ako već gradite momčad koja se vodi onom 'bolje više zabiti nego manje primiti', onda joj dovedite i trenera koji gaji takav stil košarke, a odabir Houstona bio je odličan – Mike D'Antoni. Čuveni arhitekt Run n' Gun košarke before it was cool sa Phoenix Sunsima prije desetak godina koji je Steveu Nashu donio čak 2 MVP naslova, čitava filozofija koja se može svesti u jedno jedino pravilo – 7 seconds or less potrebnih da bi napad bio efikasan. Sad spojite karakter, osobu i stil igre Jamesa Hardena s 'najpoznatijim i sad već bivšim brkom NBA lige' (zvali su ga Mr. Pringles), stavite sve to u kontekst današnjeg NBA-ja gdje nije važno igrati dobru obranu koliko znati pogoditi tricu (ono dok Damjan Rudež provede 15-ak minuta na parketu) pa ćete dobiti sljedeće brojke:

  • 39.2 pokušaja za tri po utakmici (1. u ligi)
  • 14.9 pogođenih trica po utakmici (1. u ligi)
  • 113.8 poena po utakmici (2. u ligi)
  • 25.5 asistencija po utakmici (2. u ligi)
  • .554 Efg% (2. u ligi)
  • 4 igrača u top 10 po broju pokušaja za tri poena
  • 4 igrača u top 10 po pogođenim tricama
  • James Harden 11.9 asistencija po utakmici (1. u ligi)
  • 115 ofenzivni rating (3. u ligi)
  • 107.6 defanzivni rating (19. u ligi)
  • 45% svih šuteva Houstona dolazi iza linije za 3

Školski primjer trenera koji ima svoj stil kojega će gajiti bez obzira na vrijeme, mjesto i franšizu koju vodi. Nema goreg od trenera koji se ne uspije nametnuti kroz izgradnju identiteta ekipe, a D'Antoni je čista suprotnost tome. Houston za sada predstavlja krajnost onoga što su popularizirali u Golden Stateu, a što se zatim prenijelo i na čitavu ligu – trica je uvijek bolja od dvice. Red bi bio da ih u tu krajnost odvede upravo D'Antoni, onaj koji je sve ovo i započeo.

Nedavno su Rocketsi u pobjedi protiv Pelicansa oborili tri rekorda vezana uz šutiranje trica: 24 pogođene trice, 31 pokušaj u poluvremenu, 61 pokušaj na kraju utakmice. ŠEZDESET I JEDAN!!! Usporedbe radi, u zadnjoj all-star utakmici u Torontu, Istok je imao 59 pokušaja, dakle 2 manje nego što je to imao Houston u pravoj natjecateljskoj utakmici. Gotovo 2/3 svih upućenih udaraca (65 %) bilo je iza linije za 3. Misli li D'Antoni da su igrači pretjerali? Mi samo pokušavamo uzeti ispravan šut, bilo da se radi o šutu za 3 ili polaganju. Na timu je da bira. Mislim kako ne forsiramo previše trica.

Ova izjava D'Antonija nakon utakmice u kojoj su Rocketsi šutirali više trica nego ijedna druga ekipa u povijesti najbolje objašnjava kako je 'najpoznatiji bivši brk NBA lige' odlučio radikalizirati napad što se vidi u brojkama: Houston je posljednji trideseti u postotku šuta od 4.24m – 7.24m (linija 3 poena). Generalni trend u NBA ligi pokazuje kako mid-range izumire. I dok se u San Antoniju i Torontu pokušava održati na životu, u Houstonu je odavno umro, a svaki pokušaj reanimacije istog osuđen je na propast sve dok o njegovoj sudbini odlučuje D'Antoni.

Iako su s D'Antonijem dobili prepoznatljivi stil igre, Houston Rocketsi su još poprilično daleko od toga da budu contenderi. Trenutno su više jedna od onih ekipa koja, ako ih krene šut, mogu dobiti svakoga, ali teško da će to ponoviti 3-4 utakmice zaredom. U prijevodu to znači da će u playoff seriji protiv onih najboljih (Spursa i Warriorsa) pobijediti utakmicu ili dvije dok će serija otići na protivničku stranu. Rocketsi u NBA-ju su nešto poput Italije na velikim internacionalnim smotrama. Ekipa koja može dobiti, ali i izgubiti od svakoga, ovisno o tome kako su raspoloženi šuterski. Da im šanse za pobjedu ne bi bile oko 50%, Rocketsi imaju Jamesa Hardena, alfu i omegu ekipe.

'Najpoznatija brada NBA-ja' je prije par godina izletjela s izjavom u kojoj sebe vidi kao najboljeg igrača današnjice. Da se razumijemo, Harden to nikad neće biti, no ono što može biti jest najkorisniji igrač lige (da je tome tako svjedoči prošla sezona). D'Antonijev sustav nije stvorio tim koji će se boriti za titulu prvaka svijeta, već je stvorio contendera za MVP nagradu. Kada ste alfa i omega u sustavu u kojem se puno šutira i u kojem prije svega imate kvalitetne šutere, onda i nije tako teško sakupiti 11.9 asistencija po utakmici. Harden je iskoristio sve blagodati sustava u kojem je on središnji dio i to ga je dovelo do ozbiljne kandidature za titulu najkorisnijeg igrača lige. Nedavno smo na tribini imali raspravu o tome tko će dobiti MVP nagradu pa su se pojavila imena Westbrooka, LeBrona, Curryja, Duranta, Leonarda. Harden, ili je tek ovlaš spomenut, ili nije uopće, no ako sagledamo trenutno stanje stvari, onda imamo sljedeću situaciju:

  1. Po statistici: Westbrook i Harden izjednačeni pa onda LeBron
  2. Po timskom omjeru: LeBron (23-7, 1. mjesto Istoka), Harden (24-9, 3. mjesto Zapada), Westbrook (20-12, 5. mjesto Zapada)

Ova generalizacija je čisto radi toga da se pokaže kako je Harden svojevrsna spona između Russa i LeBrona. Harden je po brojkama dosta blizu Westbrooka (ovisno o tome koje ćete statističke kategorije favorizirati), a po timskom omjeru dosta blizu LeBrona. Iako ga je prvenstveno činjenica da jedan od talentiranijih igrača u ligi dovela do ozbiljne kandidature za MVP-a, jednako je tako činjenica da igra u D'Antonijevom sustavu pridonijela tome.

Možda nisu najbolja ekipa, možda su i daleko od toga da budu pravi contenderi, možda nemaju igrača koji je MVP. No, Houston Rocketsi su pod vodstvom D'Antonija postali prepoznatljiva ekipa s jasnim identitetom. Run n' Gun u svojoj esenciji, u izvedbi jednog od najosebujnijih NBA igrača, u režiji ludog vizionara Mr. Pringlesa. Definitivno zanimljivo i analize vrijedno.

Revolveraši Mr. Pringlesa
Otkad je Sam Presti odlučio da mu je kongoanski krilni centar sa španjolskom putovnicom u ulozi role playera Serge Ibaka važniji od najboljeg šestog igrača lige Jamesa Hardena, počela je nova era za Houston Rocketse koji su nakon odlaska Tracyja McGradyja i Yao Minga tražili duo koji će ih voditi duboko u playoff. Najpoznatijoj bradi košarkaškog svijeta pridružila se tada najdominantnija fizička sila pod košem. Dwight Howard je nakon loše sapunice s još lošijim završetkom napustio Los Angeles i u Houstonu pronašao novi tim gdje je s Hardenom trebao napasti one najbolje. I stigli su Rocketsi do finala konferencije 2015. ...
Revolveraši Mr. Pringlesa
Otkad je Sam Presti odlučio da mu je kongoanski krilni ...

Respekt: RayRay, Mihovil0, Losovius,

Analiza je dobra, samo nikako se ne slažem da je Howard panj. Kada ga se pravilno koristi, on je najopasniji centar iz picka valjda ikad. To što on misli da mora igrati leđnom tehnikom je zabluda koju mu treba izbiti iz glave - Losovius, 4.1.17. 10:08, 0 0 0
Pa nisam ja rekao da je Howard loš igrač, samo da je "drven" kada dolazi do određenih "basketball fundamentals" - baiso, 4.1.17. 13:11, 0 0 0
Što će mu potezi ako može na račun čiste snage staviti 20-15? Njegov problem je kao i većine frikova, nije smatrao da treba raditi na tehnici ako može dominirati na račun snage. To naravno nije dobar način razmišljanja, ali jebiga. Njegov izbor - RayRay, 9.1.17. 15:50, 0 0 0
12/2016
Surfin USA; mogu li Warriorsi dobiti dobar trade za Klaya?

Mali se Isaiah odlučio prijaviti na draft očekujući samo jedno – da bude izabran – i bome se načekao. Ako bi vam rekao da odete na youtube, upišete 'NBA draft 2011.', i krenete gledati sat i osamnaest minutni odabir šezdeset sretnika i nakon što dođete do Isaiahe do dođete ovdje i nastavite čitati, vjerujem da bi me mrzili više nego James Thomas Isiahu 1988. godine. Točno šezdeseti, zadnji, u polupraznoj dvorani u New Jerseyu, bez dolaska na podij, rukovanja i slikanja s gospodinom Howardom Sternom, prozvano je ime Isaiahe Thomasa, od strane budućeg NBA commissionera, Adama Silvera, nakon što su Spursi 'potrošili' pick na Mađara Adama Hangu. Može biti sretan da je upao, ali može biti i tužan jer su ga podcijenili, najviše od bilo kojeg drugog igrača IKAD! Takav razvoj događaja na draftu često je ogroman motivacijski 'boost' za igrače, pitajte samo Draymonda Greena za brojalicu do 34.

Početak jedne od najljepših NBA priča počela je u Sacramento Kingsima koji su imali poprilično izmiješan roster s mladim i poprilično nerazvijenim DeMarcusom Cousinsom i Tyrekeom Evansom kao najvažnijim igračom. Ipak, za Thomasa kao rookieja je bilo najvažnije da dobije čim veću minutažu koju je naposlijetku i dobio – 25.5 minuta po utakmici i startna rola, početak kakav se samo poželjeti može (jedini pravi 'play' uz Thomasa je bio Jimmer 'zašto je taj uopće igrao u NBA-ju' Fredette). Prošle su tri sezone, Thomas je napredovao, a u zadnjoj sezoni u organizacijski najgoroj franšizi NBA-ja dobivao je čak 34.7 minuta pritom bilježeći 'skromnih' 20-6-3 što je nagnalo Kingse da budu Kingsi i da trejdaju Isaiahu u Phoenix. U najsunčaniju saveznu države SAD-a Thomas je došao kao igrač kojega je NBA svijet percipirao kao jako dobrog scorera s jednom velikom manom – igranje obrane. Brojke su sugerirale da bi njegova idealna rola bila šesti čovjek u rotaciji, onaj koji će biti predvodnik druge postave Sunsa prvenstveno u vidu zabijanja poena, a limitirana minutaža bi trebala anulirati rupe u obrani. Bledsoe, Dragič, Knight i Thomas, četiri jako dobra razigravača na jednom rosteru nisu uspjeli 'kliknut' i Isaiah će na trade deadlineu biti trejdan u Philadelphiu, pa potom proslijeđen u Boston gdje će ispisati najbolje stranice svoje igračke karijere. U prvoj sezoni u kojoj je Stevens iz naizgled poprilično lošeg rostera izvukao čudo (sedmo mjesto i playoff), Thomas je imao ulogu šestog čovjeka u rotaciji, no s vremenom bi kao zamjena dobivao sve veću minutažu. No, tek 2016. slijedi ono zbog čega uopće pišem o Thomasu. Po prvi puta u povijesti NBA lige, šezdeseti je pick postao all-starom.

Visok 175 cm, zadnji pick na draftu, all-star. To mogu samo iznimni ljudi, a Isaiah je postao upravo to. Put od utakmice s Perdueom i blokiranog šuta pa do all-stara bio je sve samo ne lagan. Iamo je Isaiah sreće, ali cijeli ga NBA svijet nije mazio, dapače, podcijenili su ga kao nikog do sad, no on ih je sve posramio, pokazao da je bolji nego što su to brojni skauti predviđali. Kako je Isaiah postao all-star?

Iako debelo prenizak za NBA prosjek, Thomas je ustvari nevjerojatno snažan. Povezivanjem te snage s brzinom daje mu specifične fizičke predispozicije zahvaljujući kojima Isaiah nije samo igrač koji se skriva iza svojih dobrih postotaka šuta, već onaj koji napada koš s jednakom dozom agresivnosti i spretnosti kao njegovi 30-ak centimetara viši kolege. Prilikom ulaska pod koš Thomas gotovo uvijek inicira kontakt s protivničkim igračem iz dva razloga: prvo jer time ima šansu da ga ovaj faulira i da preko slobodnih bacanja izbori lake poene, drugo jer kontakt koristi da protivnika izbaci iz željene pozicije i otvori malo prostora za visoki i efikasni layup. Budući da je ljevoruki igrač, protivnicima dešnjacima se teže prilagoditi. Drugim riječima, Thomas nakon iniciranja kontakta koji ima i stabilizacijski učinak, koristi svoju prirodnu lijevu odnosno daljnju ruku za layup. To je ono što je Isaiahu zbilja učinilo all-star igračem jer mu je omogućilo da napada koš protiv svakog NBA igrača, bio on playmaker ili centar tipa DeAndre Jordan. Kada ga gledate preko TV-a, to izgleda zbilja impresivno i izaziva čuđenje jer tko bi se nadao da netko od 175 centimetara može činiti ono što čini Isaiah. I sad se vraćamo na početak.

Sjećate li se komentatorskog dueta Cvitković – Skansi? Iako se radi o nenadjebivom dvojcu, ipak postoji jedan poprilično sličan dvojac komentatora i u NBA-ju. Na CSN Celtics, mladi komentatorski puleni, Mike Gorman (71) i Tom Heinsohn (82) mogu vas nasmijati do suza i činiti vas budnim u kasne noćne sate svojim posebnim 'staračkim' šarmom. No, puno važnije od toga, upravo je taj dvojac počeo upotrebljavati nadimak za Isaiahu kojim bi konačno izašao iz sjene svog starijeg 'skoro pa imenjaka'. „The Little Guy“, tako jednostavno, lako pamtljivo, možda i najbolje opisuje osebujan stil igre Isaiahe Thomasa, ali i njegov skroman karakter uvijek spreman da se potuče sa svim predrasudama i preprekama koje će mu stajati na putu da bude najbolji. Nastavi li tako, priča o 'Malom Čovjeku' bi mogla postati jedna od najinspirativnijih sportskih priča ikad. Nedavno je Thomas zabio 44 poena, nedavno je zaprimio SMS od Allena Iversona u kojem ga ovaj potonji hvali i motivira da nastavi činiti ono što je svojevremeno on činio na parketu, nedavno je postalo jasno da će Isaiah biti puno bolji nego što je to većina očekivala. Da, tek nedavno!

The Little Guy Story (drugi dio)
Mali se Isaiah odlučio prijaviti na draft očekujući samo jedno – da bude izabran – i bome se načekao. Ako bi vam rekao da odete na youtube, upišete 'NBA draft 2011.', i krenete gledati sat i osamnaest minutni odabir šezdeset sretnika i nakon što dođete do Isaiahe do dođete ovdje i nastavite čitati, vjerujem da bi me mrzili više nego James Thomas Isiahu 1988. godine. Točno šezdeseti, zadnji, u polupraznoj dvorani u New Jerseyu, bez dolaska na podij, rukovanja i slikanja s gospodinom Howardom Sternom, prozvano je ime Isaiahe Thomasa, od strane budućeg NBA commissionera, Adama Silvera, nakon što su ...
The Little Guy Story (drugi dio)
Mali se Isaiah odlučio prijaviti na draft očekujući samo jedno ...
'Kmečanje' Toma Heinsohna na sudačke odluke je sve! https://www.youtube.com/watch?v=LbqNxnYjEBM - baiso, 22.12.16. 12:02, 0 0 0
Samo ispravak, Knight i Thomas nikad nisu igrali zajedno, Knight je došao iz Bucksa nakon što je Thomas trejdan u Boston. Inače dobar tekst. - RayRay, 23.12.16. 13:58, 0 1 0
12/2016
Surfin USA; mogu li Warriorsi dobiti dobar trade za Klaya?

'The Mailman', 'Big Fundamental', 'Answer', 'Truth', 'Black Mamba', 'Magic', 'MJ', 'Zeke'. Ako imate tu sreću da ste među odabranom košarkaškom elitom odigrali koju sezonu u NBA-ju, možda osvojili pokoji naslov, ali prije svega imali osebujan stil po čemu ste ljudima zapeli za oko, onda ćete završiti poput spomenutih košarkaških junaka, s nadimkom, nečim što nije tek puko tepanje već nešto puno značajnije – 'legacy' koji ostavljate iza sebe, taj najvažniji od svih trofeja. Dozvolite da vam u par odlomaka ispričam priču o jednom igraču i o jednom nadimku u nastajanju. Možda taj igrač neće biti ni blizu ulaska u Hall of Fame, možda nikad neće osvojiti MVP ili titulu, ali već sad je postao jedan od najomiljenijih NBA igrača kojega će se svi sjećati zbog osebujnosti njegove pojave. Ovo je „The Little Guy“ priča.

Vi koji ste roditelji znat ćete bolje od mene, ali pretpostavljam da je jedno od najvažnijih i najsretnijih, za neke i najtežih trenutaka, davanje imena svome djetetu. Postoje svakakve ideje, od tradicionalnih katoličkih do totalno otkačenih, od slavenske preko nordijske do grčke mitologije, od imena slavnih osoba do imena po djedu ili nekom rođaku. Ukoliko niste fan birokratskih zavrzlama kao sav pošten i normalan puk, onda ste uz ime koje ste dobili od roditelja vezani čitav život, a to vas ime često može opisivati i više nego što vi mislite, makar ga dobili sasvim slučajno, baš poput junaka ove priče.

Godina je 1988., NBA prolazi kroz svoje najslavnije dane, pobjeda i dokazivanja gladan Jordan još uvijek bez naslova, kraj dinastije u Bostonu, a za titulu prvaka svijeta igraju 'Zločesti dečki' iz Detroita protiv pravih Showtime Lakersa. Za Jamesa Thomasa, običnog čovjeka rođenog u Los Angelesu koji se tih mjeseci preselio u Tacomu, na krajnji sjeverozapad SAD-a, dileme nije bilo – 'Show Must Go On', Lakersi moraju osvojiti naslov, ta čitav svijet je uz njih prvenstveno jer mrzi tu prgavu, drsku i bezobraznu bandu iz Detroita. Svaki bi nam sport bio dosadan da ne postoji taj 'iracionalni' dio koji nas tjera da nešto volimo, nešto mrzimo, da zbog uspjeha vlastitog tima počinjemo biti praznovjerni do bola, a jedna od najluđih produkata te iracionalne strane praćenja sporta jest oklada, oklada koja je navela Jamesa Thomasa da, ukoliko kojim slučajem njegovi Lakersi izgube, mora nazvati svog sina po tada glavnom igraču Detroita, Isiahu Thomasu. Iako se naizgled ne čini kao teška oklada, u to vrijeme nazvati sina po igraču Detroit Pistonsa a da niste iz Motowna je zbilja predstavljalo sramotu. No, James Thomas je čovjek od riječi i uz malu preinaku pobožne majke Tine odnosno dodavanjem jednog „a“ kako bi ime bilo jednako slavnom biblijskom proroku, njihov sin je dobio ime Isaiah. Ni slutili nisu kako će mu upravo to ime donijeti toliko dobrog u njegovu životu i zbilja pokazati da ime koje nosiš ima itekako veliku važnost.

Čim je Isaiah prvi put uhvatio loptu u ruke i pogodio prvi koš, od tog trenutka pa sve do danas pa do kraja njegove karijere, jedna 185 centimetara velika sjena jednog od najboljih playmakera svih vremena po kojemu je dobio ime, pratit će ga u stopu. Daleko od velikih svjetala pozornice i glamura Los Angelesa, u dalekoj i hladnoj Tacomi, Isaiah se od prvih dana borio da ostvari svoj san – zaigra u NBA ligi. Bilo je sve, samo ne lako. Kada ste visoki 175 centimetara i kada je svima jasno da neće narasti ni milimetar više onda imate ozbiljnih problema u startu. Gotovo nitko osim vas samih i vama najbližih neće vjerovati u vaš uspjeh, pa čak ni skauti koji u svojim instrukcijama imaju zapisano da sve što je ispod 6'0 (u prijevodu 183 cm) nije vrijedno pažnje. Iako podcijenjen od samog početka, Thomas je uspio dogurati do koledž ekipe Washington Huskiesa. Simpatični ljevoruki playmaker sa vrlo osebujnim stilom polako je privlačio pažnju, ali košarkaških fanova prije svega. A onda je došao taj dan, dan kojega je Isaiah čekao, o kojemu je vjerujem sanjao od onog prvog trenutka kad je pogodio svoj prvi koš, dan zbog kojega je vjerujem zahvalan ocu što je bio iracionalan i što je izgubio okladu jer je došao dan susreta s Isiahom Thomasom, čovjekom po kome je dobio ime i koji će ga od tog trenutka uvijek saslušati, savjetovati i učiniti ga boljim igračem.

Kako život ponekad piše zbilja lijepe priče! S vremenom su Isaiahu počeli nazivati 'Little Zeke', a kada nekog igrača nazivaju po vama, onda ste spremni da potegnete i do daleke i hladne Tacome jer vas znatiželja tjera da vidite tog klinca koji 'nosi vaše ime'. Bilo je do tog famoznog susreta puno boljih playmakera od Isaiahe koji su prije zaslužili nositi taj simpatičan nadimak, no 'Little Zeke' je imao jednu prednost, zvao se kao Isaiah, prezivao Thomas. Zato je izgubljena oklada Jamesu Thomasu jedna od najboljih stvari koja mu se mogla dogoditi u životu.

175 centimetara visok Isaiah Thomas!

1

Prilikom tog susreta Isiah je Isaiahu savjetovao samo jedno – vjera u sebe je ono što razlikuje dobrog igrača od lošeg. A vjerujte mi, Isiah 'Zeke' Thomas to itekako dobro zna. Nositi se s mržnjom koja je slijedila njega i ostatak bande iz Detroita bilo je sve samo ne lagano. Mržnja koja nije samo zahvaćala ljubitelje košarke, već i cijeli NBA svijet pa je tako primjerice Isiah potpuno nepravedno 'odrezan' iz popisa za Olimpijske igre u Barceloni 1992. Da, upravo onog popisa igrača koji je tvorio najjaču ekipu u povijesti košarke, pravi Dream Team, no Isiah nije bio na njemu. Odgovorno mogu tvrditi, Isiah je među top 5 najboljih playmakera svih vremena i definitivno najbolji playmaker ikad koji nikad nije dobio priznanje od cjelokupnog NBA svijeta za ono što je stvarao na terenu, a neke izvedbe su doista bile čudesne. Znajući kako je to kada te ne cijene i kada svaki trenutak moraš gristi i boriti se svim silama da bi opstao, kada su baš svi protiv tebe, iskustvo koje je mladom Isaiahu prenosio njegov 'skoro pa imenjak' učinilo ga je spremnim za najveći od svih pothvata – NBA ligu.

March Madness je, Isaiah u drugoj rundi ima šut za pobjedu, no njegov šut biva blokiran. Zamislite kako se 175 cm visoki igrač tada osjećao?! Vjerujem da osim nekolicine vječitih optimista, nitko drugi nije vjerovao da od Isaiahe može postati igrač jer eto, vidjeli su iz prve ruke da je jednostavno prenizak. Kud bi otišla karijera tog 'čovječuljka' da mu nakon tog teškog poraza nije zazvonio telefon, a na drugoj strani Zeke sa savjetom o vježbanju 'floatera' s jednim igračem i ni više ni manje nego običnom metlom, to nitko ne zna. No, Isaiah je činio sve što mu je njegov slavni 'skoro pa imenjak' govorio. Danas tako dobar šuter u danima na koledžu to bio nije, pa mu je Zeke savjetovao da radi na šutevima s poludistance, a nakon rada s Jasonom Terryjem, postotak šuta za tri poena bio je viši i viši. Isiah je učinio sve što je mogao, Isaiah je postao dobar igrač.

Konačno, stigao je najvažniji dan u životu 'Little Zekea' - NBA draft 2011. godine...

The Little Guy Story (prvi dio)
'The Mailman', 'Big Fundamental', 'Answer', 'Truth', 'Black Mamba', 'Magic', 'MJ', 'Zeke'. Ako imate tu sreću da ste među odabranom košarkaškom elitom odigrali koju sezonu u NBA-ju, možda osvojili pokoji naslov, ali prije svega imali osebujan stil po čemu ste ljudima zapeli za oko, onda ćete završiti poput spomenutih košarkaških junaka, s nadimkom, nečim što nije tek puko tepanje već nešto puno značajnije – 'legacy' koji ostavljate iza sebe, taj najvažniji od svih trofeja. Dozvolite da vam u par odlomaka ispričam priču o jednom igraču i o jednom nadimku u nastajanju. Možda taj igrač neće biti ni blizu ulaska u Hall ...
The Little Guy Story (prvi dio)
'The Mailman', 'Big Fundamental', 'Answer', 'Truth', 'Black Mamba', 'Magic', 'MJ', ...

Respekt: tomy97, Kanransha, mrkino, Losovius, Paratip,

Slažem se: Kanransha,

12/2016
Surfin USA; može li zbog Toronta Istok prestati biti šetalište za Cleveland?

Otišao je Craig Sager, čovjek koji je čitav svoj život proveo izvještavajući o sportu u Americi, ali ponajviše se istaknuo radeći kao 'sideline reporter' u NBA ligi. Vjerojatno najpozitivnija osoba koju ste mogli zateći oko NBA parketa a da u ruci drži mikrofon i spreman vas je ispitati o onom što se na tom istom parketu upravo dogodilo. Mogli ste ga prepoznati i iz zadnjeg reda, tamo gore u samom kutu, s drugog kraja dvorane. Samo ste morali potražiti čovjeka odjevenog u odijelo jarkih i šarenih boja i našli biste ga. Da, ta odijela jarkih i šarenih boja učinila su ga prepoznatljivim među cjelokupnim NBA pučanstvom, od igrača, trenera, GM-ova, do nas, najobičnijih fanova. Baš poput njegovih odijela bila je i njegova osobnost, uvijek pozitivna i topla bez koje bi bio samo šarena lutka.

Čak i kada mu je ustanovljena leukemija, kada su mu doktori iz dana u dan prognozirali sve manje dana do njegove smrti, Craig je ostao onakav kakav je i bio, marljiv i skroman, radeći ono što najviše voli, izvještavati o NBA-ju direktno s parketa. Osim po njegovim odijelima i njegovoj osobnosti, svijet će ga pamtiti ipo najzabavnijim intervjuima ikad, onima s Greggom Popovichem. 

Neću dalje pisati jer bi to trajalo duže nego njegov "sideline report", samo ću Vas uputiti na jedan od najinspirativnijih govora koje možete naći na internetskim bespućima - Sagerov govor na godišnjim nagradama ESPN-a 2016. godine:

Svijet je danas ostao bez jednog od najosebujnijih sportskih reportera, falit ćeš nam svima, pa čak i nama koji smo te samo gledali preko TV-a, nakratko par sekundi, ali dovoljno da te zapamtimo za cijeli život.

Počivao u miru, najšareniji anđele NBA-ja
Otišao je Craig Sager, čovjek koji je čitav svoj život proveo izvještavajući o sportu u Americi, ali ponajviše se istaknuo radeći kao 'sideline reporter' u NBA ligi. Vjerojatno najpozitivnija osoba koju ste mogli zateći oko NBA parketa a da u ruci drži mikrofon i spreman vas je ispitati o onom što se na tom istom parketu upravo dogodilo. Mogli ste ga prepoznati i iz zadnjeg reda, tamo gore u samom kutu, s drugog kraja dvorane. Samo ste morali potražiti čovjeka odjevenog u odijelo jarkih i šarenih boja i našli biste ga. Da, ta odijela jarkih i šarenih boja učinila su ...
Počivao u miru, najšareniji anđele NBA-ja
Otišao je Craig Sager, čovjek koji je čitav svoj život ...

Respekt: JoHayes13, Mac316, Lwave,

Slažem se: RayRay,

Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.