baiso

Ah, šta ćeš... Ja ću pivo
Reputacija
6
Bodova
194
Analiza
208
Ocjena
1252
Anketa
906
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

29.11.
Surfin USA: Houston, we have a problem

Čak i najveći skeptici procesa izgradnje šampionske momčadi u Bostonu nisu mogli predvidjeti da će Celticsi nakon  dvadesetak odigranih utakmica biti na omjeru 11-10, tek jednu utakmicu bolji od 50:50 omjera, daleko ispod svih očekivanja koja su pred početak sezone bila itekako velika. Kako i ne bi kad se momčadi koju je tek nešto smirenije odigrana završnica sedme utakmice dijelila od velikog NBA finala nadodaju njihova dva nominalno najbolja igrača - Kyrie Irving i Gordon Hayward - ili, drugim riječima, kada se izvanrednoj obrani nadodaju dva pouzdana scorera. Realnost je ipak nešto drugačija te su se Celticsi nakon dugo vremena, vjerojatno i prvi put pod trenerskom palicom Brada Stevensa, našli u debelom underachievementu.

Tko je imalo gledao Celticse ove sezone onda mu je kristalno jasno da je ključan problem momčadi šut. I to u skoro svakoj kategoriji. Šut. Mizeran, katastrofalan. Koji je prikovao njihov napad u zadnju trećinu svih ekipa po gotovo svim relevantnim statističkim kategorijama. A predvodnici u tom, inače popularno zvanom ciglarenju su bez premca Gordon Hayward i Jaylen Brown.

Znalo se da Gordon Hayward nakon stravične ozljede koja ga je zadesila na samom otvaranju prošle sezone u Clevelandu neće odmah biti na očekivanoj all-star razini, no Hayward je ustvari miljama daleko od bilo kakve forme, čak i od razine solidnog, stabilnog startera. Potpuno poljuljanog samopouzdanja Hayward šutira mizernih 29,2% na značajnih 3,8 pokušaja za tri poena. Dodatno, u catch and shoot situacijama, koje kod Haywarda čine 84% svih pokušaja za tri, šutira još nižih 27,9%. Ako vam ni to nije dovoljno, spomenimo još kako u Haywardovu šuterskom profilu 2/3 svih pokušaja za tri čine tzv. wide open trice (kada je udaljenost protivnika  6ft. ili približno 183cm), a koje on šutira kriminalno niskih 33,3%. Iz svega navedenog je itekako vidljivo da Haywardu jednostavno nedostaje samopouzdanja. Momčad očito uspijeva kreirati visokokvalitetne šutove za Haywarda, no ovaj ih jednostavno, servirane na pladnju, ne može pogoditi. Međutim, ako ste mislili da je Hayward loš, što je tek onda Jaylen Brown. U svojoj trećoj godini Brown šutira još skromnijih 25,3% za tri poena iz igre, nijansu nijanse boljih 25,4% u catch and shoot situacijama te 17,1% u wide open tricama. Dok ovako gledamo, čak se i 29,7% u kategoriji 'otvorena trica' (na udaljenosti od 4-6 ft.) i ne čini tako loše. Uklopiti dvojicu toliko neefikasnih igrača u rotaciju postaje prava umjetnost. Škicnite malo tablicu koja pokazuje dvadeset najčešće korištenih postava od tri igrača rangiranih po razlici u poenima na 100 posjeda:

Jasno je vidljivo kako Hayward i Brown ne smiju biti skupa na parketu. Ustvari, što su i jedan, i drugi, bilo skupa ili pojedinačno, više na parketu, to je Boston manje efikasan. U prvih devet postava po efikasnosti nema ni Browna, ni Haywarda, ali ih zato ima u 9 od 10 postava u donjoj polovici tablice. Kako god da se okrene, Brown i Hayward ni pod kojim slučajem ne smiju biti zajedno na parketu. Čak štoviše, u ovom trenutku, čini se da je najbolje da jedan od njih ulazi s klupe, a da drugi pod izlikom 'ozljede', već uhodane prakse momčadi koje inače tankiraju, uopće ne igra. No, problem je baš u tome da obojica, i Hayward, i Brown, moraju igrati. Ne zato što Celticsi nemaju dovoljnu dubinu rostera, dapače, jedni su od najboljih u ligi po tom pitanju, međutim stvar je u tome što je Boston ove sezone trebao postati realni contender za naslov, a to može postati jedino s pravim Haywardom i još boljim Brownom nego u njegovoj sophomore sezoni. I može uprava Celticsa poslati Browna i Haywarda psiholozima, specijalnim trenerima ili Braci sa Srebrnjaka da gleda u njih, no ništa od toga neće pomoći. Jedini način da se oni vrate svojim starim navikama je da nastave igrati i šutirati. Toga je svjestan i Brad Stevens, zato im i daje što veću minutažu, zato i Celticsi igraju na 3,2 posjeda više nego prošle sezone. No, kako je četvrtina sezone već prošla, vremena za čekanje je sve manje, a Stevens se nalazi pred izrazito teškom odlukom: nastaviti vjerovati Brownu i Haywardu ili napraviti ozbiljne preinake koje posljedično gotovo sigurno znače i slabiji Boston u odnosu na predsezonska očekivanja.

Ne samo da forsiranjem ove dvojice pati rezultat, već pati i igra, a onda i kohezija unutar momčadi što je kulminiralo u posljednjoj utakmici pred domaćim navijačima kada je letargični Boston od Knicksa učinio ozbiljnu playoff momčad gubeći i do 20 poena razlike. Celticsi dosta osciliraju po pitanju identiteta napadačke igre. U jednoj utakmici igraju prepoznatljivi napad s puno kretanja, dok se u drugoj sve svodi na individualna 'herojstva' Irvinga i Tatuma pa se proces opet ponavlja. Loš napad dovodi do frustracija, a frustracije dovode do narušavanja kohezije. Osim toga, možda i ne bi bio problem izgubiti još koju utakmicu u zamjenu za starog Haywarda i još boljeg Browna da Boston nije izrazito domaćinska playoff momčad koja je prošle sezone bila na omjeru 11-1 kod kuće i 1-8 u gostima, čime borba za što bolji omjer u regularnoj sezoni postaje imperativ. Zato sljedećih nekoliko utakmica za Boston predstavlja prekretnicu u kojoj bi se Brad Stevens trebao odlučiti za jednu od prethodno spomenutih opcija. Zadnja utakmica protiv Pelicansa možda sugerira da je i Stevens izgubio strpljenje te da se polako odlučuje za drugu opciju koja dovodi do preinaka, prvo kadrovskih, a onda i taktičkih.

Kao što je iz tablice (gore) vidljivo, 6 od 20 najefikasnijih postava Celticsa čine postave koje tvore Marcus Smart ili Marcus Morris, stoga i ne čudi njihovo promoviranje u startere u zadnjoj utakmici. Vjerojatno ne postoji veći fan Marcusa Smarta na europskom kontinentu od mene jer upravo je on suma sumarum svega što ovi mladi Celticsi u svojoj biti i jesu – grind ekipa koja svoje pobjede ostvaruje na defanzivnoj strani parketa.

Marcus Smart je nesumnjivo First Team All Defense i definitivno ima smisla dati mu starterske minute, pogotovo što tim činom stvarate vjerojatno i najbolji obrambeni one-two punch lige Smart-Horford koji, kao što je to bio slučaj protiv Pelicansa, može efikasno zatvoriti i najopasnije momčadi iz pick and roll akcija. No, ulazak Smarta u početnu petorku zahtjeva i promjene u stilu igre. Boston je trenutno druga najbolja obrana i jedan od najgorih napada lige. Što vam je onda činiti? Smanjiti broj posjeda koliko je god moguće jer time naglašavate ulogu obrane u odnosu na napad. Prošle sezone, Boston je dvije važne pobjede protiv Rocketsa i Warriorsa, tada ekipe s najboljim omjerom u ligi, izvojevao upravo na taj način. Obje utakmice bile su zapravo prilično slične. Kao šuterski dominantne ekipe, Rocketsi i Warriorsi su navukli Boston u revolveraški obračun i/ili visoki tempo što je rezultiralo samo jednim mogućim ishodom – neskromnih dvadesetak poena rezultatskog deficita za Celticse na poluvremenu. Međutim, drugi dio je pokazao pravo lice Bostona koji je u obje utakmice uspio razbiti ritam protivnika, usporiti igru i prisiliti protivnika da se 'potuče' za svaki posjed. Za takvu igru vjerojatno i ne postoji bolji igrač od Marcusa Smarta koji će svojim prisustvom na parketu energetski i obrambeno podići momčad, a to je na trenutke poprilično letargičnom Bostonu možda i najpotrebnije. Činjenica jest da takvim stilom igre Boston ide 'suprotno od glavne struje' i trendova u ligi, no svaka ekipa igra na kartu svoje najjače prednosti, a Bostonova je upravo ta.

Marcus Morris je, vjerovali ili ne, promoviran u startera prvenstveno radi napada odnosno odličnog šuta za 3 poena. Malo tko je starijeg blizanca vidio u takvoj ulozi, no kroz cijelu prošlu i dvadesetak utakmica ove sezone pokazalo se kako je on prilično dobar napadač. Na 8,7 pokušaja za 3 poena Morris šutira izvanrednih 42,3% i ako je nešto potrebno ekipi koja je treća u ligi po broju uzetih šutova za 3, onda je to upravo ovo što donosi Morris. Čovjek se, čak i suprotno vlastitim očekivanjima, pretvorio u pouzdanog volume shootera.  Promocija Smarta i Morrisa u startere donosi i još jednu dobru stvar, a to je redukcija vremena provedenog na parketu s Terryjem Rozierom koji su zajedno jedna od najneefikasnijih trojki (16 od 20 prema tablici gore), prvenstveno zbog funkcionalnih problema koji Rozier i Morris imaju kad su zajedno na parketu.

Hoće li Smart i Morris doista biti starteri? Jesu li dani za Browna i Haywarda kao startera odbrojani? Hoće li Stevens zaigrati slow ball? Trenutno je većina tih pitanja još u zraku, a već iduća utakmica bi nam mogla donijeti odgovore na dosta pitanja. Da, i meni nije jasno koju sam onda p*čku materinu išao pisat ovo kad sam mogao pričekati još jednu utakmicu…

No svakako, riješiti situaciju oko Browna i Haywarda ključ je uspjeha sezone za Boston. A tko zna, u nekom paralelnom svijetu, možda je i ovako što moguće:

Problemi i nedaće Boston Celticsa
Čak i najveći skeptici procesa izgradnje šampionske momčadi u Bostonu nisu mogli predvidjeti da će Celticsi nakon dvadesetak odigranih utakmica biti na omjeru 11-10, tek jednu utakmicu bolji od 50:50 omjera, daleko ispod svih očekivanja koja su pred početak sezone bila itekako velika. Kako i ne bi kad se momčadi koju je tek nešto smirenije odigrana završnica sedme utakmice dijelila od velikog NBA finala nadodaju njihova dva nominalno najbolja igrača - Kyrie Irving i Gordon Hayward - ili, drugim riječima, kada se izvanrednoj obrani nadodaju dva pouzdana scorera. Realnost je ipak nešto drugačija te su se Celticsi nakon dugo vremena, ...
Problemi i nedaće Boston Celticsa
Čak i najveći skeptici procesa izgradnje šampionske momčadi u Bostonu ...

Respekt: BruceWayne,

Slažem se: BruceWayne, Fenix22,

16.11.
Što Šarića čeka u Wolvesima?

Ovo je moj preambiciozan, ali novi plan.

Video o Butleru, Šariću i svemu ostalome...

Jutjubanje
Ovo je moj preambiciozan, ali novi plan. Video o Butleru, Šariću i svemu ostalome...
Jutjubanje
Ovo je moj preambiciozan, ali novi plan. Video o Butleru, ...

Respekt: Fenix22,

Evo ti respect. Teško mi te je slušati sa tim tvrdim naglaskom do kraja. Ali svaka čast. - Fenix22, 16.11.18. 21:13, 0 0 0
07.11.
Je li vrijeme za Superligu?

U suvremenim globalizacijskim procesima samo je pitanje vremena kada će se globalno popularna pojava kao što je nogomet u potpunosti transformirati u jedinstveno svjetsko natjecanje – Superligu. Priložena karikatura vjerojatno je i najzorniji prikaz toga:

Kako su vodeći europski klubovi odavno prerasli granice nacionalnog i postali globalno (a ne samo kontinentalno) popularni, tako je i priljev novaca iz raznoraznih izvora bivao sve veći što je rezultiralo stvaranjem super-jakih klubova u nacionalnim prvenstvima koji u potpunosti dominiraju rezultatima i čine ligu predvidljivom – gotovo uvijek će prvenstvo uzeti neki od tih klubova, što je bitna razlika u odnosu na prošla vremena gdje bi pojedini klubovi prvenstveno zbog talentiranih generacija uživali određene periode dominacije pa bi nakon odlaska te iste generacije utonuli u prosječnost ne uspijevajući izgraditi momčad koja će biti kompetitivna dugi niz godina, pa čak i desetljeća. No, baš su zbog toga super-klubovi specifični – oni će imati pokoju lošu sezonu, no generalno će uvijek biti na vrhu jer za razliku od klubova iz prijašnjih vremena ne ovise o stvaranju vlastite generacije talenata nego te iste talente mogu kupovati i time stvarati sve veću razliku u odnosu na ostatak konkurencije. Baš poput ovog lijevog 'Golijata' na slici zvanog BIZ (valjda skraćenica od business), tako izgledaju današnji super-klubovi u odnosu na konkurenciju i nije ih zbilja teško pobrojati. Barcelona i Real Madrid u Španjolskoj, PSG u Francuskoj, Juventus u Italiji, 'velika šestorka' u Engleskoj i Bayern u Njemačkoj. To je naravno jezgra koja se može nadograditi klubovima poput Atletico Madrida, Dortmunda, Intera i Milana te ostalih… U te se klubove 'upumpalo' toliko novaca da su postali konkurencija sami sebi. Tek se u Engleskoj i Španjolskoj kompetitivnost koliko toliko održava. U Engleskoj radi Premiershipa kao neke krnje verzije prototipa Superlige, dok je u Španjolskoj ljuto rivalstvo Barce i Reala ujedno i glavni trademark lige. No, ostale tri velike lige lišene su bilo kakve kompetitivnosti uz tek povremeni disturbance in the Force poput Monaca od prije dvije godine, prošlogodišnjeg Napolija ili ovogodišnje Borussije.

Biste li željeli da mali klub osvoji neko natjecanje ili se plasira i u idući krug nekog velikog natjecanja? Mnogo ljudi bi odgovorilo pozitivno na to pitanje iz dva temeljna razloga: prvi je nekakav osjećaj empatije prema malim klubovima, a drugi, daleko važniji, jest zbog samog iznenađenja, senzacije koji bi takav neočekivani uspjeh malog kluba donio. Međutim, to su uz opet pojedine iznimke poput bajke Leicester Cityja tek nerealni scenariji ostvarivi isključivo u filmovima. A sad i drugo pitanje, jako slično ovom prvom: biste li voljeli da Napoli ili Inter osvoje Scudetto, Borussia Dortmund ponovi 2012., Atletico 2014.? Naravno da bi. Jer mi kao ljudi jednostavno volimo promjene. Dopizdi nam gledati jedno te isto i želimo nekog drugog na pobjedničkom tronu. Superliga je iz tog razloga rješenje jer eliminira 'teškaše' iz bitke i daje nižim kategorijama šansu za zdravu kompetitivnost s nekim svoje veličine. Svakako da bi izostanak pojedinih klubova iz domicilnih natjecanja kod svih nas izazvao onaj čudan 'nije-to-to' osjećaj, no vjerujte da bi se s vremenom naviknuli. Bitna je međutim činjenica da bi se Superligom riješilo pitanje kompetitivnosti i to 'dvije muhe jednim udarcem' – 'teškaši' bi dobili sebi ravne, a nacionalna prvenstva bi izgubila klubove koji su godinama 'privatizirali' sva natjecanja. Pogledajte malo plasman neke momčadi Lige petice u nacionalnom prvenstvu od trećeg, četvrtog ili petog mjesta nadolje i vidjet ćete da se svake godine razlikuju, ergo kompetitivnost je zagarantirana. Das Reboot njemačkog nogometa poprimio bi sasvim novo značenje odstranjivanjem glavnog 'žderača' talenata Bayerna, PSG bi konačno dobio toliko potrebnu jaku konkurenciju. To su samo neki od primjera.

Još jedna izuzetno važna stvar jest europocentrično gledanje na Superligu, doduše s pravom, jer ipak svi klubovi koji bi tvorili Superligu dolaze iz Europe, no takav je stav pogrešan. Kada bi se gledao broj fanova koje pojedini klubovi imaju, vrlo se vjerojatnim čini kako Europljani, premda najprivrženiji, nisu i najbrojniji, što znači da postoji itekako jaka baza navijača i na drugim kontinentima. Neeuropski fanovi ne percipiraju nogometne klubove na jednak način jer potječu iz sasvim druge navijačke kulture. Za njih Premiership, La Liga, Serie A i ostale lige nemaju toliko značenje kao što to imaju za Europljane te im iz tog razloga natjecanje ograničeno isključivo na jednu državu i nije toliko bitno. Njima su bitni Real Madrid ili Barcelona, Lionel Messi i Cristiano Ronaldo, a natjecanje samo po sebi nije toliko važno osim ako se ne radi o Ligi prvaka što dovoljno govori o njihovim afinitetima – oni žele gledati najbolje klubove u najjačem natjecanju – snažan i uvjerljiv argument „ZA“ Superligu.

Ionako se već superkupovi domicilnih natjecanja igraju u Aziji, Sjevernoj Africi, postoje natjecanja poput International Champions Cupa koji, premda jako nespretno izveden projekt, jasno pokazuje tendenciju širenja nogometa iz Europe na druge kontinente, a najnovija vijest o odigravanju nekih od utakmica La Lige na američkog kontinentu vjerojatno je i najdalje što je netko u tom smjeru otišao. Također, gotovo sigurno bi nogometni fanovi s drugih kontinenata, slično kao što je to slučaj s američkim ligama poput NFL-a i NBA-a, dobili priliku gledati najjače klubove u svojim domovinama, ali ovaj put, za razliku od ICC-a, u punim sastavima i u stvarnom natjecanju.

Vrlo vjerojatno će najveći protivnici osnivanja Superlige biti ultra pokret, no on bi ustvari trebao biti njegov glavni zagovornik. Većina ultrasa ionako mrzi te najveće klubove svrstavajući ih u isti koš koji na sebi ima naslov „plastični“, ma štogod to značilo. Odstranjivanjem takvih klubova iz domaćih natjecanja bi svatko dobio svoje – ovi koji ne vole mainstream velike klubove moći će uživati u domicilnim prvenstvima, oni koji pak vole pogledati dvoboj dvaju super-klubova će to moći gledati na regularnoj bazi. Svi bi trebali biti na dobitku.

Još jedna od prednosti Superlige je veličina. Jedna liga od 16 klubova omogućuje fleksibilnost i lakšu primjenu svakojakih pravila. S obzirom da će većina klubova biti otprilike jednakih financijskih mogućnosti, nije potrebno stvarati dodatne ekonomski neprirodne restrikcije kojima se obično štite slabiji klubovi jer tih slabijih klubova ni nema. O tome kako bi točno trebalo regulirati financijske uvjete sudjelovanja pojedinih klubova u Superligi teško je govoriti, no osnova samog natjecanja kao i financijska izjednačenost klubova idealan su spoj za kreiranje jedne od najbolje organiziranih liga na svijetu.

Postoji i jedan bitan problem što se organizacije samog natjecanja tiče, a to je format. Hoće li ta liga biti klasično prvenstvo od 16, 18, 20 klubova pa tko skupi najviše bodova pobjednik ili će sadržavati neki oblik eliminacijske faze? U nekim idealnim uvjetima prvi prijedlog je definitivno i najpravedniji jer bitno smanjuje random faktor pa će i momčad koja igra najbolje ujedno i biti pobjednik na kraju, no nekako sam mišljenja kako je takav format poprilično neostvariv jer isključuje bitne faktore koji su boost za gledanost – napetost i neizvjesnost. 'Klasično' prvenstvo je samo po sebi dobro, no nema takav entertainment value kao što to ima eliminacijski format. Vjerojatno i nema bolje primjera od Super Bowla koji je percipiran kao odvojen event u odnosu na ostatak natjecanja zvano NFL upravo iz prethodno navedenog razloga. Zato je i vjerojatnije da će Superliga imati sličan format.

Nogomet je danas izrastao u jedan od najvažnijih dijelova industrije zabave i tako ga na najvećem nivou i treba percipirati. Odavno je prerastao granice neke regije, države, pa čak i kontinenta i postao doista 'globalna stvar' koja će jednoga dana i biti tako organizirana. Superliga je u tom kontekstu samo stvar vremena.

Superliga bi trebala biti samo pitanje vremena
U suvremenim globalizacijskim procesima samo je pitanje vremena kada će se globalno popularna pojava kao što je nogomet u potpunosti transformirati u jedinstveno svjetsko natjecanje – Superligu. Priložena karikatura vjerojatno je i najzorniji prikaz toga: Kako su vodeći europski klubovi odavno prerasli granice nacionalnog i postali globalno (a ne samo kontinentalno) popularni, tako je i priljev novaca iz raznoraznih izvora bivao sve veći što je rezultiralo stvaranjem super-jakih klubova u nacionalnim prvenstvima koji u potpunosti dominiraju rezultatima i čine ligu predvidljivom – gotovo uvijek će prvenstvo uzeti neki od tih klubova, što je bitna razlika u odnosu na prošla vremena ...
Superliga bi trebala biti samo pitanje vremena
U suvremenim globalizacijskim procesima samo je pitanje vremena kada će ...

Respekt: Otaner, crosby87, kex1926, Bateman, BruceWayne,

Slažem se: Otaner, crosby87,

Odličan tekst. Meni su najveći problem ove momčadi koje bi bile privremene članice Superlige. Na koji način bi one uspjele napraviti naknadnu tranziciju U Superligu, a kasnije i IZ nje? - Bateman, 8.11.18. 8:57, 0 0 0
Jer ako bi to bio neki sličan model kao u KHL-u, to mi se ne čini baš kao dobra ideja. - Bateman, 8.11.18. 9:00, 0 0 0
Infantino je zaprijetio izbacivanjem igrača s velikih natjecanja, tipa Svjetskog prvenstva. Pitanje je trenutka kada će promijeniti mišljenje. - crosby87, 8.11.18. 17:47, 0 0 0
Superliga je tip elitizma. Za razliku od drugih, ovoga se može i mora sasjeći u korijenu. - Fenix22, 8.11.18. 23:14, 0 0 0
Što kažeš na promocije i relegacije iz takve Superlige? Da ili ne? Druga liga? Ili ono što ostane od Lige prvaka kao neki drugi level Superlige? - Otaner, 10.11.18. 23:00, 0 0 0
06.11.
Tribina hipoteza

Magični realizam je s razlogom rođen u Kolumbiji!“. Tako u jednoj od epizoda fantastičnog serijala Narcos narator spominje kulturno-književni pravac koji je ubrzo zahvatio i čitavu Južnu Ameriku, a koji je uvelike i simbol kulture naroda Latinske Amerike koji kreiraju jedinstven spoj raznobojnog, raskošno-kićastog folklora s jedne i, pokvarenog i ciničnog svijeta s druge strane. Šarenilo fuzije tradicionalne domorodačke kulture s kršćanskim tradicijama nametnutih od kolonijalnih vlasti s jedne i turobnost višegodišnje borbe vojnih, paravojnih i inih za vlast praćena gospodarskim katastrofama u vidu inflacije s druge strane. Šareno obojani slumovi na silu prikrivaju tmurnu stvarnost surove egzistencije naroda Južne Amerike. Šarenilo bezbroj transparenata, kišobrana, onih karakterističnih dugih krpa i svega ostalog što spada u magičan folklor južnoameričkih navijača s jedne i povezanost s mafijom, ubojstva i bogaćenje na štetu vlastitog kluba tih istih navijača s druge strane. I konačno,  goles y gambetas, atraktivnost koja je glavni trademark južnoameričke nogometne kulture s jedne i teška nogometna dekadencija u koju je južnoamerički nogomet zapao s druge strane.

Nije doista čudno da se južnoamerički umjetnici nisu zadovoljili pišući samo o realističkim temama. Ubačeni elementi magičnog nisu unijeti samo kako bi dočarali neki događaj ili uljepšali ukupnu naraciju, oni su ubačeni jer predstavljaju neutaživu želju južnoameričkih naroda za sanjarenjem. A bome se čini da ti latinosi u nogometnom smislu ponekad i previše sanjare: od percepcije Lionela Messija kao svemogućeg 'mesije' koji je sam po sebi dovoljan da se osvoji Mundial do bielsističkog shvaćanja nogometa u kojem se namjerno zanemaruju neka fundamentalna pravila nogometne igre što rezultira katastrofama poput nastupa Argentine na zadnjem Svjetskom prvenstvu.

Sve je to južnoamerički nogomet. Kaos, neorganiziranost i ludilo, ali ludilo kojim se možete vrlo lako zaraziti ako vas imalo zanima i ono što se događa na tribinama. Možda nigdje drugdje u svijetu se ta silna energija navijača ne prelijeva na igru u tolikoj mjeri kao u Južnoj Americi, to za samu igru dakako nije nimalo dobro, ali je upravo zbog toga takav stil nogometa i pokupio simpatije određene grupe ljudi. Kada bi prosječnog obožavatelja nogometne igre pitali kako bi volio da njegova momčad igra, siguran sam da bi u velikom broju slučajeva odgovor činile riječi 'okomito' i 'srčano', onako 'na glavu'. E, pa upravo tako se i igra u Latinskoj Americi – srlja se u napad, forsira se duel igra, napucavaju se lopte, za strpljivu izgradnju napada nema vremena. Sve to rezultira kroničnim nedostatkom klasične 'osmice' poput naših Rakitića i Modrića, Kroosa i inih majstora udaranja lopte. Ako pogledate rostere svih latinskoameričkih reprezentacija, bit će vam još jasnije.

Nogometa je to kultura koja ne odgaja veznjake koji će svojim dodavanjima diktirati tempo igre jer takvo što ni ne postoji. Ono što postoji jesu kreativne 'šestice' (koji u Urugvaju i Argentini u klasičnom numeriranju najčešće nosi broj 5) poput Lucasa Biglie, Leandra Paredesa ili Fernanda Gaga i napadački veznjaci, klasični „AMF-ovi“, dok je između njih velika 'kreativna rupa' koju ispunjavaju nimalo plemeniti veznjaci čija je primarna zadaća destrukcija protivničke igre, najčešće svim raspoloživim sredstvima. Tek što stupe na europsko nogometno tlo neki se od tih napadačkih veznjaka uspiju prebaciti na poziciju 'osmice' poput Coutinha ili Evera Banege.

Ako netko pati zbog takvog stila nogometa onda su to definitivno krila – nositelji atraktivnosti u igri južnoameričkih ekipa. Biti igrač sklon driblinzima i atraktivnim potezima u nekom južnoameričkom klubu izrazito je opasna stvar, zato je za većinu kreativnih igrača najbolje da se, ukoliko išta vrijede, čim prije prodaju u neki europski klub i spase sebe i svoje zdravlje od grubih nasrtaja i eventualnih povreda. Pa ipak, neki se od takvih igrača usprkos tome što talentom mogu bez problema zaigrati u Europi ne odlučuju na takav potez. Gonzalo „Pity“ Martinez, glavna zvijezda River Platea i lijevo krilo, upravo je jedan od takvih igrača. Naravno, južnoamerički klubovi financijski su dovoljno snažni da zadrže takve igrače i to je prije svega primarni razlog zašto se ne događa totalni egzodus talenata, no ostati 'zauvijek' u južnoameričkom nogometu kao krilo i glavni igrač svoje momčadi znači da su ti se šanse za povredu stostruko uvećale. Zadnji Superclassico igran na La Bomboneri najzorniji je primjer toga.

Iznenađujuće dobar nogomet igrao se prvih 30 minuta. Bez puno duela i grubosti, a s puno dodavanja i zapravo, u takvom okruženju, solidno odigranih akcija. U takvom nogometu se upravo Riverov Gonzalo Martinez najbolje snašao i bio daleko najbolji igrač, a svoju je dobru igru okrunio pogotkom nakon spektakularnog voleja. Međutim, zna se što u južnoameričkom derbiju slijedi kada gostujući igrač, a još i k tome najljućeg rivala, bude tako dominantan – ozljeda. Wilmar Barrios, kolumbijski destruktivac, sustigao je Gonzala Martineza nakon jednog sjajnog driblinga i opalio ga po nogama. Kolumbijski je reprezentativac za to dobio žuti, a Pity je zbog ozljede morao napustiti teren. Od tog trenutka nadalje, vratio se derbi u svoju normalu. Grubosti, simuliranja, razgovori sa sucem. Nogometa više nije bilo jer nije bilo Martineza, najboljeg igrača na terenu. To je rizik u koji se igrači poput njega upuštaju. To je sudbina koja u južnoameričkom nogometu čeka igrače takvog kova. U nogometu kojeg je nagrizla dekadencija takvi igrači gube, a dobivaju oni koje nitko ne voli, a koji se najbolje mogu opisati jednim zanimanjem – mesar. Ako ti 'mesari' posjeduju moć samokontrole, a još su k tome tehnički i taktički na pristojnoj razini, europski će klubovi biti zainteresirani, no koliko god igranje u nogometno 'civiliziranijem' okruženju imalo utjecaja, odrastanje u južnoameričkoj nogometnoj kulturi zauvijek će ostati usječeno u igračev 'genetski kod' pa je samim time i lakše shvatiti, iako nikako ne opravdati, gnusni čin Nicolasa Otamendija koji bezrazložno iz neposredne blizine napucava ležećeg Ivana Rakitića.

Kada je argentinski arbitar Nestor Pitana određen za glavnog suca finala Svjetskog prvenstva, mnogi su ostali u šoku. Primarno zbog toga što je europsko finale pa je moguće da i sam sudac bude Europljanin. Drugi je razlog općenita percepcija europskih sudaca kao najboljih na svijetu. I možda je to točno, no postavljanje južnoameričkog suca kao djelitelja pravde u možda i najvećoj utakmici na svijetu ne bi smjela čuditi. Ustvari, upravo bi od tamo trebali dolaziti najbolji suci jer njihov je posao daleko najteži. U kaosu jedne utakmice južnoameričkih momčadi gotovo je nemoguće odrediti ispravan kriterij. Strogi kriterij rezultirat će višestrukim isključenjima, dok će blagi kriterij rezultirati neprimjerenim grubostima. Suditi u okruženju u kojem igrači nastoje maksimalno izbjegavati pravila istovremeno simulirajući i igrajući izuzetno grubo, u kojem pred utakmicu morate popiti dosta vode jer ćete više tekućine izgubiti pričajući s igračima nego trčeći po terenu jasno ukazuje kako južnoamerički suci itekako zasluže svoju plaću. Kako ti suci većinom nisu dorasli zadatku, događaju se brojne pogreške koje samo dodatno oslobađaju kaos u ionako kaotičnom okruženju.

Prvi, dakle povijesni Superclassico u finalu najvažnijeg južnoameričkog klupskog natjecanja Cope Libertadores znači da se najveći derbi poklopio s najprestižnijim natjecanjem. To je kao da u finalu Lige prvaka gledamo Barcelonu i Real Madrid. No, s jednom bitnom razlikom. Barca i Real predstavljaju najbolje što nogomet može ponuditi, dok Boca i River predstavljaju sukus svega što južnoamerički nogomet može ponuditi, ne nužno i najboljeg.

Boca protiv Rivera nije najbolje, ali je sve što južnoamerički nogomet nudi
„Magični realizam je s razlogom rođen u Kolumbiji!“. Tako u jednoj od epizoda fantastičnog serijala Narcos narator spominje kulturno-književni pravac koji je ubrzo zahvatio i čitavu Južnu Ameriku, a koji je uvelike i simbol kulture naroda Latinske Amerike koji kreiraju jedinstven spoj raznobojnog, raskošno-kićastog folklora s jedne i, pokvarenog i ciničnog svijeta s druge strane. Šarenilo fuzije tradicionalne domorodačke kulture s kršćanskim tradicijama nametnutih od kolonijalnih vlasti s jedne i turobnost višegodišnje borbe vojnih, paravojnih i inih za vlast praćena gospodarskim katastrofama u vidu inflacije s druge strane. Šareno obojani slumovi na silu prikrivaju tmurnu stvarnost surove egzistencije naroda Južne ...
Boca protiv Rivera nije najbolje, ali je sve što južnoamerički nogomet nudi
„Magični realizam je s razlogom rođen u Kolumbiji!“. Tako u ...
Tekst ima sve. Svaka teza odrađena bez premca. - Fenix22, 6.11.18. 15:02, 0 0 0
09/2018
Kakve promjene trebaju hrvatskoj košarci?

Nisam gledao jučerašnju utakmicu Hrvatske i Litve, nisam odgledao ni dva standardna dvoboja sa Slovenijom. Neću pisati neki novi cjeloviti tekst o našoj košarkaškoj reprezentaciji, već ću dobar dio samo copy/paste od teksta koji mi je ostao nedovršen, a nastao je krajem šestog mjeseca kada je Hrvatska pobjedom protiv 'B momčadi' Italije uspjela izboriti još jedan krug kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Pitate se kako mogu komentirati nešto što nisam gledao par mjeseci? Mogu, jer to je tužna realnost hrvatske košarke. Ništa se ionako nije promijenilo pa nema ni smisla gledati... A sad retrospektiva:

                                                         ͠                                     

Svi se rado sjećamo kvalifikacijskog turnira u Italiji prije dvije godine kada je s minimalnim očekivanjima hrvatska košarkaška reprezentacija nekim čudom izborila svoje mjesto na najprestižnijem međunarodnom natjecanju na svijetu, Olimpijskim igrama, a potom još i odigrala iznadprosječno dobar turnir i ispala u tijesnoj završnici protiv Srbije u četvrtini finala. Jučer su se naši košarkaši ponovno vratili u Italiju odraditi pretposljednju utakmicu kvalifikacija za dodatne kvalifikacije koje vode na Svjetsko prvenstvo u Kinu. Vjerujem da je, ukoliko imalo pratite našu izabranu vrstu, itekako jasno da su dosadašnji nastupi bili ispod svakog očekivanja te da se Hrvatska pokraj košarkaških velesila kao što su Italija, Rumunjska i Nizozemska dovela ne samo u situaciju da ne izbori prvo mjesto i direktan odlazak na završni turnir, već i da ispadne kao posljednja momčad skupine, što bi u ionako moru razočaranja koje nam je hrvatska košarka priredila zadnjih desetljeća, bilo apsolutno dno. No, Hrvatska je jučer pobijedila Italiju te za nastavak turnira mora u nedjelju biti bolja od Rumunjske što će, s obzirom na angažman trojice NBA igrača, biti ipak poprilično lagan zadatak.

Utakmica protiv Italije, premda se završila pobjedom, bila je mučna za gledati, čak i ne toliko zbog rezultatske napetosti koju su hrvatski košarkaši katastrofalnom igrom u završnici pobudili, nego zbog upornog i tvrdoglavog ponavljanja istih pogrešaka koje su izbornici prije sadašnjeg činili, a što je puno gore od onoga što svima prvo pada na pamet kada riječ 'problem' povežemo riječima 'hrvatska košarka' – nepostojanje kvalitetnog igrača na poziciji jedinice koji u košarci najčešće služi kao playmaker.

Aleksandar Petrović, donedavni izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije, pokušao je maksimalno pojednostaviti stvari kada je u pitanje došla organizacija i stil kojim će naša izabrana vrsta igrati. Visok udio trica u ukupnim uzetim šutevima, ali još i važnije, oslanjanje na individualna rješenja ponajboljih hrvatskih igrača - to nas je 'krasilo' kada je popularni Aco Trica bio na klupi. Čini se da ni Anzulović, sadašnji izbornik, ne planira igrati drugačije. Nažalost, to je potpuno pogrešan pristup koji bi nas mogao koštati većeg uspjeha jednom kada za to dođe vrijeme (ova je reprezentacija još uvijek prilično mlada, a većina naših NBA igrača tek ulazi u najbolje igračke godine ili je čak i dosta daleko od toga). No, bilo kako bilo, pristup koji će izbornik zauzeti ključan je za ostvarivanje uspjeha na velikim natjecanjima. Vjerojatno nema boljeg primjera od onog slovenskog kada je izabranu vrstu Dežele do europskog zlata vodio Igor Kokoškov. On je u potpunosti reformirao stil igre i prilagodio ga modernim trendovima usput maksimizirajući talent glavnih igrača. Slovenci su igrali brzu tranzicijsku košarku izgrađenu oko njihovog glavnog igrača Gorana Dragića, inače eklatantnog primjera slashing pointguarda, onoga kojemu takav stil savršeno odgovara, dok istovremeno odgovara i Luki Dončiću jer maksimizira njegov court vision. Oslanjanje na individualnu kvalitetu je itekako poželjno, no vanjski okvir mora biti takav da se iznadprosječne vještine nekog igrača koriste na najbolji mogući način, a to se jedino može postići ispravnim pristupom. To je nešto što Hrvatska trentuno nema.

Dario Šarić je u posljednje dvije utakmice za hrvatsku reprezentaciju iz igre šutirao očajnih 5/30 (utakmica protiv Rusije na Europskom prvenstvu i jučerašnja utakmica protiv Italije). I ne, nije ovako mizeran postotak šuta produkt nekvalitete Darija Šarića, njegovog 'bolikurca' ili čega već, nego uvijek iznova krivog vanjskog okvira koji je potreban da sve vrline koje Šarić nedvojbeno ima dođu na vidjelo.

Svi znaju za Darijev nevjerojatan osjećaj za igru koji mu omogućuje da pronalazi i razigrava svoje suigrače. Pa ipak, jučer je ponovno, nakon što je naša prva napadačka opcija Bogdanović odradio svoj dio izolacija, lopta išla na Šarića, čistila se lijeva strana i umjesto da to bude početak akcije, bio je to njen kraj jer je Dario svaki put iznova išao završiti akciju ne radeći ono što je njegov glavni forte, kreirati iz takvih situacija. Razlog tome ponovno nije to što je Šarić kao startno visoko krilo jedne stabilne NBA playoff momčadi precijenio svoje mogućnosti, već zato što mu drugo nije ni preostalo budući da je ostatak igrača na parketu stajao na mjestu ne dajući Dariju nijednu drugu opciju. Bilo je pomalo žalosno vidjeti Ivicu Zubca koji se izvukao na liniju trice, proslijedio loptu Šariću na već spomenuti lijevi blok, te se potom okrenuo želeći postaviti blok istovremeno signalizirajući jednom od naših igrača na perimetru da svojom kretnjom i njegovim (Zubčevim) tijelom oslobodi sebi prostor i, što je još važnije, ponudi se Šariću kao jedna od opcija. Naravno, tkogod je već bio na perimetru, ostao je stajati na mjestu, a žalost je u tome što naš najmlađi igrač jedini shvaća što i kako treba igrati jer to te, gle čuda, nauče kada igraš u najjačoj ligi svijeta. Sve u svemu, način na koji se Dario Šarić (ne)koristi jedan je od najvećih izazova za sadašnjeg izbornika i gotovo pa sigurno ključ uspjeha hrvatske reprezentacije ovisi o rješavanju dotičnog problema. Za Bojana Bodganovića se zna da će on svoj dio odraditi jer njemu kao izvrsnom šuteru i na europskoj razini elitnom scoreru ne trebaju drugi da bi on pokazao sve što može. Šariću pak, itekako trebaju.

                                                              ͠            

Dakle, daleko najveći problem naše reprezentacije jest neadekvatno korištenje NBA talenta kojim raspolažemo. Nitko drugi tu nije kriv osim izbornika koji, jedan za drugim, ponavljaju iste pogreške 'šlepajući se' na Bogdanovićev scoring talent i ne poduzimajući ništa drugo što bi na bilo koji način unaprijedilo našu igru.

Drugi najveći problem jest nerazumijevanje ili, bolje rečeno, ignoriranje očitog kada je u pitanju odnos na relaciji NBA – reprezentativna košarka. Već sam nadugo i naširoko pisao o katastrofalnom odnosu Saveza prema igračima koji se ne odazovu na svaki (!) poziv igranja za reprezentaciju gdje se HKS ponaša kao da je važniji od NBA lige što je apsolutni apsurd. Spojimo li tako ta dva problema, pitam se koji bi normalan NBA igrač zaigrao za našu reprezentaciju kada Savez od vas očekuje da svako ljeto, neovisno o tome jeste li po prvi puta kročili na novi kontinent i za par mjeseci krećete igrati u najjačoj ligi na svijetu ili ste upravo postali slobodni igrač i trebate pregovarati o novom ugovoru koji će uvelike usmjeriti vašu karijeru, morate sve ostaviti po strani i ponizno se odazvati svaki put kad vam stigne poziv da igrate pod palicom izbornika koji pred očitim zatvara oči trateći vaš talent i vaše vrijeme, stavljajući vas da igrate u ulogama u kojima ste vi, pokazalo se u preko 100 i nešto utakmica NBA lige, ne osjećate najbolje pa imate osjećaj kao da, stavljajući se na raspolaganje takvim nesposobnjakovićima, bacate 'biserje pred svinje'.

Sve dok je izbornika koji većinu našeg NBA talenta uporno koriste u potpuno krivim rolama i Saveza koji ne shvaća da je NBA karijera naših igrača važnija od igranja za reprezentaciju, neće biti ni uspjeha za hrvatsku košarku.

Bacanje NBA biserja pred HKS svinje
Nisam gledao jučerašnju utakmicu Hrvatske i Litve, nisam odgledao ni dva standardna dvoboja sa Slovenijom. Neću pisati neki novi cjeloviti tekst o našoj košarkaškoj reprezentaciji, već ću dobar dio samo copy/paste od teksta koji mi je ostao nedovršen, a nastao je krajem šestog mjeseca kada je Hrvatska pobjedom protiv 'B momčadi' Italije uspjela izboriti još jedan krug kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Pitate se kako mogu komentirati nešto što nisam gledao par mjeseci? Mogu, jer to je tužna realnost hrvatske košarke. Ništa se ionako nije promijenilo pa nema ni smisla gledati... A sad retrospektiva: ͠ Svi se rado sjećamo kvalifikacijskog turnira ...
Bacanje NBA biserja pred HKS svinje
Nisam gledao jučerašnju utakmicu Hrvatske i Litve, nisam odgledao ni ...
pa ne, ja sam shvatio kao da se tvrdi da se u ekipi sa Bogdanovićem i Šarićem kao nositeljima krije potencijal za velike svari, ja se s tim ne slažem, oni su opcije br 2 i 3 i savršeni za to, ali onog koji bi bio nositelj igre mi nemamo, a Šarić i... - Mac316, 18.9.18. 14:00, 0 0 0
...Bogdanović to ne mogu biti niti na svoj najbolji dan - Mac316, 18.9.18. 14:00, 0 0 0
ja se slažem s tobom, želim reći da mislim da su tvoja analiza i argumenti razlog ovomu o čemu on piše (znači nepostojanje playa dovodi do neadekvatnog koristenja NBA igrača i krivih ocekivanja od njih) zato kazem da ne vidim zasto neslaganje - Luca1010, 18.9.18. 14:25, 0 0 0
Mac, mislim da precjenjuješ ulogu playmakera, a podcjenjuješ ulogu izbornika... Btw. Luca, ne moraš me braniti :D.. Ne kažem da ovo tvoje ne stoji, jer naši playevi su zbilja 0, ali opet, taj se nedostatak kompenzira ispravnim odabirom izbornika - baiso, 18.9.18. 18:11, 0 0 0
Ako i jesu playevi utjecajniji u Europi nego u NBA-ju, a jesu, onda su, i to puno više, i sami treneri. Mi uporno nastojimo igrati kao NBA ekipa gdje je uloga trenera manja, a to nije moguće. Al to ne znači da zbog nedostatka playa sve pada u vodu - baiso, 18.9.18. 18:14, 0 0 0
08/2018
Počinje La Liga: Je li Barca veliki favorit?

Da ovo moje mučenje sebe i vas ima nekakvog smisla, najbolje pokazuje Villareal – momčad koja je po postignutim i primljenim pogotcima najbliže prosjeku od svih, ali koja je ustvari sve samo ne nekakva bezvezno bljutava momčad. Javi Calleja, njihov trener, preferira 4-4-2 sustav s rombom u sredini, dva izrazito brza napadača i bekove koji su tu da brane, a ne napadaju (sjetite se kako su bekovi Hajduka igrali pod Carillom, e pa to je to!). Ne čudi stoga da je graf postignutih golova 'nagnut' na stranu tranzicije i pogrešaka. Jedina su ekipa uz Sevillu koja je postignula iznadprosječno puno pogodaka iz otvorene igre, a ispodprosječno malo iz ubačaja (9) po čemu su druga najgora ekipa lige (ispred je samo Levante). Kada igrate sustav s rombom u sredini (a nekako mi je Ancelottijev Milan najbolji primjer), onda bi vam bekovi trebali biti izuzetno ofenzivno orijentirani. No, Calleja je odlučio da mu bekovi ostaju otraga čime se gubi geometrija za kvalitetniji pozicijski napad, ali to očito tranzicijskoj ekipi kao što je Villareal ni ne treba. Jaume Costa, lijevi bek, po broju točnih ubačaja po utakmici među svim bekovima (!) LaLige nalazi se tek na 48. mjestu (do Maria Gaspara mi se više nije ni dalo scrollati). Dakle, Villareal svoju šansu traži u prostoru koji protivnik ostavlja iza sebe dok je u fazi napada. To se, sudeći po pridošlicama u momčad poput Gerarda Morena, Tota Ekambija i novog/starog Carlosa Bacce, ne bi trebalo promijeniti.

S rombom u sredini, Villareal svojiim protivnicima nudi bočne pozicije kao najranjivije za napad. Usprkos sjajnim defanzivcima na obje bekovske pozicije, to je primarni razlog zašto je Villareal  iznadprosječno mnogo pogodaka primao iz ubačaja. S druge strane, zato je Villareal jedna od boljih momčadi po pitanju primanja pogodaka iz otvorene igre. Poboljšati koncentraciju u obrani koja je primala previše pogodaka iz pogrešaka bit će jedan od zadataka za iduću sezonu, no generalno gledajući, obrana Villareala je itekako dobro posložena. Zašto primaju tako malo pogodaka iz tranzicije? Odgovor nadam se znate već i sami.

Real Betis završio je prošlu sezonu kao 6. momčad LaLige i, što je dakako važnije, po prvi puta ispred Seville nakon sezone 2012./2013. Najzanimljivija stvar koja se dogodila Betisu prošle sezone je ipak nešto sasvim drugo – njihov trener Quique Setien je pokazao da čak i zadrti nogometni idealisti mogu mijenjati sebe, a samim time i rezultat svoje momčadi. Upravo je kupovina Marca Bartre, uz onu Van Dijka vjerojatno i najbolja kupovina stopera ove godine, koji je u Setienovu sustavu postao koncepcijski najvažniji igrač, omogućila ostvarenje spomenutog uspjeha. O Betisu se puno pričalo i ako imalo pratite LaLigu znate sve o prednostima i manama juego de posicion kakvu Setien preferira. No, grafovi sugeriraju ipak nešto drugačiju priču. Naime, prilično je neočekivano da Real Betis kao posjedom dominantna momčad zabije ispodprosječno malo pogodaka iz otvorene igre. Dakako, velik dio otpada na ubačaje koji su djelomično sastavni dio navedene kategorije, no svejedno ostaje pitanje neefikasnosti njihovog napada u tom segmentu igre.

S druge strane, nikako ne bi trebalo čuditi što graf primljenih pogodaka izgleda upravo ovako kako izgleda. Real Betis primio je najviše pogodaka iz tranzicije (11) i ubačaja (22) od svih 17 istraživanih ekipa. Kada veliki broj netom pridošlih igrača bude uklopljen u tako zahtjevan sustav kao što je ovaj Setiena, pogreške su jednostavno neizbježne, zato i tako velik broj primljenih pogodaka iz tranzicije i pogrešaka. Nedovoljno kvalitetni stoperi u odrađivanju 'prljavog posla', pa makar i trojica u zadnjoj liniji, prvenstveni su razlog što je Betis primio najviše pogodaka iz ubačaja. Za Setienovu nogometnu filozofiju važnije je da stoperi budu odlični u igri s loptom. Uostalom, da su dobri u obje kategorije, ne bi ni igrali u Betisu.

Onakav graf postignutih pogodaka kakav smo očekivali kod Betisa ustvari je graf Real Sociedada, najzabavnije momčadi prošle sezone. Sociedad je pod Eusebiom igrao izrazito napadačkih 4-3-3 s bekovima postavljenima gotovo u razini krila s težnjom da se nadigravaju protiv svakoga i da protiv svakoga traže posjed. Zato su i zabili najviše pogodaka iz otvorene igre (28) nakon Barce i Reala i uz Celtu najviše pogodaka iz ubačaja (25). S druge strane, zabili su najmanje pogodaka iz tranzicije i izvana što jasno ukazuje na identitet momčadi kakvog je sada već bivši trener nastojao izgraditi.

Obrana je bila loša koliko je napad bio dobar pa je Sociedad primao iznadprosječno mnogo golova iz svih kategorija osim iz otvorene igre, iako je i tu vrlo blizu prosjeku. Momčad je kroz sezonu imala nevjerojatne oscilacije zbog kojih su njihove utakmice uvijek donosile mnogo golova na obje strane. Znalo se dogoditi da njihov vratar Geronimo Rulli ima utakmicu u kojoj skida apsolutno sve pa onda već u idućoj na vlastitom stadionu 'pokupi' salve zvižduka i bude glavni tragičar. Vjerojatno najbolje pamtite Sociedadovih 2:0 na poluvremenu protiv Barcelone i konačnih 2:4 za Blaugranu, no takvih je utakmica bilo znatno više kroz sezonu, ne samo protiv najjačih, već i protiv 'tamo nekih' Getafea i sl. Visoko podignuta zadnja linija činila ih je ranjivima u tranziciji, generalno loša obrana činila ih je ranjivima iz ubačaja, a spomenute oscilacije najčešće su utjecale na punjenje rubrike 'primljeni golovi iz pogreške'. Da je takav Real Sociedad one season wonder potvrđuje imenovanje Asiera Garitana za novog trenera koji je po trenerskoj filozofiji dijametralna suprotnost Sacristanu. Dovoljno je pogledati zadnju utakmicu Sociedada gdje je protiv Leganesa imao tek 33% posjeda lopte.

Tercet atraktivnih ekipa koje na kontu imaju iznadprosječno postignutih i primljenih pogodaka zatvara Celta Vigo, još jedna od ekipa koja njeguje napadački nogomet otvorena garda i čiji je trener zbog toga dobio otkaz. Graf postignutih pogodaka je prilično zanimljiv jer pogotci iz ubačaja vidno strše, dok su sve ostale kategorije ispod prosjeka. Celta je ne samo na taj način zabila najviše pogodaka od svih momčadi (25), već su pogotci u toj kategoriji činili preko 78% svih postignutih pogodaka. Njihov glavni napadač, Maxi Gomez, završio je drugi po pogotcima glavom prošle sezone postigavši na taj način 9 pogodaka.

Baš kao Betis i Sociedad, i Celta je primala iznadprosječno mnogo pogodaka. Slabo su se branili kada bi protivnik napadao na postavljenu obranu (iz otvorene igre primili su 23 gola, uz Gironu najviše od svih ekipa LaLige), ali i iz tranzicije. Upravi Celte to nije dalo nikakav drugi izbor nego otpustiti trenera Juana Carloa Unzuea i dovesti zamjenu za novu sezonu.

S 4. mjestom nakon relativno duge stanke, Valencia se ponovno vratila tamo gdje i pripada. Marcelino Garcia Toral transformirao je poznatije Šišmiše u sjajnu tranzicijsku momčad. To uostalom pokazuje i graf postignutih pogodaka. Brzina, okomitost i odlučnost, tako bi se najbolje mogla opisati igra Valencije prošle sezone. Ipak, jasno je vidljivo kako su blago ispodprosječna momčad po postignutim pogotcima iz igre i ubačaja, dakle muče se u kreaciji prilika protiv zatvorenih ekipa. Također, druga su momčad po broju postignutih pogodaka iz pogreški protivnika (14). Osam pogodaka postigli su iz jedanaesterca, dvaput je protivnik postigao autogol, a četiri puta su protivnika prisilili na neki drugi tip pogreške. Bili su treća momčad po broju udaraca izvana i treća momčad po broju pogodaka izvana.

Obrana Valencije poprilično je podcijenjena u očima javnosti. Prema grafu primljenih pogodaka, jedino su iz ubačaja i udaraca izvana primali iznadprosječno golova, dok su se sjajno branili u tranziciji (2) i otvorenoj igri (9) gdje nitko osim Atletico Madrida nema bolje brojke. Dakle, Valencia je 4. mjesto ostvarila radi dviju stvari – tranzicije i sjajne obrane. S obzirom da je dolazak Goncala Guedes u Valenciju potvrđen, loš početak sezone ubrzo bi trebao biti zaboravljen jer Portugalac sa sobom donosi upravo ono što je ovakvoj momčadi najpotrebnije – brzinu, okomitost, odlučnost.

To da je Atletico Madrid pod Diegom El Cholom Simeoneom postao najbolja obrambena ekipa na svijetu sasvim je jasno, no pravo je pitanje (i svakako tema za analizu) gdje je ova estetski neprimamljiva, ali rezultatski uspješna ekipa na vječitoj ljestvici najboljih defanzivnih ekipa? Jer lako je moguće da govorimo o jednoj od najboljih ikad. Simeone je u svrhu imanja granitne obrane žrtvovao puno toga. Disciplina na kojoj zahtjeva čak i protiv slabih ekipa, ma koliko svima nama, neutralnim gledateljima, to išlo na živce, ustvari zaslužuje jedan veliki respekt. Jer, kada se pogleda malo dublje iza te ružne igre i bezbroja 1:0 pobjeda, dobije se ovakav sjajan graf primljenih pogodaka koji pokazuje da su Colchonerosi po tom pitanju svijet za sebe. Prošle su sezone primili najmanje pogodaka iz otvorene igre, tranzicije, izvan šesnaesterca te vlastitih pogrešaka, dok su po broju golova iz ubačaja na trećem mjestu. Možda i najimpresivnije od svega je činjenica da su iz kategorije 'tranzicija' i 'pogreške' primili svega po 1 gol*, dok su izvan šesnaest metara primili svega 2 gola, uključujući i onaj Messijev iz slobodnjaka koji je zaključio utrku za prvaka. Impresivno. Fantastično.

*na grafu se dogodila pogreška

Graf postignutih pogodaka pokazuje efikasnu i prvenstveno reaktivno posloženu ekipu, zato i skreće 'udesno'. Pa ipak, s obzirom na individualnu kvalitetu pojedinih igrača i nedvojben napadački potencijal koji posjeduju, jasno je kako će i iz otvorene igre zabijati više od prosjeka. Iz oba je grafa vidljivo da ne preferiraju ubačaje i ako je negdje ovako sjajna obrana ranjiva, onda je to definitivno u tom segmentu. Također, u napadačkom dijelu zabili su tek 9 pogodaka iz takvih situacija, najmanje nakon Levantea.

Kada koristite velik broj igrača u rotaciji i kada imate star potential kakav ima Real Madrid, onda vam graf pogodaka jednostavno mora izgledati ovako kako izgleda. Real je zabijao iznadprosječno mnogo i na sve načine. Zabili su najviše golova iz pogrešaka protivnika (15), po broju pogodaka iz igre (34) bili su drugi, a po golovima iz tranzicije treći (12). No, nije da je to nešto što Real Madrid i inače ne radi. Ustvari, ovo je po prvi puta nakon davne 2008./2009. sezone da nisu uspjeli postići više od 100 pogodaka u sezoni. S obzirom da su ekipa koja će kroz sezonu primiti nekih 40-ak golova, napad je definitivno glavni razlog zašto je kraljevski klub završio tek na trećem mjestu LaLige. Kada vam nominalno najbolji napadač na svijetu u jesenskom dijelu zabije tek 4 pogotka, onda je jasno kako glavnog krivca za neuspjeh Reala u pohodu na novu titulu prvaka Španjolske ne treba dalje tražiti. Srećom po njega, kriteriji za dodjeljivanje Ballon d'Or nagrade ionako ne zahvaćaju jesenski dio prvenstva, premda se već tamo, nakon prvog El Classica, znalo tko će biti prvak pa je nekako logično da se i to uzme u obzir. No, to je tema za neku drugu analizu!

Graf primljenih pogodaka Real Madrida također je očekivan. Puno pogodaka primljenih iz centaršuteva i vlastitih pogrešaka savršeno odgovara stilu kojim je Real igrao pod Zidaneom. Momčadi su najčešće nastojale iskoristiti 'slobodu u izražavanju' koju su igrači dobili od francuskog trenera ne bi li ih prisilili na pogrešku. Također, tradicionalno visoko podignuti bekovi ostavljali su prostora za kontru po bočnim pozicijama, stoga i ne čudi velik broj pogodaka primljenih iz ubačaja.

Nakon odlaska Neymara i razbijanja od Reala u Superkupu, malo tko je vidio Barcelonu kao prve favorite za osvajanje LaLige. Pa ipak, Ernesto Valverde je značajno drugačijim pristupom od njegova prethodnika uspio od Barcelone napraviti super efikasnu momčad. Odlučivši se za 4-4-2 umjesto dugo godina standardnih 4-4-2, Valverde je odlučio sve konce igrati staviti u ruke (ili noge?!) Lionela Messija. Naravno, za to je bilo potrebno napraviti mu odgovarajući okvir u kojem će najbolji igrač današnjice moći funkcionirati i to se naravno i dogodilo. O Messiju je sve ovisilo i Messi je pokazao da je dorastao zadatku jer je u sezoni u kojoj je Barcelona ostala bez top3 igrača na planeti, sa duplo slabijim Suarezom nego sezonu prije, s podosta upitnika kroz sezonu oko kvalitete pojedinih igrača uspio biti najboljim strijelcem i asistentom lige, igračem koji je kreirao najviše prilika za svoje suigrače od svih igrača lige petice, igra s najviše driblinga i ključnih dodavanja u ligi, najviše pogođenih okvira vrata, i još mnogo toga... No, promjena stila i odlazak Neymara ipak je utjecao i na Barcu koja je, baš poput Reala, u apsolutnim brojkama, zabila manje od 100 golova u sezoni.

Jedina su ekipa koja je postizala više od pogotka po utakmici u jednoj kategoriji, naravno iz otvorene igre (41). Atipično za Barcelonu uz koju uvijek ide i ona 'ušetati se u gol' fraza, postignuli su najviše zgoditaka udarcima izvana (12) od kojih najveći udio, točno pola, otpada na golove iz slobodnih udaraca Lea Messija. Također, jedina su ekipa koja je postigla više od deset golova u svim kategorijama. Alba je bio izuzetno važan igrač prošle sezone jer je upravo njegovim kvalitetnim utrčavanjima u prostor koji je Iniesta ostavljao iza sebe došlo do stvaranja najozbiljnijih šansi. To što su kategorija 'ubačaji' najbliži prosjeku rezultat je percepcije Albinih povratnih lopti kao 'otvorena igra'.

Da nije 0,12 golova primljenih iz udaraca izvan 16 metara više od prosjeka, Barcelona bi u svim kategorijama primala ispodprosječno golova. To je još jedan dokaz sjajne sezone u tom segmentu igre, prvenstveno vratara Marca Andrea ter Stegena koji je prošle sezone bio među top3 najbolja vratara svijeta i Samuela Umtitija koji je dokazao da je jedan od najboljih mladih stopera svijeta. I naravno, Valverdeovog pragmatizma.

 

Golovi po momčadima LaLige u sezoni 2017./18. (drugi dio)
Da ovo moje mučenje sebe i vas ima nekakvog smisla, najbolje pokazuje Villareal – momčad koja je po postignutim i primljenim pogotcima najbliže prosjeku od svih, ali koja je ustvari sve samo ne nekakva bezvezno bljutava momčad. Javi Calleja, njihov trener, preferira 4-4-2 sustav s rombom u sredini, dva izrazito brza napadača i bekove koji su tu da brane, a ne napadaju (sjetite se kako su bekovi Hajduka igrali pod Carillom, e pa to je to!). Ne čudi stoga da je graf postignutih golova 'nagnut' na stranu tranzicije i pogrešaka. Jedina su ekipa uz Sevillu koja je postignula iznadprosječno puno ...
Golovi po momčadima LaLige u sezoni 2017./18. (drugi dio)
Da ovo moje mučenje sebe i vas ima nekakvog smisla, ...

Respekt: BruceWayne, Luca1010, Dado_M,

Slažem se: BruceWayne, Luca1010, Dado_M,

Svaka cast na trudu, bas je brutalno. Koristit cu se ovim :D - Luca1010, 31.8.18. 20:41, 0 0 0
08/2018
Počinje La Liga: Je li Barca veliki favorit?

III. kvadrant

Ako bismo u III. kvadrantu baš morali izabrati momčad koja je najmanje gledljiva od svih ekipa LaLige, onda je to definitivno Getafe. Kada imate najmanje udaraca po golu općenito i u okvir gola, kada imate najgori postotak točnih dodavanja kao ekipa i kada imate svega 42,3% posjeda lopte u svojim nogama, činilo bi se kako ste ekipa koja je završila debelo zadnja na tablici. No, Getafe je završio na iznenađujuće visokom 8. mjestu ljestvice, prvenstveno radi fantastične obrane i samo 33 primljena gola. Tek su prvak Barcelona i Atletico Madrid primili manje. No, nije da su bili toliko kvalitetni u oduzimanju (15.) ili presijecanju lopti (10.), da su ih obrane vratara nešto naročito spašavale (17.), jednostavno se radi o ekipi koja je ekstremno oportunistička. Kao dodatni dokaz generalno lošem dojmu, a tiče se prvenstveno stila igre, izdvaja se još jedna stvar - kartoni. Sa 126 žutih i 5 crvenih kartona debelo su najkartoniranija ekipa lige petice, a čak su i za kriterije LaLige, gdje su suci i inače laki na okidaču kada su kartoni u pitanju, popriličan ekstrem (najbliži pratitelj im je Villareal koji ima čak 17 žutih kartona manje).

Što se tiče postizanja pogodaka, Getafe je u svim navedenim kategorijama bio ispodprosječan osim u postizanju pogodaka izvan šesnasterca. Zabili su ih čak 10, a samo je prvak Barcelona imala više u tom segmentu. To dovoljno govori o njihovom stilu igre i nepostojanju mehanizama u igri potrebnih za približavanje protivničkim vratima. Uz to, tih 10 golova sugerira kako je Getafe imao i dosta sreće budući da su udarci iz daljine statistički najmanje isplativ način postizanja pogodaka. 'Siromašan' taktički graf samo ide uz bok svemu navedenom o apetitima te momčadi u napadačkoj fazi igre. U ono malo vremena što napadaju, to pokušavaju preko bokova. Tek 20% svih napada ide kroz sredinu po čemu su prošle sezone bili posljednji u ligi, dok su bili prvi po napadu po desnoj strani koji je činio 44% svih napada.

Koliko se kolektivno dobro Getafe brani, svjedoči i graf primljenih zgoditaka u prošloj sezoni (slika dolje). Jedino su iz otvorene igre primali više od prosjeka, dok su standardne situacije branili vrlo dobro. Samo su Colchonerosi imali manji broj primljenih pogodaka iz vlastitih pogrešaka što dovoljno govori o disciplini momčadi Getafea.

Athletic Club je, usprkos činjenici da su im stoperi odgojeni u njihovoj akademiji izuzetno kvalitetni u igri s loptom, igrali na duge lopte. Prošle su sezone tako bili drugi po točnim dugim loptama (39,9) kao i po osvojenim zračnim duelima po susretu (19,8), a vratar Kepa Arrizabalaga bio je igrač s uvjerljivo najviše dugih lopti po susretu (ukupno 12,3). S 3,3 dobivena zračna duela od 6 ukupnih po susretu, Aritz Aduriz bio je glavni recipijent tih lopti. On se u pravilu pozicionirao bliže desnoj strani gdje je operirao najbolji eksponat njihove akademije Inaki Williams, jednako kao i Raul Garcia u nešto povučenijoj roli.

Da nije 0,01 gola više u odnosu na prosjek u kategoriji 'pogreška', Athletic Club bi u svakoj kategoriji zabijao ispodprosječan broj golova. Zašto tako sterilan napad u tako talentom krcatoj ekipi? Razlog je naravno prilično jednostavan – starenje Aritza Aduriza – igrača koji je svake sezone izuzevši posljednju bio napadač za minimalno 15-20 golova po utakmici. Prošle sezone ih je zabio 9, a činjenica da ni Inaki Williams (7), ni Iker Muniain (4) nisu značajnije pridonijeli napadu, već je najbolji strijelac bio Raul Garcia (10), dovoljno jasno ocrtava zašto je Athletic Club bio ispodprosječno loš. Dodatni problem je i taj što pravu zamjenu (igrača takvog tipa) za 37-godišnjeg Aduriza u vrhu napada ni nemaju.

Premda su vrlo dobra momčad u zračnim duelima, primali su iznadprosječno golova po utakmici iz ubačaja (18) te iz udaraca izvan šesnaesterca (8), dok su se relativno dobro branili u otvorenoj igri i primali ispodprosječan broj golova iz vlastitih pogrešaka.

Moram priznati da mi je bilo teško naći štogod statistički interesantno kada je u pitanju RCD Espanyol. U svim važnijim statističkim kategorijama uvijek su negdje u sredini, bez da odlaze u nekakve ekstreme. Mediokritet je nešto na što je većina klubova LaLige osuđena jer približiti se onim najboljima, Barceloni i Real Madridu pa i Atleticu, ne mogu ni znatno jači klubovi, redoviti sudionici druge faze Lige prvaka. Pa ipak, ako je klub osigurao opstanak zapavši u rezultatski mediokritet, onda barem postoji način na koji se iz tog istog mediokriteta i izvući – stilom igre.

Da se doista radi o rezultatski prosječnoj, ali po dojmu ispodprosječnoj momčadi, najbolje svjedoči grafovi postignutih i primljenih pogodaka u prošloj sezoni (slike ispod).

U svim navedenim kategorijama Espanyol je postizao ispodprosječno malo pogodaka, a posebno valja istaknuti golove iz otvorene igre, točnije njih samo 9, što ih čini petom najmanje efikasnom momčadi od navedenih klubova u spomenutoj statističkoj kategoriji. Također, jedina su momčad uz Leganes koja ni u jednoj kategoriji nema više golova od prosjeka što dovoljno govori o sterilnosti njihovog napada. Obrambeno gledajući, Espanyol je najbliže prosjeku od svih 17 momčadi koje su uključene u ovo istraživanje, stoga i ne čudi oblik grafa gotovo identičan prosjeku. Dakle, daleko ispodprosječan napad i tek prosječna obrana kod ekipe koja je pod Sanchezom Floresom nastojala kreirati imidž solidne defanzivno orijentirane momčadi. Možda je upravo ovo najbolji dokaz promjene koja će potencijalno uslijediti s dolaskom novog trenera. Žrtvovanje napada nauštrb obrane, barem prema grafu primljenih pogodaka po utakmici, nije urodilo plodom.

II. kvadrant

Leganesov graf primljenih pogodaka po utakmici prošle sezone poprilično je zanimljiv jer je klub primao iznadprosječno puno pogodaka iz svih situacija isključivši ubačaje. Na temelju toga bi se lako, ali i krivo moglo zaključiti da je Leganes, baš poput Espanyola, prevara od ekipe što se obrane tiče, no to naprosto nije tako. Činjenica da sjajno brane ubačaje, drugi najčešći način postizanja pogodaka u LaLigi, i to toliko dobro da je jedino prvak Barcelone primila manje, dovoljno govori o disciplini i odgovornosti te momčadi. Valja također naglasiti da su primili najviše pogodaka izvan kaznenog udaraca (9) od svih 17 momčadi što jednostavno znači da nisu imali sreće budući da su to low percentage golovi.

Za razliku od obrane, napad je po svim kategorijama bio ispodprosječan i to poprilično, zabivši najmanje golova od svih ekipa koje su osigurale i iduću sezonu LaLige. Unapređenje tog segmenta bit će ujedno i najvažniji zadatak za novog trenera u idućoj sezoni.

Sezona u kojoj promijenite tri trenera nikako ne može slutiti na dobro. Pa ipak, Deportivo Alaves je, zahvaljujući sadašnjem i ujedno trećem po redu treneru, Abelardu Fernandezu, uspio nekako opstati u LaLigi. Momčad se, kao što je vidljivo u grafu ispod, mučila u kreiranju šansi iz otvorene igre, tranzicije te je propustila kažnjavati protivnike pogotcima iz njihovih pogrešaka. Sa samo 3 pogotka postignuta u zadnjoj navedenoj kategoriji, Alaves je posljednja, 17. momčad LaLige prošle sezone.

Što se pak primljenih pogodaka tiče, jasno je vidljivo kako su primili daleko previše pogodaka iz vlastitih pogrešaka, čak njih 15, čime dakako imaju i najnegativniju bilancu postignutih i primljenih pogodaka u toj kategoriji (-12). Treba li dalje tražiti razlog smjene dvojice trenera tijekom jedne sezone?

Vjerojatno ne postoji tipičnija baskijska momčad od one SD Eibara prošle sezone. Najviše dobivenih zračnih duela, najviše točnih i netočnih dugih loptih, najviše netočnih ubačaja, najviše netočnih kornera... Momčad koja svoju prednost traži igrom po zraku, stoga i ne čudi da je najviše pogodaka postignuto iz ubačaja, jedine kategorije u kojoj je Eibar bio iznadprosječan. Ako se uzmu u obzir prethodno navedene činjenice o učestalosti dugih lopti i ubačaja, navedeni segment igre trebao bi biti još i bolji što je nedvojbeno Mendilibarov cilj za iduću sezonu.

Momčad s Ipurue vrlo se često smatra čvrstom, kompaktnom i organiziranom, no to svakako nisu sudeći po grafu primljenih pogodaka. Apsolutno je nedopustivo da takva industrijska momčad prima iznadprosječno puno pogodaka iz vlastitih pogrešaka i ubačaja. Relativno visok udio primljenih pogodaka iz tranzicije i ne čudi budući da se radi o ekipi koja voli koristiti specifične dimenzije domaćeg terena te stoji vrlo visoko s loptom u nogama što najbolje potvrđuje podatak, i to prilično iznenađujući , kako je SD Eibar s 35% vremena provedenog s loptom u protivničkoj trećini prva momčad LaLige. Dakle, čak ni Barcelona i Real ne provode toliko vremena napadajući protivničku trećinu kao što to čini Eibar. Kada stojite tako visoko, onda je šansa da primite gol iz tranzicije veća, a Mendilibarov plan da preko bočnih pozicija kontinuirano i uporno, pa čak i pomalo tvrdoglavo, šalje beskonačan broj ubačaja, dodatno potencira takve situacije.

Neka se ne naljuti mnogobrojna četa navijača Levantea što ću ih usporediti s njihovim najljućim rivalima, ali UD Levante je zbilja 'Valencia za siromašne'. Problem koji se nameće promatrajući grafove postignutih i primljenih pogodaka jest činjenica da je Levante prvu polovicu sezone odigrao prilično loše, dok su u drugoj polovici plavo-crveni Šišmiši jednostavno odlučili biti vladarima svemira – imali su najbolji omjer u zadnjih deset utakmica i jedina su momčad koja je na poprilično spektakularan način porazila aktualne prvake Barcelonu zabivši im 5 komada. Navedeni grafovi ocrtavaju prosječno stanje te iz tog razloga i nisu nešto naročito kul, iako bismo, pod dojmom spektakularnog završetka prošle sezone, očekivali upravo suprotno. Pa ipak, jasno se vidi zašto je Levante 'Valencia za siromašne'! Radi se o tranzicijskoj ekipi čiji je potencijal do kraja otkrio Paco Lopez, a čija je moć prilično dobro demonstrirana u prvom kolu nove sezone protiv Betisa. Opasni su i iz udaraca izvan kaznenog prostora, točnije, iz slobodnih udaraca koje je sjajno izvodio makedonski internacionalac Enis Bardhi postigavši 5 pogodaka iz samo 16 pokušaja. Najveća slabost Levantea su golovi iz ubačaja. Posljednja su momčad po broju postignutih pogodaka na taj način (7) te su druga najgora momčad po broju primljenih pogodaka iz takvih situacija (20) što nas dovodi do prilično negativne gol-bilance od -13 pogodaka.

Debitantski nastup za Gironu u LaLigi završio je iznad svih očekivanja. Momčad je do zadnjih kola bila u borbi za europska natjecanja, no s obzirom na kratak roster od samo 18 igrača, možda je i bolje da su završili točno na sredini ljestvice. Trener Pablo Machin je za nagradu otišao u Sevillu, a za vrijeme svog boravka u katalonskom liliputancu implementirao je 3-4-2-1 sustav gdje su wing-backovi igrali vrlo važnu ulogu. Po broju ubačaja, Machinova se momčad našla odmah iza Eibara, a čak dvojica igrača nalaze se u top15 igrača lige po broju točnih ubačaja. Graf postignutih golova zato i važe na stranu ubačaja. Valja napomenuti kako je Girona zabila 19 golova iz raznih prekida što ju je smjestilo na drugo mjesto iza Real Madrida koji je zabio jedan gol više. Iznadprosječno su zabijali i iz pogrešaka protivnika pa možemo ustvrditi kako je prošlogodišnja Girona bila poprilično oportunistička momčad koja nije zabijala mnogo iz regularnih situacija (samo su Getafe i Leganes zabili manje), ali je koristila prekide i pogreške protivnika što je vjerujem bila najbolja preporuka za angažman Machina u Sevilli.

Sudeći po grafu primljenih pogodaka, dalo bi se zaključiti da je Girona relativno loša obrambena ekipa. Ubačaji su opet najbolji jer Girona iz takvih situacija prima najmanje pogodaka. No, iznenađujuće puno prima iz otvorene igre i tranzicije čemu je primarni razlog teško stradanje u gostima kod Real Madrida i Barcelone gdje su upravo u te dvije kategorije dva najveća španjolska kluba podebljale statistiku primljenih pogodaka zabivši ukupno 12 golova kod kuće i 4 u gostima na Montiliviju. Budu li u drugoj sezoni u LaLigi uspješniji u izbjegavanju teških poraza na najtežim gostovanjima, Girona bi mogla opet biti zlatna sredina.

Kada ste momčad s aspiracijama da bude prva nakon velike trojke LaLige, onda vam grafovi primljenih i postignutih pogodaka jednostavno ne smiju izgledati na način na koji izgledaju. Sevilla je veliki underachiever prošle sezone, sa skromnim napadom i još skromnijom obranom. No, takvo što se zna dogoditi kad kroz sezonu promijenite trojicu trenera, od kojih je prva promjena bila prilično nepotrebna i čak nehumana – dati otkaz treneru radi zdravstvenih problema koji su, kako se pokazalo, ipak znatno manji nego što se to mislilo, ne može se nazvati drugačije. Što je najgore, pod Berizzom je Sevilla igrala solidan nogomet i nastavila tamo gdje je i stala pod Sampaolijem igrajući napadački i oku ugodan nogomet s pojačanom dozom pragmatičnosti. Vicenzo Montella je ipak drugačija nogometna kultura i takva promjena, pokazalo se, bila je na veliku štetu Seville jer se talijanski strateg uspio na klupi zadržati tek nekoliko mjeseci.

Sevilla je prošle sezone tek iz otvorene igre zabijala više od prosjeka, dok su u ostale četiri kategorije bili ispodprosječno slabi. Naročito malo pogodaka postignutih iz tranzicije odražava stil relativno spore izgradnje igre kroz Evera Banegu. Ne pomaže ni činjenica da je najbolji strijelac imao tek 9 pogodaka pa i ne čudi stoga Sevillino agresivno traženje pojačanja ovog ljeta na toj poziciji.

Prošlosezonska obrana je jedinstvena – samo su oni uspjeli primiti iznadprosječno pogodaka iz svih pet kategorija od 17 ekipa koje su uključene u istraživanje. Zna se takvo što dogodit' kad ti u obrani stoje prosječni Kjaer i isto tako prosječni, ali znatno luđi, Gabriel Mercado. No, velika je krivica i na Montelli jer je Sevilla u proljetnom dijelu primala znatno više pogodaka iz vlastitih pogrešaka nego što je to bio slučaj u jesenskom dijelu pod Berizzovom palicom. Sve u svemu, sedmo mjesto i kroz kup izborena Europska liga su još i dobar uspjeh ako se gledaju iznimno ružni grafovi.

 

Golovi po momčadima LaLige u sezoni 2017./18.
III. kvadrant Ako bismo u III. kvadrantu baš morali izabrati momčad koja je najmanje gledljiva od svih ekipa LaLige, onda je to definitivno Getafe. Kada imate najmanje udaraca po golu općenito i u okvir gola, kada imate najgori postotak točnih dodavanja kao ekipa i kada imate svega 42,3% posjeda lopte u svojim nogama, činilo bi se kako ste ekipa koja je završila debelo zadnja na tablici. No, Getafe je završio na iznenađujuće visokom 8. mjestu ljestvice, prvenstveno radi fantastične obrane i samo 33 primljena gola. Tek su prvak Barcelona i Atletico Madrid primili manje. No, nije da su bili toliko ...
Golovi po momčadima LaLige u sezoni 2017./18.
III. kvadrant Ako bismo u III. kvadrantu baš morali izabrati ...
08/2018
Počinje La Liga: Je li Barca veliki favorit?

ESPANYOL

Moram priznati da mi je bilo teško naći štogod statistički interesantno kada je u pitanju RCD Espanyol. U svim važnijim statističkim kategorijama uvijek su negdje u sredini, bez da odlaze u nekakve ekstreme. Mediokritet je nešto na što je većina klubova LaLige osuđena jer približiti se onim najboljima, Barceloni i Real Madridu pa i Atleticu, ne mogu ni znatno jači klubovi, redoviti sudionici druge faze Lige prvaka. Pa ipak, ako je klub osigurao opstanak zapavši u rezultatski mediokritet, onda barem postoji način na koji se iz tog istog mediokriteta i izvući – stilom igre. Doista, ima li kakve razlike u tome što će neki klub igrati na gol više i ponekad izgubiti pokoju utakmicu više isključivo radi takvog pristupa ili nastojati kontrolirati rezultat i kompletnu igru žrtvovati samo radi pokojeg boda više na tablici?! E pa Espanyol je upravo ovo drugo. Prosječna ekipa LaLige koja se ni po čemu ne izdvaja - bljutava, nedorečena, negledljiva. Možda su i zato u travnju ove godine u Espanyolu odlučili zaokrenuti paradigmu otkazom Quiqueu Sanchezu Floresu, treneru čiji je pragmatizam u kombinaciji s dovođenjem iskusnih igrača niskog stropa i visokog podruma, onih s kojima ne riskiraš puno, ali isto tako znaš da nećeš ni puno profitirati, upravo i doveo do ovakvog Espanyola.

Da se doista radi o rezultatski prosječnoj, ali po dojmu ispodprosječnoj momčadi, najbolje svjedoči grafovi postignutih i primljenih pogodaka u prošloj sezoni (slike ispod).

U svim navedenim kategorijama Espanyol je postizao ispodprosječno malo pogodaka, a posebno valja istaknuti golove iz otvorene igre, točnije njih samo 9, što ih čini petom najmanje efikasnom momčadi od navedenih klubova u spomenutoj statističkoj kategoriji. Također, jedina su momčad uz Leganes koja ni u jednoj kategoriji nema više golova od prosjeka što dovoljno govori o sterilnosti njihovog napada.

Obrambeno gledajući, Espanyol je najbliže prosjeku od svih 17 momčadi koje su uključene u ovo istraživanje, stoga i ne čudi oblik grafa gotovo identičan prosjeku. Dakle, daleko ispodprosječan napad i tek prosječna obrana kod ekipe koja je pod Sanchezom Floresom nastojala kreirati imidž solidne defanzivno orijentirane momčadi. Možda je upravo ovo najbolji dokaz promjene koja će potencijalno uslijediti s dolaskom novog trenera. Žrtvovanje napada nauštrb obrane, barem prema grafu primljenih pogodaka po utakmici, nije urodilo plodom. Kao dodatni dokaz precijenjenosti obrane drugog najvećeg kluba u Barceloni priložen je graf koji pokazuje volumen i kvalitetu šansi koje su momčadi LaLige dozvolile prošle sezone (slika ispod) gdje Espanyol vidno strši u odnosu na ostatak.

Source: 11tegen11.nl

Kao zamjenu za Quique Sancheza Florea doveden je Rubi, dosadašnji trener SD Huesce s kojom je napravio pravi mali pothvat budući da se Huesca kao drugoplasirana momčad po prvi puta u svojoj povijesti plasirala u najeltiniji razred španjolskog nogometa. Slično kao i Leganes par godina prije, Huesca je usprkos najmanjem budžetu u ligi napravila overachievement van svake pameti, a kome će prvome ići zasluge u takvom pothvatu nego treneru. Međutim! Taj isti trener već je bio na čelu klubova koji su se natjecali u najelitnijem rangu te je oba puta neslavno završio – s Levanteom zadnji, sa Sporting Gijonom predzadnji. No, Rubiju je ovo prvi puta da kao glavni trener vodi jedan klub čiji su afiniteti ipak nešto veći od čistog ostanka u ligi. Espanyol se time poprilično kocka, ali takvo što je u ovom trenutku i potrebno klubu. Dva su ključna pitanja pred mladim strategom Espanyola: što učiniti sa stilom igre i kako posložiti 'život nakon Morena'?

Rubi preferira napadački stil igre i 4-3-3 formaciju, no njegove su zamisli ipak znatno drugačije od recimo proaktivnosti na kojoj Paco Jemez uvijek tako tvrdoglavo inzistira. To se najbolje vidjelo za vrijeme njegova mandata u Gijonu gdje je bio svjestan limitiranosti vlastitog kadra te je najčešće davao posjed protivniku pretvarajući napadačkih 4-1-4-1 u defanzivnih 4-5-1 nastojeći brojnošću kontrolirati centralnu zonu terena. No, da se ovo ne pretvori u igru pogađanja kojom će formacijom zaigrati novi strateg Espanyola, puno je bitnije pokušati odgonetnuti koji će stil igre preferirati. Dvije su moguće opcije. S jedne strane Rubi može nastaviti graditi defanzivno orijentiranu ekipu te se fokusirati na poboljšanje prosječne obrane ili pak, što je vjerojatno znatno teži put, pretumbati cijeli klub i zaigrati napadački nogomet nadajući se da će onaj prvi, crveni graf, izaći iz sjene prosječnosti. Ma koliko god uspjeh s malim klubom kao što je Huesca predstavljao injekciju samopouzdanja, toliko je veličina i odgovornost koja ga čeka u Espanyolu važan faktor. Dakle, teško je očekivati od trenera njegovog kalibra da u potpunosti izmijeni kulturu igre te se stoga najvjerojatnijim čini kompromis dviju navedenih opcija. Da će periquitosi zaigrati nešto kvalitetniju igru prema naprijed, vjerojatno hoće, ali da će Rubi tek tako izaći iz sjene ostavštine Quiquea Sancheza Floresa, prilično teško. A ključnim bi se mogao pokazati i ovogodišnji ljetni prijelazni rok što nas dovodi do drugog pitanja: Kako posložiti 'život nakon Morena'?

Kada kao osrednja ekipa lige imaš napadača koji u prosjeku zabija od 15-20 golova po sezoni, onda se može slobodno ustvrditi kako u svojim rukama imaš pravo blago. No, Gerard Moreno je odavno prerastao klub kao što je Espanyol te stoga i ne čudi njegov odlazak u Villareal. Igrač koji je bio prvi po golovima, udarcima na gol, driblinzima!, broju zračnih duela (od 8 ukupno dobivao ih je 3,6 po utakmici), drugi po ključnim dodavanjima itd. Napadač koji je aktivno sudjelovao u izgradnji igre, naravno, koliko su to okolnosti dopuštale. Njegovim odlaskom Espanyol nije samo izgubio igrača koji je prošle sezone zabio 44,4% svih golova svoje ekipe, već i glavnog kreatora u zadnjoj trećini, igrača koji je prisiljen nepostojanjem adekvatnih napadačkih rješenja sam kreirao svoje šanse. Po broju točnih kratkih dodavanja po utakmici na poziciji napadača, Moreno se našao na 8. mjestu. Ako isključimo igrače poput Messija ili Aspasa koji i jesu glavni kreatori u svojim redovima te napadače klubova 'velike trojke', dobijemo da je samo Diego Rolan, tek povremeni napadač po broju točnih dodavanja ispred Morena.

Kao zamjenu za Morena Espanyol je doveo Borju Iglesiasa, igrača Celte koji je prošlu sezonu proveo na posudbi u Zaragozi i koji je tamo zabio 22 pogotka. Premda godinu mlađi, teško je očekivati da će Iglesias, doveden za upola manju cijenu nego što je Moreno prodan, moći ispuniti tako težak zadatak. Zato je tu Rubi koji bi sistemskim rješenjima trebao rasteretiti Iglesiasa i dio tereta koji je prošle sezone nosio Moreno staviti na leđa drugih igrača. Možda i najvažniji potez koji su Periquitosi napravili jest potpis Sergi Dardera po isteku posudbe iz Lyona. Radi se od 24-godišnjem igraču koji se pokazao vitalnim za osiguranje kvalitetne distribucije u prvoj trećini u proljetnom dijelu prošle sezone. Potpis Dardera vrlo je vjerojatno ostavio malo prostora za pregovaranje sa Carlosom Sanchezom, kolumbijskim reprezentativcem, koji se nakon posudbe vratio u Fiorentinu. Međutim, sve dobro što su napravili kupovinom Dardera, upropastili su prodajom desnog beka Marca Navarra (22) i posudbom u Mainz lijevog beka Aaarona Martina Caricola (21), ostavši tako na samo jednom lijevom beku na cijelom rosteru. S obzirom da su sa 27,8 godina u prosjeku jedna od starijih momčadi u LaLigi (6.), odlazak dvojice mladih bekova je naprosto nedopustiv. Prošle su sezone imali priličnih problema na poziciji desnog krila gdje su većinom izmjenjivali veznog igrača Estebana Granera i napadača Lea Baptistaa. Da se Hernan Perez nije vratio s posudbe u Alavesu, i u ovu bi sezonu ušli bez ijednog desnog krila. Nakon svega navedenog valja zaključiti kako je ljetni prijelazni rok bio poput njihove igre prošle sezone – blijed i nikakav. Poražavajuće je da je Espanyol trenutno tek 15. momčad (61,70 mil €) LaLige po ukupnoj vrijednosti igrača na tržištu, s ekipama poput Leganesa, Levantea i Girone trenutno ispred njih.

Pred momčadi Espanyola, točnije pred njihovim trenerom, puno je upitnika. Uprava je odradila prilično loš prijelazni rok i sad je na Rubiju da iz stare i iskusne momčadi pokuša izvući maksimum. S obzirom na sve gore navedeno, za očekivati je da Espanyol neće ponoviti prošlogodišnji uspjeh i plasman. Čak štoviše, prognozirao bih im tešku borbu za ostanak u ligi.

LEGANES

Nakon 10 odigranih kola prošle sezone, CD Leganes je držao 7. mjesto ljestvice, ono koje vodi u europska natjecanja, s 9 postignutih i samo 5 primljenih pogodaka. Može se slobodno kazati da je među ovim ligaškim 'Liliputancima' CD Leganes imao najbolje otvaranje sezone. No, nakon toga stvari su krenule nizbrdo te su u iduća dva kola od prvoplasirane Barcelone i drugoplasirane Valencije dobili po 3 pogotka ne zabivši pritom nijedan. Držali su se još jedno vrijeme oko sredine tablice da bi potom do kraja sezone pali na 17. mjesto odnosno zadnje koje ne vodi u relegaciju. U svibnju su ostali bez Asiera Garitana, glavnog arhitekta neočekivano sjajnog uspjeha momčadi, koji je dobio ponudu voditi puno renomiraniji Real Sociedad. Uprava nije dugo čekala te je ljetos na klupu dovela Mauricija Pellegrina, samo jedan u nizu sjajnih poteza koje su napravili. No, o tome nešto kasnije...

Garitano je prošle sezone od Leganesa napravio defanzivno orijentiranu momčad koja je, ovisno o protivniku, igrala u različitim formacijama, najčešće u defanzivnih 4-4-2 s ciljem da kontrolira sredinu terena dajući protivniku da napada preko krila. Jednom kada bi protivnik poslao loptu na bočne pozicije, igrači Leganesa bi krenuli u pressing i time oduzimali loptu protivniku razvijajući solidnu kontru i polukontru. Vjerojatno nema boljeg statističkog dokaza o uspješnosti pressinga od broja presječenih lopti po susretu, a momčad s Butarquea ih je imala 15,3 po utakmici, najviše od svih ekipa LaLige, više od bilo koje druge ekipe lige petice. Dokaz je to i mobilnosti defanzivnih igrača na kojoj Garitano konstantno inzistira.

Leganesov graf primljenih pogodaka po utakmici prošle sezone poprilično je zanimljiv jer je klub primao iznadprosječno puno pogodaka iz svih situacija isključivši ubačaje. Na temelju toga bi se lako, ali i krivo moglo zaključiti da je Leganes, baš poput Espanyola, prevara od ekipe što se obrane tiče, no to naprosto nije tako. Činjenica da sjajno brane ubačaje, drugi najčešći način postizanja pogodaka u LaLigi, i to toliko dobro da je jedino prvak Barcelone primila manje, dovoljno govori o disciplini i odgovornosti te momčadi. Valja također naglasiti da su primili najviše pogodaka izvan kaznenog udaraca (9) od svih 17 momčadi što jednostavno znači da nisu imali sreće budući da su to low percentage golovi. Dodatno, ako se pogleda graf dozvoljenih šansi (u analizi o Espanyolu), vidljivo je kako je Leganes dozvolio prilično malo kvalitetnih šansi te se po tome mogao svrstati s najboljim ekipama lige – Barca, Real, Atletico.

Za razliku od obrane, napad je po svim kategorijama bio ispodprosječan i to poprilično, zabivši najmanje golova od svih ekipa koje su osigurale i iduću sezonu LaLige. Taj segment bit će ujedno i najvažniji zadatak za novog trenera u idućoj sezoni.

No, možda najfascinantnije od svega jesu Garitanove rotacije, što igrača, što formacija, čime je postignuta određena doza nepredvidljivosti u njihovoj igri. Da bi se dokazala navedena tvrdnja, svih 17 momčadi rangirano je prema broju minuta koje dobivaju igrači od 12. do 20. mjesta u rotaciji. Poprilično iznenađujuće, CD Leganes je ekipa čijih je osam nominalno rezervnih igrača odigralo najviše minuta (slika dolje).

 Naravno, povećana minutaža igrača s klupe može značiti više toga. To što je Real Madrid drugi ne čudi jer kraljevski klub ima širinu i kvalitetu da rotira, to što su Sevilla i Bilbao 4. i 5. momčad prema navedenom parametru jasno sugerira da su ti klubovi sudjelovali u europskim natjecanjima, dok kod ekipa kao Leganes ili Sociedad takvo što znači većinom promjenjivost forme gdje treneri usred loših rezultata pokušavaju pronaći idealnih 11. No, činjenica da je Garitano morao zagrabiti duboko u roster da pronađe tih idealnih, ili bar solidnih 11, te pritom uspio ostati u ligi, dovoljno govori o kvaliteti rostera Leganesa.

A kada već pričamo o kreiranju rostera, Leganes predstavlja tipičnu politiku 'malog kluba' LaLige, onog koji živi 'na veresiju' iliti svake sezone pojačava svoj roster dovodeći igrače na posudbu budući da za transfere nema novaca, tek za plaće, što i nije toliko loše, no predstavlja konstantnu nesigurnost i borbu za preživljavanje od prijelaznog roka do prijelaznog roka. Prošle sezone u LaLigi igrači Leganesa koji su bili na posudbi odigrali su 10 322 od 37 519 minuta, dakle 27,5% svih minuta, što je poprilično puno. Ni za predstojeću sezonu stvari se neće bitno mijenjati jer je na posudbu dovedeno sedam igrača, a sudeći prema njihovoj trenutnoj vrijednosti na transfermarktu, za vjerojavati je kako će svih sedam igrača igrati izrazito bitnu ulogu u novoj sezoni. Tako je Leganes za novu sezonu nabavio sva tri napadača* (Diego Rolan, Guido Carillo i Michael Santos) te oba startna beka (Jonathan Silva i Juanfran), defanzivnog veznog ključnog za izgradnju napada (Vesga) i mladog ofenzivnog veznog (Oscar Rodriguez) koji je stigao iz Real Madrida na posudbu i koji će sigurno dobivati priliku.

*jedan jedini napadač kojeg imaju nije kvaliteta koja bi zadovoljila razinu kompeticije kao što je LaLiga

No, od svih dovođenja ovog ljeta, daleko najvažnije za CD Leganes je ono Mauricia Pellegrina na mjesto glavnog trenera. Pellegrino je savršeni fit za ovakvu momčad iz nekoliko razloga. Prvo i osnovno je činjenica da se argentinski strateg probio na trenersku scenu trenirajući Deportivo Alaves te je savršeno upoznat s načinom na koji mali španjolski klub LaLige funkcionira. Drugi razlog jest kompatibilnost Pellegrinovih taktičkih zamisli i onoga što u Leganesu traže, a to je da nastavi tamo gdje je Garitano stao – gradeći defanzivno orijentiranu ekipu.

Kontrolirati sredinu terena zajednički je nazivnik Garitanove i Pellegrinove filozofije. Vjerojatno i najbolja demonstracija kvalitetne i organizirane obrane Pellegrinov je Alaves demonstrirao slaveći protiv Barcelone na Camp Nou. Koristeći 5-4-1 i 5-3-2 Pellegrino je u toj utakmici onemogućio tipičnu pass igru Barcelone u središnjem dijelu terena. O tome koliko su bili uspješni svjedoči i sljedeći grafički prikaz:

*točke označavaju mjesta na kojima su Barcelona (naračasta) i Alaves (plava) gubili posjed

Koncepcijski ključan igrač Pellegrinovog defanzivno orijentiranog Deportiva Alavesa bio je mladi vezni igrač Marcos Llorente čija je glavna uloga bila raditi upravo ono što je prikazano gore – biti 'The Tackler'. Leganes u svojim redovima ima taj tip igrača jer je Ruben Perez nakon posudbe odlučio i 'trajno' prijeći u klub s Butarquea. Sličnosti igrača su i više nego očite i upravo bi zato taj, sedam milijuna eura vrijedan zadnji vezni, trebao biti jedan od ključnih igrača Leganesa u novoj sezoni.

Prognoza: Leganes ima bitnu bolju momčad nego prošle sezone. Doveli su sjajnog trenera koji se idealno uklapa u stil koji je dugo gradio njegov prethodnik Asier Galardo. U narednoj će sezoni dvije stvari biti ključne: poboljšati napad i adaptirati velik broj novopridošlih igrača u sustav. S obzirom na sve navedeno, 17. mjesto je doista prenisko za Leganes koji bi mogao završiti oko 10 mjesta.

Ovi jednostavno ne zabijaju - Espanyol i Leganes
ESPANYOL Moram priznati da mi je bilo teško naći štogod statistički interesantno kada je u pitanju RCD Espanyol. U svim važnijim statističkim kategorijama uvijek su negdje u sredini, bez da odlaze u nekakve ekstreme. Mediokritet je nešto na što je većina klubova LaLige osuđena jer približiti se onim najboljima, Barceloni i Real Madridu pa i Atleticu, ne mogu ni znatno jači klubovi, redoviti sudionici druge faze Lige prvaka. Pa ipak, ako je klub osigurao opstanak zapavši u rezultatski mediokritet, onda barem postoji način na koji se iz tog istog mediokriteta i izvući – stilom igre. Doista, ima li kakve razlike ...
Ovi jednostavno ne zabijaju - Espanyol i Leganes
ESPANYOL Moram priznati da mi je bilo teško naći štogod ...

Respekt: Losovius, Dado_M, Fenix22, Luca1010,

Slažem se: Luca1010,

Najgorem neprijatelju ne bih predlozio gledanje Espanyola, mozda se ove sezone to promjeni - Luca1010, 16.8.18. 0:25, 0 0 0
Daj objavi jednu analizu samo s ovim grafovima kako daju i primaju golove. Čisto da to imamo na jednom mjestu. Može? - Losovius, 17.8.18. 13:15, 0 0 0
NE MOŽE! - baiso, 17.8.18. 16:12, 1 0 0
Morao sam ovo napisati jer si mi došao na volej! Oćeš samo grafove da objavim ili moram šibnuti i neku interpretaciju? Jer to planiram ubaciti u ove pojedinačne analize?! - baiso, 17.8.18. 16:14, 0 0 0
08/2018
Počinje La Liga: Je li Barca veliki favorit?

Getafe

Ako bismo u III. kvadrantu baš morali izabrati momčad koja je najmanje gledljiva od svih ekipa LaLige, onda je to definitivno Getafe. Kada imate najmanje udaraca po golu općenito i u okvir gola, kada imate najgori postotak točnih dodavanja kao ekipa i kada imate svega 42,3% posjeda lopte u svojim nogama, činilo bi se kako ste ekipa koja je završila debelo zadnja na tablici. No, Getafe je završio na iznenađujuće visokom 8. mjestu ljestvice, prvenstveno radi fantastične obrane i samo 33 primljena gola. Tek su prvak Barcelona i Atletico Madrid primili manje. No, nije da su bili toliko kvalitetni u oduzimanju (15.) ili presijecanju lopti (10.), da su ih obrane vratara nešto naročito spašavale (17.), jednostavno se radi o ekipi koja je ekstremno oportunistička. Kao dodatni dokaz generalno lošem dojmu, a tiče se prvenstveno stila igre, izdvaja se još jedna stvar - kartoni. Sa 126 žutih i 5 crvenih kartona debelo su najkartoniranija ekipa lige petice, a čak su i za kriterije LaLige, gdje su suci i inače laki na okidaču kada su kartoni u pitanju, popriličan ekstrem (najbliži pratitelj im je Villareal koji ima čak 17 žutih kartona manje).

Što se tiče postizanja pogodaka, Getafe je u svim navedenim kategorijama bio ispodprosječan osim u postizanju pogodaka izvan šesnasterca. Zabili su ih čak 10, a samo je prvak Barcelona imala više u tom segmentu. To dovoljno govori o njihovom stilu igre i nepostojanju mehanizama u igri potrebnih za približavanje protivničkim vratima. Uz to, tih 10 golova sugerira kako je Getafe imao i dosta sreće budući da su udarci iz daljine statistički najmanje isplativ način postizanja pogodaka.

Koliko se kolektivno dobro Getafe brani, svjedoči i graf primljenih zgoditaka u prošloj sezoni (slika dolje). Jedino su iz otvorene igre primali više od prosjeka, dok su standardne situacije branili vrlo dobro. Samo su Colchonerosi imali manji broj primljenih pogodaka iz vlastitih pogrešaka što dovoljno govori o disciplini momčadi Getafea.

'Siromašan' taktički graf samo ide uz bok svemu navedenom o apetitima te momčadi u napadačkoj fazi igre. U ono malo vremena što napadaju, to pokušavaju preko bokova. Tek 20% svih napada ide kroz sredinu po čemu su prošle sezone bili posljednji u ligi, dok su bili prvi po napadu po desnoj strani koji je činio 44% svih napada. Damian Suarez, desni bek, u prosjeku ima najviše točnih dodavanja po utakmici te se prvenstveno preko njega pokušava doći do zadnje trećine. Ispred njega važan je i Francisco Portillo, najkreativnije što Getafe posjeduje u zadnjoj trećini i onaj koji se vrlo često uvlači u sredinu kako bi oslobodio prostor za Urugvajca Suareza. Ipak, Getafe prije svega nastoji doći do pogotka preskakanjem igre. Sad već bivši vratar Vicente Guaita predvodio je momčad po broju dugih dodavanja sa 7,8 po utakmici. Više od njega imao je samo drugi vratar Emiliano Martinez, no u bitno manje nastupa. Međutim, vrlo je zanimljivo da ni Angel Rodriguez, ni Jorge Molina, napadači prema kojima je većina tih lopti upućena ustvari nisu uopće dobri u zračnim duelima. Angel Rodriguez je u prosjeku gubio 3,5 od 4,4 duela, dok je Jorge Molina gubio 4,3 od ukupno 7,2 zračna duela. Valja naglasiti kako je ovaj potonji, sada već 36-godišnjak, aktivniji u izgradnji igre, stoga je i na grafu prikazan nešto povučenije od 'odsječenog' Angela. Po lijevoj strani se slabije napada, prvenstvo zbog nekvalitetnog napadačkog rješenja na lijevome krilu gdje uglavnom operira Amath N'Diaye, vrlo loš u držanju lopte i dobivanju duela.

Prošlogodišnji Getafe.

S obzirom na vrlo povoljan plasman prošle sezone, Getafe neće bitno mijenjati stil igre ni u novoj sezoni. Pa ipak, otišli su nešto manje od 20 milijuna eura u minus dovevši nekoliko novih pojačanja što je za klub takve razine poprilična potrošnja. Doveli su tri nova vratara od kojih bi David Soria, doveden iz Seville, trebao biti prvi vratar, a Chichizola, za disciplinirani Getafe prilično paradoksalan odabir vratara, drugi. Doveli su nekoliko centralnih braniča koje će uglavnom rotirati na lijevom stoperu budući da na desnom stoperu igra njihov najvredniji i najbolji igrač Djene Dakonam. Otkupili su nakon posudbe iskusnog lijevog beka Antunesa, doveli dva desna krila kao igrače rotacije i, što je vjerojatno i najvažnije, doveli dva nova napadača, Jaimea Matu i Sergija Guardiolu, koji su prošle sezone u Segundi zajedno zabili čak 55 golova i koji bi kraj 31-godišnjeg Angela i 36-godišnjeg Moline trebali imati puno veću ulogu od ostalih prinova. Potpisan je i Nemanja Maksimović iz Valencije koji se savršeno uklapa u rolu koju je većinom igrao Flamini i koji je nesumnjivo bolji igrač od Francuza jer donosi dodatnu kvalitetu u zračnim duelima, segmentu igre u kojem Getafe i nije bio najbriljantniiji prošle sezone. Sve u svemu, Getafe će nastaviti 'jahati na valu sreće' igrajući negledljiv nogomet uzdajući se u inspiraciju individualaca u napadu i discipliniranu obranu.

Prognoza: iako ove sezone imaju i jaču momčad, teško da će ponoviti uspjeh od čak 10 postignutih zgoditaka izvana. Završit će u donjem dijelu ljestvice, dakle niže od prošlosezonskog 8. mjesta.

Athletic Club

Svaka tradicija u nogometu je dobrodošla sve dok ne šteti progresiji nekog kluba. Athletic Bilbao robuje 106 godina starom pravilu prema kojemu za najveći baskijski klub smiju nastupati jedino igrači čiji su obiteljski korijeni vezani uz pokrajinu Baskiju ili koji su ponikli u njihovoj nogometnoj akademiji. Osim što je to pravilo po naravi ksenofobično, ono uvelike ograničava klub koji ima sve predispozicije postati istinskim globalnim klubom. Razumljivo bi bilo da se radi o ekipi čiji su apetiti svake godine isti – izboriti ostanak u ligi. Međutim, Athletic je rezultatski puno bolji od toga, povijesno je jednako važan kao i dva giganta španjolskog nogometa, Barcelona i Real, a financijski je dovoljno potentan da ionako kvalitetnu igračku bazu iz svoje akademije može oplemeniti top talentima. Međutim, Bilbao je ostao zarobljen u vremenu. Klub koji igra na 211 mil. € vrijednom zdanju zvanom San Mames ne želi popustiti. „Na svaki spomen ukidanja tog pravila, proglasit će vas agentom iz Madrida“, izjavio je jednom Jimmy Burns, jedan od najvećih anglofonskih stručnjaka za španjolski nogomet. Tko zna hoće li se ikada to pravilo doista ukinuti?! Možda bi povijesno velika katastrofa kao ispadanje iz lige promijenilo odluku klupskih otaca. Sve dok se to ne promijeni, međutim, Bilbao je osuđen na 'lutanja' po Europskoj ligi, daleko ispod onoga što uistinu kao klub zaslužuje. U tako restriktivnim uvjetima dovođenja igrača Athletic Club je prošlu sezonu završio na 16. mjestu, najgore u zadnjih sedam sezona (tablica ispod).

Sezona

2011/2012

2012/13

2013/14

2014/15

2015/16

2016/17

2017/18

Plasman

8

12

4

7

5

7

16

Europa

DA

DA

NE

DA

DA

DA

DA

Ako ćemo vjerovati Julianu Nagelsmannu, glavni uzrok tako lošem plasmanu je odlazak Ernesta Valverdea, ne kao taktičkog genijalca, nego kao osobe, stručnjaka za man management. Jer, Valverdea je ionako zamijenilo dobro poznato lice, dotadašnji trener B momčadi Athletic Cluba, Cuco Ziganda, koji ništa bitno nije mijenjao iz taktičke perspektive. Konačno, nakon razočaravajuće prošlosezonske kampanje, za trenera je postavljen Eduardo Berizzo kojemu je osim povoljnog plasmana, glavni cilj poboljšati igru koja je bila toliko loša da je završila u onom tećem, najmanje 'gledljivom' kvadrantu.

Athletic Club je, usprkos činjenici da su im stoperi odgojeni u njihovoj akademiji izuzetno kvalitetni u igri s loptom, igrali na duge lopte. Prošle su sezone tako bili drugi po točnim dugim loptama (39,9) kao i po osvojenim zračnim duelima po susretu (19,8), a vratar Kepa Arrizabalaga bio je igrač s uvjerljivo najviše dugih lopti po susretu (ukupno 12,3). S 3,3 dobivena zračna duela od 6 ukupnih po susretu, Aritz Aduriz bio je glavni recipijent tih lopti. On se u pravilu pozicionirao bliže desnoj strani gdje je operirao najbolji eksponat njihove akademije Inaki Williams, jednako kao i Raul Garcia u nešto povučenijoj roli.

Da nije 0,01 gola više u odnosu na prosjek u kategoriji 'pogreška', Athletic Club bi u svakoj kategoriji zabijao ispodprosječan broj golova. Zašto tako sterilan napad u tako talentom krcatoj ekipi? Razlog je naravno prilično jednostavan – starenje Aritza Aduriza – igrača koji je svake sezone izuzevši posljednju bio napadač za minimalno 15-20 golova po utakmici. Prošle sezone ih je zabio 9, a činjenica da ni Inaki Williams (7), ni Iker Muniain (4) nisu značajnije pridonijeli napadu, već je najbolji strijelac bio Raul Garcia (10), dovoljno jasno ocrtava zašto je Athletic Club bio ispodprosječno loš. Dodatni problem je i taj što pravu zamjenu (igrača takvog tipa) za 37-godišnjeg Aduriza u vrhu napada ni nemaju.

Premda su vrlo dobra momčad u zračnim duelima, primali su iznadprosječno golova po utakmici iz ubačaja (18) te iz udaraca izvan šesnaesterca (8), dok su se relativno dobro branili u otvorenoj igri i primali ispodprosječan broj golova iz vlastitih pogrešaka.

No, dva navedena grafa iz prošle sezone bit će poprilično drugačijeg oblika u novoj sezoni budući da na klupu ponosa Baskije sjeda Eduardo Berizzo, još jedan bielsista, trener koji gaji napadački i atraktivan nogomet, nešto što je itekako potrebno ovom 'bljutavom Athleticu. No, ljubav bi trebala biti uzajamna budući da je i Bilbao potreban Berizzu koji je nakon prilično tužnog i pomalo nehumanog otkaza u Sevilli definitivno zaslužio novu šansu. U Celti je Berizzo koristio 4-2-3-1 sustav, dok se u Sevilli prvenstveno oslanjao na 4-3-3, ovisno o tipovima igrača na rosteru. S obzirom da Bilbao već duže igra 4-2-3-1 ili nešto defanzivniju varijantu iste formacije odnosno 4-4-1-1, za očekivati je da će Berizzo nastaviti tim putem, dakle igrati slično kao i sa Celtom.

Olakotna okolnost Berizzu u postavljanju pozicijskog napada je činjenica da je došao u klub koji, kao što je ranije spomenuto, odgaja stopere koji su prilično dobri u igri s loptom. Kako je Yeray Alvarez konačno riješio svoje zdravstveno stanje, argentinski će strateg na raspologanju imati obojicu stopera koji mogu vrlo kvalitetno iznositi loptu prema naprijed. Dodavanjem Yuri Berchichea na poziciju lijevog beka, akviziciju tešku 20 milijuna €, Baski imaju oba beka prilično ofenzivnih karakteristika, također prilično dobra u pass igri. U novoj ulozi bi se trebao naći i Benat Extebarria na kojega će pasti puno više odgovornosti u kreaciji nego što je to bio slučaj prošle sezone kada su i Iturraspe, i Mikel San Jose kao 'šestice' imali u prosjeku više dodavanja po utakmici od njega. S oba beka pozicionirana visoko na protivničkoj polovici, krila bi se trebala uvlačiti u sredinu te bi Athletic mogao imati puno više ubačaja nego što je to bio slučaj do sada. Jedini problem ostaje pitanje napadača jer Aritzu Adurizu je rok trajanja ozbiljno pri kraju i pitanje je na koji će način Berizzo popuniti ostatak minuta koje 37 godina stari Bask više neće moći odigrati. Moguće je da ćemo vidjeti i 4-3-3 varijantu s Inaki Willamsom na poziciji napadača ili čak s Mikelom Susaetom na poziciji lažne devetke, a San Joseom ili Iturraspeom na poziciji pivota kao što je pod Berizzom tu ulogu u Sevilli igrao N'Zonzi.

No, to su sad već nagađanja. Ono što je sigurno je da nema nikakve šanse da Athletic završi kao šesnaestoplasirana momčad prvenstva iz dva temeljna razloga. Prvi je promjena trenera što nužno znači i promjenu stila igre, a drugi je neigranje Europe što Berizzu daje priliku da smanji rotaciju i prvenstveno smanji opterećenje Aritzu Adurizu. Bilo kako bilo, Athletic Club će u ovoj sezoni ostvariti ozbiljan korak 'udesno' na zamišljenom grafu postignutih i primljenih zgoditaka. Pogađate, postignuti golovi su na apcisi.

Getafe i Athletic Bilbao
Getafe Ako bismo u III. kvadrantu baš morali izabrati momčad koja je najmanje gledljiva od svih ekipa LaLige, onda je to definitivno Getafe. Kada imate najmanje udaraca po golu općenito i u okvir gola, kada imate najgori postotak točnih dodavanja kao ekipa i kada imate svega 42,3% posjeda lopte u svojim nogama, činilo bi se kako ste ekipa koja je završila debelo zadnja na tablici. No, Getafe je završio na iznenađujuće visokom 8. mjestu ljestvice, prvenstveno radi fantastične obrane i samo 33 primljena gola. Tek su prvak Barcelona i Atletico Madrid primili manje. No, nije da su bili toliko kvalitetni ...
Getafe i Athletic Bilbao
Getafe Ako bismo u III. kvadrantu baš morali izabrati momčad ...
Imam pitanje jedno,novi sam pa nez hoce bit glupo ako objavim svoju analizu o Betisu i Sevilli, pošto vidim da ces radit sve španjolce, a mogle bi bit slicne - Luca1010, 14.8.18. 19:48, 0 1 0
U tome je stvar da ponudiš svoje mišljenje i pokušaš argumentirati najbolje što možeš. Što više imamo različitih tekstova, imamo više prilike doći do idealnije informacije. Btw, nije loše Baiso, samo naprijed. Kao i ti Luka. - BruceWayne, 14.8.18. 19:53, 0 1 0
Dobra analiza, ali se nikako ne mogu složiti sa dijelom da Atletic Bilbao ima ksenofobičnu politiku. Svaki klub ima pravo organizacije kluba po vlastitoj volji. - Fenix22, 14.8.18. 22:50, 0 0 0
Sama etiketa ksenofobično(dio usranog PC govora koja je jedina svrha ograničavanje slobode misli) je pokušaj da manjina nametne nešto većini. Npr. da neka žena želi usvojiti bijelo dijete iz mjesta/regije gdje živi naspram djeteta crne ili žute kože. - Fenix22, 14.8.18. 22:54, 0 0 0
Znači li to da je ona ksenofobična? - Fenix22, 14.8.18. 22:55, 0 0 0
08/2018
Počinje La Liga: Je li Barca veliki favorit?

Vjerojatno se ni u jednom megapopularnom momčadskom sportu postignuće nečega što jednu momčad izdvaja u odnosu na drugu ne slavi tako intenzivno i s tolikim zadovljstvom kao što se slavi gol u nogometu. U svojoj knjizi The Numbers Game: Why Everything You Know About Football is Wrong Chris Anderson i David Sally odlučili su cijelo jedno poglavlje posvetiti upravo toj činjenici dajući naslov tom dijelu knjige: The Goal: Football's Rare Beauty. Dva su ključna argumenta koja potvrđuju navedeni naslov: od svih relevantnih sportova, golovi u nogometu se postižu najrjeđe, čime je njihov značaj enormno velik. Možda nitko u povijesti nogometa nije dao toliku važnost golovima kao Jimmy Hill, čovjek koji je postao poznat po 'tri boda za pobjedu' pravilu koje je trebalo poslužiti kao protuotrov za rastuću epidemiju kroničnog nedostatka golova i prevladavajuću taktiku igranja na neriješeno. I dok 'čista mreža' može maksimalno vrijediti samo jedan bod, jedan gol može vrijediti čak tri, zato je to vjerojatno i najveće priznanje koje je taj segment nogometne igre ikad dobio. A da je doista gol rijedak i lijep trenutak, autori nam potvrđuju vrlo zanimljivim podatkom zabilježenim u finalu Lige prvaka 2010. godine između Intera i Bayerna. Dva gola koja su Interu donijela čuvenog 'klempavca' bila su tek 2 trenutka od 2842 zabilježena događaja na terenu. „No dobro, idemo mi konačno na glavnu temu!“, pomislih, odloživši spomenutu knjigu sa strane i prigodno popivši gutljaj crnog vina. Zašto prigodno? Pa, pisat ću o golovima u najkvalitetnijoj ligi svijeta.

U moru zabluda o nogometu kao igri postoji i ona koja kvalitetu same igre i broj golova dovodi u konstantno proporcionalan odnos što je apsolutna neistina. Iza 2:2 rezultata može se kriti čitav niz suvislih takičkih zamisli obaju trenera, dok s druge strane može biti i produkt čitavog niza gluposti. Sjetite se samo koliko puta se za vječiti hrvatski derbi koji je vrlo često završavao upravo tim rezultatom govorilo o kvalitetnoj predstavi obiju strana što je bila sve samo ne istina. No, to je taj čudesan efekt golova koji i katastrofalnu utakmicu učine 'kvalitetnom'. Dovoljno je riječ 'kvaliteta' zamijeniti riječju 'zanimljivost' i puno smo toga već popravili. Poanta ovog naklapanja je da objasnim svrhu ovog teksta, a to je napraviti svojevrstan vodič kroz ekipe LaLige analizirajući kvantitetu i kvalitetu postignutih i primljenih golova ne bi li u konačnici dobili odgovor na pitanje: Koje se to ekipe isplati pogledati u sljedećoj sezoni, a koje treba izbjegavati u širokom luku?! Za početak, dovoljno je pogledati količinu postignutih i primljenih golova po ekipama (slika ispod). Sedamnaest ekipa koje su preživjele prošlu sezonu LaLige podijeljene su u četiri kvadranta tako da svaki od njih između ostalog uvelike otkriva koliko su zanimljive bile utakmice pojedinih ekipa prošle sezone. Pojedinačna analiza klubova bit će vršena po navedenim kvadrantima.

I. kvadrant čine ekipe koje zabijaju i primaju iznadprosječno puno golova po utakmici te su ujedno i najzabavnije za gledati. U tu skupinu spada famozni trio koji čine Real Betis, Real Sociedad i Celta Vigo koji su nam prošle godine pružili nekoliko spektakularnih golijada. Njima je nadodan i prosjeku cijele lige najbliži Villareal.

II. kvadrant čine ekipe koje su primale iznadprosječno puno, a zabijale ispodprosječno malo golova te su ujedno ostvarile najslabije rezultate u prvenstvu. U navedeni kvadrant ujedno spada i najviše ekipa, a većina ih ima jednu stvar zajedničku – natrpane mreže od strane Barcelone i Real Madrida zahvaljujući kojima su završile iznad crte od 1,3 primljena gola u prosjeku.

III. kvadrant je teška nogometna dekadencija. Ove ekipe će vam ubiti ne samo volju za praćenjem nogometa, nego i za životom općenito. Ako ste jedan od tipova koji ponekad voli ubit oko u poslijepodnevnom terminu praćenja utakmica, slobodno se neustrčavajte. Getafe i Espanyol, rigidnih 4-4-2 i davljenje nogometa. To je sve što trebate znati. I da, vjerujem da razočaravajuće 16. mjesto za Athletic Bilbao prošle sezone nije ništa u odnosu na činjenicu da ih se trpa u isti koš s navedenima.

I konačno, IV. kvadrant je najbolje od najboljeg, četiri prvoplasirana kluba koja zabijaju iznad, a primaju ispod prosjeka golova uz neizostavno krpanje Atletico Madrida kojeg samo 0,03 gola dijeli od horora u III. kvadrantu. Ali, Choleovi komandosi su naviknuti da se provlače i izvlače, pa taman to bilo i zbog čistog dojma.

To je to za uvod, pojedinačne analize svih klubova bit će objavljivane svaki dan pa do isteka zaliha. Stay tuned!

Počinje najjača liga na svijetu! (uvod)
Vjerojatno se ni u jednom megapopularnom momčadskom sportu postignuće nečega što jednu momčad izdvaja u odnosu na drugu ne slavi tako intenzivno i s tolikim zadovljstvom kao što se slavi gol u nogometu. U svojoj knjizi The Numbers Game: Why Everything You Know About Football is Wrong Chris Anderson i David Sally odlučili su cijelo jedno poglavlje posvetiti upravo toj činjenici dajući naslov tom dijelu knjige: The Goal: Football's Rare Beauty. Dva su ključna argumenta koja potvrđuju navedeni naslov: od svih relevantnih sportova, golovi u nogometu se postižu najrjeđe, čime je njihov značaj enormno velik. Možda nitko u povijesti nogometa ...
Počinje najjača liga na svijetu! (uvod)
Vjerojatno se ni u jednom megapopularnom momčadskom sportu postignuće nečega ...
08/2018
Dinamo, Rijeka, Hajduk: SKAUTING protivnika...

Tko bi rekao da poigravanje jednog odraslog muškarca sa svojim lopticama može ustvari donijeti i nešto dobro? Barem se tako mislilo kada je taj isti random činovnik UEFA-e kao potencijalnog protivnika Hajduka u trećem pretkolu Europske lige izvukao bukureštansku Steauu i time Hajduk spasio od puno težih protivnika kao što je prošlogodišnji četvrtfinalist Lige prvaka Sevilla. Ne samo da je najveći rumunjski klub ipak lakši suparnik od onih koje je Hajduk mogao dobiti, već i omogućava da eventualnim prolaskom Hajduk bude nositelj u playoffu Europske lige i time izbjegne nove Evertone, što svakako nije na odmet. No, FCSB, kako je zbog spora s rumunjskom vojskom dodijeljen službeni naziv klubu, nije nimalo lagan protivnik te je definitivno najteži rumunjski suparnik kojeg je Hajduk imao zadnjih nekoliko godina (prisjetimo se samo izbacivanja najvećeg Steauina rivala Dinama pa onu maestralnu predstavu Senijada Ibričića za potop sad već nepostojeće Uniree Urziceni).

Steaua je tipična rumunjska momčad koja igra atraktivan i napadački nogomet s nekoliko mladih i vrlo zanimljivih igrača, prvenstveno tehnički vrlo dobro potkovanih. Najčešće igraju u 4-2-3-1 formaciji koja se po potrebi pretvara u 4-3-3. Oslonac momčadi su im domaći igrači od kojih nijedan nema preko 24 godine, a činjenica da im kapetan ima samo 23 dovoljno govori o tome u kojem smjeru se klub želi razvijati u idućim godinama odnosno koji je plan povratka Steaue na tron rumunjskog nogometa (za klub takvog renomea, post od tri godine bez prvenstvene titule je predugo). No, nije da se isključivo radi o, da se prisjetim legendarne Tudorove pressice nakon debakla u Karaganyju prije nekoliko godina, „dripcima“, nego je to momčad u kojoj se mladi talent nastoji spojiti s iskustvom. Nešto su stariji obrambeni igrači te glavni kreativci, dok su vrlo mlada krila i napadački nastrojeni vezni igrači. Zbog činjenica da njihov trener Nicolae Dica puno rotira, prikazat ćemo nekoliko postava s kojima bi Steaua mogla zaigrati protiv Hajduka odnosno na koji način se koriste pojedini igrači u već spomenutom 4-2-3-1 sustavu.

Sl. 1. Početna postava Steaue protiv Dinama Bukurešt

Slika 1. pokazuje sastav s kojim je 38-godišnji rumunjski strateg odlučio započeti veliki derbi protiv gradskog rivala Dinama. Prva stvar koja upada u oči je da su Rumunji znatno jači na desnoj strani. Romario Benzar, desni bek, trenutno je član reprezentacije, dok je devetnaestogodišnji Dennis Man glavna zvijezda ove momčadi i jedan od igrača kojeg se povezivalo i s Manchester Unitedom. No, vjerojatnije da će Man u neki slabiji klub jer mu je trenutna vrijednost prema transfermarktu 2,2 milijuna €, znatno manje nego je recimo bila Nikoli Vlašiću u isto ovo vrijeme prošle godine. Steaua je ekipa koja voli posjed, voli igrati s loptom, ali nekako je dojam da najviše voli napadati s više igrača, attack in numbers rekli bi Englezi što ostavlja puno prostora iza njihovih leđa i čini ih ranjivima. Bekovi im vrlo često stoje vrlo visoko kako bi osigurali potrebnu geometriju budući da krila funkcioniraju na dva načina: ili odlaze skroz široko uz aut liniju (što je najčešće slučaj kada idu po loptu), ili pak konstantno ulaze u sredinu i postavljaju se u halfspaceu čime žele ostvariti kombinatoriku oko glavnog njihovog kreativca i kapetana Florina Tanasea, dvadesettrogodišnjaka ako ste pažljivo čitali. Prije nego objasnim njegovu ulogu, skrenuo bih pozornost na lijevu stranu. Osim što su manje važni u fazi napada, barem kada je igra u zadnjoj, protivničkoj trećini u pitanju, simpatično je nadodati kako su Teixeira i Momčilović stariji od kolega na desnoj strani za punih 29 godina. Portugalac Felipe Teixeira (37) tek je godinu dana mlađi od trenera Dice, no zasad je odigrao iznenađujuće puno minuta. Njegova je uloga da ulazi u sredinu i bude dodatni kreator u veznom redu što se naročito dobro vidi kada FCSB prelazi u 4-3-3 formaciju. Lijevi bek Momčilović, premda odlazi visoko, nije toliko prodoran kao rumunjski mu mlađi kolega. Štoviše, radi se o igraču koji može igrati i poziciju stopera ukoliko je potrebno.

Primarna distrubucija nastoji se osigurati tako što 33-godišnji Filip igra pivota između dvojice stopera od kojih je desni stoper, Bogdan Planić, puno angažiraniji u build-up fazi igre. Ipak, treba naglasiti kako pod pravim pritiskom, a to se u dvije utakmice protiv Dinama iz Bukurešta moglo itekako dobro vidjeti, Planić nije neki vrsni dodavač lopte. U nedjeljnom su derbiju igrači Dinama nastojali odsjeći Filipa iz igre i tako onemogućiti početak napada Steaue. Lucian Filip važniji je vezni igrač jer preko njega kreće distribucija lopte na krila, direktno na nadapača (pokazao je da ima dobru dugu loptu) ili do Florina Tanasea, što je glavni plan igre Steaue. Drugi vezni, najčešće Ovidiu Popescu, odrađuje trkački dio posla te se prvenstveno otkriva kao dodatna opcija za dodavanje, zato njegove kretnje jesu označene na tako 'vertikalan' način.

Florin Tanase možda nije glavna zvijezda, ali je najbitniji igrač ove Steaue. Radi se o igraču koji je zadužen za kreaciju u zadnjoj trećini te je za tu odgovornost koju je preuzeo dobio slobodu kretanja po cijeloj zoni zadnje trećine i centralnog dijela terena. Vrlo često se povlači po loptu, izvlači na krilo, mijenja poziciju s nekim od krila, upošljava visoko postavljene bekove ili napadača. Može igrati i lažnu devetku koju je igrao u derbiju protiv Dinama u veljači ove godine. Igrač je koji konstantno traži loptu, dakle napada prazne džepove prostora. Ponajviše voli ostvarivati suradnju s Dennisom Manom koji je tip krila koji konstantno ulazi u sredinu nastojeći razigravati suigrače ne igrajući puno 1 na 1. Kontrolirati dinamiku suradnje Mana i Tanasea uz odsjecanje Filipa mogli bi se pokazati ključnim elementima u suzbijanju ovako napadački raspoložene ekipe kao što je Steaua. Naravno, ne treba zanemariti Harlema Gnoherea, korpulentnog crnoputog napadača koji po mnogočemu podosta podsjeća ono što je u Hajduku bio Frank Ohandza što znači da će stoperi Hajduka imati prvenstveno dvije zadaće: dobivati duele i paziti na ulazak Gnoherea u prazan prostor jer se radi o solidnom finišeru kada se za to ukaže prilika.

Postoji i druga verzija taktike (Sl. 2), ona u kojoj se lijeva strana napadački oplemeni prodornijim igračima čime se omogućuje aktivno sudjelovanje obaju bekova u izgradnji napada i dodatna napadačka opcija na desnoj strani. Florentin Coman, lijevo krilo i napadač, najprodorniji je igrač na rosteru Steaue. S loptom u nogama najopasniji je po boku, dok se bez lopte postavlja između beka i stopera vrlo visoko te glumi drugog napadača, ukoliko mu to naravno nije primarna rola. Baš kao i Man, Florentin Coman često surađuje s Tanaseom, no prvenstveno u vidu pozicioniranja i zamjena pozicija. S njim u sastavu, Steaua ima mladi i vrlo talentirani tercet Coman (20) – Tanase (23) – Man (19) koji čini okosnicu momčadi i definitivno zalog za bolju budućnost.

Sl. 2. Napadački orijentirana Steaua

Kakvom igrom bi Hajduk najbolje parirao Steaui? Fizičkom i duel igrom, što je uz prethodno spomenutu otvorenu igru koja ostavlja prostor za kontru definitivno najslabiji adut Steaue. Uz to, valja naglasiti kako su u obje utakmice protiv Dinama pokazali slabosti u skok igri. Dobili su jedan gol iz kornera te jedan gol nakon neuspjelog čišćenja protivničkog ubačaja pa bi Hajduk svoju šansu svakako trebao tražiti iz standardnih situacija (ovdje valja napomenuti da je FCSB i sama poprilično opasna iz kornera jer imaju nekoliko uvježbanih akcija iz kojih su u zadnjem derbiju zabili čak dva gola).

Kada pogledamo stil igre obiju momčadi u dosadašnjem toku ove rane sezone, moglo bi se reći da igraju prilično sličnim stilom igre. Obje ekipe traže posjed i stoje prilično visoko čime postaju ranjive na kontre. Obje su ekipe iz takvih situacija primile nekoliko zgoditaka. Ostaje međutim dojam da bi prošlogodišnji Carrilov Hajduk bio idealan za ovakvu Steauu. Onaj koji će dati protivniku posjed (sjetimo se da je u jednoj od najboljih utakmici, onoj protiv Brondbyja na Poljudu, Hajduk imao svega 40% lopte u svojim nogama) te koristiti prostor koji mu protivnik nudi po izgubljenoj lopti, onaj koji će iskoristiti standardne situacije za postizanje pogotka i u konačnici, onaj kojemu je duel igra jača strana (Hajduk je, ako se ne varam, prošle godine bio momčad s najviše osvojenih duela u HNL-u). Da ne govorimo o nedostatku Josipa Radoševića u jednoj ovakvoj utakmici gdje su njegove prednosti upravo ono što je potrebno da se zaustavi glavni kreativac Steaue Florin Tanase. No, Kopićev Hajduk je ipak bitno drugačiji nego Carillov, a koji će imati više uspjeha u Europi, to valja tek saznati.

Steaua Bukurešt i kako protiv njih
Tko bi rekao da poigravanje jednog odraslog muškarca sa svojim lopticama može ustvari donijeti i nešto dobro? Barem se tako mislilo kada je taj isti random činovnik UEFA-e kao potencijalnog protivnika Hajduka u trećem pretkolu Europske lige izvukao bukureštansku Steauu i time Hajduk spasio od puno težih protivnika kao što je prošlogodišnji četvrtfinalist Lige prvaka Sevilla. Ne samo da je najveći rumunjski klub ipak lakši suparnik od onih koje je Hajduk mogao dobiti, već i omogućava da eventualnim prolaskom Hajduk bude nositelj u playoffu Europske lige i time izbjegne nove Evertone, što svakako nije na odmet. No, FCSB, kako je ...
Steaua Bukurešt i kako protiv njih
Tko bi rekao da poigravanje jednog odraslog muškarca sa svojim ...
Pohvale. - BruceWayne, 3.8.18. 13:10, 0 0 0
Steaua će tako nabušit ove jazavce da će se Rilovu okrenit janje u želucu. - Lwave, 6.8.18. 19:22, 1 1 0
04/2018
Surfin USA: polufinala HOU - GSW i TOR - PHI ili netko drugi?

Nakon što je apsolutno iznenađenje sezone Utah Jazz prilično lagano izbacila Oklahomu City Thunder pobijedivši ih u 6 utakmica, počinje se nametati pitanje o projektu koji će vječitog contendera, što Thunder u dužem periodu godina definitivno jest, pretvoriti u pravu šampionsku momčad. Pokušaj broj 2 završio je onako kako su mnogi i predviđali, totalnim debaklom. Jer ispasti u prvoj rundi i to podosta lagano jest prilično loše. 

Ono što se cijelo vrijeme provlačilo po medijima, društvenim mrežama i bilo kojem drugom panelu za više ili manje kvalitetnu raspravu, jest traženje krivca za loše rezultate Thundera. Tu se moglo pronaći sve i svašta. Najčešće je na meti bio Westbrook i njegova 'sebičnost', pa Carmelo Anthony i njegovo uporno odbijanje role sixth mana do, kao što se pokazalo, prilično kratke serije s naslovom Finding Playoff P. Možemo ustvrditi da su se mišljenja mijenjala gotovo iz utakmice u utakmicu pa bi, ovisno o postotku šuta i konačnog ishoda utakmice, netko od trojice uvijek bio krivac. Možda samo jedan, možda dvojica, možda sva trojica. No, greška je negdje drugdje i ne tiče se igrača uopće. Greška je u Billyju Donovanu, njihovom treneru.

Najgora stvar koju jedan trener može učiniti, a ovdje to možemo proširiti na gotovo svaki momčadski sport, jest to da ideja o načinu na koji njegova momčad može igrati bude potpuno nevidljiva. Imate bezbroj primjera gdje su momčadi s malo talenta postigle puno jer je trenerov rukopis itekako vidljiv. Pa čak i da, zbog nedostatka talenta rezultat i izostane, kvalitetni treneri će i dalje imati svoj touch na momčad. Mehanizmi u igri bit će i dalje vidljivi. Ako takvo što nije vidljivo, to znači da je trener loš ili da jednostavno nema dovoljno autoriteta da ideje i zamisli o načinu na koji bi momčad trebala funkcionirati prenese svojim igračima. U slučaju Billyja Donovana, i jedno i drugo dolazi u obzir.

Ne smatram da je Billy Donovan loš trener, pa čak da je i baš tako veliki krivac za ovako loš rezultat. No, Donovan jednostavno nije uspio promijeniti ono što je njegov prethodnik Scott Brooks tako krivo radio, a tiče se funkcioniranja momčadi na protivničkoj strani parketa. Ne mora nužno napad koji toliko ovisi o kvaliteti jednog ili dvojice igrača biti loš (ovogodišnji Houston Rocketsi su najbolji primjer toga), ali problem nastaje onoga trenutka kada u takav napad uklopite igrača kao što je Westbrook – nabrijanog, nabildanog lika na Duracell baterije. Westbrook je atletska zvijer, vjerojatno i fizički najdominantniji igrač na poziciji jedinice u povijesti ove igre. Russ funkcionira barem u jednoj brzini više nego sav normalan NBA svijet. On je na temelju takve igre i postao jedan od najboljih igrača lige, ali ga je takav stil s druge strane i stajao većeg uspjeha u karijeri, barem onog na momčadskom planu. Prema svemu navedenom, Westbrooku više od kompatibilnih igrača (što je isto tako važno) treba odgovarajući sustav koji će ukrotiti taj njegov temperament i 'ludovanje' po terenu, a takvo što Billy Donovan nije uspio implementirati već je više-manje nastavio onako kako je to radio njegov prethodnik – pustio je Westbrooka s lanca.

Mnogi će reći da Westbrookovu divljinu ne može ukrotiti nijedan trener svijeta, no to bi bilo pogrešno. Russ igra na način na koji igra jer nijedan drugi način u ovakvom sustavu nije isplativ. Pokušao je Russ smanjiti broj šuteva na tekmi i 'raizgravati' druge, no to jednostavno nije funkcioniralo. Razlog? Nepostojanje ikakvog shematiziranog napada koji bi Russu omogućio da pronalazi druge igrače ili barem omogućio iniciranje napada na pravi način. Sve što je Russ u onim utakmicama u kojima se odlučio 'razigravati' mogao raditi jest zabiti se u reket i dodati na perimetar gdje bi svako daljnje kretanje lopte ili igrača prestajalo odnosno gdje bi igrač kojemu Russ dodaje, a to su najčešće druga dva napadački najopasnija igrača, George i Melo, išli rješavati napad solo akcijom. To je glavni razlog Thunderovog neuspjeha, taj ogavni napad koji nema nikakvog smisla i koji bi trebao biti glavni razlog da se u Oklahoma Cityju zahvale Billyju Donovanu, treneru koji nije loš, ali nije dovoljno dobar da vodi momčad kao OKC ili, bolje rečeno, igrača kao što je Westbrook.

Prije nekoliko je dana na tržište NBA trenera stiglo jedno itekako zanimljivo ime – Mike Budenholzer. Iako se ne zna tko je ustvari inicirao raskid između Budenholzera i Hawksa, jedno je sigurno. Budenholzer je prekvalitetan trener da vodi momčad s kojom mora namjerno gubiti i ne bi čudilo da je upravo zbog toga on sam odlučio raskinuti s Atlantom. Trenutno nema boljeg kandidata za klupu Thundera ukoliko se kao glavni cilj franšize za iduću sezonu postavi promjena stila igre, prvenstveno u napadu. Atlanta je pod Budenholzerom igrala itekako kvalitetnu obranu, a napad je bio najbliže onome što se igra u Spursima (dobro, ni ovogodišnji Jazz nije za bacit), franšizi u kojoj je Budenholzer pod budnim okom Poppa i iskovao svoj trenerski zanat. To je ono što treba Oklahomi ako želi napraviti korak unaprijed. Sustav koji će Westbrookovu energiju znati kanalizirati na pravi način odnosno usmjeriti je na stvarno kreiranje i koji će, što je također itekako važno, omogućiti uključivanje svih igrača u realizaciju napada. Takvo što potrebno je  i Paulu Georgeu u borbi protiv letargije od koje je obolio upravo radi načina na koji Thunder igra napad. U momčadi čiji napad ima smisla svaki igrač može dati ono što se od njega i očekuje. U Budenholzerovu napadu bi čak i Melo našao svoje mjesto i postepeno pristao na rolu sixth mana. No, za izgradnju stila potpuno drugačijeg sadašnjem najbitniji nisu ni George, ni Melo, bitan je Russell Westbrook. Jer ipak se oko njega gradi momčad.

S obzirom da je Budenholzer nesumnjivo vruća roba na tržištu (već je u pregovorima s Knicksima, dok je Sunse odbio), Presti bi trebao itekako žurno reagirati. Ukoliko propusti ovako veliku šansu kao što je dovođenje jednog od boljih NBA trenera, OKC bi mogao od povremenog contendera postati prosječna momčad, a to je gore i od toga da ste privezani za podrum lige.

Thunderu treba promjena stila, a jedan je trener idealan za njih... #clickbait
Nakon što je apsolutno iznenađenje sezone Utah Jazz prilično lagano izbacila Oklahomu City Thunder pobijedivši ih u 6 utakmica, počinje se nametati pitanje o projektu koji će vječitog contendera, što Thunder u dužem periodu godina definitivno jest, pretvoriti u pravu šampionsku momčad. Pokušaj broj 2 završio je onako kako su mnogi i predviđali, totalnim debaklom. Jer ispasti u prvoj rundi i to podosta lagano jest prilično loše. Ono što se cijelo vrijeme provlačilo po medijima, društvenim mrežama i bilo kojem drugom panelu za više ili manje kvalitetnu raspravu, jest traženje krivca za loše rezultate Thundera. Tu se moglo pronaći sve ...
Thunderu treba promjena stila, a jedan je trener idealan za njih... #clickbait
Nakon što je apsolutno iznenađenje sezone Utah Jazz prilično lagano ...

Respekt: Losovius, kav97, Mac316, Puvlin, GNKDZCFC, Lisac, Alumnus,

Slažem se: GNKDZCFC,

Ne slažem se: Mac316,

Nisam još na čistu da li nastaviti sa Donovanom ili tražiti dalje, ali Budenholzer, to jest, taj tip trenera je zadnje što treba Thunderu. Thunder se s max ugovorom Russu predao u njegove ruke sljedećih 5 godina minimalno i treba trenera koji... - Mac316, 2.5.18. 9:29, 0 0 0
...će znati posložiti se ostalo oko Russa, ne mijenjati njega. Budenholzer je Poppovichev produkt i forsira timsku košarku, sustav sa puno dodira svih igrača i uključivanje svih u igru. MIslim da znamo dosta o Westbrooku da nam je jasno da to... - Mac316, 2.5.18. 9:30, 0 0 0
...nikad neće uspjeti na njemu. Westbrooka nećeš promijeniti, niti nema potrebe, čovjek koji ima dvije sezone triple double prosjek ne treba mijenjanje, treba oko sebe sustav koji će iz drugih dobiti nešto bolje od ovog. Ukratko, treba trenera... - Mac316, 2.5.18. 9:31, 0 0 0
...koji je dokazao u karijeri da zna igru graditi oko jednog superstara i kvalitetne jezgre oko njega. Da je bar Phil Jackson mlađi... - Mac316, 2.5.18. 9:32, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.