ivan-cro

Uvijek i sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!
Reputacija
6
Bodova
242
Analiza
164
Ocjena
1132
Anketa
483
obriši
obriši

Analize

12.10.
Tribina hipoteza

Oni rođeni prije pada Berlinskog zida, dobro su upoznati sa činjenicom kako je jugoslavensko skijanje u potpunosti ovisilo o uspjesima slovenskih skijaša. Navijalo se za Petroviča, Košira, Franka i ostale. Pamti se srebrna medalja Jure Franka sa Zimskih Olimpijskih Igara iz Sarajeva, pamti se skandiranje navijača: „Volimo Jureka više od bureka!" Srećom i izrazitom fanatičnošću Ante Kostelića, Hrvatska je jedina nealpska zemlja bivše Jugoslavije koja može reći kako njezina skijaška povijest nije isključivo vezana uz jugoslavensko, tj. slovensko skijanje.

Povijest hrvatskog skijanja u slobodnoj Hrvatskoj vraća nas u razdoblje Vedrana Pavleka, Renata Gašpara i Thomasa Loedlera, Austrijanca koji je nastupao pod hrvatskom zastavom. Upravo je Loedleru, u veleslalomu, pošlo za rukom jednom uzeti bodove Svjetskog kupa - i to 6. siječnja (!) 1998. godine, u austrijskom Saalbach-Hinterglemmu, na utrci na kojoj je zauzeo završno 26. mjesto i 5 veleslalomskih bodova. Time je postao prvi skijaš u hrvatskoj povijesti s bodovima u utrkama Svjetskog Kupa. Vedran Pavlek je nekoliko puta bio među 30 na Svjetskim prvenstvima i Olimpijskim Igrama, a najbolji rezultat u Svjetskom Kupu ostvario je u Kranjskoj Gori zauzevši 34. poziciju. Situacija u hrvatskom skijanju nije bila toliko loša 80-ih godina, Ski Klub Zagreb bio je treći klub bivše Jugoslavije, ali početkom rata sve je palo na niske grane, poglavito što se tiče financija i logistike. Naši su reprezentativci tada trenirali sa Slovencima, bili su sebi i treneri, i serviseri i menadžeri. Obzirom na takve tadašnje uvjete rezultati Pavleka, Loedlera i Gašpara sasvim su prihvatljivi.

Tada se pojavio Ante Kostelić i sve je preokrenuo za 180 stupnjeva. Ponavljati se i pisati o uspjesima koje su Kostelići postigli bilo bi glupo i bespotrebno, uostalom za potrebe ovog teksta to nije ni potrebno. Ipak, treba skrenuti pažnju na jedan detalj - tri tjedna prije početka Olimpijskih Igara 2002., dakle prije nego što su mu djeca osvojila ijednu olimpijsku medalju, Ante Kostelić je rekao i ovo: ‘To što smo mi prošli nikad nije ispričano i to nitko ne zna, a i da ispričam što smo sve radili, nitko mi ne bi vjerovao. Jer, kako kaže jedan moj prijatelj, moja priča izgleda kao da je priča Münchausen, samo kaj se to nama stvarno dogodilo. Iz sadašnje perspektive to bi bila demagogija i zato je ne volim pričati. Ljudi ne vole istinite i obične priče, ljudi vole gospodare prstenova.“ Činjenica je ipak, da je cjelokupni pogon napravljen zbog obitelji KostelićKostelići su svojom pojavom i svojim rezultatima Hrvatski skijaški Savez dignuli sa amaterske na profesionalnu razinu, entuzijazam se pojavio, krenulo se čak sa nečim do tada nezamislivim – utrkom Svjetskog Skijaškog Kupa na Sljemenu!

 

Obzirom kako ulazimo u period hrvatskog skijanja nakon Kostelića, s pravom si postavljamo sljedeće pitanje – ima li hrvatsko skijanje nakon Kostelića budućnost? U redu, Kostelić je iz nekog razloga i dalje na popisu A reprezentacije, ali mišljenja sam kako je to samo zato da nastupi još jednom na Igrama i da se tada konačno oprosti. Odmah na početku treba reći kako su Kostelići u periodu od 2001. do 2013. osiguravali ogromne priljeve novaca u sam Savez. Računica je bila jednostavna – sa rezultatima je dolazio povećan interes medija, sa povećanim interesom medija dolazili su bogatiji sponzorski ugovori koji su bili generator prihoda skijaškog Saveza. Zadnjih nekoliko godina sponzora je manje (nema zapaženih rezultata Kostelića koji bi svojim rezultatima generirao sponzorsku podršku), a u posljednje vrijeme Kostelić je ostao bez svog službenog, privatnog sponzora. Trenutni službeni sponzori Hrvatskog Skijaškog Saveza su HEP, Croatia – Full of life, Biobaza i Analiza – instalacije i građevinski inženjering. Trenutno imamo 7 A reprezentativaca (6 skijaša i 1 skijašica) i pazite sad – 5 trenerskih grupa. Skoro da svaki skijaš ima svoju trenersku grupu. To je neodrživo, tu „curi“ lova, pogotovo sada kada je situacija sa sponzorima takva kakva je – treba kopirati Švicarce, Slovence i Austrijance koji imaju jednu ekipu sa 10 skijaša. Obzirom da su prihodi Saveza iz godine u godinu sve manji, ukinuta je i C reprezentacija. Na zadnja 4 kadetska Topolina Tiriel-Luka Abramović bio je 8., 3., 5. i ove godine 4. Uz to, dvostruki je pobjednik Pokala Loka, pobjednik La Scare u Val disereu, dvostruki pobjednik Zagreb Children FIS-a,  dva puta drugi na Pinochiju u Abetoneu,  peterostruki  je ukupni pobjednik CroSkiKupa sa 70 pobjeda i unatoč svim tim rezultatima, ovo je ljeto donesena odluka kako za njega Savez nema novca i kako je najbolje da potraži drugu reprezentaciju pod kojom će nastupati. Nije Luka jedini hrvatski kadet kojemu se to dogodilo, slična situacija događa se već nekoliko godina, kadetska reprezentacija je ukinuta, proračunske rupe su prevelike. Slično se dogodilo i Saši Tršinski, mediji su vrištali o tome kako imamo „novu Janicu“, a Saša je doslovno izbačena iz reprezentacije, iako praktično nije dobila pravu priliku u utrkama Svjetskog Kupa.

Trenutno financijsko stanje u Savezu posljedica je nerazmišljanja o tome što donosi sutra u vremenima kada je novac tekao u potocima, a vrhunac je bilo razdoblje prije desetak godina. 2006. Hrvatski Skijaški Savez svrstavao se u najsnažnije Saveze svijeta, sa također izuzetno kvalitetnom reprezentacijom. Čak su neki Austrijanci i Slovenci koji nisu dobili priliku nastupa za svoje reprezentacije, zvali naš Savez i raspitivali se za naše državljanstvo – toliko je bila idilična situacija. U sezoni 2005./2006. imali smo tri skijašice u TOP 15 slaloma, bili smo treća reprezentacija po osvojenom broju bodova u poretku ženskog slaloma, a gledajući sve discipline i obje selekcije – po broju osvojenih bodova bili smo četvrta reprezentacija svijeta! Na tom valu i Svjetski Skijaški Kup došao je u Zagreb. Ipak, teško se oteti dojmu kako se, u tim zlatnim vremenima, i nije razmišljalo o tome što će i kako biti poslije Kostelića. A govorim to zato što hrvatsko skijanje, čak i za vrijeme Kostelića, nisu činili samo Kostelići. Bogomdani su uspjesi Ane Jelušić, Nike Fleiss, Natka Zrnčića-Dima, a u novije vrijeme i Filipa Zubčića. Stvar je u tome što Savez nije mario za ostale – njima je bilo samo bitno da im rezultati Kostelića donesu što više novaca. A to je šteta jer je Fleiss mogla biti još i bolja da je imala kvalitetnu trenersku struku uz sebe, a Anu Jelušić astma i nije trebala tako rano zaustaviti u karijeri – ali adekvatne podrške i nije bilo. Kostelići su obiteljski projekt, a Jelušić i Fleiss produkt i projekt  ipak kakvog-takvog sustava i šteta je da Savez nije iskoristio tadašnju svoju financijsku i resursnu snagu jer skijaše poput Kostelića više nećemo imati, a Fleiss i Jelušić ipak su realnije za naše skijaške okolnosti. Ostaje istina da nismo iskoristili potencijale koje smo dobili iz ere Kostelića, utrka na Sljemenu lijepa je priča i nje ću se uvijek sjećati sa iznimnom toplinom u srcu, ali ona bez Kostelića gubi svoju svrhu i postaje bespotreban trošak, bez obzira što većinu troškova pokrivaju sponzori. Eru Kostelića Savez je trebao iskoristiti tako da posloži stvari na dovoljnoj razini kako bi mogli izbacivati talente poput Jelušić i Fleiss, a oni to nisu napravili već su se samo, što doslovno što figurativno, samozadovoljavali nad rezultatima Ivice i Janice.

Kada me pitate kakva je budućnost hrvatskog skijanja, reći ću kako kvalitetnih imena ne nedostaje. Leona Popović je za naše pojmove dobra skijašica, prošle sezone osvajala je bodove u Svjetskom Kupu, Filip Zubčić dokazao se u veleslalomu, Zrnčić-Dim može još par sezona biti u gornjem domu alpske kombinacije, Samuel i Elias Kolega perspektivni su skijaši koje će od sada trenirati Ante Kostelić, Istok Rodeš već je osvajao bodove u Svjetskom Kupu, juniorski je svjetski prvak u slalomu, Matej Vidović čini vrh u slalomu Europskog Kupa, Ida Štimac još je jedno ime koje svojim talentom pijeni pozornost, ali situacija u Savezu nije dobra i pitanje je kako će se to odraziti na rad s mladima. Obzirom na geografski potencijal naše zemlje, skijaški talenti kod nas su i dalje nevjerojatni, ali postoji velika opasnost da se izgube u sustavu Saveza koji je iz sezone u sezonu sve slabiji. Situacija u hrvatskom skijanju nakon Kostelića bit će sigurno bolja nego što je bila u vrijeme Pavleka, Loedlera i Gašpara, a koliko bolja – to ostaje pitanje…

Samozadovoljavanje Hrvatskog Skijaškog Saveza - što nakon Kostelića?
Oni rođeni prije pada Berlinskog zida, dobro su upoznati sa činjenicom kako je jugoslavensko skijanje u potpunosti ovisilo o uspjesima slovenskih skijaša. Navijalo se za Petroviča, Košira, Franka i ostale. Pamti se srebrna medalja Jure Franka sa Zimskih Olimpijskih Igara iz Sarajeva, pamti se skandiranje navijača: „Volimo Jureka više od bureka!" Srećom i izrazitom fanatičnošću Ante Kostelića, Hrvatska je jedina nealpska zemlja bivše Jugoslavije koja može reći kako njezina skijaška povijest nije isključivo vezana uz jugoslavensko, tj. slovensko skijanje. Povijest hrvatskog skijanja u slobodnoj Hrvatskoj vraća nas u razdoblje Vedrana Pavleka, Renata Gašpara i Thomasa Loedlera, Austrijanca koji je nastupao ...
Samozadovoljavanje Hrvatskog Skijaškog Saveza - što nakon Kostelića?
Oni rođeni prije pada Berlinskog zida, dobro su upoznati sa ...
Kakva ubojica od teksta stari moj. Svaka čast. Kad se sjetim koliko novaca je ulupano u Sofiju Novoselić kao nekakvu skijašku nadu, mogli smo nahraniti Afriku naredne tri godine i izgraditi dva skijališta uz odgovarajuće toplice. Ali jbg... - RayRay, 12.10.17. 23:54, 1 0 0
03.10.
Tribina hipoteza

Marcel Hirscher je svojim 6. osvojenim velikim kristalnim globusom u nizu zadivio sve. Za neke je već sada najbolji skijaš svih vremena, a za neke je od njega bolji samo Stenmark. U svakom slučaju, čast nam je živjeti u eri Marcela Hirschera. On je sasvim sigurno jedan od onih koji su obilježili proteklu sezonu muškog dijela FIS Svjetskog Skijaškog Kupa. Ali nije i jedini. Sezonu su, svatko na svoj način, obilježili i Henrik Kristoffersen, Manfred Moelgg, Dave Ryding, Eric Guay, Peter Fill i mnogi drugi. Nosi li sljedeća sezona nešto novo ili će sve biti po starom? U skijanju puno toga ovisi o zdravlju i o izostanku ozljeda, ali čini se kako i u narednoj sezoni neće biti velikih potresa na vrhu muškoj dijela FIS Svjetskog Skijaškog Kupa. Osim ako se ne dogodi nešto nepredviđeno, a na to se u skijanju uvijek može računati…

Ono što baca jedno malo drugačije svijetlo na novu sezonu, svakako je ozljeda Marcela Hirschera. Riječ je o ozlijedi gležnja koju je zadobio u kolovozu i zbog koje će se skijaškoj karavani priključiti tek na sjevernoameričkoj turneji. Ne treba dvojiti o tome kako će se Hirscher vratiti spreman i u staroj formi, ali ova je činjenica opet pokazala kako u skijanju nitko nije pošteđen ozljeda i da su zato sve prognoze donesene sa rezervom. Od ozlijede se također vraća i Aksel Lund Svindal koji u zadnjih par sezona zaista nema sreće s ozlijedama. Svindal kaže da mu koljeno još uvijek nije 100 posto zdravi i jasno osjeća da ono više ne može podnijeti napore koje je nekoć podnosilo. Ima problema na grbavim stazama. Nije siguran hoće li se natjecati sljedeće sezone u veleslalomu, u njemu se sigurno neće utrkivati ako ne skupi dovoljan broj treninga veleslaloma. Trenutno je bliži tome da veleslalom eliminira i potpuno se posveti brzim disciplinama. Jasno, to je odustajanje od borbe za veliki kristalni globus, ali obzirom na godine (34), to je i razumljivo. Neko nepisano pravilo je da su 31., 32., godina zadnji „vlak“ za osvojiti veliki kristalni globus i Svindal se i vodi tim primjerom. Od ozlijede se vraća i Ted Ligety koji je u zadnje vrijeme izgubio veleslalomski primat.

Prošlosezonski slalom donio je veliko iznenađenje u liku Britanca Davea Rydinga. Prošle sezone osvojio je 338 bodova i ušao je u prvu jakosnu skupinu svjetskog slaloma. U Kitzbuhelu je bio drugi, u Zagrebu sedmi. Sve to dovelo ga je do osme pozicije u ukupnom poretku slaloma. Kako je sezonu prije završio 22., njegov prošlosezonski napredak je nevjerojatan. Pravovremeno mijenja težište sa rubnika na rubnik, ima dobar položaj na skijama i od njega u narednoj sezoni očekujemo ili ponavljanje istih rezultata ili čak i blagi napredak. Prošlosezonski rezultati bili su mu odlična motivacija za trening i sada ostaje samo vidjeti može li Ryding još i bolje. Henrik Kristoffersen izvrsno je počeo sezonu, ostvario je 5 pobjeda u slalomu, ali forma mu je padala kako je sezona odmicala kraju – to najbolje potvrđuje diskvalifikacija u Kranjskoj Gori i 24. mjesto na završnici u Aspenu. Zanimljivo, ali 5 slalomskih pobjeda nisu mu bile dovoljne za slalomski globus koji je otišao u ruke Marcela Hirschera. Obzirom kako Hirschera neće biti u Leviju (a Kristoffersena tamo nije bilo prošle sezone), Henrik ima priliku Marcela odmah staviti pod pritisak. Sigurno je kako u slalomu ponovno možemo očekivati dueal Hirscher-Kristoffersen, a pratiti treba i Rydinga, Moelgga, Khoroshilova, Neureuthera i Matta. Dodatno,  može li Moelgg produžiti svoju „drugu skijašku mladost“ za još jednu sezonu?

Čini se, pak, kako veleslalom neće donijeti previše toga novoga. Taman kad smo se naviknuli da je Pinturault u veleslalomu rame uz rame do Hirschera, Hirscher je opet pokazao da je nedodirljiv za ostatak skijaške, u ovom slučaju, veleslalomske karavane. Francuz Faivre odmah je iza spomenutog dvojica, ima jednu pobjedu i dva postolja iz prošle sezone i slična izdanja očekujemo od njega i u nadolazećoj sezoni. Haugen i Kristoffersen jak su norveški dvojac, a posebno nas zanima što može napraviti Haugen za kojega će mnogi reći kako ima iznimno veleslalomsko znanje. Ovo ljeto iskoristio je kako bi dobio na konstantnosti jer je poznato kako nije lako spojiti dvije odlične vožnje u jednom danu. Talijan De Aliprandini također je zanimljiv veleslalomaš čiji su trenutni dometi plasmani između 10. i 15. pozicije, sa naglaskom kako je uvijek sposoban za jednu iznimnu vožnju. S druge strane, Slovenci puno očekuju od svog Žana Kranjeca.

Superveleslalom će sigurno biti zanimljiv. Reichelt se prošle sezone približio Jansrudu i više i nije tako sigurna oklada kako će Norvežanin osvojiti mali kristalni globus u superveleslalomu. Pri samom vrhu očekujemo i Kildea koji sam priznaje kako mu još uvijek nedostaje konstantnosti. Ali on je za skijaša u brzim disciplinama još uvijek mlad (25) i konstantnost će doći sa iskustvom. Treba uvijek računati i na Talijane Filla i Parisa. Peter Fill ponovio je velik uspjeh dvije sezone zaredom – osvojio je mali spustaški globus. Zanimljivo, prošle sezone nije ostvario niti jednu spustašku pobjedu, ali je čak 5 puta bio na postolju. Ostaje za vidjeti može li čak treći put ponoviti ovaj velebni uspjeh ili će ga netko zamijeniti. Osim već spomenutih imena uvijek treba pratiti Švicarce Carla Janku i Beata Feuza. Susjedi Slovenci puno očekuju i od mladoga Štefana Hadalina, skijaš je to koji je svu pozornost zaslužio svojim vrlo dobrim slalomskim vožnjama, odlične je tehnike i treba očekivati kako će iz sezone u sezonu biti sve bolji i bolji. Već sada se može reći kako zadivljuje svojom psihološkom snagom i natjecateljskim duhom, a veseli činjenica kako su mu druge vožnje nerijetko bolje od prvih. Neće biti slalomski specijalist poput Mitje Valenčiča, Hadalin skija i veleslalom, a u slalomu će vrlo vjerojatno biti i bolji od Valenčiča. Naša javnost najviše očekuje od Filipa Zubčića, zadnja godina za njega je bila godina stagnacije, nije ostvarivao neke ekstra plasmane i sezonu je završio kao 26. veleslalomaš svijeta. Ipak, on je neka garancija ulazaka u druge vožnje veleslaloma, a to je za hrvatsko skijanje nakon Kostelića, velika stvar.

Čini se kako se u muškom dijelu Svjetskog Kupa posljednjih nekoliko godina stalno događaju iste stvari. Ali tako je samo ako pogledate na sam vrh poretka na kojemu ćete već šestu godinu zaredom vidjeti ime Marcela Hirschera. Bilo je procesa koji su bili iznenađujući i koji se nisu odvijali po inerciji. To su svakako spustaški globusi Petera Filla, a bilo je i nastupa sjajnih skijaša poput Kildea, Mayera, Franza i ostalih. Sigurno je da se svjetska skijaška javnost opet pita isto pitanje – može li netko (konačno) s trona svrgnuti Marcela Hirschera? To pitanje samo po sebi nekome može zvučati iritantno, ta predvidljivost može ga odbiti, ali muški sport uvijek je bio praćeniji od ženskog pa se muški dio skijaške karavane ne treba previše brinuti oko priča kako muškom dijelu Svjetskog Kupa nedostaju priče kao što su one Sofie Goggie i Ilke Štuhec. Veseli, dakako, činjenica kako se vodstvo FIS Svjetskog Skijaškog Kupa okupilo u slovenskom Portorožu i kako su tamo razgovarali o reformama u samom natjecanju. Najviše se govorilo o smanjenju startnih lista, a format „city eventa“ u velikim gradovima nešto je od čega se neće odustati jer se ide za što većom globalizacijom skijanja, točnije, skijanje se kani premjestiti iz sela u gradove barem tih nekoliko puta u godini. Takav „city event“ ima i pobornika i protivnika, ali veseli činjenica kako vodstvo Svjetskog Kupa razmišlja o sljedećim potezima koje skijanje kao sport mora povući. Neizvjesno je kako će izgledati daljnja budućnost, ali bliža budućnost sigurno nudi pitanje o tome može li netko svrgnuti Hirschera s trona. Ako želite saznati odgovor na to, a i na neka druga pitanja, budite s nama u novoj sezoni FIS Svjetskog Skijaškog Kupa.

Najava muškog dijela FIS Svjetskog Skijaškog Kupa
Marcel Hirscher je svojim 6. osvojenim velikim kristalnim globusom u nizu zadivio sve. Za neke je već sada najbolji skijaš svih vremena, a za neke je od njega bolji samo Stenmark. U svakom slučaju, čast nam je živjeti u eri Marcela Hirschera. On je sasvim sigurno jedan od onih koji su obilježili proteklu sezonu muškog dijela FIS Svjetskog Skijaškog Kupa. Ali nije i jedini. Sezonu su, svatko na svoj način, obilježili i Henrik Kristoffersen, Manfred Moelgg, Dave Ryding, Eric Guay, Peter Fill i mnogi drugi. Nosi li sljedeća sezona nešto novo ili će sve biti po starom? U skijanju puno ...
Najava muškog dijela FIS Svjetskog Skijaškog Kupa
Marcel Hirscher je svojim 6. osvojenim velikim kristalnim globusom u ...
Znači kad gledaš - sasvim ok budućnost za neskijašku zemlju i sasvim ok budućnost kada znamo da nismo na adekvatan način iskoristili sljemensku utrku.. - ivan-cro, 6.10.17. 15:03, 0 0 0
Trebala je to biti "ulaznica" za popularizaciju i širenje baze skijaša, ali mislim da je jasno zašto je to nerealno. Plus, još tamo nema žičare. Ali kažem - solidna je stvarno budućnost. Za naše okvire solidna. - ivan-cro, 6.10.17. 15:06, 0 0 0
Sama činjenica da se pojavio tekst o skijanju me beskrajno veseli. Nemam ni približno jednako visoko mišljenje o Hirscheru, dapače, mislim da je jedan od sportaša čiji uspjesi se valoriziraju više nego što bi trebali. Ali thumbs up za skijanje! - Jerlekan, 6.10.17. 15:14, 0 0 0
Jerlekan, zapravo nemam niti ja neko visoko mišljenje - to je još tamo od one afere "haklanje", ali ovih 6 velikih globusa u nizu sam morao istaknuti. Inače, veseli me što pratimo iste sportove. :) - ivan-cro, 6.10.17. 15:35, 0 0 0
Nažalost ne pratim već par sezona, osim kroz medije. Od ove planiram opet. Haklanje mi je još najmanji problem, ali ono je zapravo slika cijele ta pozadina njega, Maiera i Saveza koja mi je gadljiva do zla boga. Iako, naravno, vrhunski je skijaš. - Jerlekan, 6.10.17. 16:07, 0 0 0
03.10.
Tribina hipoteza

Nakon sezone u kojoj je Marcel Hirscher potvrdio svoju povijesnu važnost, a Mikaela Shiffrin osvojila svoj prvi veliki kristalni globus, vrijeme je da se uskoro krene dalje. Odnosno, da sve krene ispočetka, iz austrijskog Soeldena. Neka imena traže dodatnu stabilizaciju u vrhu Svjetskog skijaškog Kupa, neke čeka bitka za male i velike kristalne globuse, a kako je ova sezona olimpijska, neki će u ovoj sezoni sve karte baciti prema Južnoj Koreji. Očekuje nas sasvim sigurno zanimljiva sezona, to će biti sezona koja će biti prirodni nastavak na proteklu koja je također bila zanimljiva i inovativna – vidjeli smo novi sustav dodjeljivanja startnih brojeva u brzim disciplinama, a vrijedi ponovno istaknuti i obilježavanje 50. obiljetnice FIS Svjetskog Kupa prošle sezone u Zagrebu.

Vrijedi se na početku prisjetiti najbitnijih podataka iz prošle sezone. Mikaela Shiffrin osvojila je veliki kristalni globus, ponovno je bila dominantna u tehničkim disciplinama, a velik napredak u brzim disciplinama omogućio joj je da bude konkurentna u borbi za veliki kristalni globus kojega je na kraju i osvojila.  U slalomu je bila 275 bodova ispred drugoplasirane Veronike Velez Zuzulove, a do zadnje je utrke vodila bitku za veleslalomski globus sa Tessom Worley, veleslalomski globus „pobjegao“ joj je za 85 bodova. Vrijedi istaknuti njezino 4. mjesto iz superveleslaloma Santa Caterine, taj rezultat utjelovljenje je njezinog prošlosezonskog napretka u brzim disciplinama. Marcel Hirscher postao je prvi skijaš u povijesti koji je uspio vezati 6 velikih kristalnih globusa zaredom, u protekloj je sezoni ostvario 16 postolja i 6 pobjeda. U ženskom dijelu svakako su najveća iznenađenja Slovenka Ilka Štuhec i Talijanka Sofia Goggia. Štuhec je protekle sezone ostvarila 13 postolja, 7 pobjeda, sezonu je završila sa osvojenih 1325 bodova, osvajačica je dva mala kristalna globusa i vlasnica svjetskog zlata u spustu. Zanimljivo je spomenuti kako je prije spomenute prošle sezone iza sebe imala 5 sezona u Svjetskom Kupu sa samo 5 TOP 10 plasmana. Kako je njezina rezultatska eksplozija nastupila u sezoni umirovljenja Tine Maze, možemo reći kako je Ilka ostvarila pravi tajming za sebe i Sloveniju. Goggia, u prošloj sezoni pak ima, 2 pobjede, 13 postolja i svjetsku broncu u veleslalomu. Konačno se probila i Federica Brignone završivši peta u ukupnom poretku Svjetskog Kupa uz 6 postolja i tri pobjede. Kod skijaša iznenadili su sigurno Michael Matt sa svojim slalom izvedbama, Švicarac Hintermann završio je drugi u ukupnom poretku alpske kombinacije, Moelgg je pokazao da još ima baruta u njemu, a Aerni je iznenadio svojim svjetskim zlatom u kombinaciji… Što se tiče (službenih umirovljenja), od značajnijih imena napustili su nas Strachova, Gini, Byggmark, Kroell, Goergl i Suter...

Što se tiče ženskog slaloma, svakako će nam u sljedećoj sezoni pažnju pobuđivati Slovenka Ana Bucik za koju se već sada može reći kako spada u TOP 15 slalomašica svijeta. Ono što je bilo vidljivo golim okom još prošle sezone njezini su trenutni nedostaci, a oni su – slabija tehnika, previše gibanja oko osi tijela, previše pogrešaka, premalo agilnosti. Sada Ana kaže kako je na pripremama spoznala koji su joj nedostaci i kako je na njima ovo ljeto i radila. Posebna pozornost posvećivala se vježbama ravnoteže, kondicije, brzine i agilnosti i sezona će dati odgovore na pitanja kako je Ana radila tijekom ljeta i može li napasti TOP 7 svjetskog slaloma. Vidjet ćemo koliko može i Ana Drev, prošle sezone osvojila je 44 boda manje nego one pretprošle, trenutno nije sam vrh ženskog veleslaloma, ali je blizu stoga je i pitanje kako će izgledati njezina sezona. Čehinja Petra Vlhova napreduje iz sezone u sezonu, a velik je pomak prošle sezone ostvarila u veleslalomu. Ipak, njezin je forte i dalje slalom, a u zadnjoj utrci prošle sezone pobijedila je i Mikaelu Shiffrin. Njezin slalom karakterizira iznimna agresivnost, eksplozivnost i snaga – zbog toga je i previše sklona greškama, ponekad se zaista čini kako nema onaj „pravi“ osjećaj za male, tehničke zavoje, ali ona uvijek ide punom snagom i brzina je njezin najveći forte. Dodatan napredak u slalomu očekujem od Švicarke Holdener, njezina snaga su ravni dijelovi i vertikale, ostvarila je prošle sezpne 6 postolja u slalomima SK-a i ostaje za vidjeti hoće li biti u istom razredu sa Hansdotter i Vlhovom ili se može približiti Shiffrin. Također, posebno pažnju u slalomu treba obratiti na njezinu sunarodnjakinju Meillard.

Prošlosezonski veleslalom donio je istinsku profilaciju Talijanki u samom vrhu – zadnji veleslalom sezone završio je sa tri Talijanke na postolju (Brignone, Goggia, Bassino), a Worley se vratila u staru formu. Bassino je konačno pokazivala zašto je bila juniorska prvakinja u veleslalomu, Goggia treba još samo naučiti kontrolirati rizik u vožnji i skupiti iskustvo, a Brignone je samo nadogradila svoj veleslalom. Talijanke opet možemo očekivati u vrhu veleslaloma, brze su, precizne, tehnički jake i eksplozivne, a sigurno da im račune mogu pomrsiti Tessa Worley, Lara Gut i Mikaela Shiffrin. U superveleslalomu je manje-više sve jasno, bitka za vrh vodit će se u trolistu Weirather-Štuhec-Gut. Tina Weirather iz sezone u sezonu sve je bolja, ima poseban osjećaj za zavoje, nije niti preagresivna niti „premekana“ na skijama, tehnički je dotjerana. Prešla je na HEAD, sa testiranjem skija bila je iznimno zadovoljna i vidjet ćemo što će joj to donijeti.  Štuhec sama kaže kako prošle sezone nije napravila ništa drastično drugačije od prošlih sezona, jednostavno je dobila pravi osjećaj na skijama i postala je manje opterećena rezultatima. Očekujte također i odličnu Laru Gut, vraća se nakon ozlijede zbog koje je propustila zadnjih mjesec i pol protekle sezone, što ju je onemogućilo da se bori za još jedan veliki kristalni globus. Obzirom kako mnogi skijaši govore kako je radijus novih veleslalomskih skija takav da će spustaši i superveleslalomaša početi ostvarivati sve bolje rezultate i u veleslalomu, Lara Gut je ozbiljna pretendentica na ukupni naslov. U spustu ostaje pitanje može li se netko približiti Ilki Štuhec, neprikosnovenoj spustašici iz prošle sezone. Najozbiljnije izazivačice su Goggia, Gut, a posebno Vonn ako će sve biti u redu sa zdravljem.

Svjetskom kupu u prosincu se vraća i Austrijanka Anna Veith nakon brojnih problema s koljenom. Vratila se već prošle sezone na neki određen period, ali je ubrzo morala i na drugi operaciju koja ju je opet izbacila iz pogona. Ipak, i u tom kratkom periodu prošlosezonskog povratka pokazala je da nije zaboravila skijati, a njezine poklonike sigurno može veseliti treće mjesto iz superveleslaloma Cortine. Anna sama kaže kako će se polako vraćati, kako ništa neće forsirati i to iz razloga što se nema kome više ni za što dokazivati. Olimpijske Igre su joj naravno velika motivacija i cilj. Veronika Velez Zuzulova ozlijedila se, nažalost, na treningu slaloma i pitanje je hoćemo li ju vidjeti na Igrama. S druge strane, ova sezona mogla bi biti sezona pune all-round profilacije za Michelle Gisin obzirom kako je prošle sezone počela nastupati i u brzim disciplinama. Ovo ljeto još je dodatno intenzivirala te treninge brzih disciplina, ali i sama kaže kako želi ostati dobra i u slalomu, disciplini u kojoj je i počela.  Hrvatska javnost svoje nade polaže u, za hrvatske standarde dobru skijašicu, Leonu Popović koja je prošle sezone osvajala bodove u alpskoj kombinaciji i treba očekivati kako će to i nastaviti raditi u budućnosti. Od nje se i očekuje iskorak u slalomu koji bi joj jamčio ulaske u druge vožnje, a treba vidjeti i tko će od naših cura ispuniti uvjete za nastup na Olimpijskim Igrama, bilo bi super kada bi tamo nastupala talentirana Ida Štimac.

Ženski dio Svjetskog Skijaškog Kupa ponovno će pričati velike priče, ponovno će profilirati svjetske zvijezde – za značaj skijanja dovoljno je reći kako je fenomenalna Amerikanka Mikaela Shiffrin nominirana za sportašicu godine. Glavna imena znamo, neke imena su već prošle godine iskočila – veselimo se prije svega Melanie Meillard i njezinim nastupima u slalomskim utrkama? Može li talijanski tercet Brignone-Goggia-Bassino još i bolje? Kakva će biti Weirather? Može li nas Vonn još nečim iznenaditi?  Što će nam u ovoj sezoni ponuditi Štuhec? Može li Gut vratiti veliki globus u svoje ruke? Hoće li Shiffrin obraniti naslov? Puno je pitanja, ali samo je jedan odgovor – FIS Svjetski Skijaški Kup!

Najava ženskog dijela FIS Svjetskog Skijaškog Kupa
Nakon sezone u kojoj je Marcel Hirscher potvrdio svoju povijesnu važnost, a Mikaela Shiffrin osvojila svoj prvi veliki kristalni globus, vrijeme je da se uskoro krene dalje. Odnosno, da sve krene ispočetka, iz austrijskog Soeldena. Neka imena traže dodatnu stabilizaciju u vrhu Svjetskog skijaškog Kupa, neke čeka bitka za male i velike kristalne globuse, a kako je ova sezona olimpijska, neki će u ovoj sezoni sve karte baciti prema Južnoj Koreji. Očekuje nas sasvim sigurno zanimljiva sezona, to će biti sezona koja će biti prirodni nastavak na proteklu koja je također bila zanimljiva i inovativna – vidjeli smo novi sustav ...
Najava ženskog dijela FIS Svjetskog Skijaškog Kupa
Nakon sezone u kojoj je Marcel Hirscher potvrdio svoju povijesnu ...
Ispravka - Petra Vlhova je, jasno, Slovakinja. :D - ivan-cro, 6.10.17. 14:54, 0 0 0
25.09.
Tribina hipoteza

Odbojka i košarka u nas su Hrvata sportovi koji se mogu u mnogočemu komparirati. Osim što su, naravno, oba sporta loptačka, Hrvati ih najbolje mogu komparirati po trendu rezultata i slijedom toga, po svijesti koju su ti sportovi ostavili u našim glavama. Zbog izrazitih uspjeha 1990-tih -  košarkaša s jedne i odbojkašica s druge strane, navedeni će sportovi u našoj svijesti uvijek biti „veliki sportovi“.  Odbojkašice, predvođene naturaliziranim Ruskinjama, osvojile su tih godina tri uzastopna europska srebra, a košarkaši su im se „pridružili“ na to nadodavši olimpijsko srebro, svjetsku broncu i dvije europske bronce. Košarka će, naravno uvijek biti veća i „bitnija“, ali to je i normalno obzirom na njezinu globalnu popularnost. Nakon tih izrazito uspješnih ’90-tih i odbojkašice i košarkaši doživjeli su pad u rezultatima, s tek pokojim „blijeskom“. I gle čuda – kao što su obje selekcije bile uspješne u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća, tako je i ista, 2013. godina, donijela „blijesak“ i za košarkaše i za odbojkašice. Košarkaši su tada bili četvrti, a odbojkašice pete na Europskom prvenstvu. Većih i učestalih „blijeskova“ i nismo imali, ali unatoč tome nikada nismo ispali što s odbojkaške, što sa košarkaške karte Europe i svijeta.

U tijeku je Europsko prvenstvo u ženskoj odbojci, a korelacijama sa košarkašima nije kraj. No, daljnje poveznice dolaze tek poslije. Osim toga, one nisu ni smisao ovoga teksta. Smisao ovog teksta je da se na temelju viđenog iz prve tri utakmice hrvatske reprezentacije u skupini, pokušava postaviti teza ima li naša reprezentacija dovoljno snage i kvalitete da nas vrati na stare staze slave iz devedesetih godina prošloga stoljeća. I odmah na početku, moramo reći kako prije dva tjedna situacija i nije najbolje izgledala. Reprezentacija je nakon povratka iz Maribora, završni „glanc“ priprema odrađivala u Zagrebu. Treniralo se dobro i kvalitetno, a pripremne utakmice su se pobjeđivale. Iz reprezentacije su stizali optimistični tonovi – govorilo se kako smo pronašli pravu igru i kako rastemo u formi. I baš kad je sve izgledalo savršeno, uslijedio je šok. HOS (Hrvatski Odbojkaški Savez) objavio je: „Izbornik Miroslav Aksentijević podnio je ostavku!“ Službena verzija HOS-a spominjala je izbornikove probleme sa srcem kao razlog njegove ostavke, ali sve se glasnije pričalo kako je izbornik odstupio zbog seksualnog uznemiravanja jedne igračice. Tako nešto Savez nikada nije potvrdilo, nije se ni znalo o kojoj je igračici riječ, ali neki neslužbeni izvori navode zastrašujuću informaciju – spominju ime šesnaestogodišnje Lare Štimac. Kako god bilo, kormilo reprezentacije 10 dana prije službenog početka Europskog prvenstva preuzeo je Igor Lovrinov, a to zasigurno nije bilo niti zahvalno niti jednostavno. Bilo je, naravno, i pitanje kako će reprezentacija psihički odreagirati na samom prvenstvu nakon takvog razvoja događaja i reprezentacija nam je ostavila puno upitnika iznad glava.

Činjenica kako smo baš pod paskom Lovrinova ostvarili to spomenuto peto mjesto sa Europskog prvenstva davala je određenu dozu optimizma. Činjenica je također da smo i izuzetno potentna reprezentacija, možda smo u tom segmentu i najbolji u cjelokupnom našem momčadskom sportu u obje selekcije. Imamo dvije ekstra klase u Samanti Fabris i Katarini Barun, baš kao što i košarkaši imaju u Bogdanoviću i Šariću. Fabris je prije dvije sezone proglašena najboljom igračicom talijanskog prvenstva (uz tursku najjača liga u Europi), a protekle sezone ta je MVP titula otišla u ruke Katarine Barun. Sama činjenica da dvije godine zaredom imamo MVP igračice talijanske lige dovoljno govori o koliko kvalitetnim odbojkašicama se radi. Nakon dugo godina lutanja na liberskoj poziciji, trenutno tu imamo Sain i Božičević na koje se uvijek možemo osloniti. Kvalitativno smo „duboki“ na poziciji srednje blokerice – na toj poziciji imamo Ivanu Miloš, Bernardu Ćutuk i Emu Strunjak. Trenutačno smo u nekakvom procesu pomlađivanja jer su se od reprezentacije oprostile Senna Ušić, Mia Jerkov, Sanja Popović, Mira Topić, Maja Poljak… Sve mlade igračice odigrale su Grand Prix ovoga ljeta i on  im je posložilo kao pripremni turnir za Europsko prvenstvo, a kako smo sada pojačani sa Fabris, Barun i povratnicom Ikić, čini se kako smo dobili spoj mladosti i iskustva. Hoće li se to pokazati kao dobitna kombinacija još ne znamo, bili bismo i jači sa Poljak, Ušić, Jerkov i Topić, ali zakonitostima biologije nije moguće stati na kraj.

Nakon odigrane grupne faze možemo reći kako smo pokazali ono što je tako tipično za naše sportaše – nekonstantnost i tzv. „crne rupe“. U prvoj smo utakmici protiv Bjelorusije vodili 2:0 u setovima, Bjelorusija je izgledala kao da je zalutala na prvenstvo, sve nam je funkcioniralo – i napad i blok i prijem, a onda smo jednostavno stali i izgubili utakmicu. Gruziju smo uz nešto poteškoća u četvrtom setu arhivirali uz 3:1 pobjedu, ali prava utakmica za analizu je naša jučerašnja protiv Italije, svi će se složiti kako smo upravo u njoj pokazali svoju pravu vrijednost. Italija je reprezentacija koja spada u TOP 3 favorita cijelog Europskog prvenstva (Italija, Srbija, Nizozemska), reprezentacija je to izrazitih serverki u likovima Paule Egonu i Christine Chirichelle. Egonu je mlada igračica (18 godina) koja već dvije godine igra na vrhunskom nivou – izrazite je motorike, skočnosti i snage. Njezin je doseg izmjerenih 336 cm, svaki blok u ženskoj odbojci za nju je jednostavno prenizak. Kada je Italija u problemima, većina lopti ide na Egonu koja je pravi pokretač Italije. Gledano po setovima, u prvom smo setu protiv Italije imali vrlo dobar prijem i na njemu smo, naravno, gradili igru – nakon dobrog prijema, automatski je bilo lakše našoj tehničarki Ani Grbac dignuti loptu bilo za Fabris bilo za Barun. Odbojkaška igra zapravo je igra slagalica – na dobar prijem slaže se dobro dizanje tehničarke, a na dobro dizanje tehničarke slaže se kvalitetan napad. Slična stvar vrijedi i za servis. Grbac je dakle, dobro dizala lopte, Fabris je tada u napadu bila iznimno učinkovita, posebno u zoni 6 iza druge linije. Također smo bili dobri i u bloku, neovisno o tome jesu li to bili dvojni blokovi ili blokovi „jedan na jedan“. Neovisno o tome tko je činio dvojni blok (Fabris-Ćutuk, Fabris-Dumančić, Grbac-Miloš), blokom smo radili pritisak na talijansku reprezentaciju i to smo nastavili dobro raditi do kraja utakmice. Imali smo vodstvo 17-13, ali tada Italija pojačava obranu i na krilima Paule Egonu osvaja prvi set. Drugi set smo također izgubili zbog lošijeg prijema Fabris i Dumančić, zbog toga smo izgubili nekoliko poena u nizu. Upravo zbog toga treba naglasiti kako Fabris na ovom prvenstvu igra na novoj poziciji – obzirom kako su nam dvije najbolje igračice korektori, izbornik nije htio da jedna od njih sjedi na klupi – Fabris je žrtvovana i sada igra primaća/pucača. Normalno da nema vrhunski prijem, ali Fabris to sve nadoknađuje u napadu. U trećem setu smo imali izvrsne servise, kombinirali smo servise, bilo je tu i silovitih servisa, ali i onih lelujajućih što padaju iza druge linije (Grbac, Dumančić). Tim smo servisima tjerali tehničarku iza druge linije, a kako se tada talijanska igra organizirala daleko od mreže, Egonu i talijanski napadi postali su manje opasni za nas. Dobro smo branili prostor iza bloka, fino smo širili igru u zone 2 i 4 (Grbac!), a ostvarili smo i 3 poena blokom. Četvrti set potpuno smo izdominirali – još smo bili bolji nego u prethodnom setu i dobili smo ga sa čudesnih 25:10, sa 7 blokova samo u tom setu. Peti set smo izgubili vjerojatno zato što smo ga lošije otvorili – Barun je pogriješila dva puta zaredom i nismo se uspjeli vratiti. Gledano sveukupno, u utakmici s Italijom imali smo 10 as servisa, čak 17 blokova, najviše blokova (5) ostvarila je fenomenalna Bernarda Ćutuk, a dominirala je Samanta Fabris sa čak 25 poena.

U osmini finala igramo protiv Nizozemske, šteta što smo ispustili pobjedu protiv Bjelorusije (ili Italije) jer Nizozemska je težak protivnik za osminu finala - tehnički jak i organiziranog sustava igre, prepun talenta i snage. Ipak, naš je mentalitet takav da najbolje igramo protiv najjačih reprezentacija i utakmica protiv Italije sigurno nam ulijeva nadu. Fabris i Barun su glavne, ali ključno je da svoje role pravilno i dobro odigraju i ostale – prije svega tehničarke, libero i srednje blokerice.  Lovrinov ima sličan zadatak kao i Aleksandar Petrović – ekipu sa dvije ekstra klase odvesti što dalje moguće na prvenstvu. Košarkaši su ispali čim je eliminacijski dio turnira počeo, ali nadajmo se da odbojkašice neće slijediti njihov primjer. Ako prođemo Nizozemsku, lako je moguće da ćemo doživjeti transformaciju iz Acine Hrvatske u Kokoškovu Sloveniju – može li Lovrinov iskoristiti dvije ekstra klase kao Petrović ili to može napraviti kao Kokoškov?

Igor Lovrinov - Petrović ili Kokoškov?
Odbojka i košarka u nas su Hrvata sportovi koji se mogu u mnogočemu komparirati. Osim što su, naravno, oba sporta loptačka, Hrvati ih najbolje mogu komparirati po trendu rezultata i slijedom toga, po svijesti koju su ti sportovi ostavili u našim glavama. Zbog izrazitih uspjeha 1990-tih - košarkaša s jedne i odbojkašica s druge strane, navedeni će sportovi u našoj svijesti uvijek biti „veliki sportovi“. Odbojkašice, predvođene naturaliziranim Ruskinjama, osvojile su tih godina tri uzastopna europska srebra, a košarkaši su im se „pridružili“ na to nadodavši olimpijsko srebro, svjetsku broncu i dvije europske bronce. Košarka će, naravno uvijek biti veća ...
Igor Lovrinov - Petrović ili Kokoškov?
Odbojka i košarka u nas su Hrvata sportovi koji se ...

Respekt: Losovius, draxy, BruceWayne, Cirohito,

Slažem se: Cirohito,

21.09.
Tribina hipoteza

Kategorizacija. Temelj svake znanosti. Tako i sportske. Kategorizacija omogućuje razvrstavanje objekata u kategorije, zavisno od njihove sličnosti (analogno tome i od njihove različitosti). Načelno, kategorizacija je „problem“ u društvenim znanostima jer nekako zaziremo od toga da ljude kategoriziramo. Ipak, postoji sport, odnosno cijeli fragment sporta, u kojem je kategorizacija ljudi, ipak neizbježna. Riječ je o sportu sportaša s invaliditetom, da pojednostavimo terminologiju, riječ je o paraolimpijskom sportu.

U paraolimpijskom se sportu natječu sportaši s tjelesnim invaliditetom, oštećenjem vida i intelektualnim teškoćama. Slijedom vrste i stupnja invaliditeta razvrstavaju se u kategorije kako bi se omogućilo što pravednije i jednakije natjecanje, natjecanje sa podjednakim šansama za sve. To je i smisao kategorizacije jer je jasno kako je jedino primjereno da se međusobno natječu sportaši sa istim ili sličnim invaliditetom. Kategorije 11-13 odnose se na sportaše s oštećenjem vida, kategorija 20 jesu sportaši s intelektualnim teškoćama, kategorije 31-38 odnose se na sportaše s cerebralnom paralizom,  kategorije 40 – 46 odnose se na sportaše niskog rasta i sportaše s raznim vrstama amputacija, a kategorije 51-57 odnose se na sportaše u kolicima s različitim oštećenjima kralježnice i amputacija. U svakoj kategoriji prva znamenka označava prirodu odnosno vrstu invaliditeta, dok druga označava stupanj invaliditeta koji sportaš posjeduje. Što je druga znamenka niža, to je stupanj invaliditeta teži. Primjerice, trkač u kategoriji 11 uglavnom nema nikakav ostatak vida i prilikom natjecanja koristi vodiča, a trkač u kategoriji 13 ima određenu razinu ostatka vida i tijekom natjecanja nema pravo na vodiča tijekom natjecanja.

Što god i kako god kategorizirali, uvijek ostaje problem kriterija kategorizacije. U paraolimpijskom sportu to je također tako, zapravo unutar njega, to se vidi najočitije. Puno se priča o problematici kategorizacije, što u službenim, što u neslužbenim razgovorima. Treba reći kako klasifikacija može biti međunarodna i nacionalna, a nacionalna je za potrebe ovog teksta posebno zanimljiva jer se primjenjuje u situacijama kada se sportaš prvi put pojavljuje u natjecateljskom sustavu ili onda kada nastanu određene promjene u zdravstvenom stanju sportaša koje bi mogle uzrokovati promjenu natjecateljske kategorije.  Britanska T37 sprinterica Bethany Woodward vratila je medalju iz štafete koju je osvojila prije nekoliko godina navodeći kako se loše osjeća jer je jedna članica štafete davala njezinom timu nepoštenu prednost. Rekla je i kako nije sve u zlatnim medaljama i svjetskim rekordima, a posebice to tako nije u paraolimpijskom pokretu čiji je cilj staviti sportsku izvrsnost ispred invaliditeta pa i rezultata. Ista atletičarka rekla je i kako je situacija na Paraolimpijskim Igrama 2012. bila takva da je u njezinoj kategoriji bilo „svega i svačega“ – u početku je sve bilo u redu i svi sportaši bili su pravilno kategorizirani, ali nakon nekog vremena kategorije su se počele „otvarati“ i kategorizacija je tada bila nepravedna iz razloga što je heterogenost oštećenja bila prevelika. Te 2012. godine Bethany je napustila paraolimpijski sport razočarana patološkom fleksibilnošću kategorizacije koja je izgubila svoj smisao. Neki paraolimpijci idu toliko daleko i kažu: „Budući da nismo svi inspirirajući, nismo svi ni etični!“

O čemu se zapravo radi? Međunarodni Paraolimpijski Odbor odgovoran je za kategorizaciju sportaša i on se u zadnje vrijeme našao pred velikim izazovom – mnogi sportaši žele svoju invalidnost prikazati većom nego što ona zaista i je. Logično je zašto to rade – žele ostvariti prednost pred drugim sportašima, stavljanjem u krivu, ali za njih pogodniju kategorizaciju. Postoje i primjeri gdje plivači s cerebralnom paralizom prije natjecanja borave u hladnoj vodi kako bi im se pojačao spazam (alternacije u mišićnom tonusu) i kako bi time promijenili kategoriju. Neki sportaši na proces utvrđivanja kategorizacije dolaze koristeći invalidska kolica, a inače se njima ne koriste. Neki sportaši nekakvim trakama blokiraju mišiće ekstenzora ruku, a zatim te trake skidaju netom prije kategorizacije – tada se, naravno, događa, da nisu u stanju ispružiti ruku u laktu i oni tada mijenjaju kategoriju. Također, klasifikatori mogu biti treneri u sportu kojim se bavi sportaš kojega kategoriziraju, a to može kompromitirati cijeli proces. I sada se nameće sljedeće pitanje  – ako je doping taj koji sportašu daje mogućnost da postiže bolje rezultate od drugih na način koji nije etičan, nije li ista situacija i kada su u pitanju takvi neetični način mijenjanja kategorija u paraolimpijskom sportu? Mnogi se slažu da je tome zaista tako jer nije etično osvojiti medalju u konkurenciji u kojoj ste najmanje invalidna osoba – sebi tada povećavate šanse za pobjedu, a drugima ih smanjujete. Međunarodni Paraolimpijski Odbor najavio je kazne za takva ponašanja, i to iste one koje se pojavljuju u slučaju dopingiranog sportaša.

Kako god se ova situacija rasplela, jasno je da niti onda zapravo nećemo riješiti problem kategorizacije paraolimpijskih sportaša. Heterogenost invaliditeta je jednostavno prevelika i oni koji su odgovorni za kategorizaciju, moraju biti svjesni kako će se ponekad zaista dovesti u situaciju da sportaša neće imati kamo smjestiti. To je najlakše objasniti na primjeru cerebralne paralize – ono što zapravo radi najveću razliku po pitanju same kategorizacije, stupanj je spazma pojedinca. A razina spazama ima mnogo. Na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u atletici za osobe s invaliditetom, pobjednik u kategoriji T-38 (najblaži slučajevi cerebralne paralize) imao je samo 5 sekundi sporije vrijeme na 200 metara od svjetskog rekorda Usaina Bolta. Fascinantno. Kada je čovjek trčao zapravo se i nije primjećivao nikakav posebni poremećaj kontrole pokreta, jedino se vidjelo da ima blagi spazam. Ali nije problem sportaša smjestiti u krivu kategoriju. Problem je to varanje i glumljenje invalidnosti kako bi se sportaši pomaknuli u kategorizaciji čime bi postigli određenu prednost nad svojom konkurencijom – često i značajnu. Velik je sada posao u rukama Međunarodnog Paraolimpijskog odbora, on se sada mora obračunati i sa ovakvom vrstom „dopinga“ u paraolimpijskom sportu jer kao što vidite – nije sve u nadahnuću i oplemenjivanju drugih, i paraolimpijski sport „zagađen“ je kao i onaj olimpijski. Paraolimpijska kategorizacija ozbiljno je narušena, a upravo je ona temelj svakog paraolimpijskog nadmetanja. Ako nemamo pravu i poštenu kategorizaciju, nećemo imati niti pošten paraolimpijski sport. Na potezu su gospoda iz Međunarodnog Paraolimpijskog Odbora, a oni su sasvim sigurno svjesni činjenice da se „pravi“ doping lakše otkrije i dokaže…

Muke po paraolimpijskoj kategorizaciji
Kategorizacija. Temelj svake znanosti. Tako i sportske. Kategorizacija omogućuje razvrstavanje objekata u kategorije, zavisno od njihove sličnosti (analogno tome i od njihove različitosti). Načelno, kategorizacija je „problem“ u društvenim znanostima jer nekako zaziremo od toga da ljude kategoriziramo. Ipak, postoji sport, odnosno cijeli fragment sporta, u kojem je kategorizacija ljudi, ipak neizbježna. Riječ je o sportu sportaša s invaliditetom, da pojednostavimo terminologiju, riječ je o paraolimpijskom sportu. U paraolimpijskom se sportu natječu sportaši s tjelesnim invaliditetom, oštećenjem vida i intelektualnim teškoćama. Slijedom vrste i stupnja invaliditeta razvrstavaju se u kategorije kako bi se omogućilo što pravednije i jednakije natjecanje, natjecanje ...
Muke po paraolimpijskoj kategorizaciji
Kategorizacija. Temelj svake znanosti. Tako i sportske. Kategorizacija omogućuje razvrstavanje ...

Respekt: faz34, tomy97, Cirohito,

Slažem se: Cirohito,

pošto imam 20 godina uskoro, planiram odem na POI 2020, 2024, 2028 i to mi je jedna od realnih mogučnosti ako budem trenirao i nadam se da će paraolimpijski sportovi postati više praćeni u Hrvatkoj jer osim SP u Londonu i to u isječcima nije popracen - tomy97, 21.9.17. 23:14, 0 0 0
Sretno, tomy! - ivan-cro, 22.9.17. 8:30, 0 0 0
Hvala, trebati ce :D - tomy97, 22.9.17. 14:48, 0 0 0
Čekamo onda neku reportažu iz Tokija tu na Tribini! :) - ivan-cro, 22.9.17. 15:55, 0 0 0
Nadam se da će biti :D - tomy97, 23.9.17. 18:23, 0 0 0
19.09.
Može li se ženski nogomet nametnuti?

Sve je krenulo još prije nekoliko godina. Projekt Medvešćaka već se ozbiljno „zakuhao“, a isti poslovni model, tj. filozofiju oko kreiranja ekipe htjelo je stvoriti i vodstvo hrvatske ženske nogometne reprezentacije. Plan je bio reprezentaciju kvalitativno ojačati igračicama iz dijaspore ili u krajnjem slučaju, igračicama čiji djedovi i bake „vuku“ hrvatske korijene. Složit ćete se, situacija vrlo slična onoj oko KHL Medvešćaka. Obzirom na uspjehe Medvešćaka, takav poslovni model vodstva hrvatske ženske nogometne reprezentacije bio je gotovo općeprihvaćen u svekolikoj hrvatskoj sportskoj javnosti. Entuzijazam je rastao, određeni potencijal se nazirao, vidio se igrački potencijal u igračicama iz dijaspore i jednostavno rečeno – „vlak“ hrvatskog ženskog nogometnog sporta krenuo je u svoju nikad uzbudljiviju avanturu…

Baza reprezentacije bio je i ostao ŽNK Osijek, klub neviđene dominacije u prvom razredu hrvatskog nogometa, zapravo i klub koji na svojim plećima nosi cijeli ženski nogomet. Na toj bazi ŽNK Osijeka nastojala se kvalitativno ojačati reprezentacija već spomenutim igračicama iz dijaspore. Nogometašica koja možda najbolje utjelovljuje taj projekt kvalitativnog ojačavanja reprezentacije potpomognut hrvatskom dijasporom zasigurno je napadačica Ivana Rudelić. Rođena u Njemačkoj, u Wangenu. Prošla je sve njemačke kadetske i juniorske selekcije, 2008. je sa Njemačkom osvojila Europsko prvenstvo U-17, 2011. osvojila je Europsko prvenstvo U-19, a 2008. bila je brončana na Svjetskom U-17 prvenstvu. Hrvatski nogometni savez prepoznao ju je, stupio je s njom u kontakt, pregovori su se vodili pod tom mantrom da je vodstvo Saveza u njoj vidjelo osobu koja će utjeloviti taj proces jačanja reprezentacije potpomognut igračicama iz dijaspore. Obzirom na konkurenciju u njemačkoj reprezentaciji i na Ivanine korijene, nastup za hrvatsku žensku nogometnu reprezentaciju zapravo nikada nije ni bio upitan. Šteta što je Julia Simic odlučila igrati za seniorsku reprezentaciju Njemačke jer je i ona bila u kombinacijama HNS-a. Slična situacija je i u slučaju Mateje Bošnjak, rođene u Njemačkoj, koja je istina, igrala i za U-19 reprezentaciju Hrvatske, ali je cijelo vrijeme igrala u Njemačkoj. Da budem krajnje koncizan, Iva Landeka je također igračica koja dobro utjelovljuje proces kvalitativnog jačanja reprezentacije. Rođena u Posušju, napušta Zagreb sa 14 godina kako bi napredovala u karijeri i odlazi u Njemačku. I ona je, možemo reći, igračica koju je HNS "povukao" iz dijaspore, nominalno ona to nije, ali je mnogi takvom i doživljavaju. Zbog svega toga, danas se nalazimo u situaciji da u sastavu reprezentacije imamo igračice koje igraju njemačku, austrijsku i švicarsku ligu – neke su rano napustile hrvatsku ligu, a neke uopće u njoj nikada nisu ni igrale.

Posebna priča je i Doris Bačić koja je 2013. zaintrigirala našu javnost potpisavši za londonski Arsenal. Skauti Arsenala primijetili su je u porazu Hrvatske od Engleske (0:3) u kojem je Doris obranila desetak teških udaraca. Počela je u judu, ali je zbog skolioze morala odabrati neki fizički manje zahtjevan sport. Njezin rodni grad je Neum, a kako u Neumu nije bilo drugog sporta osim nogometa počela je igrati ga s dječacima. I sama Doris kaže kako je tada bila izložena sramoti i ismijavanju, ali to joj je bio i poticaj da što više trenira. Igrala je i za Sarajevo, htjeli su čelnici BIH Saveza da nastupa za njih, ali za Doris nije bilo sumnje da će nastupati za Hrvatsku. Doduše, nakon poraza od Srbije u kojem je naša prva vratarka imala loš dan, a izbornik nije kasnije uveo Doris sa klupe, ona mu je zaprijetila da će promijeniti reprezentaciju. U sljedećoj utakmici protiv Nizozemske uveo ju je u 90. minuti da upiše nastup i time je Hrvatska „zakaparila“ Doris Bačić. Hrvatska reprezentacija iz dana u dan bivala je sve jača i ozbiljnija, interes medija se povećao, a povećala su se i ulaganja u ženski nogomet. Sve se kretalo, onako polako, onako hrvatski, ali kretalo se.

Plodove svega toga očekujemo vidjeti u trenutnom kvalifikacijskom ciklusu za Svjetsko prvenstvo 2019. u Francuskoj. Iza naše reprezentacije već su dvije utakmice – u Ukrajini smo remizirali, a danas smo u Varaždinu izgubili od moćnih Šveđanki. Šveđanke su top ekipa europskog i svjetskog ženskog nogometa, srebrne su sa Igara u Riju, a Olimpijske Igre u ženskom nogometu nisu slabije od Svjetskog prvenstva jer je natjecanje takvo da ne postoji dobno ograničenje kao što postoji kod nogometaša. Bilo je jasno da se nismo mogli nadati nečemu većem od časnog poraza. Izbornik Miletić krenuo je sa defenzivnijom varijantom 3-5-2 sustava, sredina je bila „nabijena“ gusto raspoređenim igračicama, a bočne vezne igračice zapravo su bile dodatni bekovi koji su time pomagali Horvat sa jedne i Nevrlki sa druge strane. To se pokazalo kao dobro taktičko rješenje, obzirom da su Šveđanke najviše napadale preko krilnih pozicija, što je bilo i razumljivo obzirom na nekvalitetu natopljenog travnjaka. Šveđanke su u prvih 20-tak minuta prvog dijela imale izrazitu nadmoć u posjedu (72-28), mijenjale su strane, ali Hrvatice su bile guste u sredini i izuzetno dobre u defenzivnom pokrivanju bočnih pozicija, Horvat i Nevrlka odradile su odličan posao, a zajedno sa pomoći koje su dobivale od strane bočnih veznih igračica, Hrvatice su duplirale oba boka. Jedino što je preostalo Šveđankama bili su pokušaji sa vrha kaznenog prostora, ali nisu time prijetile, nisu stvarale izrazite prilike, Švedska u prvom dijelu nije pogodila okvir gola Doris Bačić. Hrvatska igra je pak u nekim navratima djelovala solidno po pitanju reakcije igračica nakon oduzete lopte u sredini, jedini  problem je bio taj što je formacija bila takva da je onemogućavala višak igračica u završnici – igračice su ostajale previše otraga i nisu se stizale priključiti napadu. Krenuli smo sa Šundov i Rudelić u napadu, ali se kasnije i Šundov više posvetila pokrivanju prostora u obrani, tako da je Rudelić u napadu bila usamljena. U prvom dijelu smo zaprijetili šutom Rudelić sa 30 metara, a skoro nam se i isplatio presing Šundov na stopersku liniju Švedske. Koncepcijski nije izgledalo nelogično da je Rudelić ta koja mora biti „target man“ – ona to svojom snagom i konstitucijom može, jaka je na lopti i jaka je kada je leđima okrenuta prema golu, ali jednostavno je loptu morala zadržavati u svojem posjedu „beskonačno“ dugo dok joj se ne bi priključile igračice iz drugog plana. Rudelić je bivala udvajana, pod sve većim pritiskom švedske zadnje linije – igračice koje su i došle iz drugog plana morala su se opet nanovo trkom vraćati u obranu, nismo stigli ulaziti u međulinije, a bekove smo time bezveze vertikalno podizali. Tu smo bili koncepcijski malo poremećeni, ali obrambeno smo djelovali iznimno čvrsto i odgovorno, sa praktički tri bloka ispred svojega gola. Matea Bošnjak u obrani bila je iznimno sigurna, odigrala je bez greške, ispravna i točna u postavljanju i pokrivanju prostora, dobra u čitanju igre, dobra u duelima, tehnički jaka na lopti, pravovremena, sigurna – pokazala je zašto igra u Bayeru iz Leverkusena. Bačić na golu također bez pogreške. U nastavku utakmice sve je djelovalo slično, Šveđanke su imale posjed i inicijativu i zabile su sredinom drugog dijela za 1:0. Tada se Hrvatska koncepcijski presložila, ubrzali smo igru, a ponajviše smo ubrzali naša otvaranja i ulaske u međuprostore po osvojenoj lopti. Polako smo i pomicali težište igre prema švedskom golu – pritisnuli smo Švedsku kontinuirano dobrih 5 minuta, ali Rudelić je u jednoj svojoj prilici ostala „ukopana“ u blatu okružena sa 4 švedske igračice, a udarac Ivane Slipčević netom prije toga otišao je pored gola. Ostaje žal za primljenim drugim golom u sudačkoj nadoknadi, ali i ovako je dojam vrlo dobar. Treba reći kako smo na megdan Šveđankama išli bez duže vremena ozlijeđene Maje Joščak, naše ponajbolje igračice, a kartonirana je bila i Monika Conjar, a sa njom bismo sigurno barem malo raširili linije švedske reprezentacije i još više bismo imali loptu u svojem posjedu. Izbornik je pokazao da ima ideju kako se suprotstaviti individualno i tehnički jačem protivniku, imali smo ideju, bili smo hrabri. Na kraju krajeva u sastavu imamo golmanicu Anderlechta (Bačić), bivšu igračicu Bayerna (Rudelić), sadašnju igračicu Bayerna (Slipčević), odlična Bošnjak je u Bayeru…

Same reprezentativke kažu kako HNS u ženski nogomet ulaže više nego ikad, ove godine odradio se jak pripremni turnir u Kini, postoji mogućnost da „povučemo“ još neke igračice iz dijaspore čime bismo dodatno dobili na kvaliteti. Razloga za optimizam ima sigurno, ulaganja u ženski nogomet još uvijek su daleko ispod svjetskih razmjera, ali nije li tako i kada su u pitanju naši nogometaši? Veselimo se gostovanju u Gyoru sredinom listopada, a krajem listopada u Zaprešić nam dolaze europske viceprvakinje Dankinje. Još do prije 5-6 godina reprezentacije poput Švedske popravljale bi na nama gol razliku, a danas to više nije slučaj…

Hrvatska ženska nogometna reprezentacija u svojoj je uzlaznoj putanji!
Sve je krenulo još prije nekoliko godina. Projekt Medvešćaka već se ozbiljno „zakuhao“, a isti poslovni model, tj. filozofiju oko kreiranja ekipe htjelo je stvoriti i vodstvo hrvatske ženske nogometne reprezentacije. Plan je bio reprezentaciju kvalitativno ojačati igračicama iz dijaspore ili u krajnjem slučaju, igračicama čiji djedovi i bake „vuku“ hrvatske korijene. Složit ćete se, situacija vrlo slična onoj oko KHL Medvešćaka. Obzirom na uspjehe Medvešćaka, takav poslovni model vodstva hrvatske ženske nogometne reprezentacije bio je gotovo općeprihvaćen u svekolikoj hrvatskoj sportskoj javnosti. Entuzijazam je rastao, određeni potencijal se nazirao, vidio se igrački potencijal u igračicama iz dijaspore i jednostavno ...
Hrvatska ženska nogometna reprezentacija u svojoj je uzlaznoj putanji!
Sve je krenulo još prije nekoliko godina. Projekt Medvešćaka već ...

Respekt: Cirohito,

Slažem se: Cirohito,

Molio bih uredništvo da napravi da zadnji ulomak počinje sa "same reprezentativke kažu..." - to mi je promaklo. Puno hvala! - ivan-cro, 19.9.17. 23:20, 0 0 0
18.09.
Slovenci osvojili Eurobasket!

Sanje uresničene, Slovenija je evropski prvak! "Vrište" tako jutros slovenski mediji. I "vrištat" će još dugo vremena. Neka, zaslužili su. Jučer su i pokazali kako nisu "two men team", ozlijede dva najbolja igrača reprezentacije dogodile su se u najgorim mogućim trenucima za Sloveniju, Bogdanović je pogodio za +2 Srbije tri i pol minute do kraja, a Dragić i Dončić sve su to nemoćno promatrali s klupe. Činilo se da će Sloveniji "pobjeći" europsko zlato, više od 7 tisuća slovenskih navijača već je u glavama vrtjelo najcrnje moguće scenarije...

Srećom po Slovence, ostatak momčadi se "skupio", Prepelič je opet pogodio neke šuteve, Randolph je vratio utakmicu u egal, a i u obrambenom segmentu ponovno su djelovali rastrčano i kompaktno, uspjevši iskontrolirati obrambeni skok. Srbi nisu uspjeli "nadskakati" Slovence, a upravo tome su se bili nadali. Bila je to utakmica vanjske linije Slovenije protiv unutarnje linije Srbije i otišla je na stranu naših sjevernih susjeda, što je kada se gleda cjelokupno prvenstvo, potpuno zasluženo. Neki kažu da se Sloveniji puno toga poklopilo. Osobno sam mišljenja kako bi puno prigodnije bilo reći kako su Slovenci puno toga posložili unutar svoje momčadi, svaki igrač je znao koja mu je uloga u sustavu izbornika Kokoškova i jednostavno rečeno - igrala se takva košarka koja je jednostavno najviše odgovarala Dragiću i Dončiću. "Okretali" su strane u napadu u jednoj utakmici  više nego mi na cijelom prvenstvu, u napadu su imali brz protok lopte, bili su jaki u igri "2 na 2", Dončić i Dragić odlično su asistencijama pronalazili svoje centre; Vidmar je tada u reketu bio iznimno moćan i učinkovit - i on je, kao uostalom, i cijela ekipa iznimno podigao nivo svoje košarke u odnosu na izvedbe u grupnoj fazi natjecanja. Obrana je bila sadržana od mnogo presinga i time se osvajalo puno lopti čime su si Slovenci osiguravali lake poene kroz tranziciju. Nije sve počelo odlično za Slovence, Dimec se pokazao nedoraslim obrambenim rješenjem protiv Marjanovića, centarska linija Srbije u prvoj je četvrtini odradila svoj posao točno onako kako je to od nje i zahtijevao Đorđević i činilo se kako Srbi imaju utakmicu pod kontrolom.

Ali tada je na scenu stupio Goran Dragić. Čovjek je bio pošten prema sebi, prema naciji i prema momčadi najavivši još prije početka prvenstva kako je ovo za njega zadnji reprezentativni turnir. Tjednima se kroz slovenske medije spominjao Dragić, spominjalo se kako je zapravo pitanje sportske pravde da Dragić svoju reprezentativnu karijeru završi s medaljom. Jer nemojmo se lagati - ova Slovenija prije svega je bila njegova momčad i rezultat reprezentacije najviše je ovisio o njegovoj igri. Takva je Slovenija bila i sada - sa Dončićem, Randolphom, Prepeličem i Vidmarom. I ne samo da je Dragić svoju reprezentativnu karijeru zaključio medaljom, zaključio ju je zlatnom medaljom. I iako se potpisuje internet peticija za njegov ostanak, iako mnogi govore kako je "košarkaški nepravedno" što je ples Dragića i Dončića trajao samo jedno ljeto - Dragić je prelomio i odlučio. Već puno prije, bez obzira na internet peticije i pritisak medija i navijača. Dragić je u maniri velikog i vrhunskog sportaša u drugoj četvrtini uzeo loptu sam u svoje ruke i rekao - neka ova moja zadnja utakmica bude obojana zlatnim tonovima. To je veliki sportaš, dame i gospodo. Nije puno polagao na patetiku, nije prije utakmice govorio o tome koliko će za njega biti emotivno teško rastati se od dresa reprezentacije, nije "ginuo na terenu" - jednostavno je radio ono u čemu je najbolji, igrao je košarku. U drugoj četvrtini ubacio je 20 poena, probijao je srpsku obranu, prolazio je pored srpskih igrača kao pored čunjeva, a počeo je i pogađati trice. Mnogi sportaši kažu da se najbolje oprostiti na vrhuncu, Dragićev oproštaj od reprezentacije zaista je oproštaj na vrhuncu i tome je teško bilo što dodati. Teško je tome nešto dodati, ali mislim kako je većini nas poznato kako se to osjećao Dragić prije početka finala - vrijeme do utakmice sporo je prolazilo, a u glavi je sigurno kovao pakleni plan kojim će poraziti Srbe i otići u zasluženu reprezentativnu mirovinu. Znalo se da će se baciti na glavu, znalo se da će odigrati kao da sutra ne postoji. Zapravo, to "kao" u prethodnoj rečenici je suvišno. Sutra za njega u reprezentativnom dresu zaista nije postojalo i sve je stalo u jučerašnjih 40 minuta. U jučerašnjih 40 minuta finala stala je praktički cijela njegova reprezentativna karijera, a kada Vam tolike godine igranja stanu u "samo" jednu utakmicu, to je zastrašujuće. Lav Dragić nije se preplašio, zadužio je Sloveniju i upisao se u sportske knjige svoje domovine. Rođen od majke Slovenke i od oca Srbina - polu Slovenac, polu Srbin. Čovjek sa "mekim ć" odveo je Sloveniju do naslova!

No nije Slovenija ostala na samo jednom čovjeku sa "mekim ć". Turnir je sasvim sigurno obilježio i Luka Dončić, a o njemu je ovih tjedana napisano puno tekstova. Kompletan igrač, igrač izuzetne kreacije, odličnog vanjskog šuta, dobre obrane, dobre kontrole obrambenog skoka, čovjek izuzetno moćan u tranziciji, čovjek neviđene imaginacije i košarkaškog talenta. Dijete koje na košarkaškom terenu donosi izuzetno zrele odluke. Čovjek koji je izuzetno dobro surađivao u tandemu sa Goranom Dragićem i upravo je u ovoj suradnji Dragić pokazao svoj karakter - nije sebično uzimao za sebe (pre)velik broj šuteva, na ego mu nije udarila činjenica kako je na vrata reprezentacije došao mladić sposoban "uskočiti u njegove cipele". Dragić je sebi odredio mentorsku ulogu spram Luke Dončića, oni su zajedno vukli ostatak reprezentacije i druge su igrače činili boljima i kvalitetnijima. I to toliko da je Prepelič sličio "europskom" Curryju, a Vidmar "slovenskom" P. Gasolu iz najboljih dana. Na to sve se nadovezao Amerikanac Randolph koji je poentirao u, za Sloveniju ključnim momentima, posebice u finalu, kada nije dopustio da se Srbi "odlijepe" par minuta do kraja. Svoju rolu "četvorke" odigrao je vrlo dobro, pokazao je zašto je nekoć bio NBA igrač, svojom agresivnošću i skokovima donio je upravo ono što je Sloveniji i nedostajalo na toj poziciji, a dodatan plus mu je i dobar šut za tri poena. Iako je u finalu u određenim momentima, a posebno u obrani, djelovao nonšalantno, upravo je možda ta njegova smirenost u ključnim momentima bila presudna za slovensku pobjedu jučer. Sami Slovenci priznaju da u momčadi imaju igrača koji do prije nekoliko tjedana vjerojatno nije znao "kje se nahaja Slovenija", ali svoju rolu je odigrao profesionalno, uklopio se u momčad i u sustav igre i nema mu se što zamjeriti.

Ljude treba razumjeti. Iz navijačke perspektive gledano, nije se lako pomiriti s odlaskom Dragića. Iz te je perspektive zaista "košarkaški nepravedno" što je ples Dragića i Dončića trajao samo jedno ljeto. Potpuno je očekivano da nitko ne želi da se ta pobjednička spona Dragić-Dončić prekine. Ali treba reći i sljedeće - Dragić ima već 31 na leđima, na sljedećem velikom natjecanju imao bi već 33. Zaista je bilo dosta, a pogotovo sa reprezentativnim zlatom oko vrata. Osim toga, spona Dragić-Dončić nije garancija za buduća zlata, što se, naravno, u slovenskoj euforiji, sada i ne može rastumačiti. Dončić će sada morati preuzeti još jedan dio odgovornosti na sebe, na sljedećim velikim natjecanjima imat će 20 i 22 godine i bit će još i bolji igrač nego što je sada sa svojih 18 godina. Samo da ga zaobiđu ozlijede... Treba vidjeti kakvi će mu biti suigrači i kakvo će vodstvo sa klupe imati. Sigurno je da je Dončić na sebe preusmjerio pažnju ne samo košarkaške, nego i cjelokupne sportske javnosti, podigao je europsku košarku na jedan viši nivo, a u narednim godinama morat će biti i prva "lokomotiva" Slovenije. Za Sloveniju je danas jedino bitno to da su uspjeli pobijedili u finalu unatoč tome što su im se dva najbolja igrača ozlijedila u najbitnijoj utakmici prvenstva. Da nisu uspjeli doći do pobjede, pitanje je što bi bilo. Možda bi se nad njihovu reprezentaciju nadvili nekakvi "mitovi", nekakva "prokletstva", nešto što bi ovu reprezentaciju "kočilo" sljedećih 10 godina. Tada bi se možda i jučerašnja utakmica okarakterizirala na sličan način kao i naš silazak sa postolja 1995. Tada bi i za Slovence Istanbul postao jednako tragičan kao za našu reprezentaciju. Pričalo bi se puno o sudbini, o nesreći, o Dončićevom doskoku na tuđu tenisicu, o Dragićevim grčevima... Srećom da to nije tako, danas se priča o košarkaškoj Sloveniji koja je pokorila Europu.

Slovenija je u euforiji, zastave su na kućama, pjeva se, pleše i pjeva, javnost "odašilje" slavodobitne poruke, organiziran je i doček.  Slovenci i kažu: "Med kolektivnimi športi je na najvišji ravni nogomet, toda zares je znanstvena fantastika, da bomo kdaj nogometni evropski prvaki. Drugi šport je košarka in v tej panogi smo postali evropski prvaki. To je nič drugega kot državni praznik!" Ne samo da su zlatni, oni su i veličanstveni, oni su upisani u povijest košarkaškog sporta i svojega naroda. Neka se u njima i u njihovom uspjehu prepozna i svaki košarkaški navijač, a posebice Slovenac, i onda će njihova pobjeda biti potpuna.   

Hrvoje Hitrec bi i rekao: "Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali"... 

Sanje uresničene, Slovenija je evropski prvak!
Sanje uresničene, Slovenija je evropski prvak! "Vrište" tako jutros slovenski mediji. I "vrištat" će još dugo vremena. Neka, zaslužili su. Jučer su i pokazali kako nisu "two men team", ozlijede dva najbolja igrača reprezentacije dogodile su se u najgorim mogućim trenucima za Sloveniju, Bogdanović je pogodio za +2 Srbije tri i pol minute do kraja, a Dragić i Dončić sve su to nemoćno promatrali s klupe. Činilo se da će Sloveniji "pobjeći" europsko zlato, više od 7 tisuća slovenskih navijača već je u glavama vrtjelo najcrnje moguće scenarije... Srećom po Slovence, ostatak momčadi se "skupio", Prepelič je opet pogodio neke ...
Sanje uresničene, Slovenija je evropski prvak!
Sanje uresničene, Slovenija je evropski prvak! "Vrište" tako jutros slovenski ...

Respekt: GNKDZCFC, Puvlin, BruceWayne, Cirohito,

Slažem se: Puvlin, Cirohito,

Imam pitanje: mislis li da se dragic, sad kad je odveo sloveniju do zlata, moze smatrati najboljim kosarkasem s ex-yu prostora? Covjek je rubni all-star u nba-u, bio je izabran u all nba 3rd team i sad ima reprezentativno zlato i to s malom repkom - Puvlin, 18.9.17. 16:35, 0 0 0
Apsolutno. Dragić je jučer potvrdio baš to - najbolji je košarkaš ex-yu prostora. - ivan-cro, 18.9.17. 16:43, 0 0 0
11.09.
Ana Konjuh: top 10 potencijal ili ne?

Bila je to 2002. godina. Godina velikog hita hrvatske pop glazbe, godina velikog hita „Sasvim sigurna“ Vesne Pisarović. Čini se da stihovi te Vesnine pjesme dobro opisuju što Ana Konjuh mora napraviti u narednom periodu kako bi podigla svoju igru na jedan viši nivo. Slijedom tolikih smjena trenera, postoji mogućnost da se Ana igrački „izgubi“. Jednostavno mora pronaći trenera kojemu će vjerovati, mora pronaći trenera koji će joj biti autoritet, ali isto tako, mora znati i prihvatiti taj autoritet, jer se čini kako joj je prihvaćanje autoriteta trenera, zapravo najveći problem. I zato Ana mora slijediti stihove pjesme „Sasvim sigurna“ koji govore: „Sasvim sigurna sam ja da si moja sudbina, nemoj nikom pustiti da nam ovo uništi!“ Konsolidirati i ustaliti treba i trenera i cijeli stručni tim oko sebe, to je preduvjet da uopće možemo pričati o Aninoj igri, a u prethodnoj sam analizi spomenuo koliko je za Anu značajan naredni period u trajanju od tri godine.

U prošloj analizi donio sam statistički pogled na dosadašnju Aninu karijeru uz interpretaciju samih statističkih pokazatelja. Vidjeli smo da, prema brojkama, Ana drži „liniju očekivanja“ u većini stvari, vidjeli smo da nije podbacila u odnosu na svoju generaciju. Segment u kojem smo očekivali više od Ane Konjuh svakako je njezina igra – pričalo se puno o tome koliko je talentirana, pričalo se puno o snazi njezinih udaraca, po toj se snazi uspoređivala sa Serenom Williams, tako tipično za hrvatsku sportsku javnost. Ima li Konjuh samo snagu udaraca, je li samo tipična „udaračica“? Ili posjeduje još nešto u svojem tenisu? Što treba napraviti kako bi podigla nivo svojeg tenisa? Odgovore će dati tekst kojega upravo čitate.

Za početak jedan statistički podatak. Konjuh je najveći postotak pobjeda (63%) ostvarila u svojoj prvoj seniorskoj sezoni (2014.) Godinu poslije postotak pobjeda se spustio na 58%, godinu kasnije postotak se spustio na 55%, a i ovu će sezonu završiti na sadašnjih 55% pobjeda, budući da je ove sezone zbog operacije ozlijede lakta više nećemo vidjeti na teniskim terenima. To je možda i najbolji pokazatelj kako se njezina igra razvijala do sada. Prilično je neprirodno najveći postotak pobjeda ostvariti u svojoj prvoj seniorskoj sezoni. To nas dovodi do zaključka da se prebrzo pronašla igra, neću reći „peak“ jer je to glupo reći za tenisačicu koja je tada imala 16,17 godina. Opet, možda bi točnija interpretacija bila ta da kod Ane još nismo vidjeli konzistentnost, sposobnost da naniže nekoliko odličnih mečeva za redom. Od nje smo jednostavno vidjeli sve – bilo je i odličnih mečeva, ali i onih koji su sa potpuno druge strane spektra. Koja je prava Ana Konjuh? To je pitanje za milijun dolara…

Ana Konjuh ne pokazuje samo nekonstantnost u svojoj igri, ne samo da u ponedjeljak odigra odlično, a u srijedu loše – stvar je u tome da svi teniski elementi koji u odličnom meču funkcioniraju bez greške, u lošem meču su baš oni ti koji funkcioniraju izrazito loše. Takva činjenica izrazito je nepovoljna za sportsku analitiku jer je uvijek pitanje koje od ta dva lica izabrati. Ipak, može se reći da svoju igru bazira na dvoručnom backhandu, to je udarac sa kojim se najviše voli služiti i njime zapravo drži poen pod svojom kontrolu, njime ne želi dopustiti da joj protivnica preuzme inicijativu u poenu. Lijepo napadačko oružje joj je i forehand cross kojega udara u dizanju loptice. Taj se forehand cross posebno ističe jer je prisutan uredan tajming udarca, a može se govoriti i o solidnoj kontroli udarca, poglavito kada ga se uspoređuje sa ostalim Aninim udarcima. Iako se po dojmu ne bi reklo, Anin postotak prvog servisa od prosječnih 58% (2017. godina), zadovoljavajući je, u toj je statističkoj kategoriji bolja nego što se, bez statistike, može misliti. Nažalost, za nju nikada ne možete biti sigurni hoće li ju toga dana servis zaista i služiti, a to je posebice značajno ako znate da u gotovo svaki meč sa bolje rangiranim protivnicama od sebe, ulazite sa mišlju: „Ako će me servis služiti…“ Kada već govorim o servisu, njezin velik problem je taj što su joj servisi lako čitljivi, protivnica ih lijepo „poklopi“ reketom, i tada je za nju poen u 90% slučajeva izgubljen. Tu je manjkavost u igri pokazivala 2014., a pokazuje ju još i dan-danas. Servis joj jednostavno mora biti sa puno više varijacija. Što se tiče reterna, tu joj sve ovisi o kretanju, koje je jedna zasebna priča. Može pogađati dosta retern winnera, ali ako joj kretanje i rad nogu nisu na potrebitoj razini, reternom uopće ne pravi štetu protivnicama. Drop shot može kvalitetno odigrati, ali nekada ga jednostavno previše forsira u pronalaženje novih, drugačijih rješenja kojima bi iznenadila svoje protivnice. Protivnice znaju što trebaju raditi kada igraju protiv Konjuh – trebaju ju natjerati da puno trči i da mijenja smjer, igra nikako ne smije biti statična jer je Konjuh u statičnoj igri najbolja – ona tada praktički sa mjesta udara forehand dijagonale i backhand paralele i tada joj se teško suprotstaviti. Također, Konjuh je trenutno igračica koju se relativno lako izbacuje izvan terena i poentira u nebranjeni dio. Vidljiv nedostatak u igri Konjuh je trenutna nesposobnost za viši, najviši tempo i ritam teniske igre. Zbog toga što ne može pratiti tempo i ritam, dosta problema ima pri pripremi i balansiranju udaraca, u nekim navratima udarci joj djeluju potpuno nekontrolirano i u tome leži najveći razlog njezinih brojnih neprisiljenih pogrešaka. Kada se govori o tome gdje je Konjuh najviše razočarala, mnogi navode dosadnu i jednostavnu organizaciju poena. Kada Konjuh lopte ulaze, to zaista izgleda lijepo, ali nije to neka teniska inteligencija koju su ljudi od nje očekivali. Još nije pokazala da u glavi ima jasan koncept izgradnje poena (vidjeli smo nešto od toga tek na US Openu 2016., ali to je premalo). Kada igra lošije i kada joj ne ulaze loptice, izgleda da samo udara lopticu bez ikakvog jasnijeg plana i koncepcije.

Što bi Ana trebala popraviti u svojoj igri? Osim što bi to bio previše ziheraški zaključak, točan odgovor nije – „miksanje“ igre. Ana prije svega treba u svojem stručnom stožeru pronaći pravu osobu za skautiranje svojih protivnica. Jedanput na pitanje novinara o budućem meču nije znala baš ništa o igri Caroline Wozniacki, a daleko od toga da je ona nepoznato ime. Iako je pobijedila Cibulkovu na ovogodišnjem Wimbledonu, novinaru HRT-a rekla je kako ju Cibulkova ne može dobiti nekim snažnim udarcima, a upravo su snažni udarci glavni dio igre Dominike Cibulkove. Sa pravim skautingom protivnica, Konjuh će biti taktički dorađenija igračica i lakše će pronalaziti načina kako da dodatno ugrozi svoje protivnice, lakše će pronalaziti svoju „B igru“. Obzirom kako u njezinoj igri dosta toga ovisi o servisu, trebala bi biti konkurentnija na svojem servisu – postotak ubačaja joj je solidan, ali nedostaje varijacije u samom udarcu. Osim toga, neke servis gemove gubi vjerojatno zato što je pod pritiskom, dok protiv servisa igra puno opuštenije. Kretanje joj mora biti bolje, tada će biti na pravom mjestu i u pravo vrijeme na svojim udarcima, imat će i više vremena pripremiti se za udarac, a  svojim retern udarcima konstantnije će zadavati muke svojim protivnicama (kada govorim o kretanju, sigurno je da mora podignuti svoj voljni moment). Treba također pravilno dozirati rizik i snagu udaraca, to će uz dodatak boljeg kretanja, dovesti do manje neprisiljenih grešaka, a i time će dobiti na dužini izmjene čime joj se otvara mogućnost da razvuče protivnicu lijevo-desno i poentira svojim forehand crossom. Sa pravilno doziranim rizikom može se sasvim sigurno barem djelomično promijeniti filozofija igre, filozofija koja će joj donositi bolje rezultate i veću konstantnost.

Većinu tih „kockica“ koje nedostaju Ani, Ostapenko je već posložila i zato se i značajnije odmaknula od generacije 1997. kojoj pripada i Konjuh. Zajedničko i Konjuh i Ostapenko je to što obje igraju agresivan i napadački tenis, ali Ostapenko se bolje kreće čime je u boljoj poziciji prilikom udaraca. Također, primjetno je da je Ostapenko i agresivnija na reternu. I Ostapenko ima puno neforsiranih grešaka, kao i Konjuh, ali za razliku od Ane, Jelena rjeđe griješi u situacijama kada treba samo pogoditi u prazan dio terena. Greške Jelene produkt su toga što ona ide na sve ili ništa, ali kada je u već dobitnoj poziciji, ne riskira i greškama ne upropaštava već dobiven poen.

Ako se sve navedeno (ili barem većina toga) ispravi, Hrvatska će zasigurno u budućnosti imati TOP 10 igračicu, a u veće predikcije od toga ne bih ulazio. Ovaj period od operacije do povratka na terene, Ana bi trebala provesti i u razmišljanju kako svoj tenis „sofisticirati“ i podići na jedan viši nivo. Ana treba sa sobom i sa svojim timom dogovoriti viziju tenisa na kojoj će graditi sve ono dobro i na kojoj će ispravljati sve ono loše. Baza je tu, nema je se razloga mijenjati – agresivan tenis, napadački tenis, servis i backhand kao najjača oružja. I sama je Ana priznala kako su joj kondicijski treninzi najmanje dragi i kako joj je to slaba točka, a naravno da bez kondicije nema ni vrhunske izvedbe tenisa. Ana mora i promijeniti način na koji doživljava trenera, ovakav „Dinamov model“ stalnih smjena nije nikako povoljan, mora početi prihvaćati i njihove ideje tenisa, mora shvatiti da je svaka ideja plasirana isključivo zato da je se teniski i igrački podigne. Fokus se mora staviti na sljedeće tri godine i tada će se vidjeti gdje Ana stoji i u odnosu na međugeneracijske TOP igračice (Muguruza, Halep, Pliškova, Wozniacki, Konta). Ključan je sad izbor novog trenera, neka se odluči za onoga kojemu će čvrsto vjerovati. U izbor mora biti sasvim sigurna!

Ostapenko je ispravila greške, može onda i Konjuh...
Bila je to 2002. godina. Godina velikog hita hrvatske pop glazbe, godina velikog hita „Sasvim sigurna“ Vesne Pisarović. Čini se da stihovi te Vesnine pjesme dobro opisuju što Ana Konjuh mora napraviti u narednom periodu kako bi podigla svoju igru na jedan viši nivo. Slijedom tolikih smjena trenera, postoji mogućnost da se Ana igrački „izgubi“. Jednostavno mora pronaći trenera kojemu će vjerovati, mora pronaći trenera koji će joj biti autoritet, ali isto tako, mora znati i prihvatiti taj autoritet, jer se čini kako joj je prihvaćanje autoriteta trenera, zapravo najveći problem. I zato Ana mora slijediti stihove pjesme „Sasvim sigurna“ ...
Ostapenko je ispravila greške, može onda i Konjuh...
Bila je to 2002. godina. Godina velikog hita hrvatske pop ...

Respekt: Raul10, baiso, Mac316, Losovius, Cirohito, Jerlekan,

Slažem se: Cirohito,

Odlična dva teksta, dalo bi se graditi na njima jedno veliko istraživanje. A isto bi se moglo napraviti i za muške na kraju sezone. Puno je mladih i puno toga bi se moglo kroz njihove brojke predvidjeti. - Jerlekan, 11.9.17. 14:05, 1 0 0
tekstovi su zaista odlični, ali ovo je problem - ako treba dva puna teksta, cca 20 000 znakova da se izlistaju svi problemi koje Konjuh ima i navedu kondicionali koji se moraju ispuniti da se njena igra digne, onda je vjerojatno da se to neće dogodit - Mac316, 15.9.17. 8:12, 2 0 0
11.09.
Ana Konjuh: top 10 potencijal ili ne?

Ana Konjuh ne iznenađuje. Nastavlja dobro "utabanim" stazama - Željko Krajan nije se pokazao trajnim rješenjem, Konjuh je s njim raskinula suradnju i kreće u potragu za novim trenerom. Kada se to sada tako sagleda, prava je šteta što je Jelena Kostanić-Tošić majka male djece koja nije mogla pratiti Konjuh na turnirima i raskid suradnje zbog toga je bio neminovan. Šteta, Ana je pod njezinom "palicom" pronašla igru i ostvarila najbolji rezultat na Grand Slam turnirima u dosadašnjem tijeku karijere - četvrtfinale US Opena 2016. Kako nije uspjela obraniti prošlogodišnje četvrtfinale US Opena ispadanjem u prvom kolu čime će pasti negdje oko 40. pozicije na WTA listi i kako će zbog ozlijede lakta desne ruke (istu ozlijedu imala je i prije par godina) propustiti sljedećih 10 tjedana tenisa, nameću se sljedeća pitanja: Je li Konjuh ispunila očekivanja hrvatske sportske i teniske javnosti do ovoga trenutka, je li Konjuh zvijezda u usponu ili zvijezda u padu? Stagnira li možda? Gdje je u usporedbi sa svojom generacijom?

Ana Konjuh 97.' je godište, prema tome treba ju uspoređivati sa Jelenom Ostapenko, Darijom Kasatkinom i Naomi Osakom (sve su 1997. godište). Sve one tvore jedan statistički uzorak. Jelena Ostapenko je rođena 8.6.1997., osvojila je 1 titulu i to odmah GS titulu - Roland Garros ove godine. Ukupni omjer u njezinoj karijeri iznosi 169 pobjeda/88 poraza, što znači uspješnost od 66%. Trenutno je 12. na WTA listi. Daria Kasatkina rođena je 7.5. 1997. Osvojila je 1 titulu, osvojila je Charleston i to upravo pobjedom protiv Ostapenko u finalu (6:3-6:1). Njezin omjer iznosi 141 pobjeda/64 poraza, uspješnost joj iznosi 69%. Trenutno je 38. na WTA listi. Naomi Osaka rođena je 16.10.1997., nema niti jednu titulu, kroz karijeru ima 131 pobjedu i 93 poraza što čini uspješnost od 58% pobjeda. U prvom kolu ovogodišnjeg US Opena pobijedila je braniteljicu naslova Njemicu Kerber rezultatom 6:2-6:1. Pobjeda nad Kerber i nije neko iznenađenje imajući u vidu kako Kerber igra ove sezone, ali nikada nije zanemarivo pobijediti bivši broj 1 (iako je u ženskom tenisu znalo biti „svega i svačega na „jedinici“). Osaki je trenutno 45. na WTA ljestvici.  Kako u odnosu na njih stoji Ana Konjuh? Konjuh je rođena 27.12.1997., osvojila je jednu titulu u Nottinghamu, u karijeri ima ukupno 139 pobjeda i 88 poraza, drugačije rečeno, ima uspješnost od 61%. Trenutno je 23. na WTA listi (sva ranking mjesta spomenutih igračica u ovoj godini odnose se na listu koja je izrađena neposredno prije početka US Opena). Što nam govore brojke? Sve su igračice poprilično izjednačene što se tiče postotka pobjeda, interval je od Osakinih 58% do Kasatkinih 69%. Ostapenko je napravila iskorak u odnosu na spomenute igračice zbog toga što je njezin jedini osvojen turnir Roland Garros pa je zbog toga i najbolje plasirana na WTA listi, a ostale igračice po tom pitanju nisu previše udaljene jedne od drugih.

Što se tiče rankinga, zanimljivo će biti i spomenuti kako su se njihovi plasmani kretali unazad zadnje 3 godine (2014.-2016.) Ostapenko je na kraju 2014. bila 308., na kraju 2015. bila je 79., a na kraju 2016. bila je 44. Kasatkina je 2014. završila na 370. poziciji, na kraju 2015. bila je 72., a na kraju 2016. 27. Osaka je na kraju 2014. bila 250., godinu dana kasnije 203., a na kraju 2016. došla je na 40. poziciju. Konjuh je kraj 2014. dočekala na 90. mjestu, 2015. je bila 80., a na kraju 2016. 48. Dakle, Konjuh je 2014. bila uvjerljivo najbolje plasirana, ali onda više i nije toliko „rasla“. I u redu je, reći ćete da je to zbog toga što onda i nije imala toliko prostora za rast kao tenisačice s kojima ju uspoređujem. To je samo djelomično točno, ali to će nam brojke tek kasnije pokazati. Ostale su sve imale „boom“ godinu – Ostapenko je primjerice, izniman napredak pokazala u odnosu na kraj 14.' i 15'.  Kada se, dakle, uspoređuje njihov „ranking improvement“ (2014. – 2017.), u postotcima to izgleda ovako: Ostapenko je sa 308. došla na 12. poziciju (skok za 96%). Kasatkina je sa 370. pozicije došla na 38. poziciju (skok za 90%). Osaka je sa 250. došla na 45. poziciju (82%). Ana Konjuh je sa 90. pozicije došla na 23. (skok za 74%). Gledajući ranking, Konjuh je ostvarila najmanji napredak, 2014. Konjuh je imala „pole position“, ali do kraja 2015. godine stigle su je i Ostapenko i Kasatkina, a do kraja 2016. i Osaka. Znače li ti postoci Aninu stagnaciju, pad u odnosu na konkurenciju? Još nismo došli do sigurnog odgovora…

Kada se gleda kakvi su uspjesi spomenutih tenisačica u njihovim međusobnim („head to head“) mečevima, situacija je sljedeća: Ostapenko – Konjuh – 1:2, Ostapenko – Kasatkina – 2:1, Ostapenko – Osaka – 0:1. Konjuh protiv Ostapenko ima 2:1, protiv Kasatkine ima 3:0, a protiv Osake ima 1:0 (predaja Osake pri rezultatu 3:0 za Konjuh u prvom setu). Kasatkina protiv Ostapenko ima 1:2, protiv Konjuh ima 0:3, a protiv Osake nikad nije igrala. Osaka protiv Ostapenko ima 1:0, protiv Konjuh ima 0:1 (predaja), a protiv Kasatkine nikad nije igrala. Ostapenko ima negativne „head to headove“ ukupno gledajući. Jedini pozitivni omjer ima sa Kasatkinom – to znači da Osaka, Konjuh pa i Kasatkina imaju kvalitete u direktnom dvoboju pobijediti pobjednicu Roland Garrosa, ali to im malo vrijedi kada Ostapenko pokazuje veću konstantnost od njih sviju. Zašto je Ostapenko napravila iskorak u svojem tenisu u odnosu na tercet Konjuh-Kasatkina-Osaka? To pitanje tema je za neku od sljedećih analiza, a zanimljivo je spomenuti kako Konjuh ima pozitivne omjere sa svakom od navedenih igračica!

Sljedeća stvar koju je trebalo vidjeti omjeri su navedenih tenisačica sa TOP 5 igračicama (nisam uzeo TOP 10 jer će Ostapenko do objave ovog teksta već biti član tog društva, a i možda bi bio prevelik uzorak). Ostapenko protiv TOP 5 igračica ima omjer 6/10 (60%). Negativne omjere ima s Pliškovom i Muguruzom, a pozitivne s Halep, Svitolinom i Wozniacki. Ukupno gledajući, ima pozitivan omjer protiv TOP 5 igračica. Kasatkina protiv TOP-a 5 ima ukupni omjer 1/10 (10%). Jedinu pobjedu ostvarila je protiv Karoline Pliškove. Osakin omjer iznosi 2/8 (25%). Jedine dvije pobjede ostvarila je protiv Svitoline i ona je jedina sa kojom i ima pozitivan omjer. Gdje je tu Konjuh? Omjer Konjuh protiv TOP 5 igračica iznosi 1/8 (12,5%), jedinu pobjedu ostvarila je protiv Svitoline, i to još dosta davno; 2014. kada su i Konjuh i Svitolina bile na samim počecima svojih profesionalnih karijera. Protiv Wozniacki ima izrazito negativan omjer od 0:3, dok je Ostapenko protiv Wozniacki stopostotna (4:0). Obzirom na igrački stil Dankinje Wozniacki, to je nešto što je također indikativno, ali to je tema za sljedeću analizu. Obzirom na omjer koji Ostapenko ima protiv TOP 5 ekipe, nije čudno zašto je toliko ispred svojih spomenutih vršnjakinja, svi ti dvoboji odigravali su se na Grand Slam/Masters turnirima, oni nose velik broj bodova i Ostapenko već sada čini tenisku „kremu“. Omjer Konjuh pokazuje da ona još uvijek nije ta razina, ona je negdje na razini Kasatkine po uspješnosti, obje imaju po jednu pobjedu. Bolja od njih je Osaka, ali ona je svoj omjer „nabildala“ na jednoj igračici pa je to nešto što i nije vrlo indikativno.  Kada ih se igrački „provlači“ kroz statistički filter, dobiju se podjednake brojke i po pitanju servis poena i po pitanju realizacije break prilika. Sve su u intervalu od 54-68% (postotak prvog servisa) i u intervalu od 43-49% po pitanju realizacije break prilika. Štoviše, Konjuh je statistički slična Ostapenko, ali mali je uzorak (gleda se samo tekuća godina).

Dolazimo napokon do konkluzije. Je li Ana Konjuh i dalje „rising star“? Ili je možda „falling star“? Gdje je u odnosu na konkurenciju? Je li podbacila? Ta sva pitanja motivirana su velebnim najavama Ivaniševića od prije 5 godina. Statistika pokazuje da je naša javnost bila u pravu kada je tvrdila da je Ana u vrhu svoje generacije (iako moram priznati kako se ne mogu oteti dojmu kako su to brzopleti zaključci jer tko je od naše javnosti prije 5 godina gledao Kasatkinu, Ostapenko, Osaku? ), od nje je bolja samo Jelena Ostapenko koja je osvajanjem ovogodišnjeg RG-a zaista iznenadila. Vidi se i po rezultatima da nema još igru za TOP5, pa niti TOP 10, ali to se od nje još ni ne očekuje. Ranking joj je malo „prenabildan“ obzirom na igru, ali ionako će se nakon US Opena spustiti na oko 40. poziciju, što je puno realnija opcija s obzirom na trenutnu formu i igru. Nije još prekasno za Anu, u nekim segmentima smo očekivali više, a u nekima zaista drži liniju očekivanja obzirom na njezinu dob i njezinu generaciju. Ana treba pronaći trenera kojemu će vjerovati i treba se snažno usredotočiti na period od sljedeće tri godine. Pretpostavimo da će ona tada, što se tiče njezine generacije, biti u statusu „prve iza Ostapenko“. Ali što je sa onim igračicama koje čine međugeneraciju? Pliškova, Halep, Muguruza, Wozniacki, Konta? U ovom trenutku, Konjuh im nije niti blizu. Da bi im se približila, mora promijeniti igru i način razmišljanja i donošenja odluka na terenu što je pak tema za sljedeću analizu. „Generacijsku bitku“ je dobila, odnosno u tom segmentu nije podbacila. Kako nije obranila bodove iz New Yorka prošle godine (+ ozljeda i potraga za novim trenerom), nametnulo se pitanje: Je li Ana Konjuh u padu? Nominalno je to točno, nalazimo se na početku pada Ane Konjuh, ali Ana ima dovoljno stvari koje joj idu u prilog da preokrene taj trend…

Ana Konjuh - "rising star" ili "falling star"?
Ana Konjuh ne iznenađuje. Nastavlja dobro "utabanim" stazama - Željko Krajan nije se pokazao trajnim rješenjem, Konjuh je s njim raskinula suradnju i kreće u potragu za novim trenerom. Kada se to sada tako sagleda, prava je šteta što je Jelena Kostanić-Tošić majka male djece koja nije mogla pratiti Konjuh na turnirima i raskid suradnje zbog toga je bio neminovan. Šteta, Ana je pod njezinom "palicom" pronašla igru i ostvarila najbolji rezultat na Grand Slam turnirima u dosadašnjem tijeku karijere - četvrtfinale US Opena 2016. Kako nije uspjela obraniti prošlogodišnje četvrtfinale US Opena ispadanjem u prvom kolu čime će pasti ...
Ana Konjuh - "rising star" ili "falling star"?
Ana Konjuh ne iznenađuje. Nastavlja dobro "utabanim" stazama - Željko ...
Ok, ovo je uvod. Očekujemo uskoro i neku analizu što treba napraviti za sljedeći iskorak u karijeri. DA se mene pita (a gledao sam je puno), mora pronaći bilo što nalik na igru B, jer joj je igra čisto napucavanje i ništa više - Losovius, 12.9.17. 12:04, 0 0 0
Los, druga analiza je također objavljena pod ovom Hipotezom, atipičnog je naslova "Sasvim sigurna". :) - ivan-cro, 12.9.17. 12:19, 0 0 0
Lol. Nisam još došao do nje... - Losovius, 12.9.17. 12:21, 0 0 0
08.09.
Kako su Slovenci ostvarili 'hrvatski san'?

U tijeku je EuroBasket i dok su sve oči naše javnosti uprte prema našoj reprezentaciji i nedjeljnom ogledu osmine finala protiv Rusije predvođene Shvedom i Mozgovom, slovenska javnost je u ekstazi. Zaludio ih je Luka Dončić, momak kojega mnogi proglašavaju najvećim talentom njegove generacije. Imala je europska košarka velikih košarkaških talenata, poznata je priča kako su Dražen Petrović i kasnije Dirk Nowitzki „otvorili“ vrata NBA lige ostalim Europljanima, ali Luka Dončić je zasigurno nešto posebno i ima sve da postane najbolji europski košarkaš svih vremena. Aleksandar Petrović, pak, za njega kaže: „Često me pitaju da usporedim Dražena kada je imao 18 godina i Luku. Prvo, Dražen je sa 17, 18 godina tek počeo raditi na svom tijelu, dok je Luka u tom pogledu već praktički gotov igrač. Drugo, Dražen je tada igrao za Šibenku, a Luka igra u velikom Realu iz Madrida uz naglasak na Euroligu. Treće, Dražen je u tim godinama bio stroj za koševe, a Luka je odličan u svim segmentima igre, od igre s loptom i bez nje, igre u obrani, vanjskog šuta do kreacije u kontranapadu. Kompletan igrač!“  Dončić je sigurno najveći europski talent u posljednjih 15-tak godina, a velika mu je prednost što ima priliku zadnje tri sezone igrati na vrhunskoj razini u Real Madridu. Rano je počeo igrati u inozemstvu, na visokoj razini u velikom klubu i to mu je velika prednost pred većinom mladih igrača trenutno. Rano je počeo skupljati i akumulirati iskustvo i uvjeren sam kako će se to i pokazati značajnim u nastavku njegove karijere.

Slovenski mediji prvenstveno ističu njegov natjecateljski duh i košarkašku inteligenciju – navodi se kako je on igrač iznimne anticipacije i čitanja igre, u svakom trenutku zna što treba odigrati i što će se sljedeće dogoditi na terenu, košarku doživljava i vidi na jedan sasvim drugačiji način i sve to ga već sada čini jednim velikim igračem. Saša Dončić, negadašnji Lukin trener kaže: „Nogometne vještine puno su mu pomogle jer je zapravo nogomet baza za sve loptačke sportove pa tako i za košarku.“ Lukin otac također kaže: „Sa 13 godina otišao je u Španjolsku, bilo je problema dok nije naučio jezik, a bilo je također i problema u prilagodbi na španjolski školski sustav. Ja sam znao da je 13 godina rano za odlazak u inozemstvo, ali sam isto i znao da će mu biti lakše otići tada jer onda još nije imao formiran veći krug prijatelja kao ni djevojku, a to bi vjerojatno imao sa 16/17 godina. Tako mu je šok odlaska u Španjolsku bio daleko manji. Kada je otišao u Španjolsku, puno je ljudi pričalo kako to nije dobro i bilo je puno negativnih komentara, ali kada se za dvije, tri godine vidjelo što Luka može, te priče su jednostavno nestale. Nije bilo jednostavno, ali mi smo uspjeli.“

Gledajući Luku Dončića i njegovu igru, nekoliko zaključaka nameće se samo po sebi. U procesu je razvijanja fizičke snage i mišićne mase, tu njegov razvoj još nije završio, a sigurno je da će dobiti još nešto i na visini. Također, u procesu je akumuliranja iskustva što je i logično za igrača od 18 godina. Majstor je „triple double učinaka“ – može i zabiti, može i asistirati, a može i skočiti. Ne boji se preuzeti odgovornost kada treba uzeti šut u važnim momentima. Iznimno je dobar igrač prvog koraka, a njegove dribling sposobnosti su iznimne. Nevjerojatnih je atletskih sposobnosti i poznavatelj je mehanizama košarkaške igre koje je doveo do automatizacije – potonje može zahvaliti time što je kao dijete proveo iznimno velik broj sati na terenu učeći košarkaške osnove. Već ga se neko vrijeme spominje u kontekstu NBA lige, ali i sam Luka kaže da je u ovom trenutku potpuno fokusiran na Real Madrid. Kada izađe na draft (a vjerojatno će to biti na ljeto 2018.), svi košarkaški stručnjaci slažu se u jednom – broj 1 na draftu za Dončića nije upitan. Obzirom kako može igrati na pozicijama playmakera, šutera i niskog krila  sigurno da je, barem u kontekstu NBA lige, zanimljivo vidjeti na koju će ga poziciju treneri stavljati jer mnogima se nameće sljedeće pitanje – koja pozicija je ta na kojoj će Luka moći kontinuirano pokazivati sve svoje kvalitete i nadalje, koja je to pozicija u igri koja će mu omogućiti bržu prilagodbu na jedan sasvim drugačiji nivo košarke? Dončić je također igrač dobre obrane, izuzetnog vanjskog šuta, a iznimnu kvalitetu pokazuje u tranzicijskoj igri – ipak, koliko god bio dobar i kompletan igrač, svi košarkaški stručnjaci složit će se da ima još puno prostora za napredak. Slijedom toga, Slovenci euforično zaključuju: „Samo mu je nebo meja!“ Iako su se Slovenci pribojavali da bi Dončić možda mogao igrati za Španjolsku, Luka je to opovrgnuo rekavši kako mu je san igrati za Sloveniju i pokušati s njome osvojiti medalju već na ovogodišnjem EuroBasketu, a medalju slovenska javnost sigurno priželjkuje (ako ne i očekuje).

 Slovenska javnost nije tipična javnost jugoistočnog dijela Europe, euforija se ne stvara ni iz čega, ne upada se tako lako iz euforije u defetizam, ne postoji tolika ciničnost prema neuspjesima sportaša itd. Kada se to sve uzme u obzir, legitimno je postaviti sljedeće pitanje – imaju li se slovenski mediji s razlogom nadati medalji? Promatrajući njihovu igru može se reći sljedeće – presingom u obrani „tjeraju“ protivnika na što veći broj izgubljenih lopti - jaki su po oduzetoj lopti, dosta „guraju u leđa“ protivniku¸, jak su u igri 2 na 2 gdje Dončić svojim kvalitetnim dodavanjima pronalazi svoje centre koji obično lako poentiraju, svojom intenzitetnom i momčadskom igrom u obrani Slovenci si nastoje omogućiti „lake“ poene – upravo stoga su i opasni u kontrama. Vanjska linija često loptu gura na centre – nebitno je jesu li tada u reketu Vidmar ili Dimec, obojica pokazuju isti obrazac građenja pod košem i jaki su „missmatchevi“ u napadu gotovo svakome. U napadu u Dragiću i Dončiću imaju takve igrače koji mogu probiti prednju liniju svake obrane i iako je Slovenija najsretnija kada si presingom u obrani omogući tranziciju, Dragić i Dončić mogu biti rješenja i u igri 5 na 5. Zbog toga što stalno traže tranziciju, koja osim „lakih“ poena, donosi i puno prostora za Dragićeve i Dončićeve ulaze u sredinu, njihovu košarku jednostavno možemo opisati kao „run and gun“ košarku. Sa svojih 31,8% uspješnosti za tricu i nisu posebno opasni po protivnika, ali činjenica da su trenutno druga momčad prvenstva u kategoriji oduzetih lopti (prosječno 9,2 po utakmici) nešto je što sigurno stavlja osmjeh na lice slovenskom izborniku. U napadu imaju brz protok lopte, Dragić na poziciji playmakera može uvijek pronaći igrača koji je slobodan na šutu, a njegove egzekucijske sposobnosti su nevjerojatne – trenutno je prvi strijelac prvenstva, sa 51% šuta i 35% uspješnosti za tri poena. Ključno za njih bit će ne izgubiti se u tom suludom tempu kojega sami nameću, trebat će znati prepoznati situacije u kojima trebaju malo usporiti igru – očito je da zbog (pre)visokog tempa nekada znaju imati problema prilikom selekcije šuta, ponekad šutiraju nerezonski što zaista nema potrebe kada u ekipi imate takav napadački arsenal poput Dragića i Dončića. Nemaju centre kao Španjolci ili Litavci, ali u napadačkom dijelu centri su sasvim solidni i svojim si kretnjama otvaraju koridore pod košem, a dodatan plus za Sloveniju je ta suradnja playmakera i centara, igra 2 na 2 u napadu. Obrambeno im centarska pozicija i nije toliko kvalitetna, ali na tom dijelu terena njihov je adut velika agresivnost kao i činjenica da je Dončić jak kada je riječ o obrambenim skokovima.

Čini se kako Slovenija predvođena Dragićem i Dončićem ima razloga za optimizam. Osmina finala bi se trebala proći, četvrtfinale protiv Latvije susret je protiv ozbiljnog protivnika i protivnika sličnog stila igre, to je jedna sasvim otvorena utakmica u kojoj je teško bilo što prognozirati, ali čitajući slovenske medije, oni se nadaju kako će u toj možebitnoj utakmici momčad biti na visini zadatka, uzdaju se najviše u motiviranost Dragića da osvoji medalju sa Slovenijom budući da mu je ovo zadnji EuroBasket. Bez obzira dokle dogurala Slovenija, osvojila medalju ili ne, Luka Dončić je ime koje je već sada zaintrigiralo košarkašku javnost. Već se kalkulira da bi u cjeloukupnoj karijeri, obzirom na sve navedeno, mogao zaraditi oko 300 milijuna dolara, čime bi postao daleko najbogatiji sportaš s prostora bivše države. Luka se tim pričama ne zamara, i sam kaže da uvijek postoji mogućnost neke velike ozlijede koja bi sve te planove i predikcije poremetila, na umu mu je trenutno samo košarka i razmišljanje što i kako treba napraviti da postane što bolji igrač. U kontekstu NBA lige, sigurno je da će mu problem predstavljati to što će igrati protiv bržih i agilnijih playmakera, ali i to će Luka, vjerujem, s vremenom nadoknaditi. Riječ je o momku koji je svjestan prilike da postane globalan i važan faktor u košarci i sigurno je kako će sve učiniti da to uistinu i postane. Riječ je o sportašu sa  potencijalom kakav nikad do sad nije viđen u Sloveniji, a obzirom da nam je geografski blizak, sigurno je da ćemo i mi gledati sa zanimanjem kako će teći njegov daljnji košarkaški razvoj…

Ima li slovenska javnost razloga za optimizam?
U tijeku je EuroBasket i dok su sve oči naše javnosti uprte prema našoj reprezentaciji i nedjeljnom ogledu osmine finala protiv Rusije predvođene Shvedom i Mozgovom, slovenska javnost je u ekstazi. Zaludio ih je Luka Dončić, momak kojega mnogi proglašavaju najvećim talentom njegove generacije. Imala je europska košarka velikih košarkaških talenata, poznata je priča kako su Dražen Petrović i kasnije Dirk Nowitzki „otvorili“ vrata NBA lige ostalim Europljanima, ali Luka Dončić je zasigurno nešto posebno i ima sve da postane najbolji europski košarkaš svih vremena. Aleksandar Petrović, pak, za njega kaže: „Često me pitaju da usporedim Dražena kada je imao ...
Ima li slovenska javnost razloga za optimizam?
U tijeku je EuroBasket i dok su sve oči naše ...
Slovenija je pravi primjer zašto mi ne možemo do rezultata, imaju dva odlična playmakera i praktički ništa drugo kvalitetno, dok mi imamo skoro sve pozicije solidne opcije (ako se odazovu) osim playa. Rezultat jednih i drugih dovoljno govori - Mac316, 15.9.17. 8:23, 0 1 0
Rekao je i Saša Dončić: "U široj su perspektivi svi ostali igrači dosta lošiji, ali ova dvojica njih guraju i čine ih boljim igračima." I to je zapravo ovo što si i rekao, samo jasno, drugim riječima. - ivan-cro, 15.9.17. 11:57, 0 0 0
04.09.
Aco Petrović: Prve dvije treba zaboraviti

Prošlo ljeto bilo je iznimno dugo i plodonosno za hrvatsku košarkašku reprezentaciju. Prošli smo kvalifikacije za Olimpijske Igre pored Grčke i Italije, a na olimpijskom turniru izgubili smo u četvrtfinalnom meču od Srba, kasnijih finalista. Sve je bilo obojano jednim svjetlijim tonovima, a zanimljivo je to kako se fokus prebacivao na kemiju unutar momčadi. Pričalo se o suženoj rotaciji, pričalo se o mladim igračima s klupe kojima je jedina zadaća mahanje ručnikom nakon postignutog koša, pričalo se o možebitnom "produbljivanju" momčadi dodatkom Žižića, Bendera, ali izbornik Petrović ostao je na onim igračima koji su iznjedrili kvalifikacije za Rio, spominjajući kako ne bi htio rušiti kemiju unutar momčadi i kako će svi oni zbog kojih i jesmo u Riju, i igrati u Riju na olimpijskom turniru. Ta njegova priča o kemiji djelovala je ispravnom, znate da imate problema na određenim pozicijama u momčadi, ali isto tako i znate da je bitno biti momčad, da je bitno imati dobro raspoloženje unutar ekipe, da je bitno imati kohezivan kolektiv, koji u konačnici, možda može i "sakriti" probleme na nekim individualnim pozicijama u hrvatskom rosteru. Kada ste limitirani kvalitetom, polažete sve na kemiju, kohezivnost, "zbijanje redova" i psihologiju, to je barem jasno.

Zanos i kemija bile su naše najjače snage na olimpijskom turniru prije godinu dana. Bez te kemije i bez tog zanosa od prošle godine, naše prednosti postaju manje, a naši nedostatci postaju veći i očitiji. Ako nešto ne valja unutar ekipe, na relaciji izbornika i igrača, ako nije dobro posložena hijerarhija unutar momčadi i ako glave nisu "čiste", ispadamo u osmini finala. Čini se da su upravo navedene stvari trenutno najveći problemi hrvatske košarkaške reprezentacije, uz naravno sve one igračke poput igre u reketu i branjenja picka. Sve je započeo kapetan Ukić, progovorivši u svom stilu: 'Mislim da se danas moglo vidjeti kako igram kad sjedim 15 minuta. To je realnost, to nije nikakvo plakanje. Ja kad uđem u ritam, onda mogu pomoći ovoj ekipi puno. Ako nisam u ritmu, onda sam nizašto. To se danas najbolje vidjelo, jednostavno tako funkcioniram cijeli život i to sam ja. Možda je to mana, ali što da sada radim. Imam 33 godine, teško je to sada promijeniti. Mislim da sam zadnjih sedam minuta igrao dobro, ovo drugo je bezveze." Kada kritike na račun dodjeljivanja minutaže (a te su stvari u izravnoj jurisdikciji izbornika) dolaze od kapetana, i to još putem medija, situacija nikako ne izgleda dobro. Jasna je stvar da je Ukić bio ozlijeđen većinu priprema i da ga izbornik želi polako "dizati" i vraćati u natjecateljski ritam tako da dijeli njegovu minutažu s Popovićem, Popovićem koji je za Hrvatsku u ovom trenutku i korisniji zbog svoje igre u obrani. Na startu turnira imate dvije slabije reprezentacije, normalno je da ćete te utakmice iskoristiti kao poligon za vraćanje Roka Ukića u formu, normalno je da ćete to raditi kontinuirano, normalno je da je to jedan proces koji traje. Ako u ekipi imate povratnika Marka Popovića, povratnika koji je sada, u ovim okolnostima i sa ovom ekipom, spreman na jednu sasvim drugačiju ulogu od one koju je imao prije 6 i više godina, zašto to ne i iskoristiti? Sada Marko Popović nije "šuter u tijelu playmakera", on je sada "playmaker u tijelu šutera", obje utakmice odradio je korektno. Ukića se mora polako vraćati, mora polako "rasti" i dosezati "radnu" temperaturu, super je da je Popović tu jer on je omogućio to da se Ukića ne troši do krajnjih granica na samom početku turnira. S druge strane, Ukić je taj koji sada govori kako je on igrač koji mora igrati u kontinuitetu, govori o tome kako ga smeta klupa nakon dva promašena zicera, ali Roko, to je košarka, to je sada ta mogućnost rotacije koju i nismo imali u Riju. Izbornik je rekao da je fokus na osmini finala i da u toj utakmici, bez dva ozbiljna i spremna playmakera, nemamo šanse. Dakle, nije u pitanju samo Ukić, moramo imati spremnog i playmakera koji će biti sposoban ući s klupe i nešto i odigrati u trenucima dok prva vedeta odmara. To su stvari za svlačionicu i ona se rješavaju u četiri oka, a ovako se unosi samo dodatna nervozna koja baš i nije potrebna...

Brine i sljedeća stvar. Izbornik Petrović: "Kada sam igračima rekao da Tomas neće igrati jer mi je cilj da ga odmorim i sačuvam, igrači su nesvjesno pomislili da će se utakmica sama pobijediti." Takva rečenica je u stilu Ante Čačića koji je nakon ispadanja od Portugala u osmini finala Europskog prvenstva rekao novinarima: "Nisam ranije ubacio Pjacu jer bi to mojoj momčadi bio znak da idemo u napad, mi bismo se onda možda i podsvjesno "otvorili" i tada bi nam Portugalci zabili iz kontre." A inače nam nisu zabili baš iz kontre... Takva rečenica izbornika Petrovića je problematična jer je njegov najveći forte do sada bila upravo psihologija, iako je najveći problem njega, odnosno njegove osobnosti, upravo taj temperament koji ga je uvijek "uvlačio" ili u "pozitivno ludilo" ili u "negativno ludilo", kod njega sa te strane i nema sredine, a stvar je u tome kako je njegovo raspoloženje uvijek bilo takvo da je izrazito utjecalo na momčad. Jednostavno i u ovom konkretnom slučaju rečeno, igrači nemaju što podsvjesno misliti, izbornikova zadaća je takva da sve uspješno iskomunicira s igračima, bez ikakvih šifri. Tada kažeš: "Odmaram Tomasa za dvije sljedeće utakmice u kojima od njega očekujem punu minutažu, odnosno puni doprinos". I sve je tada jasno, poglavito zato što i momci znaju za Tomasovu prošlost sa ozlijedama, sa ozlijedama koje su sigurno "uzele" nešto od njegove košarke. U toj situaciji, nema razgovora o podsvijesti, o santama leda i o Freudu, ali naravno - takvu si situaciju morate znati iskreirati. 

Sljedeća stvar je usko vezana uz prethodne dvije. Roko Leni Ukić bio je prvi kada je "trebalo" pričati o otkazima, o otkazima Hezonje, Žižića i Zubca. Sada isti taj igrač radi probleme unutar svlačionice i ne zna se podrediti ekipi. Isti taj igrač unosi nepotrebnu dozu nervoze u svlačionicu i to u trenucima kada on osobno ne igra ni loše - zabija ono što treba i pronalazi dobro Bogdanovića. I Bogdanović je pričao o otkazima u stilu "nije me briga i ne tiču me se oni kojih nema". Ako je zaista tako, ostaje otvorenim pitanje zašto se toliko vremena potrošilo na nešto što se ne može promijeniti, na nešto na što se ne može utjecati? Puno se o tome očito govorilo i o tome se možda još i govori unutar svlačionice, a za to nema apsolutno nikakve potrebe jer skoro sve reprezentacije imaju izostanke. Hrvatska i njezini akteri iznimni su majstori u uništavanju pozitivnog duha i u njegovom pretvaranju u nešto potpuno negativno, bezvrijedno, ništavno. To se doslovce dogodi preko noći i iz jedne pozitivne atmosfere (neću reći euforije), lako upadnemo ne samo u negativizam, upadnemo mi i u defetizam svake vrste. Vaditi se iz defetizma nije jednostavan posao, a upravo je to sada potrebno želi li se nešto promijeniti u hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji. Slijedom toga i u njezinoj igri.

Izbornik Petrović također kaže i sljedeće: "Pripremne utakmice su nas zavarale, odvele su nas na krivi trag". Izuzetno zabrinjavajuća, moram reći pomalo i tužna izjava. Jedno su navijači "klobučari" - to su oni koji nimalo ne prate sport ili ga prate vrlo malo, ali ipak ne propuštaju ni najmanju priliku da se tijekom velikih natjecanja u kojima sudjeluje naša reprezentacija propisno odjenu, to je ona vrsta navijača koja si na glave nabije one velike šešire sa kvadratičastim uzorkom i slijedom toga, oni tada izuzetno podsjećaju na klobuk, sastavni dio plodnog tijela gljive. Oni su većinom neupućeni, nisu upoznati sa kvalitetom naše, ali ni kvalitetom ostalih reprezentacija, to su oni koji se izuzetno "nabrijavaju" na rezultate prijateljskih utakmica. Ali izborniče! Pa to niste vi! Ne biste smjeli biti! Vi znate razliku između prijateljskih utakmica i velikih natjecanja, znate da Vam ništa ne znače pobjede protiv Francuza i Slovenaca u prijateljskim utakmicama, znate da prave stvari i prave igre moramo pokazati na prvenstvu, sve drugo se ne broji i sve drugo je, u usporedbi sa značajem EuroBasketa, bezvrijedno. Vi ste ti koji ste trebali pravilno usmjeriti momčad, Vi i Vaš stručni stožer, Vi ste ti koji ste trebali znati kako se u prijateljskim utakmica dosta toga i skriva i kako one nisu mjerilo ničije snage i kvalitete. Izbornik kaže i sljedeće: "Dario Šarić je preopterećen, zbog svoje uspješne prve NBA sezone nabio si je prevelika očekivanja, previše je opterećen individualnim brojkama." Opet je to Vaš posao, izborniče. Trebali ste pravilno preusmjeriti Šarića, napomenuti mu kako je njegova uloga u reprezentaciji drugačija od one u klubu, Vi ste ti koji mu trebate reći kako nam je on igrač koji nam je izrazito bitan u oba smjera, posebice u obrani, skinite sa njega pritisak, odredite mu jasnu ulogu u momčadi i pustite da se u tom smjeru razvija njegova igra. Slobodna bacanja je popravio, što šuterski ne može on, neka proba Bogdanović, ali on nam je koncepcijski izrazito bitan igrač. Bez obzira na brojke, bez obzira na postotak šuta. To je ono što Vi, izborniče, trebate iskomunicirati s Darijem.

Priče o "resetiranju" također zabrinjavaju. "Resetirati" nekada i znači riješiti problem, ali "reset" obično radite i onda kada nemate ideju kako eliminirati grešku pa se nadate da će ponovno pokretanje riješiti stvar. Reset ili ne, mi moramo riješiti neke stvari unutar svlačionice, stvari koje su vezane uz komunikaciju. Jasno je da nervoza postoji i ne treba nam još dodatna nervoza, ali ipak neka prevelika nervoza i ne bi smjela postojati - proći grupu pored jedne Rumunjske i Mađarske i nije težak posao, a i mi nismo takvi da smo došli na prvenstvo u ulozi favorita. Došli smo tamo u statusu "dark horsea", a i to je zapravo nesigurno. Pogotovo sada kada neke stvari zaista ne zvuče dobro. Opustite se i osjetite tu "radost loptanja pod obručima", konačni sud se ionako donosi tek na kraju!

Psihološki kutak - Hrvatska na EuroBasketu 2017.
Prošlo ljeto bilo je iznimno dugo i plodonosno za hrvatsku košarkašku reprezentaciju. Prošli smo kvalifikacije za Olimpijske Igre pored Grčke i Italije, a na olimpijskom turniru izgubili smo u četvrtfinalnom meču od Srba, kasnijih finalista. Sve je bilo obojano jednim svjetlijim tonovima, a zanimljivo je to kako se fokus prebacivao na kemiju unutar momčadi. Pričalo se o suženoj rotaciji, pričalo se o mladim igračima s klupe kojima je jedina zadaća mahanje ručnikom nakon postignutog koša, pričalo se o možebitnom "produbljivanju" momčadi dodatkom Žižića, Bendera, ali izbornik Petrović ostao je na onim igračima koji su iznjedrili kvalifikacije za Rio, spominjajući kako ...
Psihološki kutak - Hrvatska na EuroBasketu 2017.
Prošlo ljeto bilo je iznimno dugo i plodonosno za hrvatsku ...
02.09.
Tribina hipoteza

US Open, osim što je zadnji Grand Slam turnir u sezoni, mnogima je i najnezanimljiviji. Ova sezona, odnosno niz otkaza u muškoj konkurenciji pred sam početak turnira, za neke je značio još dodatan pad u zanimljivosti i atraktivnosti, a neki su upravo u tome prepoznavali draž ovog turnira. Taj jedan "random" faktor sada zasigurno postoji i u muškom tenisu, dok je s druge strane, on nešto na što smo poprilično "oguglali" kada je riječ o ženskom tenisu. Neki čak i zagovaraju ispadanje i Federera i Nadala govoreći kako bi tek onda zapravo nastao pravi "cirkus". Obzirom na Nadalove trendove u ovoj fazi sezone i obzirom na razinu igre koju je Federer pružio do sada u New Yorku, te priče nisu bez temelja, ali... Ovo nije još jedan tekst o tenisačima i njihovom US Openu, upravo suprotno, bit će riječ o tenisačicama i o tome kako izgleda njihov ovogodišnji US Open.

"Šlageru" turnira svjedočili smo već na samom početku turnira kada je ždrijeb spojio Mariju Sharapovu i Simonu Halep. Jednostavno da čovjek ne povjeruje kako je riječ o tek prvog kolu jednog Grand Slam turnira. Maria Sharapova povratnica je na Grand Slam turnire nakon punih 19 mjeseci nakon što se zaigrala s meldoniumom kojeg je ona uzimala kao lijek, a koji je u međuvremenu dodan na listu zabranjenih sredstava. Odmah je pokazala što je značila i što znači za ženski tenis. Kada ste kadri zbog tog meča propustiti sve mečeve muške konkurencije koji su se paralelno odigravali, onda znate da se trenutno ne događa nešto konvencionalno i uobičajeno, a to je za sport uvijek dobro. Intenzitet i kvaliteta meča bili su na jednoj sasvim drugoj razini, a bio je to i sudar svjetova što je za publiku uvijek povoljna stvar. Obrambenom tenisu Simone Halep suprotstavio se napadački tenis Marije Sharapove, bio je to klasičan meč napad protiv obrane, jedan "missmatch" kojega sve češće znamo u poslijednje vrijeme viđati u ženskom tenisu. S jedne strane, "generalke obrane" kao što su Halep, Kerber i Wozniacki, a s druge strane "napadačice" poput Sharapove, Ostapenko, Williams, Lisicki, Muguruza. Znalo se za nešto lošiju formu Simone Halep, prije samog US Opena pobijedila ju je Gabrine Muguruza 6:1-6:0 (finale Cincinnatija). S druge strane, pretpostavljalo se da će Maria u meč ući motivirana, a takva je zasigurno bila u prednosti pred Halep. Halep je igračica koja je taj svoj defenzivni stil dovela gotovo do perfekcije, sve stiže istrčati i pokriti, protiv nje Vam treba izuzetna koncentracija i izuzetni udarci jer je njezin stil igre jednostavno takav da će tražiti duge izmjene i čekat će Vaše neprisiljene pogreške. Sve to Halep radi izvrsno protiv 90% ostatka konkurencije, ali Maria je jednostavno takva igračica koja je Simoni još jače udarala sve one loptice koje je Halep uspješno istrčavala i vraćala i zapravo je ona bila ta koja je izmorila protivnicu, a u većini slučajeva je Halep ta koja to radi. Tako izmorena Halep jednostavno nije mogla niti pokriti niti vraćati sve udarce Sharapove jer su zaista bili oni njezini, specifični, iz sve snage.  Kombinacija backhanda i forehanda, zatim tipični udarci iz trka od Sharapove, odličan servis i odlični reterni. Sve je to prikazala Sharapova u meču kojega doslovno možemo titulirati kao najznačajnijeg/najzvučnijeg u povijesti prvih kola Grand Slam turnira. Drugačije rečeno, došlo je ponovno vrijeme da se gledaju mečevi Sharapove sa slušalicama u ušima na dovoljno snažnoj glasnoći da ne propustite ništa od te endemske akustike koju samo Sharapova može ponuditi, a opet na dovoljno slaboj glasnoći kako ne biste zadobili neko trajno oštećenje sluha.

I dok Maria maršira, neko vrijeme već zaista maršira i Španjolka Gabrine Muguruza. Osvojila je Cincinnati, osvojila je Wimbledon, čini se da gaji stil igre koji je poprilično neugodan i neriješiv za njezine protivnice, a kako se čini izglednim upravo polufinale US Opena Sharapova-Muguruza (iako Sharapova treba na tom putu riješiti Sevastovu i Stephens, a Muguruza Kvitovu i Venus Williams), analizirajmo što donosi njihov međusobni meč i potencijalni već drugi "šlager" ženskog dijela US Opena...

Gabrine Muguruza - stil igre (prednosti)

  • razoran servis
  • "eksplozivan" stil igre - sve što odigra (servis, forehand, return...), do protivnica dolazi iznimno brzo čime im praktički oduzima vrijeme da reagiraju, da se namjeste na udarac, da se namjeste bilo na forehand bilo na backhand stranu. Imati oružje koje je takvo da protivnicima oduzmete vrijeme koje bi one potrošile na pripremu svojih udaraca znači upravo to da Vas protivnice svojim udarcima i ne mogu ozbiljnije ugroziti. Odnosno, Muguruza ih udarcima može ugroziti više nego oni nju. Za sve to zaslužan je taj njezin "eksplozivan" stil igre
  • diktira izmjene koje svoje fokus imaju na području u i oko osnovne crte
  • dobro kretanje koje joj omogućuje da diktira izmjene, da izdrži dugačke izmjene, da uspostavi kontrolu i da promjene ritam - upravo zbog toga, zemlja joj je nominalno najdraža podloga, iako je pokazala da može igrati na sve tri podloge

Gabrine Muguruza - stil igre (mane)

  • igra rizičan tenis što može dovoditi do neprisiljenih pogrešaka i dvostrukih servis grešaka
  • tek je nedavno počela više izlaziti na mrežu, a realizaciju na mreži još mora popraviti

Maria Sharapova - stil igre (prednosti)

  • odličan servis
  • odličan retern kojim može neutralizirati većinu servisa svojih protivnica - retern je iznimno bitan - igrati protiv servisa teže je jer nemate servis, taj prvi udarac koji, ako je dovoljno jak i precizan, omogućuje Vam inicijativu u poen i zapravo Vam dosta skraćuje same poene čime čuvate dosta snage. S druge strane, odličan retern je super oružje koje, ako ga posjedujete, znači to da iz obrambene pozicije primanja servisa, Vi automatski "neutralizirate" poen, dovodite ga u ravnotežu i više niste u obrambenoj poziciji, tada u svakom trenutku možete iskoristiti nešto iz svojeg napadačkog arsenala. Tada Vam je i svejedno igrate li protiv servisa ili ste Vi ti koji imate servis - upravo je to igra Marije Sharapove, a to će biti značajan segment u možebitnom meču protiv Muguruze
  • odlično reagira na svaku kraću loptu protivnice, ulazi dublje u teren i lopticu neobranjivo udara forehandom
  • ne igra običan volej, nego koristi swing volej kada je na mreži
  • agresivna je igračica osnovne linije sa snagom i dubinom i forehanda i backhanda, udarci joj imaju odlične kutove
  • statistički je jedna od najuspješnijih igračica na WTA touru kada je riječ o backhand dijagonali - tim udarcem diže ritam, uspostavlja kontrolu i kontrira svoje protivnice
  • popravljen rad nogu u odnosu na neka prošla vremena, dodana kratka lopta u repertoar udaraca
  • natjecateljski duh i mentalna snaga

Maria Sharapova - stil igre (mane)

  • previše dvostrukih servis grešaka
  • zna upasti u seriju promašaja određenog trajanja

Što bi moglo presuditi u možebitnom meču Sharapova-Muguruza?

  • glavno je pitanje koja će tenisačica biti ta koja će uspjeti servis istaknuti kao prednost pred svojom protivnicom u tom meču
  • može li Sharapova svojim retern udarcima neutralizirati servis Muguruze?
  • koja će tenisačica uspjeti nametnuti svoj stil igre - obje su tenisačice te koje dosta toga polažu na snagu, odnosno eksplozivnost
  • može li Sharapova svojim radom nogu poremetiti koncepciju Muguruzi obzirom da joj se time, barem teoretski, "iz rukava izbija" jedna od najvećih prednosti - svojim eksplozivnim udarcima protivnicama ne ostavlja puno vremena za pripremu udaraca čime ti udarci do nje dolaze prilično oslabljeni, tj. "amortizirani"
  • je li Sharapova već sada potpuno spremna da bude ona stara Sharapova, je li spremna za drugi meč na najvišoj razini i psihički i fizički (prvi meč je prvo kolo protiv Halep)

Nedavno finale Cincinnatija u kojem je Muguruza pobijedila Halep poprilično uvjerljivo, prepustivši joj svega jedan gem, bio je velik udarac za reputaciju ženskog tenisa obzirom da se radilo o finalu velikog turnira i o izravnom srazu dvije tenisačice iz samog svjetskog vrha i jasno je da je ta rezultatska usmjerenost bila neshvatljiva obzirom da se radilo o dvije tenisačice koje su po rankingu manje-više izjednačene. Nekonkurentnost ubija sport, ženski tenis još je do prije tjedan dana i tog spomenutog meča Muguruza-Halep bio mrtav, ali US Open nam nudi barem malo različitu priču. Priču koju možemo gledati i iz različite perspektive, za ženski tenis mnogo svjetlije. Svjedočili smo meču prvog kola Sharapova-Halep koji je zasjenio sve mečeve koji su se paralelno odigravali u muškoj konkurenciji, a sada nam se sprema i veliko polufinale između Sharapove i Muguruze, polufinale koje je još uvijek vremenski daleko, ali kako u ovom trenutku izgledaju i jedna i druga, čini se kao vrlo sigurna oklada. Naravno, ženski tenis nikada neće zasjeniti onaj muški, to su, možemo reći, i dva potpuno različita sporta, ali jednostavno rečeno - ženski dio US Opena već je ponudio jednu "poslasticu", je li na redu i druga?

Ženski dio US Opena već je ponudio jednu "poslasticu", je li na redu i druga?
US Open, osim što je zadnji Grand Slam turnir u sezoni, mnogima je i najnezanimljiviji. Ova sezona, odnosno niz otkaza u muškoj konkurenciji pred sam početak turnira, za neke je značio još dodatan pad u zanimljivosti i atraktivnosti, a neki su upravo u tome prepoznavali draž ovog turnira. Taj jedan "random" faktor sada zasigurno postoji i u muškom tenisu, dok je s druge strane, on nešto na što smo poprilično "oguglali" kada je riječ o ženskom tenisu. Neki čak i zagovaraju ispadanje i Federera i Nadala govoreći kako bi tek onda zapravo nastao pravi "cirkus". Obzirom na Nadalove trendove u ...
Ženski dio US Opena već je ponudio jednu "poslasticu", je li na redu i druga?
US Open, osim što je zadnji Grand Slam turnir u ...

Respekt: DDR16, Cirohito, BruceWayne, Jerlekan,

Slažem se: Cirohito, Jerlekan,

Odlična analiza, veseli me da je netko uživao u meču Sharapova - Halep kao što sam i ja. Također, Marin povratak je velika stvar za nju, ali bome i za tenis. Osobno bih volio puno više ovakvih tekstova :) - Jerlekan, 2.9.17. 17:38, 1 0 0
Hvala, kolega. :) - ivan-cro, 2.9.17. 17:39, 0 0 0
ivan-cro - Muguruza nije Gabrine već Garbine i to zadnje n je s tildom. (Garbinje, jel) Jerlekan - Masha zvuči dosta ljepše i ispravnije od Mara. :D Ok, sad kad sam vas upilao s ovim glupostima, mogu Vam još reći samo da nastavite pisati o teni - DDR16, 7.9.17. 23:08, 0 0 0
tenisu jer svaku analizu s guštom pročitam i odlične su! - DDR16, 7.9.17. 23:09, 0 0 0
DDDR16, veselit ćete kada ti kažem da i u sljedećem tjednu nastavljam u teniskom tonu. Stay tuned. :) - ivan-cro, 8.9.17. 10:20, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.