ivan-cro

Uvijek i sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!
Reputacija
5
Bodova
142
Analiza
200
Ocjena
1413
Anketa
580
obriši
obriši

Analize

10.02.
Tribina hipoteza

Ne postoje sličnije osobe nego što je to u slučaju Aksela Lunda Svindala i Lindsey Vonn. I ne govorim tu uopće o karakteru, naprotiv. Govorim o skijaškoj ostavštini, o utjecaju kojeg su i Lindsey i Aksel imali na skijanje. Da budemo posve jasni – ne volim u tekstovima koji sumiraju nečiju karijeru nabrajati uspjehe i medalje pojedinog sportaša pa tako to neću raditi niti sada. To nije zanimljivo, dosadno je i ne pruža niti jedan novi pogled na stvar, ne stavlja stvari u neku drugu perspektivu, time se ne gleda ostavština sportaša u onom punom smislu, forsira se taj jedan kvantitativni aspekt koji za rezultat ima svođenje sportaša na broj medalja i trofeja. Sportaši nisu kompjutori, nisu roboti, ne bi ih se trebalo mehanizirati. Uvijek će netko pobjeđivati i osvajati medalje i tom smislu netko će već zauzeti mjesta Vonn i Svindala pa je jedino pravo pitanje na kraju njihovih karijera sljedeće: „Što ih je činilo toliko posebnim?“

Vjerojatno Vam u ušima još zvone zvuci reklame Trentina, talijanskog skijališta, u kojoj je Svindal glavna figura. Reklama počinje se izjavom jednog čovjeka koji kaže: „Aksel Lund Svindal trains here in Trentino!“ Ta reklama prikazivala se uvijek u tzv. TV breaku, kao i prije svake nove utrke. U drugoj reklami Svindal reklamira Longines model satova, a sve to prati onaj dobro poznati slogan Longinesa „Timing skiing history“. Longines satovi su nešto što vidimo na svim utrkama Svjetskog Kupa, a biti model Longinesu velika je stvar. U svijetu sporta zaštitna lica Longinesa također su Tiger Woods i Roger Federer, najbolji sportaši u svojim sportovima. U kakvom se društvu nalazi Svindal! Naravno, ima i onih kojima se ne sviđa to što Federer na svaki meč izlazi sa Longines satom na ruci – kada to povežete sa činjenicom da dolazi iz bogate Švicarske, iz neke hrvatske pespektive može biti čak i razumljivo zašto određeni ljudi imaju odmak prema toj cijeloj jednoj slici koju time odašilje Federer. Zamjeraju mu pretjeranu sterilnost. Nije Norveška siromašna, ali skijanje nije tako globalan sport poput tenisa, pa Svindalovo povezivanje sa Longinesom neće vjerojatno nikoga smetati. Dapače, samo će naznačiti veličinu Svindala i dodatno potencirati njegov marketinški značaj. Možete li zamisliti tenis bez Federera? Golf bez Tigera? A skijanje bez Svindala? E pa ono što je Federer za tenisa, a Tiger za golf, to je Svindal za skijanje!

Lindsey Vonn je takva da joj u popularizaciji skijanja nema premca, njezina prepoznatljivost, popularnost i veličina izdvajaju ju do neslućenih razina. Osvajanjem olimpijskog zlata 2010., postala je prepoznatljiva čak i u SAD-u. Čudno iz naše perspektive, ali unatoč svim silnim uspjesima, alpsko skijanje u SAD-u, do pojave Lindsey Vonn bilo je na zapećku – daleko iza bejzbola, američkog nogometa i NBA lige. Stvorila je snažno ime, od svog je imena napravila brend, a u priču sa natjecanjem protiv muškaraca također je ušla zbog – brenda. Znala je da za stabilizaciju jakog brenda treba moći preuzeti rizik – u navedenoj situaciji rizik Lindsey bio je dopuštenje FIS-a i natjecanje protiv muškaraca (ipak, ne vjerujem kako bi od nje u takvoj konkurenciji mogli očekivati pobjede), ali bila je spremna na takav rizik vodeći se onom da se za dobrim konjem prašina diže. Nije joj odmogla ni fizička ljepota. Ako je Svindal Federer, Vonn je Sharapova. Sharapova sa svojom linijom slatkiša, a Vonn sa svojim iznimno snažnim brendom samim po sebi. I kako Sharapovoj nisu dozvolili da nastupa pod imenom Sugarpova (linija slatkiša), tako Lindsey nisu dozvolili da se natječe s muškarcima. Međutim, tako se stvara brend, tako se postaje velik. Možete li zamisliti tenis bez Sharapove? A skijanje bez Vonn? I iako nisu vršnjaci, poetska je pravda da se Lindsey i Aksel povlače na skoro isti dan…

Mama i tata alpskog skijanja
Ne postoje sličnije osobe nego što je to u slučaju Aksela Lunda Svindala i Lindsey Vonn. I ne govorim tu uopće o karakteru, naprotiv. Govorim o skijaškoj ostavštini, o utjecaju kojeg su i Lindsey i Aksel imali na skijanje. Da budemo posve jasni – ne volim u tekstovima koji sumiraju nečiju karijeru nabrajati uspjehe i medalje pojedinog sportaša pa tako to neću raditi niti sada. To nije zanimljivo, dosadno je i ne pruža niti jedan novi pogled na stvar, ne stavlja stvari u neku drugu perspektivu, time se ne gleda ostavština sportaša u onom punom smislu, forsira se taj jedan ...
Mama i tata alpskog skijanja
Ne postoje sličnije osobe nego što je to u slučaju ...
Obadvoje su zasigurno veliki skijaši i sigurno će nedostajati u svjetskom kupu, ali usporediti Svindala sa Federerom ili Tigerom mi je ipak malo prenapuhano. - Tvrda, 10.2.19. 18:23, 0 0 0
Prvo, obadvoje je pleonazam ("2 na kvadrat"). Drugo, iznesi razlog zašto je to prenapuhano osim subjektivnog dojma. - Fenix22, 10.2.19. 20:18, 0 0 0
11/2018
Hrvatska je osvajač Davis Cupa!

Ostao je još samo jedan dan do finala Davis Cupa u kojem "opet" nastupa Hrvatska. Treće je to hrvatsko sudjelovanje u finalu tog natjecanja. Obzirom kako je 2018. godina za Hrvatsku gotovo u potpunosti obilježena i određena svjetskim nogometnim prvenstvom, možda je ovogodišnje finale Davis Cupa najbolje najaviti riječima: "Hrvatska i Francuska u finalu svjetskog prvenstva u tenisu". Prikladno je i prigodno napisati takvu vrstu najave i zbog sljedećeg razloga - isti suparnici koji su se susreli u finalu svjetskog nogometnog prvenstva, susrest će se i u finalu svjetskog teniskog prvenstva. Međutim, nije to sve - bez obzira na svu tradiciju i značaj Davis Cupa, ljudi u Hrvatskoj nisu u potpunosti svjesni veličine ovog pothvata naših tenisača. Neki znaju što je Davis Cup, neki ne znaju ili znaju samo djelomično, ali kada im kažete: "To je svjetsko prvenstvo u tenisu", svima je sve jasno i svi postaju svjesniji veličine ovog sportskog uspjeha i rezultata.

Prigodno je prisjetiti se prethodna dva finala u kojima je igrala Hrvatska. 2005. godina, Bratislava. Ljubičić se zadnjeg dana probudio sa ukočenim vratom i protiv Hrbatyja nije išlo. Ančić je morao "vaditi kestenje iz vatre". Mertinak nije bio favorit, ali baš zato ništa nije mogao izgubiti. Znao je da je samo na jednu pobjedu od ukupnog trijumfa svoje reprezentacije, u tom se segmentu sasvim sigurno osjećao kao i Ančić prije početka susreta. Prvi set je bio neizvjestan, a ostalo je Mario rutinski odradio, iako nije bilo jednostavno. Hrvatska je postala pobjednik Davis Cupa prvi put u povijesti! Sjećam se, taj sam meč odgledao sa tatom i braćom u sobi svojih roditelja - gledali smo ga na crno-bijelom televizoru, obzirom kako nas je majka potjerala iz dnevnog boravka jer je njoj nešto počinjalo na prvom programu HRT-a... Da, da, '95. sam godište, i ja se znam naći u situacijama kada kritiziram današnju djecu za prekomjerno korištenje tableta i mobitela. Što oni znaju što je crno-bijeli televizor?

Drugo finale igrali smo protiv Argentine 2016. godine. U Zagrebu. Znao sam da idem na to bez obzira na sve. Sva tri dana sam išao s jednim prijateljem, a onda nam se finalni dan priključio još jedan moj prijatelj. Nas dvojica bili smo tamo sva tri dana, a zbog učenja za kolokvije zamijenili smo dan i noć - po danu tenis, po noći učenje. Nakon subote činilo se da imamo već jednu ruku na trofeju i nije nam se samo tako činilo - osobno su mi se u glavi već vrtjele slike slavlja naših tenisača. Dođemo treći dan i uranimo tako da nismo mogli vjerovati. Ipak, nismo mogli dugo biti doma, nervoza je sve više rasla i osjećali smo kako moramo čim prije doći na poprište događaja - na poprište velikog slavlja za Hrvatsku, tako smo zaista vjerovali. Puno se tih dana pričalo o tome, a ja ću samo ponoviti i naznačiti - iako se igralo u Hrvatskoj, u glavnom gradu, atmosfera je bila očajna. Argentinci su bili smješteni uz sam teren i stvarali su odličnu atmosferu, a svi smo mi na njihovo navijanje reagirali bezveze - umjesto da počnemo nešto također pjevati, zviždali smo im kako se oni ne bi mogli čuti. Između gemova su svirali Soulfingersi i to se pokazalo kao potpuni promašaj - nisu nikako mogli "dignuti" i afirmirati publiku, a kada su sami počeli nešto pjevati, publika bi im zviždala. Na svakom je sektoru bila jedna manja grupa ljudi koja bi pokušala sa započinjanjem nekog navijanja, ali tu su onda postojala dva problema. Prvi problem se ogledao u činjenici da je dugo vremena trebalo proći da i ostali sektori čuju što se pjeva, a zbog svega toga dobili smo nekakvo neusklađeno navijanje. Drugi problem ležao je u činjenici da su takve "navijačke grupice" bile smještene na vrhu svakog sektora i teško im je onda bilo nešto napraviti iz te prilično neakustične pozicije. Na mahove je tu bilo dobrog navijanja, atmosfera se svaki puta digla kada se prestalo sa Soulfingersima, a počelo sa Zaprešić Boysima, Thompsonom, ali u globalu, Argentinci su nas nadjačali u centru Hrvatske.

Odlično je krenuo taj treći dan, Čilić je imao 2:0 u setovima i break u trećem, ali kad s jedne strane mreže imate Čilića, a s druge zdravog Del Potra, znajte da nikad nije gotovo. Čilić je izgubio i naravno da je u našim glavama Čilić glavni krivac - ja priznajem da je i moj mentalitet pretežno takav da prvenstveno gledam što "moji" mogu napraviti, a puno manje gledam što druga strana može napraviti da onemogući "moje" u pobjedi. Moram ovdje naglasiti jednu stvar - sjedim na početku trećeg seta na tribinama, sve je odlično za Čilića i Hrvatsku, već mi je u glavi proslavljena titula pobjednika Davis Cupa i razmišljam si - "Evo, kada za 30-45 minuta pobijedimo i uzmemo naslov, nekako ne vjerujem da će moja reakcija biti nešto luda - eventualno ću se dignuti sa stolca s visoko podignutom šakom u zraku." I takvo moje razmišljanje nije produkt tek relativno loše atmosfere - kako sam u glavi već bio proslavio naslov, ja sam automatski znao da mi reakcija neće biti adekvatna postignutom uspjehu. Na kraju smo izgubili dobiveno, ali da smo dobili u tom petom setu, reakcija bi mi bila puno drugačija od one da smo dobili lagano u 3 seta. To je možda glupo, ali to je ljudska percepcija na potpuno isti događaj. Karlović nakon Čilića nije imao nikakve šanse, dvorana se polovično ispraznila, a taj osjećaj jada i nemoći, što zbog atmosfere, što zbog rezultata, još i danas ne mogu riječima opisati. Kao ni ovaj dvojnik tadašnjeg izbornika Čačića koji je sjedio tik do nas. 

Evo nas pred trećim činom "hrvatskog finala". Lijepo je i prigodno povlačiti paralele i s rukometom i s nogometom, ali ovo je tenis i bit će ovo sasvim jedan novi događaj. Sigurno će biti vatreno, Hrvatska nije domaćin - igra se u Lilleu, a dvorana prima prima 25 000 navijača. Podloga je zemljana, a Francuzi su dvoranu za trening otvorili tek jučer. Naš se Savez žalio ITF-u, ali ta priča je završena i tu se više ništa ne može napraviti. Prema Čilićevim riječima, podloga je odlična, slična onoj u Roland Garrosu, a ostaje problem sa rasvjetom jer se ne vidi baš najbolje u nekim kutovima terena. Prvi meč u petak Ćorić otvara protiv Chardyja. Chardy nije poznat po visokom postotku prvog servisa i Borna svoju priliku mora tražiti dubljim ulaskom u teren i napadanjem njegovog drugog servisa - tada Chardyjeva uspješnost pada ispod 50%. Chardy spašava puno break prilika (iznad 60%), ali i Ćorić je ove godine napredovao u segmentu igre protiv protivničkog servisa. Kada se pogleda samo ova godina, Borna je svakako favorit u ovome meču. Bit će potrebna agresivnost, ulasci u teren, pritisak na protivnika - sve to Borna posjeduje i postoji jedino nekakva opasnost da se ne prekombinira previše u napadima, mora još malo bolje ulaziti u teren prilikom napada. Chardyja se može slomiti i kratkim lopticama, može se miksati igra, to je ove godine pokazao Berdych na Roland Garrosu.Chardy je totalno van forme i Ćorić to mora iskoristiti i dovesti Hrvatsku u prednost.

U drugom meču Čilić će se vjerojatno sučeliti sa Tsongom, Tsongom koji ima problema s leđima i nije u potpunosti spreman. Ne znamo koliko je spreman, a to će u mnogočemu odrediti navedeni meč. Tsonga inače ima odlične udarce i forehandom i backhandom, dobar je u pripremi i tajmingu udaraca, agresivan je i protivnik je u problemu kada ga Tsonga stavi pod pritisak. Ipak, Tsonga je u veljači ozlijedio koljeno, vratio se tek u rujnu, sada je opet u problemima. Čilić je nepredvidljiv, od njega se svašta može očekivati, ali ipak sam mišljenja kako i u tom drugom meču imamo dobre šanse. Parovi - s jedne strane Herbert i Mahut, a s druge Pavić i Dodig. Herbert i Mahut su jedni od najboljih parova svijeta, ni naš par ne zaostaje puno, ali u ovom meču ipak prednost dajem Francuzima. Herbert i Mahut osvojili su Roland Garros ove godine, a pokazali su da mogu igrati na svakoj od podloga, dobro su uigrani, od njih Francuska uvijek očekuje bodove. Imat će publiku iza sebe također. Dodig i Pavić su svakako bolje uigrani nego u Zadru, osvojili su u međuvremenu jedan turnir, trenirali su u međuvremenu i izbornik Krajan odlučio je sve karte baciti na njih u meču parova. Nisu tako uigrani kao Francuzi i zato Francuzima tu dajem blagu prednost. Što se tiče trećeg dana, teško je nešto više reći ovog trena - kod nas je sve poznato i zna se tko će igrati, ali kod Francuza će to ovisiti o rezultatima prva dva dana.

Kada je postalo jasno da u finalu igramo s Francuzima u Francuskoj, Francuzi su tada svakako bili barem blagi favoriti. Međutim, nedostaje im Monfils, Gasquet, Tsonga nije u najboljem stanju. S druge strane, stoji Hrvatska. Hrvatska koja ima svoje mane i interne probleme, ali i Hrvatska koja je spremna iskupiti se za Zagreb 2016. godine... Oboružajte se živcima jer uskoro polijećemo!

Finale Davis Cupa 2018. - Nikad više takva prilika!
Ostao je još samo jedan dan do finala Davis Cupa u kojem "opet" nastupa Hrvatska. Treće je to hrvatsko sudjelovanje u finalu tog natjecanja. Obzirom kako je 2018. godina za Hrvatsku gotovo u potpunosti obilježena i određena svjetskim nogometnim prvenstvom, možda je ovogodišnje finale Davis Cupa najbolje najaviti riječima: "Hrvatska i Francuska u finalu svjetskog prvenstva u tenisu". Prikladno je i prigodno napisati takvu vrstu najave i zbog sljedećeg razloga - isti suparnici koji su se susreli u finalu svjetskog nogometnog prvenstva, susrest će se i u finalu svjetskog teniskog prvenstva. Međutim, nije to sve - bez obzira na svu ...
Finale Davis Cupa 2018. - Nikad više takva prilika!
Ostao je još samo jedan dan do finala Davis Cupa ...
10/2018
Spartak Trnava - Dinamo Zagreb 1-2

Nakon odgledanih utakmica Spartaka iz Trnave u europskim kvalifikacijama, a posebno nakon odlično odrađenog prvog meča protiv Anderlechta, postalo je jasno kako slovačku prepreku neće biti tako lako preskočiti. Paradoksalno zvuči, ali Spartak Trnava postao je još opasniji i nezgodniji po Dinamo nakon njihove uvodne dvije pobjede u skupini. I ne radi se tu sada o mentalitetu, o pristupu, o "mudima" - to su sve već toliko puta spominjane priče, spominjane su toliko puta da su ti pojmovi jednostavno izgubili sadržaj. Radi se samo o tome da se Dinamo našao u naizgled lagodnoj situaciji, ali isto tako i u situaciji u kojoj se nikada do sada nije našao - ima dvije pobjede iz isto toliko utakmica, a dolaze mu dvije utakmice protiv nominalno najslabijeg protivnika u skupini. Još su k tome Slovaci zbog kazne igrali pred praznim tribinama - sve je to Dinamo jednostavno morao iskoristiti, 4 boda iz dvomeča sa Slovacima postavljeno je kao nekakav minimum očekivanja - sve drugo ne bi u tolikoj mjeri kapitaliziralo odlično otvaranje europske sezone za Dinamo i kao što to kod nas obično biva, brzo bi se ušlo u nekakav oblik možda i isforsirane nervoze. Sve to skupa stavljalo je Dinamo pod određeni pritisak - vi taj pritisak jednostavno ne možete negirati, ali morate pronaći mehanizme nošenja sa njime. Ipak, najopasnije za Dinamo bilo je to što su se našli u za njih nepoznatoj situaciji gdje si pobjedom drastično povećavaju šanse za europsko proljeće. I kada se nađete u nekoj situaciji u kojoj se nikada niste bili nalazili, ostaje uvijek pitanje kako ćete reagirati. Dinamo je nakon 2 početne pobjede upisao i treću i položio je svoj europski ispit. Nije se prepao prilike, znao je što i kako treba napraviti, naučio je na greškama, iskoristio je svoju priliku. Obzirom na sve prethodne Dinamove europske odiseje u zadnjih 15-tak godina, možemo reći da se Dinamo nalazio u otprilike istoj situaciji kao i momak koji nakon mnoštva "košarica" ipak prođe kod neke cure kojoj je "uletio".

Psihologija je dakle, ključna riječ ovdje i o njoj je mnogo toga ovisilo. Drugim riječima, zadatak Dinamovog stručnog stožera bio je pomaknuti misli sa onoga što im ova utakmica može donijeti na ono što trebaju napraviti na terenu da bi to tog rezultata i došli. Bila je to utakmica u kojoj je Dinamo trebao aktivniji pristup, trebao je loptu u nogama - to je sve ono što je naučio raditi u HNL-u, međutim kada takve ili slične stvari treba raditi suparnicima u Europi, stvari više nisu tako jednostavne. Zašto? Razlog je jednostavan - protivnik je tada obično organiziraniji, čvršći i teže ga je probiti, a služi se prilično jednostavnim mehanizmima dolaska do protivničkog gola. Protivnik igra jedan vrlo pragmatičan nogomet, Dinamo pritišće, ali bez konkretne dominacije i golova... Zvuči poznato i sve smo to gledali i prije, no nakon Slovačke konačno možemo reći kako je ovo jedan drugačiji Dinamo.

Pisao sam već o Spartaku iz Trnave i naglasio sam njihov pritisak. Dinamu je  u prvom poluvremenu teško bilo igrati protiv takvog pritiska, linije dodavanja bile su dobro pokrivene, kreiranje prostora bilo je onemogućeno, obrambene linije protivnika koordinirano su se pomicale i Dinamo je bio bezopasan. Igrali su "čovjek na čovjeka", duplirali su bokove, a time su Dinamu oduzeli njegovu najveću prednost. Obzirom da su pametnim postavljenjem "začepili" sredinu, nije moguće bilo proći ni kroz sredinu. Dinamo je imao posjed, ali izgledalo je kao da se ne zna nositi sa tom situacijom.  Trnava je izlazila u presing na igrača s loptom, lopta tada biva ispucana i napad se završava prije nego što li je i počeo.

 I kada se nađete u situaciji da morate ispucavati lopte i tako "graditi" napade, jamačno ćete loše reagirati na jednu takvu situaciju u svojem šesnaestercu. Na jednu ubačenu loptu u šesnaesterac loše je reagirao Rrahmani i bila je to tada iznimno loša situacija za Dinamo - period jalove dominacije "okrunjen" pogotkom u vlastitoj mreži. Nije nešto na što nismo navikli, ali ovo je, opet se pokazalo jedan drugačiji Dinamo.

Bjeličin Dinamo pokazuje da zna odgovoriti na izazove koje pred njega postavlja protivnik. Ako ne prolazi plan A, postoji plan B. Dinamo pokazuje dozu fleksibilnosti, neće uvijek sve rezultirati plodom, ali ovaj Dinamo se ne boji promjene u načinu svoje igre i to svakako treba istaknuti. Zato biva i nagrađen jer nije to više Dinamo koji besciljno osvaja teren, pokušava kroz individualna rješenja, promašuje prilike pa unosi nervozu u sve linije iz čega se rađaju glupi primljeni golovi. Dinamo je morao jurnuti u drugom poluvremenu, stvari su bile postavljene na takav način da je Dinamo morao maksimalno dignuti svoju zadnju liniju, ali Dinamovi stoperi morali su dobiti i pomoć u distribuciji lopte. Zašto? Već sam pisao - Slovaci stoje blizu igrača s loptom i zato protiv njih treba igrati brzo, sa jednim ili dva dodira, okretati strane, mijenjati mjesta. Što brže doći iz prve u drugu fazu distribucije posjeda jer igra u kojoj stoperi vode igru, voda je na njihov mlin. Tada oni mogu mirno stati iza, u sredini odlično drže raspored i po tome su dobro poznati, a linije su na dovoljnoj udaljenosti jedna od druge i međusobno su dovoljno udaljene. Dinamo je, kao i svi protivnici Spartak Trnave, morao pronaći načine kako da čim prije dođe iz prve u drugu fazu distribucije jer time stavlja protivnika pod veći pritisak i tada Spartak Trnava više nije toliko jaka u držanju svoje obrambene formacije. Obično se to radi spuštanjem jednog veznog (najčešće zadnjeg veznog) u obranu, stoperi se tada mogu razvući i pokrivati širi prostor. Bekovi se podignu i cijela momčad je ofenzivnija i ima više opcija za dodavanja i napadanje prostora u tzv. pozicijskom nogometu. Za Dinamo je tu ulogu odigrao Ademi, i inače čovjek koji donosi stabilnost u igri, koji povezuje obranu i napad, koji čuva leđa stoperima pa oni mogu izaći više prema naprijed - sa Ademijem je Dinamo jedna stabilna, povezana i balansirana ekipa koja dobiva puno na defenzivnoj stabilnosti, a ona jamči veće "oslobađanje" igrača u ofenzivnoj fazi igre. Dinamo zato u drugom poluvremenu pritišće, a Gavranović pokazuje svoju klasu i primanju, kontroli lopte i egzekuciji. Ako je u špici Budimir, Oršić i Hajrović imaju u napadu igrača sa kojega mogu biti sigurni da će biti dobra mantinela i da će moći dovoljno dugo zadržati loptu sve dok se oni ne postave kao opcije za prijetnju prema golu, a ako je u napadu Gavranović, također se dobro s njim nadopunjuju obzirom na njegovu tehniku i klasu. Oršić i Hajrović bili su sve više slobodniji, radili su sve veći pritisak, ulazili u sredinu, a sve zbog promjene u načinu igre Dinama koji je rezultirao lakšom distribucijom lopte. Pokazalo se opet što distribucija lopte znači i što ona donosi.

 Stvari su zapravo tako jednostavne, a postavili smo ih možda previše komplicirano i složeno. Dinamo je zahtjevima utakmice u Slovačkoj mogao odgovoriti na samo 2 načina. Ili je mogao pokazati kako se snalazi u okolnostima koje mu nisu svojstvene i u kojima se do sada nije nalazio ili je mogao pasti na zadatku, lamentirajući o tome da su zahtjevi previsoki, a stvari njima postavljene na ne baš lagan način. Mogao je nakon dvije uvodne pobjede jednostavno ne snaći se u okolnostima koje si je svojim radom i rezultatom kreirao. I zanimljivo je to - postojao je određeni strah pred ovu utakmicu. Da je Dinamo iz prve dvije utakmice izvukao 2 boda, svejedno bi se radile kalkulacije kako proći skupinu. Dinamo ne samo da je imao 2 boda, sada ih je imao 6, ali strah je postojao. Strah koji je vjerojatno rezultat više desetljeća europskih neuspjeha. Sada straha ne bi gotovo uopće trebalo biti, sada Dinamo ima pravo zauzeti jedan drugačiji gard. Baš kao i momak iz prvog ulomka koji ima također dvije solucije. Ili će prihvatiti novonastali ishod koji se za njega napokon pokazao pozitivnim ili će se prepasti prilike ne znajući kako na njega reagirati obzirom kako nije uspjeh taj kojega je integrirao u sliku o sebi. Dinamo je u Slovačkoj pokazao da ga ne muče prethodne "košarice" i da zna iskoristiti priliku kada mu napokon jedan ulet i prođe. Ono što je za momka iz prvog ulomka cura, za Dinamo je to europsko proljeće...

Nošenje s uspjehom kao vječna tema
Nakon odgledanih utakmica Spartaka iz Trnave u europskim kvalifikacijama, a posebno nakon odlično odrađenog prvog meča protiv Anderlechta, postalo je jasno kako slovačku prepreku neće biti tako lako preskočiti. Paradoksalno zvuči, ali Spartak Trnava postao je još opasniji i nezgodniji po Dinamo nakon njihove uvodne dvije pobjede u skupini. I ne radi se tu sada o mentalitetu, o pristupu, o "mudima" - to su sve već toliko puta spominjane priče, spominjane su toliko puta da su ti pojmovi jednostavno izgubili sadržaj. Radi se samo o tome da se Dinamo našao u naizgled lagodnoj situaciji, ali isto tako i u situaciji ...
Nošenje s uspjehom kao vječna tema
Nakon odgledanih utakmica Spartaka iz Trnave u europskim kvalifikacijama, a ...

Respekt: DAJO22, chelsea_2012,

Slažem se: DAJO22, GNKDZCFC, Dado_M, chelsea_2012,

Respect - chelsea_2012, 28.10.18. 14:25, 0 0 0
10/2018
Što je uzrok krize u Barceloni?

"Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje." Citat je to iz Gundulićevog Osmana, a čini se kako je upravo njime najbolje započeti tekst o trenutnoj Barceloni pod paskom trenera Valverdea. Kriza nije strani pojam za Valverdea - sjetimo se samo početka prošle sezone i uvjerljivog poraza od Reala u španjolskom Superkupu. Real je zabio 5, a Barcelona samo 1 - iz penala. Otišao je Neymar, situacija sa Coutinhom bila je maksimalno "zamršena", a Barcelona nije uspjela dovesti ni Verrattija ni Bellerina ni Di Mariju. Bivši predsjednik otišao je u zatvor, odnosi igrača s Upravom nisu mogli biti lošiji - situacija nije mogla izgledati gorom. Na kraju su ipak potpisali Dembelea, ali i on se ozlijedio u svojem debiju -  užasna priča je tada bila potpuna.

Ponašajući se mirno u krizi, Barcelona teško da je mogla imati boljeg čovjeka za upravljanje kriznim situacijama. Valverde je odavao dojam čovjeka koji zna kako je do krize došlo, kako tom krizom i upravljati i kako se iz te krize i izvući. U prilog takvom ponašanju išle su mu i crte njegove ličnosti - ni po čemu ekstravagantan, ni po čemu u ekstremu. Podržavan od ljudi, cijenjen i poštovan. Ljubitelj filma glazbe i fotografije koji je usporedio svoj povratak Athleticu sa filmom Kum II i potvrdio je to odvevši ih u Europu četiri godine zaredom. Valverde, tada se pokazalo, ima iznimnu sposobnost u stišavanju buke, u smirivanju svih zlih duhova i demona, a s druge strane, operativac je takve vrste da uđe duboko u rješavanje problema. Često u tom rješavanju problema naiđe na problem, a rješava ga tako da on "ne metastazira i ne urasta u okolno zdravo tkivo". Sve to donijelo mu je popularnost u Barceloni, obljubljenost sa svih strana, vratio je vjeru onim navijačima koji su rekli da su već bili izgubili vjeru u klub, a znate što? Cijela ta situacija tada uopće nije nalikovala na "kult ličnosti", djelovalo je prirodno kako je bio prihvaćen od širokih masa. Ostatak prošle sezone znamo, Valverde se već bio pokazao uspješnim u "gašenju požara".

Situacija je sada, ponešto drugačija. Ozbiljan su problem ozljede Umtitija i Vermaelena. Umtiti ima problem sa koljenom i ozljeda je vjerojatno posljedica toga što je igrao kroz bol na Svjetskom prvenstvu za Francusku. Umtiti je inače vrlo konzistentan i pouzdan igrač zadnje linije, netko tko gradi napade iz prve linije, netko tko prenosi loptu na suparničku polovicu i ozbiljan je udarac njegova ozljeda za Barcelonu. I naravno - sve što može poći po krivu, poći će po krivu. Na utakmici Lige nacija ozljedio se Vermaelen i ne radi se tu o lakšoj ozljedi kako se iz prva možda mislilo, riječ je o ozljedi mišića. Time je Barcelona ostala na samo 2 stopera - na Piqueu i Lengletu. Raspored u listopadu je paklen - Sevilla, Inter i Real. Ne postoji puno prostora za menadžment, za manevar i nema mjesta za pogrešku. Također, Barcelona nema zamjenu niti za Jordija Albu i svi se u Barceloni nadaju kako će ostati fit i kako će ga ozljede zaobići.

Koje opcije Valverde ima na raspolaganju? Čini se najlogičnijim iz Barcelone B povući Jorgea Cuenca. Njegovo povlačenje ne znači automatski "guranje u vatru" u onim najzahtjevnijim utakmicama za Barcelonu, ali da će kao zamjena ulaziti sa klupe, to je sasvim izgledno. Aklimatizacija ne smije biti prebrza jer onda uopće ne govorimo o aklimatizaciji, ali ne smije biti ni predugačka. Lijek za to je da se sa njom što prije krene. Ista stvar vrijedi i za Mirandu koji je lijevi bočni igrač i koji mora biti spreman zamijeniti Albu ukoliko bude potrebno. Jasno je kako nitko nije mogao očekivati ovoliki broj ozljeda za Barcelonu, ali upravo zato Barcelona mora početi vjerovati u svoje mlade. On ne mogu i neće preko noći postati glavne vedete, neće igrati svako - malo, ali ukoliko će njihove usluge biti potrebne, odgovorit će zahtjevima na puno višem nivou nego da uopće za prvi sastav prije nisu igrali. Treba ih se postupno uvoditi, najbolje je to u onim fazama utakmice kada je rezultat već odlučen. Oni će na taj način skupljati iskustvo i postojati sve samopouzdaniji i znat će odgovoriti na zahtjeve onda "kada je vrag odnio šalu". Barcelona do ovog trenutka tako nešto nije radila, nije povućen niti jedan igrač iz Barcelone B. Sada su primorani na takav potez i jasno da na njega nisu spremni.

Ukoliko Umtiti bude zaista toliko dugo van terena, sljedeća opcija je kupovina u zimskom prijelaznom roku. U kuloarima se već počelo govoriti kako će Barcelona u toj navedenoj situaciji pokušati potpisati De Ligta iz Ajaxa. Igrač je navodno zainteresiran, ali puno je drugih klubova u igri. Osim toga, Ajax ga očajno želi zadržati do kraja sezone. Barcelona je također zainteresirana za mladog Ajaxovog talenta De Jonga, veznjaka koji bi im se savršeno uklapao u sustav. Ajax bi ih prodao u paketu za 130 milijuna eura - to znači 65 milijuna eura po svakome, a to u današnjem tržištu uopće nije loša cijena. Jasno, Barcelona nije jedina zainteresirana i morat će se "potući" sa Manchester Cityjem, u prvom redu. Mladi su to igrači (19 i 21 godina) - ispred sebe imaju više od deset godina nogometa, odlično se stilom igre uklapaju u Barcelonin sustav i investicija su koja bi se mogla i trebala isplatiti.

U Barceloni su rekli kako za Valverdea ne postoji plan B i kako će sigurno odraditi sezonu do kraja. Nezgodno bi bilo mijenjati trenera na polusezoni, ali neka imena već se vjerojatno kriju za "ne daj Bože situaciju". Valverde se već pokazao kao dobar upravitelj kriznim situacijama. Međutim, sada je situacija ponešto drugačije prirode, a kulminirala je zbog kadrovske politike ponajviše. Barcelona zbog toga mora pripaziti u menadžmentu starije okosnice svoje ekipe. Messi, Suárez, Rakitić, Gerard Pique, Jordi Alba, Sergio Busquets i, evo, Vidal su svi ipak prešli vrhunac svojih igračkih godina i očigledno — izuzev Messija — svi to počinju prikazivati na terenu, iako je i dalje riječ o vrhunskoj momčadi. I vraćamo se tako opet na La Masiju i nova, mlada lica...

Tko bi gori, eto je doli
"Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje." Citat je to iz Gundulićevog Osmana, a čini se kako je upravo njime najbolje započeti tekst o trenutnoj Barceloni pod paskom trenera Valverdea. Kriza nije strani pojam za Valverdea - sjetimo se samo početka prošle sezone i uvjerljivog poraza od Reala u španjolskom Superkupu. Real je zabio 5, a Barcelona samo 1 - iz penala. Otišao je Neymar, situacija sa Coutinhom bila je maksimalno "zamršena", a Barcelona nije uspjela dovesti ni Verrattija ni Bellerina ni Di Mariju. Bivši predsjednik otišao je ...
Tko bi gori, eto je doli
"Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi ...

Respekt: Dado_M, BruceWayne,

Slažem se: BruceWayne,

09/2018
Tribina hipoteza

Madridski Real u utakmici 5. kola španjolske La Lige ugostio je Espanyol, Barceloninog gradskog rivala. Real je u pripremu za ovu utakmicu ušao superiorno glede na superiornu pobjedu u Ligi prvaka nad talijanskom Romom i očekivalo se da će brod Lopeteguinog Reala nastaviti mirno ploviti španjolskim vodama. Espanyol je u ovu utakmicu ušao kao 5. momčad prvenstva, momčad koja je u prvih 4 kola primila samo 3 gola, a istaknula se u pobjedi nad Valencijom 2:0. Real je u ovu utakmicu ušao bez četvorice igrača koji su počeli prošlu prvenstvenu utakmicu - nije bilo Krossa i Carvalhala, a na klupi su završili Marcelo i Bale. Lopetegui je i naglasio kako će kroz sezonu rotirati momčad, ovdje ipak rotacije nisu bile tolike zbog reputacije protivnika, ali je činjenica da smo ostali zakinuti za Balea na terenu.

U gore navedenoj situaciji Real odigrava visoki presing kao i Dalićeva Hrvatska sa Modrićem u glavnoj ulozi. Modrićeva uloga je čitati igru i prepoznati situacije, okidače za presing. U svemu tome bitno su dvije stvari - prvo, Modrić ne smije pritiskati sam, mora imati podršku suigrača. Drugo, mora imati i podršku iza svojih leđa. Mora postojati korektor prve linije presinga, a oba navedena uvjeta ispunjena su na gornjoj slici. Real nakon toga oduzima loptu i biva opasan po gol protivnika.

Ono što odvaja odlične od vrhunskih momčadi u današnjem modernom nogometu su načini na koje igraju reposjed. Upravo je u reposjedu trenutna Realova snaga - kada i izgube loptu, visoko podižu svoje igrače u nastojanju da je što prije vrate u svoj posjed. Obzirom da je posjed lopte nešto što razlikuje trenutni i prošlogodišnji Real, reposjed lopte je sastavni element takve igre. Što prije vratite loptu u svoj posjed, to ćete manje trčati bez lopte, a to znači da se nećete toliko energetski trošiti. A kako imate loptu u svom posjedu veliku dozu vremena, to vas također "odmara".

Ovdje vidimo jedan od mehanizama Reala u njihovoj pozicijskoj igri. Stoperi su visoko podignuti, posebno Ramos, bekovi odlaze visoko u napad, posebno Odriozola. U sredini su Ceballos, Isco i Modrić. Benzema se spušta sa "devetke" na "desetku" i nudi se kao opcija u igri. Ceballos ulazi u prostor koji mu Benzema svojim spuštanjem otvara, a to je prostor iza njegovih leđa. Asensio ulazi sa lijevog krila u sredinu napada, na mjesto Benzeme. Espanyol dobro stoji u sredini, u sredini je gužva jer se tamo nalazi čak 7 igrača Espanyola i Isco šalje loptu u prostor Odriozoli na desnoj strani. Nakon toga i Isco i Benzema odlaze u šesnaesterac pa tako Real Madrid ima 3 igrača u protivničkih 10 metara koji mogu zaprijetiti glavom nakon centaršuta, bilo Odriozole, bilo Nacha. To je samo jedan od načina kako Real Madrid radi box overload i to zaista izgleda vrlo lijepo.

U fazi obrane Real Madrid se spušta u 4-4-2, duplirajući bokove. Espanyol nema rješenja u pozicijskoj igri, svi igrači su im pokriveni i imaju samo jednog igrača u međuprostoru. Nemaju rješenja pa šalju dugu dijagonalu od koje na kraju nije bilo ništa.

U ovoj se situaciji Espanyol brani u 4-4-2 i pokazuje obrambenu kohezivnost, čvrstoću i organizaciju. Ceballos voli ulaziti u međuprostor, ali u ovoj je situaciji u tome onemogućen. Asensio opet sa strane ulazi u sredinu, ali nema pomoći i ne može sam ništa napraviti protiv dobro postavljene zadnje linije Espanyola. Benzema se opet spušta na poziciju "desetke", ali to je više napamet jer Real od toga u ovoj situaciji uopće nema koristi obzirom kako su sve linije dodavanja blokirane duplim blokom Espanyola pa Modrić nema rješenja u predaji lopte.

Ovdje se Espanyol brani u 4-2-3-1, sa kojim su i ušli u utakmicu. Kako je nogomet zapravo igra trokuta, ovdje sasvim jasno možemo vidjeti trokute u dvije obrambene faze Espanyola, a i zadnja linija je sasvim dobro postavljena. Ovaj prvi, veći trokut Espanyola znači to da Real nema mogućnosti prenijeti loptu u drugu trećinu, a onaj manji trokut znači da bi lopta vjerojatno i ostala "začepljena" u sredini ako bi u nju uopće i došla.

Po čemu se Real Lopeteguija razlikuje od Zideneaovog Reala?

  • U utakmici protiv Rome Real je uputio 30 udaraca prema golu. Samo su Navas i Varane ostali bez udarca prema golu
  • Veći posjed lopte - u prve 4 utakmice prvenstva Real je prosječno loptu imao 70% vremena. Najveći posjed do sada ima iznosi 78% u pobjedi protiv Deportiva. Prošle sezone najveći posjed iznosio im je 68%, a u pobjedi protiv Sociedada 3:1 imali su i posjed nešto manji od 50%.
  • Veći broj dodavanja
  • Sa Iscom, Asensisom, Baleom i Benzemom postoji više kretanja i promjena mjesta između Realovih ofenzivnih igrača. Oni tako lakše "razbijaju" protivničke obrane, odvlačeći protivničke stopere sa svojih pozicija i stavljajući ih pod pritisak.
  • Bolja izgradnja napada - protiv Leganesa Realovci su dotaknuli loptu preko 1000 puta što je čak 200 puta više nego, u tom segmentu, najboljoj prošlosezonskoj utakmici po Real
  • Opasniji je protiv ekipa koje imaju 10 igrača iza lopte nego što je to bilo u vrijeme Zidanea - umjesto puno centaršuteva, više grade igru kroz posjed i kroz sredinu
  • Ljepši, bolji, kombinatorniji, sustavniji nogomet
Harmoničnost Real Madrida
Madridski Real u utakmici 5. kola španjolske La Lige ugostio je Espanyol, Barceloninog gradskog rivala. Real je u pripremu za ovu utakmicu ušao superiorno glede na superiornu pobjedu u Ligi prvaka nad talijanskom Romom i očekivalo se da će brod Lopeteguinog Reala nastaviti mirno ploviti španjolskim vodama. Espanyol je u ovu utakmicu ušao kao 5. momčad prvenstva, momčad koja je u prvih 4 kola primila samo 3 gola, a istaknula se u pobjedi nad Valencijom 2:0. Real je u ovu utakmicu ušao bez četvorice igrača koji su počeli prošlu prvenstvenu utakmicu - nije bilo Krossa i Carvalhala, a na klupi ...
Harmoničnost Real Madrida
Madridski Real u utakmici 5. kola španjolske La Lige ugostio ...
Odlično.. - BruceWayne, 23.9.18. 13:24, 0 0 0
09/2018
GNK Dinamo - Fenerbahçe S.K 4-1

Dok je zagrebački Dinamo pobjednički marširao kroz Maksimir, Spartak Trnava i Anderlecht igrali su jednu izjednačenu, tvrdu i ne odveć zanimljivu utakmicu. Slovaci su u svojem dvorištvu ugostili belgijskog velikana i klub sa eminentnom europskom reputacijom, a obzirom da je, kako to volimo reći, belgijski Anderlecht netko s kime Spartak Trnava može igrati, prikladniji europski debi Slovaci nisu mogli ni zamisliti. Slovaci su u svojoj povijesnoj utakmici ostvarili 1:0 pobjedu, a pobijedili su oružjem Anderlechta - skok igrom.

Spartak Trnava je krenula u 4-2-3-1 sustavu želeći time ostvariti gustoću, brojnost i kompaktnost u sredini, što je ujedno i jedna od njihovih snaga, a o tome sam upravo i pisao u zadnjoj analizi. Obzirom kako znaju dobro držati raspored u sredini, plan Spartak Trnave bio je malo se povući i prepustiti sredinu i loptu protivniku pa kroz reakciju ugroziti protivnika. Zato su se i odlučili na 4-2-3-1 formaciju. Iako se naočigled čini defanzivna zbog dva povučena igrača vezne linije, ona u sebi ima dozu fleksibilnosti koja omogućuje i veznim i zadnjim krilnim igračima pridodavanje u podfazu zone središnjice i završnice napada. Fleksibilnost u obrambenoj, a posljedičnoj i u napadačkoj fazi igre bila je esencijalna za Spartak Trnavu u ovoj utakmici, a preduvjet za ostvarenje nečega takvoga bio je umrtviti igru i uspavati Belgijance.

Kao što se i očekivalo, Anderlecht je preuzeo igru i posjed i pokušao štetu Slovacima stvarati kroz mehanizme koji potenciraju skok i duel igru Ivana Santinija. U gore prikazanoj situaciji Ivan Santini izvači se na stranu, a Musona ide u sredinu. Postoje dva načina kako riješiti ovu situaciju. Prvo, može se ići za time da Santini ne može iskontrolirati skok i loptu - to nije pametan način, ali je i taktički "najprimitivniji" - iziskuje najmanje individualne i momčadske kvalitete. Drugo rješenje zove se anticipacija - mora se prepoznavati navedena situacija, mora se predvidjeti što će se dogoditi i ide se za zatvaranjem tih srednjih koridora u koje Ivan Santini spušta lopte. Drugi način je pametniji i zreliji zato što ne možete očekivati da ćete puno puta dobiti zračni duel protiv tako dominantnog napadača u igri glavom - upravo stoga žrtvujete posjed lopte time što ćete pokrivati one zone u koje će lopta biti poslana. U ovoj situaciji to je upravo taj srednji koridor - Anderlecht je u sredini imao igrača više, sredinu su natrpali sa šestoricom igrača nadajući se upravo takvim situacijama. Oba defenzivna vezna Spartak Trnave - i Rada i Oravec kasne u zatvaranju i otvara se odlična šansa za Anderlecht koju Belgijanci ne koriste.

Spartak Tranava je ovdje, kao što smo i rekli, gusta u sredini. Time nastoje začepiti sredinu i otežati distribuciju lopte protivnku. A zašto? Upravo zato što se Slovaci najbolje snalaze kada se protivnik muči prenijeti loptu iz prve u drugu fazu distribucije. To, međutim, uvijek ostavlja bočne koridore praznima. Anderlecht to zna, Anderlecht je to dobro skautirao i proučio. Anderlecht u gore navedenom napadu igra čisto pozicijski, iz zadnje linije. Prešavši u suparničku polovicu, gotovo u potpunosti prazni sredinu - par veznih igrača Kums i Trebel izvlače se na strane, Anderlecht radi overload na obje strane terena, otvaraju si prostor za centaršut, a zračni duel u sredini opet dobija Ivan Santini. Prilika je opet promašena.

Spartak Trnava, s druge strane, zabija na najlakši mogući način. Zabija i iz prvog udarca u okvir. Zabija gol na "anderlechtovski" način - glavom.

Rekonstruirajmo "mjesto zločina". Slovaci imaju udarac iz kuta. Bakoš se nalazi na prvoj stativi, a zatim se odvlači prema sredini i time automatski za sobom odvlači oba igrača Anderlechta koja su ga pokrivala na toj bližoj vratnici. Epilog toga je nebranjena prva stativa. Na nekakvih 8-9 metara od gola tercet Spartak Trnave napada peterac i odlazi prema naprijed, potiskivajući trojicu igrača Anderlechta ispred njih samih. Oravec napada drugu stativu koja je u ovom trenutku prazna, a igrač koji je u trenutku gola bio na njemu je zaostao korak iza jer nije na vrijeme krenuo iz sredine. Nije se povlačio sinkronizirano sa svojom momčadi. Kao rezultat toga, Oravec dobiva skok jer branič Anderlechta nije dobro pozicioniran.

Ovo je završna faza navedenog kornera. Pokrivanje ipak nije toliko loše za Anderlecht koliko je to izgledalo u početnoj fazi kornera. Međutim, to ne znači da je pokrivanje dobro. Situacija na daljnoj stativi nije idealna za Belgijance iz već opisanih razloga dok recimo na bližoj stativi imaju višak koji im nije obrambeno nužan. Spartak Trnava zabila je iz standardne situacije, zabila je školski, zabila je onako kako se korneri, u pravilu, i zabijaju.

Zašto je Anderlecht izgubio?

Slovaci zaista djeluju optimizirano, a pogotovo su takvi na domaćem travnjaku. Na papiru ne izgledaju zastrašujuće niti nešto posebno kvalitetno, ali igraju tako da u svojoj igri pokazuju više vrlina nego mana. Protiv njih treba igrati kombinatorno i brzo, sa jednim ili najviše dva dodira, a tu je Anderlecht pao na testu. Imao je prevelik broj grešaka u predaji lopte i nisu tako mogli staviti Slovake pod kontinuirani pritisak. Kako je utakmica odmicala, tako se i uvukao strah među igrače Anderlechta pa su izgledali još nepovezanije, a udarac u okvir uopće nisu uputili. Jedan navijač Anderlechta je i napisao: Gledanje svježe obojenog zida kako se suši mnogo je uzbudljivije od ovoga!

Velika pobjeda Spartak Trnave
Dok je zagrebački Dinamo pobjednički marširao kroz Maksimir, Spartak Trnava i Anderlecht igrali su jednu izjednačenu, tvrdu i ne odveć zanimljivu utakmicu. Slovaci su u svojem dvorištvu ugostili belgijskog velikana i klub sa eminentnom europskom reputacijom, a obzirom da je, kako to volimo reći, belgijski Anderlecht netko s kime Spartak Trnava može igrati, prikladniji europski debi Slovaci nisu mogli ni zamisliti. Slovaci su u svojoj povijesnoj utakmici ostvarili 1:0 pobjedu, a pobijedili su oružjem Anderlechta - skok igrom. Spartak Trnava je krenula u 4-2-3-1 sustavu želeći time ostvariti gustoću, brojnost i kompaktnost u sredini, što je ujedno i jedna od ...
Velika pobjeda Spartak Trnave
Dok je zagrebački Dinamo pobjednički marširao kroz Maksimir, Spartak Trnava ...
Ova utakmica je trebala biti školski primjer za 0:0 jer je bio samo jedan udarac u okvir od obje strane. Dinamo bi s obzirom na kvalitetu ostalih suparnika, trebao uvjerljivo osvojiti prvo mjesto u skupini. - Fenix22, 22.9.18. 17:35, 0 0 0
09/2018
Tribina hipoteza

Nakon uvodne pobjede protiv Hoffenheimea Bayern Nike Kovača pred sobom je imao derbi protiv Stuttgarta. Nekoć bio to sigurno bila i zanimljivija utakmica, ali i ovako je pružala određenu dozu zanimljivosti. Prvo, Bayern ovoga ljeta nije bio gotovo uopće aktivan na tržištu - došao je samo Goretzka kao slobodan igrač. Uprava Bayerna procijenila je da je trenutna momčad dovoljno kvalitetna da osigura još jednu Bundesligu, a osvajanje Lige prvaka trenutno nije imperativ, ona se u sljedećem razdoblju gleda kao bonus. Sljedeće ljeto je ono koje je označeno kao ono glavno i tada će se tražiti zamjene za Riberyja i Robbbena.

Niko Kovač sve je zadivio svojim rezultatima na klupi Eintrachta iz Frankfurta, a posebice je iznenadio sa dva uzastopna finala Kupa, a zadnji Kup je i osvojio - i to upravo protiv njegovog budućega, a sadašnjeg kluba - Bayerna iz Munichena. Sa limitiranom ekipom razvio je dobre i dosljedne obrambene mehanizme u igri, bili su organizirani i čvrsti, a Ante Rebić je bio prava prijetnja unutar takvog sustava i pod paskom svog mentora i nogometnog oca, Nike Kovača. Ipak, njegovo imenovanje na klupu Bayerna izazvalo je čuđenje u hrvatskoj sportskoj javnosti. Djelomično zbog toga što tradicionalno nedovoljno cijenimo naše stručnjake, a djelomično i zbog toga što se po niti jednom parametru nije uklapao u nekakvu shemu prijašnjih trenera Bayerna.

Bayern je danas krenuo u 4-2-3-1 sustavu, ali samo je Thiago bio jedini pravi defenzivni vezni, uloga Leona Goretzke bila je puno drugačija. Stuttgart je posve očekivano krenuo u gustih 4-5-1, a Gomez u špici je trebao biti target man koji će zadržati loptu u svojem posjedu i pričekati priključak igrača iz drugog plana.

Bayern je u fazi napada izgledao očekivano, to je onaj Bayern kojega već dugo poznajemo. Stoperski par Boateng - Hummels stoje u suparničkoj polovici - to automatski za sobom povlači da su i srednji i prednji red Bayerna pomaknuti bliže protivničkom golu, a kao rezultat toga Stuttgart je duboko pritisnut u svojoj polovici. Stuttgart je bio gust u sredini što je ostavljalo puno prostora na bočnim stranama za Alabu / Riberyja i Kimmicha / Robbena. Muller i Goretka pozicionirani su iza leđa protivničkog veznog reda i nalaze se u oba half spacea. Bayern je bio na skoro 70% posjeda, a u prvom poluvremenu i probio je tu granicu jer je Stuttgart dobro stajao u sredini pa je Bayern strpljivo morao kružiti oko njihove zone koristeći Alabu i Kimmicha i svoju karakterističnu bočnu igru. Bayern ima prvoklasne kreatore igre iz prve trećine u liku Hummelsa i Boatenga koji svojim dijagonalama prebacuju težište igre i daju tempo Bayernovom napadu.

Da bi se probio disciplinirani i čvrsti Stuttgart, Bayernova igra u napadu trebala je biti još discipliniranija i metodičnija - jedino se tako mogao stvoriti višak. Do izolacija na krilima, koja su ostajala visoko i široko u terenu, dolazio je čestim spuštanjima Roberta Lewandowskog i Thomasa Müllera u međuprostore iza leđa suparničkog veznog reda ili dovođenjem na loptu svojih najboljih tehničara, koji su driblingom pokušavali ostvariti višak i nakon toga proigrati krila. Nije Bayern puno mudrovao u fazi napada - stoperi su stajali visoko, bekovi su odlazili u overlap, Goretka s jedne i Muller s druge strane bili su u half space zonama. Kao rezultat toga, Bayern je dolazio u završnicu sa čak 7 igrača. Goretzka se odlično uklopio u momčad Bayerna, njegov zadatak nije da ima puno loptu u svojem posjedu, za njega je puno bitnije nalaziti se u pravim, točno određenim zonama, predstavljati opasnost u zadnjoj trećini. Drugi gol primjer je usklađene suradnje Mullera i Goretke - Muller utčava i otvara prostor za Goretku koji samo ostavlja loptu za Lewandowskog. Zaključno se može reći kako je Bayern u potpunosti iskontrolirao ovu utakmicu, imao je nešto malo problema sa agresivnošću Stuttgarta u prvom dijelu, ali sa prvim golom sve se otvorilo. Bilo je vidljivo da je Stuttgartov plan bio kopirati Kovačev Eintracht iz finala Kupa protiv Bayerna, ali Stuttgart je bio posve neopasan prema naprijed, a Bavarci iznimno pametni sa loptom u svojem posjedu.

Taktički graf

Kao što se vidi i na grafu, danas je Thiago imao najveći broj dodira s loptom i najveći broj dodavanja, on drži sredinu Bayerna. Također se vidi i istaknut je trokut Lewandowski - Goretzka - Muller čija će suradnja biti iznimno bitna jer ekslozivnost i prodornost Robbena i Riberyja sve više padaju. Kovač je dobro krenuo, a što ga još čeka ostaje za vidjeti.

Kovačev Bayern sigurno plovi
Nakon uvodne pobjede protiv Hoffenheimea Bayern Nike Kovača pred sobom je imao derbi protiv Stuttgarta. Nekoć bio to sigurno bila i zanimljivija utakmica, ali i ovako je pružala određenu dozu zanimljivosti. Prvo, Bayern ovoga ljeta nije bio gotovo uopće aktivan na tržištu - došao je samo Goretzka kao slobodan igrač. Uprava Bayerna procijenila je da je trenutna momčad dovoljno kvalitetna da osigura još jednu Bundesligu, a osvajanje Lige prvaka trenutno nije imperativ, ona se u sljedećem razdoblju gleda kao bonus. Sljedeće ljeto je ono koje je označeno kao ono glavno i tada će se tražiti zamjene za Riberyja i Robbbena. ...
Kovačev Bayern sigurno plovi
Nakon uvodne pobjede protiv Hoffenheimea Bayern Nike Kovača pred sobom ...

Respekt: BruceWayne, GNKDZCFC,

Slažem se: Fenix22, Farfan,

Jako dobro, ali pogledaj drugi puta naše grafove sa strane ili se javi ako ti bude trebala pomoć na FB ili chat.. - BruceWayne, 4.9.18. 22:49, 0 1 0
09/2018
Hoće li Dinamo proći skupinu Europske lige?

Slovačka Spartak Trnava, zanimljivo, odigrala je ovoga ljeta susrete sa Zrinjskim, Olimpijom i Crvenom Zvezdom, a u skupini Europske lige čeka ih zagrebački Dinamo. Mogli bismo reći kako su se jednostavno pretplatili na suparnike iz ovog dijela Europe. U kvalifikacijama za Ligu prvaka prošli su Zrinjski i Legiju, a ispadanjem od Crvene Zvezde, došli su, u konačnici, do play-offa Europske lige gdje su bili bolji od ljubljanske Olimpije. Gledajući Dinamovu skupinu, čine se kao najlakši protivnik i već se ustalio narativ kako se protiv njih moraju ostvariti pobjede želi li se osigurati europsko proljeće. Kakva, je zaista, Spartak Trnava?

Jake strane

Pritisak

Slovačku Spartak Trnavu zasigurno krasi pritisak i ona ga igra u dvije podvrste. Prva njegova podvrsta je tzv. individualni pritisak kada dvojica igrača iz sredine izlaze prema igraču s loptom. U navedenoj situaciji stoper Legije ispucava loptu, Spartak gubi zračni duel, ali osvaja tzv. drugu loptu iz čega kreće u novi napad nakon kojeg stvara jednu od svojih šansi.

U navedenoj situaciji prikazan je primjer tzv. organiziranog presinga. Slovaci ga ne igraju toliko često kao onaj individualni - nemaju za to ni energije ni kvalitete, ali kada ga sprovedu u djelo, mogu biti vrlo opasni. Ovdje vidimo da su svi vezni igrači Spartak Trnave između 16 i 30 metara od protivničkog gola. U sredini imaju "5 na 3" i kontroliraju situaciju i posjed. Budući da su "overloadali" sredinu terena, bočni koridori na obje strane terena ostaju potpuno prazni, a to koriste oba beka koja se pozicioniraju visoko u suparničkoj polovici. Sve tri linije Spartak Trnave dignute su prema naprijed, linije su se koordinirano podizale, Legija nema rješenja i prisiljena je biti iza lopte, a Slovaci napadaju preko bokova gdje imaju puno prostora i mogu biti opasni.

 Držanje rasporeda u sredini

Jedan poljski igrač protiv je pet slovačkih. On tada ništa ne može napraviti, a osim što su Slovaci brojčano nadmoćni u sredini, oni u u sredini i dobro stoje, imaju dobru geometriju. To će biti naročito važno zbog sljedeće situacije.

Opet vidimo petoricu slovačkih vezni igrača - označeni su krugovima. Desni vezni čeka ishod dvoboja za loptu između slovačkog defenzivnog veznog i veznog igrača Legije. Kako je njegov suigrač osvojio loptu u tom duelu (okidač za presing), on izlazi u pritisak prema veznom igraču Legije koji čeka da prihvati odbijenu loptu - Spartak Trnava osvaja loptu i ima obećavajuću situaciju u tranziciji (sljedeća slika).

Igrač s loptom ovdje ima tri mogućnosti. Može loptu gurnuti u sredinu prema špici (prvi prazan koridor), može loptu gurnuti na lijevo krilo (drugi prazan koridor), a može ju gurnuti i na desno krilo (treći prazan koridor). Da naglasim - Slovaci svojim mehanizmima u igri stvaraju situacije iz kojih mogu zaprijetiti protivniku, ali ih prečesto i ne realiziraju jer im fali individualne kvalitete.

Kompaktne linije i stajanje blizu igrača s loptom

Slovaci su protiv Poljaka igrali u 3-5-2 sustavu. Nisu pokazali jedan dominantan sustav, ali vole one sustave koji im omogućuju kontrolu u sredini. Ovdje vidimo gotovo idealnu 3-5-2 formaciju u obrani. Linije su na dovoljnoj udaljenosti jedna od druge, dobro stoje u sredini, a dva defenzivna vezna odlično brane međuprostor.

Slovaci stoje blizu igrača s loptom i zato protiv njih treba igrati brzo, sa jednim ili dva dodira, okretati strane, mijenjati mjesta. Što brže doći iz prve u drugu fazu distribucije posjeda jer igra u kojoj stoperi vode igru ili u kojoj se jedan od veznih spušta duboko po loptu, samo je voda na njihov mlin.

Druge lopte

Sa njima ne treba skakati. Protiv njih treba paziti na one druge lopte jer uvijek imaju igrača koji ju je spreman pokupiti. Stoga treba odgovoriti tako da se naglasak sa zračnih duela preusmjeri također na te druge lopte jer nakon njih može slijediti kontra.

Slabe strane

Previše prostora na bočnim stranama

Želeći uspostaviti kontrolu i gustoću u sredini, Slovaci automatski ostavljaju prostora na bočnim stranama. I uopće se ne radi o tome da su oni loši skakači - kada protivniku dozvoliš da ti dovoljno velik broj puta centrira u 16 metara, dogodit će ti se manjak koncentracije.

Može se pronaći prostora i u sredini

Poljaci su nakon jednog outa brzo prenijeli težište igre s lijeve na desnu stranu. Slovaci se nisu stigli toliko brzo premještati pa se stvorio veliki koridor u sredini gdje nema nikoga. Istina, tamo nema ni Poljaka, ali njihova će se polušpica spustiti dolje pa odigrati dupli pas sa svojim suigračem. I što se događa? (sljedeća slika)

Ovdje vidimo svih 10 igrača Slovaka u 2 linije - to je nekakvih 15 metara razmaka. 5 igrača su u liniji, gledaju ubacivanje Poljaka, a to rade i igrači iz zadnje linije. Nitko ne pazi na međuprostor i Poljak dolazi u ozbiljnu šansu. Do problema je došlo zbog prespore koordinacije u obrani, sredina je ostala ispražnjena i kada su Poljaci u nju ušli, kasnilo se u svemu.

Manjak individualne kvalitete

Nemaju Slovaci nekog posebno kvalitetnog igrača. Ističe se Gressak svojim čitanjem igre i agresivnošću, Kadlec je zanimljiv mladi bek, ali u ovoj momčadi nema igrača koji sam može riješiti utakmicu, koji može nešto napraviti na individualnu klasu.

Kako igrati protiv njih?

Slovaci zaista djeluju optimizirano. Na papiru ne izgledaju zastrašujuće niti nešto posebno kvalitetno, ali igraju tako da u svojoj igri pokazuju više vrlina nego mana. Nastoje igrati tako da istaknu svoje vrline, a da njihove mane uopće ne dođu do izražaja. Kompaktni su, dobro drže raspored u sredini, rade pritisak, agresivni su, stoje blizu igrača s loptom. Trebat će igrati kombinatorno, sa jednim ili maksimalno dva dodira, treba što više okretati strane, mijenjati mjesta. Bekovi će morati doprinjeti napadu, Hajrović i Oršić imat će miss match na krilima, ali trebat će ulaziti i u sredinu da se tako zbuni i dezorijentira Spartak Trnava. Treba što prije prenijeti loptu iz prve u drugu fazu distribucije, igrati strpljivo, a zadnja linija ne smije biti niti previsoko niti preduboko. Protiv njih treba uzeti loptu, a tu će Bijeličin Dinamo biti na testu.

Skauting služba - Spartak Trnava
Slovačka Spartak Trnava, zanimljivo, odigrala je ovoga ljeta susrete sa Zrinjskim, Olimpijom i Crvenom Zvezdom, a u skupini Europske lige čeka ih zagrebački Dinamo. Mogli bismo reći kako su se jednostavno pretplatili na suparnike iz ovog dijela Europe. U kvalifikacijama za Ligu prvaka prošli su Zrinjski i Legiju, a ispadanjem od Crvene Zvezde, došli su, u konačnici, do play-offa Europske lige gdje su bili bolji od ljubljanske Olimpije. Gledajući Dinamovu skupinu, čine se kao najlakši protivnik i već se ustalio narativ kako se protiv njih moraju ostvariti pobjede želi li se osigurati europsko proljeće. Kakva, je zaista, Spartak Trnava? Jake ...
Skauting služba - Spartak Trnava
Slovačka Spartak Trnava, zanimljivo, odigrala je ovoga ljeta susrete sa ...
U sljedećim analizama (i danima) preostali Dinamovi protivnici u skupini. - ivan-cro, 1.9.18. 17:02, 0 0 0
Nadam se da će ovo pročitati i Nenad Bjelica. - ktm686, 4.9.18. 11:18, 1 0 0
Respekt. Sigurno će nam pomoći u emisijama i drugim analizama. Nisam ih previše gledao pa ne mogu ništa više reći, ovo je jako dobro napisao i koliko primjećujem uočeno tako da će i meni dobro posložiti za dalje.. - BruceWayne, 4.9.18. 22:52, 1 0 0
08/2018
Tribina hipoteza

Nakon prošlog provedenog istraživanja koje se ticalo identifikacije pojedinca sa nogometnim timom u najširem obliku te riječi, činilo mi se logičnim napraviti istraživanje na temu identificiranja sa stranim nogometnim momčadima. Bio je to logičan put možda i stoga što je u prošlom istraživanju postojalo i jedno pitanje koje se odnosilo na identifikaciju sa domaćim klubom, odnosno reprezentacijom. Kako stoje stvari sa stranim nogometnim momčadima?

Istraživanje je provedeno pomoću online ankete, ispitanika je bilo 150, žena 8%, a muškaraca 92%. Veći dio ankete činila su pitanja obilježena Likertovom skalom od 1 do 5 na kojoj 1 znači - u potpunosti se ne slažem, a 5 - u potpunosti se slažem.

Prva tvrdnja glasila je: "Ljudi se danas sve više identificiraju sa stranim klubovima." (3,59 - djelomično se slažem)

Po razdiobi rezultata na grafu, a i po samom rezultatu vidi se da su se ljudi odlučili na jedan srednji odgovor, pokazuju djelomično slaganje. Takav odgovor ne iznenađuje, a naravno da uvijek ostaje pitanje što svatko od nas smatra da se krije pod pojmom identifikacije. Za nekoga je to posjedovanje dresa nekog kluba, za nekoga je to samo tek puko simpatiziranje nastalo iz potrebe da se utakmica učini zanimljivijom, a za nekoga je to zaista prava i snažna identifikacija. No kako ovdje nismo tražili odgovor na pitanje što je identifikacija, nego nam je cilj bio samo posttaviti tezu, rezultati su očekivani i zadovoljavajući.

Druga tvrdnja glasila je: "Sve veće identificiranje sa stranim klubovima izravna je posljedica globalizacije". (3,67 - djelomično se slažem)

Na ovom je pitanju vidljivo jače slaganje od prethodnog. To i ne čudi. Priča se puno o globalizaciji, ona je naša stvarnost "svijet je selo", nikada nismo bili jače povezani sa ostalim djelovima svijeta, a naročito Europe. Sve se to očito ogleda i na primjeru nogometa, a čak i da tome nije tako - uvijek je bilo i uvijek će biti najednostavnije neke stvari objašnjavati pukom globalizacijom.

Treća tvrdnja glasila je: "Kablovska televizija rezultira sve većom identifikacijom sa stranim klubovima." (3,78 - djelomično se slažem)

Navedena tvrdnja toliko je snažna da se o njoj, doduše, u nekom drugom kontekstu, prije 5 godina i pisalo na Tribini.hr. Nogomet se uspoređivao sa erotikom i navodilo se da je, kao i erotika, postao predostupan pa ljudi gube interes za njime, odnosno da dolazi do mentalnog zasićenja. Spominjalo se da se, ne tako davno, puno više uživalo u sportu. Objašnjavalo se to time da danas ne stigneš više ni obraditi neku sportsku informaciju, a ta je informacija već "passe" i stiže neka nova. Uostalom, danas gotovo svako kućanstvo ima kablovsku televiziju na kojima se vrte strane nogometne lige ili lige nekih drugih sportova. I kada je čovjek u mogućnosti to gledati iz tjedna u tjedan, ne čudi ni njegova barem minimalna identifikacija.

"Nedostupnost domaće nogometne lige na javnoj televiziji rezultira smanjenom identifikacijom sa domaćim klubovima." (3,64 - djelomično se slažem)

Zadnjih godina slušao sam i argumente koji bi potvrđivali navedenu tezu. Ne znam kako je u drugim zemljama i ne želim da ovo postane još jedna priča o HRT-u, ali znam da svakako nije dobro da domaće nogometne lige nema na javnoj televiziji. To što HNL-a nema na HRT-u ne znači da su se ljudi prestali identificirati sa domaćim klubovima, ali negativni čimbenici vjerojatno postoje po nekim drugim pitanjima. Konkretno, stariji ljudi većinom nemaju MAX-tv, a nisu ni u psihofizičkom stanju da bi pohađali hrvatske stadione po kiši, snijegu i ledu.

"Lakše se identificirati sa najboljima pa se ljudi sve više okreću stranim klubovima." (3,73 - djelomično se slažem)

Navedena tvrdnja u dobrom dijelu nije sporna, ali tako je vjerojatno samo kod djece. Nogomet sam počeo pratiti 2005. i svi u razredu smo gledali Ligu prvaka. "Navijali" smo svi za Barcelone, Milane, Juventuse, Manchestere, nitko nije navijao za Bate Borisov. Međutim, svi smo mi, mimo toga navijali ili za Dinamo ili za Hajduk ili bilo koji domaći nogometni klub.

"Nedovoljna atraktivnost domaće lige rezultira sve većom identifikacijom sa stranim klubovima." (3,34 - djelomično se slažem)

Ova tvrdnja bila je ona sa kojom su se ispitanici najmanje složili. I to veseli. To pokazuje da atraktivnost nije nekakav faktor kada govorimo o identifikaciji jer da je tako, nitko ne bi pohađao utakmice županijskih liga, a upravo svjedočimo da te utakmice nude dašak "romantike" u nogometu. Dodatno, što se tiče atraktivnosti, po tom smo se pitanju i stabilizirali sa ligom 10.

"Hrvatima bi prva navijačka opcija trebala biti hrvatski klub." (4,1 - u potpunosti se slažem)

Ovo pitanje razbilo je svu monotoniju "djelomično se slažem" rezultata i nekakvih Gaussovih krivulja. Očekivano, čak je 67% ispitanika odgovorilo da se u potpunosti slaže sa tvrdnjom da bi Hrvatima prva navijačka opcija trebala biti hrvatski klub.

Sljedeće pitanje bilo je pitanje na "zaokruživanje". "Najveće identificiranje sa stranimm klubovima prisutno je kod... Djeca - 41,5%, Mladi - 50,3%, Odrasli - 2,7%, Stariji ljudi (65+) - 0%, Ne znam - 5,4%

Očekivao sam velik postotak kod djece i mladih, mogu reći da sam čak očekivao i nešto veći postotak kod djece. Kod njih je prisutan "prvi stupanj identifikacije" (nošenje dresova stranih klubova pa čak i reprezentacija) i tih 41,5% čini vjerojatno upravo tu i takvu identifikaciju kada se dres nosi zbog pojedinca, a ne zbog osjećaja pripadnosti kolektivu. Među ponuđene odgovore namjerno sam stavio starije ljude i nimalo me ne čudi što nisu bili odabrani ni od koga. Odrasli u vrijeme jugoslavenske lige, većina Hrvatske navijala je za pripadnike "velike hrvatske četvorke", strani klubovi nisu bili na radaru, nije bilo interneta ni kablovske televizije.

21,2% ispitanika odgovorilo je da ne navija za neki strani klub, 45,2% ne navija, ali simpatizira, a 33,6% ih navija za neki strani klub.

Dakle, ljudi većinom simpatiziraju neki strani klub, nije to navijanje. Naša greška je što često ne pravimo razliku između ta dva pojma, a simpatiziranje meni osobno uopće nije problematična pojava. Ona je nešto očekivano u trenutnim okolnostima.

Zadnja dva pitanja bila su obilježena Likertovom skalom od 1 do 10 u kojima su ispitanici bili pitani da procjene svoju identifikaciju sa domaćim / stranim klubom gdje 1 znači - nikakva identifikacija, a 10 - najveća moguća identifikacija.

Prosječna ocjena za domaći klub iznosila je 8,20, a za strani 4,90. Prema tome, ne postoje nikakve osnove za zabrinutost zbog toga što se ljudi previše identificiraju sa stranim klubovima. Naročito to identificiranje ne ide nauštub domaćih klubova. Identifikacija sa domaćim klubom ipak je veća jer to je klub koji egzistira u vašoj lokalnoj ili nacionalnoj sredini - prolazite pored stadiona kada idete na posao, idete na utakmice, sve vam to djeluje puno bliže od nekog stranog sportskog kolektiva. Zaključno se može reći da ljudi simpatiziraju strane nogometne klubove.

Dodatan osvrt na još jedno istraživanje

Mislav Barić u svom diplomskom radu iz ove godine piše (uspoređujući NK Osijek i NK Maribor): Nogometni klub Maribor sportski jekolektiv s kojim se identificira čitava regija Štajerska, što čini prvu razliku u odnosu na Nogometni klub Osijek koji je pretežno lokalnog karaktera. Klub je osnovan 1960. godine. Sportskim rezultatom, NK Maribor je uspješniji od NK Osijek, što govori podatak o 14 osvojenih nacionalnih prvenstava i 9 nacionalnih kup natjecanja te europski nastupi u skupinama Lige prvaka i Europske lige/Kupa UEFA (što nije zanemariv utjecaj na uslužne djelatnosti kroz turističke posjete gradu za vrijeme održavanja internacionalnih utakmica, prvenstveno u vidu dolaska navijača iz drugih zemalja). Drugim riječima, popularnost Maribora danas je prisutna i u drugim pokrajinama Slovenije budući da je riječ o rezultatski najuspješnijem slovenskom nogometnom klubu." Barić također uspoređuje Maribor i Rijeku (a to je opravdano zbog više faktora) i navodi da je i HNK Rijeka klub pretežno lokalnog karaktera, klub koji osim Rijeke zahvaća i dio Kvarnera.

Nakon svega ovoga reći ću da nije problem identificiranje naših navijača sa domaćim klubovima, problem je što su naši klubovi pretežno lokalnog karaktera. Čini se da imamo premalo klubova regionalnog karaktera, a da o nacionalnom karakteru i ne govorimo. A to je isto nešto što se tiče identifikacije...

Identificiranje sa stranim nogometnim momčadima
Nakon prošlog provedenog istraživanja koje se ticalo identifikacije pojedinca sa nogometnim timom u najširem obliku te riječi, činilo mi se logičnim napraviti istraživanje na temu identificiranja sa stranim nogometnim momčadima. Bio je to logičan put možda i stoga što je u prošlom istraživanju postojalo i jedno pitanje koje se odnosilo na identifikaciju sa domaćim klubom, odnosno reprezentacijom. Kako stoje stvari sa stranim nogometnim momčadima? Istraživanje je provedeno pomoću online ankete, ispitanika je bilo 150, žena 8%, a muškaraca 92%. Veći dio ankete činila su pitanja obilježena Likertovom skalom od 1 do 5 na kojoj 1 znači - u potpunosti se ...
Identificiranje sa stranim nogometnim momčadima
Nakon prošlog provedenog istraživanja koje se ticalo identifikacije pojedinca sa ...

Respekt: DerBomber, BruceWayne, GNKDZCFC, Luca1010, Fenix22,

Slažem se: Luca1010,

Ponovo odličan tekst. Složio bih se sa gotovo svime. Ja sam jedan od onih koji se sa stranim klubom moze identificirati i 8,5-9/10, trenutno cak i vise od domaćeg, a jedan od dosta razloga je i atraktivnost i stanje u kojem je naša liga... (1/2) - Luca1010, 28.8.18. 17:38, 0 0 0
... pa sam iznenađen da se na to pitanje relativno malo ljudi složilo samnom. - Luca1010, 28.8.18. 17:40, 1 0 0
Kad se sjetim dobre baze, radit ću nešto oko tog lokalnog i regionalnog karaktera. Jer sam kažem, u tom diplomskom na koji sam slučajno naletio pročitao da Rijeka zahvaća samo manji dio Kvarnera, a Osijek Baranju da, ali Slavoniju recimo ne... - ivan-cro, 28.8.18. 18:34, 0 0 0
08/2018
Tribina hipoteza

Odlučio sam napraviti istraživanje o najuspješnijim "loptačkim" (sportskim) zemljama svijeta (M). U istraživanje je ušlo 16 zemalja, a vrednovali su se rezultati od 1990. Istraživanjem je obuhvaćeno 8 "loptačkih" sportova - nogomet, košarka, odbojka, rukomet, vaterpolo, hokej na ledu, kriket i ragbi. Svakoj sam zemlji vrednovao odličja sa velikih natjecanja (Olimpijske igre, svjetska i kontinentalna prvenstva), a obzirom na popularnost sportova metodologija je sljedeća:

Nogomet:

Svjetsko prvenstvo: 1000 + 500 + 300

Kontinentalno natjecanje: 300 + 200 + 100

Košarka:

Olimpijske igre: 500 + 250 + 150

Svjetsko prvenstvo: 500 + 250 + 150

Kontinentalno natjecanje: 150 + 100 + 50

Odbojka:

Olimpijske igre: 350 + 200 + 100

Svjetsko prvenstvo: 350 + 200 + 100

Kontinentalno natjecanje: 100 + 70 + 30

Hokej na ledu:

Olimpijske igre: 300 + 150 + 90

Svjetsko prvenstvo - 300 + 150 + 90

Kriket:

Svjetsko prvenstvo: 250 + 120 + 70

Ragbi:

Svjetsko prvenstvo: 200 + 100 + 50

Rukomet:

Olimpijske igre: 100 + 50 + 25

Svjetsko prvenstvo: 100 + 50 + 25

Kontinentalno natjecanje: 50 + 25 + 15

Vaterpolo:

Olimpijske igre: 50 + 25 + 15

Svjetsko prvenstvo - 50 + 25 + 15

Kontinentalno natjecanje - 25 + 15 + 5

Rezultati su sljedeći :(legenda: SP - Svjetsko prvenstvo, OI - Olimpijske igre, KN - kontinentalno natjecanje, Z, S, B - zlato, srebro, bronca):

Hrvatska:

Nogomet: SP (S i B)

Košarka: OI (S), SP (B), KN (2B)

Odbojka: 0

Rukomet: OI (2 Z i B), SP (3 S, Z, B), KN (3 B i 2 S)

Vaterpolo: OI (Z i 2 S), SP (3 B, 2 Z i 1 S), KN (2 S, Z, B)

Ragbi, hokej na ledu, kriket: 0

Bodovi: 2225

Brazil:

Nogomet: SP (2 Z, S), KN (4 Z, 2 S)

Košarka: KN (2 Z, 2 S, 3 B)

Odbojka: OI (3 Z, 2 S), SP (3 Z, S), KN (14 Z)

Rukomet: KN (3 Z, 6 S)

Vaterpolo: KN (4 S, 2 B)

Ragbi, kriket, hokej na ledu: 0

Bodovi: 9220

Rusija:

Nogomet: 0

Košarka: OI (B), SP (2 S), KN (Z, S, 2 B)

Odbojka: OI (Z, S, 2 B), SP (S, B), KN (3 Z, 3 S, 3 B)

Rukomet: OI (Z, B), SP (2 Z, S), KN (Z, 2 S)

Vaterpolo: OI (S, B), SP (2 B), KN (B)

Hokej na ledu: OI (Z, S, B), SP (5 Z, 3 S, 4 B)

Ragbi, kriket: 0

Bodovi: 6050

Njemačka:

Nogomet: SP (2 Z, S, 2 B), KN (Z, 2 S )

Košarka: SP (B), KN (Z, S)

Odbojka: SP (B), KN (S)

Rukomet: OI (S, B), SP (Z, S), KN (2 Z, 2 S)

Vaterpolo: KN (B)

Hokej na ledu: OI (S)

Kriket, ragbi: 0

Bodovi: 4840

Francuska:

Nogomet: SP (2 Z, S), KN (2 S)

Košarka: OI (S), SP (B), KN (Z, S, 2 B)

Odbojka: SP (B), KN (Z)

Rukomet: OI (2 Z, S, B), SP (6 Z, S, 3 B), KN (3 Z, 2 B)

Vaterpolo, hokej na ledu, kriket: 0

Ragbi: SP (2 S)

Bodovi: 5330

Velika Britanija

Nogomet, košarka, odbojka, rukomet, vaterpolo, hokej, ragbi: 0

Kriket: SP (S)

Bodovi: 120

Argentina

Nogomet: SP (2 S ), KN(2 Z, 4 S)

Košarka: OI (Z, B), SP (S), KN (2 Z, 6 S, 4 B)

Odbojka: KN (B)

Rukomet: KN (7 Z, 4 S, B)

Vaterpolo, hokej na ledu, kriket: 0

Ragbi: SP (B)

Bodovi: 4945

Španjolska

Nogomet: SP (Z), KN (2 Z)

Košarka: OI (2 S, B), SP (Z), KN (3 Z, 3 S, 4 B)

Odbojka: KN (Z)

Rukomet: OI (3 B), SP (2 Z, B), KN (Z, 4 S, 2 B)

Vaterpolo: - OI (Z, S), SP (2 Z, 3 S, B), KN (2 S, 2 B)

Hokej na ledu, kriket, ragbi : 0

Bodovi: 4585

Poljska:

Nogomet, košarka, vaterpolo, hokej na ledu, kriket, ragbi: 0

Odbojka (SP (S, B), KN (Z, B)

Rukomet: SP (S, 2 B)

Bodovi: 530

Italija:

Nogomet: SP (Z, S, B), KN (2 S)

Košarka: OI (S), KN (Z, 2 S, B)

Odbojka: OI (3 S, 2 B), SP (3 Z), KN (5 Z, 4 S, 2 B)

Vaterpolo: OI (Z, S, 2 B), SP (2 Z, S), KN (2 Z, 2 S, 2 B)

Rukomet, hokej na ledu, ragbi, kriket: 0

Bodovi: 4960

Nizozemska:

Nogomet: SP (S, B)

Odbojka: KN (Z, 4 S)

Košarka, rukomet, vaterpolo, hokej na ledu, ragbi, kriket: 0

Bodovi: 1350

Srbija

Nogomet: 0

Košarka: OI (2 S), SP (2 Z, S), KN (3 Z, 2 S, B)

Odbojka: OI (Z, B), SP (S, B), KN (2 Z, S, 6 B)

Rukomet: SP (2 B), KN (S, B)

Vaterpolo: OI (Z, S, 3 B), SP (3 Z, 2 S, 3 B), KN (7 Z, 2 S, B)

Hokej na ledu, ragbi, kriket: 0

Bodovi: 4315

Australija:

Nogomet, rukomet, vaterpolo, hokej na ledu: 0

Košarka: KN (10 Z, 2 S)

Odbojka: KN (Z, 2 S, B)

Kriket: SP (4 Z, S)

Ragbi: SP (2 Z, 2 S, B)

Bodovi: 3740

Novi Zeland:

Nogomet, odbojka, rukomet, vaterpolo, hokej na ledu: 0

Košarka: KN (3 Z, 10 S)

Ragbi: SP (2 Z, S, 2 B)

Kriket: SP (S, 2 B)

Bodovi: 2310

Danska:

Nogomet: KN (Z),

Košarka, odbojka, vaterpolo, hokej na ledu, ragbi, kriket: 0

Rukomet: OI (Z), SP (2 S , B), KN (2 Z, S, 3 B)

Bodovi: 695

Slovenija:

Nogomet, vaterpolo, ragbi, kriket, hokej na ledu: 0

Košarka: KN (Z)

Odbojka: KN (S)

Rukomet: SP (B), KN (S)

Bodovi: 270

Kada sve države skaliramo prema broju stanovnika, poredak je sljedeći:

1. Srbija

2. Novi Zeland

3. Hrvatska

4. Australija

5. Danska

6. Slovenija

7. Argentina

8. Španjolska

9. Francuska

10. Italija

11. Nizozemska

12. Njemačka

13. Brazil

14. Francuska

15. Poljska

16. Velika Britanija

ZAKLJUČAK:

Srbija je uspješnija od Hrvatske 10 posto, a razliku su napravili najviše na košarci i odbojci. Slovenija je ukupno 6. i doživjela je jednu ekspanziju u rezultatima u posljednje vrijeme. Njemačka je tek 12., iako su popunili sve rubrike osim kriketa i ragbija. Negativna iznenađenja su Francuska i Brazil. Francusku nogomet i rukomet nisu previše "pogurali", kao ni Brazil nogomet. Velika Britanija je golemo razočarenje!

Zemlje jugoistočne Europe i Oceanije najuspješnije!
Odlučio sam napraviti istraživanje o najuspješnijim "loptačkim" (sportskim) zemljama svijeta (M). U istraživanje je ušlo 16 zemalja, a vrednovali su se rezultati od 1990. Istraživanjem je obuhvaćeno 8 "loptačkih" sportova - nogomet, košarka, odbojka, rukomet, vaterpolo, hokej na ledu, kriket i ragbi. Svakoj sam zemlji vrednovao odličja sa velikih natjecanja (Olimpijske igre, svjetska i kontinentalna prvenstva), a obzirom na popularnost sportova metodologija je sljedeća: Nogomet: Svjetsko prvenstvo: 1000 + 500 + 300 Kontinentalno natjecanje: 300 + 200 + 100 Košarka: Olimpijske igre: 500 + 250 + 150 Svjetsko prvenstvo: 500 + 250 + 150 Kontinentalno natjecanje: 150 + 100 + ...
Zemlje jugoistočne Europe i Oceanije najuspješnije!
Odlučio sam napraviti istraživanje o najuspješnijim "loptačkim" (sportskim) zemljama svijeta ...

Respekt: BruceWayne,

Ne slažem se: Sherpa,

Prvo ti sve napisano nije baš pregledno, jedna tablica sa slikom bi bila bolja. Drugo, metodologija ti je prilično 'domaća'. Pošto je kriket po nekim kriterijima treći najvažniji sport svijeta. (1/2) - Sherpa, 26.8.18. 19:04, 0 0 0
Dok su rukomet i vaterpolo još uvijek (zajedno)ispod hokeja na travi, koji je zadnjih godina u padu, a nije niti postavljen na listu. A da na kažame da nisi uzeo u obzir učestalost (hokej je 300, svake godine, nogomet 1000 svake 4). (2/2) - Sherpa, 26.8.18. 19:08, 0 0 0
Imam problem kada stavljam tablice, premale mi ispadaju kako god napravim. Probat ću to sad s uredništvom riješiti. Znam za metodologiju. Učestalost uvijek, ali uvijek zaboravim. - ivan-cro, 26.8.18. 19:21, 0 0 0
Iskreno, bez imalo zajebancije (pardon na izrazu), no možda bi bilo najbolje da obrišeš, postaviš brojke malo drugačije, pogotovo učestalost i onda objaviš sve nanovo. Mislim da si na zgodnom tragu, ali da je dosta manjkovito. (1/2) - Sherpa, 26.8.18. 19:34, 0 0 0
Čak bi mi bilo zanimljivo da proširi ovo i na više od top 3, tipa neke sitne bodove za sudjelovanje na velikim natjecanjima. Što bi zapravo bio pokazatelj koliko tko ulaže. Evo, to je samo moje razmišljenje, nije bilo zlonamjerno (2/2) - Sherpa, 26.8.18. 19:35, 1 0 0
08/2018
Dominatori; tko je u ligi sa Sandrom Perković?

Mislim da unutar niti jednog sportaša ne postoji toliki nesrazmjer između "najboljeg" i najvećeg", koliko je to u slučaju kod Sandre Perković. Sandra Perković je neupitno najbolja hrvatska atletičarka u povijesti, samim time ona ulazi i u one rasprave o najboljim sportašicama Hrvatske ikada, međutim... Sandra nije velika, Sandra nije najveća. Za razliku od nje, Blanka Vlašić nije toliko uspješna, toliko dominantna, ali njezina je veličina neupitna, puno veća od Sandrine. Možemo, stoga, vrlo jasno reći sljedeće - Sandra Perković je najbolja hrvatska atletičarka, Blanka Vlašić je najveća hrvatska atletičarka. Zašto je tome tako?

Sandra Perković 

1. Nekarizmatičnost

Bez obzira na svu silnu dominaciju, bez obzira na 2 olimpijska zlata, 5 europskih zlata, 6 uzastopnih Dijamantnih liga i još toliko toga, Sandra Perković nikada nije bila osoba koja bi (u nekoj većoj mjeri) izazivala pažnju i privrženost drugih ljudi. Jednostavno, nikada nije imala pretjeran utjecaj na druge, na masu. Nitko nikada nije kupio ulaznicu za atletiku da bi išao gledati Sandru Perković (eventualno zadnjih par godina na Hanžeku), ali nemojmo zaboraviti niti to da su u Zagreb znale doći i najveće zvijezde svjetske atletike, a dolaze one i danas. Sjetite se 2011. kada je trčati u Zagreb došao i Usain Bolt, sve se to zbivalo svega dan prije prve Dinamove utakmice u Ligi prvaka nakon dugo vremena - na Maksimiru je idućeg dana gostovao madridski Real, međutim, u Zagrebu se tih dana pričalo samo o Boltu. Sandra Perković nije takva persona koja bi mogla motivirati ili inspirirati nekoga, jednostavno, nema to u sebi. Sportaša definira puno više od njegovih sportskih nastupa i/ili rezultata. Konkretno, u današnje vrijeme medija i društvenih mreža, komunikacija s novinarima postala je izrazito bitna. Npr., Zlatko Dalić se svidio i prije nego što je s Hrvatskom došao do svjetskog srebra - njegove izjave bile su odmjerene, realne, prizemne, jednostavne. Sandra Perković takav nastup nikada nije imala. Govori brzo, nerazgovjetno, a sve to joj ne pomaže da ostvari bilo kakvu povezanost s publikom. Možda nekome zvuči deplasirano, ali ne ide joj u prilog niti to što o sebi govori u trećem licu jednine. Psiholozi kažu da je u podlozi te pojave naglašavanje vlastite superiornosti i moći, a to je i logično samo po sebi. Međutim, teško je onda biti "jedan od nas", a čim to nisi, to ostavlja određen udarac na tvoje sportsko ime.

2. Nepopularnost

Sa nekarizmatičnošću dolazi i nepopularnost. Ne apsolutna, ali ona relativna svakako. (Ne)popularnost je u nesrazmjeru u odnosu na rezultate dotičnog sportaša - rezultati su puno veći od njegove/njezine objektivne popularnosti. Jasno, treba uzeti u obzir i to da na neke stvari Sandra Perković jednostavno ne može utjecati. U atletici razlikujemo 2 pojma, 2 vrste atletike. U "laku" atletiku spadaju trčanje i skakanje, a u "tešku" atletiku bacanja i dizanje utega. "Laka" atletika je popularnija iz dva razloga - ona predstavlja osnovicu i ona je cjenjenija jer razvija atraktivnije tijelo od "teške" atletike. Bacanje diska jednostavno nije dovoljno popularna disciplina pa zato sportaš koji se njome bavi ne može generirati neku enormnu popularnost. Vjerojatno je to i razlog zašto Sandra Perković nikada nije bila proglašena atletičarkom godine.

3. Razlaz s trenerom Ivančićem

Sandra Perković razišla se s trenerom Ivančićem nakon osvojenog olimpijskog zlata u Londonu. Po Sandrinim riječima, jedan od razloga razlaza s Ivančićem, bilo je razilaženje u koncepciji treniranja. Navodno je od nje tražio da trenira sa ozljedom ramena. Ivančić je na tu temu govorio: "Kod cura ti je ovakva stvar; ako joj se ne radi naći će stotinu razloga za to, a svaki je trener nenormalan ako tjera ozlijeđenog čovjeka da radi. Što znači, boli me ovo, pa ono, pa ne radi ništa… Znala je nekad i trpjeti neke stvari, a boljela su leđa, diskopatija, upale mišića. Mislim da nije tako ozbiljna ozljeda, da se ne može istrpjeti barem malo. Makar je razloga puno više. Zadnja tri tjedna nisam bio zadovoljan intenzitetom, jer taj intenzitet ne garantira ni prosječne rezultate, a ona je sad olimpijska pobjednica, svi gledaju u nju i tu se mora malo više voditi računa o treningu kroz cijelu godinu. Ako je ozbiljnija ozljeda onda OK, ali mislim da nije bila toliko ozbiljnija da se preskoče tri tjedna, pa da se pokuša i četvrti. Nije mi to jednostavno sličilo na ozbiljan rad. Stojim iza toga." Svatko ima pravo na raskid suradnje sa trenerom, ali tu se radi o tome kako Sandra i nije bila najkorektnija u tom razlazu, spominjala je tiraniju, spominjala je da Ivančić  nije poštovao njezino tijelo, a kada je iduće godine taj isti čovjek umro, ona je prva govorila kako ide bacati "za svog Trenđu" i o njemu je sipala samo superlative. Jednostavno, nije ispala principijelna u ovom slučaju.

4. Politika

Svatko tko se danas ukjuči u hrvatsku politiku na bilo koji način, mora izgubiti na "veličini". Naročito kada se radi o osobi za koju Milan Bandić kaže da mu je "druga kćer". Ukjučivanje u politiku, a posebice zbližavanje sa Milanom Bandićem, odrazilo se negativno na imidž Sandre Perković i to je nešto čega Sandra Perković itekako mora biti svjesna.

Blanka Vlašić

1. Karizmatičnost

Vlašić je, s druge strane, karizmatična osoba. Primjerice, Ana Šimić je počela trenirati skok u vis zbog Blanke, kao vjerojatno i još neke cure, koje se nisu uspjele probiti. Zbog Sandre Perković nikada nitko neće poželjeti trenirati bacanje diska. Blanka Vlašić svoje najbolje rezultate ostvarivala je u vrijeme koje se poklapa sa početkom pada splitskog Hajduka i ona se u sportskom smislu pozicionirala odmah iza Hajduka. Kada već nije išlo dobro Hajduku, išlo je odlično Blanki. Međutim, Blanka nije bila samo splitska, ona je svojom pojavom nadišla svoju regionalnu pripadnost. Ona je u sportskom smislu nešto što je Oliver Dragojević u glazbenom. Kod Sandre nemam takav dojam, ona mi je više-manje ostala u zagrebačkim okvirima.

2. Popularnost

Slijedom svega toga, Vlašić je puno popularnija sportašica. Bila je lice svjetske atletike, ljudi su dolazili na stadione zbog nje, od nje su mnogi drugi atletičari preuzeli iniciranje kontakta s publikom, danas neke od visašica nakon skoka i plešu po uzoru na nju. Proglašena je atletičarkom godine 2010., a zajedno sa Rafaelom Nadalom proglašena je za najboljeg sportaša svijeta te iste 2010. godine. Blanka Vlašić je lice, bila je zaštitno lice Lidla, pojavljivala se u reklamama, a to su teško dostižne stvari za Sandru Perković. Prema stranici "Famous birhdays", Vlašić je 57 969. po popularnosti među svim osobama na svijetu, Perković je po tom pitanju 66 887. Prema tome, Vlašić je popularnija 13,3 %. Na Facebooku je Vlašić popularnija čak 2,5 puta. Nije upitno to da ljudi prate i navijaju za Sandru, ali kada je Blanka skakala, to smo zaista gledali svi.

3. Politika / Svjetonazor

Kada je 2013. pružila potporu referendumu o braku našla se na udaru lijevih kulturnih i političkih krugova. Nekima nije "sjela" zbog isticanja vjere, a naročito kada je 2016. svoje brončano olimpijsko odličje poklonila svetištu Majke Bođje Bistričke. Malo koje političko pitanje u Hrvatskoj je takvo da nije polarizirajuće pa su se na leđima Blanke Vlašić događala svjetonazorska prepucavanja. Međutim, ona nije stvorila takvu klimu, a ona ima i pravo iznositi svoje mišljenje o bilo kojoj društvenoj temi. Unatoč tome, što su joj neki tu vjersku epizodu i zamjerili, po društveno-političkom pitanju puno je veći problem biti "druga kćer" Milana Bandića.

Zaključno se može reći da je Sandra Perković sinonim sportske dominacije i iznimnih rezultata, ali kod nje postoji veliki jaz između uspješnosti i popularnosti. Blanka Vlašić je isto tako uspješna sportašica, manje uspješna od Sandre i svakako manje dominantna, ali Blanka ostvaruje veliku prednost na brendu, na veličini, na karizmi i popularnosti. U tome joj Sandra neće doći ni blizu što god napravila do kraja svoje karijere...

Blanka Vlašić najveća, Sandra Perković najbolja
Mislim da unutar niti jednog sportaša ne postoji toliki nesrazmjer između "najboljeg" i najvećeg", koliko je to u slučaju kod Sandre Perković. Sandra Perković je neupitno najbolja hrvatska atletičarka u povijesti, samim time ona ulazi i u one rasprave o najboljim sportašicama Hrvatske ikada, međutim... Sandra nije velika, Sandra nije najveća. Za razliku od nje, Blanka Vlašić nije toliko uspješna, toliko dominantna, ali njezina je veličina neupitna, puno veća od Sandrine. Možemo, stoga, vrlo jasno reći sljedeće - Sandra Perković je najbolja hrvatska atletičarka, Blanka Vlašić je najveća hrvatska atletičarka. Zašto je tome tako? Sandra Perković 1. Nekarizmatičnost Bez obzira ...
Blanka Vlašić najveća, Sandra Perković najbolja
Mislim da unutar niti jednog sportaša ne postoji toliki nesrazmjer ...

Respekt: Sherpa, Bateman, BruceWayne, marko_marcus,

Slažem se: pravi,

Ne slažem se: Mihovil0,

ali je opskrbio Afriku sa električnom energijom na solarni pogon da se to ne da opisati i na tome uživa moje divljenje. - Fenix22, 23.8.18. 18:40, 0 0 0
Zaboravio si možda i najbitniju stavku za Sandru: doping. A za Blanku bih nadodao da je bila dio zlatne generacije skoka u vis koja je tu disciplinu pretvorila u naintrigantniju žensku disciplinu dugi niz godina. - Puvlin, 23.8.18. 21:02, 1 1 0
Dobro napisano, ali neću se složiti da je Blanka najveća. Njena ostavština nije takva da je stvorila generaciju naših skakčica koje redovito uzimaju medalje. A spram Sandre je ostvarila puno manje rezultate. Jedinoa velika razlika je u tome... (1/2) - Sherpa, 25.8.18. 12:49, 0 0 0
...'svi gledali'. Natjecanja su bila zanimljiva, morala je raditi kako bi dobila, dok je kod Sandre postalo normalno 'uzela je zlato, ostavila sve miljama iza sebe'. Jednostavno je toliko dominantna. Jedina Sandrina velika mrlja je doping afera.(2/2) - Sherpa, 25.8.18. 12:51, 1 0 0
Koliko je to " svi gledali" vezano uz to sto je Blanka bila ranije. Da li Ajmo Goran toliko bolji od Ljubicica i Cilica ili neato utjece da nam je normalno da gledamo Hrvate u polufinalu GS turnira - gradim, 25.8.18. 17:14, 0 0 0
08/2018
Tribina hipoteza

Prošlo je već nekoliko godina od tog događaja. Sjedim na kavi sa jednim poznanikom i počnemo pričati o nogometu. Nekako, više se ne sjećam kako, dođemo do pitanja identifikacije. Identifikacije pojedinca sa sportskim timom. I možda se čini glupo kako smo baš tu temu načeli, ali sjećam se vrlo dobro da je gospodin poentirao sa izjavom: "Shvaćam kada netko kaže "Mi" u kontekstu Hrvatske ili u kontekstu Hajduka, ali u svim drugim slučajevima to mi je potpuno strano i to ne mogu razumjeti. Slagao se ja ili ne sa njime (a sigurno nisam mogao na brzinu donijeti sud o tome), činjenica je da je otvorio jednu vrlo zanimljivu temu. Zanimljivu temu jer nas ima svakakvih. Na primjer, što o mojoj identifikaciji govori činjenica da gledajući Hajduka u europskim utakmicama govorim nešto u stilu: "Šteta, nismo zabili!" Je li to specifična identifikacija obzirom da se događa svega nekoliko puta u godini? U konačnici, kako se takva identifikacija odnosi na one moje primarne identifikacije?

Jasno je, kako ćete se i u kojoj mjeri identificirati sa nekom nogometnom (sportskom) ekipom poprilično ovisi o tome kako gledate na taj sam sport. Kako na njega gledate sa povijesnog, političkog, sociološkog, pa i ako baš želite, filozofskog stajališta. Sve nas to dovodi do sociologije sporta. Odlučio sam provesti istraživanje koje će se ticati nogometa kao sredstva identifikacije, ali i u kojem će biti govora o pojedinčevom shvaćanju nogometne igre. Anketa je provedena na uzorku od 167 ispitanika (61% muškarci, 39% žene). Raspon godina bio je od 15 pa sve do 60, a najviše ispitanika činili su 21-godišnjaci, njih 15.

Prvi dio ankete odnosio se na tvrdnje najznačajnijih autora i istraživača sa područja sociologije sporta. Svaka tvrdnja bila je obilježena Likertovom skalom od 1 do 5 gdje je 1 značilo - u potpunosti se ne slažem, a 5 - u potpunosti se slažem. Za Müllera (2006), nogomet je u globalnom javnom prostoru preuzeo ulogu kvazireligije te je nemoguće ignorirati njegovu religijsku dimenziju i teološko značenje. Drugim riječima, za Mullera je nogomet jedan od oblika civilne religije - kvazireligioznu vezanost za simbole i institucije sekularnog društva, spajanje svetoga i svetoga. Tako u Americi nacionalna zastava predstavlja sveti simbol, prije svake utakmice ustaje se na nacionalnu himnu, predsjednik polaže zakletvu s rukom položenom na Bibliju i uzvikuje: "Tako mi Bog pomogao!" U Hrvatskoj spajanje svjetovnog i svetoga vidimo i u izrazima: "Hajduk živi vječno, Bog i ni'ko više!" Amerikanci tako spajanju elemente tradicionalne religije s političkim sustavom sekularnog društva - iz toga proizlazi vjerovanje da je i Bog Amerikanac, a to često čujemo u izjavama naših izbornika kada nakon utakmica spominju Boga. Nogomet je možda i utočište od životnih nedaća, možda je i "opijum za narod", ali sasvim sigurno - ima svoj sustav i hijerarhiju.

Nogomet je u javnom prostoru preuzeo ulogu kvazireligije. - 3,73 (djelomično se slažem)

Muller, također smatra da angažirani gledatelj u nogometnoj igri pronalazi elemente katarze i straha. Katarza je očišćenje od neke nečistoće, u psihološkom smislu ona označava složen proces kojem se potisnute ideje dovode u svijest. Izbacuju se toksični osjećaji, a sve zbog roller coaster emocija i prelazaka iz očaja u radost. Strah uvijek uključuje poraz, neuspjeh.

Angažirani gledatelj u nogometnoj igri pronalazi elemente katarze i straha. - 3,53 (djelomično se slažem)

Nogomet je simbol ambivalentnosti čovjeka - s jedne strane je čovjek kao individualac, a s druge se želi natjecati s drugima i protiv drugih. - 3,77 (djelomično se slažem)

Kada gledamo utakmicu, djelujemo povezani sa svima koji tu utakmicu gledaju negdje druge, ne moramo se čak međusobno niti poznavati. Proživljavamo iste emocije, dijelimo iste interese, nadanja i strahove. Ljudi se nakon pobjeda reprezentacije grle i ljube čak i sa ljudima koje ne poznaju, ali je očito dovoljno to što su se na trgovima okupili kako bi gledali utakmicu reprezentacije. Takve zamišljene zajednice nastaju iz ljudske potrebe za širom zajednicom od one u kojoj pojedinac živi i s kojom ima neposrednu interakciju.

Nogomet lako ujedinjava različite ljude u zamišljenu zajednicu. - 4,43 (u potpunosti se slažem)

Poznata je izjava predsjednika Tuđmana koji je svojedobno izjavio kako nogometne pobjede oblikuju nacionalni identitet koliko i ratovi. Zahvaljujući medijima koji sportski uspjeh stavljaju primarno u kontekst nacionalnog uspjeha, svaku pobjedu nacionalne vrste doživljavamo kao i svoju osobnu pobjedu, a isto tako je i s porazima. Mediji imaju velik utjecaj na svijest pojedinaca i na oblikovanje njegovih stavova i mišljenja. Korištenjem ratne terminologije u sportskom kontekstu, oni dodatno pojačavaju osjećaj da nogomet oblikuje i cementira nacionalne identitete u cijelom svijetu. Nacional 1998. piše i ovako: „Hrvatska reprezentacija se iskazala kao ekipa s jasnom, čvrstom strategijom i discipliniranom igrom kojom bez ikakva problema s klupe upravlja Miroslav Blažević. Kao potpuna antiteza takvoj igri bila je igra jugoslavenske reprezentacije, koja je po strukturi igrača istovjetna našoj reprezentaciji. Jugoslavenima je ostala ista nedisciplinirana i nepovezana igra skupine slučajno skupljenih individua, kakvu smo mogli gledati 20dvadesetak godina u bivšoj državi. Upravo je, dakle, disciplina ono što glavna vrijednost naše reprezentacije,a za nju su neposredno zaslužni Miroslav Blažević i Franjo Tuđman“ (Nacional,08.07.1998, str. 2, br.138).

Nogomet oblikuje i cementira nacionalne identitete u cijelom svijetu. - 3,90 (djelomično se slažem)

Uvriježeno je mišljenje kako je nogomet jači od svake diplomacije. Moderni sport služi kao idealno sredstvo za promidžbu političke moći, političkih interesa i ciljeva te su se sportski uspjesi prikazivali kao ogledalo pojedine nacije. Tijekom rata u Hrvatskoj, naši su sportaši tražili pomoć zapadnih zemalja i tako postali nejzini "prvi veleposlanici", a predsjednik Tuđman je nakon košarkaškog finala olimpijskog turnira izjavio: "Od rezultata je važnija činjenica da je Hrvatsku gledao cijeli svijet!" Bellamy (2013) piše kako je hrvatska nogometna reprezentacija svojim uspjesima kroz devedesete godine odigrala značajnu ulogu u kovanju hrvatskog jedinstva, međunarodnom priznanju Hrvatske i stvaranju homogenizirajućeg nacionalnog ponosa. Važnost nogometa za Hrvatsku u određenoj mjeri odražava i činjenica što je nacija u formiranju 1990-ih trebala simbole identiteta, pojave koje populaciju povezuju i stvaraju osjećaj jedinstva, a upravo kad su se simboli identiteta u Hrvatskoj stvarali, njezina nogometna reprezentacija postizala je iznimno dobre rezultate (treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 1998. godine), izazivala nacionalnu euforiju te slavlja po ulicama i trgovima diljem zemlje – popraćen dobrim rezultatima reprezentacije, nogomet je u Hrvatskoj svakodnevici postao važan dio kolektivne i državne simbolike. Isto tako, i osvajanje nedavnog drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu došlo je u doba ekonomske, moralne, društvene i demografske krize u Hrvatskoj, a kako je i 1998. situacija bila slična (privatizacija), možemo reći kako je značaj hrvatske reprezentacije za njezin narod tim veći. 1998. su svi čuli za Hrvatsku, a 2018. Hrvatska se, možemo to tako reći, potvrdila na karti svijeta. 

Države koje steknu neovisnost upravo preko sporta traže svoje mjesto u međunarodnoj zajednici. - 3,98 (djelomično se slažem)

Neki kažu i da je nogomet "nastavak rata drugim sredstvima". I dok s jedne strane imamo narativ o tome kako novonastale države upravo preko sporta traže svoje mjesto unutar međunarodne zajednice, čini se onda logičnim i uvesti drugi narativ koji bi govorio o tome kako superiorne države u sportu traže potvrdu svoje moći i svojih interesa (Koković). Sigurno da sport služi kao sredstvo legitimacije političkih sustava i političke moći. Tako je Hitler nastojao instrumentalizirati Olimpijske Igre 1936. da putem sporta prezentira moć arijevaca. Velika politička nadmetanja na Olimpijskim igrama imali su SAD i SSSR u doba Hladnog rata. Bartoluci ( 2013:41) opisuje rivalstvo ovih dviju zemalja u kojem je najbitnije bilo na Olimpijskim igrama osvojiti veći broj medalja od suparničke strane. Raspadom SSSR-a suparništvo između ove dvije zemlje slabi, a također valja naglasiti pojavu novih sportskih svjetskih velesila poput Kine koje također kroz velika natjecanja nastoje ojačati svoj položaj na geopolitičkoj sceni. Superiorne države u sportu traže potvrdu svoje moći i svojih interesa - 3,80 (djelomično se slažem)

Svaki put kada bismo osvojili neku medalju u vaterpolu ili rukometu, moja bi reakcija bila stisak šake, vrlo kratkotrajno dobro raspoloženje i odlazak na Internet kako bih prije spavanja čitao o tim uspjesima na portalima. Sa nogometom nikada nije bilo tako - pobjeda se nikada ne slavi samo sa stisnutom šakom, pobjeda se slavi izlaskom na balkone, na ulice. I dok finale rukometnog ili vaterpolskog turnira u kojem igra Hrvatska gledaju samo oni koje sport zaista i zanima, finale Svjetskog prvenstva sa Hrvatskom u glavnoj ulozi gledali su svi. Dućani su se ranije zatvarali i sve je bilo podređeno tome. Količina postignute kolektivne euforije nemjerljiva je, a kada bih Vam rekao da bi u slučaju našeg prvog mjesta doček u Zagrebu bio još nekoliko puta bolji, biste li mi povjerovali? Nogomet sa sobom nosi nešto drugo, zastavama se kite i oni kojima je to inače primitivno i nazadno. To je nešto za što neupitno živimo.

Preko nogometa se najviše pobuđuju nacionalni osjećaji. - 3,95 (djelomično se slažem)

Sljedeće pitanje odnosilo se na najznačajniju identitetsku varijablu Hrvatske. Pri tome je valjda jasno kako se pod time misli na to kako mi sami definiramo i identificiramo Hrvatsku, ne misli se ovdje na to kako mislimo da nas turisti vide. Svrha ovog pitanja bila je vidjeti jesu li subjektivne kategorije identiteta (sportaši i općenito sport) jače od onih objektivnih, odnosno onih koji identificiraju svaku zemlju svijeta, bez iznimke (jezik, vjera, kultura, običaji). Primjerice, moderna Njemačka, osobito od ujedinjenja, suočila se s različitim problemima u pronalaženju nacionalnih simbola koji nisu okaljani nacizmom ili koji ne slave relativno nedavne pobjede nad aktualnim saveznicima (osobito Francuskom) ili moćnim susjedima (kao što je Rusija). U nedostatku praktičnih povijesnih simbola Njemačka je s oduševljenjem prihvatila sportske zvijezde poput Borisa Beckera, Katrin Krabbe, Jürgena Klinsmanna, a posebno Michaela Schumachera, kao simbole novog identiteta zemlje. Rezultati su sljedeći: sport (38%), prirodne znamenitosti (22,7%), kultura (8%), vjera (9,2%), jezik (15,3%), nešto drugo (6,7%).

Ispitanici su bili i pitani da procijene važnost hrvatske nogometne reprezentacije u izgradnji osjećaja nacionalnog identiteta. Pitanje je bilo označeno Likertovom skalom gdje je broj 1 označavao nikakvu važnost, a broj 10 neprocjenjivu važnost. Znamo da identifikacijsku snagu te simboličku važnost nogomet izrazito prikazuje na nacionalnoj razini, osobito pak u zbivanjima u kojima sudjeluje seniorska reprezentacija određene zemlje (Svjetsko prvenstvo u nogometu). Prosječan rezultat iznosi 7,40, a graf izgleda ovako:

U zadnjem pitanju ispitanici su bili pitani mogu li se lakše i brže identificirati s klubom ili nacionalnom vrstom. Iznenađujuće, rezultati su sljedeći: klub: 37,7%, nacionalna vrsta: 37,7%, ne mogu odrediti: 24,6%.

Zaključno, vidimo kako su ispitanici sa većinom tvrdnji iskazali djelomično slaganje, u potpunosti se slažu jedino s tvrdnjom da nogomet lako ujedinjuje različite ljude u zamišljenu zajednicu. Intrigira to što se ispitanici zapravo i slažu sa tvrdnjom da je nogomet u javnom prostoru preuzeo ulogu kvazireligije, a to u jednoj od interpretaciji znači da se razvija kao neka „paralelna“ religija. Potvrđeno je gotovo potpuno slaganje sa tvrdnjom da se preko nogometa najviše pobuđuju nacionalni osjećaji, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je visoku ocjenu u pogledu izgradnje osjećaja nacionalnog identiteta, a kako su ispitanici pokazali da se jednako mogu identificirati i s klubom i sa nacionalnom vrstom, potvrđeno je da lokalni identitet nije ništa manje značajan od onog nacionalnog.

Nogomet kao sredstvo identifikacije
Prošlo je već nekoliko godina od tog događaja. Sjedim na kavi sa jednim poznanikom i počnemo pričati o nogometu. Nekako, više se ne sjećam kako, dođemo do pitanja identifikacije. Identifikacije pojedinca sa sportskim timom. I možda se čini glupo kako smo baš tu temu načeli, ali sjećam se vrlo dobro da je gospodin poentirao sa izjavom: "Shvaćam kada netko kaže "Mi" u kontekstu Hrvatske ili u kontekstu Hajduka, ali u svim drugim slučajevima to mi je potpuno strano i to ne mogu razumjeti. Slagao se ja ili ne sa njime (a sigurno nisam mogao na brzinu donijeti sud o tome), ...
Nogomet kao sredstvo identifikacije
Prošlo je već nekoliko godina od tog događaja. Sjedim na ...
Misliš li da to vrijedi jednako i za strane klubove pošto se u ovom trenutku, po meni i uključujući mene, puno ljudi identificira sa stranim klubom čak i više nego s domaćima? Sjajan tekst. - Luca1010, 16.8.18. 18:00, 0 0 0
Vrijedi jednako, sigurno. Treba po tom pitanju napraviti neko novo i drugo istraživanje. - ivan-cro, 16.8.18. 18:03, 0 1 0
Mislio sam da će to pričekati, ali evo, imam vremena, a i čini se kao idealan nastavak ovog pa kreće istraživanje o stranim klubovima... - ivan-cro, 17.8.18. 11:34, 1 0 0
Link na anketu: https://docs.google.com/forms/d/1jRNDSBfSaTA0byWz-VFD9-YhKwE9h1GW-Xg3-rn4RXQ/edit - ivan-cro, 17.8.18. 12:33, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.