ivan-cro

Uvijek i sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!
Reputacija
6
Bodova
238
Analiza
171
Ocjena
1206
Anketa
514
obriši
obriši

Analize

23.11.
Tribina hipoteza

Bio je možda i najtalentiraniji nogometaš u povijesti. Prvi nogometaš u povijesti koji je probio granice pop kulture, postao pop ikona, postao veći od samog sebe. Na terenu je bio izvrstan, ali bilo ga je i izvan terena. Jedan je od onih za koje se uvijek pitamo koliko bi veći bili u nogometnom smislu da su živjeli sportskim načinom života. Da je živio sportskim načinom života, bio bi i uspješniji nogometaš. Da je živio sportskim načinom života, i dalje bi (vjerojatno) bio među živima. Da je živio sportskim načinom života, probio bi sve nogometne granice. Ali da je tako živio, ostaje nejasnim bi li ikada dosegnuo takvu ikonsku, takvu legendarnu razinu koje njegove ime budi u svima nama. Riječ je naravno o Geogeu Bestu, čija se 12. godišnjica smrti obilježava za dva dana…

High peak (9/10)

  Koliko je dobar bio na svojem vrhuncu? Njegov high peak odnosi se na razdoblje od 1964. do 1968. Njegovim pogocima Manchester United postaje prvakom Engleske u sezoni 1964./1965. Sezona 1966./1967 ponovno donosi titulu prvaka u Manchester, a Best zabija 10 golova u 45 utakmica. 1968. Manchester United postaje prvakom Europe. U polufinalu je pao Real Madrid, a u finalu Benfica. Zabio je u finalu, a konačni rezultat bio je 4:1 za Manchester United. To je značilo da je do 22. godine osvojio sve najvrijednije nagrade u nogometu (prvenstvo, Liga prvaka, nagrada za igrača godine). Između 1964. i 1968. bio je najbolji strijelac kluba. U sezoni 1967./1968. najbolji je strijelac engleskog prvenstva i osvajač zlatne lopte te 1968. Osvojio je jedan FA Youth Cup 1964. i dva Charity Shielda 1965. i 1967. Nakon 1968. i osvojene Lige prvaka, njegova karijera doživljava strmoglav pad. Ne računajući njegov period u mladoj momčadi Manchester Uniteda i njegove dvije sezone u Sjevernoj Americi, njegova karijera gotovo i jest samo satkana od high peaka. Liga prvaka, dva engleska prvenstva, Zlatna lopta i još par sporednijih trofeja – za naklon! Moja ocjena je 9!

Career/Long peak (4/10)

Koliko je dugo držao high peak? Tu je vrlo specifičan. Jedine njegove sezone koje ne spadaju u razdoblje high peaka, a koje su dovoljno kvalitetne su 1961./1962 i 1962./1963. kada je nastupao za mladu momčad Manchester Uniteda uz dodatak 1977./1978 i 1980./1981. kada je zabio 33 gola u 88 nastupa za Los Angeles i San Jose. United ga se riješio 1974., bio je suspendiran i stavljen na transfer listu sa odštetnom klauzulom od 300 tisuća funti. Sa izuzetkom dvije dobre sezone u Sjevernoj Americi, promijenio je puno momčadi i u njima je igrao gotovo nikakve uloge, čak se ne može reći niti da je bio epizodist. Igrao je do 37, a zapravo je prestao sa 25… Moja ocjena je 4!

Trofeji (8/10)

Dva prvenstva Engleske, FA Youth Cup, 2 Charity Shielda, Liga prvaka, Zlatna lopta, nagrada za najboljeg strijelca lige 1967./1968, igrač godine u Engleskoj 1967./1968. Mogao je osvojiti i više toga, ali ipak ima dva engleska prvenstva, ima Ligu prvaka, ima Zlatnu loptu, nekoliko individualnih nagrada… Moja ocjena je 8!

Posebnost (10/10)

Neponovljiv dribler. Jedan od najvećih ikada. Njegova igra uključivala je „lažnjake“, igru sa obje noge, igru glavom, iznimnu brzinu, koordinaciju i ravnotežu. Kada mu se igralo, radio je čuda na terenu. Uistinu je bio sjajan igrač, s nevjerojatnim tehničkim znanjima i  mogućnostima.  Bio je dribler, dodavač, strijelac, asistent, s loptom je mogao sve. Maradona good, Pele better, George – Best! Tako se o njemu govorilo i pisalo. Čak je i Pele rekao kako u životu nije vidio boljeg igrača. Mnogi se slažu, većeg nogometnog talenta na kugli zemaljskoj nije bilo… Ocjena je, naravno, najveća moguća.

Popularnost (10/10)

Prvi nogometaš, a vjerojatno i sportaš koji je dosegnuo nivo pop ikone. Na pogreb mu je došlo više od 100 tisuća ljudi! Best je želio uvijek biti najbolji, to je potpuno u skladu i sa njegovim prezimenom, zar ne? Zato je i rekao: „Na terenu želim biti najbolji, ali isto tako želim popiti više od najvećeg pijanca u baru za šankom.“ Potonja rečenica možda najbolje oslikava njegovu karijeru. Cijelo vrijeme se opijao i kockao, ganjao žene, kao i one njega. Novca je nestajalo, Best se zaduživao, ali i dalje je bio bahat: “U jednom razdoblju uspio sam se odvojiti od alkohola i žena. Bilo je to mojih najdužih dvadeset minuta u životu.“ “Kažu da sam spavao sa 7 missica svijeta. Ne, to nije točno, spavao sam sa 4, ostale mi nisu bile zanimljive.“ Pola novca kojeg sam zaradio od nogometa sam potrošio na žene, alkohol i kocku. Ostalo sam bezveze potrošio.” “Nikada nisam bio razočaran seksom. To je poput nogometa, ako igrate dobro, želite nastaviti, ako ste loši, želite što prije to zaboraviti i gledati prema naprijed.” Koliko je bio velik u samoj pop kulturi najbolje svjedoči to što su ga nazivali „Peti Beatle“, a sve to zbog frizure, izgleda i ekstravagantnog načina življenja. Nije došao na  utakmicu Chelsea - Manchester United jer nije ni sjeo na vlak, a sve to kako bi vikend proveo sa glumicom Sinead Cusack. Ova kategorija je zapravo izmišljena zbog njega! Zračna luka u Belfastu nosi njegovo ime samo njemu u čast. Nogometne enciklopedije zapisale su njegovo ime zlatnim slovima. Kako je i sam Best rekao: „Bol je prolazna, slava je vječna!

Bio je zaista baš to - best!
Bio je možda i najtalentiraniji nogometaš u povijesti. Prvi nogometaš u povijesti koji je probio granice pop kulture, postao pop ikona, postao veći od samog sebe. Na terenu je bio izvrstan, ali bilo ga je i izvan terena. Jedan je od onih za koje se uvijek pitamo koliko bi veći bili u nogometnom smislu da su živjeli sportskim načinom života. Da je živio sportskim načinom života, bio bi i uspješniji nogometaš. Da je živio sportskim načinom života, i dalje bi (vjerojatno) bio među živima. Da je živio sportskim načinom života, probio bi sve nogometne granice. Ali da je tako živio, ...
Bio je zaista baš to - best!
Bio je možda i najtalentiraniji nogometaš u povijesti. Prvi nogometaš ...
22.11.
Tribina hipoteza

  Sutra Ivica Kostelić slavi 38. rođendan. Iako je to iznimno teško, nekako i priliči tu prigodu obilježiti tako da se njegova karijera prikaže na kvantitativan način…

High peak (8,5/10)

 Koliko je dominantan bio na svojem vrhuncu? Razdoblje njegovog high peaka odnosi se na razdoblje između 2010. i 2013. Tijekom tog je razdoblja ostvario 15 pobjeda u Svjetskom Kupu (od ukupnih 26), 2 srebrne olimpijske medalje, svjetsku broncu, veliki kristalni globus, 4 mala kristalna globusa, svjetsko srebro. U siječnju 2011. ostvario je 7 pobjeda, a to je najveći broj pobjeda jednog skijaša unutar jednog mjeseca ikada – tijekom tog je siječnja osvojio senzacionalnih 999 bodova (a u preostalih 4 mjeseca sezone njih 357). Slika ispod pokazuje strukturu bodova po pojedinoj disciplini te 2011. godine – konstantan je bio u slalomu, spustu, veleslalomu, kombinaciji, a iznenadio je njegov SG.   Moja ocjena je 8,5!

 Karijera/Long peak (7/10)

 Koliko dugo je držao svoj high peak? U 8 od svojih 17 sezona u Svjetskom Kupu osvajao je preko 600 bodova. Svih tih 8 sezona završavao je u TOP 10 ukupnog poretka, a 5 sezona završavao je TOP 5 plasmanima ukupnog poretka. 2002. i 2003. bile su odlične godine za njega, a zatim su uslijedile 4 lošije sezone. Rast počinje 2008., dolazi do high peaka između 2010. i 2013., a završne 4 sezone označene su dramatičnim padom u rezultatima. Na slici ispod vidi se graf Ivičine karijere. Između 2004. i 2008. ostvaruje samo 2 pobjede. S druge strane, razmak od 12 godina između prve i posljednje pobjede u natjecanjima Svjetskog Kupa nešto je što oduševljava. Ipak, treba reći kako je imao i slabije periode u karijeri (2004.-2007.), a zadnje 4 godine također su nešto zbog čega ocjena ovog segmenta ne može biti veća. Moja ocjena je 7!

Trofeji (8/10)

Tijekom karijere osvojio je 4 srebrne olimpijske medalje, svjetsko zlato, srebro i broncu, veliki kristalni globus, 5 malih kristalnih globusa, 26 pobjeda i 60 postolja. Moja ocjena je 8!

Posebnost (10/10)

Bio je dio neponovljive priče. Probio se na vrh svjetskog skijanja bez dva osnovna uvjeta – snijega i novca. Neki su čak skloni tvrditi kako je upravo Ivica bio „lokomotiva“ cijele priče, kako bez njega ne bi bilo ničega – motivirao je Janicu, a iz Gipsa izvlačio ono najbolje. Upravo zbog njega i njegove sestre, jedna je utrka ušla u kalendar Svjetskog Kupa – to se nikada prije nije dogodilo i vjerojatno se nikada poslije neće ni dogoditi. Bio je poznat po svojoj iznimnoj tehnici, poseban po tome što je izrastao iz specijalista za slalom u all-round skijaša, a iznimno je poseban bio po načinu prolaska kroz vertikalne kolce u slalomu. Moja ocjena je 10!

Popularnost (6,5/10)

 Kada govorimo o nečijoj popularnosti, zapravo govorimo o nečijoj veličini unutar pop kulture, o utjecaju koji je ta osoba imala na druge. Nema uopće dvojbe oko toga da ljudi poštuju njega i rezultate koje je postigao, ali Ivica je bio, i uvijek će biti, u sjeni svoje sestre Janice.  Kada otputujete u inozemstvo i kažete da ste iz Hrvatske mnogima je na jeziku Janica Kostelić – Ivica je u tom segmentu ipak slabiji. Zbog svog karaktera, nije koristio svoje ime kako bi se pozicionirao izvan sporta, izvan skijanja. Neću mu to uzeti za zlo, ali u ovom mi se segmentu čini najslabijim. Alibi ne može biti to što dolazi iz male zemlje, Tina Maze dolazi iz duplo manje zemlje i pokazala je kako se ime i popularnost mogu oblikovati i u takvim okolnostima. Ona ima knjigu, film, a ima i majice i kape sa svojim imenom – jednostavno je odlična u tom segmentu. Ivica nije želio ići u tom smjeru, a spomenuo sam Tinu zbog toga što ima usporedive rezultate u Svjetskom Kupu sa Ivicom (26 pobjeda, 1 veliki kristalni globus) pa ne možemo reći kako popularnost proizlazi iz rezultata. Ovo je subjektivna kategorija, ali pokušajmo je djelomično i kvantificirati – Maze ima gotovo 500 tisuća fanova na Facebooku, Ivica ih ima 120 tisuća. Moja ocjena je 6,5!

Rođendanska čestitka
Sutra Ivica Kostelić slavi 38. rođendan. Iako je to iznimno teško, nekako i priliči tu prigodu obilježiti tako da se njegova karijera prikaže na kvantitativan način… High peak (8,5/10) Koliko je dominantan bio na svojem vrhuncu? Razdoblje njegovog high peaka odnosi se na razdoblje između 2010. i 2013. Tijekom tog je razdoblja ostvario 15 pobjeda u Svjetskom Kupu (od ukupnih 26), 2 srebrne olimpijske medalje, svjetsku broncu, veliki kristalni globus, 4 mala kristalna globusa, svjetsko srebro. U siječnju 2011. ostvario je 7 pobjeda, a to je najveći broj pobjeda jednog skijaša unutar jednog mjeseca ikada – tijekom tog je siječnja ...
Rođendanska čestitka
Sutra Ivica Kostelić slavi 38. rođendan. Iako je to iznimno ...
Bome Los ti onda baš i nisi pratio skijanje ako misliš da Ivica nije zaslužio posebnost 10. Ne znam kako bi ju itko zaslužio više od njega, barem u zadnjih petnaestak godina. - Jerlekan, 23.11.17. 12:20, 0 0 0
Ako zanemarimo priču van terena (ok, ne treba zanemarit ali dio priče mora biti samo skijanje) rekao bih da je Kostelić prilično dosadan skijaš. - Losovius, 23.11.17. 13:25, 0 0 0
Aspen, siječanj 2011., odnos startnih kvota njega (Hrvatske) i ostalih, ima čovjek više pobjeda u slalomu nego cijela Švicarska. Sve su to povijesne stvari s kojima se malotko može pohvaliti, a sve uz sustav iz kojeg je iznikao i ozljede. Dosadno :) - Jerlekan, 23.11.17. 13:44, 0 1 0
Najviše mi je žao sezone 2012. kad je u zadnjoj utrci slaloma nekoliko vrata prije cilja pao (ili tako nešto) i tako izgubio mali kristalni globus koji je onda pripao Myhreru - thommys2211, 23.11.17. 17:34, 0 0 0
Ivica je jedna od najboljih motivacijskih priča ikad ispričanih u sportu. Bolja od serijala Rocky. Kad se sjetim onih tužnih očiju iz bolničkog kreveta i izrezanog koljena gdje mašta o olimpijskom zlatu umjesto o normalnom hodanju... nema dalje - danijel_os, 25.11.17. 2:37, 2 0 0
06.11.
Tribina hipoteza

Znao je West Ham da ih očekuje težak posao u dvoboju s Liverpoolom. Znao je to i Slaven Bilić. Nedvojbeno je, da uz sve podbačaje koji su tako tipični za Liverpool, ta momčad ima kvalitetu – prvenstveno u ofenzivnom dijelu momčadi. „Vaditi se“ na Liverpoolu, nije nimalo zahvalan posao, ali to tako biva – momčad vam primi gol od Crystal Palacea za 2:2 u 97. minuti utakmice, izgubite dva dragocjena boda, ali morate ići dalje. Raspored je neumoljiv i West Hamu je dodijelio Kloppov Liverpool. West Ham doživio je još jednu rezultatsku katastrofu, a slijedom toga zaista ironično zvuči nepobitna činjenica da su prvih 20 minuta utakmice sasvim dobro izgledali. Dobro su stajali otraga i bili su manje-više konkretni  u izlascima prema naprijed, imali su čak i vratnicu u 9. minuti utakmice. Ne treba sada upasti u zamke onih priča kako bi utakmica sigurno otišla u jednom drugačijem smjeru da je West Ham tada poveo, ali činjenica je da im do prvog gola Liverpool nije ozbiljnije zaprijetio. Barem ne iz igre…

Liverpool je izašao u očekivanom sastavu i u očekivanih 4-3-3. Najveća opasnost je, naravno, bila utjelovljena u ofenzivnom tercetu Mane, Firmino i Salah. Bekovi su u ovom sustavu dobili određenu dozu taktičke slobode za izlaske prema naprijed, a napadači su bili zaduženi za širenje obrane West Hama.

West Ham, je prema grafičkim prikazima prije utakmice, izašao u 3-4-3, iako je to izgledalo kao 3-5-2 jer Lanzini nije bio napadač, nego tipična „desetka“ u srednjem redu. Potpuno je jasno zašto se Bilić 4-3-3 formaciji suprotstavio 3-5-2 formacijom. Htio je ostvariti brojčanu prednost na sredini budući da je West Ham nominalno imao 2 igrača više u sredini, ali i u tom sustavu potkrale su mu se dvije velike pogreške. Središnji vezni igrači nisu uspijevali zaustaviti protivničke protunapade, a igra sa samo trojicom u obrani značila je puno prostora u napadu za Salaha i Manea

Već sam bio spomenuo odgovorno i taktički disciplinirano pozicioniranje „Čekičara“ u obrani (prvih 20 minuta). Liverpool kroz igru nije uspijevao zaprijetiti. I onda se dogodi ovo:

West Ham ima korner i onda slijedi kontra Liverpoola. Mane, Firmino i Salah pretrče cijelu obranu West Hama, Liverpool se nađe u situaciji 2 na 1 i gol je neminovnost. Pogledajte ovu trojicu „Čekičara“ označenu pravokutnikom – obratite pozornost na to koliko su zaostali za napadačima Liverpoola. Zaključak: Previše je „Čekičara“ otišlo u napad i nije bilo dovoljno „osigurača“ na centru. A oni koji su i ostali kao  „osigurači“ bili su pretrčani od strane Liverpoolovih brzih napadača – tako se protiv Liverpoola ne smije igrati.

Druga situacija (slika ispod) pokazuje način na koji je West Ham došao do pogotka. Vidi se koliko West Ham ima slobodnog prostora na lijevoj strani obrane Liverpoola. Lanzini dijagonalom pronalazi Fernandesa, a  on potom osvaja prazan prostor na lijevoj strani obrane Liverpoola. Vidimo nekoordiniranost obrane Liverpoola – između njih se ne bi mogla povući jedna jasna linija, Moreno previše pozornosti obraća na špicu West Hama, a Fernandes iza njegovih leđa ima toliko slobodnog prostora…

Sljedeća situacija (slika ispod) prikazuje stanje na terenu nakon što West Ham gubi loptu na sredini terena. Puno previše individualnih grešaka za West Ham u sredini terena, nije bilo gustoće u sredini i propala je ideja brojčane nadmoći „Čekičara“ u sredini terena. Pogledajte sredinu – razbijena je, nema naznaka bilo kakve linije, propusna je, a kada Liverpool dođe na polovicu West Hama, trojka u obrani je nemoćna jer takav sustav znači puno prostora za Liverpool na krilnim pozicijama. Situacija 3 na 3 gdje se vidi kako Ogbonna ne pazi na Firmina, ne brani prostor, nego samo gleda loptu.

Sljedeća situacija (slika ispod) opet prikazuje kako West Ham ima puno prostora na desnoj strani svojega napada, tj. na lijevoj strani obrane Liverpoola. Lanzini je opet pozicioniran kao pravi razigravač sredine terena, ali nema nikoga u sredini s kime bi mogao povezati redove „Čekičara“. Jedina opcija su mu dijagonale prema krilima, a Fernandes je često bio slobodan i nečuvan.

Sljedeća situacija (slika ispod) događa se nakon nove izgubljene lopte West Hama – sredina ne postoji, obrana ne stoji u liniji, stoji u nekom međuprostoru, sva trojica igrača orijentirana su na igrača s loptom, a Chamberlain se zavlači iza leđa obrane West Hama. Igrač s loptom napada velik dio neobranjenog prostora i gol West Hama je u opasnosti. Jednostavno, West Ham nije uspio "umrtviti" igru, spustiti tempo, a njihove individualne greške u sredini samo su facilitirale snage Liverpoola.

Sljedeća situacija (slika ispod) prikazuje manjkavosti igranja sa 3 igrača u zadnjoj liniji protiv Liverpoola. Obrambeni igrači West Hama pozicionirani su u sredini obrane, a puno je prostora na krilnim pozicijama. Liverpool i koristi brzinu i hitrost svojih napadača – dodatno širi obranu West Hama i napada prostore uz out linije. Također, ovdje i vidimo kako nekakav obrambeni raspored West Hama postoji – problem je opet u tome što su svi orijentirani na igrača s loptom (Firmino), a Mane i Salah opet stvaraju višak u ovoj situaciji. A riječ je, naravno o 3 na 3 situaciji…

Zaključak:

Pokazalo se na kraju kako je ovo bila posljednja utakmica Slavena Bilića na klupi West Hama. Šteta zbog rezultatskog potopa protiv Liverpoola jer je West Ham u prvih 20 minuta izgledao zaista vrlo dobro, ali taktičke pogreške u kombinaciji s individualnim greškama dovele su do ovog poraza. Protiv Liverpoola se teško braniti - zadnja linija mora imati dubinu ili mora postojati savršena koordiniranost linija koja garantira gustoću. To u ovoj utakmici od "Čekičara" nismo vidjeli, pojačanja se i nisu pokazali kao pogoci, momčad djeluje razbijeno i tek će se vidjeti kako će se novi trener nositi sa izazovima koji pred njega budu postavljeni. Bilić je legenda kluba i to mu se nikada neće zaboraviti, sezona 2015./2016. bila je maestralna, ali Slaven više nije mogao...

Bye, Slaven!
Znao je West Ham da ih očekuje težak posao u dvoboju s Liverpoolom. Znao je to i Slaven Bilić. Nedvojbeno je, da uz sve podbačaje koji su tako tipični za Liverpool, ta momčad ima kvalitetu – prvenstveno u ofenzivnom dijelu momčadi. „Vaditi se“ na Liverpoolu, nije nimalo zahvalan posao, ali to tako biva – momčad vam primi gol od Crystal Palacea za 2:2 u 97. minuti utakmice, izgubite dva dragocjena boda, ali morate ići dalje. Raspored je neumoljiv i West Hamu je dodijelio Kloppov Liverpool. West Ham doživio je još jednu rezultatsku katastrofu, a slijedom toga zaista ironično zvuči nepobitna ...
Bye, Slaven!
Znao je West Ham da ih očekuje težak posao u ...
Evo, zaista nemam nikakve predodžbe oko toga, Engleska sada po meni nije realna opcija. Volio bih ga vidjeti u nekom srednje jakom klubu njemačke BundesLige. - ivan-cro, 6.11.17. 17:16, 0 0 0
Nažalost, očekivano. Osim ovoga što si naveo, dodao bih i to da je Slaven uvijek bio igračima više prijatelj nego trener i mislim da ga je to u određenim trenucima koštalo, igrači to i nesvijesno iskorištavaju i ne shvaćaju ga uvijek ozbiljno. - Cirohito, 6.11.17. 21:39, 0 0 0
Mislim, ta njegova prijateljska narav je meni odlična, to je i jedan od razloga što mi je drag, pored toga što nije bahat i što je normalan i odmjeren. Ali, treba sve s mjerom, pa tako i taj prijateljski odnos s igračima. - Cirohito, 6.11.17. 21:43, 0 0 0
Teoretski bi me zanimalo što bi bilo kada bi Slaven promijenio ili doveo još neke druge ljude u stožer. Koliko mi je poznato, on od početka trenerske karijere radi sa manje-više istom ekipom ljudi. - Cirohito, 6.11.17. 21:46, 0 0 0
Govorim to jer je uvijek dobro imati u stožeru ljude čiji se pogled na nogomet djelomično razlikuje jer onda svaki pojedinac vidi ono što ostali u stožeru ne vide u toj situaciji. Na taj način je moguće sagledati istu situaciju iz više aspekata. - Cirohito, 6.11.17. 21:55, 0 0 0
31.10.
Tribina hipoteza

Od svijeta profesionalnog tenisa oprostila se velika Švicarka Martina Hingis. Kaže, po posljednji put. I vjerovat ćemo ti Martina, obzirom na godine (37) zaista je teško očekivati neki ponovni povratak u svijet vrhunskog tenisa. Martina Hingis dio je veličanstvene švicarske garde – zajedno sa Federerom i Wawrinkom postigla je nemjerljiv utjecaj na tenis. Bilo je još velikih tenisača iz drugih zemalja, ali danas u svijetu tenisa vlada gotovo sveopći konsenzus – Švicarska je zemlja koja je najviše utjecala na povijest tenisa. O Federeru se ne treba ništa govoriti, najveći je u povijesti tenisa, Wawrinka je jedan čudan tenisač koji je sposoban izgubiti od nekog prosječnog tenisača, a onda pobijediti Đokovića na njegovom vrhuncu na Grand Slam razini, a Hingis je sve zadivila svojim poglavito uspješnim nastupima u parovima, a ne treba zanemariti niti njezine pojedinačne nastupe. Osvojila je toliko toga u tolikoj ranoj fazi karijere i u toliko kratkom vremenu i to jednostavno plijeni pozornost. Po mnogima spada u TOP 10 igračica svih vremena u singlu, a što se tiče parova, odnosi tijesnu pobjedu najbolje svih vremena ispred Martine Navratilove (Navratilova 80,5 % pobjeda, Hingis 81,77%). Hingis je i igračica koja je ostavila dubok trag u srcima naše teniske javnosti obzirom da je osvojila Australian Open u paru s našom Mirjanom Lučić, dodatno izgubivši u finalu Roland Garrosa od naše Ive Majoli. Naša ju je publika nedavno mogla uživo vidjeti na dijelu – na egzibiciju protiv Majoli povodom 20. obljetnice tog velikog Roland Garros finala 1997. godine. Koliko je zaista velika Martina Hingis?

High peak (9/10)

Termin high peaka odnosi se na sam vrhunac karijere, na one sezone u kojima je sportaš bio na samom svojem vrhuncu. Obzirom na specifičnosti njezine karijere, za Martinu možemo reći kako je imala dva razdoblja high peaka.  Za Martinu Hingis prvo se razdoblje  high peaka nedvojbeno odnosi na razdoblje 1997. – 2000. 1997. osvojila je tri Grand Slam titule (AO, Wimbledon i US Open). Za nju je prava šteta što te sezone nije uspjela u kompletiranju Grand Slama obzirom da ju je u finalu Roland Garrosa pobijedila naša Iva Majoli. Nije joj pošlo za rukom da osvoji sve Grand Slam turnire prije svoje 17. godine, a to joj je bila neka intimna želja. Ne samo da nije kompletirala Grand Slam prije svoje 17. godine, ostaje činjenica da nikada nije osvojila Roland Garros u pojedinačnoj konkurenciji, ali to ne umanjuje njezina postignuća u karijeri. Osim ta tri Grand Slam naslova, te 1997. osvojila je i Sydney, Tokio, Pariz, Miami, Hilton Head, Stanford, San Diego, Filderstadt i Philadelphiju. 1998. kompletirala je Grand Slam osvojivši sva 4 Grand Slam turnira u parovima. Australian Open osvojila je s Mirjanom Lučić, a ostale tri titule s Novotnom. Također, 1998. godine osvojila je Australian Open u singlu dodavši time još 5 osvojenih turnira. 1999. osvojila je 7 turnira i igrala još 6 finala, treći put zaredom osvaja Australian Open, pobjeđuje na završnom Mastersu turniru u parovima sa još jednom ikonom svjetskog tenisa, Ruskinjom Annom Kournikovom. 2000. godine ostvaruje omjer pobjeda i poraza 77-10 , čime u jednoj sezoni ima 20 pobjeda više nego itko ikada do tada. Drugo razdoblje high peaka period je između 2015. i 2017. tijekom kojeg je osvojila 4 Grand Slama naslova u paru, srebrnu medalju na Igrama 2016.  u paru s Timeom Bacsinszky i  6 Grand Slam naslova u mješovitim parovima.

Široki peak (9/10)

Široki peak odnosi se na pitanje koliko je sportaš dugo ostao najbolji ili barem među najboljima. Obzirom na to da se dvaput vraćala u svijet tenisa, možemo reći i kako će joj široki peak biti specifičan. Dominirala je u sezonama 1997. – 2000 i u sezonama 2015.-2017. Bez obzira na ozlijede i na njezin period izbivanja iz tenisa kojega moramo uključiti, sljedeća činjenica je impozantna -  prvi put je zasjela na prvo mjesto WTA liste parova 1998. godine, a prva na listi parova je i sada, na kraju 2017. godine. Široki peak joj se dosta poklapa sa high peakom jer kada nije bila najbolja, bila je jednostavno u mirovini. Ipak, u kontekstu širokog peaka treba spomenuti godine 2006. i 2007. 2006. je osvojila Rim i Kolkatu kao i mješovite parove na Australian Openu, a 2007. je igrala četvrtfinale Australije.

Trofeji (9,5/10)

Martina Hingis  ima osvojena 43 WTA turnira i 2 ITF turnira (singl). U paru ima 64 WTA turnira i 1 ITF turnir. U pojedinačnoj konkurenciji ima 5 osvojenih Grand Slam turnira. U parovima ima osvojenih čak 13 Grand Slam naslova, u mješovitim parovima ima osvojenih 7 Grand Slam naslova, ima srebro s Olimpijskih Igara u paru, osvojila je Hopman Cup 2001. sa Federerom. Šteta što ima malo previše izgubljenih Grand Slam finala u singlu (7), ali nije li možda prebahato reći kako joj nedostaje još pokoji Grand Slam naslov u singlu? Bila je 209 tjedana prva na WTA listi u singlu, a to govori samo za sebe.

Posebnost (10/10)

Po čemu je posebna? Kako je promijenila tenis? Je li istina da nakon nje više ništa neće biti isto? Najmlađa Grand Slam pobjednica svih vremena (15 godina i 9 mjeseci, Wimbledon 1996. u paru), 1998. postaje tek treća igračica u povijesti koja u isto vrijeme drži broj 1 i u pojedinačnoj konkurenciji i u parovima. Osim što je postala posebna po svojim „najmlađa ikad“ rekordima, njezina posebnost tu ne staje. Maksimalno je popularizirala igru parova – kategoriju koja se nikada nije mogla mjeriti sa singlom, bez obzira na svoju atraktivnost. Imala je jednostavno izniman osjećaj za igru parova – razumijevala je koncept izgradnje poena, znala je kad treba izaći na mrežu, a kada ostati otraga, njezina igra na mreži bila je nevjerojatna. Slabijeg servisa, ali superiornog backhanda sa kojim se i branila i napadala. Odlično je pokrivala prostor osnovne linije i tamo je uspostavljala kontrolu unutar same izmjene. Uspješna i u singlu i u paru – jedinstvena igračica, nakon njezinog odlaska popularnost ženskih parova sigurno će dramatično pasti, svojim je rezultatima i karakteristikama koje posjeduje u igri, uvelike utjecala na povijest tenisa. Kako je igrala parove, najbolje se vidi na ovom linku: https://www.youtube.com/watch?v=O7_L-OWpjq8

Popularnost (8/10)

Je li veća od tenisa? Koliko je obožavana? Ovu kategoriju najteže je ocijeniti. Imala je ona svojih negativnih strana (kokain, obiteljsko nasilje nad mužem), ali ako ovo stavimo po strani i gledamo isključivo njezin doprinos tenisu, popularnost joj teško možemo oduzeti. Zbog nje se kupovala karta, posebice kada su u pitanju bili parovi. Prema posjetiteljima stranice, whopopular.com Hingis se nalazi na 3. mjestu najpopularnijih sportaša iz Švicarske, iza nedodirljivih Federera i Ammanna. Na ljestvici popularnosti svih sportaša zauzela je 382. mjesto, nalazi se u društvu Asafe Powella. Za usporedbu, prema toj je ljestvici Ivica Kostelić 375., a Ivanišević 367.

Martina, rastanci su bolni. Ti to najbolje znaš!
Od svijeta profesionalnog tenisa oprostila se velika Švicarka Martina Hingis. Kaže, po posljednji put. I vjerovat ćemo ti Martina, obzirom na godine (37) zaista je teško očekivati neki ponovni povratak u svijet vrhunskog tenisa. Martina Hingis dio je veličanstvene švicarske garde – zajedno sa Federerom i Wawrinkom postigla je nemjerljiv utjecaj na tenis. Bilo je još velikih tenisača iz drugih zemalja, ali danas u svijetu tenisa vlada gotovo sveopći konsenzus – Švicarska je zemlja koja je najviše utjecala na povijest tenisa. O Federeru se ne treba ništa govoriti, najveći je u povijesti tenisa, Wawrinka je jedan čudan tenisač koji je ...
Martina, rastanci su bolni. Ti to najbolje znaš!
Od svijeta profesionalnog tenisa oprostila se velika Švicarka Martina Hingis. ...
Samo jedna molba za urednike. Jel možete napraviti manji razmak između podnaslova high peak i početka tog ulomka? Lupite samo jednom backspace, to mi je promaklo. Hvala! - ivan-cro, 31.10.17. 14:18, 0 0 0
28.10.
Tribina hipoteza

Dočekali smo konačno i najveći test naše ženske nogometne reprezentacije u ovom kvalifikacijskom ciklusu. Suprotstaviti se europskim doprvakinjama sigurno nije bio lagan posao, utakmica je od nas zahtijevala puno taktičke odgovornosti i fleksibilnosti, ali obrasci igre pokazuju da se naš stožer, zajedno sa igračicama, kvalitetno pripremio za utakmicu. Završilo je 0:4, ali dva smo gola primili praktički u sudačkoj nadoknadi, što je pak rezultat nekih faktora na koje naše nogometašice baš i ne mogu direktno utjecati, stoga ih nekako i ne računam. Rezultat nije ni bio primaran, bilo je primarno vidjeti kako ćemo se ponašati u odrađivanju onih osnovnih elemenata nogometne igre protiv jednog takvog jakog protivnika. Utakmica protiv jakog protivnika generira dodatno iskustvo, ekipa se polako uigrava, postoji trend rasta u samoj igri, a sljedeće utakmice protiv Ukrajine i Mađarske u Hrvatskoj ponudit će pravi odgovor na pitanje gdje smo trenutno u odnosu na ostale ekipe iz naše grupe.

Obzirom na naš trenutni kadar i na zahtjeve protivnika, u utakmicu smo krenuli u očekivanom rasporedu – defenzivna varijanta 3-5-2 koja se može čitati i kao 5-3-2. Bilo je jasno što smo željeli postići takvom formacijom – glavna tendencija nam je bila duplirati danske bokove. Prethodna činjenica povlači za sobom sljedeću činjenicu – u sredini se nismo mogli toliko oslanjati na gustoću i brojnost nego isključivo na pravilno pokrivanje pojedine igračice i samu obranu prostora, morali smo paziti da ne ispadnemo u sredini, ključno je bilo držati linije i paziti na ulaske Dankinja u međuprostore između naše vezne i zadnje linije. U globalu gledano, sasvim solidno smo držali raspored u tih 5-3-2, Dankinje nas nisu probijale na sustav i strukturu nego na čistu individualnu kvalitetu. Koliko god da smo se sustavom fokusirali na dupliranje bokova, danski bekovi su izrazito ofenzivni i Danska bi na tom segmentu terena ostvarivala najveću prednost kako god da smo se bili postavili. Obzirom na visoko postavljenu zadnju liniju Danske, kao i na činjenicu da su danski stoperi bili ti koji su u fazi prve distribucije ulazili u sredinu, došlo je do toga da smo u sredini bili ne samo kvalitativno nego i brojčano inferiorni. U fazi obrane bojali smo se izaći u neki viši presing obzirom kako je tada postojala opasnost da ispadnemo iz rasporeda i da nam se raspadnu linije – to je jednostavno tako, dogodi se jedno ispadanje, a ostala ispadanja samo su „domino efekt“.

Pritiskom na zadnju liniju nismo puno postigli jer smo u tom segmentu djelovali previše individualno – Conjar je sama pritiskala u prvom dijelu, Šundov se povlačila prema srednjem redu. Pokazalo se ipak da se pritiskom može nešto napraviti – Landeka je pritisnula, oduzela loptu i krenula sama na golmanicu Danske u 90. minuti… Ponešto taktičke „neodgovornosti“ bilo je baš na bokovima – tamo su vrlo često to bili dvoboji 2 na 2 koje su Dankinje rješavale svojom individualnom klasom – problem je u tome što nije preporučljivo nakon prolaska igračice ostati gore, mora se trčati za igračicom koja je izašla kao pobjednica iz te situacije. Upravo stoga, Dankinje su nam nekoliko puta u svakom dijelu propisno probile bok i imale su puno vremena za centaršut za Nadim, a to je problem kada se zna koliko je spomenuta jaka u igri glavom. Spona Jelenčić-Žigić vrlo dobro je funkcionirala, lijepo su surađivale, a vrijedi posebno istaknuti doprinos Jelenčić u obje faze igre. Ponovno je kapetanica Landeka bila faktor stabilnosti u veznom redu, dobro se rješavala lopte pod pritiskom, vrlo dobro se gradila i zadržavala loptu, izlazila je naprijed i bila okomita. Srećom, imala je pomoć Maltašić koja je odradila dobar dio posla u sredini – dobro se zonski kretala, zadržavala je loptu, bila je solidna u duelima, dovoljno agresivna – ona i Landeka nam daju garanciju da ćemo protiv slabijih ekipa od Danske moći pronaći balans i kontrolu u sredini terena. Imali smo i nekoliko dobrih izlazaka naprijed (Nevrkla, Horvat), ali nismo uspijevali dovoljno dugo zadržati loptu u svojem posjedu. Nedostajao je i zadnji pas, ali on uvijek nedostaje slabijoj ekipi u meču protiv jače – pod velikim ste pritiskom i to zadnje dodavanje odigravate na slijepo.

Drugo poluvrijeme počinjemo zamjenom Conjar za Andrlić, a to je značilo i promjenu formacije u uvjetno rečenih 4-4-2. U takvom smo rasporedu djelovali čvršće i taktički koordiniranije, Andrlić je promijenila ritam svojim dobrim postavljanjem i pravocrtnom brzinom. Rekao sam već – zanimalo nas je prvenstveno ponašanje u odrađivanju osnovnih elemenata nogometne igre protiv jednog takvog protivnika. Moramo time biti zadovoljni – dobro smo držali linije, nije bilo ispadanja iz sustava, pokazali smo taktičku prilagodljivost promjenom formacije u drugom dijelu, u drugom smo dijelu u nekih 15-20 minuta uspostavili posjed i kontrolu na sredini, bili smo tehnički potkovaniji s loptom u nogama, nisu nam Dankinje stvarale takav pritisak… Prva dva gola Danske plod su inspiracije Harder, kada Vam sa 25 metara zabije odbijancem od prečke, sve taktike padaju u vodu. Treći i četvrti gol posljedice su nečega drugoga – skoro smo cijelo poluvrijeme odolijevali napadima Danske, a kada se samo branite, tada se i više energetski trošite. Osim toga, Dankinje nisu igrale utakmicu sa Švedskom, a mi smo u razmaku od nekoliko dana igrali dvije utakmice. Kada uz sve to dodate činjenicu da se naš ženski nogomet tek podigao sa amaterske na poluprofesionalnu razinu, pad koncentracije u zadnjim minutama nimalo ne čudi. A četvrti gol smo i primili jer smo išli po počasni pogodak…

Kako je to izgledalo grafički? ( napad - 2. poluvrijeme)

Kao što se i vidi na grafu, zadnja linija je stajala dobro, u pitanju nije niti pretjerana dubina niti pretjerana plitkoća. Stajali smo relativno duboko, što je potpuno primjereno obzirom na profil protivnica i same utakmice. Nevrkla i Horvat sasvim solidne u obrambenim zadaćama, nekoliko puta su reagirale izbijanjem lopte u kritičnim situacijama, dobre su bile u oduzetim loptama, pokretačice naših izlazaka prema naprijed. Bekovi posebno dobri prema naprijed, naročito Jelenčić. Dujmenović je predstavljala nekakvu sponu između obrane i veznog reda, vidi se na grafu kako smo bili jači na lijevoj strani, na desnoj je strani izostala kombinatorika, ali u tome nas je onemogućio protivnik. Andrlić dobra u svojim prodorima po boku i ulascima u sredinu.

Obrana (2. poluvrijeme)

Na grafu se vidi da smo imali problema u branjenju na bočnim pozicijama. Koliko toga je uzrokovano kvalitetom Nielsen i Roddik, a koliko smo si problema sami sebi stvorili, teško je pitanje, ali trenutno nije ni bitno. Landeka je u sredini radila dobar pritisak na igračicu s loptom, Maltašić se dobro kretala zonalno, solidna u duelu. Andrlić također dobra i u obrani, igračica prvog bloka na našem boku. Ponavljam, šteta što naša napadačka linije nije više izlazila na dansku zadnju liniju, to bi vjerojatno malo promijenilo i koncept naše obrambene postave. Šundov se povlačila prema sredini, ali obrambeno je teško reći (barem golim okom) što smo iz toga dobili.

Iz Zaprešića lansirane u nogometnu orbitu
Dočekali smo konačno i najveći test naše ženske nogometne reprezentacije u ovom kvalifikacijskom ciklusu. Suprotstaviti se europskim doprvakinjama sigurno nije bio lagan posao, utakmica je od nas zahtijevala puno taktičke odgovornosti i fleksibilnosti, ali obrasci igre pokazuju da se naš stožer, zajedno sa igračicama, kvalitetno pripremio za utakmicu. Završilo je 0:4, ali dva smo gola primili praktički u sudačkoj nadoknadi, što je pak rezultat nekih faktora na koje naše nogometašice baš i ne mogu direktno utjecati, stoga ih nekako i ne računam. Rezultat nije ni bio primaran, bilo je primarno vidjeti kako ćemo se ponašati u odrađivanju onih osnovnih elemenata ...
Iz Zaprešića lansirane u nogometnu orbitu
Dočekali smo konačno i najveći test naše ženske nogometne reprezentacije ...

Respekt: Cirohito, GNKDZCFC, BruceWayne, domac277,

Slažem se: Cirohito,

Respect. Da nisam ovo pročitao ne bih gotovo ništa znao o ženskoj repki, nitko nigdje ne tipka o tome. Ovaj taktički graf mi je malo čudan jer sam navikao na one Losove zvijerke. - domac277, 28.10.17. 13:26, 0 0 0
Pretpostavljam da misliš na radijuse kretanja. Oni su, jasno, manji nego u muškom nogometu. Ako se čini da je premalo kombinatorike, a premalo praznine između limija, to je zato štp smo izgubili. :) - ivan-cro, 28.10.17. 13:45, 1 0 0
22.10.
Tribina hipoteza

U utorak u Zaprešić u sklopu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2019. dolaze europske doprvakinje Dankinje. Bit će to iznimno velik test za naše nogometne reprezentativke, sasvim je izvjesno da bi bili potpuno zadovoljni rezultatom kao protiv Švedske u Varaždinu (poraz 2:0). Iza naše reprezentacije već su tri kvalifikacijske utakmice u skupini, dok Dankinje iza sebe imaju samo pobjedu nad Mađarskom 6:1 od prije mjesec dana, budući da su zbog neslaganja sa Savezom odgodile svoju drugu utakmicu protiv Švedske u Gotenborgu. Ipak, Dankinje su postigle dogovor sa Savezom i dolaze u Zaprešić, a nama samo ostaje pitanje kako im se suprotstaviti i kako im pružiti najveći otpor. Obzirom kako smo vidjeli da smo sa Mađarskom u sličnom kvalitativnom razredu, upravo će nam utakmica Mađarska-Danska odigrana prije mjesec dana služiti kao lakmus papir pomoću kojega ćemo pokušati odgovoriti na pitanje koje sve tehničko-taktičke zahtjeve u utakmici protiv Danske moraju pružiti izabranice Božidara Miletića.

Danska je protiv Mađarske izašla u formaciji 4-2-3-1, a očekuje se da će u takvom rasporedu izaći i kontra Hrvatske. Na golu Petersen, u obrani Roddik, Larsen, Arnth i Nielsen, par defenzivnih veznih Kildemoes i Pedersen, u sredini Veje, Harder i Troelsgaard, a u špici Nadim. Ovako je to izgledalo na papiru protiv Mađarske.

Jasno, Dankinje će dominirati posjedom i kombinatornom igrom. Hrvatskoj je potrebno nekoliko stvari. Prvo, obrana mora imati gustoću - da bi imali gustoću, moramo imati ili savršeno koordinirane linije ili obrana mora stajati duboko. Protiv Švedske smo u prvom poluvremenu pokazali vrlo dobro koordinirane linije, dobro smo se posložili u 3 obrambena bloka, ali jasno, ipak će i obrana trebati stajati duboko - a na to će nas Dankinje svojom igrom u napadu i prisiliti. Drugo, kad obrana stoji duboko, potrebno je imati puno discipline u igri. Treće, potrebno je nekako umrtviti igru - obzirom na postavke danske igre, to nije realno očekivati i zato će biti potrebno brzo izlaziti iz obrambenog bloka sa loptom u nogama i tražiti prostore iza visoko podignute zadnje linije Danske.

Na slici ispod vidimo kako mađarska igračica pritišće dansku obrambenu igračicu, oduzima joj loptu i u nastavku akcije Mađarska dolazi u situaciju 1 na 1 pred danskim golom. Strelica pokazuje prostor kojeg mađarska igračica koristi kako bi napravila pritisak na Dankinju. Iz ove se situacije vidi da je i Danska u problemima kada im se pritisne zadnja linija.

Druga situacija (slika ispod) pokazuje kako danski bek Nielsen šalje dugu dijagonalu na Nadim koja dobiva skok, a Veje napada prazan prostor pred mađarskim golom i dolazi u šansu. Veje je nečuvana, Roddik je nečuvana, pravokutnici označuju prostor u sredini kojega su Mađarice ostavile slobodnim i normalno da tu negustoću u sredini Dankinje mogu iskoristiti.

Slika ispod prikazuje kako Mađarska nakon outa dijagonalom pronalazi igračicu u napadu koja dolazi u šansu 1 na 1. Time su Mađarice pokazale kako se mogu iskoristiti prostori iza visoko dignute zadnje linije Danske.

Sljedeća situacija također je slična. Danska je napadala, mađarska stoperica otklonila je opasnost, dodala je za igračicu s brojem 10 - ona koristi svoju leđnu tehniku, zadržava loptu i prosljeđuje je za suigračicu na desnom krilu koja dobiva loptu u prostor i koristi puno prostora u sredini i na desnoj strani danske obrane. Strelica označuje smjer dodavanja, a pravokutnik prostor kojeg napada Mađarica.

 Slika ispod pokazuje danskog beka Nielsen koja prima loptu duboko na svojoj polovici - ulazi duboko na suparničku polovicu, zabada se u sredinu i pronalazi Troelsgaard koja poentira za Dansku. To samo pokazuje koliko su danski bekovi ofenzivni, a ova situacija i pokazuje koliko je Mađarska ostavila prostora na bočnim pozicijama postavivši čak 8 igračica u dva obrambena bloka na sredini.

Kako Danska napada?

Zadnja linija stoji visoko, stoperi su zaduženi za prvu distribuciju, Arnth ulazi u sredinu, šire Mađarsku - time Nielsen odlazi toliko ofenzivno da postaje lijevo krilo, a slična situacija događa se i s Roddik na desnoj strani. Mađarska je opet gusta u sredini (7 igračica u dva bloka), a Danska opet koristi otvorene koridore na obje strane terena.

Takvo nešto može se vidjeti i na ofenzivnom dijelu danskog grafa. Bekovi su izrazito ofenzivni, dva defenzivna vezna uspostavljaju kontrolu i posjed, Pedersen je defenzivnija, a Kildemoes je malo ofenzivnija, plemenitija i više sudjeluje u završnici. Harder pokriva veliki prostor, ima je i u sredini, a i na oba krila - tehnički je jaka, dobrog je driblinga i neugodna je za čuvanje. Nadim je špica kojoj je najjači forte igra glavom, ona nije samo igračica šesnaesterca, povlači se u sredinu i sudjeluje u napadu iz drugog plana, dobrog je udarca sa poludistance. Nastoje razvuči protivnika i otvoriti si bočne koridore koje potom napadaju, ali jednako su jaki u sredini. Zadnja linija im stoji visoko što protivniku pruža mogućnost da iskoristi prostore iza njihove zadnje linije.

Kako se Hrvatska treba postaviti?

Vjerojatno je kako ćemo igrati u defenzivnijoj varijanti 3-5-2 sustava, čime ćemo pokušati biti u gusti u sredini, ali i pokušati duplirati bokove. Slika ispod pokazuje kako obrambeni raspored mora izgledati - zadnja trojka stoji u liniji, ni preduboko ni preplitko, u sredini svaka od igračica pokriva svoju igračicu, a Rudelić je u špici spremna reagirati na dugu loptu iz obrambene linije i krenuti u protunapad. Također, vidi se kako i naše protivnice nemaju puno prostora na krilnim pozicijama. Dakle, treba nam gustoća obrane, discipliniranost, kvalitetni izlasci s loptom u nogama, traženje prostora iza leđa Danske obrane.  U tim izlascima iz obrane bit će iznimno bitno kako će reagirati tandem u sredini Bošnjak-Landeka, one moraju zadržati loptu i pričekati da se priključe igračice iz pozadine. Dodatno, tada trebamo paziti da ne izađemo previsoko jer će tada uslijediti kontra koju će Dankinje sigurno iskoristiti. Također, tehnički ćemo morati biti na visini, svaka lopta izgubljena na našoj polovici predstavljat će veliku opasnost po naš gol.

Skauting služba - Danska
U utorak u Zaprešić u sklopu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2019. dolaze europske doprvakinje Dankinje. Bit će to iznimno velik test za naše nogometne reprezentativke, sasvim je izvjesno da bi bili potpuno zadovoljni rezultatom kao protiv Švedske u Varaždinu (poraz 2:0). Iza naše reprezentacije već su tri kvalifikacijske utakmice u skupini, dok Dankinje iza sebe imaju samo pobjedu nad Mađarskom 6:1 od prije mjesec dana, budući da su zbog neslaganja sa Savezom odgodile svoju drugu utakmicu protiv Švedske u Gotenborgu. Ipak, Dankinje su postigle dogovor sa Savezom i dolaze u Zaprešić, a nama samo ostaje pitanje kako im se suprotstaviti ...
Skauting služba - Danska
U utorak u Zaprešić u sklopu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo ...

Respekt: Puvlin, draxy, Cirohito,

Slažem se: Cirohito,

19.10.
Tribina hipoteza

Hrvatska ženska nogometna reprezentacija gostovala je danas u Mađarskoj, u sklopu treće utakmice kvalifikacija za plasman na Svjetsko prvenstvo 2019. Iz prve dvije utakmice u skupini Hrvatice su ostvarile jedan bod, a u Mađarsku su došle sa nadom i vjerom u pozitivan rezultat obzirom kako i kadar i rezultati Mađarica govore kako im se moguće ravnopravno suprotstaviti. Bila je to jedna čudna utakmica, iako se takvo nešto ne bi moglo ustvrditi nakon prvih 45 minuta utakmice koja je ponudila dosadan i spor nogomet. Igralo se između dva kaznena prostora bez ijedne prave prilike, ali drugo poluvrijeme je spasilo stvar. Hrvatice su osvojile bod, točnije rečeno, izgubile su dva boda, a kakav je to „rollercoaster“ emocija bio, pročitajte u redovima koji slijede…

Izbornik Božidar Miletić odlučio se Mađaricama suprotstaviti 3-5-2 sustavom. Na golu je startala Bukovec, zadnja trojka bile su Lojna, Nevrkla i Žigić. Sredinu terena okupirale su Bošnjak, Landeka, Maltašić, Dujmenović, Andrlić, a u špici su bile Conjar i Šundov. Iako u prvih 45 minuta i nismo bili dovoljno kvalitetni u izgradnji napada, može se reći kako smo dosta toga u fazi napada bazirali na osovini Lojna-Andrilić i na toj smo desnoj strani napada u prvom dijelu dva, tri puta probili bok. Što se tiče druge strane terena, Bošnjak je u dosta navrata dijagonalama tražila Maltašić, i iako u tome nije bila previše uspješna, ta činjenica samo pokazuje kako smo u napadu najviše toga polagali na bočne/krilne pozicije. Upravo zbog te činjenice, ostaje žal zbog slabe protočnosti lopte, lopta je u previše navrata bila u posjedu obrambenih igračica, Bukovec je također bila ta od koje su napadi često kretali. Šteta što nismo uspjeli dignuti zadnju liniju na nekakvih 35-40 metara jer bi time automatski dignuli sve tri linije, a obrambena trojka Lojna-Nevrkla i Žigić bile bi nam tada prva faza distribucije. U tom bi se slučaju smanjio razmak između obrane i veznog reda, imali bi višak igračica u sredini terena, a vjerojatno bi bili i okomitiji. To se, nažalost, nije dogodilo. Obrana nam je stajala dosta duboko, vezni red je bio odsječen od obrane, a time i od napada – Landeka je preuzela „modrićevsku“ ulogu u fazi napada – spuštala se duboko do obrane, preuzimala loptu, ulazila u sredinu i pokušavala dodavanjima tražiti Maltašić ili Andrlić. Conjar se spuštala sa pozicije špice u sredinu terena, ulazila je u međuprostore, širila mađarsku obranu, ali jednostavno nije bilo igračice koja je bila u stanju stati na loptu, povezati nekoliko kvalitetnih, točnih i brzih dodavanja u nizu, osvojiti veći dio terena i približiti se mađarskom golu – time je sav trud Landeke u distribuciji lopte padao u vodu i to je jedan od razloga zašto smo u puno navrata pokušavali baš isključivo preko bočnih/krilnih pozicija. Iako bi to teoretski bilo najočekivanije, naša formacija u niti jednom trenutku utakmice nije izgledala kao 5-3-2 - time bi izgubili napadački i kreacijski potencijal Landeke, a obrambeno bi čak ponešto i izgubili. Osim toga, Mađarska nas svojom razinom igre nije prisilila na dupliranje bokova, kao što Švedska, primjerice je. Stoga je ovih 3-5-2 u nekim navratima izgledalo kao 4-4-2 – Bošnjak bi zauzela mjesto u obrani, a Landeka bi postala prava igračica sredine, igračica koja bi u tandemu sa Dujmenović trebala uspostaviti tempo, ritam i kontrolu naše igre. Te rošade i promjene mjesta u momčadi donosile su pozitivne pomake u organizaciji napada naše reprezentacije – u tom smo rasporedu djelovali kompaktnije, imali bismo tada više loptu u svojim nogama, pomaknuli bismo linije prema naprijed, skratili bismo razmak između obrane i veznog reda, bekove bismo dignuli visoko i prijetili bismo ponajviše preko Andrlić.

Kako je to sve izgledalo najbolje se vidi na grafu – vidi se da je Landeka, nažalost, bila zadužena za prvu liniju distribucije, vraćala se u obranu po loptu, donosila ju na našu polovicu, ali pogledajte našu sredinu – nema kombinatorike, ispražnjena je. Maltašić danas nije bila na svojoj razini po pitanju brzine, otkrivanja prostora i okomitosti, jednostavno nismo uspjeli uspostaviti dominaciju u sredini i to nas je na kraju koštalo pobjede. Bošnjak također nije puno pomogla u izgradnji napada, dijagonale za Maltašić nisu prolazile i kažem, jedina spona koja je funkcionirala bila je Lojna - Andrlić. Mađarska je prvi gol postigla nakon našeg krivog dodavanja u obrani, mi smo uzvratili s dva pogotka nakon kornera, a Mađarice poravnavaju na 2:2 udarcem iz slobodnog udarca u zadnjim sekundama utakmice. Sve to u rasponu od 75. do 94. minute. Šteta za primljeni gol u zadnjim sekundama, skoro smo slavili pobjedu hrvatske reprezentacije. Iako se opet o tome govori, razlog primljenog gola u zadnjim sekundama utakmice nije nesreća – prečesto nam se to događa da bi to bila nesreća. Nakon zabijenog gola za vodstvo od 2:1, Mađarice su, jasno, krenule sa centra, i doslovce im nismo mogli oduzeti loptu. Par puta je i jesmo osvojili na sredini, ali to su bili razno-razni odbijanci Dujmenović i Landeke i već se po tom segmentu dalo naslutiti da nešto ne štima. Pravimo prekrašaj na 20 metara od našeg gola, koristimo treću zamjenu i vadimo Maltašić kako bismo „ukrali“ vrijeme, Maltašić izlazi sto godina, cijela pozornost nam je na toj izmjeni, ne reagiramo dobro u postavljanju živog zida i Mađarica nam zabije pored gola za 2:2. Gol primljen na tradicionalni hrvatski način! Izbornik će morati pronaći odgovor na pitanje zašto smo djelovali lošije u organizaciji napada na postavljenu obranu, zašto nismo uspostavili kontrolu na sredini, zašto ne možemo neko duže vrijeme držati pritisak i simultano dizati sve tri linije prema gore. Nema vremena previše za retrospektivu, u utorak u Zaprešić dolaze europske prvakinje Dankinje! Jedno je sigurno – bit će to potpuno drugačija utakmica od ove u Mađarskoj, a kada se vidi da su nam Dankinje sljedeći protivnik, zaista je prava šteta što kao pobjednice nismo došle njima na megdan…

Hrvatice propustile veliku pobjedu
Hrvatska ženska nogometna reprezentacija gostovala je danas u Mađarskoj, u sklopu treće utakmice kvalifikacija za plasman na Svjetsko prvenstvo 2019. Iz prve dvije utakmice u skupini Hrvatice su ostvarile jedan bod, a u Mađarsku su došle sa nadom i vjerom u pozitivan rezultat obzirom kako i kadar i rezultati Mađarica govore kako im se moguće ravnopravno suprotstaviti. Bila je to jedna čudna utakmica, iako se takvo nešto ne bi moglo ustvrditi nakon prvih 45 minuta utakmice koja je ponudila dosadan i spor nogomet. Igralo se između dva kaznena prostora bez ijedne prave prilike, ali drugo poluvrijeme je spasilo stvar. Hrvatice ...
Hrvatice propustile veliku pobjedu
Hrvatska ženska nogometna reprezentacija gostovala je danas u Mađarskoj, u ...

Respekt: Cirohito, BruceWayne, Stoper,

Slažem se: Cirohito,

Mea culpa - Dankinje su europske doprvakinje, to uvijek pomiješam... - ivan-cro, 21.10.17. 11:17, 0 0 0
10/2017
Tribina hipoteza

Oni rođeni prije pada Berlinskog zida, dobro su upoznati sa činjenicom kako je jugoslavensko skijanje u potpunosti ovisilo o uspjesima slovenskih skijaša. Navijalo se za Petroviča, Košira, Franka i ostale. Pamti se srebrna medalja Jure Franka sa Zimskih Olimpijskih Igara iz Sarajeva, pamti se skandiranje navijača: „Volimo Jureka više od bureka!" Srećom i izrazitom fanatičnošću Ante Kostelića, Hrvatska je jedina nealpska zemlja bivše Jugoslavije koja može reći kako njezina skijaška povijest nije isključivo vezana uz jugoslavensko, tj. slovensko skijanje.

Povijest hrvatskog skijanja u slobodnoj Hrvatskoj vraća nas u razdoblje Vedrana Pavleka, Renata Gašpara i Thomasa Loedlera, Austrijanca koji je nastupao pod hrvatskom zastavom. Upravo je Loedleru, u veleslalomu, pošlo za rukom jednom uzeti bodove Svjetskog kupa - i to 6. siječnja (!) 1998. godine, u austrijskom Saalbach-Hinterglemmu, na utrci na kojoj je zauzeo završno 26. mjesto i 5 veleslalomskih bodova. Time je postao prvi skijaš u hrvatskoj povijesti s bodovima u utrkama Svjetskog Kupa. Vedran Pavlek je nekoliko puta bio među 30 na Svjetskim prvenstvima i Olimpijskim Igrama, a najbolji rezultat u Svjetskom Kupu ostvario je u Kranjskoj Gori zauzevši 34. poziciju. Situacija u hrvatskom skijanju nije bila toliko loša 80-ih godina, Ski Klub Zagreb bio je treći klub bivše Jugoslavije, ali početkom rata sve je palo na niske grane, poglavito što se tiče financija i logistike. Naši su reprezentativci tada trenirali sa Slovencima, bili su sebi i treneri, i serviseri i menadžeri. Obzirom na takve tadašnje uvjete rezultati Pavleka, Loedlera i Gašpara sasvim su prihvatljivi.

Tada se pojavio Ante Kostelić i sve je preokrenuo za 180 stupnjeva. Ponavljati se i pisati o uspjesima koje su Kostelići postigli bilo bi glupo i bespotrebno, uostalom za potrebe ovog teksta to nije ni potrebno. Ipak, treba skrenuti pažnju na jedan detalj - tri tjedna prije početka Olimpijskih Igara 2002., dakle prije nego što su mu djeca osvojila ijednu olimpijsku medalju, Ante Kostelić je rekao i ovo: ‘To što smo mi prošli nikad nije ispričano i to nitko ne zna, a i da ispričam što smo sve radili, nitko mi ne bi vjerovao. Jer, kako kaže jedan moj prijatelj, moja priča izgleda kao da je priča Münchausen, samo kaj se to nama stvarno dogodilo. Iz sadašnje perspektive to bi bila demagogija i zato je ne volim pričati. Ljudi ne vole istinite i obične priče, ljudi vole gospodare prstenova.“ Činjenica je ipak, da je cjelokupni pogon napravljen zbog obitelji KostelićKostelići su svojom pojavom i svojim rezultatima Hrvatski skijaški Savez dignuli sa amaterske na profesionalnu razinu, entuzijazam se pojavio, krenulo se čak sa nečim do tada nezamislivim – utrkom Svjetskog Skijaškog Kupa na Sljemenu!

 

Obzirom kako ulazimo u period hrvatskog skijanja nakon Kostelića, s pravom si postavljamo sljedeće pitanje – ima li hrvatsko skijanje nakon Kostelića budućnost? U redu, Kostelić je iz nekog razloga i dalje na popisu A reprezentacije, ali mišljenja sam kako je to samo zato da nastupi još jednom na Igrama i da se tada konačno oprosti. Odmah na početku treba reći kako su Kostelići u periodu od 2001. do 2013. osiguravali ogromne priljeve novaca u sam Savez. Računica je bila jednostavna – sa rezultatima je dolazio povećan interes medija, sa povećanim interesom medija dolazili su bogatiji sponzorski ugovori koji su bili generator prihoda skijaškog Saveza. Zadnjih nekoliko godina sponzora je manje (nema zapaženih rezultata Kostelića koji bi svojim rezultatima generirao sponzorsku podršku), a u posljednje vrijeme Kostelić je ostao bez svog službenog, privatnog sponzora. Trenutni službeni sponzori Hrvatskog Skijaškog Saveza su HEP, Croatia – Full of life, Biobaza i Analiza – instalacije i građevinski inženjering. Trenutno imamo 7 A reprezentativaca (6 skijaša i 1 skijašica) i pazite sad – 5 trenerskih grupa. Skoro da svaki skijaš ima svoju trenersku grupu. To je neodrživo, tu „curi“ lova, pogotovo sada kada je situacija sa sponzorima takva kakva je – treba kopirati Švicarce, Slovence i Austrijance koji imaju jednu ekipu sa 10 skijaša. Obzirom da su prihodi Saveza iz godine u godinu sve manji, ukinuta je i C reprezentacija. Na zadnja 4 kadetska Topolina Tiriel-Luka Abramović bio je 8., 3., 5. i ove godine 4. Uz to, dvostruki je pobjednik Pokala Loka, pobjednik La Scare u Val disereu, dvostruki pobjednik Zagreb Children FIS-a,  dva puta drugi na Pinochiju u Abetoneu,  peterostruki  je ukupni pobjednik CroSkiKupa sa 70 pobjeda i unatoč svim tim rezultatima, ovo je ljeto donesena odluka kako za njega Savez nema novca i kako je najbolje da potraži drugu reprezentaciju pod kojom će nastupati. Nije Luka jedini hrvatski kadet kojemu se to dogodilo, slična situacija događa se već nekoliko godina, kadetska reprezentacija je ukinuta, proračunske rupe su prevelike. Slično se dogodilo i Saši Tršinski, mediji su vrištali o tome kako imamo „novu Janicu“, a Saša je doslovno izbačena iz reprezentacije, iako praktično nije dobila pravu priliku u utrkama Svjetskog Kupa.

Trenutno financijsko stanje u Savezu posljedica je nerazmišljanja o tome što donosi sutra u vremenima kada je novac tekao u potocima, a vrhunac je bilo razdoblje prije desetak godina. 2006. Hrvatski Skijaški Savez svrstavao se u najsnažnije Saveze svijeta, sa također izuzetno kvalitetnom reprezentacijom. Čak su neki Austrijanci i Slovenci koji nisu dobili priliku nastupa za svoje reprezentacije, zvali naš Savez i raspitivali se za naše državljanstvo – toliko je bila idilična situacija. U sezoni 2005./2006. imali smo tri skijašice u TOP 15 slaloma, bili smo treća reprezentacija po osvojenom broju bodova u poretku ženskog slaloma, a gledajući sve discipline i obje selekcije – po broju osvojenih bodova bili smo četvrta reprezentacija svijeta! Na tom valu i Svjetski Skijaški Kup došao je u Zagreb. Ipak, teško se oteti dojmu kako se, u tim zlatnim vremenima, i nije razmišljalo o tome što će i kako biti poslije Kostelića. A govorim to zato što hrvatsko skijanje, čak i za vrijeme Kostelića, nisu činili samo Kostelići. Bogomdani su uspjesi Ane Jelušić, Nike Fleiss, Natka Zrnčića-Dima, a u novije vrijeme i Filipa Zubčića. Stvar je u tome što Savez nije mario za ostale – njima je bilo samo bitno da im rezultati Kostelića donesu što više novaca. A to je šteta jer je Fleiss mogla biti još i bolja da je imala kvalitetnu trenersku struku uz sebe, a Anu Jelušić astma i nije trebala tako rano zaustaviti u karijeri – ali adekvatne podrške i nije bilo. Kostelići su obiteljski projekt, a Jelušić i Fleiss produkt i projekt  ipak kakvog-takvog sustava i šteta je da Savez nije iskoristio tadašnju svoju financijsku i resursnu snagu jer skijaše poput Kostelića više nećemo imati, a Fleiss i Jelušić ipak su realnije za naše skijaške okolnosti. Ostaje istina da nismo iskoristili potencijale koje smo dobili iz ere Kostelića, utrka na Sljemenu lijepa je priča i nje ću se uvijek sjećati sa iznimnom toplinom u srcu, ali ona bez Kostelića gubi svoju svrhu i postaje bespotreban trošak, bez obzira što većinu troškova pokrivaju sponzori. Eru Kostelića Savez je trebao iskoristiti tako da posloži stvari na dovoljnoj razini kako bi mogli izbacivati talente poput Jelušić i Fleiss, a oni to nisu napravili već su se samo, što doslovno što figurativno, samozadovoljavali nad rezultatima Ivice i Janice.

Kada me pitate kakva je budućnost hrvatskog skijanja, reći ću kako kvalitetnih imena ne nedostaje. Leona Popović je za naše pojmove dobra skijašica, prošle sezone osvajala je bodove u Svjetskom Kupu, Filip Zubčić dokazao se u veleslalomu, Zrnčić-Dim može još par sezona biti u gornjem domu alpske kombinacije, Samuel i Elias Kolega perspektivni su skijaši koje će od sada trenirati Ante Kostelić, Istok Rodeš već je osvajao bodove u Svjetskom Kupu, juniorski je svjetski prvak u slalomu, Matej Vidović čini vrh u slalomu Europskog Kupa, Ida Štimac još je jedno ime koje svojim talentom pijeni pozornost, ali situacija u Savezu nije dobra i pitanje je kako će se to odraziti na rad s mladima. Obzirom na geografski potencijal naše zemlje, skijaški talenti kod nas su i dalje nevjerojatni, ali postoji velika opasnost da se izgube u sustavu Saveza koji je iz sezone u sezonu sve slabiji. Situacija u hrvatskom skijanju nakon Kostelića bit će sigurno bolja nego što je bila u vrijeme Pavleka, Loedlera i Gašpara, a koliko bolja – to ostaje pitanje…

Samozadovoljavanje Hrvatskog Skijaškog Saveza - što nakon Kostelića?
Oni rođeni prije pada Berlinskog zida, dobro su upoznati sa činjenicom kako je jugoslavensko skijanje u potpunosti ovisilo o uspjesima slovenskih skijaša. Navijalo se za Petroviča, Košira, Franka i ostale. Pamti se srebrna medalja Jure Franka sa Zimskih Olimpijskih Igara iz Sarajeva, pamti se skandiranje navijača: „Volimo Jureka više od bureka!" Srećom i izrazitom fanatičnošću Ante Kostelića, Hrvatska je jedina nealpska zemlja bivše Jugoslavije koja može reći kako njezina skijaška povijest nije isključivo vezana uz jugoslavensko, tj. slovensko skijanje. Povijest hrvatskog skijanja u slobodnoj Hrvatskoj vraća nas u razdoblje Vedrana Pavleka, Renata Gašpara i Thomasa Loedlera, Austrijanca koji je nastupao ...
Samozadovoljavanje Hrvatskog Skijaškog Saveza - što nakon Kostelića?
Oni rođeni prije pada Berlinskog zida, dobro su upoznati sa ...
Kakva ubojica od teksta stari moj. Svaka čast. Kad se sjetim koliko novaca je ulupano u Sofiju Novoselić kao nekakvu skijašku nadu, mogli smo nahraniti Afriku naredne tri godine i izgraditi dva skijališta uz odgovarajuće toplice. Ali jbg... - RayRay, 12.10.17. 23:54, 1 0 0
10/2017
Tribina hipoteza

Marcel Hirscher je svojim 6. osvojenim velikim kristalnim globusom u nizu zadivio sve. Za neke je već sada najbolji skijaš svih vremena, a za neke je od njega bolji samo Stenmark. U svakom slučaju, čast nam je živjeti u eri Marcela Hirschera. On je sasvim sigurno jedan od onih koji su obilježili proteklu sezonu muškog dijela FIS Svjetskog Skijaškog Kupa. Ali nije i jedini. Sezonu su, svatko na svoj način, obilježili i Henrik Kristoffersen, Manfred Moelgg, Dave Ryding, Eric Guay, Peter Fill i mnogi drugi. Nosi li sljedeća sezona nešto novo ili će sve biti po starom? U skijanju puno toga ovisi o zdravlju i o izostanku ozljeda, ali čini se kako i u narednoj sezoni neće biti velikih potresa na vrhu muškoj dijela FIS Svjetskog Skijaškog Kupa. Osim ako se ne dogodi nešto nepredviđeno, a na to se u skijanju uvijek može računati…

Ono što baca jedno malo drugačije svijetlo na novu sezonu, svakako je ozljeda Marcela Hirschera. Riječ je o ozlijedi gležnja koju je zadobio u kolovozu i zbog koje će se skijaškoj karavani priključiti tek na sjevernoameričkoj turneji. Ne treba dvojiti o tome kako će se Hirscher vratiti spreman i u staroj formi, ali ova je činjenica opet pokazala kako u skijanju nitko nije pošteđen ozljeda i da su zato sve prognoze donesene sa rezervom. Od ozlijede se također vraća i Aksel Lund Svindal koji u zadnjih par sezona zaista nema sreće s ozlijedama. Svindal kaže da mu koljeno još uvijek nije 100 posto zdravi i jasno osjeća da ono više ne može podnijeti napore koje je nekoć podnosilo. Ima problema na grbavim stazama. Nije siguran hoće li se natjecati sljedeće sezone u veleslalomu, u njemu se sigurno neće utrkivati ako ne skupi dovoljan broj treninga veleslaloma. Trenutno je bliži tome da veleslalom eliminira i potpuno se posveti brzim disciplinama. Jasno, to je odustajanje od borbe za veliki kristalni globus, ali obzirom na godine (34), to je i razumljivo. Neko nepisano pravilo je da su 31., 32., godina zadnji „vlak“ za osvojiti veliki kristalni globus i Svindal se i vodi tim primjerom. Od ozlijede se vraća i Ted Ligety koji je u zadnje vrijeme izgubio veleslalomski primat.

Prošlosezonski slalom donio je veliko iznenađenje u liku Britanca Davea Rydinga. Prošle sezone osvojio je 338 bodova i ušao je u prvu jakosnu skupinu svjetskog slaloma. U Kitzbuhelu je bio drugi, u Zagrebu sedmi. Sve to dovelo ga je do osme pozicije u ukupnom poretku slaloma. Kako je sezonu prije završio 22., njegov prošlosezonski napredak je nevjerojatan. Pravovremeno mijenja težište sa rubnika na rubnik, ima dobar položaj na skijama i od njega u narednoj sezoni očekujemo ili ponavljanje istih rezultata ili čak i blagi napredak. Prošlosezonski rezultati bili su mu odlična motivacija za trening i sada ostaje samo vidjeti može li Ryding još i bolje. Henrik Kristoffersen izvrsno je počeo sezonu, ostvario je 5 pobjeda u slalomu, ali forma mu je padala kako je sezona odmicala kraju – to najbolje potvrđuje diskvalifikacija u Kranjskoj Gori i 24. mjesto na završnici u Aspenu. Zanimljivo, ali 5 slalomskih pobjeda nisu mu bile dovoljne za slalomski globus koji je otišao u ruke Marcela Hirschera. Obzirom kako Hirschera neće biti u Leviju (a Kristoffersena tamo nije bilo prošle sezone), Henrik ima priliku Marcela odmah staviti pod pritisak. Sigurno je kako u slalomu ponovno možemo očekivati dueal Hirscher-Kristoffersen, a pratiti treba i Rydinga, Moelgga, Khoroshilova, Neureuthera i Matta. Dodatno,  može li Moelgg produžiti svoju „drugu skijašku mladost“ za još jednu sezonu?

Čini se, pak, kako veleslalom neće donijeti previše toga novoga. Taman kad smo se naviknuli da je Pinturault u veleslalomu rame uz rame do Hirschera, Hirscher je opet pokazao da je nedodirljiv za ostatak skijaške, u ovom slučaju, veleslalomske karavane. Francuz Faivre odmah je iza spomenutog dvojica, ima jednu pobjedu i dva postolja iz prošle sezone i slična izdanja očekujemo od njega i u nadolazećoj sezoni. Haugen i Kristoffersen jak su norveški dvojac, a posebno nas zanima što može napraviti Haugen za kojega će mnogi reći kako ima iznimno veleslalomsko znanje. Ovo ljeto iskoristio je kako bi dobio na konstantnosti jer je poznato kako nije lako spojiti dvije odlične vožnje u jednom danu. Talijan De Aliprandini također je zanimljiv veleslalomaš čiji su trenutni dometi plasmani između 10. i 15. pozicije, sa naglaskom kako je uvijek sposoban za jednu iznimnu vožnju. S druge strane, Slovenci puno očekuju od svog Žana Kranjeca.

Superveleslalom će sigurno biti zanimljiv. Reichelt se prošle sezone približio Jansrudu i više i nije tako sigurna oklada kako će Norvežanin osvojiti mali kristalni globus u superveleslalomu. Pri samom vrhu očekujemo i Kildea koji sam priznaje kako mu još uvijek nedostaje konstantnosti. Ali on je za skijaša u brzim disciplinama još uvijek mlad (25) i konstantnost će doći sa iskustvom. Treba uvijek računati i na Talijane Filla i Parisa. Peter Fill ponovio je velik uspjeh dvije sezone zaredom – osvojio je mali spustaški globus. Zanimljivo, prošle sezone nije ostvario niti jednu spustašku pobjedu, ali je čak 5 puta bio na postolju. Ostaje za vidjeti može li čak treći put ponoviti ovaj velebni uspjeh ili će ga netko zamijeniti. Osim već spomenutih imena uvijek treba pratiti Švicarce Carla Janku i Beata Feuza. Susjedi Slovenci puno očekuju i od mladoga Štefana Hadalina, skijaš je to koji je svu pozornost zaslužio svojim vrlo dobrim slalomskim vožnjama, odlične je tehnike i treba očekivati kako će iz sezone u sezonu biti sve bolji i bolji. Već sada se može reći kako zadivljuje svojom psihološkom snagom i natjecateljskim duhom, a veseli činjenica kako su mu druge vožnje nerijetko bolje od prvih. Neće biti slalomski specijalist poput Mitje Valenčiča, Hadalin skija i veleslalom, a u slalomu će vrlo vjerojatno biti i bolji od Valenčiča. Naša javnost najviše očekuje od Filipa Zubčića, zadnja godina za njega je bila godina stagnacije, nije ostvarivao neke ekstra plasmane i sezonu je završio kao 26. veleslalomaš svijeta. Ipak, on je neka garancija ulazaka u druge vožnje veleslaloma, a to je za hrvatsko skijanje nakon Kostelića, velika stvar.

Čini se kako se u muškom dijelu Svjetskog Kupa posljednjih nekoliko godina stalno događaju iste stvari. Ali tako je samo ako pogledate na sam vrh poretka na kojemu ćete već šestu godinu zaredom vidjeti ime Marcela Hirschera. Bilo je procesa koji su bili iznenađujući i koji se nisu odvijali po inerciji. To su svakako spustaški globusi Petera Filla, a bilo je i nastupa sjajnih skijaša poput Kildea, Mayera, Franza i ostalih. Sigurno je da se svjetska skijaška javnost opet pita isto pitanje – može li netko (konačno) s trona svrgnuti Marcela Hirschera? To pitanje samo po sebi nekome može zvučati iritantno, ta predvidljivost može ga odbiti, ali muški sport uvijek je bio praćeniji od ženskog pa se muški dio skijaške karavane ne treba previše brinuti oko priča kako muškom dijelu Svjetskog Kupa nedostaju priče kao što su one Sofie Goggie i Ilke Štuhec. Veseli, dakako, činjenica kako se vodstvo FIS Svjetskog Skijaškog Kupa okupilo u slovenskom Portorožu i kako su tamo razgovarali o reformama u samom natjecanju. Najviše se govorilo o smanjenju startnih lista, a format „city eventa“ u velikim gradovima nešto je od čega se neće odustati jer se ide za što većom globalizacijom skijanja, točnije, skijanje se kani premjestiti iz sela u gradove barem tih nekoliko puta u godini. Takav „city event“ ima i pobornika i protivnika, ali veseli činjenica kako vodstvo Svjetskog Kupa razmišlja o sljedećim potezima koje skijanje kao sport mora povući. Neizvjesno je kako će izgledati daljnja budućnost, ali bliža budućnost sigurno nudi pitanje o tome može li netko svrgnuti Hirschera s trona. Ako želite saznati odgovor na to, a i na neka druga pitanja, budite s nama u novoj sezoni FIS Svjetskog Skijaškog Kupa.

Najava muškog dijela FIS Svjetskog Skijaškog Kupa
Marcel Hirscher je svojim 6. osvojenim velikim kristalnim globusom u nizu zadivio sve. Za neke je već sada najbolji skijaš svih vremena, a za neke je od njega bolji samo Stenmark. U svakom slučaju, čast nam je živjeti u eri Marcela Hirschera. On je sasvim sigurno jedan od onih koji su obilježili proteklu sezonu muškog dijela FIS Svjetskog Skijaškog Kupa. Ali nije i jedini. Sezonu su, svatko na svoj način, obilježili i Henrik Kristoffersen, Manfred Moelgg, Dave Ryding, Eric Guay, Peter Fill i mnogi drugi. Nosi li sljedeća sezona nešto novo ili će sve biti po starom? U skijanju puno ...
Najava muškog dijela FIS Svjetskog Skijaškog Kupa
Marcel Hirscher je svojim 6. osvojenim velikim kristalnim globusom u ...
Znači kad gledaš - sasvim ok budućnost za neskijašku zemlju i sasvim ok budućnost kada znamo da nismo na adekvatan način iskoristili sljemensku utrku.. - ivan-cro, 6.10.17. 15:03, 0 0 0
Trebala je to biti "ulaznica" za popularizaciju i širenje baze skijaša, ali mislim da je jasno zašto je to nerealno. Plus, još tamo nema žičare. Ali kažem - solidna je stvarno budućnost. Za naše okvire solidna. - ivan-cro, 6.10.17. 15:06, 0 0 0
Sama činjenica da se pojavio tekst o skijanju me beskrajno veseli. Nemam ni približno jednako visoko mišljenje o Hirscheru, dapače, mislim da je jedan od sportaša čiji uspjesi se valoriziraju više nego što bi trebali. Ali thumbs up za skijanje! - Jerlekan, 6.10.17. 15:14, 0 0 0
Jerlekan, zapravo nemam niti ja neko visoko mišljenje - to je još tamo od one afere "haklanje", ali ovih 6 velikih globusa u nizu sam morao istaknuti. Inače, veseli me što pratimo iste sportove. :) - ivan-cro, 6.10.17. 15:35, 0 0 0
Nažalost ne pratim već par sezona, osim kroz medije. Od ove planiram opet. Haklanje mi je još najmanji problem, ali ono je zapravo slika cijele ta pozadina njega, Maiera i Saveza koja mi je gadljiva do zla boga. Iako, naravno, vrhunski je skijaš. - Jerlekan, 6.10.17. 16:07, 0 0 0
10/2017
Tribina hipoteza

Nakon sezone u kojoj je Marcel Hirscher potvrdio svoju povijesnu važnost, a Mikaela Shiffrin osvojila svoj prvi veliki kristalni globus, vrijeme je da se uskoro krene dalje. Odnosno, da sve krene ispočetka, iz austrijskog Soeldena. Neka imena traže dodatnu stabilizaciju u vrhu Svjetskog skijaškog Kupa, neke čeka bitka za male i velike kristalne globuse, a kako je ova sezona olimpijska, neki će u ovoj sezoni sve karte baciti prema Južnoj Koreji. Očekuje nas sasvim sigurno zanimljiva sezona, to će biti sezona koja će biti prirodni nastavak na proteklu koja je također bila zanimljiva i inovativna – vidjeli smo novi sustav dodjeljivanja startnih brojeva u brzim disciplinama, a vrijedi ponovno istaknuti i obilježavanje 50. obiljetnice FIS Svjetskog Kupa prošle sezone u Zagrebu.

Vrijedi se na početku prisjetiti najbitnijih podataka iz prošle sezone. Mikaela Shiffrin osvojila je veliki kristalni globus, ponovno je bila dominantna u tehničkim disciplinama, a velik napredak u brzim disciplinama omogućio joj je da bude konkurentna u borbi za veliki kristalni globus kojega je na kraju i osvojila.  U slalomu je bila 275 bodova ispred drugoplasirane Veronike Velez Zuzulove, a do zadnje je utrke vodila bitku za veleslalomski globus sa Tessom Worley, veleslalomski globus „pobjegao“ joj je za 85 bodova. Vrijedi istaknuti njezino 4. mjesto iz superveleslaloma Santa Caterine, taj rezultat utjelovljenje je njezinog prošlosezonskog napretka u brzim disciplinama. Marcel Hirscher postao je prvi skijaš u povijesti koji je uspio vezati 6 velikih kristalnih globusa zaredom, u protekloj je sezoni ostvario 16 postolja i 6 pobjeda. U ženskom dijelu svakako su najveća iznenađenja Slovenka Ilka Štuhec i Talijanka Sofia Goggia. Štuhec je protekle sezone ostvarila 13 postolja, 7 pobjeda, sezonu je završila sa osvojenih 1325 bodova, osvajačica je dva mala kristalna globusa i vlasnica svjetskog zlata u spustu. Zanimljivo je spomenuti kako je prije spomenute prošle sezone iza sebe imala 5 sezona u Svjetskom Kupu sa samo 5 TOP 10 plasmana. Kako je njezina rezultatska eksplozija nastupila u sezoni umirovljenja Tine Maze, možemo reći kako je Ilka ostvarila pravi tajming za sebe i Sloveniju. Goggia, u prošloj sezoni pak ima, 2 pobjede, 13 postolja i svjetsku broncu u veleslalomu. Konačno se probila i Federica Brignone završivši peta u ukupnom poretku Svjetskog Kupa uz 6 postolja i tri pobjede. Kod skijaša iznenadili su sigurno Michael Matt sa svojim slalom izvedbama, Švicarac Hintermann završio je drugi u ukupnom poretku alpske kombinacije, Moelgg je pokazao da još ima baruta u njemu, a Aerni je iznenadio svojim svjetskim zlatom u kombinaciji… Što se tiče (službenih umirovljenja), od značajnijih imena napustili su nas Strachova, Gini, Byggmark, Kroell, Goergl i Suter...

Što se tiče ženskog slaloma, svakako će nam u sljedećoj sezoni pažnju pobuđivati Slovenka Ana Bucik za koju se već sada može reći kako spada u TOP 15 slalomašica svijeta. Ono što je bilo vidljivo golim okom još prošle sezone njezini su trenutni nedostaci, a oni su – slabija tehnika, previše gibanja oko osi tijela, previše pogrešaka, premalo agilnosti. Sada Ana kaže kako je na pripremama spoznala koji su joj nedostaci i kako je na njima ovo ljeto i radila. Posebna pozornost posvećivala se vježbama ravnoteže, kondicije, brzine i agilnosti i sezona će dati odgovore na pitanja kako je Ana radila tijekom ljeta i može li napasti TOP 7 svjetskog slaloma. Vidjet ćemo koliko može i Ana Drev, prošle sezone osvojila je 44 boda manje nego one pretprošle, trenutno nije sam vrh ženskog veleslaloma, ali je blizu stoga je i pitanje kako će izgledati njezina sezona. Čehinja Petra Vlhova napreduje iz sezone u sezonu, a velik je pomak prošle sezone ostvarila u veleslalomu. Ipak, njezin je forte i dalje slalom, a u zadnjoj utrci prošle sezone pobijedila je i Mikaelu Shiffrin. Njezin slalom karakterizira iznimna agresivnost, eksplozivnost i snaga – zbog toga je i previše sklona greškama, ponekad se zaista čini kako nema onaj „pravi“ osjećaj za male, tehničke zavoje, ali ona uvijek ide punom snagom i brzina je njezin najveći forte. Dodatan napredak u slalomu očekujem od Švicarke Holdener, njezina snaga su ravni dijelovi i vertikale, ostvarila je prošle sezpne 6 postolja u slalomima SK-a i ostaje za vidjeti hoće li biti u istom razredu sa Hansdotter i Vlhovom ili se može približiti Shiffrin. Također, posebno pažnju u slalomu treba obratiti na njezinu sunarodnjakinju Meillard.

Prošlosezonski veleslalom donio je istinsku profilaciju Talijanki u samom vrhu – zadnji veleslalom sezone završio je sa tri Talijanke na postolju (Brignone, Goggia, Bassino), a Worley se vratila u staru formu. Bassino je konačno pokazivala zašto je bila juniorska prvakinja u veleslalomu, Goggia treba još samo naučiti kontrolirati rizik u vožnji i skupiti iskustvo, a Brignone je samo nadogradila svoj veleslalom. Talijanke opet možemo očekivati u vrhu veleslaloma, brze su, precizne, tehnički jake i eksplozivne, a sigurno da im račune mogu pomrsiti Tessa Worley, Lara Gut i Mikaela Shiffrin. U superveleslalomu je manje-više sve jasno, bitka za vrh vodit će se u trolistu Weirather-Štuhec-Gut. Tina Weirather iz sezone u sezonu sve je bolja, ima poseban osjećaj za zavoje, nije niti preagresivna niti „premekana“ na skijama, tehnički je dotjerana. Prešla je na HEAD, sa testiranjem skija bila je iznimno zadovoljna i vidjet ćemo što će joj to donijeti.  Štuhec sama kaže kako prošle sezone nije napravila ništa drastično drugačije od prošlih sezona, jednostavno je dobila pravi osjećaj na skijama i postala je manje opterećena rezultatima. Očekujte također i odličnu Laru Gut, vraća se nakon ozlijede zbog koje je propustila zadnjih mjesec i pol protekle sezone, što ju je onemogućilo da se bori za još jedan veliki kristalni globus. Obzirom kako mnogi skijaši govore kako je radijus novih veleslalomskih skija takav da će spustaši i superveleslalomaša početi ostvarivati sve bolje rezultate i u veleslalomu, Lara Gut je ozbiljna pretendentica na ukupni naslov. U spustu ostaje pitanje može li se netko približiti Ilki Štuhec, neprikosnovenoj spustašici iz prošle sezone. Najozbiljnije izazivačice su Goggia, Gut, a posebno Vonn ako će sve biti u redu sa zdravljem.

Svjetskom kupu u prosincu se vraća i Austrijanka Anna Veith nakon brojnih problema s koljenom. Vratila se već prošle sezone na neki određen period, ali je ubrzo morala i na drugi operaciju koja ju je opet izbacila iz pogona. Ipak, i u tom kratkom periodu prošlosezonskog povratka pokazala je da nije zaboravila skijati, a njezine poklonike sigurno može veseliti treće mjesto iz superveleslaloma Cortine. Anna sama kaže kako će se polako vraćati, kako ništa neće forsirati i to iz razloga što se nema kome više ni za što dokazivati. Olimpijske Igre su joj naravno velika motivacija i cilj. Veronika Velez Zuzulova ozlijedila se, nažalost, na treningu slaloma i pitanje je hoćemo li ju vidjeti na Igrama. S druge strane, ova sezona mogla bi biti sezona pune all-round profilacije za Michelle Gisin obzirom kako je prošle sezone počela nastupati i u brzim disciplinama. Ovo ljeto još je dodatno intenzivirala te treninge brzih disciplina, ali i sama kaže kako želi ostati dobra i u slalomu, disciplini u kojoj je i počela.  Hrvatska javnost svoje nade polaže u, za hrvatske standarde dobru skijašicu, Leonu Popović koja je prošle sezone osvajala bodove u alpskoj kombinaciji i treba očekivati kako će to i nastaviti raditi u budućnosti. Od nje se i očekuje iskorak u slalomu koji bi joj jamčio ulaske u druge vožnje, a treba vidjeti i tko će od naših cura ispuniti uvjete za nastup na Olimpijskim Igrama, bilo bi super kada bi tamo nastupala talentirana Ida Štimac.

Ženski dio Svjetskog Skijaškog Kupa ponovno će pričati velike priče, ponovno će profilirati svjetske zvijezde – za značaj skijanja dovoljno je reći kako je fenomenalna Amerikanka Mikaela Shiffrin nominirana za sportašicu godine. Glavna imena znamo, neke imena su već prošle godine iskočila – veselimo se prije svega Melanie Meillard i njezinim nastupima u slalomskim utrkama? Može li talijanski tercet Brignone-Goggia-Bassino još i bolje? Kakva će biti Weirather? Može li nas Vonn još nečim iznenaditi?  Što će nam u ovoj sezoni ponuditi Štuhec? Može li Gut vratiti veliki globus u svoje ruke? Hoće li Shiffrin obraniti naslov? Puno je pitanja, ali samo je jedan odgovor – FIS Svjetski Skijaški Kup!

Najava ženskog dijela FIS Svjetskog Skijaškog Kupa
Nakon sezone u kojoj je Marcel Hirscher potvrdio svoju povijesnu važnost, a Mikaela Shiffrin osvojila svoj prvi veliki kristalni globus, vrijeme je da se uskoro krene dalje. Odnosno, da sve krene ispočetka, iz austrijskog Soeldena. Neka imena traže dodatnu stabilizaciju u vrhu Svjetskog skijaškog Kupa, neke čeka bitka za male i velike kristalne globuse, a kako je ova sezona olimpijska, neki će u ovoj sezoni sve karte baciti prema Južnoj Koreji. Očekuje nas sasvim sigurno zanimljiva sezona, to će biti sezona koja će biti prirodni nastavak na proteklu koja je također bila zanimljiva i inovativna – vidjeli smo novi sustav ...
Najava ženskog dijela FIS Svjetskog Skijaškog Kupa
Nakon sezone u kojoj je Marcel Hirscher potvrdio svoju povijesnu ...
Ispravka - Petra Vlhova je, jasno, Slovakinja. :D - ivan-cro, 6.10.17. 14:54, 0 0 0
09/2017
Tribina hipoteza

Odbojka i košarka u nas su Hrvata sportovi koji se mogu u mnogočemu komparirati. Osim što su, naravno, oba sporta loptačka, Hrvati ih najbolje mogu komparirati po trendu rezultata i slijedom toga, po svijesti koju su ti sportovi ostavili u našim glavama. Zbog izrazitih uspjeha 1990-tih -  košarkaša s jedne i odbojkašica s druge strane, navedeni će sportovi u našoj svijesti uvijek biti „veliki sportovi“.  Odbojkašice, predvođene naturaliziranim Ruskinjama, osvojile su tih godina tri uzastopna europska srebra, a košarkaši su im se „pridružili“ na to nadodavši olimpijsko srebro, svjetsku broncu i dvije europske bronce. Košarka će, naravno uvijek biti veća i „bitnija“, ali to je i normalno obzirom na njezinu globalnu popularnost. Nakon tih izrazito uspješnih ’90-tih i odbojkašice i košarkaši doživjeli su pad u rezultatima, s tek pokojim „blijeskom“. I gle čuda – kao što su obje selekcije bile uspješne u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća, tako je i ista, 2013. godina, donijela „blijesak“ i za košarkaše i za odbojkašice. Košarkaši su tada bili četvrti, a odbojkašice pete na Europskom prvenstvu. Većih i učestalih „blijeskova“ i nismo imali, ali unatoč tome nikada nismo ispali što s odbojkaške, što sa košarkaške karte Europe i svijeta.

U tijeku je Europsko prvenstvo u ženskoj odbojci, a korelacijama sa košarkašima nije kraj. No, daljnje poveznice dolaze tek poslije. Osim toga, one nisu ni smisao ovoga teksta. Smisao ovog teksta je da se na temelju viđenog iz prve tri utakmice hrvatske reprezentacije u skupini, pokušava postaviti teza ima li naša reprezentacija dovoljno snage i kvalitete da nas vrati na stare staze slave iz devedesetih godina prošloga stoljeća. I odmah na početku, moramo reći kako prije dva tjedna situacija i nije najbolje izgledala. Reprezentacija je nakon povratka iz Maribora, završni „glanc“ priprema odrađivala u Zagrebu. Treniralo se dobro i kvalitetno, a pripremne utakmice su se pobjeđivale. Iz reprezentacije su stizali optimistični tonovi – govorilo se kako smo pronašli pravu igru i kako rastemo u formi. I baš kad je sve izgledalo savršeno, uslijedio je šok. HOS (Hrvatski Odbojkaški Savez) objavio je: „Izbornik Miroslav Aksentijević podnio je ostavku!“ Službena verzija HOS-a spominjala je izbornikove probleme sa srcem kao razlog njegove ostavke, ali sve se glasnije pričalo kako je izbornik odstupio zbog seksualnog uznemiravanja jedne igračice. Tako nešto Savez nikada nije potvrdilo, nije se ni znalo o kojoj je igračici riječ, ali neki neslužbeni izvori navode zastrašujuću informaciju – spominju ime šesnaestogodišnje Lare Štimac. Kako god bilo, kormilo reprezentacije 10 dana prije službenog početka Europskog prvenstva preuzeo je Igor Lovrinov, a to zasigurno nije bilo niti zahvalno niti jednostavno. Bilo je, naravno, i pitanje kako će reprezentacija psihički odreagirati na samom prvenstvu nakon takvog razvoja događaja i reprezentacija nam je ostavila puno upitnika iznad glava.

Činjenica kako smo baš pod paskom Lovrinova ostvarili to spomenuto peto mjesto sa Europskog prvenstva davala je određenu dozu optimizma. Činjenica je također da smo i izuzetno potentna reprezentacija, možda smo u tom segmentu i najbolji u cjelokupnom našem momčadskom sportu u obje selekcije. Imamo dvije ekstra klase u Samanti Fabris i Katarini Barun, baš kao što i košarkaši imaju u Bogdanoviću i Šariću. Fabris je prije dvije sezone proglašena najboljom igračicom talijanskog prvenstva (uz tursku najjača liga u Europi), a protekle sezone ta je MVP titula otišla u ruke Katarine Barun. Sama činjenica da dvije godine zaredom imamo MVP igračice talijanske lige dovoljno govori o koliko kvalitetnim odbojkašicama se radi. Nakon dugo godina lutanja na liberskoj poziciji, trenutno tu imamo Sain i Božičević na koje se uvijek možemo osloniti. Kvalitativno smo „duboki“ na poziciji srednje blokerice – na toj poziciji imamo Ivanu Miloš, Bernardu Ćutuk i Emu Strunjak. Trenutačno smo u nekakvom procesu pomlađivanja jer su se od reprezentacije oprostile Senna Ušić, Mia Jerkov, Sanja Popović, Mira Topić, Maja Poljak… Sve mlade igračice odigrale su Grand Prix ovoga ljeta i on  im je posložilo kao pripremni turnir za Europsko prvenstvo, a kako smo sada pojačani sa Fabris, Barun i povratnicom Ikić, čini se kako smo dobili spoj mladosti i iskustva. Hoće li se to pokazati kao dobitna kombinacija još ne znamo, bili bismo i jači sa Poljak, Ušić, Jerkov i Topić, ali zakonitostima biologije nije moguće stati na kraj.

Nakon odigrane grupne faze možemo reći kako smo pokazali ono što je tako tipično za naše sportaše – nekonstantnost i tzv. „crne rupe“. U prvoj smo utakmici protiv Bjelorusije vodili 2:0 u setovima, Bjelorusija je izgledala kao da je zalutala na prvenstvo, sve nam je funkcioniralo – i napad i blok i prijem, a onda smo jednostavno stali i izgubili utakmicu. Gruziju smo uz nešto poteškoća u četvrtom setu arhivirali uz 3:1 pobjedu, ali prava utakmica za analizu je naša jučerašnja protiv Italije, svi će se složiti kako smo upravo u njoj pokazali svoju pravu vrijednost. Italija je reprezentacija koja spada u TOP 3 favorita cijelog Europskog prvenstva (Italija, Srbija, Nizozemska), reprezentacija je to izrazitih serverki u likovima Paule Egonu i Christine Chirichelle. Egonu je mlada igračica (18 godina) koja već dvije godine igra na vrhunskom nivou – izrazite je motorike, skočnosti i snage. Njezin je doseg izmjerenih 336 cm, svaki blok u ženskoj odbojci za nju je jednostavno prenizak. Kada je Italija u problemima, većina lopti ide na Egonu koja je pravi pokretač Italije. Gledano po setovima, u prvom smo setu protiv Italije imali vrlo dobar prijem i na njemu smo, naravno, gradili igru – nakon dobrog prijema, automatski je bilo lakše našoj tehničarki Ani Grbac dignuti loptu bilo za Fabris bilo za Barun. Odbojkaška igra zapravo je igra slagalica – na dobar prijem slaže se dobro dizanje tehničarke, a na dobro dizanje tehničarke slaže se kvalitetan napad. Slična stvar vrijedi i za servis. Grbac je dakle, dobro dizala lopte, Fabris je tada u napadu bila iznimno učinkovita, posebno u zoni 6 iza druge linije. Također smo bili dobri i u bloku, neovisno o tome jesu li to bili dvojni blokovi ili blokovi „jedan na jedan“. Neovisno o tome tko je činio dvojni blok (Fabris-Ćutuk, Fabris-Dumančić, Grbac-Miloš), blokom smo radili pritisak na talijansku reprezentaciju i to smo nastavili dobro raditi do kraja utakmice. Imali smo vodstvo 17-13, ali tada Italija pojačava obranu i na krilima Paule Egonu osvaja prvi set. Drugi set smo također izgubili zbog lošijeg prijema Fabris i Dumančić, zbog toga smo izgubili nekoliko poena u nizu. Upravo zbog toga treba naglasiti kako Fabris na ovom prvenstvu igra na novoj poziciji – obzirom kako su nam dvije najbolje igračice korektori, izbornik nije htio da jedna od njih sjedi na klupi – Fabris je žrtvovana i sada igra primaća/pucača. Normalno da nema vrhunski prijem, ali Fabris to sve nadoknađuje u napadu. U trećem setu smo imali izvrsne servise, kombinirali smo servise, bilo je tu i silovitih servisa, ali i onih lelujajućih što padaju iza druge linije (Grbac, Dumančić). Tim smo servisima tjerali tehničarku iza druge linije, a kako se tada talijanska igra organizirala daleko od mreže, Egonu i talijanski napadi postali su manje opasni za nas. Dobro smo branili prostor iza bloka, fino smo širili igru u zone 2 i 4 (Grbac!), a ostvarili smo i 3 poena blokom. Četvrti set potpuno smo izdominirali – još smo bili bolji nego u prethodnom setu i dobili smo ga sa čudesnih 25:10, sa 7 blokova samo u tom setu. Peti set smo izgubili vjerojatno zato što smo ga lošije otvorili – Barun je pogriješila dva puta zaredom i nismo se uspjeli vratiti. Gledano sveukupno, u utakmici s Italijom imali smo 10 as servisa, čak 17 blokova, najviše blokova (5) ostvarila je fenomenalna Bernarda Ćutuk, a dominirala je Samanta Fabris sa čak 25 poena.

U osmini finala igramo protiv Nizozemske, šteta što smo ispustili pobjedu protiv Bjelorusije (ili Italije) jer Nizozemska je težak protivnik za osminu finala - tehnički jak i organiziranog sustava igre, prepun talenta i snage. Ipak, naš je mentalitet takav da najbolje igramo protiv najjačih reprezentacija i utakmica protiv Italije sigurno nam ulijeva nadu. Fabris i Barun su glavne, ali ključno je da svoje role pravilno i dobro odigraju i ostale – prije svega tehničarke, libero i srednje blokerice.  Lovrinov ima sličan zadatak kao i Aleksandar Petrović – ekipu sa dvije ekstra klase odvesti što dalje moguće na prvenstvu. Košarkaši su ispali čim je eliminacijski dio turnira počeo, ali nadajmo se da odbojkašice neće slijediti njihov primjer. Ako prođemo Nizozemsku, lako je moguće da ćemo doživjeti transformaciju iz Acine Hrvatske u Kokoškovu Sloveniju – može li Lovrinov iskoristiti dvije ekstra klase kao Petrović ili to može napraviti kao Kokoškov?

Igor Lovrinov - Petrović ili Kokoškov?
Odbojka i košarka u nas su Hrvata sportovi koji se mogu u mnogočemu komparirati. Osim što su, naravno, oba sporta loptačka, Hrvati ih najbolje mogu komparirati po trendu rezultata i slijedom toga, po svijesti koju su ti sportovi ostavili u našim glavama. Zbog izrazitih uspjeha 1990-tih - košarkaša s jedne i odbojkašica s druge strane, navedeni će sportovi u našoj svijesti uvijek biti „veliki sportovi“. Odbojkašice, predvođene naturaliziranim Ruskinjama, osvojile su tih godina tri uzastopna europska srebra, a košarkaši su im se „pridružili“ na to nadodavši olimpijsko srebro, svjetsku broncu i dvije europske bronce. Košarka će, naravno uvijek biti veća ...
Igor Lovrinov - Petrović ili Kokoškov?
Odbojka i košarka u nas su Hrvata sportovi koji se ...

Respekt: Losovius, draxy, BruceWayne, Cirohito,

Slažem se: Cirohito,

09/2017
Tribina hipoteza

Kategorizacija. Temelj svake znanosti. Tako i sportske. Kategorizacija omogućuje razvrstavanje objekata u kategorije, zavisno od njihove sličnosti (analogno tome i od njihove različitosti). Načelno, kategorizacija je „problem“ u društvenim znanostima jer nekako zaziremo od toga da ljude kategoriziramo. Ipak, postoji sport, odnosno cijeli fragment sporta, u kojem je kategorizacija ljudi, ipak neizbježna. Riječ je o sportu sportaša s invaliditetom, da pojednostavimo terminologiju, riječ je o paraolimpijskom sportu.

U paraolimpijskom se sportu natječu sportaši s tjelesnim invaliditetom, oštećenjem vida i intelektualnim teškoćama. Slijedom vrste i stupnja invaliditeta razvrstavaju se u kategorije kako bi se omogućilo što pravednije i jednakije natjecanje, natjecanje sa podjednakim šansama za sve. To je i smisao kategorizacije jer je jasno kako je jedino primjereno da se međusobno natječu sportaši sa istim ili sličnim invaliditetom. Kategorije 11-13 odnose se na sportaše s oštećenjem vida, kategorija 20 jesu sportaši s intelektualnim teškoćama, kategorije 31-38 odnose se na sportaše s cerebralnom paralizom,  kategorije 40 – 46 odnose se na sportaše niskog rasta i sportaše s raznim vrstama amputacija, a kategorije 51-57 odnose se na sportaše u kolicima s različitim oštećenjima kralježnice i amputacija. U svakoj kategoriji prva znamenka označava prirodu odnosno vrstu invaliditeta, dok druga označava stupanj invaliditeta koji sportaš posjeduje. Što je druga znamenka niža, to je stupanj invaliditeta teži. Primjerice, trkač u kategoriji 11 uglavnom nema nikakav ostatak vida i prilikom natjecanja koristi vodiča, a trkač u kategoriji 13 ima određenu razinu ostatka vida i tijekom natjecanja nema pravo na vodiča tijekom natjecanja.

Što god i kako god kategorizirali, uvijek ostaje problem kriterija kategorizacije. U paraolimpijskom sportu to je također tako, zapravo unutar njega, to se vidi najočitije. Puno se priča o problematici kategorizacije, što u službenim, što u neslužbenim razgovorima. Treba reći kako klasifikacija može biti međunarodna i nacionalna, a nacionalna je za potrebe ovog teksta posebno zanimljiva jer se primjenjuje u situacijama kada se sportaš prvi put pojavljuje u natjecateljskom sustavu ili onda kada nastanu određene promjene u zdravstvenom stanju sportaša koje bi mogle uzrokovati promjenu natjecateljske kategorije.  Britanska T37 sprinterica Bethany Woodward vratila je medalju iz štafete koju je osvojila prije nekoliko godina navodeći kako se loše osjeća jer je jedna članica štafete davala njezinom timu nepoštenu prednost. Rekla je i kako nije sve u zlatnim medaljama i svjetskim rekordima, a posebice to tako nije u paraolimpijskom pokretu čiji je cilj staviti sportsku izvrsnost ispred invaliditeta pa i rezultata. Ista atletičarka rekla je i kako je situacija na Paraolimpijskim Igrama 2012. bila takva da je u njezinoj kategoriji bilo „svega i svačega“ – u početku je sve bilo u redu i svi sportaši bili su pravilno kategorizirani, ali nakon nekog vremena kategorije su se počele „otvarati“ i kategorizacija je tada bila nepravedna iz razloga što je heterogenost oštećenja bila prevelika. Te 2012. godine Bethany je napustila paraolimpijski sport razočarana patološkom fleksibilnošću kategorizacije koja je izgubila svoj smisao. Neki paraolimpijci idu toliko daleko i kažu: „Budući da nismo svi inspirirajući, nismo svi ni etični!“

O čemu se zapravo radi? Međunarodni Paraolimpijski Odbor odgovoran je za kategorizaciju sportaša i on se u zadnje vrijeme našao pred velikim izazovom – mnogi sportaši žele svoju invalidnost prikazati većom nego što ona zaista i je. Logično je zašto to rade – žele ostvariti prednost pred drugim sportašima, stavljanjem u krivu, ali za njih pogodniju kategorizaciju. Postoje i primjeri gdje plivači s cerebralnom paralizom prije natjecanja borave u hladnoj vodi kako bi im se pojačao spazam (alternacije u mišićnom tonusu) i kako bi time promijenili kategoriju. Neki sportaši na proces utvrđivanja kategorizacije dolaze koristeći invalidska kolica, a inače se njima ne koriste. Neki sportaši nekakvim trakama blokiraju mišiće ekstenzora ruku, a zatim te trake skidaju netom prije kategorizacije – tada se, naravno, događa, da nisu u stanju ispružiti ruku u laktu i oni tada mijenjaju kategoriju. Također, klasifikatori mogu biti treneri u sportu kojim se bavi sportaš kojega kategoriziraju, a to može kompromitirati cijeli proces. I sada se nameće sljedeće pitanje  – ako je doping taj koji sportašu daje mogućnost da postiže bolje rezultate od drugih na način koji nije etičan, nije li ista situacija i kada su u pitanju takvi neetični način mijenjanja kategorija u paraolimpijskom sportu? Mnogi se slažu da je tome zaista tako jer nije etično osvojiti medalju u konkurenciji u kojoj ste najmanje invalidna osoba – sebi tada povećavate šanse za pobjedu, a drugima ih smanjujete. Međunarodni Paraolimpijski Odbor najavio je kazne za takva ponašanja, i to iste one koje se pojavljuju u slučaju dopingiranog sportaša.

Kako god se ova situacija rasplela, jasno je da niti onda zapravo nećemo riješiti problem kategorizacije paraolimpijskih sportaša. Heterogenost invaliditeta je jednostavno prevelika i oni koji su odgovorni za kategorizaciju, moraju biti svjesni kako će se ponekad zaista dovesti u situaciju da sportaša neće imati kamo smjestiti. To je najlakše objasniti na primjeru cerebralne paralize – ono što zapravo radi najveću razliku po pitanju same kategorizacije, stupanj je spazma pojedinca. A razina spazama ima mnogo. Na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u atletici za osobe s invaliditetom, pobjednik u kategoriji T-38 (najblaži slučajevi cerebralne paralize) imao je samo 5 sekundi sporije vrijeme na 200 metara od svjetskog rekorda Usaina Bolta. Fascinantno. Kada je čovjek trčao zapravo se i nije primjećivao nikakav posebni poremećaj kontrole pokreta, jedino se vidjelo da ima blagi spazam. Ali nije problem sportaša smjestiti u krivu kategoriju. Problem je to varanje i glumljenje invalidnosti kako bi se sportaši pomaknuli u kategorizaciji čime bi postigli određenu prednost nad svojom konkurencijom – često i značajnu. Velik je sada posao u rukama Međunarodnog Paraolimpijskog odbora, on se sada mora obračunati i sa ovakvom vrstom „dopinga“ u paraolimpijskom sportu jer kao što vidite – nije sve u nadahnuću i oplemenjivanju drugih, i paraolimpijski sport „zagađen“ je kao i onaj olimpijski. Paraolimpijska kategorizacija ozbiljno je narušena, a upravo je ona temelj svakog paraolimpijskog nadmetanja. Ako nemamo pravu i poštenu kategorizaciju, nećemo imati niti pošten paraolimpijski sport. Na potezu su gospoda iz Međunarodnog Paraolimpijskog Odbora, a oni su sasvim sigurno svjesni činjenice da se „pravi“ doping lakše otkrije i dokaže…

Muke po paraolimpijskoj kategorizaciji
Kategorizacija. Temelj svake znanosti. Tako i sportske. Kategorizacija omogućuje razvrstavanje objekata u kategorije, zavisno od njihove sličnosti (analogno tome i od njihove različitosti). Načelno, kategorizacija je „problem“ u društvenim znanostima jer nekako zaziremo od toga da ljude kategoriziramo. Ipak, postoji sport, odnosno cijeli fragment sporta, u kojem je kategorizacija ljudi, ipak neizbježna. Riječ je o sportu sportaša s invaliditetom, da pojednostavimo terminologiju, riječ je o paraolimpijskom sportu. U paraolimpijskom se sportu natječu sportaši s tjelesnim invaliditetom, oštećenjem vida i intelektualnim teškoćama. Slijedom vrste i stupnja invaliditeta razvrstavaju se u kategorije kako bi se omogućilo što pravednije i jednakije natjecanje, natjecanje ...
Muke po paraolimpijskoj kategorizaciji
Kategorizacija. Temelj svake znanosti. Tako i sportske. Kategorizacija omogućuje razvrstavanje ...

Respekt: faz34, tomy97, Cirohito,

Slažem se: Cirohito,

pošto imam 20 godina uskoro, planiram odem na POI 2020, 2024, 2028 i to mi je jedna od realnih mogučnosti ako budem trenirao i nadam se da će paraolimpijski sportovi postati više praćeni u Hrvatkoj jer osim SP u Londonu i to u isječcima nije popracen - tomy97, 21.9.17. 23:14, 0 0 0
Sretno, tomy! - ivan-cro, 22.9.17. 8:30, 0 0 0
Hvala, trebati ce :D - tomy97, 22.9.17. 14:48, 0 0 0
Čekamo onda neku reportažu iz Tokija tu na Tribini! :) - ivan-cro, 22.9.17. 15:55, 0 0 0
Nadam se da će biti :D - tomy97, 23.9.17. 18:23, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.