ivan-cro

Uvijek i sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!
Reputacija
6
Bodova
232
Analiza
186
Ocjena
1330
Anketa
549
obriši
obriši

Analize

12.07.
Hrvatska je u finalu!

U meni se uvijek vodila borba. Za neke stvari jednostavno nisam vjerovao da su moguće, da se mogu ostvariti - tako mi je bilo lakše razmišljati. Determinizam - postoji samo jedna budućnost obzirom na događaje iz prošlosti. Ta budućnost, smatrao sam, ne može biti blistava (može biti samo vrlo dobra). Gledajući neke događaje iz prošlosti, koji su kod mene specifični (ali to će i svatko reći sam za sebe), teško sam vjerovao da stvari mogu baš u potpunosti okrenuti na svoj mlin. Ne znam, možda ih i jesam okrenuo, možda se samo radi o tome da su mi očekivanja bila prevelika. Međutim, kada vidim ovo jučer, onda znam da nema prevelikih očekivanja.

I tako sam ja dan prije naše polufinalne utakmice opet vodio bitku sam sa sobom. Nisam bio zadovoljan nekim svojim osobnim stvarima, mučili su me pojedinci iz okoline kojima nisam mogao naći razloge promjene u njihovom ponašanju, a iz svojeg intelektualnog i tjelesnog rada nisam vidio puno onih koji bi to prepoznali. Puno puta sam razgovarao sa drugim ljudima i razmjenjivali smo svoje želje, vizije i nadanja. I koliko god znao da se subjektivnost ne može izbjeći, da je ona nezaobilazna, nikada nisam volio da ona postaje glavno sredstvo kada pojedinac iznosi svoje želje. I sada kada čitam zadnju napisanu rečenicu, djeluje mi glupo i osjećam da moram pojasniti - naravno da ćete biti subjektivni, ipak pričate o sebi, ali subjektivnost preko svake mjere nisam volio - ona nije uzimala u obzir ograničenja svakoga od nas (umna, fizička, karakterna, ekonomska, kakva god), a kao svoj rezultat imala je isključivo samozavaravanje. Moji neki poznanici i prijatelji kada su o nečemu govorili, nisu o tome govorili kao o želji, govorili su o tome kao o nečemu što će se ostvariti, ma koliko god to bilo daleko i nestvarno. I to me na neki način ljutilo, nisam ja takav čovjek. I takvima bih uvijek replicirao - I ja to isto želim, ali želim i da Hrvatska (osvoji) igra finale svjetskog nogometnog prvenstva. Time sam, naravno, želio reći u kojoj domeni su te naše želje, ta naša nadanja, ta naša očekivanja. Posebno znakovito za ovaj tekst je upravo to što nikada nisam radio preveliku razliku između Hrvatske u finalu i Hrvatske kao osvajača. Ne da nisam radio razliku - za mene je to bilo isto. U danima do nedjelje to mi više neće biti isto, i sada shvaćam da je to jedna sportska blasfemija.

I vrti se tako meni nešto u glavi u noći sa utorka na srijedu. I opet u tom, sada unutarnjem dijalogu sa samim sobom, ponovim onu rečenicu: Da, i ja želim to, ali želim i da Hrvatska igra finale svjetskog prvenstva. Dvije sekunde poslije shvatim da smo samo jednu utakmicu od tog ostvarenja. Nije lijepo psovati, ali pomislim samo "Jebote" i okrenem se na drugu stranu. Jedno je biti u kategoriji lošijih ekipa pa u skladu s time raditi očekivanja - jedan San Marino teško će ikada biti svjetski prvak. Nešto sasvim drugo je imati očekivanja kada znate da ste dobri, vrlo dobri, ali i kada znate da niste sam svjetski vrh. Unutar te kategorije očekivanja nisam vjerovao da se dvije stvari ikada mogu dogoditi - da Čilić osvoji Grand Slam i da Hrvatska osvoji svjetsko nogometno prvenstvo! A zamislite, jedno se već dogodilo...

Da Čilić osvoji Grand Slam i da Hrvatska osvoji svjetsko nogometno prvenstvo
U meni se uvijek vodila borba. Za neke stvari jednostavno nisam vjerovao da su moguće, da se mogu ostvariti - tako mi je bilo lakše razmišljati. Determinizam - postoji samo jedna budućnost obzirom na događaje iz prošlosti. Ta budućnost, smatrao sam, ne može biti blistava (može biti samo vrlo dobra). Gledajući neke događaje iz prošlosti, koji su kod mene specifični (ali to će i svatko reći sam za sebe), teško sam vjerovao da stvari mogu baš u potpunosti okrenuti na svoj mlin. Ne znam, možda ih i jesam okrenuo, možda se samo radi o tome da su mi očekivanja bila ...
Da Čilić osvoji Grand Slam i da Hrvatska osvoji svjetsko nogometno prvenstvo
U meni se uvijek vodila borba. Za neke stvari jednostavno ...
09.07.
Kako postaviti ekipu protiv Engleske?

Engleska igra drugačije od Danske i Rusije. Za razliku od njih, Engleska je opasnija sa loptom, ali i ranjivija bez nje. Prema tome, nećemo se morati mučiti u stvaranju prostora, za očekivati je da će nam ga Engleska sama ponuditi. Ponudila ga je i Šveđanima i Kolumbijcima, prema tome to je točna premisa ove polufinalne utakmice. Hrvatska može igrati onako kako joj najbolje odgovara - bez dominacije u posjedu, pravilan i doziran presing kojim ćemo zatvarati koridore prema najopasnijim engleskim igračima, igra preko krila, čekanje greške protivnika. Svi ističu da u hrvatskoj igri postoji još rezerve, a ova utakmica je najbolja za odgovor na pitanje koliko rezerve još imamo...

Engleska igra u sustavu 3-5-2 (5-3-2). Igrajući takav sustav, uzdate se u tezu da je "napad najbolja obrana" i donekle žrtvujete stabilnost obrane zbog kvalitetnih rješenja u napadu. 3-5-2 formacija najbolje je rješenje kada se u utakmici iščekuje velika bitka u sredini terena, bilo da se radi o organiziranju napada ili sprječavanju protivničkih kontranapada. U ofenzivnom smislu do izražaja dolazi kreativnost veznog reda, a uz krila, posebice je značajna uloga ofenzivnog veznjaka koji figurira i kao playmaker i kao treći napadač. S druge strane, ova je formacija najranjivija tijekom kontranapada, pogotovo kada se isti organizira preko bokova ili kroz sredinu. Obrambeni trojac ostaje sam na širokom prostoru kojeg je teško pokriti i često je u nemogućnosti zaustaviti protivnika. Upravo stoga, krilni igrači moraju biti fizički vrhunsko pripremljeni kako bi u fazi obrane igrali beka, a u fazi napada ofenzivno krilo. Na engleskom primjeru, i Trippier s jedne i Young s druge strane dobro odrađuju posao u tom segmentu igre i točno su takvi prototipi igrača. Kako bi se zaustavili protunapadi protivnika može se napraviti i sljedeće - lijevi i desni stoper odlaze visoko gore iza krilnih igrača (zatvaranje krila) ili se centralnom braniču, koji ostaje sam, pridodaju dva defenzivna vezna (zatvaranje sredine).

Nešto slično gore opisanom vidimo na slici. Engleska je u fazi napada - Young i Trippier su visoko gore, Trippier je prenio loptu na suparničku polovicu i probio desnu stranu. Lingard i Sterling ubacuju se u međuprostore i odvlače pozornost švedske obrane da bi se u nastavku akcije "zabili" na 11m očekujući centaršut Trippiera. Engleska tu dobro stoji u smislu osiguranja da protivnik ne ode u protunapad - Maguire i Stones visoko su gore, ali Henderson je osigurač i stoji s njima u liniji. Međutim, lopta dolazi do Hendersona koji se ne snalazi pod pritiskom švedskog igrača i Engleska se mora vratiti unatrag.

Ostavljanje prostora u sredini, a posebno na krilima

Prednost Engleske (Dele Ali i Lingard) u meču protiv Hrvatske može biti i manjkavost Engleske. Oni su ofenzivno orijentirani vezni igrači i odlaze visoko s loptom i kada Engleska ima napad, ali to ostavlja Englesku ranjivom u fazi posjeda bez lopte obzirom kako oni ostavljaju prazne prostore u sredini za koje se očekuje da će Modrić i Rakitić znati koristiti. Vrlina Hrvatske nije samo u, kako volimo reći, reaktivnom nogometu. Znamo stati iz lopte, pritisnuti protivnika, dobri smo u reposjedu i u svojoj momčadi imamo više igrača koji znaju koristiti ponuđeni prostor, za razliku od njegovog stvaranja.

Engleski sustav znači kompaktnu i zgusnutu sredinu, ali to istodobno dovodi i do toga da ti protivnik lakše probije krilne dijelove terena. Sredina je "nabijena" igračima, ali zato postoje otvoreni prostori na krilima.

Engleska se tu brani u uređenih 5-3-2, međutim pogledajte prostor na lijevom krilu Kolumbije. Prostora će sigurno biti i u utakmici protiv Hrvatske, ali je vrlo, vrlo upitno možemo li ih iskoristiti obzirom na našu bekovsku ofenzivnu igru. Konkretno, ovdje je slobodan lijevi bok - Strinić prijeđe centar i ne dodaje prema naprijed nego se okreće prema Vidi i vraća nazad. Još žalosnije, ne odlazi naprijed utrčavajući iza leđa protivničkog igrača i time ne otvara prostor za Perišića. Tada Perišić na sebi ima dvojicu igrača - i svog i Strinićevog, nalazi se u situaciji 2 na 1 i time se mogu objasniti njegove lošije izvedbe na ovom prvenstvu. Za desni bok je trenutno nešto teško reći obzirom na ozljedu Vrsaljka, ali ni on nije najbolji ofenzivno, posebno u centaršutu, a niti je to Vida. Prema tome, ova bi stavka za nas mogla ostati neiskorištena.

Sljedeća dva primjera vrlo su slična:

U redu, bit će više prostora u sredini za Modrića i Rakitića zbog rupa koje iza sebe ostavljaju Lingard i Dele Ali, ali ključ ove utakmice bit će tranzicija. Znamo da je u tom elementu posebno dobar Modrić. Dobar prvi dodir, igra protiv pritiska protivnika i otvarajući pas prema krilima; prema Rebiću i Perišiću koji samo čekaju takve situacije.

Ipak, ne smijemo upasti u zamku. Bit će nam lakše igrati nego protiv Danske ili Češke, ali neće to baš biti toliko nalik na utakmicu protiv Argentine. Englezi su protiv Kolumbije igrali dosta oprezno, bez srljanja naprijed i sigurno iza, a prijetili su prekidima, ubacivanjima i polukontrama - to i nisu aduti Argentine. Hrvatsku će sigurno cijeniti jer smo u  polufinalu i jer imamo tehnički puno bolji vezni red i od Švedske i od same Engleske. Sigurno će razmišljati kako smanjiti značaj tog veznog reda, a iskoristiti svoj forte što su fizička spremnost, brzina, igra glavom i odlični prekidi. I ono što stalno ponavljamo - mi gledamo druge, ali i drugi gledaju nas. Detektirali su Englezi već sigurno naše poteškoće sa otvaranjem igre preko lijevog koridora Vida-Strinić i preusmjeravat će nas na tu stranu kao i Rusi u prvom dijelu. Tada bismo opet mogli ostati bez rješenja i sa dugim loptama vratara ili stopera koji će onda biti lak plijen za englesku zadnju liniju. Također, znaju oni da imaju izraziti missmatch na bokovima, pogotovo Strinić/Pivarić vs Trippier i igrat će puno preko naše lijeve strane. Obzirom na slabost Vide u otvaranju igre, Sterling će ga pritiskati i tada će on morati biti primoran vraćati loptu nazad golmanu. Nametnut će visok tempo znajući da su fizikalijama dominantniji od Hrvatske i pojačat će vezni red jer znaju da Henderson ne može sam protiv Modrića i Rakitića...

Hrvatska - Engleska (2. dio - upravljanje prostorima)
Engleska igra drugačije od Danske i Rusije. Za razliku od njih, Engleska je opasnija sa loptom, ali i ranjivija bez nje. Prema tome, nećemo se morati mučiti u stvaranju prostora, za očekivati je da će nam ga Engleska sama ponuditi. Ponudila ga je i Šveđanima i Kolumbijcima, prema tome to je točna premisa ove polufinalne utakmice. Hrvatska može igrati onako kako joj najbolje odgovara - bez dominacije u posjedu, pravilan i doziran presing kojim ćemo zatvarati koridore prema najopasnijim engleskim igračima, igra preko krila, čekanje greške protivnika. Svi ističu da u hrvatskoj igri postoji još rezerve, a ova utakmica je ...
Hrvatska - Engleska (2. dio - upravljanje prostorima)
Engleska igra drugačije od Danske i Rusije. Za razliku od ...

Respekt: BruceWayne, GNKDZCFC,

Slažem se: cropol, Fenix22,

Sve super, ali Češka... zabuna? - Fenix22, 9.7.18. 21:59, 0 0 0
Ma je. :( Oni mi stalno u glavi. - ivan-cro, 9.7.18. 22:42, 0 0 0
Neka onda samo urednička ekipa ispravi tu moju grešku. - ivan-cro, 9.7.18. 23:23, 0 0 0
09.07.
Kako postaviti ekipu protiv Engleske?

Treća zaredom "utakmica generacije". Nakon polufinalne utakmice protiv Engleske slijedi ili još jedna "utakmica generacije" u obliku utakmice za treće mjesto ili "utakmica vjerovali ili ne" u obliku finala svjetskog prvenstva sa nogometnom reprezentacijom Hrvatske u glavnoj ulozi. Puno se priča o hrvatskom umoru, o naše zadnje dvije utakmice koje su otišle skroz do penala, a zapravo se zaboravlja kako su Englezi odigrali svega 30 minuta manje (produžeci+penali protiv Kolumbije). Igračima na vrhunskom nivou to ne znači previše, a i Hrvatska je igrala sve utakmice u večernjem terminu što dodatno "skida" toliki naglasak na sve ove priče o fizičkoj pripremljenosti i umoru. (Akumulirani) umor svakako je faktor u ovoj priči, ali ga treba ispravno interpretirati - umor i iscrpljenost se osjeća 24-72h nakon teških napora i tu je utakmica s Engleskom van tog "djelokruga". Englezi jesu mlađi, ali ne toliko. Prosječna starost njihove ekipe je 26, a naše 27,9 godina. Unatoč svemu, Hrvatska ne smije bezveze trošiti energiju i postaviti igru tako da se ide natrčavati s Englezima - tako će potencirati jednu od njihovih vrlina (brzina), a sebe će dovesti u težak položaj. I zaista, kada sve stavimo na stol nekakav zaključak je sljedeći - Hrvatska će moći energetski odgovoriti zahtjevima utakmice, ali bit će ključno nametnuti svoj tempo i ritam igre. U konačnici - ako se uđe opet (treći put zaredom) u produžetke nikako (tek nam se onda) ne piše dobro...

Relativno je malen uzorak utakmica sa SP-a, ali je za vjerovati kako će se Engleska protiv nas postaviti kao i protiv Kolumbije u osmini finala. Engleska Garetha Southgatea igra u 3-5-2 (5-3-2) formaciji. Karakterizira ju nedostatak prave "desetke", međutim obrambena trojka jaka je u skok igri, a Trippier i Young na krilima izuzetno su brzi i prodorni. Nadalje, Dele Ali i Lingard igrači su međuprostora, Henderson je neka vrsta "holding midfieldera", a u napadu su Kane i Sterling - obojica se povlače prema sredini, sudjeluju u kombinatorici, točnije rečeno, nude se u izgradnji napada i sposobni su svojim šuterskim sposobnostima prijetiti izvan 16m.

Englezi, jasno, stoje sa trojicom otraga široko, to i moraju kako bi mogli adekvatno pokriti prostor. Istovremeno, podižu bekove. Kako u ovoj situaciji nemaju rješenja u prijenosu lopte na suparničku polovicu, Sterling se spušta i nudi kao rješenje. Zašto je ova situacija zanimljiva? 3-5-2 u današnjem je nogometu koristan baš zbog toga što nudi adekvatne odgovore na presing suparnika, glavnu stavku u modernom nogometu. Da bi lakše, mirnije i kvalitetnije razvio igru moraš imati superiornost u prvoj fazi napada – izgradnji. Sustavi s dvojicom stopera nude između ostalog opciju “Salida Lavolpiana” – povlačenje (najčešće) centralnog (zadnjeg) veznog među dva stopera (koji se šire) kako bi tvorili trojku u zadnjoj liniji i dobili na pozicijskoj, brojčanoj i kvalitativnoj superiornosti, uz visoko postavljanje bekova.  Umjesto spuštanja veznjaka, pojedini treneri odlučili su se na opciju da u samom startu već imaju igrača na toj poziciji, što bi za posljedicu dovelo do toga da protiv ekipa koje igraju s jednim napadačem (a takvih je daleko najviše) imaju brojčanu superiornost u samoj izgradnji napada. To za posljedicu ima veću kontrolu lopte, veću mirnoću, manji pritisak, lakši prijelaz u iduću fazu…. Jasno, neke ekipe i uz 3-5-2 igraju neku vrstu Lavolpiane, pa tako i Engleska. Zašto? Da bi protivnička ekipa mogla kvalitetno iznijeti presing i biti u situaciji 3 na 3 još jedan igrač iz sredine mora iskočiti iz sustava prema naprijed. To u konačnici dovodi do manjka koncentracije igrača u veznom redu pa ekipa s loptom može probiti sredinu. Upravo zato se i Sterling spušta, a ne, npr. Henderson - Henderson više drži svoju poziciju u sredini, a Sterling je više igrač kojeg ima svugdje po terenu i on odmah odlazi visoko gore u sredinu nakon što se ponudi kao rješenje u izgradnji napada. Protivnik tada ima igrača manje u sredini, razvučen je, Young i Trippier imaju puno prostora i kroz takve situacije Englezi generiraju svoju brzinu - ovoga puta sa loptom u nogama. Dakle, potpuno je razvidno i razumljivo da Englezi, kao i svi drugi, imaju poteškoće kada ih se napadne visoko, međutim imaju toliko alata na raspolaganju za rješavanje tog presinga i to rade na takav način da protivnik i zažali što je uopće krenuo u presing - nekoliko puta su tako Kolumbiji prošli kroz sredinu i napravili probleme. Posebno to treba isticati u utakmici protiv Hrvatske - mi volimo presing, volimo pritisak Mandžukića na zadnju liniju.

Sterling je u nastavku te akcije na svojoj polovici i presing Kolumbije pada u vodu - Englezi prenose loptu na polovicu Kolumbije.

Kako ipak napraviti dobar presing na englesku zadnju liniju?

Jedno je kada Englezi sa napadom krenu od svojega golmana pa preko svoje zadnje trojke, a nešto potpuno drugo je kada protivnička ekipa napravi "clearence", a obrana Engleske je, jasno, visoko podignuta. Na slici ispod vidimo da je Engleska tu opet u kvantitativnoj prednosti - ima situaciju 2 na 1 (ili čak i 3 na 1). To joj omogućava sustav i po logici bi mogla opet lako iznijeti loptu. Međutim, bekovi su ostali previsoko pa nisu opcija za dodavanje, tj. otvaranje igre, a dodavanje Maguirea prema Stonesu i Walkeru preriskantno je zbog pritiska napadača Kolumbije. Englezi su tada primorani vratiti loptu golmanu Pickfordu. Dakle, vidljiva je razlika između podizanja engleskih bekova i situacije kada oni ostanu visoko podignuti nakon što protivnik otkloni opasnost, a Engleska ostane u posjedu i visokom pritisku. Tada im brojčana nadmoč ne znači ništa i javlja se problem u prijenosu lopte iz prve u drugu fazu igre.

Što napraviti po pitanju presinga?

Igrat ćemo sa 1 špicom i to izražaja će doći brojčana nadmoć Engleza. Imat će tada 3 na 1 u tim situacijama presinga, a sve to će pojačavati dolascima Sterlinga po loptu. Dakle, bit će bitno ne raditi presing kada oni kreću od svoje zadnje linije - probit će nam lako prvu liniju presinga, morat će netko iskakati iz sredine, tada će nas biti i manje u sredini i Englezi će nas tu lako probiti, a to će sve još potencirati sa svojom promjenom mjesta. U presing treba ići nakon očišćene lopte u našoj polovici - u situaciji kada engleska zadnja linija ostane visoko i kada mehanizmi otvaranja napada nisu toliko generički u smislu određenog sustava nego su determinirani okolnostima na terenu. Tada će im golman ispucavati lopte i treba se tada pouzdati u skok Lovrena koji bi trebao moći pokupiti lopte za nas i omogućiti nam pokretanje novih napada. Ne pritiskati bezveze, ne ići u presing bez ideje i strukture jer se tako bespotrebno trošimo i to ide Englezima na mlin.

Hrvatska - Engleska (1. dio - presing)
Treća zaredom "utakmica generacije". Nakon polufinalne utakmice protiv Engleske slijedi ili još jedna "utakmica generacije" u obliku utakmice za treće mjesto ili "utakmica vjerovali ili ne" u obliku finala svjetskog prvenstva sa nogometnom reprezentacijom Hrvatske u glavnoj ulozi. Puno se priča o hrvatskom umoru, o naše zadnje dvije utakmice koje su otišle skroz do penala, a zapravo se zaboravlja kako su Englezi odigrali svega 30 minuta manje (produžeci+penali protiv Kolumbije). Igračima na vrhunskom nivou to ne znači previše, a i Hrvatska je igrala sve utakmice u večernjem terminu što dodatno "skida" toliki naglasak na sve ove priče o fizičkoj pripremljenosti ...
Hrvatska - Engleska (1. dio - presing)
Treća zaredom "utakmica generacije". Nakon polufinalne utakmice protiv Engleske slijedi ...

Respekt: BruceWayne, GNKDZCFC,

Slažem se: bobulo, cropol, Fenix22,

22.06.
Hrvatska-Argentina: Hrvatska osigurala osminu finala

Hrvatsku javnost teško je zadovoljiti. Nepobitna je činjenica da smo nakon Slavena Bilića imali svakakvih izbornika, a kod nekih od njih geneza njihovog imenovanja na tu funkciju bila je dobro poznata i široj javnosti svakako ne i privlačna. Neslavno je svoju avanturu završio Štimac, pamti ga se po pripremama u Međugorju (što je jedan dio političkog spektra u Hrvatskoj iskoristio kao ismijavanje i ponižavanje), Kovač jednostavno nije bio pravi čovjek na pravom mjestu u pravom trenutku, a Čačić je jedna posebna priča. Zlatko Dalić je nešto drugo i ne govorim to samo kroz prizmu ovih odličnih rezultata u Rusiji. Znate ono kad se upoznate sa nekim i taj netko ostavi snažan pozitivan dojam na Vas? Nekada čak i ne možete objasniti zašto je to tako. E pa, Zlatko Dalić je upravo takav lik! Kod njega, u i oko njega sve je funkcioniralo od prvog trena. Uostalom, prijatelju sam 7. listopada prošle godine minutu prije podne napisao: Zlatko Dalić! Prije svega, veliki gospodin!

Od hrvatskih izbornika nerijetko očekujemo puno, ponekad i previše. I to ne samo u onom rezultatskom smislu - nerijetko tražimo osobu sa komplementarnim osobnim i profesionalnim značajkama, tražimo nekoga tko neće biti sa sobom u protuslovlju, tražimo nekoga, koji, kako bi žene rekle, ima "ono nešto". To vrlo često nismo dobili, a čak i kada je neki naš izbornik imao pozitivnu percepciju u javnosti, taj njegov "miks" kvaliteta i značajki nije bio komplementaran. Mihovil Topić, novinar Telesporta, na primjeru Slavena Bilića poentira ovako: "Ironično, ali u nogometnom svijetu njegov problem možda leži baš u tome kakav jest. U njemu se susreću stvari koje su inače nespojive: on je intelektualac i boem; diplomirani pravnik i uspješni nogometaš; rocker s naušnicom u uhu i trener; elokventni stručni komentator s govornom manom; socijalist s drvenom marijanskom narukvicom na zapešću. Kompletna je i kompleksna ličnost koja teži širini i inkluzivnosti, a to u nogometu nije uvijek skroz dobro." Zlatko Dalić nema takav problem, u njemu se ne spaja nespojivo. Otpočetka se zna što se od njega može očekivati i svog se obrasca ponašanja uvijek vjerno drži. Uvijek hrabar, samouvjeren, odmjeren, logičan, a uvijek prizeman i sa nogama čvrsto na tlu. Sposoban je prenijeti pozitivnu energiju i na igrače, dobro zna što Hrvatskoj znači hrvatska reprezentacija i učinit će sve da u Rusiji ostvari rezultat. Ako to znači da će protiv Nigerije preskakati igru i tako koristiti njihove slabosti, on će to prihvatiti i neće bježati od toga kako bi zadovoljio novinare, medije ili bilo koga drugoga. Što se tiče pripreme utakmica, suparnika uvijek dobro prouči, vidi u čemu je dobar, a u čemu loš, nastoji iskoristiti suparničke mane, a pri tome sakriti mane vlastite ekipe. A kada sam već načeo priču o značajkama izbornika, pa i o njihovim značajkama i vrijednostima (Štimac i Bilić), treba reći kako Zlatko Dalić nije osoba koja će se skrivati iza krunice u ruci opravdavajući se za loše rezultate. Opet kažem, jedan dio hrvatske javnosti i političkog spektra nije reagirao pozitivno na Dalićeve nedavne riječi: "Krunica je uvijek uz mene i kada je stisnem, sve bude lakše." Hrvatska je to i ništa to ne čudi, ali Zlatko se neće kao Štimac opravdavati i svoje loše rezultate komentirati riječima kako su neki ljubomorni na to što se reprezentacija priprema u Međugorju, što on nosi krunicu, što je vjernik itd.

Ono najbitnije, Zlatko Dalić ima ideju i plan. Ima i plan A i B i C. To je pokazao već u svom debiju na klupi Hrvatske znajući kako su Ukrajinci najopasniji po bokovima, a tome je doskočio tako da je bokove pojačao i duplirao sa Vrsaljkom i Vidom. Rakitića je već tada vratio sa polušpice na poziciju koju igra u Barceloni, a Modrić je poslan na "desetku" kako bi se što manje trošio u obrani i bio bliže suparničkom golu. Protiv Ukrajine sve je to funkcioniralo. Imponirao je tada Dalić svojom mirnoćom - mnogi su ga već vidjeli kao izbornika u Rusiji ukoliko prođemo kroz dodatne kvalifikacije, ali on je spuštao loptu na zemlju govoreći: "Ne želim uopće o tome razmišljati, ja sam svoje odradio, ja se idem odmoriti sada, a onda ćemo vidjeti što će biti kasnije." Na pitanje novinara o tome je li se sa Savezom dogovorio samo za utakmicu protiv Ukrajine rekao je: "Ja nisam pitao ništa, ja sam prihvatio poziv, ja sam došao odraditi tu utakmicu i to je to. Nisam ja kalkulirao, birao, postavljao uvjete nikakve. Ja sam rekao - ok, za Hrvatsku idem pješice ako treba, ja sam odradio svoj posao, hvala lijepo na pozivu i vidjet ćemo što će biti dalje." On tada nije koketirao sa ugovorom, rekao je da mu ugovor i ne treba. Nije sebe stavljao u prvi plan - čestitao je igračima na dobro obavljenom poslu, naglašivši kako će biti sretan ako je tome imalo pridonio. Koliko bi se sve izbornika na njegovom mjestu išlo hvalisati na sva zvona, a koliko bi ih bilo ponizno kao on? Ovih prvih bilo bi daleko više, i to ne samo u Hrvatskoj. Razmontirao je kasnije Grčku i onda su krenule pripreme za Rusiju.

Meni se bilo teško oteti dojmu kako su priče o zadnjoj šansi ove generacije malo nategnute, obzirom kako je za mene prava zadnja šansa bila ona u Francuskoj. Čisto logički - jači ste sa Modrićem, Mandžukićem i Ćorlukom kao 30-godišnjacima nego sada kada su prešli tridesetu. Odnosno, da se drugačije izrazim. Prije prvenstva sam mislio kako ta priča o zadnjoj šansi ove generacije zapravo i drži vodu jer Rusija je upravo to - zadnja šansa. No nisam se slagao sa onima koji su u produžetku te tvrdnje navodili kako je ovo zenit ove generacije, on je ipak bio prije 2 godine u Francuskoj i to se teško može pobiti. Takve postavke i takva razmišljanja ove dvije utakmice ne mogu pobiti, one samo govore o tome kako je motivacija iznimno bitan čimbenik. Znate da vam je ovo zadnja prlika, ozbiljno radite na pripremama, pripremate se za suparnike, uigravate svoju obranu, tražite rješenja u veznom redu, ponajprije na zadnjem veznom i na polušpici, iz sebe izvlačite maksimum i od sebe stalno očekujete još bolja izdanja. Hrvatska trenutno igra na takav pogon i sada samo treba ostati smiren i koncentriran. Kvaliteta Zlatka Dalića je u tome što je prijateljske utakmice koristio za eksperimentiranje, a kada je uvidio da eksperiment nije uspio, vratio se "prirodnim" rješenjima za svaku poziciju. Nije tvrdoglavo ustrajao na Vidi kao lijevom bočnom, vratio je Modrića na poziciju koju igra u Realu uz napomenu da će nekada igrati i "desetku" kada će to profil utakmice i suparnika zahtijevati, Kramarić je stavljen na polušpicu. Izbor protivnika odličan - Brazil igra potpuno drugačijim stilom od Argentine, ali upravo smo iz utakmice s Brazilcima izvukli pouke i osnovne postulate u igri koje smo primijenili u utakmici protiv Argentine. Također, Senegal je svojom brzinom i prodornošću Daliću pokazao da Ćorluka ne može igrati zbog svoje sporosti i teškoća kada se nađe 1 na 1 na širokom prostoru i posegnuo je za bržim Vidom, a Ćorluku nije ni vraćao protiv Argentine kako su neki bili sugerirali računajući da će imati problema sa Di Marijom/Pavonom. Pitam se - koji bi izbornik ostavio Ćorluku na klupi? Ćorluku, koji je do jučer bio lider ove reprezentacije, a koji je na ovom prvenstvu do sada odigrao tek nekoliko minuta protiv Argentine i time poslao jedan veliki pozdrav iz Rusije Nikoli Kaliniću!

I kada ga slušate u govorima i analizama poslije utakmice, Dalić je realan i govori skoro ono što prosječan navijač također govori i misli. Ne priča bajke kao nekada Čačić, zna gdje je prostor za napredak, najiskrenije kaže ono što misli. Nekada je 4 milijuna ljudi vidjelo i znalo da Pranjić nije najsretnije rješenje za lijevi bok - izbornik/ci nisu to tako vidjeli. Nekada je 4 milijuna ljudi vidjelo da Rakitić nije za mjesto polušpice - izbornik to nije tako vidio. Nekada je 4 milijuna ljudi vidjelo da Brozović ne može igrati na krilu - izbornik to nije tako vidio. Nekada je 4 milijuna ljudi vidjelo da Rakitić i Modrić imaju poteškoća u branjenju prostora iza svojih leđa - izbornik to nije tako vidio. Sada kada su svi vidjeli da Vida nije rješenje za lijevi bok, izbornik Dalić to je također vidio i uvažio i to je njegova najveća pobjeda. Prije odlaska u Rusiju rekao je novinarima: "Mene ništa pokolebati neće. Nikakvi natpisi, nikakvi komentari, nikakvi stručnjaci. Ja znam svoj posao, radim ga najbolje što mogu i što dragi Bog da. Rekao sam - iznad svih Hrvatska i što god da bude ja sam taj koji će snositi odgovornost - bilo dobro ili ne.

Jasno, svakog se izbornika/trenera promatra i kroz rezultat. Dalićeva Hrvatska rezultat ima, on je posljedica Dalićeve sistematičnosti u radu, posljedica je Dalićeve ideje i plana, rada igrača, izbornika i stručnog stožera - malo nas je i sreća pomazila, ali znamo da i toga treba biti, a također znamo da smo tu sreću i isprovocirali. On je ona osoba koja u sebi objedinjuje značajke koje su komplementarne, kod njega nema protuslovlja. Kaže da ga ništa neće pokolebati i to se jasno vidi. Spreman je promijeniti paradigmu hrvatske igre kako bi došao do rezultata i Hrvatska je pod njegovim vodstvom postala iznimna oportunistička ekipa. Hrabar je, vjeruje u sebe (ima "muda" ostaviti Rebića u igri koji je na rubu crvenog), a kasnije mu on to vraća pogotkom i utakmica kreće u našu korist. Vrijednosti za koje se zalaže nosi kao kamen temeljac i kao stup potpore u teškim trenucima, a ne maše s krunicom po zraku kao neki. Također, njegovo odavanje počasti hrvatskim braniteljima nakon utakmice protiv Nigerije također nije isprazno. Vidi se koliko mu znači ovaj posao, vidi se koliko mu znači hrvatski dres i ako je itko zaslužio da ima rezultat, to je svakako Zlatko Dalić!

"Idem i pješke za Hrvatsku ako treba"
Hrvatsku javnost teško je zadovoljiti. Nepobitna je činjenica da smo nakon Slavena Bilića imali svakakvih izbornika, a kod nekih od njih geneza njihovog imenovanja na tu funkciju bila je dobro poznata i široj javnosti svakako ne i privlačna. Neslavno je svoju avanturu završio Štimac, pamti ga se po pripremama u Međugorju (što je jedan dio političkog spektra u Hrvatskoj iskoristio kao ismijavanje i ponižavanje), Kovač jednostavno nije bio pravi čovjek na pravom mjestu u pravom trenutku, a Čačić je jedna posebna priča. Zlatko Dalić je nešto drugo i ne govorim to samo kroz prizmu ovih odličnih rezultata u Rusiji. Znate ...
"Idem i pješke za Hrvatsku ako treba"
Hrvatsku javnost teško je zadovoljiti. Nepobitna je činjenica da smo ...
Bravo za tekst. Dalić je konačno izbornik po mjeri naše reprezentacije, a ključno je to da na presudnim utakmicama ne eksperimentira već za to koristi prijateljske. Samim neeksperimentiranjem i dolazi do toga da je naša reprezentacija na optimalnoj.. - Sanel, 22.6.18. 12:57, 0 0 0
...razini svog umijeća i snage. Prepoznaje mane protivnika i vrline svoje ekipe te za sada savršeno balansira na optimizaciji igre ovisno o protivniku i potrebi. - Sanel, 22.6.18. 12:59, 0 0 0
Također, treba napomenuti da ovo neodoljivo podsjeća na drugu polovicu devedestih. EURO prije dvije godine je ličio na EURO u Engleskoj 96. Tada smo izgubili od Njemačke i nekako smo svi iali osjećaj da smo tada mogli biti prvaci Europe, nešto kao... - Sanel, 22.6.18. 13:00, 0 0 0
...i prije dvije godine kada smo ponovo svi imali onaj osjećaj da smo mogli postati mi prvaci, a ne Portugal. Sada, prvim mjestom u skupini otvara se prolaz do četvrtfinala, a tamo nas čekaju vjerojatno Španjolci koji ne briljiraju i itekako im... - Sanel, 22.6.18. 13:03, 0 0 0
...možemo parirati. Doduše, vjerojatno će se dizati tijekom prvenstva, ali i mi ćemo nadam se biti još bolji. Još je rano, ali sanjati smijemo :) - Sanel, 22.6.18. 13:05, 0 0 0
17.06.
Hrvatska-Nigerija: Rezultat odličan, a igra?

Danima prije naše prve utakmice s Nigerijom zazivao sam našu pobjedu pa makar i uz lošiju igru. Zazivao sam i malo sreće, zazivao sam neki "krumpir" koji će završiti u nigerijskoj mreži. Sve se to dogodilo, cilj je ispunjen i obzirom na takva moja zazivanja, bilo bi licemjerno osvrtati se na nešto drugo ili tražiti nešto više. Taj već toliko spominjani teret prve utakmice ovom pobjedom je skinut, Hrvatska je natjecanje otvorila sa 3 boda, Hrvatska je odradila posao za razliku od jedne Argentine.

Izbornik Dalić krenuo je u sastavu o kojemu se pričalo već nekoliko dana. Praktički su mediji već početkom tjedna lansirali priču o 4-2-3-1 sa Modrićem i Rakitićem kao "osiguračima", Kramarićem na poziciji polušpice, a Mandžukićem u vrhu napada. Otprilike se znalo što želimo postići takvim rasporedom igrača - Kramarić je trebao biti "lutalica" između nigerijskih linija, Mandžukić je trebao poslužiti kao martinela Kramariću, kao netko tko će svojim kretnjama otvarati prostore za ulaske Rebića i Perišića. Pribojavali smo se jedino Modrića i Rakitića u paru na zadnjem veznom obzirom kako se protiv Senegala pokazalo kako oni teško mogu zatvoriti i zaustaviti brze protunapade protivnika. Odrekli smo se pozicijske inteligencije Milana Badelja, njegove sposobnosti branjenja i kontroliranja prostora iza njegovih leđa, ali htjeli smo mi biti ti koji će napadati i koji će biti ofenzivni i Badelj je bio "žrtva" te ideje. Vida je počeo umjesto Ćorluke jer se protiv Senegala vidjelo da je Ćorluka u problemima kada se nađe 1 na 1 na širokom prostoru.

Naš napad kreće iz zadnje linije preko Vide i Lovrena. Modrića prima loptu - dodavanje prema Rakitiću lijevo je previše riskantno, Vrsaljko odlazi na suparničku polovicu, jedini igrač između linija je Kramarić. Nitko se ne kreće bez lopte, nitko se ne otkriva i ne traži prostor pa Modrić preskače našu sredinu i dijagonalom pronalazi Rebića nakon čega smo izborili korner. Ovdje nismo potencirali izlazak Vrsaljka gore, krila nisu ulazila u sredinu i preskakali smo naš najveći forte - sredinu terena.

Rakitić se spušta između naših stopera i prima loptu - nešto već viđeno u našoj igri, tako uostalom i odgovaramo na našu problematičnu primarnu distribuciju. Međutim, Modrić na sebi ima markera, bekovi su predaleko i naše jedino rješenje opet je duga lopta Rakitića prema naprijed. Opet preskačemo sredinu.

Ovo je mirisalo na dobru akciju Hrvatska. Modrić dobiva duel, uspješno se rješava pritiska nigerijskog igrača - na krilu ima Rebića spremnog napasti prostor, a akciju prate i napadu se priključuju i Mandžukić i Perišić.

Rebić ulazi u sredinu, dodaje se Mandžukić koji se pokazuje kao odlična martinela i odlaže za Perišića koji puca malo preko gola. Napokon naznaka geometrije u hrvatskoj igri, ne kroz izgradnju napada i kombinatoriku nego kroz finiš akcije i egzekuciju.

Ovdje vidimo Strinića visoko, Lovrena i Vidu također visoko koji u ovoj situaciji djeluju kao vezni igrači Hrvatske, Rebić ulazi u sredinu i time otvara prostora za izlazak Strinića visoko naprijed, Kramarić je između linija, na njemu Nigerijci rade faul i imamo slobodni udarac. U ovoj situaciji linije nam nisu bile toliko razlomljene, stali smo visoko, krila su ušla u sredinu (posebno Rebić), ali nam je nedostajalo malo svrsishodnijeg i aktivnijeg kretanja između linija Kramarića. U situaciji kada imamo 3 na 2 u sredini, napravili smo premalo, nismo kroz igru u sredini stvorili višak...

Puno se puta pitamo gdje je Ivan Rakitić i od njega stalno tražimo kreaciju i izgradnju naše igre. U ovoj je utakmici on bio previše defenzivan za tako nešto, ali razumljivo je to - niti on niti Modrić nisu si smjeli dopustiti pretjerane izlaske prema naprijed obzirom na lekciju protiv Senegala u Osijeku u petak. Upravo zbog nedostatka Badelja i svjesnosti svojih limita u branjenju prostora iza svojih leđa, Modrić, a posebno Rakitić bili su predaleko od zone u kojoj bi bili opasni po nigerijski gol. Ipak, u ovoj situaciji Modrić fino poslužuje Rakitić koji daje loptu u prostor za Rebića, ali ta lopta ne prolazi i biva presiječena. Šteta, jer to je nešto u čemu je Hrvatska opasna po suparnički gol.

Kramarić probija po lijevoj strani, ubacuje u 16 metara, Mandžukić opet kao martinela odlaže za našeg igrača sa 18,19 metara koji ima priliku za udarac prema golu.

Vidimo upražnjenu sredinu terena - Rakitić je opet primoran dugom loptom tražiti Rebića. Ovdje se vidi razlomljenost naših linija, u ovoj smo utakmici htjeli posjed i kontrolu i zato smo i krenuli sa "4 napadača", ali Nigerijci su bili ti koji su dobili bitku na sredini terena. Pitanje je stoga jesu li duge lopte bile Dalićev plan ili jednostavno, kao što se vidi iz priloženih situacija, nismo imali druge opcije u igri. Puno se priča i o našim krilima, a treba reći kako su oni najbolji kada napadaju prostor i kada im se lopta daje u for, a toga smo premalo vidjeli na jučerašnjoj utakmici.

Pobijedili jesmo, iako svi redom ističu kako nismo vidjeli "pravu" Hrvatsku. To je i istina. Međutim, neki i ističu (Prosinečki) kako "nismo vidjeli Hrvatsku na kakvu smo navikli". Kakva je to Hrvatska? To sigurno nije Hrvatska sa bekovima koji sudjeluju u napadu, to sigurno nije Hrvatska sa brzim protokom lopte, to sigurno nije Hrvatska sa ravnotežom i kontrolom u sredini, to sigurno nije Hrvatska sa načinom igre koji će suparnika stisnuti u 16 metara, to nije Hrvatska koja će kontinuirano ostajati gore i  vršiti pritisak iz napada u napad. Vrsaljko danas nije bio na razini, od Strinića se i ne očekuje sudjelovanje u napadu,  kvartet Mandžukić-Kramarić-Rebić-Perišić stajao je predaleko od naše sredine, sa postavom koja je na papiru djelovala ofenzivno, bili smo zapravo defenzivni. Vidjeli smo i dobili to što smo dobili - pobijedili smo prvu utakmicu turnira bez neke igre, uostalom kao i mnogi. Na stručnom stožeru i igračima je da sada pokažu kako one priče o važnosti prve utakmice i skidanju tereta s leđa i nisu bile samo puka floskula jer sasvim sigurno - Hrvatska će za nastavak turnira morati podići svoj nivo igre, čeka nas Argentina sa uvijek opasnim Messijem i izuzetno organizirani i kompaktni Island.

Razlomljena Hrvatska
Danima prije naše prve utakmice s Nigerijom zazivao sam našu pobjedu pa makar i uz lošiju igru. Zazivao sam i malo sreće, zazivao sam neki "krumpir" koji će završiti u nigerijskoj mreži. Sve se to dogodilo, cilj je ispunjen i obzirom na takva moja zazivanja, bilo bi licemjerno osvrtati se na nešto drugo ili tražiti nešto više. Taj već toliko spominjani teret prve utakmice ovom pobjedom je skinut, Hrvatska je natjecanje otvorila sa 3 boda, Hrvatska je odradila posao za razliku od jedne Argentine. Izbornik Dalić krenuo je u sastavu o kojemu se pričalo već nekoliko dana. Praktički su mediji ...
Razlomljena Hrvatska
Danima prije naše prve utakmice s Nigerijom zazivao sam našu ...
Linije su ponajviše bile razlomljene zahvaljujući lošoj utakmici Andreja Kramarića. - gradim, 17.6.18. 14:18, 0 0 0
Respekt za analizu ali cilj Dalićev je bio zaobići primarnu i loptu što prije ubaciti u zadnju 3/3. To se vidi po kretnji krila koja čekaju reakciju igrača u sredini. Svjesno su se odrekli posjeda i išli iskoristiti manu Nigerijaca u skoku. - BruceWayne, 17.6.18. 15:03, 0 0 0
Dobra analiza, ali slažem se s oba prethodna komentara... - Losovius, 17.6.18. 16:42, 0 0 0
10.06.
Moja sjećanja na Svjetska prvenstva...

Kada me se pita o prvom sjećanju na neku nogometnu utakmicu, uvijek i bez zadrške spomenem utakmicu Ekvador-Hrvatska na Svjetskom prvenstvu 2002. Imajući tada 6 i pol godina i vjerojatno misleći da su Ekvador i ekvator istovjetni pojmovi, popratio sam tu utakmicu, u sjećam se, posve nesvakidašnjim okolnostima. Bilo je, naravno, ljeto, a ja sam se tog dana osjećao toliko slabo, bolesno i loše. Utakmica se igrala u ranim poslijepodnevnim satima i nakon ručka kojega sam jedva pojeo otišao sam u dnevni boravak upaliti televizor kako bih pogledao utakmicu. Utakmicu, sjećam se, nisam odgledao u sjedećem položaju na naslonjaču, nego upravo suprotno - cijelu sam utakmicu odgledao ležečki na sofi na kraju sobe. Možete samo zamisliti kakav je to bio pogled na televizor, na utakmicu, na zbivanja na terenu - kut gledanja sasvim sigurno nije bio dobar, bio sam daleko od televizora, bio je to prijenos kojega sam popratio zahvaljujući i vizualnoj i auditivnoj komponenti. Glava me užasno boljela, imao sam temperaturu, a stanje mi se pogoršavalo lošom igrom naše reprezentacije. Sjećam se da smo brzo htjeli završavati i organizirati napade, a u tome uopće nismo uspjevali - samo smo bezveze brzo gubili loptu koju su Ekvadorci dobro kontrolirali kada su bili s njom u posjedu. U poluvremenu loše ozračje, samo slušam što komentator govori i taj transfer negativnih emocija i očekivanja samo se prenosi na mene. Početkom drugog dijela to potvrđuje Mendes i šalje Hrvatsku kuću nakon grupne faze.

I zaista, to Svjetsko prvenstvo 2002. za mene je zasigurno ono na koje imam prvo (aktivno) sjećanje. Imam i loptu sa tog prvenstva, a i to valjda nešto govori. Ipak, zašto toliko ističem baš to Svjetsko prvenstvo? Osim što je to bilo prvo nogometno sjećanje za mene, bilo je to i prvenstvo u kojem su za Hrvatsku još uvijek igrali igrači iz brončane generacije (Prosinečki, Šuker, Soldo, Jarni, Šimić, Bokšić, Vlaović) sa dodatkom nekih novih lica (Pletikosa, braća Kovač, Rapaić...). Ne znam i ne sjećam se koliko očekivanja javnosti, medija i navijača mogu "povući" jedno dijete od 6 i pol godina da poprati Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu, ali mogu gotovo apriori reći da se nekakav pozitivan naboj osjećao. Nekakva pozitivna atmosfera zasigurno je vladala, željela se ponoviti Francuska od prije 4 godine. Obzirom da smo u reprezentaciji još uvijek imali igrače koji su za tu broncu i zaslužni, priča se "podgrijavala" upravo na tim temeljima. Ali... Šuker je imao već 34, Prosinečki 33, Soldo 34, Jarni 33, Bokšić 32. "Francuzi" su već bili na zalasku, Šuker, Prosinečki i Jarni svoje su najbolje godine imali upravo u Francuskoj, a nova lica i nisu bila toliko dobra i kvalitetna. Sjećam se, govorili su mi to svi - i dida, i tata i baka. Sportaš je najbolji do 30, već nakon 30 treba početi razmišljati o umirovljenju. U to doba to je posebice bilo tako, sada se karijera malo produžila, ali ne može se sa 33, 34 godine biti na svom vrhuncu. Upravo stoga sam i mislio kako će mnogim igračima Francuska i biti zadnje Svjetsko prvenstvo, ali ispostavilo se da smo 2002. išli sa "recikliranom" ekipom i to ,naravno, nije dobro ispalo.

Ljeti 1998. imao sam nepune 3 godine i neću lagati i pretvarati se kako imam nekakva sjećanja na to prvenstvo. Kada smo protiv Nizozemaca osvojili broncu imao sam 2 godine i 9 mjeseci. 18 godina kasnije čitajući literaturu za kolokvij iz psihologije, pročitao sam da se prva autobiografska sjećanja kod djece javljaju između 3. i 4. godine, tada dijete počinje govoriti o sebi u ja formi i zato i ima sjećanja iz svojeg života. Bilo kako bilo, malo mi je nedostajalo. Nikada nisam ni pitao roditelje (jer mi je lakše živjeti tako), ali čvrsto vjerujem da sam bio negdje u sobi kada se gledala utakmica protiv Nijemaca, Francuza, Nizozemaca. Moji roditelji nisu neki sportski tipovi, ne prate nogomet, ali znam da su mi rekli da su kod nas u stanu bili prijatelji baš na dan četvrtfinala protiv Njemačke i da se naravno pratila i gledala ta utakmica. Onoga dana te 2002. kada sam upalio televizor kako bih pogledao utakmicu protiv Ekvadora (znajući kako nam o njoj ovisi prolazak skupine), ne mogu čak ni reći da sam znao da smo prije 4 godine bili treći na svijetu. Ne mogu čak ni reći da sam znao da dobar dio te ekipe i igra protiv Ekvadora. Zaista ne znam i ne sjećam se. Ne sjećam se kada sam došao do spoznaje da smo 1998. bili treći, kao što se, npr. i ne sjećam kada sam prvi put čuo za Dražena Petrovića i njegov tragični kraj života. Takve stvari znam, ali ne znam kada sam ih naučio i mislim kako svi imam takve činjenice u memoriji. Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji za mene je bila "odgođena Francuska", "reciklirana Francuska". I dan-danas se smrznem kada znam koga sam sve tada vidio na djelu, a da nisam imao kapacitet da spoznam njihovu punu vrijednost...

Odgođena Francuska
Kada me se pita o prvom sjećanju na neku nogometnu utakmicu, uvijek i bez zadrške spomenem utakmicu Ekvador-Hrvatska na Svjetskom prvenstvu 2002. Imajući tada 6 i pol godina i vjerojatno misleći da su Ekvador i ekvator istovjetni pojmovi, popratio sam tu utakmicu, u sjećam se, posve nesvakidašnjim okolnostima. Bilo je, naravno, ljeto, a ja sam se tog dana osjećao toliko slabo, bolesno i loše. Utakmica se igrala u ranim poslijepodnevnim satima i nakon ručka kojega sam jedva pojeo otišao sam u dnevni boravak upaliti televizor kako bih pogledao utakmicu. Utakmicu, sjećam se, nisam odgledao u sjedećem položaju na naslonjaču, nego ...
Odgođena Francuska
Kada me se pita o prvom sjećanju na neku nogometnu ...

Respekt: tshabalala, Alumnus,

04/2018
Tribina hipoteza

Prošlo je točno 25 godina. 25 godina od događaja koji je promijenio tenisku prošlost, sadašnjost i budućnost. 30. travnja 1993. Gunther Parche napao je Moniku Seleš zarivši joj nož u leđa. U početku se smatralo da su motivi napada politički obzirom kako je Seleš rođena u Srbiji, a od 1986. živjela je u SAD-u imajući potpuno ogradu od rata u Jugoslaviji. Obzirom na njezino ime i popularnost jasno je da je u njezinom slučaju teško bilo postići neumješanost, ali ubrzo je postalo jasno kako motivi nisu bili politički. Parche je bio opsesivni obožavatelj Steffi Graf, a Seleš je napao iz razloga što je upravo Monika zamijenila Graf na broju 1 još 1991. godine. Kasnije ju je porazila 1992. u finalu Roland Garrosa i 1993. u finalu Australian Opena. U trenutku napada u Hamburgu Seleš je imala samo 20 godina, a već je imala 8 osvojenih Grand Slam titula. Mnogi stručnjaci predviđali su joj  da će,  ukoliko nastavi takvim ritmom, postaviti rekorde koji će biti nedohvatljivi. To se ipak nije dogodilo zbog napada jednog bezumnog pojedinca, a teniski svijet se i danas, 25 godina poslije, pita isto pitanje - bi li Seleš bila najveća ikada da nije bilo Parchea? Pokušajmo dati odgovor na to pitanje.

Pogledajmo prvo igrački profil Monike Seleš. Karakteristična je bila po svojim dvoručnim forehand i backhand udarcima, lopticu je udarala snažno, rano i pod odličnim kutom. Imala je jedan od najubojitih reterna u povijesti ženskog tenisa. Po mnogima je bila prvi power player u svijetu tenisa, a iako dvoručni backhand u ženskom tenisu nikoga ne iznenađuje, dvoručni forehand bio je njezin "zaštitni proizvod". Bila je snažna udaračica, a dvoručnim udarcima upravo je generirala tu snagu. Na slici ispod vidimo statički dvoručni forehand Monike Seleš. Dvoručni statični forehand se ponekad koristi kada igrač želi da isporuči više snage u svoj udarac, ali to ponekad ide na uštrb preciznosti udarca. Grip (držanje reketa) je sličan onome kod backhanda, s tim što se dominantna ruka na gripu nalazi iznad druge ruke, koja je na osnovi drške. Kretnja tijela kod ovog udarca je u osnovi identična kretanju kod jednoručnog forehand udarca, osim što pri rotaciji ramena i kukovi rotiraju za njima, u istom smjeru. Tada se ravnoteža tijela prebacuje na lijevu nogu, ukoliko je igrač dešnjak, odnosno desnu ako je ljevak.

Iako je igrala dvoručni backhand, u određenim situacijama igrala je i jednoručni backhand, ne klasični, ali backhand slajs da. Backhand slajs je koristila kako bi loptici pojačala spin. Reket se tada povlači pod lopticu tako da je "odsiječe". Ovo drastično usporava lopticu, ali ostavljajući joj dovoljno impulsa da padne u protivničko bolje i, uz dosta spina na njoj, vraćanje takvog udarca za protivnika je otežano. Vraćanje loptice je otežano zbog toga što loptica, nakon kontakta sa podlogom, ima visok odskok i protivnik ju je primoran udariti kada mu se ona nalazi u visini ramena. Na slici ispod upravimo vidimo gore opisano situaciju - Seleš je nakon snažne dvoručne backhand dijagonale promijenila ritam igre odigravajući backhand slajs. Taj je udarac imao dovoljno spina, putanja loptice je bila parabolična, a vraćanje takvog udarca za Graf je bilo otežano i ona naposlijetku i gubi taj poen.

Pouzdajući se u svoj retern, bila je igrasivna u igri protiv servisa. Na prvi servis protivnice nije stajala duboko iza - tada je stajala točno na osnovnoj liniji. Na drugi servis je, jasno, ulazila dublje u teren. Radila je tako pritisak na protivnicu prvo neutralizirajući izmjenu i anulirajući prednost servisa protivnice, a zatim je koristila prvu priliku za napad. Na slici ispod vidimo Steffi Graf nešto dublje u terenu što je posljedica Selešovog nešto kraćeg reterna koji je natjerao Graf da uđe dublje u teren i odigra forehand. Seleš ne samo da je iskontrolirala forehand protivnice, ona je pokušala napasti dvoručnom backhand dijagonalom koristeći trenutni položaj Graf, ali u tom joj se naumu ispriječila mreža.

Što se tiče obrambenog segmenta, bila je to "Halep prije Halep". Odlično se kretala, pokrivala je velik dio terena, uz odlične lateralne kretnje njezinim je protivnicima bilo iznimno teško staviti ju pod neizdrživi pritisak. Sa svakim vraćenim udarcem izmjena je bivala sve duža i duža, a koncentracija i strpljenje njezinih protivnica kopnilo je. Sve to rezultiralo bi greško protivnice nakon "čudesa" koje bi vraćala Seleš. Na slici ispod pravokutnik označava prostor kojeg Graf može napasti nakon što se Seleš uspješno obranila na jednoj strani terena. U nastavku izmjene Graf to ne radi - umjesto toga odlučuje odigrati backhand slajs na backhand slaj Seleš, a u tome na kraju ne prolazi dobro.

Monika Seleš protiv konkurencije

Najozbiljnija konkurencija Moniki Seleš bile su Graf, Navratilova, Capriati, Hingis i V. Williams. Treba reći kako su mečevi Seleš protiv Williams i Hingis bili neke druge prirode obzirom da su došli nakon te kobne 1993. godine i u kasnijoj fazi karijere. Najupečatljivije rivalstvo bilo je ipak ono Monike Seleš i Steffi Graf. Međusobno su igrale 15 puta, Graf je 10 puta izašla kao pobjednica. Zašto je bila tako neugodna za Seleš? Karakteristična je bila po svojem izvrsnom radu nogu. Često se smještala u svoj backhand kut i iako je tako svoju forehand stranu ostavljale slobodnom za napade, njezina iznimna brzina značila je da joj štetu mogu napraviti samo iznimno precizni udarci njezinih protivnica. Njezina tehnika forehanda bila je jedinstvena - generirala je iznimnu brzinu, točku kontakta hvatala je kasnije i obično iz zraka. Tajming forehanda bio joj je izvrstan i zato joj je to i bilo glavno oružje. Ako pogledamo forehand Graf (slika ispod), vidimo da ona koristi istočni forehand grip. Istočni forhend grip se dobije kada se ključni zglob kažiprsta postavi na plohu desno i sredina dlana se također nalazi na plohi desno. U tom slučaju dlan je izravnat sa sredinom glave reketa. Istočni forehand grip omogućuje snažne i prodorne udarce, ali obzirom da teži ravnijim udarcima može biti vrlo nekonzistentan otežavajući duge razmjene udaraca.

Sa Navratilovom je imala omjer 10:7. Navratilova je bila poznata po agresivnom i napadačkom "serve and volley" stilu, dovela je agresivnost i atleticizam na jedan viši nivo. Protiv Capriati imala je 9:5. Capriati je bila poznata po svojem dinamičnom stilu igre. Jakog servisa, jakog reterna, lopticu je udarala rano i u dizanju (slika ispod). Najubojitije oružje bio joj je flat forehand.

Seleš je protiv Hingis imala 5:15, ali svi mečevi bili su u intervalu između 1996. i 2003. godine. To je dakle, bio period pada Seleš i vrhunca Martine Hingis. Ipak, može se reći i zašto je Hingis bila tako neugodna za Seleš. Hingis je bila vrlo inteligentna igračica, stalno je razmišljala o tome gdje su rupe u igri protivnice, kako ih pronaći i iskoristiti. Protiv nekih je igračica samo napadala prazan dio terena, a nekada je "lijek" pronalazila samo u dubokom vraćanju loptica protivnici u teren. Također, igranje parova puno joj je pomoglo u smislu da je dobila osjećaj za volej, za izlazak na mrežu, osnažila je retern, postala je svestranija, a time i neugodnija protivnica. Svima pa tako i Moniki Seleš. Na slici ispod vidi se kako koristi jednu kraću lopticu od protivnice da bi potom odlično izašla na mrežu i napala, a do takve dobitne situacije ne bi ni došla da joj nije bilo tako moćnog reterna. Sve to odlično je Hingis koristila u situaciji kada Seleš više i nije bila tako moćna, u vremenima nakon te kobne 1993. Protiv V. Williams imala je 1:9, ali tada je već stvarno bila na zalasku karijere.

Kakva bi igračica u konačnici bila da nije bilo Parchea?

Moniku Seleš iznimno je karakterizirala činjenica što je uvijek bila najbolja kada je to bilo najpotrebnije. Drugim riječima, ona je bila ta koja je dobivala ključne poene. Većinom, naravno. Njezin zaštitni znak bila je upravo ta psihička stabilnost u igri. Te psihičke stabilnosti više i nije bilo u tolikoj mjeri nakon napada u Hamburgu 30.4.1993. godine - tjelesne rane su relativno brzo zacijelile, ali one psihičke baš i ne. Borila se sa traumama, depresijom, bila je u iznimno teškom psihičkom stanju i naravno da se to vidjelo i na njezinoj igri. Izgubila je dvije godine tenisa, izgubila je fokus. Na slici ispod prikazana je situacija iz polufinala Roland Garrosa 1998. kada je Seleš igrala protiv Graf. Kružić na slici označuje koji su domet imali udarci Seleš - forehand i backhand udarci više nisu bili toliko duboki, nisu bili toliko prodorni, izgubila je na snazi udaraca, postala je sporija i puno više predvidljiva nego prije. Taj meč protiv Graf je dobila, ali bila je u velikim problemima kada je bivala napadnuta njezina forehand strana. To još nije vrijeme suvremene statistike, ali ako kažem da je u svakom od glavnih elemenata teniske igre izgubila između 15-20 posto, već ju to čini duplo lošijom igračicom.

Iako, bitno je statistici nevidljivo - Seleš nije mogla niti servirati 6 mjeseci nakon napada, njezin tenis trebalo je opet nanovo izgraditi. Nesreća nikada ne dolazi sama, nedugo potom otac joj je obolio od raka, ubrzo je i saznala da su njezine protivnice bile protiv toga da ima zaštićeni ranking i sve je to bilo psihički teško izdržati za jednu djevojku od 20 godina. Znamo kakva je Seleš bila protiv Graf i Navratilove. Trebamo odgovoriti na to kako bi "stara" Seleš prolazila u mečevima protiv Hingis i  V. Williams, a i protiv nekih drugih protivnica obzirom kako bi prirodni kraj njezine karijere uslijedio negdje 2007, 2008. Bez obzira na sve prednosti Hingis, jasno je kako omjer 5:15 za Hingis nije realan. Realnije bi bilo očekivati puno uravnoteženije omjer između njih dvije. Hingis je znala pronaćin rupu u igri protivnice, ali Seleš bi na to sigurno znala odgovoriti svojim ritmom u igri. Hingis je imala odličnu varijaciju u brzini udaraca, ali Seleš je imala odlične top spinove i krasio ju je jedan napadački i prodoran tenis. Samo na račun Martine Hingis, Seleš bi imala još 2-3 Grand Slam naslova. Jasno je također da omjer Venus u korist 1:9 nije realan. Seleš i je dobila Venus 2003., a bila je to ona Seleš nakon napada. Ne vidim u čemu bi Venus bila toliko bolja od Seleš pa da ima međusobni omjer 9:1 u svoju korist. Venus dajem prednost na servisu, a u svemu ostalom Seleš je bila dovoljno kvalitetna da joj može parirati. Kakva bi Monika bila protiv Sharapove? Monika ju je pobijedila jednom, a mišljenja sam kako bi ju do kraja svoje karijere pobjeđivala u 70% slučajeva, s napomenom da bi Sharapovoj ipak davao prednost na travi.

Postavimo hipotetsku situaciju i izračunajmo. 1990. je osvojila jedan GS, 1991. ih je osvojila tri i 1992. također tri. U prosjeku je tada po godini osvajala 2 GS turnira. Da je nastavila istim ritmom i da napada nožem nije bilo, Seleš bi do kraja 2000. osvojila 23 Grand Slam naslova. Kasnije bi nesumnjivo pala zbog dolaska tenisačica koje su tenis počele igrati i trenirati u zapravo različitim epohama. Sestre Williams, Sharapova, Henin i Clijsters igrale bi drugačiji tenis zbog drugačije kondicijske pripreme, menadžementa treninga, drugačije prehrane i svega ostaloga. Udarale bi lopticu još jače, trčale još brže, ali jedno je sasvim sigurno - da nije bilo Parchea i njegovog napada nožem, Monika Seleš prestigla bi Steffi Graf po broju Grand Slam titula i bila bi najbolja u povijesti!

Teniski TV kalendar: Monika Seleš
Prošlo je točno 25 godina. 25 godina od događaja koji je promijenio tenisku prošlost, sadašnjost i budućnost. 30. travnja 1993. Gunther Parche napao je Moniku Seleš zarivši joj nož u leđa. U početku se smatralo da su motivi napada politički obzirom kako je Seleš rođena u Srbiji, a od 1986. živjela je u SAD-u imajući potpuno ogradu od rata u Jugoslaviji. Obzirom na njezino ime i popularnost jasno je da je u njezinom slučaju teško bilo postići neumješanost, ali ubrzo je postalo jasno kako motivi nisu bili politički. Parche je bio opsesivni obožavatelj Steffi Graf, a Seleš je napao iz ...
Teniski TV kalendar: Monika Seleš
Prošlo je točno 25 godina. 25 godina od događaja koji ...

Respekt: NateMav, Paratip, Puvlin, GNKDZCFC, BruceWayne, Peslolus,

Slažem se: Puvlin,

Ne slažem se: NateMav,

Jedan od najvecih napada u povijesti sporta; svaka cast za analizu - Peslolus, 30.4.18. 16:24, 0 0 0
03/2018
Borna Ćorić; koji je njegov plafon?

Ćorić je prošloga tjedna u Indian Wellsu bio nadomak tome da sruši najvećeg svih vremena, Rogera Federera. To se, u konačnici, nije dogodilo, ali cijeli je tjedan za Bornu bio izvrstan, nanizao je pobjede protiv Aguta i Andersona, pokazao je uzlazni trend u svojoj igri kojemu možemo svjedočiti još od početka godine. Prošla sezona i nije bila tako dobra i kada smo se već naviknuli na Bornu Ćorića kao nekoga tko će igrati toplo-hladno, a samo povremeno iskazati svoj puni potencijal, dogodi se okret za 360 stupnjeva u Borninoj igri. Uvijek se u ovakvim i sličnim situacijama pitamo koliki je "rok trajanja proizvoda" - drugačije rečeno, pitamo se mogu li ovakve igre postati kontinuitet, može li se tenisač zaista podignuti na jedan kvalitativni viši nivo. Da bi odgovorili na ta pitanja, nužno je da prvo odgovorimo na pitanja kako je i zašto do preobrazbe uopće došlo...

Za početak, Ćorić je krajem prošle godine promijenio cijeli stručni stožer. Za trenera je imenovan Riccardo Piatti, a promijenjena je i menadžerska agencija pa Ćorićev menadžer više nije Lawrence Frankopan nego Ivan Ljubičić. Novi stručni stožer svaki puta donese nove ideje, nove zamisli, a ovoga su se puta očito odlično detektirale Ćorićeve boljke na kojima je potrebno raditi, što je u konačnici, očito prihvatio i sam Ćorić svjestan kako bez dovoljno samokritičnosti nema napretka. Posljedično, Borna na terenu izgleda puno zrelije, nema ružnih riječi upućenih prema svom boxu, kod Borne sada ne postoje razna gestikuliranja i svađe sa samim sobom nakon izgubljenog poena - rezultat toga je ušteda energija i njezina "transformacija" na sam teren. Borna sada donosi zrelije i logičnije odluke na terenu, brže razmišlja, bolje anticipira igru i u konačnici, ima samouvjereniji gard. Također, iz svega navedenog proizlazi i mentalna snaga - vratiti se nakon izgubljenog prvog seta protiv Andersona nikada nije lagan posao, ali Borna je ostao čvrst i fokusiran i uspio je okrenuti stvari u svoju korist.

Što se tiče samog igračkog segmenta, velikih tajni nema. Od početaka karijere problem su mu predstavljali forehand i servis. U usporedbi sa proteklih nekoliko godina servis je popravio, ali ga još uvijek ne može dovoljno dugo držati na takvom nivou koji je potreban da bi se dobilo igrače iz samog svjetskog vrha, npr. Federera. Backhand je njegova najveća snaga, a iako se često za njega govorilo kako gaji reaktivan stil tenisa sličan Nadalovom, i to se mijenja. Nije se to promijenilo preko noći, vjerojatno to nije ni bila primarna stavka novog Ćorićevog stožera, ali kako su se promijenile mnoge stvari u Ćorićevoj igri, sasvim je jasno da je taj promijenjen pristup teniskog obrasca došao kao rezultat svih promjena koje su mu prethodile. Ipak, i dalje ne ulazi u teren na pravi način kada diktira izmjenu i tu će se još morati popraviti.

Slika iznad prikazuje Ćorićevu statistiku tijekom cijele karijere. Komparirajući podatke sa podacima donje slike (Ćorićeva 2018.) najveći napredak primjetan je na igri protiv servisa. Kroz karijeru je imao 27% osvojenih poena nakon prvog servisa protivnika, a ove godine taj je podatak uvećan za čak 6% i iznosi 33%. Postotak osvojenih bodova nakon drugog servisa protivnika također je dignuo sa 50 na 56%. Kroz karijeru je imao 38% iskorištenih break prlika, a ove godine ta je stavka dignuta na čak 53%. Kada bi vratio servis protivnika, osvajao bi poene u 20% slučajeva, a ove sezone osvaja ih u čak 34% slučajeva. 

Situacija iznad prikazuje meč protiv Andersona na ovogodišnjem Indian Wellsu. Ćorić je odličnim lateralnim kretanjem pokrivao prostor osnovne crte, backhand udarcima je neutralizirao napade Andersona, a na jedan slabiji i kraći udarac Andersona ulazi dublje u teren, poteže forehand paralelu, odlazi na mrežu i poentira volejem. Kakav god volej bio, Anderson ovdje nije u poziciji da se može adekvatno braniti - iza je osnovne crte jer je pritisnut prethodnim Ćorićevim forehandom. Izlazak na mrežu nešto je novo iz repertoara Ćorića, a ono što najviše ovdje veseli je činjenica kako je sam izlazak na mrežu odrađen i izrađen.

U ovoj situaciji Anderson napada Ćorića backhand slajsom jer vidi da se Borna nalazi izvan osnovne linije. Loptica je dobro skraćena, ali Borna kreće na vrijeme, stiže na lopticu i kasnije poentira. Anticipacija igre i kraće vrijeme donošenja odluke pomogle su Ćoriću u ovoj situaciji.

Iako je postotak prvog servisa dignuo sa 61 na 64%, postotci osvojenih poena nakon servisa ostali su isti. Ipak, primjetniji je jači i brži servis - sada sa njime može protivnika izbaciti iz terena i poentirati u prazan dio terena. To se najbolje da primjetiti na ovoj slici kada obratite pažnju na to gdje je Shapovalov, a koliko je onda praznog prostora za napad Ćorića. Servis mu još uvijek nije pravo oružje, ali ga je popravio u odnosu na prije.

U ovoj se situaciji najbolje ocrtava promijenjen Ćorićev pristup na reternu. Protivnik ima 40:00 i drugi servis. Ćorić na vrijeme ulazi dublje u teren, odlično pogađa lopticu u dizanju i pogađa pored Shapovalova za kojega je na slici vidljivo kako nije ni stigao izaći iz stava kojega ima prilikom servisa.

U ovoj se situaciji vidi velik Ćorićev problem. Prilikom ravnopravne izmjene udaraca sa osnovne linije za njega problem nastaje kada mu protivnik forsira njegov forehand. Tada je njegov forehand slabiji, kratak, u ovoj situaciji ima čak i paraboličnu putanju i Shapovalov od tog trenutka prelazi u ofenzivu i osvaja poen. Ćoriću nije problem forehandom reagirati na kraću lopticu protivnika, ali ako loptica nije kraća, dogodi se situacija kao na slici.

Federer je u svim mečevima Indian Wellsa prije onog protiv Borne udario 67% forehanda, a sredinom meča protiv Borne opalio ih je samo 33%. Ćorić je u izmjenama BH na BH imao šanse, ali čim mu je Federer poslao lopticu na forehand stranu, Ćorić biva pritisnut i gubi poen kao što se i vidi na slici iznad. Isto tako, puno inside out-ova je promašio, previše je lopti išao stavljati preblizu bočne crte, gađao je maksimalne kutove iz svojeg backhand polja i to su bile situacije u kojima je izgubio poen u kojem se nalazio u dominantnom položaju.

Ćorić je, sasvim sigurno, TOP 10 igrač u budućnosti. Nakon umirovljenja Federera, Nadala, Đokovića, Murraya i ostalih, Ćorić je jedan od igrača koji bi mogao činiti budućih TOP 10. Znamo svi da je "međugeneracijska rupa" trenutno na snazi u tenisu - između onih "starih" i "mladih", nalaze se samo Dimitrov i Thiem i tu bi Ćorić trebao tražiti i svoju šansu. Dobrog tenisača uopće ne određuje najviši nivo izvedbe koji može odigrati, bitnija je konstanta tih vrhunskih predstava. Svatko može odigrati vrhunski meč, ali umijeće je ponavljati vrhunske izvedbe iz meča u meč. To je sasvim sigurno sljedeća stepenica za Ćorića, a obzirom kako se čini da on i njegov tim napokon imaju jasnu sliku razvoja njegove karijere, ne trebamo se previše brinuti. Zanimljiv je podatak da Ćorić u karijeri ima 90 pobjeda uz isto toliko poraza. Da bi postigao sve ono što od sebe očekuje on sam, Ćorić treba prestati biti tip igrača "Pobjeda? Možda da, možda ne"!

Dnevnik Ćorićeve preobrazbe
Ćorić je prošloga tjedna u Indian Wellsu bio nadomak tome da sruši najvećeg svih vremena, Rogera Federera. To se, u konačnici, nije dogodilo, ali cijeli je tjedan za Bornu bio izvrstan, nanizao je pobjede protiv Aguta i Andersona, pokazao je uzlazni trend u svojoj igri kojemu možemo svjedočiti još od početka godine. Prošla sezona i nije bila tako dobra i kada smo se već naviknuli na Bornu Ćorića kao nekoga tko će igrati toplo-hladno, a samo povremeno iskazati svoj puni potencijal, dogodi se okret za 360 stupnjeva u Borninoj igri. Uvijek se u ovakvim i sličnim situacijama pitamo koliki je ...
Dnevnik Ćorićeve preobrazbe
Ćorić je prošloga tjedna u Indian Wellsu bio nadomak tome ...
Stvarno fenomenalna analiza, uživao sam čitajući. - vstru97, 20.3.18. 23:25, 0 0 0
Analiza je stvarno super, samo mi malo nedostaje element procjene budućnosti... Kolike su šanse da izoštri i izgradi neku verziju flat forehanda pa da može s tim udarcem ako ništa, onda si barem davati inicijativu... - Losovius, 21.3.18. 11:19, 0 0 0
Nisam htio ulaziti u to jer nisam siguran što bi pod tim segmentom rekao. Ali nekako mislim da ima elemenata da dovede gaj flat forehand do razine da se sa njime adekvatno brani. Ali da će njime napadati, to ne vidim. - ivan-cro, 21.3.18. 12:14, 0 0 0
REspekt za analizu, za ove screenove koliko god čudno izgledaju posebno ti čestitam jer si probao nešto novo do sada neviđeno.. - BruceWayne, 21.3.18. 16:28, 0 0 0
03/2018
Tribina hipoteza

Hrvatsko skijanje danas je i službeno završilo prvu sezonu nakon ere Kostelića. Barem u okvirima FIS Svjetskog Kupa. Već se otprije znalo kako će biti nemoguće "Kostelićevsku" razinu zadržati i nakon odlaska njih samih, ali se isto tako i znalo, tj. očekivalo, kako rezultati neće biti toliko loši kao u vremenu prije Kostelića. Sve to se i potvrdilo, ali obzirom kako su nam Kostelići visoko podignuli ljestvicu očekivanja i kako uspjehe mnogih naših skijaša skaliramo u odnosu na njih, stvari je potrebno dodatno kvantificirati kako bi se dobila prava perspektiva. Nadalje, tek je jedna sezona prošla bez Kostelića, za mnoge je to još svojevrsni šok na kojega se još nisu adaptirali (neki nikada i neće), u našoj su javnosti sada skroz "pomiješane karte" - ne zna se što je uspjeh, a što neuspjeh i što se može očekivati. Ne smijemo zato ostati samo na dojmovima, mora se pružiti kvantifikacija uz ispravnu i odmjerenu interpretaciju. Usporedit ćemo vrijeme prije Kostelića sa vremenom Kostelića (ali bez njihovih bodovnih učinaka, poslije ću reći zašto je tome tako) i sa vremenom nakon Kostelića. Istaknut će se najznačajniji skijaši navedene epohe i njihovi najznačajniji rezultati, prema tome ćemo "težinski" vrednovati svaku epohu, a za dodatnu kvantifikaciju odredit ćemo Power rankings prema kriterijima koje ću spomenuti nešto kasnije.

Najznačajniji naši skijaši prije Kostelića bili su Loedler, Pavlek i Gašpar. Loedler je čak i prvi osvajač bodova za Hrvatsku u Svjetskom Kupu - osvojio je 5 bodova u veleslalomu 1998. Ima i 23. mjesto sa ZOI-ja i 26. mjesto sa SP-a. Gašpar nije osvajao bodove u Svjetskom Kupu, ali je bio 24. i 26. na SP-ima, a usporedive rezultate njegovima imao je i Vedran Pavlek. Dolazimo do vremena Kostelića, ali nećemo ovdje računati njihove bodovne učinke zato što nam je cilj vidjeti koliko su Kostelići bili značajni za uspjehe Fleiss, Jelušić i Natka Zrnčića-Dima, možemo li jednostavno reći da su ih povukli svom svojom logističkom i organizacijskom potporom. U konačnici, sada smo fokusirani na periode skijanja nakon Kostelića i znamo da je "ono" bila neka druga epoha, neusporediva sa bilo kojom drugom. U tom vremenu ističu se Jelušić, Fleiss i Zrnčić-Dim, a svojim pokojim uspjehom priključuju im se i neki drugi. Jelušić je ukupno u karijeri osvojila 1225 bodova u Svjetskom Kupu - prosječno po sezoni 136 bodova. Ima 2 postolja u SK-u, 60 puta je osvajala bodove, ima i 4. mjesto sa SP-a 2007. Fleiss je po sezoni Svjetskog Kupa prosječno osvajala 102 boda, 52 puta je osvajala bodove i ima 2 TOP 10 rezultata sa SP-a. Široki, Ratkić, Novoselić, Šamšal tek su pokojim učincima podebljali bodovni saldo hrvatskog skijanja, a Natko Zrnčić Dim je do ovog trenutka u Svjetskom Kupu osvojio 912 bodova, što je prosjek od 91 boda po sezoni, ima 5 postolja u Svjetskom Kupu, a i svjetsku broncu iz 2009. U vremenu nakon Kostelića bodove su osvajali Zubčić, Rodeš, Vidović, Popović i Elias Kolega. Najuspješniji od njih je Filip Zubčić sa 345 bodova u natjecanjima Svjetskog Kupa i uz 3 TOP 10 plasmana. Leona Popović je također, prošle sezone, počela dizati žensko skijanje iz pepela, ali onda se dogodila ozljeda. Kada podvučemo crtu, dobivamo - osvojeni bodovi bez Kostelića (3325), osvojeni bodovi nakon Kostelića (136), osvojeni bodovi Kostelića (16396), ukupno osvojenih bodova (19857)

Dakle, udio Kostelića u ukupno osvojenim bodovima za Hrvatsku je 82,5%, 16% smo osvojili bez Kostelića u ono doba kada su bili aktivni (Jelušić, Fleiss, Zrnčić-Dim...), nakon Kostelića osvojili smo 0,7% bodova (samo 1 sezona je u pitanju), a prije Kostelića osvojili smo 0,025% svih bodova za Hrvatsku u Svjetskom Kupu. Sa trenutnih 136 bodova činimo 0,3% svih osvojenih bodova Svjetskog Kupa. 2016./2017. kada je Ivica osvojio samo 9 bodova bili smo na 0,26% SK-a (dakle, čak i sa malim doprinosom  Ivice bili smo lošiji nego sada bez njega). Najviše smo svojim bodovima činili 5% SK-a, u sezoni kada smo kumulativno osvojili 2503 boda.

Da bi situacija bila još jasnija, napravljen je i Power rankings svih skijaša koji su za hrvatsku osvajali bodove u Svjetskom Kupu. Tada će se vrijednosti era moći točnije odrediti, a bit će jasniji i relativni odnos snaga između pojedinih skijaša, što je jedan posve nov, a zanimljiv element. Kriteriji bodovanja su sljedeći: TOP 30 plasman SK-a - 10 bodova, TOP 10 - 30 bodova, treće mjesto 100, drugo 130. prvo 160 (SK), bronca 90, srebro 120, zlato 140 (SP), bronca 120, srebro 150, zlato 200 (ZOI), mali kristalni globus 190, a veliki globus 450. Također, vrjednuje se i najbolji rezultat sa ZOI-ja i SP-a linearnim određivanjem, a Kostelićima se, jasno, računaju sve medalje sa velikih natjecanja. Na kraju se dobije sljedeći poredak:

1. Janica Kostelić - 17090

2. Ivica Kostelić - 16610

3. Natko Zrnčić-Dim - 1621

4. Ana Jelušić - 1534

5. Nika Fleiss - 918

6. Filip Zubčić - 534

7. Tin Široki - 134

8. Ivan Ratkić - 120

9. Dalibor Šamšal - 117

10. Thomas Loedler - 96

11. Elias Kolega - 71,4

12. Istok Rodeš - 69

13. Vedran Pavlek - 63

14. Matej Vidović - 62,6

15. Leona Popović - 55,5

16. Sofija Novoselić - 45

17. Renato Gašpar  - 30

Dakle, vidi se da koliko god Zrnčić-Dim bio dobar za naše pojmove, da je Ivica Kostelić svejedno 10 puta bolji skijaš. Također, često se Jelušić i Fleiss nepotrebno i nepravedno gura u isti koš - Jelušić je 1,6 uspješnija od Fleiss. Također, iznenađuje i podatak koliko je još zapravo Zubčić udaljen od Fleiss - to samo pokazuje kako je njegov najveći problem stagnacija koja je posebno vidljiva ove sezone. Zaključno, možemo reći kako veseli podatak da smo ove sezone skupili više bodova nego u sezoni 16./17. kada nam je još Ivica pomogao sa svojih 9 bodova. Držimo liniju očekivanja, ali nadajmo se da može i malo bolje sa većim iskoracima Zubčić i Popović u narednim sezonama...

Završila je i ta famozna sezona - prva nakon Kostelića
Hrvatsko skijanje danas je i službeno završilo prvu sezonu nakon ere Kostelića. Barem u okvirima FIS Svjetskog Kupa. Već se otprije znalo kako će biti nemoguće "Kostelićevsku" razinu zadržati i nakon odlaska njih samih, ali se isto tako i znalo, tj. očekivalo, kako rezultati neće biti toliko loši kao u vremenu prije Kostelića. Sve to se i potvrdilo, ali obzirom kako su nam Kostelići visoko podignuli ljestvicu očekivanja i kako uspjehe mnogih naših skijaša skaliramo u odnosu na njih, stvari je potrebno dodatno kvantificirati kako bi se dobila prava perspektiva. Nadalje, tek je jedna sezona prošla bez Kostelića, za mnoge ...
Završila je i ta famozna sezona - prva nakon Kostelića
Hrvatsko skijanje danas je i službeno završilo prvu sezonu nakon ...
Slažem se, no treba uzeti u obzir koliko je novaca bilo prije Kostelića, a koliko je sada nakon. Jesu li ulaganja opravdana rezultatima? (više kao pitanje da čujem mišljenje autroa). - Sherpa, 19.3.18. 19:54, 0 0 0
O tome sam već pisao u listopadu prošle godine. Odi moj profil i vidi sve o tome u detalje. ;) - ivan-cro, 20.3.18. 13:48, 0 0 0
02/2018
Tribina hipoteza

Svako vrijeme nosi svoje, svatko vrijeme ima svoje pobjednike. I iako se čini da je prethodna rečenica zapravo samo otrcana floskula naših predaka o tome kako se vremena mijenjaju, ovoga puta to nije tako. Dugo smo slušali o olimpijskoj priči iz Lake Placida Janice Kostelić, o njoj se priča još i dan-danas, ali ovogodišnje Igre u Južnoj Koreji donijele su nam još jednu spektakularnu i specifičnu priču. Možda i posebniju, ako ni zbog čega drugoga onda zbog činjenice da je uspjeh Ledecke teže ponovljiv – postala je prva osoba koja je na jednim Zimskim Olimpijskim Igrama osvojila zlato u dva različita sporta. Nakon ipak iznenađujućeg zlata u superveleslalomu, slavila je, očekivano, i u paralelnom veleslalomu u snowboardu.

Odmah nakon njezinog neočekivanog zlata u superveleslalomu nametnulo se nekoliko pitanja. Obzirom da Ester trenira i skijanje i snowboard i to tako da tri tjedna radi skijaške treninge, a naredna tri tjedna snowboard treninge, bacilo je to dosta svjetala reflektora na skijašku konkurenciju u olimpijskoj utrci superveleslaloma. Je li problem u konkurenciji, je li ona preslaba? Čini se da tome nije tako – tu su Veith, Gut, Weirather, Goggia, Brignone, Schnarf... Ipak, ako ih Ester sve pobjeđuje, a trenira dva sporta u omjeru 50:50 (a sama za sebe kaže kako je ipak bolja u snowboardu), što to govori o njezinoj konkurenciji? Je li ona stvarno supertalentirana sportašica ili ključna stavka leži u tome da su gotovo sve njezine konkurentice u superveleslalomu napravile barem jednu očitu i veću grešku na stazi? Nadalje, njezina superveleslalomska vožnja nije izgledala dovoljno dobra i brza za zlato – napravila je dvije očite pogreške, nekoliko puta je skoro zakasnila na ulascima u sljedeća vrata, nije to izgledalo tehnički dotjerano, imala je problema sa doskokom nakon zadnjeg skoka, a ipak je bila za stotinku brža od Austrijanke Veith. Kako?

Što se tiče njezine konkurencije, ne možemo ostati samo na dojmu. Moramo stvari kvantificirati i smjestiti u pravu perspektivu. Za to će nam najbolje poslužiti super rankings lista – lista koja boduje rezultate sa Zimskih Olimpijskih Igara, Svjetskih Prvenstava i Svjetskog Kupa te na temelju ostvarenih bodova kreira „vječnu listu“ najboljih skijaša/skijašica. Tako će najbolje utvrditi objektivnu jačinu konkurencije u superveleslalomskoj utrci u kojoj je Ledecka osvojila olimpijsko zlato. Kriteriji bodovanja su sljedeći: veliki globus vrijedi 15 bodova, mali globus vrijedi 5 bodova, prvo mjesto u Svjetskom Kupu nosi 1 bod, drugo 0,3, treće 0,2, a mjesta od 4. do 10. nose 0,1 bod. Što se tiče Zimskih Olimpijskih Igara, prvo mjesto nosi 15 bodova, drugo 6, treće 3… Na Svjetskom prvenstvu prvo mjesto nosi 8 bodova, drugo 3, treće 1,5, a mjesta između 4. i 10. 0,2 boda. Prema toj je listi Anna Veith 6. superveleslalomašica svih vremena sa rezultatom 38,300, Lara Gut je 8. sa rezultatom 32,00, a Weirather je 15. sa rezultatom 21,600. Schmidhofer je 31., Rebensburg 42., a Brignone 50. Iza Ledecke ostale su Veith i Weirather, a kada se zbroje njihova 6. i 15. pozicija svih vremena, u prosjeku dobijemo 11. najbolju superveleslalomašicu svih vremena (Hilde Gerg) – tolika je zvučnost imena koju je Ledecka ostavila iza sebe u olimpijskom superveleslalomu. Usporedimo li to sa prošlim Igrama u Sočiju dobivamo: 1.  Anna Fenninger, 2. Maria Riesch, 3. Nicole Hosp. Riesch je 14. najbolja svih vremena u superveleslalomu, a Nicole Hosp je 35. – u prosjeku dobijemo 25. najbolju superveleslalomašicu svih vremena (Elisabeth Goergl). U Vancouveru je situacija bila sljedeća: 1. Fischbacher, 2. Maze, 3. Vonn. Maze je 10. svih vremena, a Vonn je najbolja svih vremena u superveleslalomu – u prosjeku se dobije 6. na listi najboljih superveleslalomašica, a to je već spomenuta Anna Veith. Dakle, najzvučnija i povijesno najznačnija imena na postolju bila su u Vancouveru, a najslabija u Sočiju. To i dalje ne govori sve, odnosno ne uzima u obzir širu konkurenciju. Iako zvučnost postolja nešto govori, u pitanju je ipak samo „povijesna važnost“ onih djevojaka koje su zauzele TOP 3 pozicije. Što je sa ostalima i ono najvažnije – kakva je bila trenutna forma konkurentica? Veith se vraća nakon teške ozlijede koljena, imala je dva operativna zahvata, nakon povratka pobijedila je u samo jednoj utrci Svjetskog Kupa i još se nije vratila na staro. Upitno je hoće li se ikada za pravo i vratiti. Čak i da je osvojila olimpijsko zlato, ne bismo mogli u potpunosti govoriti o njezinom povratku – bez te pobjede u superveleslalomu Val d' Iserea ima „samo“ dva peta i jedno četvrto mjesto u utrkama Svjetskog Kupa. Gut se također vraća nakon ozlijede zadobivene na Svjetskom prvenstvu prošle godine, malo je bolja nego Veith, ali nije to Lara Gut kao u sezoni kad je osvojila Veliki kristalni globus. Vonn ima već 33 godine i nije više toliko dominantna, može pobijediti samo onda kada joj konfiguracija i postavka staze idu na ruku (govorimo o SG-u), Goggia je ipak bolja u spustu, a ostale i nisu ona top kvaliteta. Od aktivnih skijašica u najboljih 15 superveleslaloma nalazi se čak tri skijašice, a bolja situacija po tom piatnju bila je jedino početkom 2000.- tih u doba Dorfmeister, Goetschl i Meissnitzer. Dorfmeister, Goetschl i Meissnitzer zajedno imaju 34 SG pobjede u Svjetskom Kupu, a Vonn, Veith i Weirather imaju ih 37 (rezultat „nabila“ Vonn). Ako iz računice izbacimo najdominantnije Vonn i Goetschl, Weirather i Veith ukupno imaju 9 SG pobjeda, a Dorfmeister i Meissnitzer njih 17. Konkurencija nije slaba – radi se o tome da su mnoge bile načete ozljedama ili nisu bile u top formi. Neki bi rekli da joj se sve poklopilo, ali ponuđenu šansu treba iskoristiti, a Ester je upravo to i napravila.

Je li Ledecka multitalentirana sportašica ili je njezina konkurencija jednostavno imala slabiji dan? U navedenom SG-u samo Anna Veith nije napravila niti jednu pogrešku. Lindsey Vonn je krenula motivirano i snažno, ali ona u zadnje vrijeme ne zna kontrolirati rizik, a to joj se događa otkako je u povijesnom lovu za Stenmarkom. Otišla je u jednom zavoju preširoko, napravila prevelik luk i završila u dubokom snijegu. Izgubila je sigurno sekundu.

Najveća greška Lare Gut bio je iznimno nesiguran doskok nakon zadnjeg skoka, završila je na repovima skija i odmah je po ulasku u cilj znala kako to neće biti dovoljno za zlato. Pokazalo se kasnije kako to nije bilo dovoljno niti za broncu koja joj je izmakla za jednu stotinku.

Ledecka je pak u utrku ušla beskompromisno, vidjelo se to odmah po guranju nakon starta i iako njezina vožnja nije bila tehnički dotjerana i bez pogrešaka bila je najbrža na kritičnim dijelovima staze, uzela je drugačiju liniju u zadnjem dijelu i to joj je donijelo i zlato. Na slici ispod vidi se kako je otišla prenisko nakon jednog zavoja, imala je problema i na zadnjem skoku, ali to ju ništa nije omelo.

Gdje je poveznica između njezina dva zlata – onog u skijanju i onog u snowboardu? Ledecka se nalazila nekoliko puta u kritičnim situacijama tijekom svoje SG vožnje, nekoliko puta je skoro zakasnila na ulascima u vrata, izlazila je iz idealne putanje, ali njezin najveći forte u odnosu na konkurenciju tiče se njezine iznimne ravnoteže koja je jedan od ključnih faktora za uspjeh u paralelnom veleslalomu u snowboardu. Tu nema štapova, a budući da ne postoje dvije skije ne može se zauzeti određena osnovica potrebna za ravnotežu. Njezina ravnoteža i agilnost zapanjuju i one su se u Južnoj Koreji obilato naplatile.

Sve o ovome najbolje je rekao transparent jedne češke navijačice na tribinama Pjongčanga: „Češku pamtite po Pragu i pivu, a sada ćete je pamtiti i po Ester!“ Upisala se u povijest Zimskih Olimpijskih Igara, začepila je usta Bruni Kovačeviću koji ju je na polovici staze otpisao riječima: „Neće ona, naravno, izdržati do kraja!“ Ester se sada planira kvalificirati i za Ljetne Olimpijske Igre u Tokiju u disciplini windsurfing – od nje možemo očekivati svašta pa čak i još jednu zlato. U trećem različitom sportu jer - zašto ne?

Ester Ledecka za povijest
Svako vrijeme nosi svoje, svatko vrijeme ima svoje pobjednike. I iako se čini da je prethodna rečenica zapravo samo otrcana floskula naših predaka o tome kako se vremena mijenjaju, ovoga puta to nije tako. Dugo smo slušali o olimpijskoj priči iz Lake Placida Janice Kostelić, o njoj se priča još i dan-danas, ali ovogodišnje Igre u Južnoj Koreji donijele su nam još jednu spektakularnu i specifičnu priču. Možda i posebniju, ako ni zbog čega drugoga onda zbog činjenice da je uspjeh Ledecke teže ponovljiv – postala je prva osoba koja je na jednim Zimskim Olimpijskim Igrama osvojila zlato u dva ...
Ester Ledecka za povijest
Svako vrijeme nosi svoje, svatko vrijeme ima svoje pobjednike. I ...

Respekt: Sherpa, Jerlekan, GNKDZCFC,

Kad uloviš vremena javi se na: marko.jerlekovic2@gmail.com :) - Jerlekan, 2.3.18. 14:11, 0 0 0
01/2018
Janica Kostelić vs Tina Maze

  I jedna i druga su velike, uspješne. U svojim zemljama najuspješnije. Obilježile su nekoliko etapa alpskog skijanja. Drugačijih su skijaških puteva, drugačije im se razvijala karijera, svaka ima svoje specifičnosti. Pogledajmo Janičinu i Tininu karijeru kroz brojke, iako pravog rivaliteta zapravo i nema jer su si Kostelići i Maze zapravo kućni prijatelji...

Vječna lista

Janica Kostelić, je prema sustavu koji objedinjuje i zbraja rezultate iz Svjetskog Kupa, Svjetskih prvenstava i Zimskih Olimpijskih Igara 5. skijašica svih vremena. Tina Maze je prema istom tom sustavu pozicionirana kao 7. Prva je Vonn, a slijede Proell, Schneider, Paerson, a između Maze i Kostelić nalazi se Seizinger. Sama činjenica da se obje nalaze u TOP 10 najboljih svih vremena dovoljno ukazuje na njihovu skijašku i sportsku veličinu.

 Osvojeni bodovi

Tina Maze je u svojih 15 sezona u natjecanjima Svjetskog Kupa osvojila kumulativnih 11754. To znači da je u prosjeku po sezoni osvajala 783,6 bodova, a to je vrlo dobar prosjek. Prosjek bio bi još i bolji da nije bilo lošije prve polovice karijere, ali bi li onda kasniji uspon bio toliko strelovit?

Janica Kostelić je u svojih 5 sezona  označenih zdravljem i punim fokusom na Svjetski Kup kumulativno osvojila 6819 bodova. U prosjeku je to 1363 boda po sezoni, a to je izvrstan prosjek. Ističu se sezone 2002./2003., 2004./2005. i 2006./2007.

Postolja

Tina Maze u svojih je 15 sezona Svjetskog Kupa ostvarila 81 postolje. U prosjeku je to 5,4 postolja po sezoni. Janica Kostelić u svojih je 8 sezona Svjetskog Kupa ostvarila 55 postolja, što je prosjek od 6,8 postolja po sezoni.

 TOP 10 plasmani

Janica Kostelić ima 109 TOP 10 plasmana u natjecanjima Svjetskog Kupa, u prosjeku je to 13,6 TOP 10 plasmana po sezoni. Maze ima 172 TOP 10 plasmana u natjecanjima Svjetskog Kupa, a obzirom kako je Maze imala duplo dužu karijeru bez ozljeda, razlika u odnosu na Janicu i nije toliko značajna. Dakle, Maze u prosjeku ima 11,46 TOP 10 plasmana po sezoni.

Zimske Olimpijske Igre i Svjetska prvenstva

Janica ima nastupe u Nagano, Salt Lake Cityju i Torinu. Sa tih igara ima 4 zlata i 2 srebra. Tina ima jedne Igre više (Salt Lake City, Torino, Vancouver, Sochi), ali ima i manji broj medalja - 2 zlatne i 2 srebrne medalje

Što se tiče Svjetskih prvenstava, Janica ima osvojenih 5 medalja i sve medalje su zlatne (4 prvenstva). Maze ima osvojenih 4 zlata i 5 srebra (8 prvenstava, duplo više od Janice). Dakle, i u ovom segmentu je Janica bolja jer Tinina razlika nije tolika da ju Janica ne bi dostigla/prestigla u slučaju duže karijere.

 Najdominantnija sezona

Tinina prednost nad Janicom je dominacija koju je pokazala u sezoni 2012./2013. Pobijedila je tada 11 puta, 7 puta je bila druga, a 6 puta treća. Tada je ostvarila 24 postolja u jednoj sezoni i to je i njezina najdominantnija sezona. Usporedno, Janica je u sezoni 2006./2007. ostvarila 9 pobjeda, 5 drugih mjesta i 3 treća mjesta. U toj je sezoni na postolju bila 17 puta, a osvojila je 1970 bodova. Neobjašnjiva je konstantnost koju je Maze tada pokazivala, vrhunsku formu je zadržala kroz cijelu sezonu. To nije samo pitanje forme već i skijaškog znanja budući da je u svim disciplinama bila ili prva ili druga u ukupnom poretku. To je nešto što Janica nije imala, a to je zasigurno i nešto po čemu ćemo najviše pamtiti Tinu Maze.

Kostelić i Maze - statistički kutak
I jedna i druga su velike, uspješne. U svojim zemljama najuspješnije. Obilježile su nekoliko etapa alpskog skijanja. Drugačijih su skijaških puteva, drugačije im se razvijala karijera, svaka ima svoje specifičnosti. Pogledajmo Janičinu i Tininu karijeru kroz brojke, iako pravog rivaliteta zapravo i nema jer su si Kostelići i Maze zapravo kućni prijatelji... Vječna lista Janica Kostelić, je prema sustavu koji objedinjuje i zbraja rezultate iz Svjetskog Kupa, Svjetskih prvenstava i Zimskih Olimpijskih Igara 5. skijašica svih vremena. Tina Maze je prema istom tom sustavu pozicionirana kao 7. Prva je Vonn, a slijede Proell, Schneider, Paerson, a između Maze i Kostelić ...
Kostelić i Maze - statistički kutak
I jedna i druga su velike, uspješne. U svojim zemljama ...

Respekt: Cirohito, Puvlin, Sherpa, danijel_os,

Slažem se: Cirohito, Puvlin,

Jako je zanimljivo što je Paerson iznad Janice, po pisanjima naših medija je 'vječno iza Janice', premda se zaboravlja da je uzela globuse dok je Janica bila tu, uključujući i onu rekordno malu razliku. - Sherpa, 6.1.18. 22:32, 0 0 0
Parson je jedan veliki globus uzela dok je Janica bila ozljeđena, a drugi je uzela za tu minimalnu razliku. I to su joj se noge odrezale u zadnjoj utrci pa je ovisila o drugima do samog kraja. - gradim, 7.1.18. 0:13, 0 0 0
Al je osvojila, a na SP ima više medalja nego Janica. Meni je neosporno da je u međusobnom ogledu ukupno gledano Janica bila bolja, ali ne volim kada svi pokušavaju omalovažiti to što je Anja napravila i koliko je bila dobra. - Sherpa, 7.1.18. 0:22, 1 0 0
01/2018
Janica Kostelić vs Tina Maze

"Biti na Olimpu je zapravo svojevrstan porez kojega plačimo svi koji živimo pod stalnim pritiskom vrhunskosti. Živjeti ono što osjećaš nije jednostavno. U životu uvijek imaš izbora, a u sportu, ako želiš uspjeti, baš i ne. Zapravo sam u svojoj biti bila drugačija od onakve osobe kakva sam morala biti u sportu. Stalno sam zatirala svoju ženstvenost, emocionalnost, htjela sam biti gladijatorica u pravom smislu te riječi. Bila je to bitka između moje dvije krajnosti, ali natjecati se bez emocija jednostavno nije moguće. Stvarno je teško biti gladijatorica, a osjećati se kao žena." Riječi su to Tine Maze, objavljene u njezinoj autobiografiji Jaz. Tina. One najbolje objašnjavaju cijelu kompleksnost situacije u kojoj se našla Tina, a ona je te kompleksnosti itekako bila svjesna. Prema njezinim riječima, u svijetu sporta se predstavljala i ponašala na način koji je odudarao od njezine prave osobnosti. I nije to licemjerje u onom klasičnom smislu te riječi, to je racionalizacija i bitka sa samim sobom u kojoj je potrebno pobijediti kako bi se popeli na vrh u svojemu sportu. U sportu nije samo važno pobijediti i drugo, potrebno je pobijediti i samoga sebe - to je jedan dugotrajniji i sigurno teži proces.

Janica pak na sličnu temu govori da na svoje teške treninge nikada nije gledala kao nešto teško i naporno, njoj je to sve bila zabava i zadovoljstvo. Za ozljede i periode oporavka od ozljeda govori kako su joj to bili samo dodatni izazovi na njezinom putu. U globalu, na sve je teškoće gledala kao na nešto što se jednostavno moralo dogoditi i nije se previše vraćala na njih. Imala je i ona problema kada je sa 17 godina, nakon prve pobjede u Svjetskom Kupu "zaratila" s novinarima, osjetno je smršavila, povukla se u sebe. Bio je to njezin odgovor na pritisak javnosti na kojega se još tada nije naviknula, to je bila samo prolazna faza. U globalu, bila je usredotočena samo na skijanje. Za razliku od Tine, nije toliko izvještavala o podvojenosti između gladijatorstva i svojih emocija, iako je jasno kako se svaki čovjek na neki način bori sam sa sobom. Upravo u navedenom možemo naći i objašnjenje različitosti i njihovih karaktera, a posljedično toga i različitih javnih percepcija jedne i druge. Janica je, čini se, imala iznimno malene razlike između svojeg "sportskog ja" i svojeg "osobnog ja", a kod Tine to i nije bio slučaj. Ona se u tom segmentu osjećala podvojenom i tu je osjećala svoje velike teškoće. Na jednoj strani je bio muški princip kojeg je sama nazvala "Maze", a na drugoj je strani bio ženski princip kojeg je nazvala "Tina". U sportu je bila nepopustljiva, tvrdoglava i samouvjerena i to su bili načini pomoću kojih se probila do svjetskog vrha. Janica je imala drugačije alate - također velika posvećenost, ali i puno veće povjerenje u ljude, u tim oko sebe. Janica je kretala iz poniznosti, Tina iz samouvjerenosti i tvrdoglavosti - i obje su došle do vrhunskih rezultata.

"Kada sam ljuta, najmoćnija sam. Kada sam ljuta, najmotiviranija sam. Kada sam ljuta, najuspješnija sam. Tako govori Tina Maze. Za nju je strah najbolja psihološka hrana sportaša i tada sportaš treba tu negativnu emociju pretvoriti u konstruktivnu. Tu ljutnju je iskoristila kada je nakon slabe prve vožnje veleslaloma na Svjetskom prvenstvu 2009., odlično odvozila drugu i osvojila srebrnu medalju. Janica je također u Cortini 2003. bila 2. u veleslalomu nakon loše prve vožnje. Tada je i rekla: "Najbolja sam kada se naljutim. Kada sam ljuta, to mi je najbolji motiv. Kada sam ležerna, nikada ne završi dobro." Bez obzira na različitosti u karakteru i na različite okolišne čimbenike koji su ih oblikovale, tu su se Janica i Tina pokazale istima, obje su znale iskoristiti ljutnju.

"Ponekad sam se znala toliko boriti sama sa sobom, da je sve oko mene izgledalo groteskno. Bilo me je strah svega, a sama sebi sam si govorila: "Tina, prihvati sebe kakva jesi." Morala sam pobijediti takve misli, inače u sportu ne bi ostvarila nikakve uspjehe. Mnogima je bio nerazumljiv moj strah - samo su mi govorili da se bez razloga bojim, da je moje skijanje dobro, da imam pravu energiju i da samo trebam ostvariti ono što si želim. Nakon svega toga sam se pitala zašto me toliko strah kada sam već toliko sposobna!" Među svim najboljim skijašicama svoje generacije (Riesch, Vonn, Kostelić), Maze je često skijala previše pametno, nerado je gubila nadzor, a sve zbog straha i od neuspjeha i od uspjeha. U prvoj polovici svoje karijere osjećala je, kako kaže Ante Kostelić, produktivan strah, koji ju je kočio da pobjeđuje u serijama. Zbog prevelike sigurnosti i premalog rizika u skijanju, ostala je neozlijeđena cijelu svoju karijeru, a velik uspjeh bilo joj je osvještavanje da strah od uspjeha i poraza stimulira nesigurnost i tromost mišića. Za razliku od nje, Janica nikada nije prolazila kroz taj proces oslobađanja od straha - jedino ju je bilo strah prvih spusteva nakon teške ozlijede 1999. No, to nije psihički uvjetovan, nego fizički uvjetovan strah.

"U djetinjstvu nisam puštala da me grle. Željela sam dokazati da sam moćna i da ne trebam nikoga. Zapravo, samo tako pokazavala svoju nemoć. Mislila sam da sve mogu, ali to tako nije. Kasnije sam tek otkrila da je bitno zajedništvo i da je toplina koju ti pruža obitelj, a kasnije partner, nešto što se ne može nadomjestiti." Janica pak govori o tome kako je njoj zajedništvo uvijek bilo bitno, ističe podršku roditelja i svojega brata, govori o tome kako je bilo potrebno da se svi drže na okupu i da su svi usmjereni ka istom cilju. Tina za sebe kaže da je tek kasnije postala manje hladna i više otvorena. Govori o tome kako je Andrea Massi utjecao na njezinu promjenu, kako je spoj talijanskog i slovenskog mentaliteta dobitna kombinacija. "S Andreom sam se mijenjala samo nabolje. Prenio mi je dio svojih kvaliteta, ukazao na stvari bez kojih nisam mogla postići uspjehe. Na sebi sam morala promijeniti puno stvari da opet počnem pobjeđivati. Kad je riječ o rivalima, zahvalna sam na svim trenucima koje sam dijelila sa suparnicama. Drugi te tjeraju da budeš bolji". Tina i kaže: "Ne možeš vječno raditi i kvalitetno živjeti, bolje je dva dana odmarati pa potom napraviti odličan posao nego svaki dan raditi prosječno." Iz svega navedenog vidimo da je Tina bila pod većim pritiskom od Janice, prolazila je duži put formiranja karaktera i jednostavno su tu različiti faktori utjecali i na jednu i na drugu. Nemojmo zaboraviti kako Maze ima završen fakultet, a Janica u obrazovanju nikada nije bila jaka - to također puno mijenja čovjeka u psihosocijalnom smislu.

Ipak, najveći uspjeh Tine Maze je njezina promjena. Massi je od nje napravio šampionku, bio je svjestan da ona nije tek obična žena i da jednostavno mora znati "pritisnuti pravi gumb" kako bi mu potpuno vjerovala. On je u njoj vidio skijašku šampionku koju su u karijeri sprječavali strahovi i obrambeni mehanizmi, a ona je u njemu vidjela čovjeka koji će joj znati reći prave riječi u pravo vrijeme. Prema Massiju, najveći njezin problem bio je krivi odgoj u reprezentativnom pogonu. Imala je dvije vrste straha - bilo ju je strah skijaških staza, a drugi strah je bio teško objašnjiv, nekako općenit i neracionalan. Kada je Massi preuzeo Tinu, ona je bila na fizičkom i psihičkom dnu. Mnogi su osporavali njegovo trenersko znanje i stoga se on obrati za pomoć Ante Kosteliću. On mu je tada rekao: "Na dobrom ste putu, postat ćete šampioni!" I tada je i Tina počela vjerovati u to. Kada ih kompariramo, možemo reći sljedeće - najveća Janičina pobjeda je to što se uzdigla iznad manjka sustava, logistike, novca i snijega. Tinina najveća pobjeda je njezina promjena karaktera, mentaliteta, uspjela je pobijediti svoje unutarnje demone i vinuti se na vrh. Jedna se mučila s nedostatkom snijega, a jedna sa nedostatkom vjere u sebe. Jedna je imala nekoliko skijaških staza u svojoj zemlji, jedna dolazi iz alpske, skijaške zemlje - bez obzira na te geografske razlike, vidljivo je kako je svaka imala svoje probleme. Ti problemi i načini njihova rješavanja, oblikovali su njihove karaktere na različit način. Posljedično je to utjecalo na njihovu percepciju u medijima i na veličinu Janice, odnosno Tine.

Tina je, spomenuto je to u prošlom tekstu, bila iznimno sposobna polarizirati slovensku javnost. Jasno je kako to nije došlo samo po sebi. Na neki je način Tina polarizirala i samu sebe u prvoj polovici svoje karijere, nije se mogla "sastaviti". U svijetu sporta je bila jedno, van sporta drugo. Iako ju je tvrdoglavost odvela do svjetskog vrha, ona se jednostavno mnogima (posebno u Sloveniji) nije svidjela. Bilo je tu puno priče o novcu, o nezadovoljstvu novcem, o sponzorima, neke stvari su bile krivo iskomunicirane i našla se na udaru dijela slovenskih medija. Janica je, pak, nacionalna heroina koja je afirmirala svoju zemlju, koja je postigla nemoguće, koja je uvijek pred sobom imala viziju, nije skretala sa puta. Upravo zbog navedenih stvari, ona nije polarizirala hrvatsku javnost - nju je većina prihvatila kao "dobru vilu" hrvatskog sporta. Ona je u Hrvatskoj marka, dok će dio Slovenije uvijek imati nekakav odmak prema Maze. Ići će ljudima na živce zbog svoje različitosti. Kako kaže Goran Vojnović: "Šta ćeš, prevelik je zalogaj njen nesamozatajni karakter bio za Sloveniju i ljude koji od svjetskih i olimpijskih pobjednika očekuju samo zahvalnost jer im je omogućeno biti svjetski i olimpijski pobjednik." Janica i Tina su različite u mnogo toga, ali jedno im je zajedničko - jedne su od najboljih u povijesti svojega sporta!

Janica i Tina - ujedinjene u različitosti
"Biti na Olimpu je zapravo svojevrstan porez kojega plačimo svi koji živimo pod stalnim pritiskom vrhunskosti. Živjeti ono što osjećaš nije jednostavno. U životu uvijek imaš izbora, a u sportu, ako želiš uspjeti, baš i ne. Zapravo sam u svojoj biti bila drugačija od onakve osobe kakva sam morala biti u sportu. Stalno sam zatirala svoju ženstvenost, emocionalnost, htjela sam biti gladijatorica u pravom smislu te riječi. Bila je to bitka između moje dvije krajnosti, ali natjecati se bez emocija jednostavno nije moguće. Stvarno je teško biti gladijatorica, a osjećati se kao žena." Riječi su to Tine Maze, objavljene u ...
Janica i Tina - ujedinjene u različitosti
"Biti na Olimpu je zapravo svojevrstan porez kojega plačimo svi ...

Respekt: Cirohito, Puvlin,

Slažem se: Cirohito, Puvlin,

Ne slažem se: BoskoBalaban,

Ovaj uradak je ono što u zadnje vrijeme nedostaje tribini. Nekako sve nastojimo kvantificirati, a opet najbitniji elementi sporta su oni koji se samim brojkama odupiru. Hvala za malen dašak romantike među svim silnim brojkama koje nas zasipaju. - Puvlin, 7.1.18. 18:31, 1 1 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.