iverson

Reputacija
2
Bodova
42
Analiza
5
Ocjena
48
Anketa
86
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

12/2017
Surfin USA: kolika je Clevelandova perspekiva?

Puno se zadnjih dana govori o LeBronovoj metamorfozi u elitnog šutera, što mnoge impresionira, najviše zbog činjenice što to radi u svojoj 15.-oj sezoni. LeBron je, uz dobro nam poznate fizikalije i tehničke sposobnosti, mentalno potpuna neman koja ne prestaje raditi na sebi, što samo po sebi dovodi do situacije da ga se na tom području naziva anomalijom, i to je teza koju ne namjeravam i ne mogu rušiti.

Ali, kada uzmemo za pretpostavku da se radi o igraču koji još uvijek ne osjeća teret godina, njegov ovosezonski porast field goal percentagea na zavidnih 58,3% u tekućoj sezoni (iako se radi o uzorku od četvrtine sezone) sasvim je očekivan.

Mnogima to na prvi pogled neće izgledati tako ukoliko bismo pogledali kretanje njegovog percentagea tokom karijere (unaprijed isprike što nije rađeno na tribininim grafovima, već sam imao spremno u excelu pa mi se nije dalo prepisivat):

Ipak, ukoliko bismo njegovu karijeru u NBA ligi rascjepkali po angažmanima, što bi bilo logično uzevši u obzir da je igrao u tri potpuno različite momčadi i da je po povratku bilo potrebno vrijeme za prilagodbu, možemo vidjeti određene zakonitosti rasta u šuterskom postotku, pogotovo na drugom grafu na kojem su izuzete njegove prve 3 sezone zbog jednakosti uzoraka i činjenice da je u četvrtoj prvi put poveo momčad do finala konferencije i dao nam prvu potvrdu o kakvom se igraču radi:

Dakle, u Clevelandu prije Decisiona, LeBronov šuterski postotak ima konstantan i gotovo pravilan rast do 50%, u Miamiju se taj rast još ubrzava, te nakon povratka kući doživljava najstrelovitiji uspon, također gotovo pa pravilan.

Ako bismo išta u njegovih posljednjih 12 sezona kod šuta mogli nazvati anomalijom, to je činjenica da je u zadnjoj sezoni u Miamiju podigao svoj postotak manje nego inače (sa 56,5% na 56,7%). Sve ostalo, kao što se vidi na drugom grafu, potpuno je normalan razvoj situacije za LeBrona Jamesa.

Stoga, ovakve brojke ne trebaju čuditi - LeBron je u pitanju. Poznavajući njegovu etiku rada, trend rasta bi se vrlo lako mogao nastaviti i iznad stope od 60% narednih sezona. Što je za druge abnormalno nenormalno, za Jamesa je standard, te ga upravo to čini veličinom kakva je.

Kraljevski standard
Puno se zadnjih dana govori o LeBronovoj metamorfozi u elitnog šutera, što mnoge impresionira, najviše zbog činjenice što to radi u svojoj 15.-oj sezoni. LeBron je, uz dobro nam poznate fizikalije i tehničke sposobnosti, mentalno potpuna neman koja ne prestaje raditi na sebi, što samo po sebi dovodi do situacije da ga se na tom području naziva anomalijom, i to je teza koju ne namjeravam i ne mogu rušiti. Ali, kada uzmemo za pretpostavku da se radi o igraču koji još uvijek ne osjeća teret godina, njegov ovosezonski porast field goal percentagea na zavidnih 58,3% u tekućoj sezoni (iako se ...
Kraljevski standard
Puno se zadnjih dana govori o LeBronovoj metamorfozi u elitnog ...
10/2017
Kakva je Vlašićeva perspektiva u Evertonu?

Ronald Koeman dobio je nogu, a problemi za Everton i dalje su neizmjerno veliki. Ogroman novac potrošen je ovog ljeta, a momčad nema ideju igre, nema jasan sustav, trenutno ni menadžera, a rezultati pate, pa se tako uz poziciju pri začelju Premiershipa sramote i u Europi. Kako su trenutno bez menadžera i ne zna se u kojem će sustavu nastaviti sezonu, u daljnjem tekstu pozabavit ću se pregledom kadra i uspostavom hipotetskog sustava u kojem bi mogli prodisati.

Listu dovedenih ovog ljeta predvode Wayne Rooney, Gylfi Sigurdsson i Davy Klaassen koji još nisu pokazali ni natruhe onoga zbog čega su dovedeni, izuzev nekoliko golova koje je Rooney postigao, te Jordan Pickford i Michael Keane koji su se relativno bezbolno priviknuli na novo okruženje.

Dakle, kao logičan recept za izlazak iz krize nameće se uspostavljanje sustava koji će probuditi tri zvijezde prijelaznog roka i dati puls Evertonovoj ofanzivi. Obrana je na stoperskim pozicijama uz Keanea vrlo dobro pokrivena, sa Ashleyjem Williamsom, Philom Jagielkom, Masonom Holgateom i Ramirom Funes Morijem, no problematične su bekovske pozicije, gdje desno Cuco Martina i eventualno Holgate moraju krpati izostanak Seamusa Colemana zbog ozljede, a na lijevoj strani Leighton Baines proživljava veliki pad igre, dok zamjene, osim Lukea Garbutta, nema.

Što se veznog reda tiče, Morgan Schneiderlin i Idrissa Gueye pokazali su da mogu odrađivati sjajan posao u paru na pozicijama defanzivnih veznih, a Tom Davies jedan je od najvećih potencijala engleskog nogometa koji je već pokazao zrelost za Premiership na nešto ofanzivnijoj poziciji i s nešto većim tehničkim sposobnostima. Ni tu širina nije problem, sa Jamesom McCarthyjem i Muhamedom Bešićem, a na Daviesovu poziciju mogli bi se spustiti Klaassen ili eventualno Ross Barkley ako ostane, te u nekim ludim kombinacijama i Wayne Rooney.

Glavne zvijezde roka, Sigurdsson i Klaassen, pokazali su se najbolji u svojim dosadašnjim klubovima kada su igrali na poziciji iza centralnog napadača i priključivali se iz drugog plana gdje su najubotiji, što možemo isčitati i iz samih brojki (Klaassen u Ajaxu 180 nastupa, 55 golova i 38 asistencija, Gylfi u Swanseaju 131 nastup, 37 golova i 30 asistencija). Nikola Vlašić kao još jedno od pojačanja i uz Daviesa najveći potencijal, također je u Hajduku pokazao da se najbolje snalazi neposredno iza napadača, te su i Rooney i Barkley igrači karakteristika za ta mjesta.

Na krilnim pozicijama Everton ima toliko loša rješenja u odnosu na ostatak kadra, da bi bilo bolje da ih uopće nemaju u novom sustavu. Yannick Bolasie od dolaska na Goodison najviše je pokazao nekonzistentnost, uz dozu sklonosti ozljedama, Kevin Mirallas igrač je s očitim limitima koji se možda i bolje snalazi u nešto defanzivnijoj roli, pogotovo u sustavima s trojicom stopera i visokim wing-backovima. Aaron Lennon izvan kadra je zbog ozljede, i upitno je koliko više ozbiljno može i doprinijeti. U vidu perspektive imaju Ademolu Lookmana koji nije previše pokazao, te Dominica Calvert-Lewina koji je pokazao da se bolje snalazi u sredini nego na krilu.

Centralni napadač najproblematičnija je pozicija Evertona, gdje se Lukakua jednostavno ne može nadomjestiti. S obzirom na izostanak kvalitetnih rješenja, ovdje se kao najlogičnije rješenje nameće rola lažne devetke koju i Rooney i Calvert-Lewin mogu odigrati na visokoj razini, te ostavljati lopte "drugoj liniji napada" u vidu Sigurdssona i Klaassena. Treća opcija na poziciji centralne špice je Sandro Ramirez, potencijalno jedan od većih flopova ovog prijelaznog roka, no ne mora tako i biti. Ramirez je u Malagi pokazao da ima neke kvalitete, te bi ga Everton mogao koristiti kao dodatnu opciju u trenucima kada ne pali igra s lažnom devetkom, što im daje na taktičkoj raznovrsnosti kadra. Oumar Niasse je uvreda za Premiership.

Dakle, kao najlogičnija bi bila sljedeća postava:

Pickford - Martina (Coleman), Williams, Keane, Baines - Schneiderlin, Gueye - Davies - Klaassen (Vlašić), Sigurdsson - Rooney

U toj postavi Everton bi u obrani mogao stajati u formaciji 4-3-3 ili 4-3-2-1, ovisno o rezultatskoj potrebi, gdje srednju trojku čine Schneiderlin, Gueye i Davies koji se povlači kao treći zadnji vezni. Dobar dio spomenutih igrao je u sličnim formacijama, tako da ne bi trebalo dugo da se uspostavi defanzivni sustav, koji ionako nije glavni problem ove momčadi.

U napadačkim akcijama ta je momčad poprilično hibridna i tu postoji dosta opcija. Kao najbolja mi se čini da se Schneiderlin ili Gueye povuku na mjesto trećeg stopera, bekovi izađu visoko, na krilne pozicije, a Davies dolazi po loptu i donosi je u posljednju trećinu gdje bi trojac Klaassen-Sigurdsson-Rooney trebao moći odraditi posao. Nešto slično ovome igrao je Conteov Chelsea u šampionskoj sezoni, tako da je recept iskušan na Otoku.

Pojavljuje se tu još mogućnosti, pogotovo s Nikolom Vlašićem koji bi u tom sustavu mogao davati dodatnu dimenziju na jednoj od dvije pozicije iza napadača, što bi značilo da se Klaasen spušta dublje u vezni red i formacija postaje napadački još potentnija kada uzmemo u obzir Nikoline mogućnosti kreiranja i suradnje s bekovima, a protočnost lopte u drugoj trećini bi porasla dodatkom tehnički potkovanog igrača kakav je Klaassen.

Zaključak

Everton kvalitete u kadru ima, no sustav nedostaje. Ono što nema su dovoljna trenutna kvaliteta na bekovskim i krilnim pozicijama, te bi broj tih pozicija u svojoj formaciji trebao reducirati. Čak i kada ih reducira, broj igrača koji bi mogao odigrati u tom slučaju fizički znatno zahtjevniju rolu vrlo ja malen, ali ostaje im se nadati da Kevin Mirallas i dalje može pristojno krpati obje strane po potrebi. 

Dovedena su brojna pojačanja - trojac od kojeg se najviše očekivalo pokazao je zasad najmanje, te im je potreban sustav koji će ih oživiti, a uz to smanjiti broj krilnih pozicija i "čistih" napadača, te prebaciti fokus igre na sredinu igrališta, gdje Everton jedino i može dominirati kvalitetom igrača. Hoće li to donijeti novi trener - vidjet ćemo. Iako mi nešto govori da će se uspostaviti neki standardniji sustav po cijenu šikaniranja jednog od igrača pod većim ugovorima, i dovođenja poštenog krila.

U svakom slučaju - trenutno najveći problem je povezivost linija. Tom Davies već se prošle sezone pokazao kao pravo rješenje za taj problem, ima i više predispozicija nego što mu je potrebno i zaista ne znam što bi trebalo novom treneru da ga ne koristi u roli centralnog playmakera

Neprilagođena mašinerija
Ronald Koeman dobio je nogu, a problemi za Everton i dalje su neizmjerno veliki. Ogroman novac potrošen je ovog ljeta, a momčad nema ideju igre, nema jasan sustav, trenutno ni menadžera, a rezultati pate, pa se tako uz poziciju pri začelju Premiershipa sramote i u Europi. Kako su trenutno bez menadžera i ne zna se u kojem će sustavu nastaviti sezonu, u daljnjem tekstu pozabavit ću se pregledom kadra i uspostavom hipotetskog sustava u kojem bi mogli prodisati. Listu dovedenih ovog ljeta predvode Wayne Rooney, Gylfi Sigurdsson i Davy Klaassen koji još nisu pokazali ni natruhe onoga zbog čega su ...
Neprilagođena mašinerija
Ronald Koeman dobio je nogu, a problemi za Everton i ...

Respekt: domac277, Cirohito, rodgthegoat, draxy, konjokradica,

Slažem se: Cirohito, Wenger,

Ne slažem se: konjokradica,

Respekt za trud i neke ideje, iako se ne slažem s odabirom kadra. Mislim da Gylfi i Klaasen ne mogu igrati zajedno jer su isti tip igrača, i da je Rooney rak ove ekipe kao što je bio i u Unitedu jer ne može više ništa odigrati na vrhunskoj razini. - konjokradica, 24.10.17. 17:37, 0 0 0
Mislim da bi 4-3-3 mogao funkcionirati sa Schneiderlinom, Gueyeom i Gylfijem (ili Klaasenom) u vezi s dvojicom od trojca Vlašić/Bolasie/Mirallas ispred njih. U napadu zasad nitko nije dobra opcija, iako je Calvert-Lewin vjerojatno najmanje loša. - konjokradica, 24.10.17. 17:43, 0 0 0
Ključni problem je da od trojca Gylfi-Klaasen-Rooney treba igrati samo jedan, a taj jedan ne bi smio biti Rooney, no Everton će ga puno teže moći otkantati od Uniteda jer su manji klub i imaju nepovoljniji odnos u smislu statura kluba-statura igrača. - konjokradica, 24.10.17. 17:46, 0 0 0
10/2017
Tribina hipoteza

Michele Šego uvršten je u izbor top 60 igrača rođenih 2000. godine po Guardianu, što mu je donijelo poveću količinu medijske pažnje zadnjih dana. S druge strane, Hajdukova prva momčad baš u fazi igre koja glasi kao Šegov forte ima najvećih problema. Da li se nazire perfect fit? Je li Michele Šego sljedeći Hajdukov veliki projekt? Može li on to biti?

Odlazak Vlašića i nerješivi problemi

Odlaskom Vlašića i ozljedom Futacsa Hajdukov napadački trozubac ostao je poprilično tup, sa Antom Ercegom kao jedinim kvalitetnim rješenjem na svojoj poziciji, uz povremene bljeskove Ohandze. Sama pozicija špice i nije toliko deficitarna, uzmemo li u obzir da su pored kamerunca tu i Almeida koji ima određene kvalitete koje mogu prevagnuti protiv manjih ekipa, te Said koji unatoč svim manama ipak ima što dati ekipi. Talenta također ne manjka u vidu Franka Kovačevića i još ponekih igrača iz akademije(Delić, Prtajin).

Nerješiva enigma za Joana Carilla zato je – kako nadomjestiti odlazak Nikole Vlašića? Njegovu poziciju desne polušpice, koja bi se trebala kretati između linija, primati loptu u najopasnijim zonama ili se vraćati po nju ukoliko je potrebno, te biti ključna u izgradnji akcija i prenošenju lopte u zadnju trećinu i pred protivnička vrata.

Probao je Carillo na prvu s Tudorom, mnogi će reći razuman pokušaj, ali pokazalo se da na tom mjestu u ovom sistemu ne mogu igrati tako jednodimenzionalni igrači kakav je Tudor, jer onda očajnički manjka kreacije. Na drugoj strani imamo Ercega koji također nije kreator, ali je uvjerljivo najbolje Hajdukovo krilo i kao takav mora imati mjesto u sistemu, a i sistem ionako traži jedno takvo krilo, ali dvojicu ne trpi. 

Nakon propalog eksperimenta s Tudorom, pokušavalo se i sa Pešićem, Hamzom, Teklićem i Bašićem na tom mjestu, no oni su svi pokazali da su ipak prirodno centralni, a ne ofanzivni veznjaci (izuzev Pešića koji je ofanzivni veznjak, ali njegovi limiti su prilično vidljivi i nema nekog potencijala za napredak s obzirom na godine), te da se ne osjećaju ugodno na toj poziciji. Tek je Zvonimir Kožulj u par ulazaka pokazao da bi možda mogao odigrati nešto konkretnije u toj roli, no i on je po prirodi centralni vezni, pa je upitno koliko bi to moglo funkcionirati, a treba uračunati i njegovu sklonost ozljedama kada ga se uzima u ozbiljne dugoročne planove.

Michele Šego

Moderan, brzi napadač koji voli igrati sa loptom u nogama – kako ga je Alex Holiga opisao za Guardian, kojeg kao najveća kvaliteta krasi dribling, osjećaj za prostor i sklonost kreiranju šansi za sebe i suigrače. Promjenite ime u podnaslovu u Nikola Vlašić i recite mi koliko se istinitost rečenice promjenila.

Ipak, kada povučemo paralelu na karijere ovih dvaju mladih nogometaša, vide se neke razlike. Dok je Šego efikasniji u završnici i skloniji ulasku u najopasnije situacije, te vidljivo bolji u skok igri nego što je to bio Niksi u njegovim godinama, Vlašić je u tim godinama dominirao fizikalijama, i upravo mu je to olakšalo prilagodbu na seniorski nogomet i lansiralo ga u prvu momčad već sa 16 godina i 9 mjeseci, a iako Šego nema tu snagu ni izdržljivost vlašića, on je sada 5 mjeseci stariji nego tada Niksi, tako da argument da je premlad za gurnuti ga u vatru pada u vodu.

Dakle, potencijalni problemi kod guranja Šega mogu biti fizikalije izuzev brzine i visine, te pitanje kako će se on mentalno uklopiti i odgovoriti na taj izazov, koje se pojavljuje kod svakog ulaska mladog igrača u prvu momčad. Ali, kojeg Hajduk zaista izbora ima? U kadru pravog rješenje nema, može se nastaviti gurati Kožulja u nadi da promjeni navike i ostane zdrav, ili se nadati da će Pešić početi napredovati kao nikad dosad, a zimska tržnica (iako će na njoj Hajduk moći biti primarno orijentiran na ovu poziciju uzevši u obzir povratak Marka Futacsa) ne nudi previše rješenja na toj poziciji.

Rješenja naravno ima, postoji tu mnogo igrača s potencijalom ili povremenim dobrim partijama poput Kamenara iz Rudeša, no u Hajdukovom rangeu jednostavno ne postoji igrač na toj poziciji za kojeg se može reći – dovest' ćemo njega pa smo mirni. Igrači za koje bi se to moglo reći u HNL-u su, primjerice, Lovro Majer ili Jakov Puljić, no oni su ipak van Hajdukovih mogućnosti.

Michele Šego ima sve predispozicije krenuti Vlašićevim stopama i dati novi vjetar u leđa ovoj momčadi, te za nekoliko godina biti igrač o kojem će se pričati i u kontekstu najvećih klubova. Može li on to zaista napraviti – vidjeti ćemo tek kada Joan Carillo odluči to provjeriti. Ili netko nakon njega, ali to nije za sada ni izgledan ni poželjan scenarij.

Je li Michele Šego sljedeći Hajdukov veliki projekt?
Michele Šego uvršten je u izbor top 60 igrača rođenih 2000. godine po Guardianu, što mu je donijelo poveću količinu medijske pažnje zadnjih dana. S druge strane, Hajdukova prva momčad baš u fazi igre koja glasi kao Šegov forte ima najvećih problema. Da li se nazire perfect fit? Je li Michele Šego sljedeći Hajdukov veliki projekt? Može li on to biti? Odlazak Vlašića i nerješivi problemi Odlaskom Vlašića i ozljedom Futacsa Hajdukov napadački trozubac ostao je poprilično tup, sa Antom Ercegom kao jedinim kvalitetnim rješenjem na svojoj poziciji, uz povremene bljeskove Ohandze. Sama pozicija špice i nije toliko deficitarna, uzmemo ...
Je li Michele Šego sljedeći Hajdukov veliki projekt?
Michele Šego uvršten je u izbor top 60 igrača rođenih ...
SUper tekst... Šteta da dublje nisi išao u skauting s nekim utakmicama koje je odigrao ove sezone... - Losovius, 5.10.17. 9:54, 0 0 0
Nisam htio ulaziti u dublji skauting s obzirom da sam Hajduka II svega 3 utakmice ove sezone stigao pogledati svih 90 minuta, ostale sam gledao djelomično ili samo sažetke, pa nemam baš neka čvrsta stajališta. - iverson, 5.10.17. 13:01, 0 0 0
Pa tri utakmice nisu malo. Mislim valjda ima 500 ljudi koji su ove godine Hajduk II gledali više od tri puta. Stoga je tvoj uvid skoro pa jedinstven... - Losovius, 5.10.17. 13:21, 0 0 0
Nisu malo, ali je on u te 3 utakmice igrao relativno malo, a ovu protiv Lučkog u kojoj je zabio nisam gledao. Ako nekog zanima, ovdje ga ima u 3-4 akcije, istureni napadač sa brojem 11 i asistent kod gola: https://www.youtube.com/watch?v=w7dVkOZZhx0 - iverson, 5.10.17. 15:10, 0 0 0
10/2017
Je li titula na putu za Manchester?

Premier liga nas je puno puta dosad naučila da ne donosimo zaključke prerano. Ipak, ja ću to napraviti i reći da titula ide u Manchester. Razlog tome je ipak prevelika količina faktora koja bi se morala poklopiti da ih Chelsea ili Tottenham ugroze. Za početak bi te dvije ekipe morale odigrati sezonu na iznimno visokom nivou, što nisam siguran da u ovakvoj konkurenciji uz europske obveze mogu. Ipak, čak ni to možda neće biti dovoljno, pa evo i zašto.

Manchester City

Pep Guardiola je konačno posložio kockice i uspostavio svoj prepoznatljivi 2-3-2-3 sustav u kojem se bekovi sjajno priključuju veznoj liniji i tako brojčano nadjačavaju protivnika na sredini, a Silva i De Bruyne kao glavni kreatori primaju loptu u najopasnijim zonama. Zasad to pali gotovo pa savršeno, pobjedili su u 9 od 10 utakmica ove sezone u svim natjecanjima uz gol razliku 30:3 i oči u oči su s gradskim rivalom na vrhu tablice.

Kvalitetu su demonstrirali i ovoga vikenda u pobjedi protiv Chelseaja, u kojoj je na vidjelo izašlo s koliko hibridnim kadrom Guardiola raspolaže, kada je Fabian Delph u ulozi lijevog beka pružio sjajno izdanje. Na ovakvu igru Cityja ove sezone nitko nije našao odgovor, a mislim da bi to mogla jedino momčad poput Atletica, koja igra agresivniju obranu, dok je Conte Chelsea postavio prilično mlako u sredini, sa Fabregasom i Bakayokom koji pokazuje da ipak još ne može pratiti ritam ozbiljne premierligaške utakmice.

Lanjski grijesi i faktor Aguero


Ipak, jedna činjenica koja ne ide u prilog Cityju, i gdje Chelsea i Tottenham mogu tražiti priliku, jest ta da su i prošle sezone ušli u prvenstvo sa 6 pobjeda, nakon čega je uslijedio poraz od Tottenhama i početak crnog niza od 5 utakmica u ligi u kojima su upisali tek 6 od mogućih 15 bodova uz samo jednu pobjedu. Ponajviše zahvaljujući tome nizu, Novu godinu su dočekali na petom mjestu i daleko od ozbiljnih šansi za titulu, iako su nakon 6 kola bili uvjerljivi lideri sa +4.

https://i.imgur.com/Dvs8q8v.png

Ipak, ove godine izgledaju nešto zrelije, a i raspored im nije težak, tako da šanse za takvim padom drastično opadaju. Ipak, relativno lagani listopad zatvaraju poprilično teškim razdobljem od 8 dana u kojem će gostovati kod West Broma i na San Paolu, a potom ih očekuje Arsenal kod kuće. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se snaći u te 3 utakmice i kako će odgovoriti na eventualni prvi poraz, te ćemo u tom razdoblju dobiti mnoge odgovore na pitanja o tome dokle može ova momčad.

Još jedan faktor koji se nameće kao opasnost za Cityjevu lidersku poziciju je ozljeda Sergia Aguera, koji će po navodima britanskih medija izostati mjesec do dva nakon prometne nesreće (U Cityjevom taboru se nadaju da bi to moglo biti i nešto kraće od mjesec dana). Na žalost po Chelsea i Tottenham, to nije tako.

Koliko god nevjerojatno zvučalo, City na rezultatima nikad nije osjetio Aguerove brojne ozljede. Ukupno je u dosadašnjih 5 sezona na otoku propustio 45 utakmica zbog ozljede (iako lani nijednu) - City je u tim utakmicama uvijek znao odgovoriti, pa je tako uglavnom pobjeđivao, izuzev nebitne utakmice s juniorima u kupu (Chelsea), izrazito teških utakmica poput Barcelone, Uniteda, Chelseaja, Evertona i Liverpoola, te gostovanja na Britanniji. Dakle, samo su u 4 navrata ozbiljno posrnuli, od toga 3 puta na gostovanju, te im je postotak pobjeda u tim utakmicama nešto iznad 73%, prilično impresivno.

Zaključak je da su šanse da City ozbiljno posrne gotovo pa nikakve, tako da Chelsea i Tottenham nemaju protiv njih što očekivati bez vanserijske sezone u kojoj bi overachievali i najoptimističnija očekivanja.

Manchester United

Slično kao i City, sezonu su otvorili sa 9 pobjeda i remijem uz gol razliku 32:4. Mnoge se poveznice mogu naći između ove dvije momčadi, pa će tako biti zanimljivo vidjeti i kako će United odreagirati na prvi rezultatski pad i prve poraze, te koji će biti plan B Josea Mourinha kada igra koju sada gledamo ne bude palila.

Na prvi dojam, za Unitedov sam sistem skeptičniji od Cityjevog. Glavni razlog tome su Ashley Young i Antonio Valencia na bekovima, koji su unatoč svemu limitirani igrači i primarno ofanzivno orijentirani, te u 33. godini života, pa se postavlja pitanje koliko oni mogu pratiti ritam utakmica kroz sezonu, dok se ostala rješenja na bekovskim pozicijama zasad nisu pokazala toliko uspješnim. Tako da se može reći da u tom dijelu obrana Uniteda na otvaranju sezone nadmašuje očekivanja.

Stoperske pozicije nešto su bolje pokrivene, a dovođenjem Nemanje Matića, kojem društvo u defanzivnim formacijama čini Marouane Fellaini, Mourinho se pobrinuo da Bailly i Smalling (Jones) ne budu izloženi naletima najudarnijih protivničkih akcija. U prilog im ide i to da se iza njih se nalazi alfa i omega Unitedove obrane, David De Gea.

Što se ofanzivnog dijela kadra tiče, jednostavno ništa ove sezone ne da naslutiti kako bi Unitedova forma mogla opasti. Na početku sezone Paul Pogba se nametnuo kao ključni igrač, a na njegovu ozljedu United je odgovorio još jednim nizom visokih pobjeda. Drugi igrač koji nosi United vlastitom kvalitetom, i u čiju sam kvalitetu oduvijek sumnjao (možda sam se ipak prevario) je Romelu Lukaku

Ako pogledamo Lukakuove brojke prethodnih sezona na grafu minute per goala, vidimo da je u WBA imao impresivnih 118 minuta po golu, no u toj sezoni čak je 15 puta ulazio s klupe, a u samo 20 navrata je bio starter. Sezonu kasnije, prvu na Goodisonu, brojka je pala na nešto realnijih 173 minute. U drugoj sezoni u plavom dresu uslijedio je pad, pa je zabio samo 10 golova u prvenstvu, no već dogodine se vratio u staru formu (176), te lani napravio iskorak i u prosjeku postizao gol svako 130 minuta kao starter.

Na otvaranju ove sezone se ta brojka vrti oko 80 minuta uzmemo li u obzir sva natjecanja, te je za očekivati da će se do kraja sezone vratiti na nekih normalnijih 110+ minuta, što bi ipak trebalo Lukakuu garantirati određenu dozu golova, i ne bi trebalo čuditi pređe li brojku od 30 u ligi. Iako bi i puno manje bilo dovoljno Unitedu da napadne naslov.

Maknemo li taj sjajni dvojac, i dalje tu ima jako puno kvalitete. Henrikh Mkhitaryan već neko vrijeme sija punim sjajem, a pogledamo li njegovu karijeru, tu ništa ne mora čuditi i ne može se očekivati neki značajan pad u skorije vrijeme. Juan Mata igra standardno dobro uz povremeno hladne predstave, Martial i Rashford u svakoj ukazanoj prilici pokazuju koliko su nezadrživi i opasni po protivnički gol, a Ander Herrera i Jesse Lingard su drukčiji tipovi igrača koji davaju momčadi na fleksibilnosti. Sve u svemu, impresivan kadar.

Jedino što se nameće kao problem za United je iznimno težak mjesec koji je pred njima. Nakon što im igrači odrade reprezentativne stanke i dobrano se potroše u finišu kvalifikacija za mundijal, United igra 6 utakmica u razmaku od 17 dana, nakon čega kao šlag na tortu odlaze na Stamford Bridge. Upravo taj niz utakmica bit će ključan u određivanju smjera Manchester Unitedove sezone, te ćemo u njemu vidjeti koliki je zapravo potencijal ove momčadi, i imaju li u sebi ono što je potrebno za zvati se prvakom.

https://i.imgur.com/t3x4UuV.png

Jednostavno, Chelsea i Tottenham ako dobiju šansu, to će biti na kapaljku. I moraju biriljirati ako žele napasti vrh.

Titula ide u Manchester
Premier liga nas je puno puta dosad naučila da ne donosimo zaključke prerano. Ipak, ja ću to napraviti i reći da titula ide u Manchester. Razlog tome je ipak prevelika količina faktora koja bi se morala poklopiti da ih Chelsea ili Tottenham ugroze. Za početak bi te dvije ekipe morale odigrati sezonu na iznimno visokom nivou, što nisam siguran da u ovakvoj konkurenciji uz europske obveze mogu. Ipak, čak ni to možda neće biti dovoljno, pa evo i zašto. Manchester City Pep Guardiola je konačno posložio kockice i uspostavio svoj prepoznatljivi 2-3-2-3 sustav u kojem se bekovi sjajno priključuju veznoj ...
Titula ide u Manchester
Premier liga nas je puno puta dosad naučila da ne ...
10/2017
r2 n1 k1
Može li Simeone postati "novi Ferguson" ili mora promijeniti sredinu?

Već duže vrijeme pratim vaš rad, iako mi je prvi put da pišem, te vas smatram ponajboljim projektom sportskog novinarstva na našem jeziku. Ali ovaj put moram napisat podužu i poveću kritiku na Losove teze iz videa kao i način iznošenja istih, i žao mi je da mora biti tako u prvom postu, jer ga iznimno cijenim kao novinara.

Smatram da je Hodoba mnoge stvari rekao dobro, dok Los previše banalizira tržište nogometnih fanova – reći da Atletico nema tržišni/marketinški potencijal zato što preferiraju defanzivni stil nogometa a većina klubova na tržištu preferira ofanzivni je jednak apsurd kao da rečeš „Zašto otvoriti restoran zdrave hrane u gradu koji ima 15 fast foodova i nijedan restoran zdrave hrane?“ - E pa baš zato (pogledati pod „diferencijacija proizvoda“). Kao i na svakom drugom tržištu potrošača, tako i na tržištu potrošača nogometa kao industrije i njegovog proizvoda postoji ogroman spektar segmenata i podjela preferencija, pa samim time veći potencijal dobiva ono što nije već ispričana priča. Dakle, proizvod kakav se ne nudi u većim količinama, u ovom slučaju na tržištu najvećih klubova. A mislim da Atleticov imidž apsolutnog pit bulla to jest. (Jedan paradoks, u videu si rekao da je Simeone idealan fit za Chelsea, te si se baš tu vodio tom logikom da navijači Chelseaja vole da im momčad ima taj pit bull imidž i po cijenu atraktivnosti u napadu – zašto je onda isti neprihvatljiv za Atletico?)

Uz to, Losu se u prethodnim emisijama sve češće dogodi da ne da sugovornicima dovršiti misao i upadne im u riječ, te ih prekine u dosta dobrom argumentiranju, pri čemu se dobija dojam kako svoje teze postavlja kao nužno ispravne.

Konkretno govorim o situaciji kada je Los prekinuo Hodobu u dijelu u kojem su zaključili da je Monaco prodao nekoliko igrača za 400+ milijuna, te je Hodoba pitao za koliko bi Atletico prodao ekipu, Los mu ne da objasni kako je to argument u korist Atletica već završava temu sa zaključkom kako je to argument u korist Monaca da bi teza držala vodu. Upravo to je argument u korist Atletica samim time što nijedan Atleticov igrač na kraju sezone nije vrijedio ni 100 ni 200 milijuna nijednom drugom treneru jer je znao da od njega ne može dobiti velike stvari u svom sistemu, dok Simeone to s tim igračima radi. Simeone je stvorio sistem u kojem od igrača koji nominalno nisu za najveće domete do tih istih dometa redovito i dolazi, i u tome leži njegova trenerska veličina.

Također, mislim da se u ogromnoj mjeri podcjenjuje ono što Hodoba pokušava cijelo vrijeme naglasiti, a to je – Što Simeoneu fali u Atleticu? Stvorio je kult ličnosti, ima reputaciju božanstva i odriješene ruke za naredne sezone. Gdje bi imao takvu slobodu? Vojsku navijača koji će uvijek stati iza njega? Momčad po svojoj mjeri i sistem koji je sam stvorio, u koji cijeli klub vjeruje i kojeg navijači vole gledati? Što mu, primjerice, Chelsea više može ponuditi? Koji euro više? Ne vjerujem ni da u Atleticu radi za kikiriki. Premium talent igrače? Pa da ga herc strefi kad vidi Fabregasa i slične u pokušaju „obavljanja defanzivnih zadaća“. Zvijezdanu prašinu? Po cijenu čega? Maltretiranja od strane žutog tiska prilikom svakog kiksa, po cijenu hodanja po staklu kakvo je posao u klubovima najvećih očekivanja, rizika od potencijalnog neuspjeha u uspostavljanju željenog sistema, igrače teških „personalityja“, neke potpuno neuklopive u sistem...

Možemo to sagledati i iz perspektive Simeonea kao osobe – ipak je taj posao (kao i svaki posao koji se radi s ljubavlju, a ne isključivo iz profita) na najvišoj razini neka vrsta umjetnosti i stvaralaštva, a Simeone jest stvaraoc. I kao takav, povremeno bi mogao imati „lude“ ideje i prijedloge, koje će, uzevši u obzir reputaciju, biti puno lakše prihvaćene u Atleticu nego negdje drugdje. Smatram da je i taj faktor „samoostvarenja“ jako bitan svakom uspješnom treneru, te je to još jedan argument u korist ostanka.

To bi bilo to od mene, nastavite s dobrim radom i praksom dovođenja Hodobe u goste. Losu još jednom ispirke radi „upiranja prstom“, nadam se da neće biti krivo shvaćeno.

Što Simeoneu fali u Atleticu?
Već duže vrijeme pratim vaš rad, iako mi je prvi put da pišem, te vas smatram ponajboljim projektom sportskog novinarstva na našem jeziku. Ali ovaj put moram napisat podužu i poveću kritiku na Losove teze iz videa kao i način iznošenja istih, i žao mi je da mora biti tako u prvom postu, jer ga iznimno cijenim kao novinara. Smatram da je Hodoba mnoge stvari rekao dobro, dok Los previše banalizira tržište nogometnih fanova – reći da Atletico nema tržišni/marketinški potencijal zato što preferiraju defanzivni stil nogometa a većina klubova na tržištu preferira ofanzivni je jednak apsurd kao da rečeš ...
Što Simeoneu fali u Atleticu?
Već duže vrijeme pratim vaš rad, iako mi je prvi ...

Respekt: pravi, Alumnus,

Ne slažem se: Cirohito,

Iversone, sve super i sve cool, ali ovo nije mjesto za ovakve stvari. Pročitaj što piše na ovom linku: https://www.tribina.hr/about/. Ovaj komentar je korisnički feedback kakav bismo sigurno željeli vidjeti, ali zato youtube ima komentare. - Jerlekan, 2.10.17. 13:02, 0 1 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.