johnny08

Reputacija
8
Bodova
196
Analiza
146
Ocjena
288
Anketa
545
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

03.11.
Zašto su Immobile i Lazio toliko efikasni?

Simone Inzaghi je većini nogometnih zaljubljenika bio poznat kao mlađi brat legendarnog Filippa Inzaghija, te je unatoč par solidnih sezona u redovima Lazija i statusu povremenog talijanskog reprezentativca za igračke karijere uvelike ostao u sjeni svog starijeg brata. Činilo se da Simone iz te sjene neće izaći niti nakon okončanja igračke karijere budući da je stariji Inzaghi spletom okolnosti dobio klupu Milana, no godinu dana nakon neuspješnog izleta Filippa u trenerske vode jednako tako neočekivano Simone je dobio klupu Lazija. I to na zaista zanimljiv način.

Naime, Stefano Pioli je nakon godina prosječnosti uspio 2015. godine sezonu završiti na visokom trećem mjestu, no unatoč činjenici da mu je Lotito u narednoj sezoni značajno pojačao ekipu, Pioli je dobio otkaz nakon poniženja u gradskom derbiju od strane Rome. Tada je klupu dobio Simone Inzaghi, koji je prethodno godinama radio u mlađim kategorijama rimskog kluba, no na njega zapravo nitko nije gledao kao na trajnijije rješenje. Sezona je nekako završena (8. mjesto), a Lazio je solidno pod Inzaghijem gurao i u EL-u gdje je pomalo i neočekivano Sparta Prag zaustavila prolazak Lazija među osam najboljih ekipa tog natjecanja. Uprava prvotno nije kormilo dala Inzaghiju, već je za trenera postavljen Bielsa, dok se Inzaghiju nudio povratak na njegovo staro mjesto trenera u mlađim kategorijama.

Legendarni Argentinac je u Rimu proveo svega 48 sati prije nego što je odlučio pokupiti kovčege i napustiti klub uz obrazloženje kako trener njegovog kalibra mora imati minimalno 90% ekipe spremno pred pripreme za novu sezonu; a u to vrijeme je Lazio više brinuo o prodaji nego o dovođenju igrača. Navedeno nije smetalo Inzaghiju koji je uslijed skandala s Bielsom postavljen za trenera Lazija, a Lotito mu je potom uručio 'čestitku' u vidu dovođenja Immobilea, Wallacea, Bastosa, L.Alberta i J.Lukakua (u to vrijeme igrače koji ne bi pobudili značajniji interes) od kojih će se u navedenoj sezoni tek Immobile i Wallace isprofilirati kao instant pojačanja. Upravo prošla sezona je bila sezona u kojoj je Inzaghi postao jedan od najcjenjenijih mladih trenera Italije, a na putu prema 5-om mjestu u prvenstvu i finalu Kupa je uskrsnuo Immobilea koji mu se zahvalio sa 26 golova, dok je na svjetsku nogometnu mapu postavio mladiće poput Keite, Milinković-Savića, Andersona, Hoedeta i de Vrija; uz značajan doprinos odnosno core iskusnih igrača poput Biglije, Lulića, Parola i Radua.

Uspjeh prošlogodišnjeg Lazija se nikako ne može okarakterizirati kao slučajan budući da je već Pioli udario temelje u sezoni 2014./2015., no ono što je svakako impresioniralo jest koliko je Inzaghi iskoristio potencijal navalnih igrača pritom pružajući oku ugodan nogomet u kojem jednostavno nema mjesta za fizički inferiorne igrače. Primjerice to i je razlog igranja Lulića, Radua ili Baste, koji iako tehnički često neće oduševiti, uvijek su spremni na terenu ostaviti apsolutno sve što imaju. To je ujedno bio i razlog doziranja Keite (od 21. nastupa u početnoj postavi završio je samo 6 mečeva, a kao zamjena je ulazio u 10 utakmica), koji je unatoč nevjerojatnim tehničkim predispozicijama bio igrač koji nije mogao odgovoriti obaveznoj igri koju je Inzaghi zahtijevao.

Tako dolazimo do ovosezonskog prijelaznog roka koji je Laziju poslužio za servisiranje postojećih dugova, te je na tri vrlo bitna igrača (Biglia, Keita i Hoedt) zarađeno oko 64M eura, dok je na pojačanja utrošeno 28M (ako izuzmemo dvojac mladića iz Brage samo 16M eura). U pogledu dolaznih transfera Lazijeva kampanja nije nikoga oduševila, te ih niti jedan analitičar talijanskog nogometa nije smatrao kao prijetnju uoči nove sezone. Navedeno je potencirano ozljedom Andersona, te se činilo kako će nova sezona biti puna frustracija po navijače Lazija. Danas Lazio igra sezonu iz snova koju malo tko može objasniti, no ipak je primjetan jedan zanimljiv uzorak. Ekipa koja je već gotovo dvije sezone na okupu je omogućila eksploziju L.Alberta, koji je poput Susa iz Milana odbačen iz Liverpoola i koji je uspio proći sezonu prilagodbe na talijanski nogomet u kojoj je bio marginalan igrač (svega 363 minute). Na istim postulatima djeluje Kek u Rijeci kojem sustav omogućuje svojevrsni plug 'n' play kod novopridošlih igrača, a upravo je nevjerojatna transformacija Lucasa Leive iz igrača kojem nikome nije jasno što je sve ove godine radio u Liverpoolu do ponajboljeg holding MC-a talijanske lige. U uvodnih 11 utakmica lige potpuno je emulirao defanzivni učinak kapetana Biglije, dok u sadašnjoj igri Lazija nema ni potrebe da Leiva lovi Biglijina ofenzivna dostignuća. Kao ogledni primjer rasta Lazija pod Inzaghijem vrijedi uzeti ligaške pobjede nad Milanom i Juventusom u kojima je primjetno kako je Lazio sposoban unakaziti protivnika brutalnom realizacijom svojih prilika. To je u Rimu napravio Milanu preko nevjerojatnog Immobilea i onda su znalački priveli utakmicu kraju uz veći postotak držanja lopte i gotovo 90% točnih dodavanja. S druge strane, u Torinu su preokrenuli Juventus i slavili s 1:2 blitzkriegom u 5 minuta gdje su pokazali kako mogu do rezultata i kada su u podređenom položaju veći dio utakmice.

Naravno glavno pitanje koje se postavlja jest može li Lazio nastaviti s ovakvim igrama. Iskreno, mislim da to nije moguće iz najmanje tri razloga. Prvi je dubina kadra koja nije pogodna za igru na tri fronta i za očekivati je kako će Lazio doživjeti pad u formi (prošle godine nije bilo Europe što je značajno pogodovalo igri Lazija). Nadalje, možda zvuči paradoksalno, ali Lazio bolje izgleda kada u sastavu nema Keite i Andersona, koji su fenomenalni igrači, ali jednostavno svojim stilom igre usporavaju tranziciju Lazija, odnosno ne uklapaju se najbolje u Inzaghijev stil gdje se od igrača očekuju stalna ponavljanja duž terena uz minimalno kompliciranje u fazi napada. Povratkom Andersona Inzaghi će morati malo i modificirati igru Lazija, no izuzev sjajnog Brazilca jedina unutarnja rezerva je vremešni Nani od kojeg se, barem do sada, nije dobilo ono za što je plaćen (uz Leivu najskuplji igrač sa 2,5M eura godišnje plaće). Pri spomenu na plaće, Lazio se sa svojim aktualnim budžetom ne može natjecati sa ostalim velikanima talijanskog nogometa, no navedeno kompenziraju pametno odrađenim prijelaznim rokovima u kojima se zapravo konstantno planira svaki sljedeći potez. Opet vučem ovdje paralelu s Rijekom, jer vidljivo je kako oba kluba, unutar vlastitih mogućnosti, posluju na vrlo sličan način. Kroz ustrojeni sustav se omogućava rehabilitacija igračima koji u početku karijere nisu ostvarili svoj potencijal dok je istovremeno impresivno odrađen skauting u pogledu igrača kao što su Savić ili Anderson (mlade perspektive) koji će klubu u narednim godinama donijeti ono što su donosili Candreva, Balde ili Hernanes (nekad bili Nesta, Vieri, Nedved i Veron), odnosno upliv svježeg kapitala s kojim će Lazio još godinama moći operirati u sivoj zoni između talijanskih velikana i ostatka lige, sa jasnim mogućnostima da na temelju dobro osmišljenog sustava mogu vrlo lako pomrsiti račune najbogatijim talijanskim klubovima i posramiti i dvostruko skuplje proračune.

Čudotvorac iz Piacenze i riječki poslovni model
Simone Inzaghi je većini nogometnih zaljubljenika bio poznat kao mlađi brat legendarnog Filippa Inzaghija, te je unatoč par solidnih sezona u redovima Lazija i statusu povremenog talijanskog reprezentativca za igračke karijere uvelike ostao u sjeni svog starijeg brata. Činilo se da Simone iz te sjene neće izaći niti nakon okončanja igračke karijere budući da je stariji Inzaghi spletom okolnosti dobio klupu Milana, no godinu dana nakon neuspješnog izleta Filippa u trenerske vode jednako tako neočekivano Simone je dobio klupu Lazija. I to na zaista zanimljiv način. Naime, Stefano Pioli je nakon godina prosječnosti uspio 2015. godine sezonu završiti na visokom ...
Čudotvorac iz Piacenze i riječki poslovni model
Simone Inzaghi je većini nogometnih zaljubljenika bio poznat kao mlađi ...
02.11.
Rijeka - Austria Beč 1:4

Rijeka je na Rujevici u ključnoj europskoj utakmici poražena 1:4 od strane bečke Austrije, te se navedeni poraz može svrstati uz bok onome od Aberdeena kao najteži europski poraz u mandatu Matjaža Keka. Takav raspad sistema na svim razinama nije nešto sa čime se obično veže Rijeka Matjaža Keka i u klubu s Kvarnera tek slijede tektonski poremećaji nakon kojih će se iskristalizirati hoće li Kek pronaći igrače koji su spremni povratiti se na stari put ili će klub pokušati promjenom trenera izazvati pozitivni šok. No, krenimo na početku u analizu same utakmice.

Rijeka je Austriju dočekala bez ozlijeđenih Gavranovića i Eleza, koje su kao i protiv Dinama mijenjali Gorgon i Punčec, a Heber i Mišić su očekivano dobili prednost pred Puljićem i Malešom. Od samog početka se vidjelo kako Rijeka ne posjeduje pritisak na zadnju liniju gostiju, te se riječke linije nisu koordinirano pomicale u pritisku bez lopte, što je dovodilo do toga da je golman Pentz loptu bez većih problema ispucavao loptu u krug oko centra gdje ju je mirno primao usamljeni igrač Austrije. Već to je svojevrsna anomalija koja je jasno ukazivala kako u Kekovoj ekipi nešto ne štima. Opće je poznata stvar kako Rijeka provjerenog napadača mimo Gavranovića nema, no naprosto je nevjerojatno koliko se vidio izostanak Švicarca. Očito je kako je ekipu duboko podijelio medijski lov na vještice u pogledu Gavranovića, pa se tako napravio puni krug od fantomske do prave ozljede u svega nekoliko sati, što je očito značajno utjecalo na odnose unutar riječke svlačionice. Navedeno se prelilo na teren, te je bilo potpuno jasno kako Rijeka neigranjem Gavranovića gubi nešto što ostatak ekipe naprosto ne može nadoknaditi.

Osim očitog doprinosa u pogledu golova (11 ove sezone, od čega se posebno pamte oni europski, odnosno gol Salzburgu koji je Rijeci donio play-off LP-a i posljedično skupine EL-a, te dva gola Austriji pred dva tjedna za nadu u europsko proljeće) Švicarac je zapravo prvi i vrlo često ključni stup Kekovog sistema. Naime, radne navike Gavranovića u pogledu njegovih kretnji u fazi bez lopte i njegov pritisak na zadnju liniju protivnika su nešto što kao iskrica pokreće ostatak ekipe na (re)akciju. Takav učinak je nemoguće kvantificirati, no kada studioznije promatrate igru ili utakmice Rijeke sa i bez Gavranovića potpuno je jasno koliko on znači ovoj Rijeci. Pritom bi bilo nepravedno samo spomenuti pritisak na zadnju liniju kao nešto što je njegov forte. Njegove kretnje između linija i mogućnost zadržavanja lopte dok se ostatak ekipe priključi napadu je upravo ono što je Gorgon bezuspješno pokušavao emulirati kroz večerašnju utakmicu s Austrijom. Rijeci je falio baš taj igrač koji bi zadržao loptu dok se Heber i Acosty ne bi priključili napadu ili poslužio kao matinela za ulaske bržih igrača u prostore iza leđa relativno sporih austrijskih braniča. Štoviše, ne pritisnuti onakvu obranu Austrije na domaćem terenu, koju je čisto na iskustvo na okupu držao Westermann je ključni razlog zašto je Rijeka izgubila utakmicu. Onog trenutka kada je izostao kontrolirani pritisak na obranu Austrije riječke linije su pucale jedna po jedna. Gorgon, Heber i Pavičić bi bez puno smisla pokušavali pritisnuti obranu Austrije, Mišić i Bradarić bi ih traljavo slijedili i tako bi ostavljali prevelike rupe na sredini terena na kojima nije bilo osigurača poput Maleša koji bi eventualno dao nekakav balans ovoj ekipi Rijeke. Pritom se često Keku spočitava uvrštavanje Maleša u prvu postavu i igru s tri radno orijentirana veznjaka, no danas je bilo jasno kako Rijeka bez Maleša ne može igrati niti domaće europske utakmice protiv jedne Austrije. Pogotovo ne bez Gavranovića i Eleza.

Ništa bolja situacija nije bila u trenucima kada je Rijeka imala loptu. Austrija je relativno lako kontrolirala napade Rijeke na sredini terena, gdje je Pavičić bio potpuno zagušen, dok je vrlo lošu utakmicu odigrala lijeva strana na čelu s Heberom. Prije uvodnog gola Acosty i Vešović su se isprofilirali kao igrači koji bi mogli donijeti donijeti prevagu, no osim jasne neuigranosti Acostya s ostatkom ekipe, vrlo često u sredini austrijskog kaznenog prostora se nalazilo premalo ili nimalo riječkih napadača koji bi završili akcije Acostya i Vešovića. Taj problem Rijeke nije od večeras i veže se onu prethodno spomenutu koordinaciju linija koja je negdje po putu izgubljena u prijevodu. Naime, onog trenutka kada su se nanizali porazi, kada se dogodio slučaj Gavranović i kada su počela prozivanja unutar same svlačionice postalo je jasno kako odlučujući rez mora napraviti klub koji će ili omogućiti Keku nesmetan rad te će riješiti problem 'pučista' ili će zadržati isti igrački kadar i promijeniti trenera.

Što bi bilo bolje za Rijeku je teško u ovom trenutku reći, no neporeciva činjenica je da kada pričamo o Keku pričamo o najboljem i najuspješnijem treneru u povijesti Rijeke koji je klubu donio nešto što je malo tko sanjao pred 5 godina. Nadalje, Rijeka je pred sezonu i tokom sezone izgubila 3 od 4 igrača koji su bili zvijezde vodilje u prošloj sezoni. To su Franko, Ristovski i Gavranović, dok se njima može pridodati Vešović koji je u zadnjoj godini ugovora i koji je već neko vrijeme mislima daleko od Rujevice. Od tog kvarteta ili kvinteta igrača tu je još Bradarić, koji unatoč svim svojim kvalitetama nije i ne može biti vezivno tkivo koje će u ovakvim trenucima povezati svlačionicu. To je pokazao i nepromišljenom izjavom medijima u pogledu Gavranovića, a to pokazuje i na terenu gdje je uslijed serije lošijih rezultata Rijeke nestalo i njegovog autoritativnog pristupa naspram ostatka ekipe za vrijeme utakmice. Ipak sam bliži rješenju kako Keku treba dati odriješene ruke da pročisti svlačionicu jer igrači po ničemu nisu pokazali kako su sposobni stvari riješiti sami između sebe za dobrobit kluba. Nadalje, prema svemu viđenome Rijeka će se teško priviknuti na život bez Gavranovića, no postojeći sustav će taj izostanak puno lakše nadoknaditi u izostanku europskih utakmica. Uz navedeno, Rijeka niti u Europi niti u prvenstvu nije ostvarila neke teške podbačaje koji bi značili da će klupski ciljevi biti ugroženi, no krajnje je vrijeme da ekipa Rijeke prestane živjeti na prošlogodišnjim lovorikama i da igrači napokon shvate kako će bez kohezije rezultat izostati, a to će posljedično dovesti do lošijih prilika za veće ugovore i jače lige. A to vjerujem da nikome nije u interesu.

Obezglavljena Rijeka ponovila Aberdeen
Rijeka je na Rujevici u ključnoj europskoj utakmici poražena 1:4 od strane bečke Austrije, te se navedeni poraz može svrstati uz bok onome od Aberdeena kao najteži europski poraz u mandatu Matjaža Keka. Takav raspad sistema na svim razinama nije nešto sa čime se obično veže Rijeka Matjaža Keka i u klubu s Kvarnera tek slijede tektonski poremećaji nakon kojih će se iskristalizirati hoće li Kek pronaći igrače koji su spremni povratiti se na stari put ili će klub pokušati promjenom trenera izazvati pozitivni šok. No, krenimo na početku u analizu same utakmice. Rijeka je Austriju dočekala bez ozlijeđenih Gavranovića ...
Obezglavljena Rijeka ponovila Aberdeen
Rijeka je na Rujevici u ključnoj europskoj utakmici poražena 1:4 ...
sigurno lakše s ove druge strane. - Dado7, 3.11.17. 8:58, 0 0 0
Dado, ja sam apsolutno protiv smjene Keka, ali površno bi bilo ne uzeti tu opciju u obzir kada je ekipa u rezultatskoj i igračkoj krizi. Svojevoljni odlazak Keka dođe na isto, ali to bi značilo preispitivanje cijelog poslovnog modela kluba... - johnny08, 3.11.17. 10:09, 0 0 0
Nisam za nepromišljenu smjenu Keka, iako mi već ide stvarno na živce to što čovjek ne rotira igrače i što mu sezonu iznesu 12-13 igrača. Pa onaj Australac Davidson doveden je kao pojačanje na lijevom beku, a nije dobio priliku u kontinuitetu. - Cirohito, 3.11.17. 16:00, 0 0 0
I upravo je to bio problem kod Punčeca, čovjek je zbog nedostatka rotacije neuigran s ostatkom ekipe i psihofizički nespreman za velike utakmice i pritisak koji one nose. - Cirohito, 3.11.17. 16:05, 0 0 0
U slučaju Kekovog odlaska Kopić mi se čini kao najbolje rješenje. To bi se i njemu isplatilo, u Dinamu Cvitanović ima sigurnu poziciju, Osijeku je ponovno krenulo, a sumnjam da će Hajduk mijenjati Carilla. - Cirohito, 3.11.17. 16:09, 0 0 0
10/2017
Hrvatska - Finska 1:1

Jučer je Hrvatska na Rujevici u sklopu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo odigrala 1:1 s Finskom, te je na taj način utakmicu prije kraja ostala na marginama nastupa na svjetskoj smotri. Naime, Hrvatska u zadnjem kolu putuje u Ukrajinu gdje se više ne lovi izravni plasman na SP već dodatne kvalifikacije.

Samo ta činjenica bi trebala biti izuzetno poražavajuća, s obzirom da je Hrvatska dobila zapravo povoljnu grupu u kojoj su igrale čvrste, ali prosječne ekipe Islanda i Finske, te Turska i Ukrajina sa svom silom internih i eksternih problema koje prate te dvije reprezentacije. Ipak, izgleda kako su hrvatski demoni prevladali i HNS-u su zapravo na naplatu napokon došle godine guranja glava u pijesak.

Prvenstveno, Ante Čačić nikada nije ni trebao postati izbornik, jer u svakom iole uređenom Savezu ta funkcija treba pripasti pojedincu koji je u trenerskoj karijeri dokazao kako je spreman voditi izabranu vrstu neke zemelje. Ante Čačić u svojoj dugogodišnjoj karijeri nije napravio ništa vrijedno spomena, no nisu niti njegovi prethodnici koji su u moderno doba po istom principu instalirani na klupu Hrvatske. Samim time odgovornost Čačića je minimalna, budući da je on savršeno odgovarao HNS-u, ali i igračima.

Pritom mnogi spominju HNS kao jedino izvorište problema, što takva organizacija, s takvom strukturom svakako jest, no odgovornost za svaki rezultatski debakl mora biti i na leđima igrača. Upravo ti igrači godinama igraju isključivo onako kako oni žele, a ne libe se brzo riješiti bilo kakvog autoriteta (čitaj Kovač) koji bi mogao stvari ustrojiti na način da su igrači ti koji se podređuju nečijim nogometnim idejama. Uz to, javna tajna je da hrvatski reprezentativci ne posjeduju nikakav stav. Oni nemaju stav o izbornicima, oni nemaju stav o protivnicima, niti o potencijalnim suigračima koji bi trebali biti dio te ekipe, ali iz nekih razloga nisu. Hrvatski nogometni reprezentativci su skupina anemičnih pojedinaca, miševa, koji savršeno predstavljaju državu za koju nastupaju. A na Rujevici su samo pokazali svoje pravo lice.

Naime, HNS je zbog loših terena diljem države, logično odlučio posljednju domaću utakmicu kvalifikacija preseliti na Rujevicu, najbolji teren u Hrvatskoj. Iako je teren standardno izgledao odlično, odluka HNS-a samo pokazuje koliko su oni daleko od bilo kakvog pulsa javnosti. Rijeka je grad u kojem organizacije poput HNS-a koje se vode na svima znani način jednostavno ne prolaze, a kada je i posljednji bastion desničarstva i niskih strasti koji postoji u Rijeci, odnosno Armada, odlučio objaviti bojkot HNS-u, bilo je jasno da će podrška igračima postojati isključivo u onoj mjeri u kojoj sami igrači tu podršku zasluže svojim prezentacijama na terenu. I tu dolazimo do najvećeg podbačaja u jučerašnjem remiju sa Finskom.

Potpuno je jasno kako je situacija unutar same ekipe katastrofalna i to ne može zatomiti nasmiješeni Čačić koji je danima prije utakmice tvrdio da su stvari idealne i da su igrači spremni. Jednostavno govor tijela tih igrača govori kako bi oni radije bili bilo gdje drugdje nego na terenu dok nastupaju za Hrvatsku. Izuzev Modrića, ne postoji igrač koji jučer mogao dobiti prolaznu ocjenu. Razloga za to je jako puno. Od Saveza koji je korumpiran do srži do sudskih procesa protiv Mamića, koji su u pravni vrtlog povukli nekolicinu najvećih zvijezda reprezentacije, pa sve do nepostojanja pravog vođe, kako na terenu tako i izvan njega. Da se razumijemo, Hrvatska pravog kapetana nema od Nike Kovača. Srnin kapetanski mandat je prošao u generalno pozitivnim tonovima iz primarnog razloga što se većina igrača trebala prodati u jače klubove, pa im je dobar rezultat reprezentacije puno značio na osobnoj razini. Danas imamo skupinu igrača od kojih su oni najbolji došli do vrhunca svojih karijera. Igraju u vodećim europskim klubovima i svi, bez iznimke, su spremni podrediti se idejama trenera i kolektiva. Dolaskom u reprezentaciju oni ne žele vidjeti Niku Kovača niti Matjaža Keka, pa čak ni Roberta Prosinečkog. Oni žele vidjeti Slavena Bilića koji će im progledati kroz prste dok ih se pijane iznosi iz narodnjačkog kluba u jutarnjima satima, a njihov idealni izbornik je upravo Čačić, čovjek čije riječi nemaju nikakvu težinu i čovjek koji je potpuno svjestan kako funkcionira uhljebnička pozicija koju je držao protekle dvije godine.

Ipak, nastup Hrvatske na Rujevici je ogolio zapravo jednu potpuno novu istinu koja glasi kako više niti između samih igrača nema apsolutno nikakve želje za uspjehom. Ne postoji više kohezija u ekipi koja je utakmice poput Finske riješavala u prošlosti bez obzira na činjenicu tko je sjedio na klupi i koji sastav je istrčao na teren. Pravi primjer toga je Luka Modrić, uvjerljivo najbolji igrač reprezentacije koji je jučer u Rijeci i pokazao svu svoju nogometnu veličinu. Modrić je jedini izgledao kao da zaista želi pobjediti Finsku, no on ne posjeduje lidersku osobnost koja bi povukla ostatak uspavanih ljepotica poput Rakitića i Perišića da malo brže potrče ili ostatak ekipe da pruži svoj maksimum. Primjerice Vida je, Brozović standardno izvan pozicije i utakmice, a prilično je tužno gledati koliko je Vrsaljko nazadovao od transfera u Atletico. U takvom stanju stvari Josip Pivarić je bio, uz Modrića, najbolji igrač na terenu, a kada se Pivarić ističe u pozitivnom smislu onda je potpuno jasno kako je ekipa opasno podbacila. Nažalost po Pivarića, u najgore vrijeme je odlučio pokazati što može, pa je na istom mjestu na kojem to tako dobro čini riječki genije Zuta, vrhunskim čuvanjem praznog prostora iza svojih leđa omogućio Fincima izjednačenje. Kraj poniženjima ovdje ne prestaje, budući da nitko ne može reći kako Finska nije zaslužila izjednačujući gol. Skandinavski medikoriteti su jednostavno s terena prebrisali višestruko vrijednije hrvatske zvijezde, te je gol debitanta Soirija samo plod puno bolje finske igre. Općenito rečeno, Finska je ostavila puno bolji dojam na Rujevici ako gledamo kompletnih 90 minuta i u mnogočemu možemo izvući puno pouka iz igre Finske.

Kada to kažem, mislim na bazičnu ogranizaciju igre koja već nekoliko godina fali ovoj reprezentaciji. Ne postoje jasne linije kretanja na terenu, ne postoje jasne zadaće koje bi naši igrači trebali ispunjavati. To poglavito proizlazi iz činjenice što se igrači ne biraju po trenutnoj formi niti po potrebama izbornika za slaganje određene taktike, već se biraju po ustaljenom principu po kojem se unaprijed zna 99% igrača koji će biti pozvani. Povrh toga, cijela hrvatska javnost zna sastav ekipe koju će Čačić poslati na teren i prije nego utakmica počne, što zapravo uništava kompetitivnost klupe. To se savršeno moglo vidjeti na primjeru Kramarića, koji je jučer odigrao valjda najgoru utakmicu za reprezentaciju. Navedeno se dogodilo iz prostog razloga što onih 9-10 igrača koji su uvijek unutra nemaju više apsolutno nikakvog motiva da pruže svoj maksimum kada su reprezentativne akcije, a ovi jadničci na klupi poput Kramarića ili Barišića su u tolikom stanju šoka kada ih Čačić prozove da jednostavno ne mogu na terenu pružiti ni pola od svojih mogućnosti. Može se zaključiti kako je slučaj Mamić i cijela ta negativna klima oko reprezentacije natjerala skupinu ljudskih ameba da se još više povuku u sebe i da jedva čekaju trenutak kada se mogu vratiti u svoje klubove gdje će netko drugi preuzeti odgovornost, a oni će biti samo dio dobro podmazanog stroja. U reprezentaciji stroja nema, oni su prepušteni sami sebi, a kada su igrači ovakvih karakternih osobina prepušteni sami sebi onda dobivamo to što dobivamo.

U međuvremenu je Čačić dobio otkaz, no ne vidim da će to donijeti bilo kakvu promjenu. Istih 11 će istrčati protiv Ukrajine i sa Čačićem i bez Čačića budući da ionako već godinama reprezentaciju vode upravo igrači. Isti ti igrači koji su jučer na Rujevici pokazali da su skupina mediokriteta kojima plasman u Rusiju ne znači apsolutno ništa. E pa kada njima to ništa ne znači, zapitajte se zašto bi se vi trebali oko toga nervirati?

Tiha misa na Rujevici razotkrila hrvatske miševe
Jučer je Hrvatska na Rujevici u sklopu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo odigrala 1:1 s Finskom, te je na taj način utakmicu prije kraja ostala na marginama nastupa na svjetskoj smotri. Naime, Hrvatska u zadnjem kolu putuje u Ukrajinu gdje se više ne lovi izravni plasman na SP već dodatne kvalifikacije. Samo ta činjenica bi trebala biti izuzetno poražavajuća, s obzirom da je Hrvatska dobila zapravo povoljnu grupu u kojoj su igrale čvrste, ali prosječne ekipe Islanda i Finske, te Turska i Ukrajina sa svom silom internih i eksternih problema koje prate te dvije reprezentacije. Ipak, izgleda kako su hrvatski demoni ...
Tiha misa na Rujevici razotkrila hrvatske miševe
Jučer je Hrvatska na Rujevici u sklopu kvalifikacija za Svjetsko ...
Stvarno odličan tekst,problem u našem sportu je već metastazirao i teško će se nešto pokrenuti na bolje bez političke volje, koje za sada nema.Politika je do sada u zamjenu za par predizbornih kampanja dopuštala kriminal i samovolju jednog čovjeka. - peropex, 7.10.17. 12:38, 0 0 0
09/2017
Hajduk - Rijeka 0:2

Rijeka je na Poljud došla nakon europskog poraza od AEK-a od čega je prošlo svega tri dana, no Kekove trupe su uspješno promarširale Poljudom i donijele nova tri boda na krilima dvostrukog strijelca Hebera.

Nakon utakmice mogu se zapravo provući dvije teze. Prvenstveno, Rijeka je postala jedini pratitelj Dinama koji zagrebačkom klubu može pomrsiti planove, dok je sada, ako nije bilo prije, sasvim jasno kako Hajduk ispada iz bilo kakve kombinacije za naslov. Druga teza koja se može postaviti jest da je Hajduk mušterija Keka bilo da se utakmica igra u Rijeci ili Splitu, te je zapravo zapanjujuća lakoća kojom Riječani opetovano odnose bodove s Poljuda.

Olakotna okolnost svakako može biti pripisana Joanu Carrillu pri najnovijem porazu budući da Španjolac nije mogao računati na nekolicinu bitnih igrača, no izostala je reakcija njegovih igrača koji nisu zapravo pokazali ništa. Naravno u porazu netko mora biti krivac, a u slučaju Hajdukovog poraza od Rijeke radi se o nekolicini faktora koji su doveli do poraza. Jedan od njih su svakako mehanizmi igre koji u Hajduku ne postoje. Nedopustivo je da ekipa u kojoj je jedini novak zapravo Almeida odigra ovakvu utakmicu u kojoj ne postoji nikakva uigranost između redova. Nitko realan nije očekivao kako će Portugalac sam odvesti Hajduk do pobjede, ali na terenu je bilo još 10 igrača koji se nisu jučer upoznali. Naravno pitanje samog Almeide se mora adresirati upravi Hajduka, koja je odlučila Futacsa zamijeniti vremešnim Portugalcem koji sa sobom nosi zasigurno pozamašan ugovor, ali i nikakve garancije da će biti nešto više od novog Milevskog. Uzorak je zasigurno premalen i zadržati ću mogućnost da Almeida može iznenaditi, no sudeći po utakmici s Rijekom on nije u optimalnom fizičkom stanju za priređivanje takvih iznenađenja. Njegov radijus kretanja je gotovo pa amaterski, te je nemoguće od njega očekivati adekvatan pritisak na zadnju liniju protivnika. Unatoč svemu navedenom, očekivao sam bolje izdanje Hajduka pogotovo iz razloga što je s druge strane bila Rijeka koja je u gotovo identičnom sastavu odigrala zahtjevnu utakmicu protiv AEK-a.

Naime, Keku je ova pobjeda značila puno više nego što je to pokazivao onako atipično nasmijan na presici pred utakmicu. Prvenstveno, nakon poraza od AEK-a, Keku i Rijeci je trebala pobjeda na Poljudu pred niz od čak šest gostovanja, a i u slučaju kiksa protiv Hajduka Dinamo bi pobjegao već sada na teško dostižnu prednost. Kekova rotacija je stoga bila zaista kekovska, pa je tako odmorio jedino Eleza i Gorgona, od čega je ispalo da je jedino Gorgon dobio pravu poštedu uslijed rane ozljede Punčeca zbog čega je Elez morao igrati. Kek se nije odlučio ubaciti niti Mavriasa niti Pavičića u vatru, te se zapravo na neki način i osjećao zamor materijala kod Rijeke. 

Samim time, bilo je vidljivo kako Rijeka nije onako lepršava i brza kako to često zna biti slučaj kada je doista važno u prvenstvu, no Rijeka je i na 70% svojih mogućnosti danas bila nepremostiva prepreka za Hajduk. Poglavito je to zato što Rijeka ima uigrani sistem koji tako nedostaje Hajduku. Bilo da se radi o kretnjama na terenu, gdje svaki od Kekovih igrača u bilo kojem trenutku zna što mu je činiti, bilo da se radi o presingu koji je često previše za HNL ekipe. Uostalom drugi gol Rijeke je ogledni primjer tog kontroliranog pritiska u kojem od navalnih igrača zapravo sve počinje. To je danas na svojoj koži osjetio Borja Lopez, koji je previše razmišljao o postojećim opcijama da je propustio shvatiti da tih opcija nema.

Naime, Gavranović pokriva dio između drugog stopera i golmana, Kvržić stoji blizu svog igrača što omogućuje motoričnom Mišiću da pritisne Lopeza. Osvojena lopta u tom dijelu terena znači gol i Rijeka je utakmicu dobila rutinirano i u trenucima kada naoko ne odigra ništa posebno. Takvo gledanje na stvari je zapravo vrlo površno, jer ovakav drugi gol Rijeke nije plod slučajnosti već pomno planiranih treninga i ponavljanja ovakih situacija koje posljedično dovode do stvaranja automatizma kakve danas Rijeka ima u igri.

Rijeka već u srijedu ima novu utakmicu kada se igra Kup što je šansa za pravu rotaciju, a sljedećeg vikenda Rijeku čeka teško gostovanje u Koprivnici. Upravo ta utakmica je ključna u lovu na Dinamo, jer Rijeka nema više prava na kiks. S druge strane, Hajduk nakon Kupa mora iskoristiti povoljan raspored u prvenstvu prema kojem tri sljedeće utakmice igraju na Poljudu. Protivnici u vidu Lokomotive, Intera i Cibalije nisu nimalo jednostavni, no sa 9 bodova bi u pravom raspoloženju dočekali Dinamo. Već Lokomotiva će dati odgovor na pitanje da li je Rijeka toliko superiorna u odnosu na Hajduk ili su ovakvi nastupi jednostavno realnost za splitski klub nakon prodaje Vlašića i ozljede Futacsa.

Rutinska Rijeka i bezbojni Hajduk
Rijeka je na Poljud došla nakon europskog poraza od AEK-a od čega je prošlo svega tri dana, no Kekove trupe su uspješno promarširale Poljudom i donijele nova tri boda na krilima dvostrukog strijelca Hebera. Nakon utakmice mogu se zapravo provući dvije teze. Prvenstveno, Rijeka je postala jedini pratitelj Dinama koji zagrebačkom klubu može pomrsiti planove, dok je sada, ako nije bilo prije, sasvim jasno kako Hajduk ispada iz bilo kakve kombinacije za naslov. Druga teza koja se može postaviti jest da je Hajduk mušterija Keka bilo da se utakmica igra u Rijeci ili Splitu, te je zapravo zapanjujuća lakoća kojom ...
Rutinska Rijeka i bezbojni Hajduk
Rijeka je na Poljud došla nakon europskog poraza od AEK-a ...

Respekt: bellebelle, ivan-cro, Cirohito,

Slažem se: mrkino, Pesek, Cirohito,

09/2017
Tribina hipoteza

Luciano Spalletti je odveo Romu do drugog mjesta prošle sezone, te je pomalo neočekivano na završetku sezone, po drugi puta u karijeri, napustio trenersko mjesto rimskog kluba. Učinio je to sa stilom budući da je u njegovom drugom mandatu, u rasponu od godine i pol, napravio ekipu koja je osvojila više bodova (87 bodova, primjerice dovoljno Juventusu 2015. godine za naslov) i zabila više golova (njih 90) od bilo koje druge ekipe Rome u povijesti Serie A. Štoviše, od kada je Spalletti u siječnju 2016. godine zamijeno Rudija Garciju, Roma je pod njegovim ravnanjem osvojila 133 bodova ili u prijevodu samo 10 manje od apsolutnih vladara calcia - Juventusa.

Spalletti kao niti u prvom mandatu na klupi Rome nije imao apsolutnu podršku svlačionice i medija, te je zapravo cijelo vrijeme bio u sjeni Francesca Tottija. Najveći igrač u povijesti Rome i jedna od ikona modernog talijanskog nogometa nikada nije bila pretjerani ljubitelj Spallettija, a kap koja je prelila čašu je zapravo bio odnos na relaciji Spalletti-Totti tijekom cijele prošle sezone. Većina navijača i mediji su smatrali kako je Totti zaslužio grandiozan oproštaj od omiljenog dresa i praktički su bili spremni žrtvovati sezonu samo kako bi Totti podebljao osobne rekorde u vidu nastupa i golova u dresu Rome. Tako Spalletti nije mislio pa je veterana ograničio na svega 18 nastupa u sezoni od čega je imao jedan jedini nastup u prvoj postavi Rome, a prvenstvo je završio sa 364 odigrane minute. I odlazak Spallettija je tako ostao u sjeni odlaska Tottija, no talijanski stručnjak je ostao dosljedan sebi i došla je prilika u vidu Intera koju jednostavno nije mogao propustiti u ovom stadiju svoje trenerske karijere.

Naime, bivši dugogodišnji direktor Rome, a sada glavni operativac Intera Walter Sabatini je u prvoj prilici za odabir novog Interovog trenera nazvao svog prijatelja Spallettija i time jasno dao do znaka kako Inter radi veliki zaokret u trenerskoj politici. Nezadovoljne navijače koji nisu nimalo impresionirani novopridošlim kineskim milijunima i trenerima poput Mancinija, De Boera i Piolija, Sabatini je potiho zamijenio Spallettijem koji je na neki način dobio priznanje za dobar rad tijekom karijere, jer je dobio priliku trenirati ipak veći klub od Rome, a obećane su mu slobodne ruke u čišćenju Intera. 58-godišnjeg Talijana nitko u Interu nije dočekao s lovorikama, no Sabatini je zapravo jednim udarcem riješio Interov najveći problem. Napokon je pronašao trenera koji će uvesti reda u svlačionicu Intera koja duže vremena ima problema s profesionalnim pristupom nogometu.

Od Maura Icardija, koji je godinama punio novinske stupce u Italiji zbog otimanja žene svog dobrog prijatelja Maxija Lopeza pa sve do nogometno povezanih saga u kojima je Icardi vodio dugu bitku s Interovim ultrasima koja je eskalirala sve do izjave da je spreman dovesti 100 kriminalaca iz Argentine koji će naučiti pameti Interove ultrase. Uz navedeno, pamte se i istupi Marcela Brozovića, pa i D'Ambrosija koji je mirno pred kamerama priznao kako posljednjih mjesec dana prošle sezone igrači nisu uopće mislili o nogometu što je i rezultiralo sedmim mjestom i neigranjem europskih natjecanja za ekipu u koju je samo prošle sezone utučeno preko 150M eura. U takvu jednu toksičnu atmosferu u klubu poput bombe je ubačen Spalletti i stvari su se mogle odviti samo na dva načina. Ili će svlačionica prihvatiti Spallettijev način rada ili će igrači biti prisiljeni potražiti nove sredine, jer ovoga puta je trener Intera imao nemjerljivu podršku novog sportskog direktora.

Rezultati se nisu dugo čekali, te je Inter na početku sezone ubilježio 4/4 za uvodnih 12 bodova (već se u pripremnim utakmicama od kraja 7.mj. moglo vidjeti da je postignuta kohezija u ekipi kada su redom padali Lyon, Bayern, Chelsea, Villareal i Betis), od čega se posebno pamti pobjeda nad Romom od 1:3, gdje je Spalletti dobio dvostruku satisfakciju nakon što je usred Rima pokazao bivšem klubu ono što su izgubili njegovim dolaskom. Navedeno znači kako je Spalletti uspio zapravo razbiti igračke frakcije unutar kluba i da je svlačionica napokon prestala voditi glavnu riječ. Spalletti je to učinio na način da je Inter zapravo posljednji od klubova u Italiji doveo pojačanja pred novu sezonu, što je u očima mnogih izgledalo kao zakašnjela reakcija kluba koji još uvijek nije spreman za uzlet. Suprotno od većine mišljenja, Spalletti je rješavao nered u svlačionici i razbio je taj argentinski klan oko Icardija (ostao usamljen) na način da se riješio usluga Banege, Ansaldija, Palacija i Carrizza, a nije mu bio problem pročistiti još južnoamerikanaca u vidu Medela, Filipe Mela i Gabrijela Barbose, uz vječnog talenta Jovetića koji se nikako ne uklapa u novu radnu etiku koju je Talijan uveo u klub. Nakon odlazaka, došli su na red dolasci pa su ciljano dovedeni Valero, Vecino, Dalbert i Skriniar, a već sada je poprilično jasno kako će svi igrači imati značajnu ulogu u novom Interu.

Taktički je Spalletti oduvijek smatran kao jedan od najkompletnijih trenera Italije, koji nikada nije rob određenog sustava. Štoviše, sve njegove ekipe tijekom duljine utakmice mijenjaju i po nekoliko puta formacije čime je zapravo najsličniji Juventusu u onom taktičkom smislu. Ono što ga razlikuje od primjerice Allegrija jest to da Spalletti može i s manje razvikanim igračima stvoriti ekipe koje će zabijati pregršt golova. Primjerice njegova Roma iz 2006. godine je igrala jednu varijantu sistema 4-3-3 gdje je Totti služio kao lažna 9-ka. Epizoda u Zenitu gdje je osvojio sve što je mogao je pak značila 4-2-3-1 sustav iako u osnovi sve se bazira na vrlo sličnim postulatima, a formaciju određuje dostupnost igrača koje ima na raspolaganju. Konačno, prošlosezonska Roma je krunski dokaz Spallettijevog trenerskog sazrijevanja, a tijekom sezone je implementirao 3-4-1-2 taktiku gdje je u prvom dijelu sezone koristio prodorne WB-e Emersona i Bruna Peresa, da bi cijeli drugi dio sezone Roma blisatala u 4-3-3 formaciji koja je izvukla najbolje iz Džeka, Salaha i Nainngolana i zapravo se može zaključiti kako je na njegovom radu Monchi dobro unovčio Salaha, Rudigera i Paredesa od kojih je Roma zaradila 100M eura (uložili 30M pri dovođenju).

U Interu Spalletti od samih početaka nije izmišljao toplu vodu, te je zapravo iskoristio puni potencijal vrlo stabilne vezne linije na koju se veže jaki napadački potencijal. Budući da je u uvodna četiri kola probao već 17 igrača, od čega je njih 14 imalo barem jedan nastup u početnoj ekipi, jasno je kako Spalletti još uvijek traži idealnih 11, no već sada se vidi okosnica ekipe. Slovenska hobotnica Hanadanovič i dalje radi čuda na golu Intera (donio bodove protiv Crotonea) i on je postojan i kada dvojac Miranda-Skriniar pogriješi u procjeni. Ostatak obrane najčešće čine D'Ambrosio, te Dalbert/Yagatomo, a gol razlika od 10:1 u prvim utakmicama sugerira kako su stvari posložene na zadovoljavajući način i kako je pun pogodak bio angažman Skriniara. U vezi Spalletti ima puno zanimljivih opcija, no na početku prvenstva standardan je jedino Borja Valero. Ponekad Španjolcu bude pridružen Brozović, a puno češće Gagliardini ili Vecino. Ispred njih je Joao Mario ili Spalletti pomakne Valera u isturenu ulogu kako bi dobio više ključnih paseva u posljednjoj trećini terena, dok se zna da Perišić i Candreva drže krila, a Icardi centralnu poziciju. Inter preko spomenutog trojca ima značajan forte u kontranapadima, a njihova individualna kvaliteta je dovoljno jaka da pomrse račune svim talijanskim ekipama. Uspoređujući prošlosezonsku Romu s sadašnjim Interom možda je Roma imala stabilniju obranu, no izgleda da će Spalletti uspjeti izvući puni napadački potencijal iz Perišića i Icardija, dok se istovremeno očekuje da primjerice oslobodi puni potencijal igrača kao što je Joao Mario ili Vecino.

Ono što Interu fali jesu opcije na određenim pozicijama u slučaju ozljeda i suspenzija, te je za očekivati pojačani angažman u siječanjskom prijelaznom roku budući da je Inter na ljeto prodajama praktički pokrio dolaske igrača. U ovom trenutku najranjivija pozicija je ona centralnog napadača gdje ne postoji alternativa za Icardija, dok su ozljede već izbacile iz kombinacija Cancela na minimalno mjesec dana, a nepouzdani Ranocchija kao jedina alternativa spomenutom dvojcu stopera ne ulijeva veliko povjerenje (unatoč odlično odigranoj polusezoni u Hullu). Štoviše, Inter je po vrijednosti ekipe tek peta momčad Italije, iza Juventusa, Napolija, Milana i Rome, no posjeduje X faktor u vidu Spallettija, koji potvrđuje da je sazrio u toj mjeri da može ovu ekipu Intera odvesti stepenicu više nego Romu prošle sezone. Jednostavno rečeno, Inter napokon ima trenera koji uživa maksimalno povjerenje sportskog direktora i koji je taktički izuzetno napredniji od svojih prethodnika. Također, nivo profesionalizma kojeg nosi Spalletti je bio upravo ono što je trebalo Interovoj svlačionici koju je bitno izmijenio i igračima ponovno usadio želju za igranjem nogometa. Iako su uvodna četiri kola premali uzorak za proglasiti Inter pretendentima za scudetto, bez Europe i sa čovjekom na klupi koji je među taktički najspremnijim trenerima lige, Inter i Spalletti su match made in heaven i posljednja prilika 58-godišnjem Toskancu da dobije priznanje nogometne Italije kakvo zaslužuje.

Inter i Spalletti - match made in heaven
Luciano Spalletti je odveo Romu do drugog mjesta prošle sezone, te je pomalo neočekivano na završetku sezone, po drugi puta u karijeri, napustio trenersko mjesto rimskog kluba. Učinio je to sa stilom budući da je u njegovom drugom mandatu, u rasponu od godine i pol, napravio ekipu koja je osvojila više bodova (87 bodova, primjerice dovoljno Juventusu 2015. godine za naslov) i zabila više golova (njih 90) od bilo koje druge ekipe Rome u povijesti Serie A. Štoviše, od kada je Spalletti u siječnju 2016. godine zamijeno Rudija Garciju, Roma je pod njegovim ravnanjem osvojila 133 bodova ili u prijevodu ...
Inter i Spalletti - match made in heaven
Luciano Spalletti je odveo Romu do drugog mjesta prošle sezone, ...
dubinu njihovog kadra, kada krenu ozljede i suspenzije, u istom košu su s Milanom. S naglaskom da su od Bologne trebali izgubiti i pritom ide velika pohvala Donadoniju. - johnny08, 20.9.17. 7:31, 0 0 0
Po meni ne mogu bit u istom košu sa Milanom,a evo i zasto:Milan ima EL (dodatan umor bilo putovanja bilo utakmice),oboje imaju tanku klupu,ali Inter ima kvalitetnijih prvih 11 to mi uopce nije dilema i trece Inter ima kvalitetnijeg trenera.Naravno... - SiamoNoi, 20.9.17. 16:57, 0 0 0
da se puno toga moze dogoditi kroz sezonu od ozljeda do ostalog,ali ovo mi je stanje stvari na startu.Kad krenem od toga bio bi to debeli podbačaj da se iza Milana,koji je tek krenuo u izgradnju ekipe,završi.Sto se veznih tiče Borja je siguran... - SiamoNoi, 20.9.17. 16:58, 0 0 0
trenutno iako to baš ne opravdava na terenu,J.Mario bi bio taj drugi sigurni iako se i on pokopao dosta jučer uzasnom utakmicom,ali "srecom" Brozovic je uspio bit još gori.Treci su Gagliardini/Vecino i to računam kao stalnu rotaciju trenutno.Nažalost - SiamoNoi, 20.9.17. 16:59, 0 0 0
Gagliardini nije bas u blistavoj formi trenutno,mozda nedostatak odmora nakon EP-U21.Vecino jako dobar u startu i evo sad oscilacija.Ali rano je još za velike zaključke.Na koje Icardijeve izjave mislis? - SiamoNoi, 20.9.17. 17:03, 0 0 0
09/2017
Rijeka - AEK 1:2

Rijeka je započela svoj treći nastup u skupinama EL-a domaćim porazom od AEK-a, te je nakon rezultata u Beču potpuno jasno kako će Riječani teško prezimiti u Europi.

Pobijedila je manje loša ekipa

Općenito gledajući utakmica je bila ispodprosječne kvalitete, čak bi se moglo zaključiti kako je pobjedila manje loša ekipa, odnosno ekipa koja je svoje mane znala bolje sakriti. Krenimo s pobjednikom dvoboja koji zapravo ima jednog ključnog igrača u vidu kapetana Mantalosa. Oko njega se sve vrti, to je igrač koji je barem za klasu bolji od svih ostalih na terenu i ima tu mogućnost da svojim prisustvom čini suigrače boljima. Štoviše ako treba izdvojiti još nekog igrača AEK-a koji je odigrao nešto došli bi do problema (Livaja najbliži tome), jer AEK je do troboda došao bez odigravanja neke smislene akcije i bez zapravo igrača koji, izuzev Mantalosa, rade razliku na terenu, bilo driblingom ili kretnjama. Golovi AEK-a nisu došli iz nikakve igre, a unatoč tome što oba gola imaju svoje strijelce komotno se mogu pripisati kao autogolovi Rijeke. Tako su kod prvog gola grčke ekipe Zuta i Elez čuvali jedan drugoga i omogućili gol Mantalosa, a drugi gol je gol kojeg golman jednostavno ne smije primiti iz takve udaljenosti. AEK je jedino pokazao brzinu i čvrstinu u duelima koja je na levelu višem od Rijeke, no unatoč tome Rijeka je imala sasvim dovoljno prostora i prilika da utakmicu privede u svoju korist.

Razlog 1: UEFA/navijači

Osnovno pitanje je dakle zašto to nije napravila. Postoji više razloga za to i oni se zaista kreću u širokom rasponu. Prvenstveno, UEFA je odlučila Rijeku prilično drastično kazniti zatvaranjem sjeverne tribine zbog povika navijača u utakmici s Olympiacosom i ta prazna tribina na kojoj je inače smještena Armada je strahovito puno značila za cijelu atmosferu na stadionu. Iako su se ostaci ostataka Armade natiskali u dio kaveza za gostujuće navijače, primjetno je bilo da Rijeci fali adekvatna podrška s tribina. To je pogotovo bitno u europskim utakmicama kada naši klubovi standardno pokazuju kompleks manje vrijednosti i navijači su iznimno bitan faktor u slučaju kada stvari ne krenu po planu (kao što je to bilo slučaj s Rijekom koja je već u 16. minuti gubila) i kada je potrebno nešto više od povremenih povika pretežno kazališne publike.

Razlog 2: Loš dan

Nadalje, prevelik broj igrača u ekipi Matjaža Keka je potpuno podbacilo. Leonarda Zutu necu previše spominjati, ali taj čovjek treba Rijeci plaćati što igra Ligu prvaka i Europa Ligu, a ne obrnuto. Iako je on ogroman problem kojeg si Rijeka ne može dozvoliti u Europi glavnina problema dolazi u sredini terena. Večeras svoj dan nisu imali niti Bradarić niti Mišić, a kada je tome tako igra Rijeke praktički ne postoji. Obojica su nakon 60-ak minuta igre bili potpuno potrošena i ispuhana što daje za pravo Jimenezu da je vrlo dobro detektirao gdje dolazi najveća opasnost po njegovu ekipu i vezna linija AEK-a je odradila vrlo dobar posao na riječkom dvojcu u veznoj liniji. Čak se u određenim trenucima kada je Mantalos nalazio prostore između Mišića/Bradarića i riječke obrane moglo vidjeti kako zapravo Rijeci nedostaje igrač kao što je Maleš. Tip igrača koji je korektor između linija i koji će rasteretiti spomenuti dvojac. Pritom treba reći da Maleš koji je večeras ušao svakako nije taj igrač i već duže vremena se nameće teza kako je Maleš postao potrošna roba koji je prošlao svoj zenit na Rujevici i teško da će se više moći prodati za neki ozbiljniji novac. Uz navedene Prskalo je odigrao iznenađujuće lošu utakmicu i ovoliku količinu nesigurnosti, mimo primljenog drugog gola, od njega se nije vidjelo u svim minutama prošle sezone zajedno. Na pozitivnoj strani, Župarić i Elez su odigrali solidne utakmice, od čega puno bolju Župarić što mnogi neće valorizirati zbog Elezovog gola.

Razlog 3 : Matjaž Kek

Svaliti svu krivicu na Keka za ovaj poraz bi možda bilo nepravedno, jer poraz je došao kao skup svih elemenata od kojih sam neke i naveo. Dobar dio toga otpada i na samog slovenskog stručnjaka. Naime, Rijeci je bolje da igra s igračem manje nego s Zutom. Z manevar je izostao, Mavrias je ostao na klupi, jer je očito Kek procijenio kako će Zuta biti odgovorniji u defanzivi. Nije bio. Očekivano.

Osim toga, uvođenje Maleša kao prve zamjene (Gavranović i njegova pluća od 60 minuta) u 59. minuti ima pokrića u tome što su već tada Mišić i Bradarić u defanzivi bili gotovi igrači. Kek se pribojavao da će AEK lako doći do drugog gola iz neke polukontre, a plan je očito bio pričekati 70. minutu kada bi preko svježih Acostya/Pavičića/Mateija pokušao doći do pobjede. Peh je u tome što je odmah po ulasku Maleša Rijeka dobila gol iz slobodnjaka, pa je zapravo Kekov prvotni plan pao u vodu. I tada izostaje reakcija Keka, koji shvaća da gubi sredinu terena, ali nema dovoljno hrabrosti ubaciti Pavičića da se pokuša promijeniti tijek susreta. Naravno lako je biti general poslije bitke i olakotna stvar za Keka je što je svaki igrač Rijeke mogao biti zamijenjen po svom nastupu, no nepobitna činjenica je kako je Kek u 59. minuti izvadio napadača i ubacio defanzivnog veznjaka, dobio gol i onda čekao 10 minuta na reakciju.

Svakako posljednji faktor kojeg valja spomenuti je iskustvo igranja europskih utakmica. Rijeka je večeras ispala strahovito naivno i nakon dvomeča s grčkim klubovima na Rujevici ne može se reći kako je Rijeka bila značajno inferiorna. Jednostavno Rijeka nema naviku pobjeđivati ovakve utakmice, a Grci su samo uzeli ono što im je bilo ponuđeno. Ako je Olympiacos po svemu bio protivnik od kojeg nije sramota izgubiti, isto tako valja zaključiti kako Rijeka utakmicu protiv ovakvog AEK-a jednostavno nije smjela izgubiti.

Poraz koji se nije smio dogoditi
Rijeka je započela svoj treći nastup u skupinama EL-a domaćim porazom od AEK-a, te je nakon rezultata u Beču potpuno jasno kako će Riječani teško prezimiti u Europi. Pobijedila je manje loša ekipa Općenito gledajući utakmica je bila ispodprosječne kvalitete, čak bi se moglo zaključiti kako je pobjedila manje loša ekipa, odnosno ekipa koja je svoje mane znala bolje sakriti. Krenimo s pobjednikom dvoboja koji zapravo ima jednog ključnog igrača u vidu kapetana Mantalosa. Oko njega se sve vrti, to je igrač koji je barem za klasu bolji od svih ostalih na terenu i ima tu mogućnost da svojim prisustvom ...
Poraz koji se nije smio dogoditi
Rijeka je započela svoj treći nastup u skupinama EL-a domaćim ...
AEK je bolji od Rijeke, to je moja teza.Moja usporedba s Barcelonom nije glupa jer je isprovocirana tvojim tekstom u kojem su - Lwave, 16.9.17. 2:54, 0 0 0
navedeni razlozi za poraz u rangu sa onim intervjuima poslije utakmice kada igrači konstatiraju da je lopta okrugla i slične idiotarije. - Lwave, 16.9.17. 2:59, 0 0 0
A i tebi se Los čudim.Navodenje Ristovskog kao jednog od tri problema za utakmicu sa AEK-om bilo bi kao da povlačiš paralelu sa tim da je Hajduku u Osijeku kronično falio Srna.Zar nitko nije gledao utakmicu u kojoj je jasno da Rijeka ne bi zabila da - Lwave, 16.9.17. 3:02, 0 0 0
igra dva dana zaredom?Plus baš je AEK bio vidljivo bolji a ne kao što Johnny navodi-manje loš.Drugi par cipela je njihov ogavni nogometni stil ali to i ne bi trebalo previše čuditi s obzirom na zemlju iz koje dolaze. - Lwave, 16.9.17. 3:04, 0 3 0
Ako smijem, slozio bi se s Lwaveom. Koliko dugo moze odlazak Ristovskog biti navodjen kao razlog poraza? Ili bilo kojeg drugog igraca. - gradim, 16.9.17. 15:34, 0 0 0
09/2017
Tribina hipoteza

Milan je za vikend doživio grubo prizemljenje u Rimu, gdje ga je Lazio ponizio i dobrano natrpao mrežu Donnarumme. Junak Rimljana je bio Ciro Immobile, koji tako nastavlja s uništavanjem velikana, te nakon Juventusovog skalpa u Superkupu ima i onaj Milanov u ligi.

Mnogi navijači su ovaj poraz protumačili kao apokalipsu, neviđenu sramotu, a gro kritika su pretrpili Montella i Bonucci. Prvi zato što je na teren poslao ekipu koja se nije svidjela većini navijača, a drugi što je njegova obrana primila 4 komada u 50. minuta. Razumljive su frustracije navijača, budući da se predugo čeka povratak Milana na stare staze i ovosezonski prijelazni rok je bio kao melem na ranu za navijače, ali spustimo malo loptu na zemlju. Opsežne promjene koje je Milan morao napraviti su uključivale 11 novih igrača i pozabavljanje s Gallianijevim kosturima iz ormara, u vidu isluženih igrača koji su redom imali visoke i dugogodišnje ugovore za kojih nije bilo nikakvog pokrića. I u takvom stanju stvari Milan je uspio iznjedriti zanimljive mlade igrače poput Donnarumme, Locatellija, Calabrije, De Sciglija, El Sharrawya koji su redom produkti akademije, a priliku su mogli dobiti talenti poput Susa i Deulofeua koji nikako nisu mogli ispoljiti veliki potencijal koji su imali u juniorskim danima. Dolaskom kineskog kapitala F&M dvojac je odradio odličan prijelazni rok u kojem su dovedeni dobri igrači za relativno malo novaca. No, jako malo se spominje koliko se Milan igrača riješio u ovom roku. Brojka prvotimaca koji su napustili Milano se zaustavila na 15, a ako spojimo to s 11 novih igrača, sasvim je jasno kako treba vremena da se ta ekipa uigra i poveže na pravi način. Naravno da su igrači znatno bolji u odnosu na one koje je Milan imao prošlih sezona, ali treneru i igračima treba vremena, kojeg Milan zbog iznimno odrađenog prijelaznog roka jednostavno nema u očima velike većina navijača.

To je problem kojeg mora adresirati Montella, a ključni će biti upravo njegov input u stvaranju europskog Milana. Naime, 43-godišnji stručnjak slovi kao jedan od najtalentiranijih mladih trenera Italije koji već sada ima iskustvo vođenja pet klubova. Ono što je primjetno kod Montelle je njegovanje 4-3-3 sustava kojeg jednostavno obožava, no za njega se nikako ne može reći da je rigidan trener. Montella će vrlo brzo mijenjati taktiku ako ima igrače za to i na glasu je kao vrlo ugodan čovjek za suradnju i tip trenera koji nekoliko puta vrti odigrane utakmice kako bi uvidio vlastite greške. Lazio za vikend je bila svakako Montellina greška, koja mu se već dogodila u petom mjesecu ove godine kada je Roma protutnjala Milanom pobijedivši identičnih 4:1 kao i Lazio. Tada je Montella mogao reći gledajte ja zaista nemam bolje, no malo tko obraća pozornost da je u nešto promjenjenom izdanju slično izjavu mogao reći i u subotu.

Ako pogledamo Milanovu ekipu u meču s Lazijem vidljivo je da su Montelli nedostajali iznimno bitni igrači poput Romagnolija i Contija, dok se Bonaventura tek vraća nakon teške ozljede. Uz navedeno treba uzeti u obzir da Calhanoglu još uvijek ne može stalno igrati utakmice po 90. minuta, jer je imao iznimno dugo pauzu bez natjecateljskog nogometa, a Locatelli i Mauri nisu i vjerojatno nikada neće biti igrači kalibra Milana. U takvom stanju stvari Montella nema druge nego ubaciti Calabriju, Montoliva i mladog Cutronea, budući da je Kalinić potpuno izvan forme dok je forsirao transfer u Fiorentinu, a prilagodba Silve na talijanski nogomet očekivano ima velike amplitude. Uigranom Laziju kojeg fenomenalno vodi Inzaghi je praktički suprostavljena ekipa u kojoj ima mnoštvo neuigranih igrača, mladih talenata koji nemaju iskustvo igranja takvih utakmica (Kessijev penal koji je i preokrenuo susret kao savršeni primjer te teze) i igrača koji u idealnoj situaciji ne bi bili ni blizu prve postave (Calabrija, Montolivo, Borini...). Ono što je utakmica s Lazijem prvenstveno dokazala je da Milan klupe nema. Kada dođu ozljede ili suspenzije, ekipa ostaje na istim onim igračima koji su 'držali' Milan svih ovih godina. Još uvijek su tu Montolivo, Zapata, Paletta, Abate i slični koji zapravo samo čekaju drugi krug na listi za odstrel koji će sigurno stupiti na snagu u sljedećem prijelaznom roku. Nadalje, svatko tko prati talijanski nogomet može znati kako na Apeninima u ovom trenutku postoji minimalno pet uigranijih i boljih ekipa od Milana, a plutajuće mine poput Torina, Sampdorije, Atalante i Fiorentine čine prvenstvo iznimno teškim za uigravanje novih igrača i trenerskih ideja.

Uz to, postoje dvije stvari koje su kočile Montellu da ranije ne promijeni taktiku iz 4-3-3 u 3-5-2 što je ova ekipa predodređena za igrati sa ovakvim roosterom. Prva su svakako ozljede i nespremnost dobrog dijela igrača koji bi morali biti nosioci ekipe, a druga je igrač koji je već neko vrijeme najbolji igrač Milana i ujedno njegovo najveće prokletstvo. Naravno riječ je o Susu, svojevrsnoj Montellinoj Ahilovoj peti. Španjolac koji je preko Milana došao i do reprezentacije strašno jake Španjolske je već dobru godinu i pol najbolji igrač Milana. Prošlu sezonu je završio sa 7 golova i 9 asistencija što je doseg vrijedan divljenja pogotovo ako znamo s kakvim igračima je većinu vremena igrao, a ove sezone nakon tri utakmice na kontu ima 2 gola i 2 asistencije. Suprotno nekolicini mišljenja Suso blista jedino na krilu, gdje se neće igrač poput Lucasa Leive zalijepiti za njega kako bi to bilo da ga se stavi u sredinu terena, gdje ima prostora za primanje lopte licem okrenutom prema golu. Tada on može krenuti u dribling i napraviti najviše štete ulaskom u sredinu i namještanjem na ubojitu ljevicu. Prebacivanjem na 3-5-2 Montella će svjesno morati ubiti Susa, pa mu u pripremi večerašnje utakmice sa Austrijom u EL traži mjesto uz napadača u navedenoj formaciji samo da bi nastavio razvijati igrača koji je već imao potpuni psihološki slom u Liverpoolu. Jednostavno Montella ima u svojim redovima igrača za kojeg su Roma i Tottenham bili spremni ponuditi 30M eura, a u nogometnom svijetu vlada konstantni deficit za ljevonogim igračima s takvom tehnikom. Ipak, sustav će morati biti jači od pojedinca i za očekivati je kako će Milan sa svakom novom utakmicom u pravom sustavu izgledati sve bolje, a Suso će ili biti žrtva tog sustava ili će pokazati veliku dozu prilagodljivosti za koju njegova dosadašnja karijera sugerira da nije sposoban.

Povratkom Romagnolija, Contija i Bonaventure istovremeno će se iskristalizirati slika u samom vršku napada, gdje će Kalinić, Silva i/ili Suso preuzeti dvije pozicije prema naprijed (Cutrone je simpatični mladac, no za njega je idealno u siječnju otići na posudbu u manji talijanski klub gdje bi brusio svoj neupitni potencijal). Pozitivno za navijače Milana je da Montella nije tvrdoglav trener i već protiv Austrije mijenja formaciju povratkom Romagnolija. Mnogi nisu spomenuli, ali Montella je tu formaciju uspješno igrao u Fiorentini sa Roncaglijom, Savićem i Rodriguezom iza, dok su Borja Valero, Pizzarro i Aquilani držali veznu liniju (Cuadrado i Pasqual na WB-u). Sada u Milanu Montella ima značajno bolje igrače, koji bi mogli zaista dobro izgledati u formaciji koja tradicionalno traži dosta vremena za uigravanje. Olakšavajuća okolnost je da su svi ti igrači tu formaciju u jednom dijelu svoje karijere igrali (izuzev Susa, Silve i Bonaventure), pa će i prilagodba na to biti brža, no svaka suspenzija ili ozljeda će kočiti napredak jer Milan jednostavno nema primjerice 20 jednakih igrača. Samim time Montellu ne treba pljuvati nakon teškog poraza od Lazija, Bonuccija ne treba pribijati na stup srama i govoriti da se tek sada vidi kakav je on stoper. Dogodile su se savršeno normalne stvari i svaki poznavatelj talijanskog nogometa je mogao predvidjeti ishod subotnje utakmice onog trenutka kada je vidio postave klubova. Milanovi navijači će jednostavno morati pričekati na borbu za scudetto, jer ova ekipa još uvijek nije spremna za to u ligi koja je dosta izjednačena. Naravno četvrto mjesto mora biti cilj koji će kasnije odrediti i sudbinu Montelle, no do kraja sezone treba pustiti Montellu i igrače da pokažu zašto su toliko plaćeni (nakon Juventusa najviše u ligi), a nakon toga će se podvući crta i vidjeti hoće li Montella iz te borbe izaći sa svojim štitom ili na njemu.

Montellina Ahilova peta
Milan je za vikend doživio grubo prizemljenje u Rimu, gdje ga je Lazio ponizio i dobrano natrpao mrežu Donnarumme. Junak Rimljana je bio Ciro Immobile, koji tako nastavlja s uništavanjem velikana, te nakon Juventusovog skalpa u Superkupu ima i onaj Milanov u ligi. Mnogi navijači su ovaj poraz protumačili kao apokalipsu, neviđenu sramotu, a gro kritika su pretrpili Montella i Bonucci. Prvi zato što je na teren poslao ekipu koja se nije svidjela većini navijača, a drugi što je njegova obrana primila 4 komada u 50. minuta. Razumljive su frustracije navijača, budući da se predugo čeka povratak Milana na stare ...
Montellina Ahilova peta
Milan je za vikend doživio grubo prizemljenje u Rimu, gdje ...
Meni se čini da su se velikim transferima ovog ljeta dosta razmazili navijači Milana i da se doslovno čeka svaki kiks Montelle, da bi se moglo instalirati neko zvučnije trenersko ime. - pazzomario, 14.9.17. 19:04, 0 0 0
A čovjek još nije ni dobro počeo prvenstvo s Milanom. - pazzomario, 14.9.17. 19:04, 0 0 0
Boljeg od Montelle u Italiji ne mogu dobiti, na svjetskoj razini eventualno Tuchel, ali lijepo je vidjeti da Talijani vode najvece talijanske klubove. Kako sam rekao, treba dati vremena M-u jer ima hrpu novih igraca i tek za mjesec-dva ce se vidjeti - johnny08, 16.9.17. 8:54, 0 0 0
kakav je posao odradio. Conti je out 6mj. s acl ozljedom i to je ogroman udarac na ambicije Milana jer si ostao s Abateom i Calabrijom, ali to je tako, ako se 1 prvotimac ozlijedi, dosta toga pada u vodu...takav je kadar; bolji nije ni mogao biti - johnny08, 16.9.17. 8:56, 0 0 0
Zanimljiva analiza, iako, znaš što mislim. Naravno, biti ću sretniji ako se ispostavi da si ti u pravu. - Jerlekan, 19.9.17. 20:19, 0 0 0
09/2017
Tko su pobjednici, tko luzeri HNL-a?

Posljednji dan prijelaznog roka je u HNL bio zanimljiviji nego u velikoj većini liga Europe, pa je tako osim najvećeg transfera Hajduka u povijesti hrvatsku javnost zabavljala trakavica na relaciji Rijeka-Dinamo u pogledu Marija Gavranovića. Navedeni transfer je odjeknuo poput bombe među riječkim navijačima, te je izazvao ogromnu salvu nezadovoljstva i uvreda koje su išle na račun uprave i igrača. S jedne strane navijačima nije jasna poslovna politika koja dopušta prodaju ponajboljeg igrača u najvećeg konkurenta za naslov, dok u slučaju samog Gavranovića ostaje nejasno zašto bi u ovom trenutku izabrao klub koji je po mnogočemu u slobodnom padu i koji ne igra Europu naspram kluba koji je u velikoj prilici da dočeka proljeće u Europi.

Dinamo je logičan izbor

Naravno oba razmišljanja su onako tipično navijački stavovi kakvi se mogu pročitati na svim portalima i kakvi se mogu čuti u svakom kafiću, no prilično je zabrinjavajuća činjenica kako su oni koji se ne slažu s tim tezama u velikoj manjini. Naime, uzmimo na kratko poziciju Rijeke u trenutku kada Gavranović objavljuje da želi otići u Dinamo. Radi se o igraču koji je u zadnjoj godini ugovora i koji će za dva mjeseca imati 28 godina. Upiti su zasigurno postojali za Švicarcem, no očito nije postojao klub koji je bio spreman u dovođenje Gavranovića uložiti više od 2 milijuna eura. I to je sasvim opravdano, jer Gavranović vam taj novac jako teško može vratiti, odnosno njegovom daljnjom prodajom jednostavno nećete pokriti uloženi iznos što zbog godina što zbog načina na koji igra nogomet. Također, treba uzeti u obzir činjenicu kako Rijeka zapravo niti nema prava na igrače poput Gavranovića. Jednostavno klub nije niti dovoljno bogat niti dovoljno povijesno velik da bi poznato nogometno ime poput Gavranovića došlo u Rijeku. No, kad je već došao, došao je isključivo zato jer je projekt Rijeke primamljiv igračima s ovih prostora, jer nudi priliku za svojevrsnu revitalizaciju karijere i mogućnost za potpisivanjem jačeg ugovora u većem klubu, uz naravno gospodski dogovor da se igraču neće raditi probleme pri većoj ponudi ostalih klubova. Gavranović je svoj posao na terenu odradio (60-ak nastupa i 30 golova), a Rijeka je svoj dio pogodbe ispunila i dovela Gavranovića na najveću vrijednost u karijeri, odnosno 2 milijuna eura (2010. je u Schalkeu vrijedio 1,75M).

U priču se uključio Dinamo, koji je bogatiji i veći klub od Rijeke i koji Gavranoviću može ponuditi duplo više novaca nego što on trenutačno dobiva u Rijeci (o tome da li je to dobar potez za Dinamo ne želim puno raspravljati, no navala Dinama bi u tom slučaju primala preko 2M eura godišnje samo na plaće što je iznos koji je jednostavno nenormalan, pogotovo ako znamo koliko Dinamo može, odnosno ne može zaraditi na ubojitom tercetu). Dinamo također Rijeci može ponuditi novac kojeg u ovoj situaciji ne mogu dobiti od niti jednog drugog kluba, pa je bilo jasno kako Rijeka jednostavno mora pregovarati s Dinamom. Niz razloga je zašto je to tako, no onaj elementarni se tiče novca koji u konačnici zatvara budžet i osigurava nesmetano funkcioniranje kluba. Jednostavno je neprihvatljivo ponajboljeg igrača izgubiti besplatno, a prethodno si u njega uložio 600 tisuća eura + godišnju plaću od barem 200 tisuća eura. Naravno navijači ne gledaju onaj ekonomski dio paketa koji kaže kako će Rijeka do siječnja 2018. godine u Gavranovića uložiti oko milijun eura (puno više sa bonusima kojih je moralo biti). Zbog navijačke reakcije, ali poglavito zbog uhljebarske strukture koja vlada u PR službi kluba (dovoljno je pogledati tko je glasnogovornik kluba) načinjena je nepovratna financijska šteta koja ionako pretjerano ne zanima dio navijača koji otvoreno smatraju kako bi uprava trebala letiti napolje jer nisu osigurali 30M vlastitog novca za gradnju Kantride.

Gdje je Rijeka pogriješila?

Pritom je želja za odlaskom Gavranovića nova navijačima, pa i novinarima oko kluba budući da se informacije dijele na kapaljku, no zasigurno to nije novost ljudima u klubu. U toj situaciji mogući odlazak igrača se suptilno nagovijesti, plasira se vijest u medije koja kaže kako Rijeka Gavranoviću nudi novi ugovor, no igrač se nećka, jer želi zadnji bogati ugovor karijere. Time se jednostavno izbjegava dovođenje u situaciju u kojoj se Rijeka našla posljednjeg dana prijelaznog roka. Također time auru krivice prebacujete dalje od kluba, a bliže prema igraču na odlasku. Podsjećam, slično se dogodilo u slučaju Leškovića, koji također nije htio novi ugovor, pa je poslan na tribine. Kasnije je završio u Dinamu, a Rijeka je dobila novac i Andrijaševića koji im je posljedično donio prvenstvo. Strka se digla oko odlaska Leškovića i odnosa između Dinama i Rijeke koji je razvlačen po nizu portala diljem zemlje, no u konačnici navedeni igrač je vrlo brzo zaboravljen. Situacija je u ovom slučaju nešto teža, jer je Gavranović ipak napadač, pa je i reakcija navijača puno jača kada se radi o igraču koji postiže golove. No, zapravo se radi o normalnom poslovanju između klubova i bazičnom odnosu ponude, potražnje i platežne moći. Najjednostavnije rečeno ako netko posjeduje nešto vrijedno kupnje, a pritom druga strana ima više novaca od one koja posjeduje cijenjeni predmet mi zapravo samo pričamo o cijeni, ne o tome hoće li u konačnici taj predmet završiti kod osobe koja ima više novaca. Rijeka se tako mora postaviti prema svakom igraču koji ulazi u zadnju godinu ugovora, a ima status kojeg ima Gavranović i biti spremna na sve moguće scenarije. U suprotnom, dolazi do scenarija koji se dogodio, a koji se pokušava minimizirati time što je Rijeka ostala na okupu i još dobila perspektivnog igrača Dinama.

Zašto je Dinamo pobjednik u ovom dvoboju?

Summa summarum ludnice u odnosu Rijeka-Dinamo zadnjeg dana prijelaznog roka se ogleda u činjenici kako je Rijeka zadržala Gavranovića i dobila Pavičića na posudbu, dok je službena Rijeka uvjeravala kako Gavranović nije bio predmet razgovora između klubova. PR službu vlastitog kluba je potom pokopao Mišković rekavši kako igrač doista želi otići u klub koji mu je spreman ponuditi značajno bolje uvjete, no do dogovora nije došlo jer Dinamo nije bio spreman platiti traženi iznos. Na navedeno se stavlja točka iako je potpuno jasno kako je Gavranović novi igrač Dinama, a zagrebački klub je ni kriv ni dužan u velikoj prednosti u odnosu na Rijeku. Naime, ponajboljeg igrača konkurenta će sigurno dobiti, a jedino pitanje se postavlja hoće li ga nešto platiti ili će ga dobiti besplatno. Kako ja gledam na stvari to ovisi jedino o stanju ljestvice na ulasku u novu godinu. Ukoliko Dinamo neigranjem Europe skupi značajnu bodovnu prednost u odnosu na Rijeku koja igra Europu, oslabljeni Hajduk i još uvijek nedorasli Osijek, sasvim je moguće kako će Dinamo pričekati sa dovođenjem Gavranovića do isteka njegovog ugovora. Tada bi ga mogli dobiti besplatno, pa bi mu mogli ponuditi još veću plaću, a simptomatično je kako posudba Pavičića traje točno do sredine siječnja, te ukoliko ne postoji dogovoren iznos odštete Dinamo je taj koji čvrsto drži glavnu riječ u bilo kakvim pregovorima. S druge strane, ako Rijeka nekim čudom preživi igranje u Europi i bude blizu u HNL-u na zimu, Dinamo će otkupiti Gavranovića za neki simboličan iznos ili će velikodušno iznos prebiti ustupanjem Pavičića u svojevrsnoj razmjeni igrača. Naravno Pavičić može postati novi Andrijašević i nova kriva procjena u modrom taboru, no dok se navedeno ne dogodi Dinamo je u ovom dogovoru prošao puno bolje.

Keku je uručen vrući krumpir, a Miškoviću metla za čišćenje

S druge strane, osim vjerojatnog gubitka novca, budući da je teško očekivati kako će nakon ovoga Gavranović potpisati novi ugovor, Rijeka se mora suočiti s igračem koji je jasno pokazao namjeru za odlaskom. Švicarac je brzopotezno na Instagramu objavio post sa izjavom kako želi da ga navijači, kao i do sada sude po zalaganju na terenu, no to je samo tužna zakašnjela reakcija svih odgovornih. Pritom ne dovodim u pitanje profesionalnost igrača na terenu u narednim utakmicama, no uprava je bespotrebno Keku uručila vrući krumpir u ruke kada mu takav najmanje treba. Rekcija navijača će zasigurno biti brutalna, te je za očekivati kako će Kek kao miljenik navijača služiti kao gromobran u tom odnosu, ukoliko se želi iz igrača izvući ono najbolje što ima kako bi se Gavranovićevi golovi dobrano unovčili (kao onaj u Salzburgu!). Igrač je ionako dobio što je htio, može dobiti samo još više, a na klubu je da iz ove situacije izvuče maksimum. Također, ovaj slučaj mora biti pouka Miškoviću i iako je nemoguće za Rijeku izbjeći ponavljanje ovakvih situacija u budućnosti (iz prostog razloga što se radi o jedinom modelu kojeg klub poput Rijeke može koristiti, odnosno nekada te zapadnu Jajalo, Lešković i Ristovski, a nekada Kramarić, Mitrović i Bradarić) svakako je moguće učiti na svojim greškama i počistiti kadar u klubu koji bi u firmi poput one u kojoj je zaposlen predsjednik Rijeke istog trenutka dobio otkaz. Jednostavno Mišković mora ukloniti jednu od rijetkih slabih točaka u funkcioniranju kluba dovođenjem novih ljudi u PR službu, te dodatno učvrstiti odnose između svih segmenata kluba, a pogotovo onih koji se tiču bolje koordinacije između sportskog (Juričić, Mance) i 'korporativnog' dijela kluba. Teško da će postojati bolje vrijeme, odnosno bolji razlog za to.

Dinamo je dobio Gavranovića, a Mišković nove teme za razmišljanje
Posljednji dan prijelaznog roka je u HNL bio zanimljiviji nego u velikoj većini liga Europe, pa je tako osim najvećeg transfera Hajduka u povijesti hrvatsku javnost zabavljala trakavica na relaciji Rijeka-Dinamo u pogledu Marija Gavranovića. Navedeni transfer je odjeknuo poput bombe među riječkim navijačima, te je izazvao ogromnu salvu nezadovoljstva i uvreda koje su išle na račun uprave i igrača. S jedne strane navijačima nije jasna poslovna politika koja dopušta prodaju ponajboljeg igrača u najvećeg konkurenta za naslov, dok u slučaju samog Gavranovića ostaje nejasno zašto bi u ovom trenutku izabrao klub koji je po mnogočemu u slobodnom padu i ...
Dinamo je dobio Gavranovića, a Mišković nove teme za razmišljanje
Posljednji dan prijelaznog roka je u HNL bio zanimljiviji nego ...
Pitanje je samo što može i hoće Pavičić? Ako je u kaznenoj ekspediciji ne puno, ali ti si puno pozvaniji pričati o tome kakav je on kao igrač, nisam ga previše gledao. Ići će i tekst o prijelaznom roku Rijeke mimo ovoga sa Gavranom. - johnny08, 3.9.17. 22:03, 0 0 0
Za mene je Pavičić jedan vrlo, vrlo prosječan igrač. Teoretski može biti solidan za rotaciju u HNLu. Neki misle da može više, ja to još nikad i nigdje nisam vidio. Maks neka razina Mate Maleš, samo ofenzivniji - Losovius, 3.9.17. 22:49, 0 0 0
Pavičić je u Lokomotivi pokazao da može biti među boljim igračima HNL-a. Vjerujem da Kek to može izvući iz njega, pogotovo s Mišićem i Bradarićem koji mu čuvaju leđa i dozvoljavaju da igra prema naprijed. - Jerlekan, 3.9.17. 22:57, 0 1 0
Jesam li ja lud, ali ja ovdje ne vidim kako je Dinamo prošao bolje. Igrača nije dobio niti itko garantira da će ga dobiti. Ako Gavranović krene zabijati u Euro ligi, ode van. Neće Rijeka niti tada dobiti neke velike novce za transfer, ali njemu može - gradim, 3.9.17. 23:56, 0 0 0
doći ponuda s boljom plaćom i potpiše za Meinz. I onda Dinamo nije dobio ništa. - gradim, 3.9.17. 23:58, 0 0 0
08/2017
Hoće li Rijeka dočekati proljeće u Europi?

Nakon što su kuglice ždrijeba u Monacu Rijeci dodijelile grupu Europa Lige u kojoj se nalaze Milan, Austrija Beč i AEK, u aktualnom hrvatskom prvaku mogu biti zaista sretni ishodom ždrijeba. Pustimo Milan, jednog od najvećih favorita za osvajanje samog natjecanja, no i Austrija i AEK su ekipe s kojima Rijeka može igrati i koje zapravo odgovaraju ekipi Matjaža Keka.

Rijeka ne može igrati na tri fronta

Samim time Rijeka se može nadati prolasku skupine D Europa Lige što nameće tezu kako zapravo Matjaž Kek mora žrtvovati prvenstvo nauštrb europskih nastupa i zarade koja dolazi od njih. Naime, ispadanjem svih hrvatskih klubova osim Rijeke, preostala trojka do kraja sezone igra samo na dvije fronte - prvenstvo i Kup. U takvoj situaciji Dinamo je prvi favorit za osvajanje prvenstva iz razloga što se u prvenstvu ne može dogoditi scenarij iz Europe. Sudačka protekcija i sama individualna jačina Dinama je previše za sve ekipe u ligi, a pogotovo previše za ionako tanak kadar Rijeke koja mora igrati tri u tri natjecanja. Hajduk i Osijek pokazuju potencijal za iskorak, no ne vidim ih još uvijek na razinama da kontinuirano mogu igrati dobro i Dinamu preoteti titulu.

Konkurencija i raspored utakmica dodatno opravdava tezu

Stoga Rijeka jednostavno mora prepustiti prvenstvo, u kojem ionako neće biti niže od četvrtog mjesta, a upravo četvrta pozicija i garantira ponovni izlazak u Europu. Pogotovo ako se uzme u računicu raspored utakmica u Europa Ligi koji je gotovo savršeno ispao za Rijeku. Naime, Rijeka natjecanje otvara na Rujevici protiv AEK-a, da bi potom išla na gostovanje u Milano. Nakon toga slijedi dvomeč s Austrijom (prvo gosti, pa doma), da bi potom Kekove trupe otišle na gostovanje u Grčku i kao šlag na torti na kraju grupne faze bi krcata Rujevica dočekala Milan. Za očekivati je kako će posljednja utakmica za Milan biti samo stvar formalnosti, a ne treba zanemariti i činjenicu da uoči prve utakmice ovih protivnika na San Siru Milan prethodno u prvenstvu mora na teško gostovanje protiv Sampdorije, a samo tri dana nakon Rijeke u Milano stiže Roma. Dakle, gotovo savršen scenarij za ekipu Matjaža Keka, iako se grupa zapravo prolazi u četiri utakmice s Austrijom i AEK-om.

Austrija - najbolji ždrijeb i najveća prilika

U pogledu Austrije dobro smo mogli upoznati o kakvoj se ekipi radi budući da su igrali u play-offu s Osijekom. Zekićeva ekipa je u konačnici ispala iz tog susreta, no odgovorno tvrdim da su u obje utakmice bili bolji takmac od jedne ekipe koja igra nogomet jako hektično. Naime, nema neke posebne discipline u toj ekipi i sve se svodi na dan kakav imaju igrači poput Holzhausera i Piresa, budući da su njihovi ponajbolji igrači Venuto i Grunwald 'out' do kraja godine. Čak je po TM-u Rijeka i vrijednija ekipa od Austrije i treba biti iskren pa reći kako je Austrija bila najbolja opcija u potu 2 EL-a. Pritom Rijeka ima i jednog aduta u pogledu Gorgona, koji se praktički vraća kući, u klub iz kojeg je ponikao i u kojem je do pred dvije sezone bio najbolji strijelac s 21 golom. Evo divne prilike da se Austrijanac pokojim dobrim savjetom iskupi za promašaj protiv Olympiacosa, a još bi ljepše bilo da baš svojima presudi.

AEK - Manolo Jimenez vodi skupinu luđaka

Druga ekipa na koju treba obratiti pozornost je AEK i tu treba naglasiti kako će obje utakmice biti izuzetno izazovne. Osobno bi pripreme za Grke počeo već danas budući da će ishod prve utakmice na Rujevici bitno utjecati na konačne šanse Rijeke u skupinama EL-a. AEK je u play-offu u drugoj, domaćoj utakmici pomeo Club Brugge s 3:0 i gledajući sažetke te utakmice jasne su dvije stvari. AEK ima znatno jači kadar od Rijeke koji je pun izuzetno zanimljivih igrača. Ima tu svega, od nekolicine potentnih Portugalaca (lijevi bekovi Helder Lopes i Vinicius, te bitan veznjak Andre Simoes) na čelu kojih je najpoznatiji igrač kluba - Hugo Almeida, 33-godišnji veteran koji je osvojio LP s Portom, a igrao je još u klubovima poput Werdera i Bešiktaša, no od 2014. godine klubove mijenja kao na traci, pa mu je AEK peti klub u dvije sezone. Tu je još opasno krilo Lazaros, te tercet braniča Ćosić-Vranješ-Čigrinski koji su zapravo i posljednja linija u sistemu 3-5-2 kojeg često doma igra Manolo Jimenez iako se prilagodio Grcima pa zapravo ne gura samo jedan sistem u prvi plan, jer je to u ekipi s igračima kakve ima AEK nemoguće.

Španjolac je poznati stručnjak koji je vodio Sevillu, a ovo mu je drugi mandat na klupi AEK-a i on je zapravo tu u ulozi u kojoj pokušava spojiti temperament i ludost igrača s neupitinim igračkim znanjem koje posjeduju. Druga stvar koja je vidljiva iz utakmice s Bruggeom jest da se AEK odlično otvara u fazi napada, ali da svaki igrač na terenu želi postići gol i staviti se na naslovnice. To i ne treba čuditi s obzirom na kadar koji Jimenez posjeduje, no to puno govori o ekipi s kojom će Rijeka igrati. Šlag na torti je dovođenje Marka Livaje s kojim svlačionica AEK-a poprima zaista epske razmjere mjesta u kojim bi gledateljima trebali naplaćivati ulaz. Tako složena ekipa ne može igrati neki sustavni nogomet kakvog primjerice Kek gura u Rijeci i samim time su Grci izuzetno opasni jer su nepredvidljivi. Dobre vijesti jesu da Rijeka doma igra s njima prvu utakmicu i sigurno može ići na pobjedu na uskom terenu kao što je Rujevica, no nakon Olympiacosa ne treba očekivati da će AEK Rijeku podcijeniti. Odnosno Jimenez sigurno neće, ali pitanje je kome on to u ovako šarolikoj svlačionici može dokazati.

Mišković i Kek moraju natjerati igrače na ostanak

Uz početnu tezu koja govori kako Rijeka prvenstvo mora staviti u drugi plan, od presudne je važnosti da uprava kluba zaustavi bilo kakve odlaske igrača do kraja presudnog roka. Ne samo kako vremena za bilo kakve zamjene nema, nego otvara se jedna specifična prilika da Rijeka može proći skupinu Europa Lige i zaraditi novac do kojeg ne može doći niti jednim drugim načinom osim samom prodajom igrača. Osim TV prava, punog stadiona i europskog izloga u kojem će biti riječki igrači, skupine EL-a donose šest utakmica u kojima pobjede i remiji donose dodatan novac. Svaka pobjeda u blagajnu donosi 360.000 eura, svaki remi 120.000 eura, a drugo mjesto u skupini donosi dodatnih 300.000 eura, što bi bio novac koji bi se nadograđivao na već zarađenih 5,6 milijuna eura (3M za ispadanje u play-offu LP-a i 2,6M za plasman u skupine EL-a).

U takvom stanju stvari presudno je zaustaviti odlazak igrača barem do zime, a pogotovo još jednom zaustaviti transfer Bradarića u Bolognu, jer prilično nevjerojatno zvuči da Talijani nude 7M eura za reprezentativca. Uz to očito je i uprava shvatila da su pojačanja nužna, stigao je grčki bek Mavrias, bivši reprezentativac, koji može i krilne pozicije pokriti, a u završnim pregovorima je klub s ganskim napadačem Acostyem, vrlo pokretljivim igračem koji može igrati na svim pozicijama prema naprijed, a ima preko 100 nastupa u teškoj Serie B. Osim očigledne novčane dobiti igranje Europe pozitivno djeluje i na imidž kluba. U Rijeku će doći jedna svjetski velika i dvije respektabilne europske ekipe. Rijeka će igrati u Beču, Ateni i Milanu, a na TV ekranima će ju gledati diljem svijeta, pogotovo u utakmicama s Milanom. Uostalom Milan će prvu domaću utakmicu u grupi odigrati upravo s Rijekom, te se očekuje sigurno preko 50,000 ljudi na povijesno velikom stadionu. Rijeka ima i sustav i trenera i ako uprava do kraja prijelaznog roka uspije zadržati ekipu na okupu i dodati par novih imena, Rijeka bi mogla prezimiti u Europi i dosanjati san koji je nedostižan hrvatskim klubovima već desetljećima.

Rijeka mora zanemariti prvenstvo i okrenuti se Europa Ligi
Nakon što su kuglice ždrijeba u Monacu Rijeci dodijelile grupu Europa Lige u kojoj se nalaze Milan, Austrija Beč i AEK, u aktualnom hrvatskom prvaku mogu biti zaista sretni ishodom ždrijeba. Pustimo Milan, jednog od najvećih favorita za osvajanje samog natjecanja, no i Austrija i AEK su ekipe s kojima Rijeka može igrati i koje zapravo odgovaraju ekipi Matjaža Keka. Rijeka ne može igrati na tri fronta Samim time Rijeka se može nadati prolasku skupine D Europa Lige što nameće tezu kako zapravo Matjaž Kek mora žrtvovati prvenstvo nauštrb europskih nastupa i zarade koja dolazi od njih. Naime, ispadanjem svih ...
Rijeka mora zanemariti prvenstvo i okrenuti se Europa Ligi
Nakon što su kuglice ždrijeba u Monacu Rijeci dodijelile grupu ...

Respekt: Raul10, draxy, ivan-cro, Topsi, peropex, Grenac,

Slažem se: draxy, ivan-cro, MattRM, Topsi, peropex, Grenac,

Ne slažem se: baiso,

08/2017
Rijeka - Olympiakos 0:1

Rijeka je u odličnoj atmosferi Rujevice poražena 0:1 od strane Olympiacosa, te je tako s ukupnih 1:3 izbačena iz Lige prvaka, no za utjehu ostaje minimalno 6 utakmica Europske Lige i zarađenih 5,6 milijuna eura, uz mogućnost dodatne zarade u skupini natjecanja koje je ipak puno realnije za klub kao što je Rijeka. Ipak, nakon utakmice protiv Olympiacosa na Rujevici ostaje žal što Rijeka nije uspjela izboriti povijesni plasman u skupine LP-a.

Kek nije imao puno opcija

Kek je samu utakmicu postavio prilično oprezno, no zapravo vrlo logično. Uslijed Zutine suspenzije, Vešović je morao igrati poziciju lijevog beka, a Martić, jedini preostali bek u ekipi, je zauzeo mjesto na desnoj strani. Pritom Kek prostora za manevar i nije imao budući da bi stavljanje rekovalescenta Kvržića na poziciju koju on ne igra bio bespotrebni rizik (govorim to s aspekta nezaliječenosti Kvržića, ne zato što mislim da bi Bosanac bio iole lošiji od Martića na tom mjestu). Nadalje, u srcu vezne linije je odlučio opet postaviti trio Maleš-Bradarić-Mišić, s time da je potonji opet bio u ulozi lutalice koji ima dosta veliku slobodu u igri, a Maleš se u začetku napada spuštao na poziciju libera, dok bi bokovi otišli daleko naprijed kako bi se razvukli Grci. Prema naprijed je sastav bio očekivan i Kek je zapravo ovom postavom htio umrtviti Olympiacos i u Mateiju, Kvržiću i Jeliću imati napadačke opcije ovisno o kretanju rezultata.

Gorgon tragičar

Rijeka je zaista dobro ušla u utakmicu, bez prevelikog straha, nošena gromoglasnim hukom s tribina Rujevice i postojao je taj jedan osjećaj kako Rijeka zaista može igrati s grčkim prvakom. Navedeno je dobilo konkretne temelje kada lijepu akciju Rijeke katastrofalno završava Gorgon. Situacija je bila dosta slična onoj Rakitića u utakmici sa Španjolskom, no austrijski igrač ovoga puta nije uspio pogoditi niti okvir gola. Logično, nakon takvog promašaja, uslijedila je kazna, a dvostruki tragičar je bio Gorgon koji je samo par minuta nakon velikog promašaja neobjašnjivo izgubio jednu loptu i propustio u začecima prekinuti akciju Grka (baš kao i Heber u Pireju kod prvog gola) iz koje je Marin postigao gol. Tada su mnogi očekivali potpuni raspad sistema od ekipe koju je zadesila sva sila problema u posljednje vrijeme, no zapravo smo vidjeli jednu atipičnu reakciju za hrvatske klubove. Rijeka je nastavila kao da se ništa nije dogodilo i nije se stjecao dojam da preko puta igrališta stoji ekipa koja je neusporedivo skuplja od riječke. Pogotovo se to vidjelo u drugom poluvremenu kada su velike prilike amaterski propustili Gavranović i Matei i Rijeka je zapravo počinila klasični harakiri.

Brojke su na strani Rijeke

Konačna statistika otkriva da su obje ekipe podjednako držale loptu, no Rijeka je imala čak 18 udaraca prema golu, za razliku od Olympiacosovih 8 (42 opasna napada naspram grčkih 28), baš kao i veći broj dodavanja i točnih dodavanja uz jednaki broj pretrčanih kilometara. Teza da su Grci igrali onoliko koliko im je trebalo jednostavno ne drži vodu, jer niti jedna ekipa ne pušta svjesno igrače u prilike kakve su imali Gorgon i Matei, te je zapravo nevjerojatan pad u nastupu koji je Olympiacos pokazao u odnosu na prvu utakmicu. Pritom vrijedi izdvojiti 19-godišnjeg Retsosa koji bi mogao biti veliki stoper, a Odjidja je zapravo ta lokomotiva koja vuče Olympiacos naprijed (u izostanku zdravog Fortounisa koji je i takav donio izuzetno važan drugi gol u Pireju).

S druge strane, drugo poluvrijeme Rijeke je nešto na čemu treba čestitati Keku i ekipi. Pogotovo ako uzmemo u obzir da su bekove krpali igrači koji bi u idealnim uvjetima ili bili na tribinama ili igrali neku drugu poziciju u ekipi, a nesretnom ozljedom Sluge Kek je izgubio ionako suženi manevarski prostor. Uvelike je ta prisilna izmjena uništila Kekove planove, a na nju se nadovezao izlazak Bradarića u 77. minuti i Rijeka je potpuno trkački pala u posljednjih 10-ak minuta utakmice kada je bilo jasno kako bilo kakav preokret nije moguć. Pogotovo nakon showa 'Messija s Karpata' u onakvoj prilici.

Uspješan model nema razloga mijenjati

Glupo je sada raspravljati što bi bilo da je Ristovski ostao za ove dvije utakmice ili da je Gorgon zabio ono što je trebao zabiti prije Marinova gola, no Rijeci nitko ne može oduzeti da su zapravo odigrali u uzvratu bolje nego što je itko od nas uopće pomislio da mogu odigrati u situaciji u kojoj se nalaze. Jednostavno Rijeka je propustila veliku priliku zbog spleta nesretnih okolnosti na koje je struka u Rijeci malo mogla utjecati. Najmanje što želim je zvučati kao pokvarena ploča, ali po mnoštvu komentara dežurnih dušebrižnika u pogledu Rijeke primoran sam ponoviti gradivo. Klub se financira u najvećoj mjeri prodajom igrača i prema nedavnoj izjavi Miškovića igračima se po dolasku obećaje kako klub neće raditi nikakve probleme u slučaju dobre ponude velikog kluba. Samim time nitko tko je otišao nije mogao ostati, jer a) Rijeci treba novac i b) igrači žele jače lige i veće plaće. S druge strane, ograničeni budžet determinira i dubinu kadra. Vjerujem da je Rijeka mogla plaćati igrače koje plaća i dovesti pravovremene kvalitetne zamjene za bekovske pozicije, da bi to i učinili, no nisu zato jer nisu pronašli igrača koji je spreman doći u klub kao što je Rijeka. To je sve realnost koja je kumovala konačnom ispadanju od Olympiacosa, koji je unatoč svoj neuigranosti, ekipa koja ima budžet i potencijal na nestvarnim razinama u odnosu na Rijeku.

I sutra će se igrati nogomet

Prema najnovijim informacijama Rijeka intenzivno radi na pojačanjima na nekoliko pozicija u ekipi kako bi bili što konkurentniji u ligi i EL-u. Nije isključena mogućnost da će još netko otići do kraja prijelaznog roka, jer ta mogućnost u Rijeci uvijek postoji, ali ako je nešto pokazala utakmica s Lokomotivom i onda ova s Olympiacosom jest to da Kek još uvijek ima onu jezgru igrača s kojima može ostvariti rezultate. To svakako neće biti ekipa koja će se žestoko boriti za naslov hrvatskog prvaka ove godine, niti će to biti ekipa koja može računati na prolazak skupina EL-a, no postoji ta jedna iskra života koja je vidljiva u Kekovoj ekipi unatoč harakiriju kojeg smo mogli vidjeti na Rujevici u susretu s Olympiacosom. Model u kojem Rijeka kroz HNL igra skupine Europa Lige nije nimalo sramotan i riječki navijači i oni koji sve promatraju sa strane se moraju naviknuti kako je gotovo razdoblje u kojem je Rijeka čak i nerealno brzo preskakala stepenice na putu prema onome što se ostvarilo u tekućoj godini. Pred čelnicima Rijeke predstoji pomno planiranje sljedećih koraka kako bi klub doveli na razinu stalnog sudionika skupina Europa Lige, za što u konačnici i nije potrebno osvojiti naslov hrvatskog prvaka. Samo na taj način, kontinuiranim priljevom europskog novca, se mogu stvoriti temelji u kojima će Rijeka moći privući bolje igrače u klub i eventualno stvoriti ekipu koja bi u budućnosti mogla napraviti novi, veći iskorak. Sve drugo je potpuno nebitno; i Gorgonov promašaj i moguća prodaja Bradarića, jer kako Kek često zna reći uoči neke velike, povijesne utakmice: 'I sutra će se igrati nogomet'. Tako da bi zaključio da će se i sutra igrati nogomet u Rijeci, a na onima koji su plaćeni za to je da se pobrinu na koji način će sve to izgledati, baš kao što su to i do sada činili; nekada više, nekada manje uspješno.

I sutra će se igrati nogomet
Rijeka je u odličnoj atmosferi Rujevice poražena 0:1 od strane Olympiacosa, te je tako s ukupnih 1:3 izbačena iz Lige prvaka, no za utjehu ostaje minimalno 6 utakmica Europske Lige i zarađenih 5,6 milijuna eura, uz mogućnost dodatne zarade u skupini natjecanja koje je ipak puno realnije za klub kao što je Rijeka. Ipak, nakon utakmice protiv Olympiacosa na Rujevici ostaje žal što Rijeka nije uspjela izboriti povijesni plasman u skupine LP-a. Kek nije imao puno opcija Kek je samu utakmicu postavio prilično oprezno, no zapravo vrlo logično. Uslijed Zutine suspenzije, Vešović je morao igrati poziciju lijevog beka, a Martić, ...
I sutra će se igrati nogomet
Rijeka je u odličnoj atmosferi Rujevice poražena 0:1 od strane ...
Da, slažem se za manje više sve. Jučer sam to rekao u videu, u 3 od 10 slučajeva Rijeka će imati igru da prođe dalje. To je imala. Nije imala realizaciju. Dodatno se slažem da je poslovni model takav da moraju biti odskočna daska... - Losovius, 24.8.17. 10:23, 0 0 0
Kasnim malo s video analizama, pogledam ove dane :) - johnny08, 24.8.17. 19:42, 0 0 0
08/2017
Je li Milan dobar izbor za Nikolu Kalinića?

Probuđeni velikan Milan je doveo Nikolu Kalinića, što predstavlja svojevrsni antiklimaks pogotovo ako znamo da se cijelo ljeto pričalo o Belottiju, Aubameyangu, Morati i Diegu Costi. Na kraju je presudila racionalnost dvojca Fassone i Mirabeli koji su tako na 11 igrača potrošili oko 195 milijuna eura, što je odlična cifra ako znamo tko je sve pojačao Milan u ovom prijelaznom roku.

Zašto Kalinić?

Ipak, transfer Kalinića ne predstavlja nikakvo iznenađenje budući da se od početka ime Kalinića spominjalo u kombinacijama Milana, a navedeno je zasluga Vincenza Montelle. Montella zna što s Kalinićem dobiva i za ukupnih 25 milijuna eura (5M za posudbu i onda sljedeće ljeto još 20M) Milan nije ni mogao dobiti boljeg igrača. Naime, u Kaliniću Montella dobiva iskustvo igranja i zabijanja golova u Serie A, čime se ne može pohvaliti niti jedan napadač kluba u sadašnjem kadru. Nadalje, Kalinić garantira 15-ak golova u sezoni (prošle godine ukupno 20) i dovoljno je iskusan igrač da mlađim kolegama Silvi i Cutroneu pruži potrebnu pomoć u adaptaciji na Serie A. Montella također zna da u Kaliniću dobiva izuzetno fleksibilnog igrača koji je sposoban prilagoditi se na bilo koji sustav. Kalinić može igrati u sistemu s dva napadača, a može i sam predvoditi napad što je pokazao u Fiorentini, a i za vjerovati je kako će upravo to od njega tražiti i Montella. Talijanski strateg zna da je prvenstvo dugo, Milan igra i Europ i čisto sumnjam da će mijenjati svojih 4-3-3, budući da kod Montelle stvari nisu rigidne i njegovi bekovi čak i u navedenoj formaciji imaju veliku slobodu kretanja prema naprijed, pa su zapravo formacije u tijeku utakmice u konstantnom ispreplitanju.

Kalinića bi za daljnju analizu bilo dobro usporediti s Baccom, prvom Milanovom špicom kroz protekle dvije sezone, kako bi dobili dojam koliki je upgrade Kalinić u odnosu na Baccu. Kolumbijac je u Milan došao nakon odličnog goleterskog učinka u Sevilli, a na San Siru će unatoč solidna 34 gola u dvije sezone ostati zapamćen kao promašaj, ili točnije krivo pojačanje u krivo vrijeme. Naime, Baccina statičnost i igra s loptom nikako nisu odgovarale Milanu, koji jednostavno nije imao ekipu koja bi mogla istaknuti one pozitivne strane Baccine igre. Na Kalinićevu sreću, kadar se značajno promijenio, no Hrvat je i bitno drugačiji igrač od Bacce što pokazuju prošlosezonske brojke.

Kalinić je puno aktivniji igrač od Bacce, što pokazuje i njegov broj udaraca na gol, broj prekršaja, a vidimo da zna odigrati i ključni pas. Uz navedeno generira i gotovo dva dobivena zračna duela po utakmici, te se može zaključiti kako je uz minimalnu razliku u cijeni Milan zapravo dobio igrača koji će im biti od puno veće koristi.

Zašto Milan?

Budući da je prema pisanju talijanskih medija Kalinić imao bolju ponudu od strane Evertona, postavlja se pitanje da li je možda napravio grešku pri dolasku u Milan. Iako se neće pamtiti kao potpuni promašaj, Kaliniću nije legao tempo PL-a u dresu Blackburna i sadašnji Everton može biti ekipa u kojoj bi Kalinić pokazao svoje mogućnosti, no jednostavno današnji Milan je teško odbiti. Došla su velika imena u klub i oko cijelog projekta vlada jedna pozitivna atmosfera u toj mjeri da je utakmicu EL-a protiv Craiove pratilo preko 65.000 navijača na stadionu. Također, Andre Silva i Cutrone nisu igrači koji bi trebali brinuti Kalinića. Naravno u slučaju obojice radi se o velikim talentima. Jedan ima breme odštete od 40 milijuna eura i prefiksa najsvjetlijeg napadačkog talenta portugalskog nogometa, dok je Cutrone mini senzacija iz Milanove akademije. Silva može potpuno eksplodirati u svojoj prvoj sezoni i otići iznad 20 golova, no mlad je igrač koji će proživljavati oscilacije u igri. Sigurno je da Milan računa na Kalinića da se postavi kao primjer, ali i da svojim kretnjama oslobađa dodatni prostor igračima iz drugog plana. Tko je gledao Milan ove sezone mogao je vidjeti da Kessie, Conti i Rodriguez žive za takve situacije, a ako Kalinić uspije vezati stopere na sebe, što je uspješno radio u dresu Viola, automatski će biti više prostora za navedene igrače, ali i za Susa, Calhanoglua i Bonaventuru koji će na širokom prostoru moći ostajati 1 na 1. Također, Kalinić je u pravo vrijeme napravio iskorak u karijeri. On ima 29 godina i zaista nema više što čekati u Fiorentini. Došao je do razine da je najbolji strijelac respektabilnog talijanskog prvoligaša i duguje svojoj karijeri da u 29 godini vidi može li igrati na najvišem nivou. Sigurno da pri transferu u Milan nije odmogla ni situacija u Fiorentini, koja se odlučila na potpuni restart, te su uz Kalinića prodali Bernardeschija, Vecina, Valera, Iličića, Tatarusanua, Milića i Rodrigueza. U takvom stanju stvari Milan je najbolje što se moglo dogoditi Kaliniću.

Zaključno bi rekao kako obje strane mogu biti zadovoljne ovim transferom. Kalinić će u 29. godini dobiti priliku karijere i mogućnost da zaigra u povijesno velikom klubu koji je napokon krenuo uzlaznom putanjom, dok će Milan u njemu dobiti velikog profesionalca i igrača koji će bez pogovora izvršavati svoje zadatke na terenu. Možda sam Kalinić nije atraktivan igrač, no u Milanu će biti jako bitan i onaj aspekt njegove igre koji uključuje igru bez lopte. U tome je Kalinić izuzetno jak i ispada da lakoćom dolazi u prilike. Također, konkurencija u Milanu nije nešto s čime se on ne može izboriti i veliko priznanje mu mora biti što je Montella vidio točno ono što mu treba u njemu. Zasigurno Kalinić neće dobiti doček u Milanu kakvog je primjerice imao Andre Silva, no kada ga je u karijeri uopće i dobio? Kalinić kao da najbolje funkcionira kada ga podcijene, a siguran sam da tko god to učini u ovome trenutku da će se naposljetku prevariti.

Montella jako dobro zna zašto je odabrao Kalinića
Probuđeni velikan Milan je doveo Nikolu Kalinića, što predstavlja svojevrsni antiklimaks pogotovo ako znamo da se cijelo ljeto pričalo o Belottiju, Aubameyangu, Morati i Diegu Costi. Na kraju je presudila racionalnost dvojca Fassone i Mirabeli koji su tako na 11 igrača potrošili oko 195 milijuna eura, što je odlična cifra ako znamo tko je sve pojačao Milan u ovom prijelaznom roku. Zašto Kalinić? Ipak, transfer Kalinića ne predstavlja nikakvo iznenađenje budući da se od početka ime Kalinića spominjalo u kombinacijama Milana, a navedeno je zasluga Vincenza Montelle. Montella zna što s Kalinićem dobiva i za ukupnih 25 milijuna eura (5M ...
Montella jako dobro zna zašto je odabrao Kalinića
Probuđeni velikan Milan je doveo Nikolu Kalinića, što predstavlja svojevrsni ...
Mislim da je Kalinić blago preplaćeno privremeno rješenje (iako na ovo tržištu napadača vjerojatno nije niti preplaćen). Prvotimac za jednu sezonu, poslije toga mislim neka rezervna opcija po modelu 10/15 u prvoj, 15/20 kao joker. - Losovius, 23.8.17. 12:04, 0 0 0
08/2017
Kako nadoknaditi odlazak Ristovskog?

Rijeka je došla na korak od skupina Lige prvaka, a za ulazak u najelitnije klupsko natjecanje svijeta odmjeriti će snage s grčkim velikanom Olympiacosom. Nakon što su kuglice Rijeci dodjelile grčku ekipu pogledao sam utakmice Olympiacosa i Partizana i zaista ne vidim razloga zašto bi se Rijeka trebala bojati grčkog prvaka. Ipak, u svjetlu najavljenog odlaska Stefana Ristovskog, koji tako neće participirati u utakmicama play-offa Lige prvaka, nameće se zaključak kako su i šanse Rijeke u sudaru s Olympiacosom bitno pale.

Odmah nakon utakmice sa Salzburgom dobio sam priliku popričati s Ristovskim i bilo je već tada jasno kako je Sporting ozbiljno zagrizao za Makedonca i kako je zapravo samo pitanje vremena kada će Ristovski napustiti Rijeku. Prateći događanja oko kluba nameće se zaključak kako je Rijeku ovaj transfer uhvatio nespremnu. Ne u smislu da nitko u klubu nije uzeo u mogućnost da će ponajbolji igrač otići prije završetka prijelaznog roka, nego više ciljam na način na koji je to izvedeno. Mišković je svim silama igrača htio zadržati pa je Sportingu ponudio opciju da za manje novaca dovede igrača samo da Ristovski može igrati play-off, no presudila je želja ne Sportinga nego samog igrača. Naime, očito je njegov agent vršio prilično veliki pritisak na igrača što samo znači da Ristovskog u Portugalu čekaju odlični uvjeti. Navedeno je i jasno budući da će Sporting platiti relativno malu odštetu za Makedonca (3 milijuna eura, možda malo više), a Ristovski će shodno tome dobiti bolja primanja (sigurno milijun eura, dok sada prima pet puta manje) i bonuse, uz naravno zajamčeno natjecanje u skupinama LP-a budući da se očekuje od Sportinga da će proći Steauu.

Ristovski je prerastao Rijeku

Iz perspektive samog igrača zaista nema razloga da više ostaje u Rijeci i u ove dvije godine je Ristovski svojim igrama zaista zadužio Rijeku. Ipak, često se zaboravlja onaj segment koliko je klub napravio za samu promociju igrača, budući da je po dolasku u Rijeku on bio igrač sa statusom ptice selice koji je prošao jako puno klubova u Italiji bez nekog značajnijeg iskoraka u karijeri. Iz svega se zaključuje kako Ristovski Rijeku nije napustio u idealnim odnosima, budući da je izazvao reakciju inače mirnog Miškovića, dok je simptomatično kako Kek nije prisustvovao konferenciji za novinare uoči Osijeka. Naznaka je to puno dubljih i kompleksnijih odnosa u klubu koji su naravno sasvim normalni, ali daju okvir u koji treba smjestiti Rijeku.

Rijeka se kroz godine isprofilirala kao odlična stanica za igrače iz regije koji bi na Kvarner došli oživjeti karijeru. Bezbroj je takvih primjera igrača koji su nakon Kekovog tretmana unovčili svoj talent u jačim ligama. Rijeka je klub koji je isključivo ovisan o prodaji igrača, budući da navedeno predstavlja jedini pravi prihod kluba. No, prodaja Ristovskog u trenucima kada su izborene najmanje skupine EL-a i kada si u velikoj prilici da u 180 minuta nadmetanja s Olympiacosom napuniš skoro dva godišnja budžeta, govori u prilog činjenici kako je sadašnji uspjeh Rijeke u uskoj korelaciji s željama igrača. Nekada su oni razumniji poput Kramarića i Mitrovića koji su odlazili iz kluba imajući na umu interese Rijeke, a nekada se dogodi slučaj Ristovski, koji je zapravo opalio šamar otrježnjenja Rijeci. Pogotovo u situaciji kada Rijeka ni u primislima nema spremnu zamjenu za igrača, kao što je to bio slučaj kada su odlazili Mitrović, Kramarić i slični.

Za Rijeku je otvoren cijeli svijet problema

Sada kada se zna da Ristovski neće igrati play-off, a niti utakmicu s Osijekom, pa tako ni s Dinamom, Rijeka se odjednom nalazi u cijelom svijetu problema. Značaj Ristovskog za igru Rijeke ne moram pretjerano ponavljati. Radi se o najboljem beku lige koji ima impresivnu moć ponavljanja, koja pak nadilazi okvire HNL-a. Ubojita desna strana kluba koja je sijala strah kod protivnika i koja je prošle godine donijela dvostruku krunu i uostalom osigurala play-off LP-a (asistencija Ristovskog za Gavranovića u Salzburgu) više ne postoji. Rijeka zamjenu za Ristovskog nema niti ga je ikad imala, što je prilično neozbiljno za klub koji mora igrati na tri fronta. Jasna su mi ograničenja koja Rijeka ima u pogledu budžeta za plaće, pa uzimam za mogućnost da nije ni bilo moguće dovesti dovoljno jaku zamjenu dok je Ristovski još u klubu, no igrač se vrlo lako mogao teže ozlijediti što samo otkriva na kako labavim temeljima Rijeka temelji svoju ekipu.

Normalno da se klub odlučio kockati na poziciji koja je savršeno pokrivena, no u ovom trenutku zaboravljeni Martić ostaje jedini desni bek Rijeke kojeg Kek ionako gotovo nikada ne stavlja na tu poziciju. Sada će morati barem razmisliti o tome, no vrlo je upitno u kakvoj je spremi Martić i što on može dati Rijeci.Osobno smatram ne puno, budući da se radi o igraču koji je defanzivno vrlo porozan, a napadački izgleda kao da je u vječnom konfliktu sa samim sobom. U kuloarima se spominje povratak Ivana Tomečaka, no da Dani Carvajal sutra sleti na Rujevicu Rijeka se mora pomiriti s činjenicom da skupine LP-a vidjeti neće. To govorim iz aspekta što je lijeva strana Olympiacosa jedna od najvećih mana ta ekipe, što govori i činjenica da je Hrvoje Milić ovoga ljeta doveden u klub. Odlaskom Ristovskog Rijeka gubi tu probojnost na beku, ali taj odlazak povlači i još jedan zanimljivi detalj koji možda mnogima na prvu neće biti vidljiv.

Sada mora igrati Zuta, a to nije bio plan

Naime, Kek u Europi ove sezone koristi Z manevar, koji kao što sam već pisao znači da Zuta ostaje na klupi, a Vešović igra lijevog beka. Tako Kek svjesno razbija najubojitiji tandem ekipe Vešović-Ristovski nauštrb većeg balansa. Odlaskom Ristovskog Vešović više ne može igrati poziciju lijevog beka, već mora pokriti desni bek. Gotovo je sigurno da će Crnogorac morati igrati poziciju RB-a, a ne desnog krila na kojem sa svojim često nepredvidljivim kretnjama znači veliku opasnost po protivnika. Ako Vešović igra desnog beka ili ako ga Martić igra pa Vešović igra desno krilo, Zuta svakako mora igrati lijevog i zapravo tu se ogleda najveća aljkavost uprave Rijeke. Zna se kako su s riječke udice pobjegli Stangl, kao i još par inozemnih lijevih bekova, no u prvenstvo i u Europu se ušlo s Zutom, igračem kojeg Kek ne želi vidjeti na beku u Europi, pa više ni protiv Dinama u prvenstvu. Sada Kek mora staviti Zutu u prvu postavu što podsjeća na vrijeme kada je zaglavio s Bertošom na lijevom beku.

Zapravo je odlazak Ristovskog otvorio Pandorinu kutiju ili napravio lančanu reakciju u ekipi i značajno Keku umanjio prostor za manevar. Ne samo da Slovenac više nema opcija na klupi, nego Rijeka više nema uigranih prvih 11, odnosno 11 jednakih i ostale. Za HNL će takva situacija biti dovoljna, iako je za očekivati kako će se gubitak Ristovskog preliti i na bodovno stanje kluba u prvenstvu. Nitko iz kluba ne očekuje obranu naslova prvaka, a odlaskom Ristovskog samo izgovaranje tih riječi zvuči kao utopističko sanjarenje. Kao i obično, sustav će se prilagoditi odlascima igrača i Kek će ponovno uigrati kombinaciju koja će iznjedriti rezultat. No, Keku će za takav proces trebati vremena, a to nije nešto što Rijeka u ovom trenutku ima. Ispada kako je Ristovski Rijeku ostavio u poziciji u kojoj praktički vidi milijune od LP-a, ali svaki puta kada se primakne njima oni su i dalje nedostižni. Rijeka je možda dobila 3M eura od prodaje igrača, ali siguran sam kako bi Mišković u ovom trenutku ispisao ček na taj iznos samo da vidi Ristovskog kako juriša na Olympiacos i skupine LP-a, zadnji doseg kojeg klub veličine Rijeke može ostvariti nakon prošlogodišnje duple krune.

Ristovski je Rijeci pokazao gdje joj je mjesto
Rijeka je došla na korak od skupina Lige prvaka, a za ulazak u najelitnije klupsko natjecanje svijeta odmjeriti će snage s grčkim velikanom Olympiacosom. Nakon što su kuglice Rijeci dodjelile grčku ekipu pogledao sam utakmice Olympiacosa i Partizana i zaista ne vidim razloga zašto bi se Rijeka trebala bojati grčkog prvaka. Ipak, u svjetlu najavljenog odlaska Stefana Ristovskog, koji tako neće participirati u utakmicama play-offa Lige prvaka, nameće se zaključak kako su i šanse Rijeke u sudaru s Olympiacosom bitno pale. Odmah nakon utakmice sa Salzburgom dobio sam priliku popričati s Ristovskim i bilo je već tada jasno kako je ...
Ristovski je Rijeci pokazao gdje joj je mjesto
Rijeka je došla na korak od skupina Lige prvaka, a ...
Vešović će igrati desnog beka, mislim da to uopće ne treba dovoditi u pitanje. - pravi, 6.8.17. 14:52, 0 0 0
Zastrašujuće dobra analiza Johnny (zastrašujuće jer sam navijač Rijeke, i samo si glasno izrekao sve što mislim i čega se bojim). Ništa ti ne mogu dodati ni opovrgnuti. Bravo. - Dado7, 7.8.17. 1:17, 0 0 0
Nikad u HNL-u nisam bio zaljubljen u izvedbe nekog igrača poput Ristovskog. Jednostavno, krive odluke na terenu broje mu se u promilu, i bilo je jasno da će Rijeka morati drastično mijenjati stil igre kad on ode - ma kad to bilo. Ovako, mogu... - IstraSport, 7.8.17. 19:08, 0 0 0
...iz ovoga izvući alibi, jer Olympiakos bi se teško prošao i s njim (iako bi nada daleko jače tinjala). Sada je rješenje tamo staviti Vešovića. Ionako ni sada nema smisla da Zuta bude prvi izbor na lijevom boku, ali da ga se ne smije koristiti... - IstraSport, 7.8.17. 19:09, 0 0 0
...protiv nijednog iole ozbiljnog protivnika. Možda, teško, ali možda je baš sada pravo vrijeme za odlazak Ristovskog, iako ne razumijem zašto je cijena tri milijuna eura. Ponavljam, znalo se da kad god ode - napraviti će potres. - IstraSport, 7.8.17. 19:10, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.