limano

Reputacija
2
Bodova
42
Analiza
10
Ocjena
12
Anketa
10
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

11/2018
Tribina hipoteza

Ima nešto u tom broju 10. Desetka! Desetka je neko za kog bi se u narodu reklo da je - majstor. Tako jednostavna definicija broja, koja govori sve što trebate znati o pero lahkom plesaču s loptom. 

Narod voli desetke. Sigurno da su nam svima zanimljive taktičke postavke, 4-3-3,
4-4-fucking-2, overlap, underlap, otvaranje halfspacea, overload krila, ali iznad svega, svi čekamo taj trenutak koji nijedan statistički alat ne može ponuditi, taj potez koji fotografija, slika i tekst ne mogu dočarati, potez koji ostaje za vječnost svim njegovim svjedocima sa sigurnošču da ga niko nikada neće ponoviti na taj, u vrijeme utisnuti, mitski način. Baš takve poteze nam nude desetke.

Bio to lokalni klinac s urođenom koordinacijom i niskim težištem ili tamo neki Ronaldinho, nije bitno. Gledati kako igrač - u punom smislu te riječi - uzima loptu na centru, obrće jednog brzim trzajom lopte nadesno, podiže loptu i pretrčava drugog i šalje dijagonalu slobodnom beku je nekad sasvim dovoljno, jer je to nepredvidivost koju nosi nogomet, nenadmašna lakoća kretanja i koordinacije, mogućnost da jedan čovjek zaustavi vrijeme - šta nam još to može ponudit? 

Ne bih se složio sa sve češćim konstantacijama da desetke izumiru, iako im je život višestruko otežan. Uvijek će postojati Payet, Dybala, Isco, ne nužno igrači elitnog prvog razreda, ali uvijek oni koje od kojih srce brže zakuca. Činjenica da samo jedan igrač na najvećem nivou ima potpunu slobodu u igri dovoljno govori o stanju nogometa. Naravno, taj jedan je Messi, dečko koji danas igra isti nogomet kao što je igrao i prije 20 godina po prašnjavim terenima Rosarija. 

Mislio sam da za to imam nekog šlifa
I zaboravio riječi rahmetli babe Atifa
U rijetkim trenutcima kad je ovaj bio trijezan
Sine, veli, ko igra za raju i zanemaruje taktiku
Završit će karijeru u nižerazrednom "Vratniku"
Hajd reko...

Volio bih ovaj kratki tekst potkrijepiti nekim statistikama, brojkama i informacijama, ali to bi uništilo esenciju svega napisanog, te samo još jednom želim odati počast svim igračima brzog uma i još brže noge i zahvaliti im se na trenucima za vječnost.

Majstor
Ima nešto u tom broju 10. Desetka! Desetka je neko za kog bi se u narodu reklo da je - majstor. Tako jednostavna definicija broja, koja govori sve što trebate znati o pero lahkom plesaču s loptom. Narod voli desetke. Sigurno da su nam svima zanimljive taktičke postavke, 4-3-3, 4-4-fucking-2, overlap, underlap, otvaranje halfspacea, overload krila, ali iznad svega, svi čekamo taj trenutak koji nijedan statistički alat ne može ponuditi, taj potez koji fotografija, slika i tekst ne mogu dočarati, potez koji ostaje za vječnost svim njegovim svjedocima sa sigurnošču da ga niko nikada neće ponoviti na taj, u vrijeme ...
Majstor
Ima nešto u tom broju 10. Desetka! Desetka je neko ...

Respekt: Puvlin, BruceWayne, Fenix22,

08/2018
Tribina hipoteza

26. maj 2004. godine.

Stručni štab Porta zagrljeno čeka kraj utakmice koju su dobili već u 75. minuti kad je Alenchiev 'opalio' po lopti i potvrdio pobjedu u finalu Lige prvaka. Jedanaest ljudi u kadru, deset nasmješenih od uha do uha, i jedanaesti, hladan kao kocka leda zaboravljena u sjevernom polu frižidera. Deset ljudi je shvatilo ovu pobjedu kao vrhunac života, a ko ih može kriviti? Osvojiti Ligu prvaka je san svakog dječaka, ta poezija od himne naježi svakog od nas, a kad sat otkuca 20:45, srce malo brže zaigra, mistične i neobjašnjive emocije preuzimaju, i svi i sve oko nas je nebitno - bitna je Liga prvaka!

Tako razmišljaju svi... skoro svi. Ne i Jose.

'Jedanaesti čovjek' onako hladno šeta iza svoje armije asistenata i igrača, kao da ga je neko pozvao na sastanak na koji mu se baš i ne ide. Skoro pa mrko gleda oko sebe, kao da mu nije jasno zašto su svi ushićeni - on je znao da je ovo samo početak - on je znao da ne želi obilježiti 2004. godinu, znao je da želi promijeniti historiju shvatanja fudbala kao igre i biti najbolji, sad i zauvijek, poput kakvog mita. On je bio poseban.

27. August 2018. godine

Sijedi 55-godišnjak širi ruke nakon neshvatljive greške izvjesnog Phil Jonesa. U četrnaest godina nakon historijskog finala u Gelsenkirchenu karijera Mourinha je doživjela bezbroj uspona i padova; ono u čemu apsolutno svi slažu je da s njim nikad nije dosadno. Danas, šest liga, šest kupova i jednu Ligu prvaka kasnije, Jose Mourinho izgleda kao blijeda kopija sebe.

Njegove riječi ne bodu kao nekad.
Njegove konferencije ne mogu poljuljati protivnike.
Njegovo neprestano kukanje ne dopire do igrača.

Jose Mourinho je danas čovjek kojeg je pregazilo vrijeme.

Opsadni mentalitet

'Opsadni mentalitet je termin koji se često koristi kad se priča o Mourinhovom pristupu fudbalu. To podrazumijeva potpunu posvećenost svakog igrača ekipi, zvao se on Paul Pogba, Phil Jones ili Anthony Martial - nije bitno! Kroz karijeru mu se najčešće dešavalo da su ga igrači ili gledali kao oca, ili prezirali. On ne zna za sredinu.

U prvom mandatu u Chelseau, Mourinho je osvojio Englesku ligu skoro kao niko dotad. Već na prvoj pres konferenciji je dao doznanja da je novi šerif u gradu svojom epskom izjavom:

'Ja nisam neko iz mase. Ja sam poseban.'

Engleski mediji su podivljali. Moglo bi se reći da su mu idućih sezona 'jeli iz ruke'. Oni vole showmana, vole nekog ko će im pružiti spektakularne naslove; bili su savršen spoj, jer Jose voli pažnju, voli svjetla koje najviše blješte, on voli biti u centru - makar bio sam protiv svih.

Jose je uz svesrdnu podršku kontroverznog Abramovicha, čija ljubav prema klubu nikad nije bila upitna, uspio sastaviti vrhunski kostur ekipe. Peter Cech, John Terry, Frank Lampard i Didier Drogba su, osim što su bili igrači svjetske klase, bili i Mourinhovi vojnici. Savršen spoj je rezultovao u dvije ligaške titule u dvije sezone, i Jose je potvrdio da zaista jest 'The special one'.

O njegovim epskim bitkama sa Frankom Rijkaardom ne treba trošiti riječi, ali je čast o tome pisati. Sve u vezi tih duela je bilo mitsko; kombinatorika i samba simbolizirana u nasmijanom Ronaldinhu s jedne, te ratnički pristup popraćen svim mogućim prljavim trikovima s druge. Neošišana trava, totalna odbrana, ubojite kontre, niski udarci na svakom koraku, laktaranje u šesnaestercu - Mourinho je želio pobjedu pod svaku cijenu - u ratu nema časti.

Iz nekog razloga će mi oduvijek ostati upamćen čuveni bilten ne znam ni sam koje kladionice; na naslovnici Mourinho s bilježnicom na jednoj, a Rijkaard na drugoj strani udubljenog pogleda. Kad već pričam o nostalgiji, vrijedi pomenuti da će mi na neki prokleti način nedostajati udaranja, čupanja i umjetnost laktarenja na slobodnjaku jednom kad VAR preuzme sva velika takmičenja

Bajke u Chelsea-u se privodila kraju na ljeto 2006. godine; kada imate dva ega kakva imaju Abramovich i Mourinho, kad tad mora doći do sudara. Sudar je izazvao ni manje ni više nego veliki Shevchenko. Abramovich je, usprkos Joseovom protivljenju, doveo Ukrajinskog napadača kao simbol istočnoevropskog prisustva, a Mourinho je odgovorio tako što je Ukrajinca, ni krivog ni dužnog, poslao na tribine u polufinalu Lige prvaka(!)

Mourinho je dobio otkaz u septembru 2007. godine, što je bilo neizbježno s obzirom na neslaganja sa predsjednikom kluba, Abramovichem.

Nova etapa je započela u Italiji. Preuzeo je Inter i zapalio Italiju! Svađao se sa svima - Lippi, Cannavaro, Balotelli, sudije, federacija, svi su osjetili bodež Joseovih riječi. Ne zaboravite - Mourinho je čovjek koji najbolje radi kad su svi protiv njega. Stankoviću je rekao: 'Lampard je najbolji veznjak na svijetu, ti si drugi. Ako potpišemo Franka, prodajem tebe jer ne zaslužuješ biti na klupi. Ako ga ne potpišemo računam na tebe da vodiš ekipu." Većini trenera to ne bi prošlo, ali Jose nije većina - Stanković ga je zavolio kao malo ko, Materazzi je rekao da bi skočio s mosta za svog trenera, a Ibrahimović je rekao da bi poginuo za njega.

Usput, odnos Ibrahimovića i Mourinha zaslužuje čitavu knjigu. Kad takva dva konfliktna i neobuzdana karaktera kliknu, to je nešto posebno.

Ibrahimović je volio Mourinha jer 'kaže sve što misli'. Mourinho je volio Ibrahimovića jer je beskompromisan; prema svjedočenju Jose Mourinha:

"Ibra je bio bijesan i ljut na mene. Derao se 'mi smo šampioni, pomogao sam vam da postanemo to, sad niko ne pomaže meni, treneru zamijeni me!'
Pravio sam se da ga ne čujem, pitao sam ga 'treba li ti piće, malo vode?' i bacio sam mu bocu. Par minuta kasnije je zabio fantastičan gol.

Mourinhova era u Interu je kulminirala 2010. godine osvajanjem Lige prvaka, prvenstveno korištenjem opsadnog mentaliteta, što je prošlo kod prekaljenih veterana koji su imali vatru kao i sam Jose.

O događajima nakon dolaska u Madrid se sve zna. A šta se drugo moglo očekivat osim bure 24/7? Vjerovatno medijski najpokriveniji klub na planeti u kombinaciji sa najpokrivenijim menadžerom je značilo apsolutni show, često ne nužno na terenu. U La Ligi se nastavilo rivalstvo s Pepom koje je počelo 2010. u Mourinhovom pohodu na Ligu prvaka. Nakon bezbroj ljutih presica, borbi s Perezom, Casillasom, klanovima u svlačionici, 2013. godine završava špansku odiseju i vraća se na "mjesto zločina" - u Chelsea. Nakon prve sezone, označene kao sezona tranzicije, već u drugoj vraća ligaški trofej u vitrine Stamford Bridgea, i onda po već provjerenom receptu ratuje sa svima u i oko kluba, da bi nakon "štrajka" igrača preselio na "Teatar Snova".

Gdje je pošlo po zlu?

Za početak, 'sami protiv svih' sve teže prolazi kod modernih fudbalera; Pogba nije i nikad neće biti Frank Lampard ili Dejan Stankovič, makar imao sav talent ovog svijeta. Njegova nonšalancija u bitnim trenucima zapanjuje, i nerijetko košta ekipu bodova. Postala je javna tajna da je Ed Woodward u ratu sa 'svojim' trenerom, te samo visoka otpremnina dijeli Mourinha od neslavnog završetka u Unitedu.

Šta je sljedeće?

Kroz godine sam naučio da na neki čudan način "zavolim" Mourinha, iako mi je dugo bio omraženi lik u fudbalu. Može li se izvući iz ove situacije i pokazati da je opet "The special one"? Teško. Koliko ljudi zaista vjeruje da može vratiti slavu Unitedu? Malo. Ali ne zaboravite, Jose Mourinho voli biti otpisan, tad i jest najopasniji.

Ep o Joseu: uspon i pad trenera koji je obilježio 21. stoljeće
26. maj 2004. godine. Stručni štab Porta zagrljeno čeka kraj utakmice koju su dobili već u 75. minuti kad je Alenchiev 'opalio' po lopti i potvrdio pobjedu u finalu Lige prvaka. Jedanaest ljudi u kadru, deset nasmješenih od uha do uha, i jedanaesti, hladan kao kocka leda zaboravljena u sjevernom polu frižidera. Deset ljudi je shvatilo ovu pobjedu kao vrhunac života, a ko ih može kriviti? Osvojiti Ligu prvaka je san svakog dječaka, ta poezija od himne naježi svakog od nas, a kad sat otkuca 20:45, srce malo brže zaigra, mistične i neobjašnjive emocije preuzimaju, i svi i sve oko ...
Ep o Joseu: uspon i pad trenera koji je obilježio 21. stoljeće
26. maj 2004. godine. Stručni štab Porta zagrljeno čeka kraj ...

Respekt: BruceWayne, Fenix22,

Slažem se: Fenix22,

Mourinho je pao jer opsadni mentalitet nije više moguće nametnuti modernim nogometašima(pogotovo najboljim od njih). Sve mi se više čini da se nogomet pretvara u NBA u dijelu gdje je naglasak stavljen na igrače, a ne na trenera. - Fenix22, 31.8.18. 8:17, 0 0 0
A to je zapravo preslik društva jer sadašnje društvo odbija priznavanje autoriteta više nego ikad. Zamislite da je u Pogba u ekipi Stama ili Gattusa ovako ponaša. Pa momentalno bi ga stavili na svoje mjesto. Pogba se ovako nije ponašao u Juventusu. - Fenix22, 31.8.18. 8:21, 0 0 0
Postoji anegdota da Kahn nije pričao sa Schweinsteigerom prve 3 godine. Danas igrači nakon 2 tjedna se udomaće i misle da imaju pravo nešto kazati. - Fenix22, 31.8.18. 8:27, 0 0 0
03/2018
Zašto se bekovi teško proizvode?

Kad je prošle godine zabilježio relativno razočaravajuću sezonu koja je služila kao podloga za detektovanje nedostataka u igri, te implementaciju novih ideja, Pep Guardiola je shvatio da mora doći do promjena; specifičnije, mora doći do promjena na bekovskim pozicijama. 

Stoga se rješio ostarjelih Kolarova i Zabalete, i priveo bekove jakih fizičkih kapaciteta koji imaju odlično razumijevanje igre. Pepu nije trebao novi Micah Richards (za kog sam čvrsto vjerovato da je "next big thing"). Pepu je trebao novi Jordi Alba, Dani Alves, Phillip Lahm, igrači koji pametnim pozicioniranjem i odgovornom igrom bez lopte prave razliku. Ta razlika se najbolje oslikava u igri Citya; prošle godine često uhvaćeni na ničijoj zemlji, bekovi su ostavljali autoputeve kojim su se gostile skoro pa sve kontraške ekipe lige. Sve to je dovelo do impotentnosti u napadu, te nesigurnosti u odbrani. Ove sezone je slika potpuno drugačija; odgovornost u igri, te inteligentne kretnje bekova su omogućile mnogo više prostora za kombinacije Silve i de Bruynea u međuprostoru, gdje su takvi majstori lopte nezaustavljivi.

Sezona je startala teško. Mendy se povrijedio već u Septembru, dok Kyle Walker nije izgledao kao prava verzija sebe iz Tottenhama. Da riješi taj problem, Guardiola je isforsirao još veću kontrolu, postavljajući konzervativnog Delpha u startnih 11, dajući slobodu Walkeru da iskoristi svoju brzinu i trči u prostor na desnoj strani. Fascinatan je potez kad je Delph uvučen da igra trećeg štopera! Iskoristio je njegovu karijeru u veznom redu, te maksimizirao Delphov potencijal ni manje ni više nego na poziciji lažnog beka. 

Ne pišem ovo kako bih veličao Guardiolu; postoji sve više primjera gdje je deficit na bekovskim pozicijama nadomješten igračima jakim na lopti sa nešto slabijim motoričkim sposobnostima. Pišem zbog bekovske evolucije; svrha beka više nije suhi trk i ponavljanje, te centaršut na nekog Croucha. Evolucija beka je dovela do toga da svaki bek mora iskoristiti igrački IQ, poboljšavati ga, poboljšavati igranje s loptom, jer fudbal evoluira ka tome da svaki igrač u polju postane što otporniji na presing.

Nevjerovatno je koliko visoko pozicioniran bek daje fleksibilnost napadu. Kad je uz takvo pozicioniranje on i legitimna pas opcija, dobijete ono što gledamo od top timova; Bayern, Barcelona, Real - svi imaju bekove prvenstveno izuzetno jake na lopti, tek onda motorički i fizički.

U vezi ove teme, često mi na pamet pada Cruyffova anegdota o napadaču Bilbaa na kome su igrali flaster, ali je ovaj svaki put pobjegao čuvaru i zabijao svaku utakmicu bez izuzetka. Genijalni Holanđanin je nakon nekoliko takvih utakmica rekao svojim igračima da mu ne prilaze; da ga čuvaju zonski i da mu daju vrijeme na lopti. Nemilosrdni napadač nije znao kako da se kreće i šta da radi bez čuvara na sebi. Rezultat? Više nikad nije zabio gol Barceloni.

Razlog spominjanja ove anegdote je način razmišljanja kakav je imao. Razmišljanje van okvira. Ne možeš ga čuvati? Probaj pragmatičnim pristupom. Nemaš beka? Ubaci veznjaka i promijeni čitav kontekst igre. 

Možda nije problem nedostatak novih bekova nego nedostatak novih ideja. Možda se možemo ugledati na Špance koji iz fudbalskih akademija i škola proizvode kvalitetne i inteligentne bekove kao na traci. Da zaključim, uvijek postoji način. Bilo to promovisanje Roberta ili Kimmicha na poziciju na koju nikad nisu igrali, bilo to igranje bez beka, bilo to stavljanje Samuel Eto'oa na bekovsku poziciju. Jer, kako izreka kaže: "Pobjednik nađe način, gubitnik nađe izgovor". A historiju pišu pobjednici.

No one wants to grow up and be a Gary Neville!
Kad je prošle godine zabilježio relativno razočaravajuću sezonu koja je služila kao podloga za detektovanje nedostataka u igri, te implementaciju novih ideja, Pep Guardiola je shvatio da mora doći do promjena; specifičnije, mora doći do promjena na bekovskim pozicijama. Stoga se rješio ostarjelih Kolarova i Zabalete, i priveo bekove jakih fizičkih kapaciteta koji imaju odlično razumijevanje igre. Pepu nije trebao novi Micah Richards (za kog sam čvrsto vjerovato da je "next big thing"). Pepu je trebao novi Jordi Alba, Dani Alves, Phillip Lahm, igrači koji pametnim pozicioniranjem i odgovornom igrom bez lopte prave razliku. Ta razlika se najbolje oslikava u ...
No one wants to grow up and be a Gary Neville!
Kad je prošle godine zabilježio relativno razočaravajuću sezonu koja je ...

Respekt: Lisac, Dado_M, GNKDZCFC, Jerlekan,

03/2018
Premier liga vs Primera

Sve od dana slave i potpune okupacije završnice Lige Šampiona, Englezi su od 2010. u slobodnom padu kad su u pitanju Evropska takmičenja. Postoji više razloga zašto je tome tako, međutim idemo se prvo pozabaviti dokazivanjem teze o neuspjehu Engleza u najvećem Evropskom (i najjačem svjetskom) takmičenju.

Za uzorak ćemo uzeti period od sezone 2008/09 do trenutnog vremena. Razlog takvog presjeka je dominacija u sezoni 2007/08 gdje su Englezi imali 3 predstavnika u polufinalu Lige Šampiona, te ukupnog pobjednika te sezone, Manchester United. Ni iduće sezone rezultatski to nije izgledalo ništa lošije, opet četiri predstavnika u polufinalu, međutim nemoć Fergusonovog Uniteda protiv Barcelone je postalo simbol nemoći Engleza pored navirajućim silama sa Pirineja.

Za početak, evo presjeka svih pojedinačnih timova koji su se u navedenom periodu kvalifikovali u četrifinale Lige Šampiona.

Da bi bolje ilustrovali temu ovog teksta, ovo je podjela po ligama:

Ovaj graf ne oslikava Engleze negativno. Dapače, nije nikakva sramota imati toliko manje pojavljivanja od historijski jakih Španaca. Međutim, tek sad usljeđuje pravi šok. Na grafu ispod su prikazani prolasci u polufinale po ligama:

Predstavnici Bundeslige su u vodstvu! To je ista ona Bundesliga koja se uveliko oslanja na omladinski pogon i koja finansijski nije ni približno jaka kao EPL. Ista ona Bundesliga od čijih 8 prolazaka u polufinale 7 njih čini Bayern. Kako su od Evropske sile Otočani dopustili sebi da svi zajedno imaju tek jednak broj predstavnika kao Bayern sam? 

Get stuck in!

Get stuck in filozofija je nešto što je duboko ukorijenjeno u Engleski fudbal. Za one koji ne znaju, to je "muški" fudbal pri kome se u svaki duel ulazi sa 110% i trčanje te klizeći startovi su zaštitni znak načina igre koji je proslavio bezbroj lokalnih pub heroja, Ryana Shawcrossa i talentom ograničenih, ali srčanih momaka.

Takav sistem razvoja igrača dovodi do veće fokusiranosti na fizički, i uveliko zanemarivanje tehničkog razvoja. Pogledajte Leicester kao reprezentativni primjer; čvrsta i nemilosrdna zadnja linija s dva tornja na štoperima kojim bi pozavidjeli i najveći srednjovjekovni arhitekti bedema, hrpa trkača sa solidnim centaršutem u sredini, jedan plemeniti kreativac i jedan beskrajno simpatični, smrtonosni i red-bull-pijući finisher po imenu Jamie Vardy u špicu napada. Izuzetno jednostavna formula kojom je Leicester uspio osvojiti titulu. Uz svo poštovanje njima, zar je normalno da Leicester uzme titulu pokraj toliko budžetski moćnijih ekipa?*

*namjera je prikazati pogrešan smjer velikih ekipa engleske, nikako diskreditovati Leicester

Vrijeme prošlo i buduće, priča ista


Osvajanje Ranierieve simpatične družine je bio kao šamar svim vlasnicima koji su shvatili da je vrijeme za promjene. City je već duži period imao Guardiolu u planu, pola uprave iz vremena Pepove Barce su dovedeni s jasnom namjerom. Conte je sletio u London i između svađa sa Abramovichem i Costom osvojio titulu efikasnim pozicijiskim fudbalom koji se i dalje oslanja prvenstveno na defanzivnu stranu terena. Mourinho je preuzeo kormilo nekog novog, marketinški orijentisanog Uniteda, i po svemu sudeći, plovi ravno u katastrofu.

Abramovich nije naučio. Više nema finansijsku moć kakvu je imao, a Conteu njegov mentalitet ne dozvoljava zadovoljavanje Driknwaterom, Zappacostom i Moratom. Sukobi izlaze u javnost u praktično svakom intervjuu, a ni performansi ekipe ne poboljšavaju situaciju. Rastanak na koncu sezone je neizbježan, a zaista bi bila šteta ne gledati Contea kako klupira Neymara zbog nepoštivanja defanzivne tranzicije na 3:0 protiv Dijona dogodine.

Manchester United je valjda reprezentativni primjer nastavka teksta iz pjesme podnaslova: "Sve što sija i ne mora da zablista." I zaista, United je sijao. Sijala se Pogbina frizua i Old Trafford sa odurnim emojima na reklamnim pločama. Sijao se i Alexis Sanchez u isforsiranoj prezentaciji gdje u maniru Tom Hanksa zaljubljenim očima gleda nešto što je nekad bio Teatar Snova. Neko će reći da sija i drugo mjesto pored ovakvog Citya, međutim to je daleko od istine. Sama činjenica da je ovakav United drugi govori puno o ligi. Oslanjanje na individualnu klasu naprijed bez sistemskih rješenja, kompaktnost i čvrstina nazad su slika i prilika ovog Uniteda. Pogba, koji je pružao vrhunske partije do povrede se vratio samo da bi zatekao još jednog igrača koji zahtjeva loptu u nogama da bi bio koristan - Alexis Sancheza. U ovom slučaju je kadroviranje potpuno zakazalo, te je ovaj transfer ništa osim marketinške kampanje koja će donijeti jake highlightse tu i tamo, ozbiljnije rezultate jako teško, bar ne u ovom sistemu.

Teško je reći koja je Mourinhova vizija, međutim sigurno je da ostaje na klupi iduće sezone, i vrlo vjerovatno je da ćemo se naslušati još hrpu "I zink we deserved to win" sa 0 ofanzivne ambicije konferencija.

Arsenal je priča za sebe i činjenica da Wilshere izgleda kao nosilac veznog reda zadnja dva mjeseca govori dovoljno. Wenger je veliki inovator, i fudbalska ličnost, ali je vrijeme za rastanak.

Tottenham je svjetla tačka ove priče. Ograničen, ali pametno korišten budžet su doveli do toga da mogu biti jako razočarani ispadanjem od Juventusa. Zasad se kreću u pravom smjeru i ukoliko uspiju zadržati osnovu ekipe, što vjerujem da hoće uz dugoročne ugovore koje glavni igrači imaju, možemo očekivati konstantu u top5 idućih sezona.

Manchester City je prva ekipa nakon Chelsea 2012. koja izgleda kao da legitimno može napasti Ligu Šampiona. Igraju fluidno, ofanzivno, atraktivno i zrelo. Što je najbitnije, čitava ekipa izgleda gladno golova i titula, a trener ima desetljeće velikih utakmica i bitki iza sebe. Na trenutke odbrana izgleda klimavo kad je suočena s organizovanim i intenzivnim presingom, ali takav presing igra jako malo ekipa u Evropi, a jedna od njih je...

Liverpool! Zakon ekipa sa zakon trenerom. Stil igre je samoubilački, lud i Kloppovski. Nekad će primiti 4 gola, a nekad će Lovren bit povrijeđen kao u subotu kad je Salah "ukrao show". Rock'n'roll fudbal na ovom nivou je nešto što nisam mislio da ću ikad vidjeti. Ovo što Klopp igra je čista ludost i nevjerovatno je da ima hrabrosti pokušati igrati ovako, a ne još biti konkurentan na dva glavna fronta. Ne mogu analizirati njihovu igru jer previše uživam u svakoj sekundi divljaštva koju Klopp'n'roll nudi.

Ovo je bio kratki pregled top (po tradiciji/formi) ekipa Engleske lige. Kao što se da iščitati, mišljenja sam da Englezi ne žele naučiti. Na klupama i dalje sjede Big Sam, David Moyes, Mark Hughes, Tony Pulis i slični (znam, Pulis se izdvaja iz grupe karakterom, ali malo šta je teško kao gledat njegove ekipe). Jedan Diego Costa je izjavio ovo:

"Do I enjoy the aggression of English football? No. I like to play football. I like to score goals. I like to do things well." 

U Španiji Quique Setien i Paco Jemez izađu na 20 metara od ter Stegenovog i Navasovog gola, i iako poginu 90% slučajeva, poginu fudbalski, muški. Poginu s loptom u nogama jer je tamo centar igre lopta, ne kopačka, cjevanice i zakašnjeli startovi.

Engleski pacijent na aparatima
Sve od dana slave i potpune okupacije završnice Lige Šampiona, Englezi su od 2010. u slobodnom padu kad su u pitanju Evropska takmičenja. Postoji više razloga zašto je tome tako, međutim idemo se prvo pozabaviti dokazivanjem teze o neuspjehu Engleza u najvećem Evropskom (i najjačem svjetskom) takmičenju. Za uzorak ćemo uzeti period od sezone 2008/09 do trenutnog vremena. Razlog takvog presjeka je dominacija u sezoni 2007/08 gdje su Englezi imali 3 predstavnika u polufinalu Lige Šampiona, te ukupnog pobjednika te sezone, Manchester United. Ni iduće sezone rezultatski to nije izgledalo ništa lošije, opet četiri predstavnika u polufinalu, međutim nemoć Fergusonovog ...
Engleski pacijent na aparatima
Sve od dana slave i potpune okupacije završnice Lige Šampiona, ...
Super tekst pun dojmova, fali mi samo neka jasna teza koja bi se barem objasnila, ako već ne i obranila... - Losovius, 20.3.18. 11:51, 0 0 0
Odmakao sam od teme na pola puta. Pisano je u kasnim nocnim/ranim jutarnjim satima, pa je na kraju ispalo zbrzano. Potrudiću se da iduća analiza bude zaokruženija. - limano, 20.3.18. 12:44, 0 1 0
prednost Spanjolaca je sto su Real i Barca sigurno u top 3 kluba na svijetu pa samim time mogu uvijek računati da će netko od njih doci barem do polufinala. Isto tako Bayern je sigurno u top 5 i gotovo uvijek u polufinalu - GNKDZCFC, 21.3.18. 8:01, 0 0 0
Stoga je tesko englezima dogurati do polufinala jer na to još ciljaju i Juve, Atletico, Borussia,... a ovisi i o sreci (ždrijeb) - GNKDZCFC, 21.3.18. 8:03, 0 0 0
01/2018
Tribina hipoteza

Betis je ekipa koju nikako ne želite propustiti. Na prvi pogled, tabela ne otkriva mnogo. Ekipa iz Seville zauzima 7. mjesto na tabeli nadajući se izletu u Evropu naredne sezone. Međutim, ukoliko pogledate u kolumnu s brojem datih golova, stvari će biti malo jasnije. Samo Barcelona (52) i Valencia (40) su zabili više od 33 gola Betisa, ekipe sa skromnim budžetom koja je nadmašila oba madridska giganta po broju datih golova. Quique Setien forsira igru na koju ne možete ostati ravodušni. Španski trener preferira ofanzivan fudbal više od bilo čega drugog, ali za razliku od mnogobrojnih trener koji rade isto, on to radi sa jasnim smislom i svrhom.

Ne postoji statistika ni tekst koji može opisati ljepotu Setienovog fudbala koji se zasniva na vještim krilima i visokom presingu, ali pokušaću izdvojit neke ključne stavke. Setien od svojih napadača traži da se pametno kreću bez lopte, zatvarajući koridore pasova za protivničke štopere, te tako tjerajući protivnika da šalje duge lopte naprijed. Baš kao i svaka ekipa koja se oslanja na posjed, tako i Betis vrijeme bez lopte pokušava svesti na minimum, jer kako Setien kaže: "“I understand football through the ball.”

Njegove ekipe koriste čitavu širinu terena, šireći protivničku odbranu, i otvarajući prostor za krila da iskoriste 1 na 1 situacije. Na lijevom krilu operira, već sad mogu reći, fudbalska ikona Joaquin. Iako jest izgubio na brzini, 36-godišnjak i dalje posjeduje nevjerovatnu lakoću u kretanju s loptom. Španski veteran se ponaša kao pravi lider ekipe, šireći pozitivnu energiju kroz tim, i skidanjem pritiska sa mlađih igrača.

Ludi znanstvenik

Nije slučajnost da je baš Las Palmas igrao možda i najuzbudljiviji fudbal Evrope prošle dvije sezone. Pogađajte jednom ko je trenirao Las Palmas u tom periodu? Naravno, to je bio Quique Setien, sjajni stručnjak koji prolazi ispod radara šire javnosti, i sigurno će dobiti više pažnje u budućnosti.

Da prikažem tačno koliko "lud" fudbal igra Betis, evo nekih rezultata iz ove sezone: 3:5, 2:2, 5:0, 2:2, 3:6, 4:4, 3:1, itd. Ovdje se izdvaja velika pobjeda u gradskom derbiju protiv Seville. Betis je ušao u meč sa 4 poraza iz zadnjih 5 utakmica, a Setien je počeo trpiti teške kritike. Međutim, u toj utakmici su pokazali svoj puni potencijal, te vođeni Joaquinom koji je asistirao za prva dva gola su izvojevali veličanstvenu pobjedu vaterpolskim rezultatom, 3:5.

Juego de posicion

Baš kao i svaki drugi Bielsin učenik, Setien se uvelike oslanja na strukturu igre u posjedu i JDP. Nikada nije lahko stvarati ekipu koja može igrati pozicijski fudbal, naročito kad imate slab budžet poput Betisa. Međutim, Setien je golmana koji može igrati s loptom pronašao u "otpatku" Reala, Adanu. Jordi Amat služi kao glavni štoper pri igranju s loptom, emulirajući tako svog unutrašnjeg Beckenbauera. I naravno, visok presing je glavna mantra Betisa, a primjer savršene egzekucije takvog presinga je došao u Seviljskom derbiju.

Ovo je situacija iz 9. sekunde utakmice:

Betis je sjajnim presingom presjekao sve moguće pasove za štopera Seville. On se odlučuje za dugu loptu koja je presječena, i 11 sekundi kasnije, već je 1:0 za Betis. Znači od starta utakmice do 20. sekunde, ekipa Betisa je izvršila žestok presing, oduzela loptu u opasnoj zoni, i zabila gol za 1:0, da bi do kraja uvaljali još četiri gola u protivničku mrežu. Slika i prilika ogromne moći dobrog presinga i sjajnog uigravanja koje može doći isključivo dobrim treniranjem.

Ove nedjelje ćemo imati privilegiju gledati spektakl. Betis na Villamarinu dočekuje u ligi neporaženu Barcelonu. Prvi susret su igrali u Augustu, kad je bilo prerano da Setien usadi svoju kompleksnu filozofiju u igrače. Međutim, ovaj put spremno dočekuju Blaugranu, i mislim da je ovo utakmica dostojna naziva derbi kola.

Najuzbudljiviji fudbal Evrope se igra na Villamarinu
Betis je ekipa koju nikako ne želite propustiti. Na prvi pogled, tabela ne otkriva mnogo. Ekipa iz Seville zauzima 7. mjesto na tabeli nadajući se izletu u Evropu naredne sezone. Međutim, ukoliko pogledate u kolumnu s brojem datih golova, stvari će biti malo jasnije. Samo Barcelona (52) i Valencia (40) su zabili više od 33 gola Betisa, ekipe sa skromnim budžetom koja je nadmašila oba madridska giganta po broju datih golova. Quique Setien forsira igru na koju ne možete ostati ravodušni. Španski trener preferira ofanzivan fudbal više od bilo čega drugog, ali za razliku od mnogobrojnih trener koji rade isto, ...
Najuzbudljiviji fudbal Evrope se igra na Villamarinu
Betis je ekipa koju nikako ne želite propustiti. Na prvi ...
Vrdoljak je izbacio super clanak o "besmislu" Betisa, od svih navedenih, njih bi najmanje volio gledati u Evropi. - limano, 18.1.18. 20:19, 0 0 0
Da, imaju solidnu ekipu, sto su pokazali protiv Barce, ali ne treba zaboraviti ni neuništivi Bilbao...Ziganda je lose poceo, ali kao i svake sezone polako se podizu na tablici...cak dovode i pojacanje uskoro :D - Biscione94, 18.1.18. 20:21, 0 0 0
Bilbap je Bilbao. Ali brate dragi, koliko su simbol i koliko liga ne moze bez njih, toliko su i rudimentarni, uvijek ih zamisljam otprilike kao ekipu 11 Paulinja, naravno, iako sam svjestan da to nisu - limano, 18.1.18. 20:27, 0 1 0
Slazem se i pod Valverdeom i pod Zigandom su igrali dosta trom nogomet, minimalne pobjede, pretjerano oslanjanje na fiziku...ali njima i Villarrealu to mogu oprostit, drugo je kad to radi Simeone s ekipom od 600 mil € - Biscione94, 18.1.18. 20:31, 0 0 0
Da,Simeoneova otpornost na bilo kakvu progresivnost je od iritantnog postala simpaticna, iako je jasno da s takvim pristupom ne moze uzet ligu ukoliko se ne ponovi krah Barce i Reala kao 2014. - limano, 18.1.18. 20:35, 1 0 0
12/2017
Je li Van Dijk Liverpoolov Mesija?

U startu, trebamo zanemariti cijenu koja je plaćena za van Dijka kao nešto negativno. Zašto? Vrlo jednostavno, Liverpool više nema vremena dovoditi potencijale i nedovršene igrače, te se nadati najboljem. Oni trebaju top kvalitet sad i odmah, a to košta. Naravno, uvijek postoje Umtitiji, Inigo Martinezi ovog svijeta, ali u dobu ovakve potrošnje niko ne može zamjeriti Kloppu što se isprsio za kvalitet.

Ko visoko leti...

Liverpoolova odbrana već sezonu i po izgleda u najmanju ruku upitno. Razloga k tome je više, ali primarni razlog je stil igre koji forsira harizmatični "Švabo".  

“If you win the ball back high up the pitch and you are close to the goal, it is only one pass away a really good opportunity most of the time. "No playmaker in the world can be as good as a good counter-pressing situation.

Podebljani dio Kloppove izjave sadrži svu bit njegove fudbalske filozofije. Zar postoji lakši način za zabiti pogodak od uzimanja lopte protivniku pred njegovim golom? I zaista, Liverpool igra izuzetno atraktivan fudbal u kom svaki neutralac može uživati. Efikasnost je tu, 46 golova u 20 utakmica, po broju postignutih golova drugi tek iza mašine Pepa Guardiole. Salah je doveden i izgleda kao igrač rođen da jednog dana upozna žutokosog rokera, te da zajedno zarolaju heavy metal ligom. Mane, Firmino, Coutinho, svi se idealno uklapaju u filozofiju koja uključuje puno trčanja, brze kreacije i lijepe igre. Međutim, baš kao što to često biva sa Heavy metal bendovima, ono što vidimo na sceni je tek dio njihova nastupa, dok se u pozadini troše Escobarske količine kristalnog metha koje im daju unikatne vizije i energiju da ostave čitave sebe na bini. Baš tako i Liverpool, plaća ceh svom ludom pristupu, a to se oslikava u bezbroj situacija gdje protivnik, ukoliko s loptom u posjedu uspije izaći iz presinga, ima ogromne izglede potpuno ugasi hitove rokera iz Liverpoola (nije ih slučajno baš City ubio s 5-0).

Sigurno, Lovren, Klavan i Matip nisu igrači na koje se želiš osloniti kad je pritisak na odbranu prevelik čitavih 90 minuta, međutim, u ovom kontekstu njih možemo okarakterisati kao kristalni meth, dok bi dolazak van Dijka značio prelazak na "blaže" droge, tj. heroin. Kako god se postavili, ovisnost će uvijek ostati ukoliko Klopp želi igrati ovim stilom, a zaista bi bio grijeh da ostanemo bez ovakvog zlatnika u modernom fudbalu, i iako je čak i ove sezone Njemac napravio određene pomake i umanjio ekstremizam igre koju forsira, sigurno je da ideja ostaje ista; visoki presing, usmjeravanje lopte na bekove, i - BAM - potpuno okruživanje igrača u posjedu i uzimanje lopte, te posljedično velika šansa za gol. 

Deco

Kad dobijete nadimak po ikoni kakva je portugalski majstor Deco, znate da ste nešto posebno. Naby Keita je apsolutno sve što Liverpoolu sada treba. Idealan igrač koji uskače na mjesto nekompetentnog Hendersona, sa sjajnom kontrolom prostora i građenjem lopte, a opet jako velikim radijusom dodavanja će biti dašak kreativnosti Afričkog dirigenta. I ptice na grani znaju da Liverpool muku muči na postavljenu odbranu. Stoga, vrlo logično, odlučili su dovesti pojačanje koje može igrati u malom prostoru, a istovremeno može trčati dovoljno da ga Klopp prihvati u porodicu. Bit će od velike koristi kad primi loptu u sredini, s obzirom da Liverpool otvara puno koridora kretanjem bekova i krila, trebao im je neko ko može pronalaziti rupe koje se neminovno stvaraju, jer je nemoguće odigrati bezgriješnu odbranu protiv toliko trčanja i talenta. 

Verdict

Da odgovorim na pitanje iz naslova - ne, van Dijk nije Liverpoolov Mesija, ali jest odličan dodatak, kao origano na već ukusnu pizzu, biće velika ispomoć u branjenju žustrih i brojnih kontri. Također, ne smijemo zanemariti i prekide u kojim Holanđanin dominira, te će samo tom vještinom donijeti Liverpoolu veliki napredak i nadu da je sljedeća godina njihova godina.

Romantizam u visokom nebu
U startu, trebamo zanemariti cijenu koja je plaćena za van Dijka kao nešto negativno. Zašto? Vrlo jednostavno, Liverpool više nema vremena dovoditi potencijale i nedovršene igrače, te se nadati najboljem. Oni trebaju top kvalitet sad i odmah, a to košta. Naravno, uvijek postoje Umtitiji, Inigo Martinezi ovog svijeta, ali u dobu ovakve potrošnje niko ne može zamjeriti Kloppu što se isprsio za kvalitet. Ko visoko leti... Liverpoolova odbrana već sezonu i po izgleda u najmanju ruku upitno. Razloga k tome je više, ali primarni razlog je stil igre koji forsira harizmatični "Švabo". “If you win the ball back high up ...
Romantizam u visokom nebu
U startu, trebamo zanemariti cijenu koja je plaćena za van ...
I možda malo čak isforsirane poveznice sa crystal methom i heavy metalom, ali zanimljivo u svakom slučaju :) - Slavkob, 28.12.17. 21:46, 0 0 0
Moguće da sam malo pretjerao u poređenju, ali popunjavam analizu u nedostatku slika sad-zasad pa ima malo suvišnog sadržaja koji bi bolje izgledao u skraćenoj opciji. Henderson kao igrač mi baš smrdi, možda jer je englez, ne znam ni sam, ali je sad - limano, 28.12.17. 21:52, 0 0 0
jasno da Cou odlazi, tako da ce tu biti prostora za Keitu da "operira", pa to vidim kao Lallana-Keita-Wijnaldum, trio s dovoljno trke i tehnike u sebi, s tim da Keita donosi dimenziju kontrole - limano, 28.12.17. 21:53, 0 0 0
Problem s Keitom je što on nije čisti defanzivni veznjak, nego box-to-box i voli se pridodavat napadu a Liverpoolu treba korektor i defanzivac koji će ostajati nazad, između veze i obrane i štititi od kontri. Nadam se da će upravo tu ulogu i dobiti. - Slavkob, 28.12.17. 21:58, 0 0 0
Spominju se Goretzka i SMS kao ozbiljne opcije, Goretzka tu moze biti bas ono sto im treba - limano, 28.12.17. 22:16, 0 0 0
12/2017
Surfin USA: Jesu li Warriorsi najbolji i bez Curryja?

Kroz regularnu sezonu u nedostatku pravog naboja na terenu (kojeg i ima ali samo u mahovima) čitamo o raznoraznim narativima i pričama ne bi li napravili regularnu sezonu interesantnijom. I to je fantastično, igrači imaju slobodu govora i izražavanja kroz društvene mreže, komesar razmišlja progresivno, dopušta se korištenje prava na klipove sa utakmica, streamanje je normalna pojava i sve to uz pad NFL zbog raznih kontroverzi uzrokuje neviđenu zainteresovanost za regularnu sezonu i gledanje utakmica iste.

U sjeni narativa

Imam privilegiju da kao i većina vas čitam kolumne i razmišljanja Hrvoja Frančeskog, odličnog kolumniste koji prati događanja u i oko NBA lige. Od njega ću "ukrasti" savršen opis za Golden State Warriorse u regularnoj sezoni - dostigli su "Duncanovu ravan" na nivou ekipe. Dostigli su takav nivo izvrsnosti da su jednostavno prestali biti zanimljivi u svojoj dominaciji. Kevin Durant igra MVP sezonu? Meh, svako to može u ovakvim Warriosima. Curry nastavlja biti izvanzemaljski opasan po protivnike? Na zapadu ništa novo. Ne bi vjerovali koliko sam se puta ove sezone uhvatio da zaboravi na Golden State Warriorse, nevjerovatno. Djelimično zbog forsiranja iluzije o Houstonu kao realnom izazivaču ekipi iz Oaklanda, djelimično što su zbog svoje lahkoće igranja košarke i izvrsnosti postali dosadni u egzekuciji iste. To je ekipa koja je prvi put ikad uspjela izvući pobjedu sa -20 na poluvremenu dva puta u istoj sezoni. To je ekipa koja bilježi 8.63 blokade po meču, brojke neviđene još od 1986. i Washingtonovih 8.75 (te sezone su draftali Manute Bola, dalje ne trebam pričat'). Sve se to odvija u sjeni fantastičnog James Hardena koji se po terenu kreće lagano poput leptira na zelenom polju, a kreira u mehkim, talasastim kretnjama, naizgled tako jednostavno, na papiru historijski efikasno. 

U dijelu prošle sezone Warriorsi su ostali bez KDa, te je javnost bila zainteresovana kako će reagovati, da li su se "zaboravili" oslanjati na "splash brotherse". Neizvjesnost nije dugo trajala, rezultat? 14 pobjeda u nizu i MVP brojk Stepha. Ove sezone su Warriorsi ostali bez prvog i praktično jedinog playmakera (Green je praktički igrao PG u odsustvu Currya), rezultat? 7-1 score i pobjeda nad moćnim LeBronom. Teško je ocijeniti Warriorse i kako bi se nosili u playoffu bez Currya, međutim, kad se oslanjate na kreativnost Kevina Duranta, 206 cm visoke trojke u tijelu beka s ballhandlingom istog, koji usput pogađa skok-šuteve za dobro jutro, malo toga može poći po zlu. Dodajte na to Durantovu odbranu i činjenicu da je front-runner za DPOY nagradu, imate potpunu košarkašku mašinu (nisam se usudio koristiti izraz košarkaku ubicu). Ubacite malo Greena, prošlogodišnjeg DPOYa, te Thompsona, nadaleko najboljeg spot-up šutera lige (čak 97% njegovih poena je asistirano, devedeset sedam), jasno vam je da je ova ekipa i dalje, prema mom skromnom i irelevantnom mišljenju, glavni kandidat za titulu, iako je "gravity" i fokus odbrane koju Curry donosi na sebe jednostavno nemjerljiv statistikom. 

The King

LeBron James jest najbolji igrač lige. Nisam otkrio toplu vodu, niti sam izrekao nešto novo. Međutim, simptomatično je da je baš KD dobio sve važne bitke protiv LeBrona u NBA finalu. Baš kao i u zadnjem meču gdje je odigrao sjajnu, iako ilegalnu odbranu na LeBronu (šta se može, takvim igračima to jednostavno prolazi, pogledati pod "The Shot"), u ofanzivnom dijelu nije bio baš efikasan, međutim eye-testom je bilo jasno da dominira, u defanzivnom dijelu je striktno tražio da čuva LeBrona, i itekako se može reći da je uspio, uz svesrdnu pomoć bulldoga Greena. Već sad možemo reći da je Durant postao 1B Lebronovom 1A, i pitanje je koliko će dugo "Kralj" držati tron, jer je Kevin žedan krvi i dokazivanja svim twitterašima da su u krivu, ovaj put tamo gdje treba i najbolje zna, na košarkaškom terenu.

Tiha dominacija
Kroz regularnu sezonu u nedostatku pravog naboja na terenu (kojeg i ima ali samo u mahovima) čitamo o raznoraznim narativima i pričama ne bi li napravili regularnu sezonu interesantnijom. I to je fantastično, igrači imaju slobodu govora i izražavanja kroz društvene mreže, komesar razmišlja progresivno, dopušta se korištenje prava na klipove sa utakmica, streamanje je normalna pojava i sve to uz pad NFL zbog raznih kontroverzi uzrokuje neviđenu zainteresovanost za regularnu sezonu i gledanje utakmica iste. U sjeni narativa Imam privilegiju da kao i većina vas čitam kolumne i razmišljanja Hrvoja Frančeskog, odličnog kolumniste koji prati događanja u i oko ...
Tiha dominacija
Kroz regularnu sezonu u nedostatku pravog naboja na terenu (kojeg ...

Respekt: Cirohito, Slavkob, Matthew, iverson,

Slažem se: Cirohito, Kanransha,

Tekst koji dokazuje da su warriorsi prvi favorit za naslov? Wow, orginalno i drugačije. Durant ne može dokazati svim twitterašima da su u krivu jer pola twitteraša i jesu Kevin Durant - Mac316, 28.12.17. 12:21, 0 0 1
@mac316 bas sam se referirao na njega i "twitter aferu". Moja poenta je da su i bez Stepha vjerovatno prvi favoriti za naslov, nikako apsolutni kao kad je on tu. - limano, 28.12.17. 14:11, 0 0 0
12/2017
Je li prvenstveno sada odlučeno?

Kroz svoju nekreativnost, pronašao sam inspiraciju za analizu u starom dobrom Oliveru. Ali, naslov nije slučajan. Naslov je oda Sergio Busquetsu, maestralnom i u novom valu Barcine filozofije, s vremena na vrijeme podsjećajući na sav raskoš one Barcelone, baš kao trag u beskraju.

Utakmica je počela kao i valjda svaki El Clasico u zadnjih 10 godina. Zidane je dao jasne instrukcije man-markinga i Real je izašao visoko u namjeri da presingom dođu opasne pozicije i Barcelona je bila prisiljena slati duge lopte.

Ogroman faktor na Barceloninu stranu je odigrao Ronaldo. Portugalac više nije isti igrač i to je jučer najzornije prikazao. Zidane je namjeravao iskoristiti defanzivne nedostatke Sergi Roberta i izvukao Ronalda na krilo gdje može primati lopte u prostoru i tako pružati kakvu-takvu širinu u generalno usko postavljenoj ekipi. Međutim, Portugalac više nema dribling u nogama, izdvojio sam čak 4 jasne situacije gdje je imao braniča na petama i tek iz jedne je uspio izvući nešto konkretnije kad mu je šut odbranio inače sjajni ter Stegen.

Man-marking Messija

Zidane je u maniru Girone zaključio da bi najbolje bilo zalijepiti flaster na Messija. U prvom poluvremenu je taj plan još i djelovao, iako je čak i uz potpuni fokus odbrane Argentinac uspio stvoriti dvije šanse za "Plutajuću Bombu" Paulinha. Generalno, haos koji Brazilac stvara svojim trkom u prostor i snaga da trči nazad u odbranu nakon tih trkova je nešto što Barci hronično treba, x-factor koji diže ekipu. Ovdje želim izdvojit jednu situaciju koja pokazuje koliko je zapravo Messi opasan i koliko striktan man-marking može biti koban.

Situacija iz 16te minute: Kovačić je ostao na Iniesti. On shvata da može rotirati na Messija, te džogira do Argentinca.

U vremenu dok Modrić preuzima Iniestu i dok se Kovačić vraća na Messija, znači neke 3 sekunde, lopta stiže do Inieste i Messi je već u bijegu, te samo bolja egzekucija završnog pasa dijeli Messija od stopostotne šanse

Takav prostor se Iniesti ne smije ostavljat ni u snovima. Fascinantno je razumijevanje igre Suareza koji, čim je vidio da Modrić stoji daleko od Inieste lukavo je odšetao naprijed i pokazao prstom Messiju na otvoren prostor koji ostavlja izvlačenjem Ramosa.

Prelazimo na drugo poluvrijeme. Valverde i Zidane su učinili svoje, te je Barcelona preuzela kontrolu utakmice, jer je ipak Barcelona i ne može biti podređena svih 90 minuta i tu se Real zaigrao. Željeli su igrati visok presing pritom zaboravljajući da u vezi Barcelone operira tihi genijalac, i čovjek koji vidi budućnost, barem dok traje utakmica.

Svi veznjaci su markirani u jako uskom prostoru. Sergio Busquets baca Kroosa u skroz pogrešnu stranu. Pazite, čovjek od skoro 2 metra koristi Cruyffov okret i dok to radi uočava minimalan koridor otvoren od strane neopreznog Modrića. Također, ova situacija ilustruje zašto je Rakitić konstantan starter sad već 4 godine u Barci - čitanje igre, biti na pravom mjestu više nego sprintati na pravo mjesto, pametno se kretati više nego trčati maraton, osjećati igru više nego struktuirat pozicioniranje, sve su to karakteristike koje Barcelona cijeni i njeguje, sve su to karakteristike koje Rakitić posjeduje. 

Iduću grešku pravi Kovačić, jer Marcelo trči da pokrije Messija očekujući od Kovačića da ipak razmišlja logički. To se ne dešava i Rakitiću je ostao otvoren koridor, Sergi Roberto je sam, a Messija u potpunoj pozadini akcije čuvaju dva čovjeka koji bi morali biti iza lopte. Veličina Argentinca dolazi u raznim oblicima, i ovo je jedan od njih, nevjerovatno razumijevanje igre. Ostalo je stvar egzekucije, a u top klubovima je to najmanji problem, naročito u Barci ove sezone. 

Do kraja utakmice usljedio je psihički raspad Reala i kontrola utakmice Barcelone do drugog gola i crvenog kartona. Kao što to tradicionalno biva, Real je počeo igrati bolje(?) s igračem manje, stvorio nekolike šanse, ali nedovoljno uz raspoloženog ter Stegena i neraspoložene napadače.

Za kraj, želio bih izdvojiti neke značajke iz ove utakmice:

  • Valverde se svjesno i uspješno kockao ostavljajući prostor Ronaldu. Fasicnantno kako je jedan trener sve podredio Messiju, drugi skoro pa ignorirao Ronalda, i rezultat je opet ovakav kakav jest
  • Busquets i Iniesta su čudesni. Takva inteligencija i egzekucija su nešto neviđeno
  • Varane je zlatni faktor Madrida. Njegova igra s loptom u nogama uz brzinu i visinu prave kombinaciju za fantasy štopera. 
  • Moddrić i Kroos su s loptom briljantni, bez lopte u odbrambenoj fazi jako neodgovorni
  • Ronaldo mora ići. Nije slučajno da je Real Madrid od dolaska Portugalca uzeo samo dvije lige. Ronaldo je igrač trenutka i velike scene, ali ne i igrač kome se igra podređuje kad u rosteru imaš Modrića, Kroosa, Isca, Kovačića, Asensia i još kamion mladog talenta. Njegova individua je uvijek bila jača od ideje kolektiva
  • Messi je do crvenog kartona kreirao 4 izgledne šanse za ekipu. Četiri. Dok je bio striktno markiran. Kad nisu mogli koristiti tu taktiku zbog crvenog, pušten je s lanca, i zaista, zaista će biti tužan dan kad on ode. Taj trk kraj Marcela i asistencija bez kopačke fascinantno oslikava njega - dječak željan igre i pobjeđivanja, kako trči na nekom blatnjavom polju u Rosariu bez adekvatnih sprinterica ili na najvećoj svjetskoj sceni sa svim očima uprtim u njega - nebitno, bitno je pobijediti pod bilo koju cijenu.
  • U čitavoj kalendarskoj 2017. godini u La ligi je Messi zabio 3 gola na Bernabeu. Ni Benzema (3), ni Bale (2) nisu uspjeli zabiti više od njega...

Analiza je dosta osakaćena nedostatkom slika, ali bilo mi je žao ne postaviti kad sam je već čitavu napisao

Trag u beskraju
Kroz svoju nekreativnost, pronašao sam inspiraciju za analizu u starom dobrom Oliveru. Ali, naslov nije slučajan. Naslov je oda Sergio Busquetsu, maestralnom i u novom valu Barcine filozofije, s vremena na vrijeme podsjećajući na sav raskoš one Barcelone, baš kao trag u beskraju. Utakmica je počela kao i valjda svaki El Clasico u zadnjih 10 godina. Zidane je dao jasne instrukcije man-markinga i Real je izašao visoko u namjeri da presingom dođu opasne pozicije i Barcelona je bila prisiljena slati duge lopte. Ogroman faktor na Barceloninu stranu je odigrao Ronaldo. Portugalac više nije isti igrač i to je jučer najzornije ...
Trag u beskraju
Kroz svoju nekreativnost, pronašao sam inspiraciju za analizu u starom ...

Respekt: MARIOLJETA, BruceWayne, Slavkob, Cirohito, Puvlin,

Slažem se: Cirohito,

10/2017
Koji je Napolijev tajni sastojak?

Stalna progresija

Ono što igraju Sarrijeve trupe se ne može ne povezivati s čovjekom koji je modernizovao totalni fudbal, Pepom Guardiolom. Pep je u jednom intervjuu zavapio:

"I hate tiki-taka. Tiki-taka means passing the ball for the sake of it, with no clear intention. And it's pointless."

Gledajući Sarrijev Napoli, flashbackovi na Pepovu Barcu su neminovni. Konstantno kretanje lopte, pasovi ne duži od 7 metara, fluidno kretanje kroz linije i stalno traženje rupe pasovima. Zvuči puno jednostavnije nego što jest, a krajnji cilj je stvoriti "missmatch" za najbolje individualce. Od države koja je Evropi predstavila "catenaccio" došla je reinkarnacija igre za gol više. 

Prvi korak svake revolucije je hrabrost. Sarri je kao relativno anonimno ime u Evropi sjeo na klupu Napolija, i dobio šansu kakva se samo jednom dobija, a u slučaju neuspjeha njegovo bi vjerovatno čuli na predstavljanju novog trenera Andorskih giganata (vidi pod Saviola) i zapitali se koga je ono ovaj trenir'o. Sarri je bio svjestan da je u poziciji "do or die" jer veliki šef Laurentiis ne trpi greške i nekompetente trenere. Umjesto da se prepusti kompromisima, uveo je nove ideje u svoju ekipu, a igrači su ih prihvatili objeručke, jer, usprkos svemu, svi igrači imaju instinkt za loptom u nogama, i svaki trener koji im da taj alat će biti cijenjen i poštovan. Sarri kao i Pep mrzi posjed "for the sake of it", obojica žele loptu jer je upravo s loptom najlakše pronaći "rupu" u protivničkoj defanzivnoj strukturi. 

Pravi sastojci


Već po dolasku u Napoli, Sarri je našao većinu onoga što mu treba za njegov stil igre. Jake štopere sposobne igrati na lopti u vidu Koulibalya i Albiola. Hysaj je sjajan bek s odličnim osjećajem za igru i pas, te je tip beka koji se ne boji izaći naprijed i stajati visoko, što je ključ sistema koji Sarri forsira. U sredini je pronašao svog Busquetsa, sjajnog Jorginha, igrača s izuzetno brzim razmišljanjem i tehnikom koja može pratiti to, pretvorio se u najbitnijeg igrača ekipe koji daje balans i ravnotežu. Ispred njega su stajali Hamšik i Allan, obojica veliki radnici, s tim da je Hamšik igrač koji voli igru s loptom, što otvara dosta prostora krilima, a tek tu nastupa show. Insigne i Mertens su polivalentna krila sa sjajnom tehnikom i čitanjem igre. U špicu je čekao Higuain koji je te sezone srušio rekord po broju golova u Seriji A što puno govori, jer su u istoj ligi igrali najveći napadači koje je svijet vidio (Maradona, Ronaldo, Batistuta, Shevchenko, Crespo, Ibrahimović, etc). Međutim, bilo je jasno da postoji nešto (osim moćnog Juventusa) što koči Napoli da napravi taj iskorak. Kada su zamijenili Higuaina Milikom, nisu ni sanjali da će to dovesti do toga da Mertens napravi malu evoluciju u njihovoj igri, tačno dovoljnu da napravi x-factor koji im je falio. Njegove kretnje između linija, izvlačenje štopera inteligentnim kretanjem, vizija igre, otvorili su prostor da se maksimizira učinak fantastičnog Insignea (koji je po mom sudu uz Jorginha jedina svjetska klasa). Callejon je od izuzetne koristi u ovakvom sistemu jer konstantno odvlači pažnju odbrane svojim neprestanim trkom po desnoj strani, te tako igra ulogu Pedra iz Barcelone, savršeno se dopunjujući s tehnički moćnijim Mertensom i Insigneom.

Vizija

U principu, igra Napolija uvijek polazi od Reine, golmana sposobnog za igru s loptom u nogama (počeo karijeru u Barceloni). Lopta ide do štopera koji među koje se spušta Jorginho s namjerom da loptu prenese u drugu trećinu terena. Tu ima ispomoć tehnički nadmoćnog Hamšika, te Allana, i brzom kombinatorikom uz pomoć Mertensa koji se spušta centralno, fokus odbrane dolazi u sredinu, te lopta čim prije ide na krilo, gdje uz visokog postavljenog beka, krilo dolazi u 1na1 poziciju s odbrambenim igračem, i odbrana se hvata na pogrešnoj nozi. Od te tačke, sve je na sposobnosti realizacije igrača koja zasad funkcioniše besprijekorno. 

Zaključak

Sad se i definitivno može reći da je Sarri izveo revoluciju na "Velikoj Čizmi", međutim pitanje je kako će reagovati na igranje na dva fronta, i koliko će relativno ograničena širina ekipe utjecati na (neminovan) pad u rezultatima, te ono najbitnije, koliko jak karakter ima ova ekipa da odgovori prvim povredama, i nesretnim porazima. Još je mnogo briga za budućnost nad glavom Sarrija, a na nama je samo da uživamo u genijalnim rješenjima bankara iz Campanie.

Madžioničar iz banke
Stalna progresija Ono što igraju Sarrijeve trupe se ne može ne povezivati s čovjekom koji je modernizovao totalni fudbal, Pepom Guardiolom. Pep je u jednom intervjuu zavapio: "I hate tiki-taka. Tiki-taka means passing the ball for the sake of it, with no clear intention. And it's pointless." Gledajući Sarrijev Napoli, flashbackovi na Pepovu Barcu su neminovni. Konstantno kretanje lopte, pasovi ne duži od 7 metara, fluidno kretanje kroz linije i stalno traženje rupe pasovima. Zvuči puno jednostavnije nego što jest, a krajnji cilj je stvoriti "missmatch" za najbolje individualce. Od države koja je Evropi predstavila "catenaccio" došla je reinkarnacija igre ...
Madžioničar iz banke
Stalna progresija Ono što igraju Sarrijeve trupe se ne može ...

Respekt: konjokradica, Cirohito, Losovius, peropex,

Slažem se: Stoper, Cirohito, pravi,

Dobra analiza... Možda samo nedostaje malo dubine i ponekih taktičkih delicija te odgovor na pitanje - kako je moguće da klub koji je bez love može igrati šampanjski nogomet? Trener, skauting, moneyball? ako sve navedeno, koliko što... - Losovius, 17.10.17. 13:20, 0 0 0
@losovius prvo, hvala na osvrtu. Drugo, planirao sam prikazati neke sheme i kretnje, ali ću to sačuvati za neku generalno dublju analizu. Po svemu što vidimo, Napoli nije klasična moneyball ekipa, jer se takve više oslanjaju analitiku a ne na slobodu - limano, 17.10.17. 15:29, 0 0 0
...igračima, a Sarri forsira upravo to slobodu, bar u ofenzivnom dijelu igre. Volio bih ući u materiju malo dublje i sigurno hoću u nekoj budućoj analizi. - limano, 17.10.17. 15:30, 1 0 0
03/2017
Što je veći 'comeback'; Barcelona ili Liverpool '05?

U interesantnom klipu koji je izašao nekolika dana prije kobne srijede po PSG Verratti i Matuidi su pričali Draxleru i Meunieru o Camp Nou. Način na koji je Verratti, taj sjajni talijanski mangup pričao o Camp Nou je nešto drugačije, osjetio se strah kad je na fluidnom francuskom govorio:

"You never reach the end, every time you have the ball..."

Na satu je 20:35 i igrači su u tunelu. Vani se čuje kako 90.000 duša ori himnu Barcelone, igrači PSGa su već tu zaboravili sve taktičke finese, zaboravite presing, napadačke sheme, rošade i rotacije, Parižani su već tad znali da ih čeka pakao, a preiskusni Katalonci su nanjušili krv prije nego što su dirnuli loptu.

Od starta je Barcelona igrala savršen presing, onakav kakav nisu igrali još od Pepa Guardiole, pokazali su novu stranu sebe, da mogu pobjeđivati ratnički, krvavo, trkom i voljom. Od akcija nismo vidjeli puno, nije to bila napadačka simultanka velikana ove igre, to je bio pokazatelj da je fudbal igra u kojoj možete pobjediti na snagu volje, da je fudbal igra u kojoj sreća igra veliki faktor, jer je stativa Cavania upravo to. 

Hronološki aspekt

Počelo je pakleno, kako bi drugačije i počelo kad se igra na Camp Nou. Štoperi su izašli visoko, a frapantan je podatak da je štoperska linija Barce 51% vremena provela na protivničkoj poli. Pričamo o PSGu, pričamo o Cavaniu, Draxleru, Verrattiju, sve klasa do klase. I kao svaki veliki preokret i ovaj je zahtijevao rani gol. Smušenost odbrane je iskoristio čovjek koji lovi i grize neprestano, kontroverzni, ali neupitno silni Luis Suarez. Do kraja poluvremena Barcelona je koristila to što je PSG svu pažnju usmjerio na branjenje Messija, u potezu Enriquea koji se može okarakterisati kao žrtvovanje kraljice, i sve to da bi preporođeni Busquets distribuirao loptu na krila koja su ostala slabo branjena. Drugi gol je još jedna tragična reakcija odbrane PSGa koja je katastrofalno griješila pod pritiskom.

Scenario na poluvremenu je bio savršen za Barcu, ne baš obećavajući za PSG koji je i dalje bio u odličnoj poziciji. Izlazak u drugo poluvrijeme nosi sličnu sliku gdje trenutak inspiracije Inieste koristi Neymar, te uz nespretnu reakciju Meuniera uspjeva izborit penal. Messi je izgleda konačno odlučio probijat mreže s penala pa tako ove sezone ima 100% učinak s bijele tačke.Gol Cavanija je potpuno umrtvio Camp Nou, negdje sam pročitao da ne postoji jezivija scena nego kad Real zabije u srcu Katalonije, 90.000 ljudi šuti, potpuni muk. Takvo nešto sam osjetio preko ekrana, a ni igrači nisu izgledali bolje čemu svjedoči izjava Verrattija da su mu pojedini igrači Barce rekli da je gotovo (psihološka igra ili ne prosudite sami).

Ono što je uslijedilo nakon 85. minute je iracionalna ljepota sporta, trenuci koji ostaju generacijama. Kako objasniti 4 kompletirana pasa PSGa od 85. do 95. minute od čega su 3 bila izvođenje lopte s centra. Kako objasniti dribljanje ter Stegena i to što je baš on izborio taj faul u trenucima kada je čitav svijet gledao u čudu. Kako objasniti da Neymar u 95oj minuti kada bi 99.99% igrača centriralo u žurbi vara čuvara, prebacuje loptu na lijevu nogu i savršeno nalazi plavookog momka koji dodirom La Masie posprema loptu u mrežu. Kako objasniti suze čitavog Camp Noua, kako objasniti suze velikog Lea Messija, kako objasniti rijeku suza prolivenu u svlačionici francuske ekipe tu večer. Kako objasniti emociju koju koja je ujedinila milione ljudi? Fudbal se ne može objasniti, i zato u moru tehnoloških dostignuća robotizovanog života gdje je sve jasno definisano imamo oazu iracionalnosti gdje prevladava instinkt i ono najljepše u ljudima, ljubav

Iracionalna ljepota igre
U interesantnom klipu koji je izašao nekolika dana prije kobne srijede po PSG Verratti i Matuidi su pričali Draxleru i Meunieru o Camp Nou. Način na koji je Verratti, taj sjajni talijanski mangup pričao o Camp Nou je nešto drugačije, osjetio se strah kad je na fluidnom francuskom govorio: "You never reach the end, every time you have the ball..." Na satu je 20:35 i igrači su u tunelu. Vani se čuje kako 90.000 duša ori himnu Barcelone, igrači PSGa su već tu zaboravili sve taktičke finese, zaboravite presing, napadačke sheme, rošade i rotacije, Parižani su već tad znali da ...
Iracionalna ljepota igre
U interesantnom klipu koji je izašao nekolika dana prije kobne ...

Respekt: ktm686,

Slažem se: c0bra, tomy97,

Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.