pazzomario

Reputacija
3
Bodova
99
Analiza
55
Ocjena
299
Anketa
702
obriši
obriši
obriši

Analize

05/2017
Otkaz i Pioliju! Što dalje za Inter?

Neke je momčadi definitivno teško trenirati. Imali vi pravu ideju, taktiku, organizaciju, cjelokupno gradivo, vrlo je bitno kakve učenike imate pred sobom. Ne reagiraju uvijek sa željom da nešto nauče, djeluju nezainteresirano, rade po svome, buntovni su. Isto tako, ako onaj koji vas je uposlio da svoje podređene učinite uspješnima, nema dovoljno strpljenja ili na kraju sluha za vaše metode, ne piše vam se dobro.

Okruženje u kojem mora djelovati trener Intera danas je u najmanju ruku nestabilno. Iako su u klub ušli bogati kineski vlasnici sa željom izgradnje moćnog kluba koji će se opet boriti za najveće trofeje, ostaje dojam da žele doći do uspjeha nekom prečicom, čim prije, tim bolje. A Inter tako nije nikad mogao funkcionirati. Baci pogled unatrag i vidi pod Moratti. Marketinški gledano, Inter stoji dobro. Što se navijača tiče, najgledaniji su klub u Italiji. Polako se sanira i dug kojeg klub ima. Ali, sve to dolazi ne zbog rezultata na terenu, nego unatoč rezultatu na terenu. Zadnji je, ni kriv ni dužan, za to platio Pioli.

Da se razumijemo, nisam vjerovao da je spreman preuzeti tako golem zadatak kao što je Inter, ali nekoliko izvrsnih rezultata je dalo naslutiti da je možda prokužio kako diše ekipa. No, porazi protiv Juventusa i Rome su jako teško pali ekipi i nakon toga opet se nastavilo po starom. Dodajmo tome kako je iz aviona vidljivo kako se momčad svojski trudi da ne izbori Europsku ligu i Pioli je tu izgubio kontrolu nad momčadi. I tako je Inter opet završio u potrazi za trenerom koji će čvrsto primiti uzde momčadi, pripitomiti je i usmjeriti ka uspjehu.

Iako se već dugo ne plače za Mourinhom i moli njegov povratak, poslije njega nitko nije uspio zadobiti povjerenje igrača i posložiti ekipu. Lista postaje sve duža, a svaki od trenera je odletio zbog drugih razloga:

BENITEZ

O njemu vrlo kratko, jer su razlozi njegova odlaska svima dobro poznati. Iako vrstan taktičar, iako mu je i formacija koju mu je ostavio prethodnik odgovarala, nije dobro podnosio sjenu uspjeha Mourinha, posvađao se sa nekoliko starijih igrača i rezultat svega je bio otkaz. Leonardo je privremeno preuzeo i uzeo zadnji trofej dosad, talijanski kup.

GASPERINI

Iako također taktički izvrsno potkovan, naglom i korjenitom promjenom sustava igre zbunio je igrače (3-4-3), što je rezultiralo slabim startom Intera u sezonu. Kasnije je potpuno izgubio povjerenje ekipe i razlaz je bio jedini logičan izbor.

RANIERI

Počeo je izvrsno, smirio igrače i uspostavio korektan, pa i prijateljski odnos s njima. No, kako će uskoro naučiti i stanoviti Ante Čačić, dobar odnos sa igračima ne znači nužno i uspjeh s ekipom. Nakon dobrog starta, samo 2 pobjede u 13 susreta zapečatilo je sudbinu simpatičnog Rimljanina.

STRAMACCIONI

Nakon uspjeha Guardiole s Barcelonom, koji je preuzeo uzde prve ekipe nakon dobrih rezultata sa B ekipom, mnogi su klubovi pokušali kopirati taj sistem. Tako i Inter daje ekipu u ruke mladog Andree Stramaccionija, koji je osvojio preteču Lige prvaka za mlađe uzraste s Interovim klincima. Ipak, jaz od B do A ekipe nije uspio premostiti. Izgurao je cijelu sezonu, Inter je završio na 9. mjestu, a šlag na kraju je bio domaći 5-2 poraz od Udinesea u zadnjem kolu. Kao što je i sam u jednom interjvuu novinarima priznao: "Treniraš klince koji tek trebaju postati igrači i osobe, pa jednog dana uletiš Maiconu, Zanettiju, Militu, Sneijderu kao gazda ekipe. To je velika odgovornost. Volio bih vidjeti svakoga od vas na mojem mjestu. Kako biste reagirali...".

MAZZARRI

Tvrdoglavost je glavna osobina ovog Toskanca, koja ga je na kraju i koštala glave na klupi Nerazzurra. Imao je svoju formaciju (3-5-2) i držao je se do zadnjeg, s time da je nerijetko prelazila i u 3-6-1, u kojoj je dežurni vatrogasac uvijek bio Palacio, često preizoliran naprijed i prisiljen da svojim potezom rješava utakmice. Slab odnos prema mladim igračima kao što su Kovačić i Icardi, no i slabo ulaganje uprave u pojačanja samo su dodatno kumovali otkazu Mazzarriju.

MANCINI

Označen kao jedna od većih trenerskih prevara u nogometu, pristao je preuzeti Inter u kritičnom trenutku i barem je malo stabilizirati. Kada je dobio povjerenje da vodi momčad od početka sezone, najavljivao je rušenje Juventusa u Italiji i povratak Intera u Ligu prvaka. Inter je krenuo gotovo nemoguće dobro, držeći prvo mjesto na tablici do kraja polusezone, no tada se dogodio psihički i fizički pad momčadi, koje je dobri stari Mancini znao začiniti i potpuno nelogičnim potezima sa klupe, i Inter na kraju nije izborio niti Ligu prvaka, završivši na 4. mjestu. Dodatne svađe sa upravom kluba tijekom prošlog ljeta i loše odrađene pripreme (naravno, Mancini je htio još još više ulaganja koja klub jednostavno nije mogao odobriti) rezultirale su raskidom suradnje.

DE BOER

Rješenje koje bi možda, da je obavio kompletne pripreme sa Interom, i bolje završilo. Perspektivan trener sa jasnim idejama igre i vrlo, vrlo ambiciozan. No, nije isto trenirati mlade, talentirane klince u Ajaxu, kojima si zbog svoje reputacije automatski apsolutni i neosporni autoritet, i voditi grupu igrača od kojih su neki na svojim pozicijama već među najboljima na svijetu (Perišić, Icardi). U vrlo kratkom roku se uspio posvađati sa većim dijelom momčadi, najžešće sa Brozovićem, Perišićem I Icardijem. Odnos prema igračima je bio ozbiljno narušen i rezultati i igra su počeli to pokazivati. 3 poraza zaredom u Serie A i sramotne prezentacije u Europskoj ligi uvjerili su čelnike Intera da De Boer ipak nije taj.

SLIJEDEĆI...?

Čini se da se odgovor sam nameće, ali zasad postoji nekoliko zanimljivih opcija koje bi Inter mogao razmotriti. Antonio Conte se sve češće spominje kao želja uprave, pogotovo Javiera Zanettija, a on nikad nije javno isključio mogućnost vođenja bilo kojeg od Juventusovih rivala u budućnosti. Vatren je trener koji tjera igrače da daju apsolutno sve od sebe, konstantno ih podsjećajući da nose dres velikog kluba i da ništa ispod 100% ne dolazi u obzir. No pitanje je kako bi to sjelo navijačima Intera, pogotovo onima koji se još sjećaju loših rezultata koje je postizao još jedan bivši juventino, Marcello Lippi. Također, teško je očekivati da će se uprava Chelseaja odreći čovjeka koji je od momčadi koja se bori za opstanak stvorio prvaka Engleske.

Drugi čovjek koji bi mogao biti idealan za Inter je Lucien Favre. Čovjek je učinio čuda sa Niceom, taktički je izvanredno potkovan i izvrsno komunicira sa ekipom. Pa čak i Balotellijem. Vrlo se brzo prilagođava okolini i ekipi i ne plaši se izazova, a sada se dokazao i izvan Bundeslige. Problem bi mogla predstavljati vijest kako se Tuchel ozbiljno posvađao sa čelnicima Borussije Dortmund i da su već krenuli u pregovore sa Favreom.

I naravno, Diego Simeone. Po zadnjim Atleticovim rezultatima se čini kako polako i sigurno dolazi kraj njegove ere tamo i da je momčadi dao sve što je mogao. Momčad lagano posustaje za Barcelonom i Realom i ove sezone su rezultati nešto slabiji. Dugo traje flert između Simeonea i Intera i čini se da bi ovog ljeta moglo biti više konkretnih razgovora. Malo je reći da bi to bio idealan spoj. Simeone razumije što znači biti trener Intera, upoznat je sa kulturom kluba, imao bi na raspolaganju momčad koja je već sad kao stvorena za implementiranje njegovih taktičkih zamisli. Da li će Simeone nastaviti kao trener Atletica, otići u neku treću destinaciju ili konačno dogovoriti suradnju s Interom, vidjet ćemo vrlo skoro.

Također se spominju i imena poput Spalettija, Pochettina, Andrea Villasa Boasa, ... Kako god bilo, izbor novog trenera neće biti lak posao za Interovu upravu. Neće biti igranja u europskim natjecanjima, pa momčad gubi na atraktivnosti što se tiče stranih trenera. Nova pojačanja će ovisiti o tome tko će od aktualnih zvijezda biti prodan. Igrači koje Inter posjeduje nesumnjivo imaju veliki potencijal, valja izabrati trenera koji će se prilagoditi kvalitetama ekipe, koji će znati entuzijastično prenijeti svoje taktičke zamisli i natjerati klub da se konačno trgne iz letargije u kojoj se nalazi.

Inter kao divlji pastuh - tko će ga ukrotiti?
Neke je momčadi definitivno teško trenirati. Imali vi pravu ideju, taktiku, organizaciju, cjelokupno gradivo, vrlo je bitno kakve učenike imate pred sobom. Ne reagiraju uvijek sa željom da nešto nauče, djeluju nezainteresirano, rade po svome, buntovni su. Isto tako, ako onaj koji vas je uposlio da svoje podređene učinite uspješnima, nema dovoljno strpljenja ili na kraju sluha za vaše metode, ne piše vam se dobro. Okruženje u kojem mora djelovati trener Intera danas je u najmanju ruku nestabilno. Iako su u klub ušli bogati kineski vlasnici sa željom izgradnje moćnog kluba koji će se opet boriti za najveće trofeje, ostaje ...
Inter kao divlji pastuh - tko će ga ukrotiti?
Neke je momčadi definitivno teško trenirati. Imali vi pravu ideju, ...

Respekt: Leader, AnakinRi, draxy, bokivt, sthagon, BruceWayne,

Ne slažem se: AnakinRi,

super analiza! - sthagon, 11.5.17. 8:29, 0 0 0
meni isto...osim za Mancinia i DeBoera,sa time se nikako ne mogu složit - AnakinRi, 12.5.17. 17:43, 0 0 0
08/2016
Tribina hipoteza; o stvarima koje nemaju svoju temu...

Bio je vruć ljetni dan 1997. godine, a tribine Giuseppe Meazze bile su nakrcane, niti jednog slobodnog mjesta. Razlog? Vidjeti debi jednog od najvećih koji je ikada obukao dres Intera - Ronalda. I, kao što je to uvijek priličilo momčadi Intera, frustracija tijekom čitave utakmice. Ronaldo je otkrio tada najjaču ligu svijeta i nije mu bilo nimalo lako. Ništa mu nije polazilo za nogom. Nekih dvadesetak minuta prije kraja Dario Hubner zabija za protivnika, Bresciju. Inter gubi 1-0 kod kuće, tribine su frustrirane, čuje se i pokoji zvižduk. Kad imaš u momčadi jednog od najvećih, a ti doma gubiš. To je ta frustracija.

No, ono što navijači nisu zamijetili, prezauzeti Ronaldom i njegovim potencijalnim majstorijama, je kako je koju minutu prije gola Brescije ušao zubati "Kinez" koji će se danas upisati u folklor Nerazzurra. Isprva lopta nije mnogo dolazila do njega. Trudio se doći u pravu poziciju i kad je našao prostor, samo mu je trebala lopta. Ona je stigla s lijeve strane, on ju je primirio desnom, pa zamahnuo lijevom po lopti. Bum, gol, 1-1. Tko je to zabio, a nije Ronaldo?? I prolazi nekoliko minuta, prekršaj na nekih 30 metara, a taj "Kinez" opet uzima loptu. Mirno je postavlja na travu, uzima zalet i... Bum! Rašlje! 2-1! Na stadionu delirij, Massimo Moratti slavi kao luđak, a ususret zubatom genijalcu dolaze suigrači i - Ronaldo. 

Tako se Alvaro Alexandre Recoba Rivero utisnuo u legendu i počeo svoj put kao jedan od najprepoznatljivijih igrača koji su nosili dres Intera. On i njegova čudesna ljevica.

Kako je krenuo, navijačima je zagolicao maštu i sada je Inter imao ne jednog, već dva fenomena koji bi mogli nositi momčad godinama i tvoriti jedan od najstrašnijih tandema koje je Serie A ikad vidjela. Kao od šale je mogao nanizati 3-4 igrača, i to ne igrače miki maus lige, nego igrače tipa Thuram, Maldini, Nesta, Gattuso, Desailly, Samuel... I činiti ih gotovo smiješnima dok su mu pokušavali oteti loptu s nogu. Ali, nije bio ni suviše sebičan. Imao je lucidna proigravanja i kirurški precizne duge lopte koje su gađale suigrače u džep. A tek ta famozna ljevica. Uff! U to vrijeme jedini igrač čiji se felš mogao usporediti sa onim Roberta Carlosa. I felš i razorna snaga udarca. Kada se Recoba spremao ljevicom okinuti prema golu, to nije bilo nešto poput Fredy Guarina, opališ iz sve snage, pa kud ide, ide. Ne, kada se Recoba spremao udariti loptu svojom ljevicom, navijači su se već pripremali da svjedoče remek djelu u nastajanju. Snaga i preciznost. Ili gornji ili donji kut gola, nebitno, nećeš je obraniti taman da znaš kamo ona ide. Slobodni udarci, čak i golovi direktno iz kornera nisu bili nikakav problem, šest ih je zabio iz kuta. Jednostavno, umjetnik najviše klase, naizgled spreman osvojiti svijet i postati najbolji na svijetu.

Ipak, Recobi izgleda takav put nije odgovarao. Godinama nakon eksplozivnog debija nije nikako uspio opravdati epitet jednog od najboljih napadača svog vremena. Dva su razloga zašto je tome bilo tako.

Prvi su ozljede. A bilo ih je mnogo. Za mlađe generacije, valja usporediti sa Robbenom. Taman kad se lomila sezona, gotovo redovito se nije moglo računati na Recobu. Mišić, zadnja loža, koljena, gležnjevi. Uvijek nešto s njim. čak i kada je krenuo izvrsno u sezonu, kao po narudžbi bi se pojavila nova ozljeda koja ga bi udaljila od terena.

"Recoba nije postao najbolji na svijetu samo zato jer on to nije htio" - Juan Sebastian Veron

Kad smo se već dotakli Robbena, onda valja napomenuti da se on izuzetnom predanošću i napornim radom uspio othrvati velikom broju daljnjih ozljeda i ostvariti svoj puni potencijal. Ehh, da je barem takav mentalitet imao i Recoba. Čime dolazimo do drugog razloga zbog kojeg nije ostvario više u svojoj karijeri. Lijenost. I to zavidne razine. Razlika između tadašnjih vremena i ovih modernih su da se tada talentiran igrač trpio do gotovo granica mogućeg. Bio je svojevremeno najplaćeniji nogometaš na svijetu. Kašnjenje na treninge, nezalaganje na treningu, čak i svađe sa trenerima, sve se to toleriralo Recobi jer je imao toliko evidentan dar za igru, da su treneri mislili da ga valja samo još malo istrpiti, a da će se on već iskupiti na terenu.

"Recoba je lijenčina, a mogao je biti bolji i od Ronalda!" - Massimo Moratti

Jedna od konstatacija koja najbolje opisuje talent i tijek karijere Alvara Recobe, je izrečena kada su stručnjaci u to vrijeme radili usporedbe između njega i Realove legende - Raula Gonzaleza Blanca. Jedan od španjolskih novinara tada je izjavio kako je Raul miljama iza Recobe što se tiče sirovog talenta, ali da je Raulova glavna prednost bila što je svaki dan, na svakom treningu radio na sebi i svojim vještinama i uvijek davao sve od sebe. Imao je mentalitet pobjednika, zato je ostvario sve ono što je, zapravo, trebao i Recoba.

Možda to Recobi nikad nije bio niti cilj. Biti najbolji na svijetu, biti bolji od svih ostalih. Lijeni romantičar - tako su ga prozvali. I takav je svejedno ostao miljenik navijača Intera za sva vremena.

NOSTALGIČNI KUTAK - Kako je Recoba zasjenio Ronaldov debi, a mogao je i karijeru
Bio je vruć ljetni dan 1997. godine, a tribine Giuseppe Meazze bile su nakrcane, niti jednog slobodnog mjesta. Razlog? Vidjeti debi jednog od najvećih koji je ikada obukao dres Intera - Ronalda. I, kao što je to uvijek priličilo momčadi Intera, frustracija tijekom čitave utakmice. Ronaldo je otkrio tada najjaču ligu svijeta i nije mu bilo nimalo lako. Ništa mu nije polazilo za nogom. Nekih dvadesetak minuta prije kraja Dario Hubner zabija za protivnika, Bresciju. Inter gubi 1-0 kod kuće, tribine su frustrirane, čuje se i pokoji zvižduk. Kad imaš u momčadi jednog od najvećih, a ti doma gubiš. To ...
NOSTALGIČNI KUTAK - Kako je Recoba zasjenio Ronaldov debi, a mogao je i karijeru
Bio je vruć ljetni dan 1997. godine, a tribine Giuseppe ...

Respekt: Leader, draxy, baiso, BruceWayne,

08/2016
Tribina hipoteza; o stvarima koje nemaju svoju temu...

I tako dolazimo do čovjeka koji je, za mnoge iznenađujuće, sjeo na klupu Intera i obvezao se ponovno učiniti klub velikom europskom silom. Nema se što reći nego - bit će izuzetno zanimljivo.

Nakon što je na klupi Ajaxa postigao pothvat koji niti van Gaal, niti Cruyff, niti itko drugi, nisu uspjeli prije njega, postavši četverostruki prvak Nizozemske, odlučio se preuzeti jedan od najzahtjevnijih trenerskih poslova u svijetu nogometa. Vijest da se Inter ozbiljno interesira za usluge De Boera postale su mnogo intenzivnije nakon što je Inter pretrpio neviđene batine u susretu protiv Tottenhama, izgubivši 6-1. Zatim su uslijedili pregovori Mancinija i Interove uprave oko sporazumnog prekida suradnje, i tlo je postalo plodno za dolazak De Boera.

Malo je reći da je izbor trenera intrigantan, u jednakoj je mjeri uhvatio pozornost i onih koji prate Inter i onih koji ne prate calcio toliko. Međutim, svi su složni oko jedne stvari - promjena na klupi je bila nužna.

Kako trenira Frank?

Frank De Boer kao igrač je poznat gotovo svima, profinjeni i u isto vrijeme čvrsti stoper koji se borio sa najjačim napadačima svojega doba u dresu Ajaxa, Barcelone i Nizozemske. A u istom stilu je nastavio kao trener. Kao pripadnik famozne Ajaxove škole totalnog nogometa, naizgled je nelogičan njegov odabir kluba koji je najveću slavu stekao ipak defanzivno organiziranim nogometom i brzom kontrom.

No, valja naglasiti vrlo bitnu stavku, da je osim atraktivne Cruyffove škole, on također i učenik nešto pragmatičnije filozofije, one Louisa Van Gaala. I dosad se pokazao vrlo uspješnim balansirajući između ta dva stila. Njegov Ajax je igrao i visoki presing sa mnogo dodavanja i promjenama pozicija, no također je bio izvanredno organizirana jedinica u defanzivi, sposobna staviti sve igrače iza lopte i brzom tranzicijom isprepadati protivnike. Upravo je ta stavka izuzetno bitna, pošto Inter nikad nije bio momčad sa dominantnim posjedom lopte i visokim presingom.

A pošto je sam De Boer bio branič, točno zna kako će se njegova momčad trebati postaviti u defanzivnom dijelu njegovih zamisli. Taj dio će trebati tek neznatno doraditi. Veće ga brige ipak čekaju u napadu, gdje će morati ubrzati tromi Interov napad i sporu igru, bolnu točku svih ovih neuspješnih godina. De Boer nije rigidan trener, no voli disciplinu i koheziju u momčadi držati na najvišoj razini, a od igrača jedino zahtijeva da se drže postavljenog plana igre. 

Međutim, De Boer je poznat kao čovjek koji zna dići svoj glas sa klupe kad osjeti da momčad pada u koncentraciji. To je dosad bio iznimno čest slučaj u Interu. Izuzetno je alergičan kada se igrači ne pridržavaju zadane taktike, tako da možete očekivati glasno feniranje svakog koji se bude opetovano oglušivao na njegove zamisli.

Što treba mijenjati u taktici Intera?

Što se tiče igrača podobnih za njegovu formaciju, ne puno toga. Više će morati raditi na psihološkoj pripremi igrača i koncentraciji punih 90 minuta. Za formacije koje on preferira, 4-2-3-1 i 4-3-3 igrače već ima, tako da je momčad u tom vidu prilično dobro popunjena.

Ono što je gotovo je da će natjerati momčad da slije što više igrača u protivnički prostor, da krila ne budu odsječena na linijama nego da stisnu i ulaze više u šesnaesterac, a da veznjaci djeluju agresivnije i kompaktnije. Dakle, igrači kakav je bio Guarin, prilično nesklon kretanju bez posjeda i generalno taktički nedisciplinirani igrači - oni su prošlost.

S druge strane, igrači poput Murilla, Medela i Brozovića koji su kao stvoreni za agresivniju i bržu igru dočekat će taktičke inovacije novog trenera sa obnovljenim valom optimizma, dok će novopridošlice na bekovskim pozicijama, kao i oni bekovi koji su tu već godinama, najviše osjetiti promjene u načinu igre. Dosad je bila prilično slaba suradnja bekova i krilnih igrača, a kada su i bili jedan blizu drugoga, najčešće je to bilo na, po protivnika, najbezopasnijoj poziciji, uz crtu, 35 metara od gola. Očekujte prilično aktivnije i produktivnije bekove, koji neće u 90% slučajeva špricati centaršuteve u kazneni prostor, u manjku drugih opcija.

Tu će kombinatorika krila poput Perišića i Candreve učiniti Inter mnogo efikasnijim nego dosad, pošto će im De Boer namijeniti ofenzivnije, mada ne manje odgovorne uloge u momčadi. Takva bi taktika trebala uvelike smanjiti broj utakmica u kojima Icardi ostaje gladan lopti i frustrirano pokušava sam stvoriti prostor za priliku.

Dakle, De Boer ima alate potrebne za rad, već je spremno zasukao rukave, a na nama je da vidimo koji će biti krajnji rezultat svega. Izgleda da Nerazzurre očekuje uzbudljiva sezona.

Frank De Boer - predvodnik nove ere
I tako dolazimo do čovjeka koji je, za mnoge iznenađujuće, sjeo na klupu Intera i obvezao se ponovno učiniti klub velikom europskom silom. Nema se što reći nego - bit će izuzetno zanimljivo. Nakon što je na klupi Ajaxa postigao pothvat koji niti van Gaal, niti Cruyff, niti itko drugi, nisu uspjeli prije njega, postavši četverostruki prvak Nizozemske, odlučio se preuzeti jedan od najzahtjevnijih trenerskih poslova u svijetu nogometa. Vijest da se Inter ozbiljno interesira za usluge De Boera postale su mnogo intenzivnije nakon što je Inter pretrpio neviđene batine u susretu protiv Tottenhama, izgubivši 6-1. Zatim su uslijedili pregovori ...
Frank De Boer - predvodnik nove ere
I tako dolazimo do čovjeka koji je, za mnoge iznenađujuće, ...

Respekt: Leader, Shankly96, SiamoNoi, Mihovil0,

Slažem se: SiamoNoi,

Prvi trener Intera nakon Stramaccionija koji mi se sviđa.Samo sa bitnom razlikom.Strama je simpatije pobrao jer je došao kao trener primavere koji je radio odličan posao.Kasnije ga zavolio i zbog pristupa (sjetimo se načina kako se izašlo u Torinu). - SiamoNoi, 15.8.16. 11:50, 0 0 0
Nažalost zbog raznih razloga tada nije uspio izgurati svoje ideje do kraja.Nije dobio potrebne igrače od prve,pokosile su ga ozljede u drugom dijelu sezone,malo manjak iskustva i sve je rezultiralo slabom sezonom i čak bih rekao nepotrebnim otkazom - SiamoNoi, 15.8.16. 11:51, 0 0 0
tada zbog Morattijeve izgubljenosti.De Boer je pak malo drugacija prica.Nema ni on hrpu iskustva,ali ovo u Ajaxu biti će dovoljno.Dobar trenerski potencijal i lijepo si ga opisao ovdje.Nije klasičan nizozemski trener i baš zbog toga bi mogao uspjeti - SiamoNoi, 15.8.16. 11:53, 0 0 0
u Serie A.Ponovno će se nakon gotovo dvije godine utakmice pratiti sa velikim zanimanjem.Btw.mislim da Brozovic nece docekati te inovacije.Stize Jomi :) - SiamoNoi, 15.8.16. 11:54, 0 0 0
08/2016
Tribina hipoteza; o stvarima koje nemaju svoju temu...

Tako počinje jedna dobra stara zagorska pjesma, govoreći o plamu prve ljubavi koji jednom kad se ugasi, više nikad neće gorjeti kao prvi put. I izvrsno opisuje drugu eru Roberta Mancinija na klupi Intera. Otišao je sa klupe Intera onako kako je došao, bez pretjeranih emocija, bez ljutnje, bez žala. I koliko je god navijačima Intera bilo bolje vidjeti Mancinija na klupi nego Waltera Mazzarrija, koji ionako nije znao što radi, otpočetka to nije mirisalo na onu vezu, onaj entuzijazam koji se rodio kada je prvi puta, prije 12 godina, preuzeo klupu Intera.

Kada poslije niza neugodnih (blago rečeno) poraza u pripremnim utakmicama čak i najpriprostiji navijači vide da ekipa igra bez nekog jasnog i definiranog plana igre, pogotovo nakon drobljenja 6-1 od strane Tottenhama, a ti kao trener Intera izjaviš da je bilo dosta toga pozitivnog u igri tvoje momčadi, onda je jasno da nemaš apsolutno nikakve ideje kako prodrmati momčad. Osim da zahtijevaš nova pojačanja, što je mantra Mancinija već nekoliko godina, zapravo otkad su ga bogataši iz Manchester Cityja razmazili kupujući mu sve što je poželio. Mada, što se transfera tiče, tu nema zamjerki, Inter je u zadnja dva ljetna roka značajno pojačao momčad, točno gdje i kako treba, pa čak i bez sulude potrošnje novaca iz budžeta. No, kada je sve to trebalo konačno posložiti u kompaktnu jedinicu, Mancini je opet pao na ispitu.

Mancini nikad nije bio do kraja fokusiran na Inter, na poboljšanje momčadi i postizanje velikih rezultata. To je već s njima prošao, osvajao prvenstva, formirao dinastiju. Kao da je drugi put prihvatio posao reda radi, jer nitko drugi nije htio. Uostalom, kada nedugo nakon preuzimanja klupe Intera izjaviš nešto poput:

"Volio bih trenirati Arsenal, to je klub posebnog šarma."

Jasno je da u svojoj glavi nisi potpuno predan momčadi koju si upravo preuzeo. Baš kao da se vratiš staroj ljubavi, onda shvatiš da ipak to nije to, da je ipak baš toliko i ne voliš, u isto vrijeme izjavljujući ljubav prema drugoj, mnogo poželjnijoj djevojci.

I taj nedostatak elana i predanosti su glavni razlog što je Inter podbacio protekle sezone, nakon što je momčad Božić dočekala na prvom mjestu, da bi se poslije strmoglavila nizom loših utakmica i poraza. U ključnom dijelu sezone, kada se okreće novi list u novoj godini, kada je najbitniji trenerov input u najbitnijem dijelu sezone, Mancini je potpuno podbacio. Počeo je na klupu stavljati igrače u najjačoj formi, mijenjati sustav koji je očito funkcionirao do tad, raditi zamjene bez ikakve logike (tipa branič za napadača kad gubi 0-2).

Pa ipak, dobio je potporu nove, ambicioznije uprave da doda još kvalitetnih pojačanja u momčad intera i da podigne igru na viši nivo. Nije uspio. Iako su svi dosadašnji porazi Inter abili u prijateljskim utakmicama, to nisu bili samo porazi. To su bile lekcije. To su bili bolni znaci da odavno nema kemije između igrača i trenera.

Zato je Mancini i otišao bez neke ljutnje, nekih jakih emocija poput razočarenja ili bijesa, jer je ionako njegovu eru u Interu obilježilo upravo to, odnosno nedostatak emocija.

Pa ipak, valja mu reći hvala i priznati da neka igračka pojačanja ipak ne bi stigla bez njega (pogotovo Perišić i Kondogbia), što nije bio slučaj sa trenerom poput Mazzarrija. Učinio je Inter opet poželjnom destinacijom i tako ih pripremio za slijedeći korak, za drugi nivo. Ali, taj drugi nivo je ipak morao prepustiti nekom drugom.

Nema vatre od sirovih drva...
Tako počinje jedna dobra stara zagorska pjesma, govoreći o plamu prve ljubavi koji jednom kad se ugasi, više nikad neće gorjeti kao prvi put. I izvrsno opisuje drugu eru Roberta Mancinija na klupi Intera. Otišao je sa klupe Intera onako kako je došao, bez pretjeranih emocija, bez ljutnje, bez žala. I koliko je god navijačima Intera bilo bolje vidjeti Mancinija na klupi nego Waltera Mazzarrija, koji ionako nije znao što radi, otpočetka to nije mirisalo na onu vezu, onaj entuzijazam koji se rodio kada je prvi puta, prije 12 godina, preuzeo klupu Intera. Kada poslije niza neugodnih (blago rečeno) poraza ...
Nema vatre od sirovih drva...
Tako počinje jedna dobra stara zagorska pjesma, govoreći o plamu ...

Respekt: Leader, Shankly96, SiamoNoi, antonlicanin,

Slažem se: Losovius, Wenger,

Za mene, Mancini je uvijek bio šminker koji se provlačio na temelju igračke karijere a niti jedan klub nije nimalo unaprijedio. Navijači Lazija su mu napisali - čudo od igrača, nula od trenera i govno od čovjeka! Agree s tim... - Losovius, 11.8.16. 20:17, 0 0 0
Šteta, početak njegove trenerske karijere je bio obećavajuć. - pazzomario, 11.8.16. 20:29, 0 0 0
Nije Kondgobia bio "Mancinijev igrač".One je od prvog dana htio Yayu i prakticki se durio kad su mu ovog doveli.Običan šminker kao što Los kaže.Nula od trenera i govno od čovjeka.Rekoh odmah čim je došao da će ovo biti flop i ispostavilo se tako. - SiamoNoi, 15.8.16. 11:39, 0 0 0
07/2016
Portugal na tronu! Jesu li imali više sreće nego je uobičajeno?

Kao prvo, ne otkrivam toplu vodu ako kažem da Portugal na ovom Euru ne igra sukladno svom velikom potencijalu. Nisam niti malo pobornik ovakvog nogometa koji igra ekipa Fernanda Santosa. Ne zato što ne cijenim dobar defanzivan nogomet, nego što smatram da momčad poput Portugala nikako ne bi smjela igrati takav nogomet, računajući koliko mladih talenata ima na raspolaganju.

Shodno tome, počele su se po medijima provlačiti priče kako ovaj Portugal neodoljivo podsjeća na Grčku iz Eura 2004. i kako bi Portugalci istim receptom, kojim su njima bol nanijeli Grci, mogli zavladati Europom. Malo je reći da im zasada dobro ide, no kad se vratimo malo unatrag, to jest, kada se ja vratim mislima na Euro 2004., počinjem se prisjećati grčke igre malo detaljnije. I prilično se razlikovala od onoga što danas igra Portugal. I nije to jedina razlika, ima ih još.

Prvo - Grčka je igrala mnogo aktivnije

Svima je nekako u podsvijesti kako su Grci igrali bunker, ne izlazeći iz svog šesnaesterca. To ne može biti dalje od istine. Zapravo su koristili svaku priliku kako bi njihovi veznjaci stvorili pritisak na protivnika čim dalje od vlastitog gola, a njihovi braniči su stajali nekoliko metara van šesnaesterca, da bi momenat kasnije dugom loptom ili brzim dodavanjima za čas došli na drugu stranu igrališta i zaprijetili protivniku. Iako su bili agresivniji, u prosjeku su radili tek 15 faulova po utakmici, sa kojih 2-3 žuta kartona, bez malicioznih startova.

Istina, Portugal također radi sličnu stvar, s jednom bitnom razlikom - mnogo sporije izlaze na kontre nego što bi trebali, odnosno manje su aktivni. Osim što su zabili nama iz kontre, i to tek u 117. minuti nakon našeg velikog pritiska, od brzine portugalske navale nismo vidjeli apsolutno ništa. Kada imate takav plan igre, brzina Nanija i C. Ronalda i veliki prostor koji im se otvara trebali bi stvoriti veliku količinu sline u ustima tog dvojca. Umjesto toga, sporom tranzicijom iz obrane u napad ubijaju si svaku priliku da naude protivniku, pa je na kraju 90 posto onoga što vidimo od portugalskog napada centaršut nakon velikog broja nepotrebnih dodavanja.

Drugo - Grčka je imala daleko snažnije protivnike

I u skupini (Španjolska, Portugal, Rusija), a pogotovo u nokaut fazi, gdje su redom vodili bitke sa tada aktualnim europskim prvacima Francuzima, atraktivnim i napadački moćnim Česima i opet Portugalom u finalu. Pošto je preuzeo Grčku 2001. godine, do tog Eura je Otto Rehhagel stvorio taktički izvanrednu jedinicu koja je dulje vrijeme igrala sa istom jezgrom momčadi i bila uigrana do savršenstva.

Takav im je sistem ulio golemu dozu samopouzdanja kada su u prvom susretu u prvih 20 minuta prve utakmice otvaranja protiv Portugala jednostavno razvalili domaćina. Od te prve pobjede su se Grci konstantno dokazivali protiv najjačih i organiziranom obranom i brzim kontrama iazivali sve veći respekt kod nominalno daleko superiornijih momčadi.

S druge strane, ova momčad Portugala, iako ponavljam zasluženo u finalu čeka svog protivnika, nije zastrašila niti oduševila nikoga, kako svojom igrom, tako niti svojim stavom. Kada igraš defanzivan nogomet protiv momčadi renomea Poljske, Mađarske, Walesa i ostalih ekipa, a pritom tek u polufinalu ostvariš prvu pobjedu na natjecanju, stvarno ne treba čuditi da kod kritičara tvoji rezultati izazivaju priličnu dozu sarkastičnosti.

Dakle, čekamo prvu ozbiljnu prepreku, prvi ozbiljni test sposobnosti Portugala tek u finalu. I to me dovodi do posljednje, vrlo važne točke.

Treće - Grčka nije imala imperativ pobjede u finalu

A Portugal ga itekako ima, bez obzira tko mu stajao s druge strane, domaćin Francuska ili svjetski prvak Njemačka. Kada su Grci 2004. stigli do završne bitke protiv Portugala, gotovo nitko nije očekivao završetak drugačiji od pobjede domaćina Portugala i gromoglasnog pljeska simpatičnim Grcima koji će ponosno pokupiti svoje srebrne medalje.

Kao što je naglasio Fernando Santos, njegova momčad je na ovaj Euro došla pobjeđivati, kao što vidimo prilično ružno, ali učinkovito. Dakle, svrha takvog atipičnog nogometa koji Portugal trenutno igra je samo jedna - osvojiti EP! Ukoliko izgube u finalu, da ne spominjem mogućnost da budu potpuno nadigrani od kvalitetnijeg protivnika, ova neprirodna i forsirana taktika, ovaj nogomet koji veseli eventualno navijače Portugala (ako i njih), Ronaldovo prešutno prihvaćanje takve taktike, sve će to pasti u vodu i imati golem negativan utjecaj na portugalski nogomet. A drugo izgubljeno europsko finale bi reprezentaciju Portugala učinilo ultimativnim luzerom europskih prvenstava, pogotovo ako u obzir uzmemo činjenicu kako su ovaj put išli kontra svojih načela igre kako bi postigli slavu.

Grčka 2004. vs Portugal 2016. - mogu li se zaista usporediti?
Kao prvo, ne otkrivam toplu vodu ako kažem da Portugal na ovom Euru ne igra sukladno svom velikom potencijalu. Nisam niti malo pobornik ovakvog nogometa koji igra ekipa Fernanda Santosa. Ne zato što ne cijenim dobar defanzivan nogomet, nego što smatram da momčad poput Portugala nikako ne bi smjela igrati takav nogomet, računajući koliko mladih talenata ima na raspolaganju. Shodno tome, počele su se po medijima provlačiti priče kako ovaj Portugal neodoljivo podsjeća na Grčku iz Eura 2004. i kako bi Portugalci istim receptom, kojim su njima bol nanijeli Grci, mogli zavladati Europom. Malo je reći da im zasada dobro ...
Grčka 2004. vs Portugal 2016. - mogu li se zaista usporediti?
Kao prvo, ne otkrivam toplu vodu ako kažem da Portugal ...
apsolutno stoji teza da je Grčka imala jače protivnike, ali ovaj dio o nekoj njihovoj aktivnosti u odnosu na pasivnost Portugala nikak ne mogu prihvatiti. Od 6 odigranih utakmica, Portugal je u samo jednoj bio podrđen. I za očekivati je da će biti - gradim, 8.7.16. 13:29, 0 0 0
i sad u finalu. ALi ostale utakmice to nije niti blizu grčko-rimskom stolu s eura 2004. Usporedbe radi - Grci su na cijelom euru uputili 42 udarca, njihovi protivnici 82! Grčki protivnici su izveli 51 korner, a Grci 18! A portugal ove godine? - gradim, 8.7.16. 13:32, 0 0 0
Portugal je izvao 45 kornera, a protivnici 15! Porugal 80 šuteva, a protivnici 45. U okvir 36:19 ( dakle kad odbacimo ronaldove bombe). brojevi su gotovo bornuti - gradim, 8.7.16. 13:41, 0 0 0
DObra analiza, ali izrazito se ne slažem s točkom 1. Ne vidim niti jedan argument kojim je hipoteza obranjena, a čini mi se da je vrlo tanka. - Losovius, 9.7.16. 12:04, 0 0 0
Možda sam za prvu točku par video klipova trebao ubaciti da to malo zornije dočaram. - pazzomario, 9.7.16. 14:36, 0 0 0
05/2016
Leicester prvak! Koja je 'čarobna formula' njihovog ovosezonskog uspjeha?

Zato što sam vjerovao u njih od početka!

http://www.tribina.hr/analyses/ima-li-leicester-city-sanse-postati-prvak-zasto-ne/

Šalim se, takav sanjar ipak nisam, samo sam želio dati protutežu svim onim stavovima kako će na pola sezone Leicester jednostavno pasti poput svih malih ostalih klubova koji nakratko namirišu prvo mjesto na tablici. No, zaista sam želio da postanu moderno čudo kojeg ću se rado sjećati narednih godina. Bio sam prebalav kada je Blackburn odnio naslov 1995. godine, tek sam počeo pratiti klupski nogomet kad je K'Lautern šokirao Bundesligu 1998., a bio sam razočaran i pomalo tužan kada je Real Sociedad ostao kratkih rukava u utrci za naslov La Lige. Zato ću se s guštom sjećati ovog prekrasnog momenta kada je jedna ovakva družina ničim izazvana pokorila Premier Ligu.

Istina, nadu u nogometno čudo sam crpio iz činjenica koje sam naveo u gore navedenom članku, no nisam mogao niti zamisliti da će zaista izdržati do kraja. Poklopile su se sve stavke potrebne za jedan ovakav šok.

Promjenjive i često iznimno loše igre favorita za naslov prvaka došle su konačno na naplatu, pa ovaj Leicesterov podvig ide i njima na sramotu. Tijekom cijele sezone ekipe koje su se razbacivale basnoslovnim ciframa i dovodile igrače za apsurdne iznose na kraju su ostale uskraćene za najbitniju stvar. TIMSKI DUH. Toga je Leicester imao napretek, možda i više nego svi oni zajedno. Zbog toga me Leicesterov uspjeh veseli. Detektirali smo loše igre Cityja, Arsenala, Uniteda i pogotovo Chelseaja već na polovici sezone, no nekako smo generalno svi očekivali da će netko od njih uloviti ritam i zgaziti do kraja za naslov. To se nije dogodilo, i na kraju je najkonstantnija momčad u ligi osvojila naslov, dakle Leicester.

Nakon što je postalo evidentno da su igrači poput Davida Silve, Yaye Tourea, Waynea Rooneya, Edena Hazarda, koji su bili strah i trepet u Premier Ligi, doživjeli popriličan pad forme, bilo je vrlo osvježavajuće gledati jedan novi tandem kako terorizira ligaške obrane. Vođe napada novog engleskog prvaka, Riyad Mahrez i Jamie Vardy, ove su sezone naprosto oduševili i trpali i velikima i malima. Njihova je suradnja u napadu bila na gotovo telepatskoj razini, a to je jedan od osnovnih preduvjeta da bi dobro uigrana jedinica bila spremna za velike stvari. Na žalost navijača Leicestera, mislim da neće još dugo uživati u virtuoznosti ovog dvojca, budući da već neko vrijeme pljušte ponude velikih klubova. Osim ako se nekim čudom ovaj dvojac odluči ostati u klubu.

Ipak, zbog jednog čovjeka mi je posebno drago. On je sijedi Talijan vedre naravi, koji je uvijek diskriminiran među kolegama zbog činjenice da nije nigdje ništa osvojio, kojeg su protivnički treneri uvijek provocirali kao neambicioznog i premekanog da bi uspio sa bilo kojom vrhunskom ekipom. Nakloni se, Claudio Ranieri!

Istina, Ranieri je uvijek bio prilično mekan trener, iako vrlo dobar. Sklon taktičkim rošadama koje su nerijetko znale okrenuti susret u njegovu korist, međutim on nikad nije bio pobjednik. Kao da nije niti želio biti. Njemu je najvažnije bilo da u momčadi vlada dobra atmosfera, da bude u dobrim odnosima sa igračima, a ostalo će nekako doći samo od sebe. No, kada je trebalo povući poteze koji ne bi bili popularni među igračima, ali bi svakako donijeli prevagu u borbi za naslove, tada je Ranieri najčešće oklijevao. Oklijevao i izgubio.

A bio je nekoliko puta vraški blizu. U njegovoj avanturi sa Ambramovićevim Chelseajem 2003./2004. bio je drugi, gledajući iza leđa samo nepobjedivom Arsenalu. U Italiji je imao pak dva puta gledao u leđa Interu, prvi put sa Juventusom, dok je pogotovo bolan bio naslov izgubljen s Romom u sezoni 2009./2010., kada je za dlaku pobjegao Inter, koji je te sezone uzeo sve. No, ove je sezone simpatični Talijan došao na svoje. I to na kakav način, i to sa kakvom momčadi! Dojma sam da je ovaj Leicester upravo trebao tipa kao što je Ranieri. Smiren, pozitivan, sposoban da održava dobre odnose u momčadi i da daje priliku igračima da se prije svega zabave na terenu. I uspjelo mu je.

Sada ima nešto što mu nitko ne može oduzeti, na čemu mu nitko ne može prigovoriti. Postao je prvak Engleske s momčadi poput Leicestera. A to nema niti Mourinho, niti Guardiola, niti Ancelotti.

Hoće li se i dogodine boriti za naslov prvaka? Ne, naravno da ne, ovo što se dogodilo ove sezone je anomalija koja se događa svakih nekoliko desetljeća, no bilo je zaista zabavno pratiti Lisice u njihovom pohodu na ligašku krunu. Uživao sam u svakom trenutku, svjestan da se ovakav podvig dugo, duuuugo neće ponoviti. I zaista, Mahrez, Vardy i ekipa su pokušali i ostvarili nešto što će srcem punim ponosa i sa pokojom suzom u oku prepričavati svojim unucima.

Zašto mi je drago što je Leicester prvak
Zato što sam vjerovao u njih od početka! http://www.tribina.hr/analyses/ima-li-leicester-city-sanse-postati-prvak-zasto-ne/ Šalim se, takav sanjar ipak nisam, samo sam želio dati protutežu svim onim stavovima kako će na pola sezone Leicester jednostavno pasti poput svih malih ostalih klubova koji nakratko namirišu prvo mjesto na tablici. No, zaista sam želio da postanu moderno čudo kojeg ću se rado sjećati narednih godina. Bio sam prebalav kada je Blackburn odnio naslov 1995. godine, tek sam počeo pratiti klupski nogomet kad je K'Lautern šokirao Bundesligu 1998., a bio sam razočaran i pomalo tužan kada je Real Sociedad ostao kratkih rukava u utrci za naslov La Lige. ...
Zašto mi je drago što je Leicester prvak
Zato što sam vjerovao u njih od početka! http://www.tribina.hr/analyses/ima-li-leicester-city-sanse-...
Samo napomena, Blackburn nikako ne može biti usporedba. Oni su bili tada sugar-daddy model s mislim četvrtim najvišim plaćama u PL. - psellus, 3.5.16. 18:00, 0 0 0
Istina, jesam ti rekao da sam tada balavac bio. :D - pazzomario, 3.5.16. 18:19, 0 0 0
Dio s kojim se slažem je onaj s Ranierijem. Podcijenjen trener koji dosta nije imao sreće tijekom karijere - Losovius, 3.5.16. 18:27, 0 0 0
03/2016
Tribina hipoteza; o stvarima koje nemaju svoju temu...

Tko je god igrao ili još uvijek igra Football Manager, ova rečenica mu je definitivno bila najdraža kada je nakon krize rezultata i igre njegov klub konačno pobijedio. Ja je nisam prečesto želio koristiti, pazeći na to da ne stvorim dodatni pritisak svojim igračima, jer nikad ne znaš kako mogu reagirati nakon što ih upitaš zašto ne igraju dobro svaki tjedan.

No, katkad se čovjek stvarno zapita kako to momčad može psihički toliko pasti da u dva mjeseca od vrha lige strahuje za peto mjesto. Peto mjesto... Iako su protivnički navijači glasno pričali da Inter neće dugo biti na vrhu, te da će kad tad pasti, čak i oni su ostali iznenađeni koliko dobar posao trenutno plavo-crna momčad radi da bi zadovoljila očekivanja rivala.

Od pobjede protiv Empolija u prvoj utakmici ove godine, momčad Intera nije dala niti trunku sreće svojim navijačima. Od šokantnog (i nezasluženog) domaćeg poraza u zadnjoj minuti protiv Sassuola, do neuvjerljivih remija protiv Atalante i Carpija, blamaže protiv zadnje Verone, te velikih šamara od Milana i Juventusa, sezona koja je počela kao vrlo obećavajuća pretvara se u još jednu za zaborav, a tek je počeo ožujak.

I nisu kritike pristizale samo od navijača. Ovih smo dana bili svjedoci prave verbalne paljbe koju su pretrpjeli igrači zbog svojih neprepoznatljivih prezentacija. Pogotovo nakon praktički poklonjene Juventusu u posljednjem ligaškom dvoboju.

"Da kažem da sam bio razočaran drugim poluvremenom, preblago bih se izrazio. Zapravo, bio sam potpuno bijesan! Nemojte me krivo shvatiti, čestitam Juventusu na pobjedi, ali ako pogledate način na koji su postigli golove, oni su bili rezultat pogrešaka i krivih procjena.

Nogomet se može igrati na mnogo načina, ali ga nikako ne možete igrati bez kreativnosti, upornosti, karaktera i muda!"

Ovu je izjavu medijima servirao Pietro Ausilio, sportski direktor Intera, koji je davao izjavu umjesto trenera Mancinija kojem je 'pukao glas' tijekom utakmice. Javio se i bivši predsjednik Moratti, koji također nikako ne može podnijeti loše predstave voljenog kluba:

"Igrači bi trebali napuštati teren puni modrica. U određenom trenutku smo jednostavno odustali od borbe. Nisam vidio nikakvu reakciju nakon golova. Cijela momčad mi se doima depresivno..."

Niti poslovično blagi Zanetti nije uspio sakriti golemo razočaranje trenutnim stanjem:

"Došlo je vrijeme da momčad preuzme odgovornost i počne davati mnogo više. Od sada, pa do kraja sezone, moramo dati apsolutno sve od sebe."

I onda se dogodila srijeda, talijanski kup, uzvratna utakmica polufinala... U možda jedinoj utakmici ove sezone u kojoj se više očekivalo nekakvo popravljanje štete i dojma nakon potopa koji su doživjeli u prvoj utakmici, nego realno ugrožavanje golemog kapitala koji je Juventus ponio sa sobom na Meazzu, Inter je do nogu potukao zbunjene (i rekao bih malčice prepotentne) goste, stigao tri gola zaostatka i unatoč ispadanju, pokupio ovacije cijelog stadiona i šokirao nogometni svijet.

Što je to bilo drugačije ovog puta, da se postigao ovakav podvig, totalno netipičan za ovu sezonu u kojoj je najčešća deviza bila ' zabijemo jedan gol i pametnom dosta'? Očito su igrači pokazali one kvalitete kojih je manjkalo u velikoj većini ovosezonskih dvoboja, a koje su trebale biti standard ukoliko se nadalo barem igranju u Ligi prvaka.

Intenzitet

Ono što smo posljednji put zapravo vidjeli u domaćoj pobjedi protiv tada vruće Rome. Ono što me tada oduševilo je činjenica da Interovi veznjaci nisu dali disati Rominima, diktirali su ritam u veznom redu, rastezali goste, a krila i bekovi su bili agresivni prema Salahu i Gervinhu i uvelike minimalizirali njihov učinak. To je bilo evidentno i protiv Juventusa. Juventusovi igrači su natjerani na greške, bočni igrači su često bili okruživani po trojicom. Pogotovo je patio Cuadrado, koji nije mogao disati.

Agresivnost

U takvoj igri se izvrsno snalazi jedan pomalo podcjenjeni igrač Intera - Gary Medel. On je tip igrača koji voli iznimno aktivni način branjenja svog teritorija. Umjesto dosadašnjeg čekanja da protivnik napadne i bez pritiska dolazi u njegovu polovicu, ovaj je put blistao jer je imao jednako takvu agresivnosti svojih kolega. Na taj način je uvelike olakšao posao D'Ambrosiju, koji je morao igrati centralnog braniča sa Juanom Jesusom.

Okomitost

Interova igra se ove sezone uglavnom svodila na bezlično rukometno kruženje u napadu, dok se kakti ne otvori neka pukotina. Prilično sporo, nekreativno, slaba igra između linija, dodavanja bekovima kad je njihov prostor već zatvoren. Protiv Juventusa je vrijeme evidentno bilo neprijatelj, pa je igra od samog početka išla čim je moguće okomitije i, što je posebno ključno, ubacivanjem krilnih igrača više u sredinu. Icardi ove sezone prilično gladuje za pomoći krilnih suigrača, koji su više 'grlili' liniju, nego se zabijali prema 16-ercu. Ljajić i Perišić su ovog puta mnogo više pokušavali stisnuti protivničke bekove i biti bliže kaznenom prostoru.

Odlučnost u dodavanjima

Kako je vrijeme proticalo, Inter je igrao sve brže i direktnije, a u takvoj se igri konačno u pravom svijetlu pokazao Eder. Njegovo kombiniranje sa suigračima i brzo okomito otvaranje su bili noćna mora za Alexa Sandra. Dodavanja u situacijama kad su bili pritisnuti u sredini su bila brza i točna, gdje su se Interovi igrači najčešće jednim dodirom rješavali suparničkog pritiska. U tom je segmentu posebno briljirao Brozović, koji je imao mnogo više opcija nego nebrojeno puta ove sezone. Maestralno je proigravao suigrače i bio nerješiva enigma i za Sturara i za Asamoaha.

Nakon ove utakmice moral u svlačionici Nerazzurra je odjednom prilično narastao, počele su priče o ponovnom napadu na to famozno treće mjesto i Ligu prvaka, no kako jedna lasta ne čini proljeće, ostaje još puno posla za Mancinija i društvo ukoliko žele ostvariti taj minimalni cilj koji su si zadali i koji je njihovom vlastitom krivicom sada mnogo dalje nego što je trebao biti.

A ovom posljednjom prezentacijom su pokazali da su sposobni za daleko bolje partije nego što smo ih dosad gledali. I da to što su dosad pružali nije njihov maksimum niti dostojno kluba kao što je Inter. Pa bih ja, na Mancinijevom mjestu, nakon utakmice protiv Juventusa bez zadrške glasno upitao svoje igrače:

"Why can't you perform like this every week??"

"Why can't you perform like this every week??"
Tko je god igrao ili još uvijek igra Football Manager, ova rečenica mu je definitivno bila najdraža kada je nakon krize rezultata i igre njegov klub konačno pobijedio. Ja je nisam prečesto želio koristiti, pazeći na to da ne stvorim dodatni pritisak svojim igračima, jer nikad ne znaš kako mogu reagirati nakon što ih upitaš zašto ne igraju dobro svaki tjedan. No, katkad se čovjek stvarno zapita kako to momčad može psihički toliko pasti da u dva mjeseca od vrha lige strahuje za peto mjesto. Peto mjesto... Iako su protivnički navijači glasno pričali da Inter neće dugo biti na vrhu, ...
"Why can't you perform like this every week??"
Tko je god igrao ili još uvijek igra Football Manager, ...
Odlična analiza... ne pratim toliko Inter ove sezone, ali ovo je odlično štivo - Losovius, 4.3.16. 14:09, 0 0 0
02/2016
Osmina finala LP; je li natjecanje zanimljivije nego u prošlosti?

Iznimno uzbudljiva prva utakmica, a vjerujem da nas očekuje i iznimno napet nastavak u Münchenu. Utakmica je pružila upravo ono što sam i očekivao - golove, prekrasne poteze, visok intenzitet obje momčadi i na kraju bih zaključio, vrlo škakljiv 2-2 remi koji ne znaš kome bi mogao ići u korist. Mnogi će reći Bayernu, ali mislim da podcjenjivanju Juventusa zaista treba doći kraj. I protekle su se sezone pokazali kao izrazito neugodan gost na nekim od najtežih gostovanja (Dortmund, Madrid).

Neću ulaziti preduboko u taktičke analize, mnogi prije mene su to već napravili, samo bih istaknuo nekoliko stvari koje su se mene osobno dojmile.

Bayern "dobio batina"

Ovdje ne aludiram na fizički grubu igru, nego na žestok presing koji je na svojoj koži osjetio Bayern, čiji to inače forte. Mada se činilo u trenutku kad je Bayern počeo zabijati da domaćima utakmica izmiče iz ruku, u redovima Juventusa nije bilo panike. Jednostavno, to je momčad koja ne paničari kad gubi, kada joj se u nekom periodu nametne pritisak i to se najbolje vidjelo sinoć. Istina, mogli su tako i ranije početi igrati, ali isto tako ih je i njihov nesalomljivi duh doveo do situacije da je Bayern počeo nekarakteristično griješiti u dodavanjima čak i na centru. Nitko ih dugo nije tako gonio u jednoj utakmici kao što je to jučer činio Juventus.

Vidalova najbolja utakmica u Bayernu

Sinoć smo imali prilike vidjeti vrlo efektnu predstavu čileanskog veznjaka, bez dvojbe njegovu najbolju u bavarskom divu. Jednostavno, bio je svugdje gdje se odvijala akcija, fanatično borben, taktički discipliniran, svakim galopom je maltretirao svoje bivše suigrače, Guardiola može biti apsolutno zadovoljan s njim. Čak i u trenucima kad je Bayernov pritisak počeo kopniti, kad su igrači oko njega počeli malo popuštati u koncentraciji, Vidal je uvijek bio na razini.

Robbena je lako pročitati, zar ne?

Ali, kako je naučio Barzagli, nije ga lako zaustaviti u njegovom naumu. Svi znamo kamo ide kad je na desnoj strani, svi znamo da će ići na udarac čim je dobio loptu na desnoj strani, a on opet zabije rutinirano i to čak i protiv najboljih momčadi. Fascinantno je koliko i najbolji braniči nekad budu nemoćni kad krene na svoje poznato namještanje na lijevu nogu, pimplanje nekih 3-4 metra u stranu i onda buši mrežu. Takvo što mogu samo majstori. Generalno je i odigrao dobru utakmicu i bio vrlo neugodan za Juventus a takvog će ga Guardiola trebati i u uzvratu.

Mandžukić zaslužan za povratak

Iako nije zabio gol, definitivno mu ide plus radi tipično brutalnog presinga kojim je maltretirao 'svoje', vidjelo se iz aviona da ima posebnu motivaciju zbog tretmana koji je imao kod Guardiole, čak se i zakačio sa čovjekom koji ga je direktno zamijenio. Izvrsno je proigrao Dybalu, isprovocirao drugi gol i nakon toga remetio red i mir kod Bayernove igre. Bit će vrlo zanimljivo vidjeti može li u drugoj utakmici okruniti svoj rad i pogotkom, pred prepunom Allianz Arenom.

Bonucci monstruozan

Juventusova obrana je neprobojna jedinica zbog velikog napora cijelog kolektiva i ponekad je zaista teško istaknuti jednog igrača, ali zadnjih nekoliko redaka ću ipak posvetiti čovjeku koji je u par tjedana zaustavio dva najubojitija (da ne pišem još i Suareza, koji također trpa nemilice) napadača u ligama petice, Gonzala Higuaina i sinoć Roberta Lewandowskog. Zaista, Poljak se sinoć hranio mrvicama jer više nije niti mogao dobiti kod ovakvog Bonuccija. Mnogo se u Italiji pisalo o tome kako će Chiellini biti nenadoknadiv gubitak za Juventus, ali pored ovakvog Bonuccija nema razloga za strah. Pravovremen, odmjereno agresivan, dominantan u skoku, svoj je posao odradio savršeno.

Dakle, čega nas još jedan veliki boj u drugom susretu i nimalo se ne bih bunio da dramatika bude na razini ove prve. Bayern igra doma, međutim Juventusov stil se neće mnogo mijenjati, a niti ne treba. Sudar ovakvih momčadi definitivno se dogodio prerano, ali što je, tu je, nema nam druge nego da nestrpljivo čekamo tko će nakon ove borbe ostati stajati.

Juventus i Bayern - repete molim!
Iznimno uzbudljiva prva utakmica, a vjerujem da nas očekuje i iznimno napet nastavak u Münchenu. Utakmica je pružila upravo ono što sam i očekivao - golove, prekrasne poteze, visok intenzitet obje momčadi i na kraju bih zaključio, vrlo škakljiv 2-2 remi koji ne znaš kome bi mogao ići u korist. Mnogi će reći Bayernu, ali mislim da podcjenjivanju Juventusa zaista treba doći kraj. I protekle su se sezone pokazali kao izrazito neugodan gost na nekim od najtežih gostovanja (Dortmund, Madrid). Neću ulaziti preduboko u taktičke analize, mnogi prije mene su to već napravili, samo bih istaknuo nekoliko stvari koje su ...
Juventus i Bayern - repete molim!
Iznimno uzbudljiva prva utakmica, a vjerujem da nas očekuje i ...

Respekt: HAJDUK2012, marko_marcus, sthagon, MMaarrkkoo, Losovius, Leader, psellus,

Slažem se: Dajno,

Ne slažem se: Losovius,

Bonucci je stvarno odigrao čudo, a u Munchenu će uz njega biti i Chiellini... imati će Juve svoje šanse i u uzvratu sigurno - Leader, 25.2.16. 10:49, 0 0 0
Slažem se s točkom Bonucci i Vidal... - Losovius, 25.2.16. 12:35, 0 0 0
Gonio ih je tako i Gladbach, možda još i gore. I nije zaslužan Mandžukić, nego glupa pogreška Kimmicha bez pritiska i poslije toga najbolji igrač Juventusa Paul Pogba. Mandžo je bio vrlo dobar iako ne i najbolji - Losovius, 25.2.16. 12:36, 0 0 0
12/2015
Tribina nagrade za 2015-tu: kome Oskar, a kome Malina?

Drago mi je da i ove godine dijelimo nagrade za najistaknutije osobe i klubove u nogometu u ovom osebujnom formatu, pa evo da i ja dam svoj doprinos. To jest, svoje mišljenje.

'Zlatni petrodolar' - FC Inter Milan

S obzirom na preobrazbu, kako igračku, tako i rezultatsku, ovdje moramo staviti trenutačnog (i možda iznenađujućeg) lidera talijanskog prvenstva. Inter je zaista uložio mnogo truda da dovede pojačanja na ključne dijelove momčadi, a Mancini je adekvatno tome postavio način igre i rezultati su vidljivi već nakon prvog dijela sezone.

Novi igrači poput obrambenog tandema Miranda-Murillo, beka Alexa Tellesa, Jovetića, pa čak i Ljajića i iskusnog Felipea Mela po hitrom su se postupku integrirali u klub i donijeli novi entuzijazam. Od svih igrača dovedenih u ljetnom prijelaznom roku, jedino je Kondogbia plaćen veću sumu (30 milijuna eura), dok su ostali dovedeni na posudbe uz relativno malu otkupnu vrijednost. Mada je prodaja mega talentiranog Kovačića rastužila navijače, izvrstan ulazak u sezonu je izbrisao loše emocije i doveo do toga da se u Interu već pripremaju i za borbu za scudetto.

'Massimo Moratti' - FC Manchester United

A kad govorimo od povratu uloženih sredstava, ovdje se jednostavno mora spomenuti klub s Old Trafforda. Prošle godine je velika salva kritika u vidu pretjerano velikog i promašenog ulaganja išla u smjeru Liverpoola, ali ove godine je United uvjerljivi gubitnik. Zapravo nisu doveli loše igrače. Depay, Schneiderlin, Schweinsteiger, Martial, sve su to dobri igrači, neki potencijalne mega zvijezde, ali suma od 140 milijuna eura koja je na njih potrošena mora garantirati spektakl na terenu i borbu za Premier ligu i Ligu prvaka.

A događa se upravo suprotno. United igra bolno predvidljiv i spor nogomet, već su ispali iz Lige prvaka, a trenutno su na ligaškoj tablici tek 6. sa nevjerojatnim nizom od 5 utakmica bez pobjede, od toga 3 poraza zaredom! Tako da je njihova pobjeda u ovoj kategoriji apsolutno zaslužena i rijetko tko će od nas tribinaša ovdje staviti neku drugu momčad.

'Pippo Inzaghi' - Stephan Lichtsteiner

Ovdje sam se pak odlučio za jednog igrača koji neopisivo živcira svoje suparnike zadnjih godina. Čovjek jest desni bek, i to vrlo dobar, no s obzirom da Juventus igra tako da su napadački naleti njegovih bekova ključni dio igre, Švicarac vrlo vješto koristi svoje sposobnosti urlikanja od 'boli' i izležavanja po terenu, ne bi li iznudio prekršaj ili pak kartonsku kaznu od suca.

I to radi izuzetno dobro, tražeći duel sa protivničkim igračem na boku, da bi sekundu kasnije nakon možda blagog kontakta pao na tlo tražeći prekršaj, kojeg je nerijetko dobivao. Malo je reći da ima napadača koji bi štošta mogli od njega naučiti, pa je ova nagrada pripala Juventusovom 'Forrestu Gumpu', kako mu od milja tepaju navijači.

'Davor Šuker' - Ashley Young

Svi smo već dobro upoznati sa glumačkim sposobnostima ovog engleskog krila, ali ove je godine toliko pretjerao da su ga masovno kritizirali i vlastiti navijači i Unitedove legende, pogotovo Roy Keane, koji sam kao igrač nije trpio glumatanje na terenu.

Young je već iskusni letač, ali ove godine gotovo da nije uspio zavarati nikoga, pogotovo što je radio ključne greške prilikom izvođenja akta simuliranja - nije bio dovoljno blizu suparniku da bi sudac posumnjao u kontakt. U rijetkim trenucima kad je i zavarao suca, to su bili takvi 'prekršaji' da su se ljubitelji nogometa udarali po čelu od zbunjenosti.

'Alan Shearer' - Vincent Kompany

Ne mogu reći da sam neki veliki ljubitelj Kompanyja kao obrambenog igrača, dapače. Smatram da je prilično precijenjen. No, očito ima određene liderske sposobnosti koje su dosad bile neophodne momčadi Manchester Cityja da bi obrana funkcionirala. A bez njega to izgleda prilično smiješno. Ove je godine patio dosta zbog ozljeda, a i nesposobnosti svoje momčadi da ga nadomijesti, iako pozadi imaju igrače poput Mangale i novopridošlog Otamendija.

Početak sezone bio je sjajan, City je imao 5 pobjeda u nizu, a kapetan Kompany je igrao ključnu ulogu, pošto u tim uvodim susretima nisu dobili niti jedan pogodak. Prvom prilikom kada je morao odmoriti zbog ozljede, obrana plavih je djelovala, najblaže rečeno, neuvjerljivo. Belgijac je očito organizator njihove defanzive i bez njega to nije ista momčad.

'Juan Sebastian Veron' - Andrej Kramarić

Iako bih komotno mogao ustaliti ovdje Marija Balotellija kao čovjeka koji u kontinuitetu zna iznevjeriti klubove u kojima igra, ovog puta se odlučujem za naše gore list. Prošla je godina bila naprosto fantastična za Kramarića, žario je i palio u HNL-u, zabijao kao na traci i u Europskoj ligi i odjednom se masa europskih klubova počela raspitivati za mladog hrvatskog golgetera. Međutim, od svih potencijalnih destinacija, odluka je pala na Leicester. Odluka koju svakim danom sve više proklinje.

Došavši kao velika zvijezda i potencijalna udarna igla Lisica, stvari su otpočetka počele loše za Kramarića. Nije impresionirao svog tadašnjeg trenera i minute je dobivao na kapaljku, no početkom ove sezone je instaliran talijan Ranieri i Andrej se nadao da će dobiti priliku. Na njegovu žalost, niti kod njega nije dobio povjerenje u napadu, a u međuvremenu su eksplodirali napadački igrači poput Mahreza i Vardyja, pa bi se moglo dogoditi da Kramarić ugrozi i svoje mjesto u avionu za Euro 2016, ukoliko ostane u Leicesteru grijati klupu.

'Rinus Michels' - Thomas Tuchel

Nakon prilično loše zadnje sezone Jürgena Kloppa na klupi Borussije Dortmund, pojavila se bojazan kod navijača kluba da će nakon najavljenog odlaska voljenog trenera igra kluba pasti u prosječnost. ipak, vrhuška Dortmunda imala je spremno rješenje i na klupu instalirala Tuchela, koji je ove sezone preporodio momčad Žutih, iako se ona nije mnogo mijenjala u smislu pojačanja tijekom prijelaznog roka.

BVB ove sezone opet igra atraktivan nogomet i nalazi se pri vrhu Bundeslige, gledajući u leđa samo nedohvatljivom Bayernu. No, igra momčadi malo je modificirana. Tuchel je pomirio dva načina igre, dominaciju posjedom i igru brzih kontri i stvorio svojevrsni hibrid, tako da sada momčad izgleda jednako uvjerljivo i kada ima veći posjed lopte, i kada se brani i napada brzim kontrama. Rehabilitirao je Mkhitaryana i Kagawu, skinuo silno opterećenje napadačke igre sa Reusa i uzrok je golgeterske eksplozije Aubameyanga. Obrana je opet čvrsta i kompaktna, tako da se možemo radovati sve izvjesnijem povratku Borussije Dortmund u najelitnije klupsko natjecanje slijedeće sezone.

'Guy Roux' - Rafael Benitez

Moderna definicija izuzetno tvrdoglavog trenera. Dovoljno je reći da su navijači Reala negodovali vidjevši tko će biti nasljednik neprežaljenog Ancelottija. I vidimo zašto. Benitez je taktički genije, ali ne dopušta potrebnu razinu slobode kod svojih igrača da bi oni mogli pružiti svoj maksimum. upravo zato ima problema sa igračima Reala, i upravo zato njegova bivša momčad, Napoli, ove sezone igra lepršaviji, napadački nogomet.

Njegov je forte oduvijek bila formacija 4-2-3-1, gdje se svi moraju držati njegovih taktičkih zamisli, u obrani gusto, a u napadu brzo i efikasno. Kreativnih igrača u Realu ima mnogo i oni su prvi izrazili nezadovoljstvo sa zamislima svog trenera, a tek nakon debakla od 0-4 doma protiv Barcelone, počeo je malo mijenjati igru.

'FC Wimbledon' - FC Nantes

Osmerostruki prvaci Francuske nekad su igrali živahan nogomet i imali igrače poput Toulalana, Landreaua, Karembeua, Deschampsa, Desaillya, Makelelea, a generacija koja ih je pratila početkom milenija vjerojatno se sjeća aktraktivnog napadača sa Tahitija po imenu Marama Vahirua.

Danas Nantes uglavnom tabori negdje blizu sredine tablice, ove sezone na 13. mjestu, a u 19 susreta zabili su tek 14 golova. Nerijetko im utakmice završavaju 0-0, najviše sa 1 zabijenim golom i navijači odlaze prema izlazu razočarani onim što su gledali. Beskrajna nabacivanja sa boka, udarci s daljine koji završavaju daleko od vrata postali su sinonim za ovu momčad, koja nije niti blizu nekadašnje slave.

'Ajax 70-ih' - Borussia Mönchengladbach

Nekako najuzbudljiviji nogomet dolazi iz Bundeslige, a pritom mislim na momčadi koje možda nisu kandidati za sam vrh, ali ipak pružaju spektakl svojim navijačima. 'Gladbach je jedna od tih momčadi. Švicarski trener Lucien Favre u 4 je godine od njih napravio momčad koju će poštovati najveći njemački klubovi, a na njihovom ih je stadionu iznimno teško savladati. Pritom, svojom živahnom igrom, brzom tranzicijom i izuzetnom borbenošću svakog vikenda navijačima vraćaju novac koji su uložili u ulaznice.

Nakon neizbježnog kraja ere Favrea, zbog katastrofalnog starta i 5 poraza u prvih 5 utakmica, Nijemac André Schubert samo je nastavio utabanim putem, pa je tako na putu prema gornjem dijelu tablice pao i moćni Bayern sa 3-1 i sada se ekipa nalazi na 4. mjestu. Na svakoj njihovoj utakmici može se očekivati pregršt golova i lijepih poteza, a glavni kotačići u takvoj igri su momci poput Granita Xhake, Larsa Stindla, Raffaela i Fabiana Johnsona.  

Moji (ne)sretni dobitnici za 2015.
Drago mi je da i ove godine dijelimo nagrade za najistaknutije osobe i klubove u nogometu u ovom osebujnom formatu, pa evo da i ja dam svoj doprinos. To jest, svoje mišljenje. 'Zlatni petrodolar' - FC Inter Milan S obzirom na preobrazbu, kako igračku, tako i rezultatsku, ovdje moramo staviti trenutačnog (i možda iznenađujućeg) lidera talijanskog prvenstva. Inter je zaista uložio mnogo truda da dovede pojačanja na ključne dijelove momčadi, a Mancini je adekvatno tome postavio način igre i rezultati su vidljivi već nakon prvog dijela sezone. Novi igrači poput obrambenog tandema Miranda-Murillo, beka Alexa Tellesa, Jovetića, pa čak i ...
Moji (ne)sretni dobitnici za 2015.
Drago mi je da i ove godine dijelimo nagrade za ...
Sve OK, osim Kompanya koji nikako tu ne spada. On možda ima utjecaj u City-u, ali nikako ne bih rekao da je igrač koji sam nosi tu ekipu (ahem, Silva; ahem, Aguero; ahem, ahem) - MMaarrkkoo, 28.12.15. 20:32, 0 0 0
Slažem se s Markom oko Kompanyja, i tumbs up za GLadbach! - Losovius, 28.12.15. 23:12, 0 0 0
A ne znam, nije niti meni jasno, ali City je imao i Yayu Tourea i Silvu zdrave, pa su odigrali nekoliko kriminalnih utakmica ove godine. Dok sam ih gledao sa Kompanyjem, nekako su mi djelovali sigurnije odozada, moćnije. - pazzomario, 29.12.15. 1:03, 0 0 0
12/2015
Tribina hipoteza; o stvarima koje nemaju svoju temu...

Kako se bližimo kraju još jedne vrlo interesantne nogometne godine, tako lagano pregledavamo stanja u top 5 liga Europe i na temelju stanja na tablici zaključujemo tko ima pravo nazvati ovu polusezonu uspješnom, a tko ne. Ja sam osobno malo proletio u glavi stanja top momčadi iz prošlog Božića i ovog i radio usporedbe u glavi.

Kad sam sve sažeo, na kraju mi je palo na pamet da bih mogao ponešto napisati o tri konkretne momčadi koje su, svaka na svoj način, doživjele stanovite promjene u razmaku od godine dana, te kako će se njihova situacija razvijati do kraja sezone. Izbor je pao na Chelsea, Real Madrid i Internazionale.

FC CHELSEA

Chelsea je od ovih top klubova u definitivno najtežoj situaciji, kada uzmete u obzir da ste prošle godine bili prvaci, a sad taborite iznad zone ispadanja i ne možete spojiti dvije pobjede zaredom. Zaista nezamislivo. Pogledajmo tu golemu razliku od prošle sezone...

  • Stanje na kraju 2014.

Godina 2014. se polako primicala kraju i stvari nisu mogle izgledati bolje za Chelsea. Nakon goropadnog ulaska u sezonu, dalje je sve bilo stvar održavanja kontinuiteta dobrih igara i sakupljanje bodova, što Mourinhu nije nimalo težak zadatak. Nova pojačanja su žarira i palila, a starija jezgra momčadi je opet bila na vrhunskoj razini.

Tako je Chelsea završio godinu na prvom mjestu Premier lige, sa samo jednim porazom (Newcastle u gostima 2-1), prošao skupinu Lige prvaka i ostao u konkurenciji za oba engleska kupa. Ždrijeb lige prvaka je donio PSG, kojeg je Chelsea prethodne godine izbacio u nokaut fazi. Generalno, vladao je dojam da je Chelsea gotovo nesavladiv, te da će tadašnjem ligaškom pratitelju Man Cityju biti izuzetno teško pratiti njihov furiozan tempo...

  • Stanje na kraju 2015.

Trenutno smo svjedoci jedne od najgorih sezona Chelsea u novije doba. Momčad se nije mijenjala, najbitniji igrači su još uvijek u klubu, međutim očito je nešto pošlo grozno po zlu. Chelsea tabori na 15. mjestu, sa nestvarnih 9 poraza, a u liga kupu su već ispali. Prošli su, doduše, skupinu Lige prvaka i osvojili prvo mjesto, ali u nokaut fazi su opet dobili PSG, kojeg ovog puta dočekuju u lošem ozračju, pa se ovog puta PSG može postaviti kao favorit. Mourinho je prošlost, a mijenja ga Hiddink. Dakle, sve se okrenulo naglavačke.

  • Što ih čeka do kraja sezone

Sličnu je situaciju imao Jürgen Klopp sa svojom Borussijom Dortmund, pa ih je nekako dovukao do barem Europske lige. Nešto slično možemo očekivati i od Chelseaja. Da su se držali barem sredine tablice sa malim zaostatkom od top 4, možda bi i bilo realno očekivati da se kasnim galopom može dostići to posljednje mjesto koje vodi u Ligu prvaka, ali ovako - prilično teško.

Liga prvaka je malo drugačija priča, tamo su se ljubitelji nogometa nagledali raznih iznenađenja od momčadi koje u svojim ligama, blago rečeno, nisu briljirale. Osobno ne bih potpuno otpisao Chelsea, pogotovo kada se znaju Hiddinkove sposobnosti u tom natjecanju. Ima dovoljno vremena da prodrma momčad i obnovi entuzijazam barem u jednom natjecanju.

Moja je prognoza da bi mogli iznenaditi PSG, dobiti nekog lakšeg protivnika, pa stati u polufinalu. Sve iznad toga je zaista znanstvena fantastika. Ipak, to neće isprati gorak okus ove sezone i, što je dosta izvjesno, izostanak iz Lige prvaka slijedeće sezone.

FC REAL MADRID

Ljubitelji kraljevskog kluba svakih par dana čitaju o nekakvim trenjima i trzavicama koje se događaju unutar momčadi i kluba, što je sušta suprotnost stanja  od prije godine dana kada je sve bilo idilično.

  • Stanje na kraju 2014.

Početak sezone 2014./2015. bi vrlo lako mogao biti označen kao najbolji ulazak u sezonu koji smo u novijoj eri vidjeli od Real Madrida. Bili su branitelji naslova Lige prvaka, osvojili su i europski Superkup, te najavili juriš na obranu titula koje imaju i osvajanje preostalih (prvenstvo).

Do kraja kalendarske godine su skupili nevjerojatnih 22 pobjede u nizu u svim natjecanjima. Bili su na 1. mjestu u Primeri sa 39 bodova, iako sa utakmicom manje, jer su igrali Svjetsko klupsko prvenstvo. I osvojili ga, naravno. Protutnjali su svojom skupinom u Ligi prvaka i dobro prošli u ždrijebu, dobivši Schalke. Pogotovo je svijetom odzvanjala 3-1 pobjeda protiv rivala Barcelone, zbog dominacije na terenu i lakoće kojom su dolazili u prilike. Apetiti su bili veliki, Ancelotti je s nestrpljenjem čekao nastavak sezone...

  • Stanje na kraju 2015.

Nakon što se klub rastao sa Ancelottijem zbog neuspješne sezone, Florentino je izabrao nasljednika za kojeg je tvrdio da će ponovno vratiti naslove u Real. I predstavio Rafaela Beniteza, koji je dočekan sa tolikim negodovanjem navijača da se odmah u početku stvorila teška atmosfera oko kluba, iako je igračka jezgra ostala netaknuta. Iako je dobro krenuo u sezonu, postalo je jasno da će na prve loše rezultate navijači sipati tešku artiljeriju prema Benitezu.

Nije se moralo predugo čekati. Nakon prošlogodišnje demonstracije sile nad Barcelonom, sada su se stvari okrenule. Sada je Barcelona, novi europski prvak, izdominirala Real, sa teških 4-0 na njihovom stadionu, pred očima Florentina Pereza i navijači su počeli sa svojim protestima. Najviše je razočaranje vladalo Realovom katastrofalno postavljenom igrom, nimalo nalik onom načinu igre koji je ustoličio prethodnik Ancelotti. Odnosi na relaciji trener-igrači su vrlo turbulentni, da ne kažem loši, što rezultira sa sve većim brojem nezadovoljnih igrača. Nakon toga su uslijedili promijenjive igre i rezultati i bilanca prije Božića je slijedeća - 3. mjesto u La Ligi sa 33 boda, prolazak skupine Lige prvaka i spoj sa Romom u nokaut fazi.

Iako ligaška situacija ne izgleda loše, kardinalna greška u selekciji igrača u španjolskom kupu (Čerišev imao suspenziju iz prošle sezone, nije smio igrati) donijela je izbacivanje iz tog natjecanja, što je dodatno potpirilo bijes ljubitelja Reala. No, zasada Perez vjeruje svojem treneru.

  • Što ih čeka do kraja sezone

Ono što je sigurno je da će Benitezu biti sve teže i teže, što zbog medija, što zbog pritisaka navijača, a i Pereza, koji mora vidjeti rezultate. Stoga predviđam da će balon puknuti i prije kraja sezone i da Benitez neće dočekati kraj sezone na Realovoj klupi. Najveća nada Beniteza vjerojatno leži u Ligi prvaka, a tamo bi mogli zakašljati već protiv Rome, a dalje od četvrtfinala neće doći ako dobiju moćnog suparnika. La Ligu će izuzetno teško osvojiti, pa bih rekao da će real prema kraju sezone ploviti bez trenera i bez trofeja.

FC INTERNAZIONALE MILANO

Nakon što smo vidjeli dvije transformacije iz dobrog u loše, red je da vidimo i jednu obratnu. I to možda neočekivano dobru. Inter je u rasponu od godine dana povukao mnogo poteza u dobrom smjeru i sada će biti interesantno vidjeti koji će biti njihov domet.

  • Stanje na kraju 2014.

Stanje u klubu i momčadi negativno, pesimistično. Prije Božića je odigran remi sa Lazijom kod kuće, 2-2. No, najviše je briga zadavala činjenica da Inter nije igrao dobro, nije mogao povezati 2 pobjede zaredom i situacija je bila slijedeća - 11. mjesto sa osvojenim 21 bodom, sa nadolazećim susretom protiv prvaka Juventusa odmah na početku iduće godine. Obrana kriminalna, napad spor i predivljiv. Donekle je razočaranje ublažio dobar rezultat u Europskoj ligi, odnosno prolazak skupine.

Mancini je u studenom tek preuzeo posao trenera od Mazzarrija i sam priznao da stanje u klubu nije dobro i da će mu biti potrebno vremena i resursa da pokuša klub rezultatski podići na noge. Preostajalo je samo nadati se...

  • Stanje na kraju 2015.

Malo je reći da je pozicija u kojoj se nalazi Inter sada iznenađujuća. Slabim prošlogodišnjim plasmanom izgubili su pravo nastupa u Europi, ali u klubu su naglasili da će to pomoći boljem rezultatu u Serie A. Mancini se potrudio i sa svojim sportskim direktorom dogovorio nekoliko zvučnih pojačanja koja su promijenila momčad iz temelja.

Trener je najavio da će dio momčadi koji će morati najviše napredovati biti onaj obrambeni te 3. mjesto kao minimalni cilj, pa je shodno tome Inter sramežljivo počeo sezonu, ali sa ključnom razlikom - sakupljao je pobjede, makar minimalne. Agresivnost i kompaktnost obrane ove sezone značajno otežava protivnicima put do gola. Kako je polusezona odmicala kraju, tako je igra momčadi u napadu počela dobivati svoje obličje, a u cijeloj je momčadi zavladao duh zajedništva i povišenog samopouzdanja.

Na opće iznenađenje ljubitelja calcija, Inter godinu završava na 1. mjestu sa osvojenih 36 bodova i obnovljenim entuzijazmom, tolikim da se stvorio dojam da momčad ove sezone može izazvati prvake i nadmetati se s njima za scudetto.

  • Što ih čeka do kraja sezone

Iako su trenutno na prvom mjestu, stručnjaci smatraju da Inter neće biti prvak, da će s vremenom pasti i da će ga s vremenom prepustiti ili Juventusu ili Napoliju ili Romi. No činjenica je da je ove sezone Inter jedna od najkonstantnijih momčadi na Apeninima, te da se protiv top momčadi nosio uglavnom solidno, osim teškog poraza protiv Fiorentine kod kuće.

No, kod mene mišljenje prevladava da će Inter gotovo do samog kraja biti u borbi za prvu poziciju, iako bi na kraju prvak mogao biti netko drugi. Ono što je ključno za Mancinija, ispunit će postavljen cilj - ponovni ulazak u Ligu prvaka. Iz utakmice u utakmicu vidi se kako Interova igra raste i oblikuje se, tako da će do kraja sezone Mancini imati momčad koja će narednih godina moći postaviti i još više ciljeve od trenutnih.

Godina promjena - nekom smrklo, nekom tek hoće, nekom svanulo
Kako se bližimo kraju još jedne vrlo interesantne nogometne godine, tako lagano pregledavamo stanja u top 5 liga Europe i na temelju stanja na tablici zaključujemo tko ima pravo nazvati ovu polusezonu uspješnom, a tko ne. Ja sam osobno malo proletio u glavi stanja top momčadi iz prošlog Božića i ovog i radio usporedbe u glavi. Kad sam sve sažeo, na kraju mi je palo na pamet da bih mogao ponešto napisati o tri konkretne momčadi koje su, svaka na svoj način, doživjele stanovite promjene u razmaku od godine dana, te kako će se njihova situacija razvijati do kraja sezone. ...
Godina promjena - nekom smrklo, nekom tek hoće, nekom svanulo
Kako se bližimo kraju još jedne vrlo interesantne nogometne godine, ...

Respekt: Gavran,

Analiza je dobra ali bilo bi mi draže da si samo primjerice uzeo Inter i dubinski ušao u poslovne i taktičke odluke koje su ih gurnule na vrh Serie A. Možda je to zapravo i dobra posebna tema - Losovius, 23.12.15. 17:24, 0 0 0
Imam na umu i Inter obraditi malo dublje, ali sam htio napisati ovako jednu komparacijsku analizu stanja i neka moja predviđanja. - pazzomario, 23.12.15. 17:57, 0 0 0
12/2015
Koji bi trebali biti minimalni ciljevi Hrvatske na Euru?

U nedjelju sam pratio ždrijeb skupina za predstojeći Euro 2016 u Francuskoj, prvi puta bez nekog uzbuđenja, prvi puta bez nade u bolju i pogodniju skupinu. Iako sam po prirodi optimističan čovjek i radije prvo pogledam na vedru stranu situacije, ovdje to nisam baš mogao pronaći.

Legende sa ždrijeba donijele su nam nimalo laganu skupinu D sa Španjolcima, Turcima i Česima. I nije da ta skupina nije prolazna, ali nekako mi osjećaj govori da to neće završiti predobro. Barem ne s obzirom kakvu skupinu igrača imamo na raspolaganju. Za koju odgovorno tvrdim da bi u idealnim okolnostima mogla i do kraja. Do finala. Do trofeja! Ali, svima nam je poznato da okolnosti nisu idealne. Dok nam vodeći čovjek nogometa mjesece provodi loptajući se sa organima vlasti, pa malo skakuće u pritvor, malo iz pritvora, u međuvremenu nam je dodijelio izbornika čije su mogućnosti na ovoj poziciji u najmanju ruku upitne...

I mislim si na tren 'valja biti optimističan, imamo dobru momčad, samo ih treba malo opustiti da daju sve od sebe i možda će stići rezultat...' Pa pogledam opet ime izbornika koje stoji ispod spiska igrača i opet me uhvati žalost.

A koji je zaista naš domet? Koliko bismo realno daleko mi trebali dogurati kad bi sve kockice bile posložene kako treba. Pogledam malo igrače, po svim linijama, po sposobnostima, po karakteru, natjecateljskom duhu, po uspjesima koje su dosad postigli kao igrači svojih klubova. I znate što vidim? Golem, gooolem potencijal. Potencijal da se napravi nešto više u kockastom dresu, nešto što se mi navijači možda ne usuđujemo sanjati, ali što nije nimalo nerealno s obzirom na prije navedene kvalitete naših reprezentativnih izabranika.

Da, mi bismo se sa ovakvim rosterom trebali ravnopravno nositi sa najjačim europskim nacijama i minimalno si postaviti kao cilj barem, po meni, polufinale. Što je onda problem? Ona karika koja po meni nedostaje da bi takva skupina igrača dostigla voj zenit na takvom natjecanju, čovjek autoriteta, znanja i velikih motivacijskih sposobnosti - sve ono što trenutno Ante Čačić ipak nije. A vjerojatno niti neće biti. Kad vidim da smo na Tribini ocijenili Čačića kao 'dobrog prvoligaškog trenera', jasno mi je da nas je popriličan broj ovdje koji znamo da on nije niti približno kompetentan za izbornika naše najbolje nogometne vrste. I to će biti golemi uteg naše izabrane vrste na Euru.

Pogledamo li malo trenerska imena naših suparnika, jasno je da Čačić ima za izazov nadmašiti kolege koji u našim anketama ne bi išli ispod rubrike 'trener za ligu petice'. To su sve gospoda sa dobrim, vrlo dobrim i izvrsnim rezultatima iza sebe i koji su u europskim takmičenjima sa klubovima pobrali veliki respekt.

Imamo Pavela Vrbu, češkog izbornika koji je od njih ponovno napravio ekipu koja igra brz i zanimljiv nogomet, a prije toga je sa Viktorijom Plzen igrao dvaput Ligu prvaka i oba puta je osigurao 3. mjesto i nokaut fazu Europske lige. Ne samo to, u drugom je navratu dogurao tamo do osmine finala, eliminiravši pritom Srnin Šahtar. Od spore i predvidljive Češke je napravio kompaktnu i opasnu momčad koja neće imati milosti prema nikome kada joj se ostavi prostor za brze kontre.

Zatim imamo starog znanca Fatiha Terima, očito trenutno jedinog sposobnog da vodi divlju tursku reprezentaciju. Ne trebamo spominjati da je to trener golemog iskustva, sa Kupom Uefom u svojim vitrinama, kojeg je osvojio sa Galatasarayem. Vodio je i klubove poput Milana i Fiorentine. Mi ga posebno dobro pamtimo sa Eura 2008. kada je napravio podvig sa svojom Turskom i sa popriličnim brojem ozljeđenih igrača stigao čak do polufinala, gdje ga je na jedvite jade izbacila Njemačka.

Na kraju imamo Vicentea Del Bosquea, jednog od najtrofejnijih trenera i čovjeka koji je sa Realom i Španjolskom osvojio sve što se moglo osvojiti i koji zna izvući maksimum iz najvećih zvijezda, bez da im povrijedi ego i umanji individualnu važnost u momčadi.

A Hrvatska? Mi pak imamo Antu čačića, čovjeka od 62. godine čiji je najzvučniji uspjeh ulazak u Prvu Ligu sa Osijekom i Interom iz Zaprešića, koji nikad nije imao iskustva sa vođenjem ovako nadarene skupine nogometaša, koji nije pokazao da ima potreban autoritet da bi se mogao nositi sa velikim egom koji neizbježno dolazi u paketu sa velikim talentom kod određenih nogometaša. Čovjeka koji toliko tuče iznad svoje težine da toga uopće nije svjestan. I tu leži moj najveći strah i najveći razlog mom netipičnom pesimizmu.

Kada dođe vrijeme da izbornik svojim potezima na jednoj napetoj, odlučujućoj utakmici pokaže svoje kvalitete vođenja momčadi pod pritiskom, bojim se da ćemo tu biti u značajnom nedostatku. U trenucima kada svojim potezima trener treba momčadi donijeti potrebnu dozu koncentracije i sigurnosti, bit će mi izuzetno teško osjetiti nalet optimizma. Naravno, bodrit ću naše igrače i gledat ću sve utakmice, ali neću polagati nade u neki veliki rezultat. Tako dugo dok na klupi ne vidim čovjeka koji će svojom pojavom, znanjem, sposobnošću (a ne podobnošću) i uspjesima iza sebe garantirati da ćemo biti u mogućnosti očekivati velike stvari od momaka u kockastom.

"Dobar prvoligaški trener" za uspjeh na Euru? Teško, jako teško...
U nedjelju sam pratio ždrijeb skupina za predstojeći Euro 2016 u Francuskoj, prvi puta bez nekog uzbuđenja, prvi puta bez nade u bolju i pogodniju skupinu. Iako sam po prirodi optimističan čovjek i radije prvo pogledam na vedru stranu situacije, ovdje to nisam baš mogao pronaći. Legende sa ždrijeba donijele su nam nimalo laganu skupinu D sa Španjolcima, Turcima i Česima. I nije da ta skupina nije prolazna, ali nekako mi osjećaj govori da to neće završiti predobro. Barem ne s obzirom kakvu skupinu igrača imamo na raspolaganju. Za koju odgovorno tvrdim da bi u idealnim okolnostima mogla i do ...
"Dobar prvoligaški trener" za uspjeh na Euru? Teško, jako teško...
U nedjelju sam pratio ždrijeb skupina za predstojeći Euro 2016 ...

Respekt: Agent007,

Slažem se: Paratip, Wenger,

Montela bi bio dobar za Hrvatsku i nije skup - HAJDUK2012, 16.12.15. 19:51, 0 0 0
Montella nije loš, ali ja bih ipak nekoga tko shvaća naš mentalitet i tko će iz njega izvući ono najbolje. Na primjer, u normalnim bi okolnostima Vahid Halilhodžić bio izvrstan. - pazzomario, 16.12.15. 21:45, 0 1 0
12/2015
Leicester City; dugotrajna i realna prijetnja eliti ili prolazni krik?

Svakih nekoliko sezona se među standardne gigante neke lige u vrh ugura neka momčad koja nikome nije bila ni na kraju pameti, momčad na koju nitko ne računa (Blackburn u Engleskoj 1995.). Znalo se dogoditi da se momčadi odmah povratku iz druge lige okruni naslovom prvaka države (Kaiserslautern u Njemačkoj 1998.). Čak smo jednom prilikom i u domaćem prvenstvu svjedočili sezoni u kojoj kao prvak nisu okrunjeni niti Hajduk, niti Dinamo (Zagreb, 2002.).

Kako po godinama ovakih postignuća možemo zaključiti da je prošlo dosta vremena od istinskih iznenađenja u nogometu, pogotovo na vrhunskom nivou u najboljim ligama, pravo je vrijeme za pomisliti kako ćemo napeto iščekivati što će ove sezone prirediti igrači Leicester Cityja, koji upravo senzacionalno vode nakon 15 kola u jednoj od najboljih liga svijeta.

Dakako, uzimajući u obzir kako je većina tribinaša u zoni realista oni, možda i s pravom, očekuju neizbježan pad u igri Lisica i povratak u društvo klubova koji su ipak bliže sredini tablice. Ipak, da li oni, s obzirom na dosad viđeno, zbog svog prvotnog statusa prije početka ove sezone nemaju pravo misliti da se mogu okititi naslovom prvaka? Ja ipak mislim da mogu! Na to me navodi nekoliko razloga...

1. Vrlo promjenjive igre favorita

Da bi jedna ovakva ekipa došla na iznenađujuće visoku poziciju, mora se dogoditi i to da glavni konkurenti za naslov igraju promjenjivo, odnosno vrlo loše. Manchester City je savršeno počeo, ali s vremenom se potpuno pogubio, Arsenal često upada u crne rupe, Manchester United igra neuvjerljivo i jalovo, Liverpool ima friško novog trenera i još se traži. Dok je najteže objasniti koji se vrag događa sa braniteljem naslova Chelseajem, koji je već skupio 8 poraza i samo je 2 boda udaljen od zone ispadanja. DVA. BODA. Moooolim??

U takvoj atmosferi se najbolje snašao Leicester i malo po malo doskakutao do prve pozicije. Uza sve to, većinu tih najjačih tek čekaju teški ogledi u Ligi prvaka na proljeće, što će ih dodatno iscrpiti i možda psihološki isprazniti.

2. Najkonstantniji u formi

Kao što forma nije adut favoritima, tako ona u potpunosti ide u prilog Leicesteru. Nije sve bilo med i mlijeko, primjerice nakon poraza od 5-2 doma od Arsenala krajem rujna, valjalo je podići ekipu za sljedeće kolo i vratiti se pobjedama. Nanizali su ih čak 5 u sljedećih 6 susreta, do remija sa Unitedom. Prethodno su remi odigrali kod neugodnog Southamptona (2-2).

Inače, dosad im je spomenuti dvoboj protiv Arsenala jedini poraz u 15 kola. Što me odmah dovodi do treće ključne stvari...

3. Jednako dobro igraju doma i u gostima

Leicester u prosjeku postiže nešto više od 2 gola po susretu i najefikasnija su momčad Premier Lige, a ono što posebno upada u oči je njihov skor u gostima i kod kuće. Nisu tipična domaćinska momčad, dapače, nikakav problem im nije uspostaviti svoj stil nogometa i u gostima, čemu u prilog ide činjenica da su kod kuće ostvarili 4 pobjede, a u gostima 5. Doma su zabili 14 golova, a vani 18.

Valja reći da, iako još imaju igrati protiv Chelseaja, Evertona, Liverpoola i Cityja, već su odradili nekoliko neugodnih gostovanja, poput onog u Stokeu (2-2), već spomenutog Southamptona, Norwicha (pobjeda 2-1), Newcastlea (pobjeda 3-0) i Bilićevog West Hama (pobjeda 3-1).

Imaju dosta iskusnih igrača, poput Roberta Hutha, Fuchsa, Inlera i Okazakija, te ove sezone vrlo dobrog Kaspera Schmeichela, koji uliijevaju sigurnost momčadi, a dobro posložena ekipa napadačkom dvojcu omogućava svu kreativnu slobodu prema naprijed. S obzirom da su zabijali i Arsenalu i Unitedu i pritom ostali vjerni svom stilu, velikim ekipama koje tek trebaju igrati sa Leicesterom neće biti nimalo lako. A taj napadački dvojac će biti ključan u utakmicama koje slijede.

4. Dvojac Vardy i Mahrez

Svaka 'neugledna' ekipa, da se tako izrazim, imala je napadačke igle od kojih su strahovale i najveće ekipe i najveći favoriti. Blackburn iz '95. je imao Chrisa Suttona i Alana Shearera, K'lautern iz '98. je imao Jürgena Rischea i Olafa Marshalla, Montpellier je imao Belhandu i Oliviera Girouda, pa i Real Sociedad iz sezone 2002./2003., kada su umalo postali prvaci, je imao ubojit napad - Nihata Kahvecija i Darka Kovačevića.

Jaime Vardy i Riyad Mahrez uklapaju se u to društvo, postižu golove kao na traci, a da ne bi mislili da zabijaju samo protiv malih klubova, zabili su već i na spomenutim susretima velikana Arsenala (Vardy 2x) i Manchester Uniteda (opet Vardy 1x). Mahrez djeluje kao krilni igrač i svojim vještinama, kao i izuzetno požrtvovnim ponašanjem (što je za njega, kao navodno problematičnog igrača, pravo čudo) pomaže glavnom strijelcu Vardyju bušiti mreže širom Otoka. Zasad su obojica zajedno zabili 24 gola, i kako igraju, ove sezone će dostići brojke o kojima će jednog dana pričati svojim unucima.

A da li će svojim unucima pričati i kako su, usprkos malim izgledima, u sezoni 2015./2016. senzacionalno pokorili Premier ligu i uzeli naslov, vidjet ćemo vrlo skoro. Neka pokušaju, ništa ih ne košta, a mogli bi ispisati povijest. Nije nemoguće. Izgledi nisu veliki, ali nije nemoguće.

Ima li Leicester City šanse postati prvak? ZAŠTO NE!?
Svakih nekoliko sezona se među standardne gigante neke lige u vrh ugura neka momčad koja nikome nije bila ni na kraju pameti, momčad na koju nitko ne računa (Blackburn u Engleskoj 1995.). Znalo se dogoditi da se momčadi odmah povratku iz druge lige okruni naslovom prvaka države (Kaiserslautern u Njemačkoj 1998.). Čak smo jednom prilikom i u domaćem prvenstvu svjedočili sezoni u kojoj kao prvak nisu okrunjeni niti Hajduk, niti Dinamo (Zagreb, 2002.). Kako po godinama ovakih postignuća možemo zaključiti da je prošlo dosta vremena od istinskih iznenađenja u nogometu, pogotovo na vrhunskom nivou u najboljim ligama, pravo je vrijeme ...
Ima li Leicester City šanse postati prvak? ZAŠTO NE!?
Svakih nekoliko sezona se među standardne gigante neke lige u ...

Respekt: Inter, Leader, Kanransha, Losovius, Gavran, leomiksa15,

Ne slažem se: Losovius, DAJO22,

Leicester 5,9 Gnk Dinamo 5,5 ?? hahah pa dinamo bi u EPL bio zacementiran na zadnjem mjestu :) - HAJDUK2012, 8.12.15. 21:41, 0 0 0
Bio je i Leicester prošle sezone. Razina snage nije mjerenje forme, nego dopušta da netko bude veliki over- ili underachiever - Losovius, 9.12.15. 13:28, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.