psellus

Reputacija
5
Bodova
124
Analiza
165
Ocjena
588
Anketa
615
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši
obriši

Analize

04/2018
Tribina hipoteza

 Ljudi često uspoređuju najjače europske lige, uglavnom kako bi našli materijala da potkrijepe tvrdnju kako je upravo njihov favorit najbolja liga. Instrumenti koji se za to koriste su različiti, ali međusobni omjeri u europskim natjecanjima, uz sve moguće probleme i prigovore koji mu se mogu naći, spada među bolje jer je mjerljiv. Ovj kratki tekst se neće baviti sadašnjim stanjem, već nas vraća u devedesete. Desetljeće je podijeljeno na dva dijela i za svaki od njih su u tablicama dani međusobni omjeri sedam najznačajnijih europskih liga, u četiri UEFA-ina natjecanja. (Napomena, uvijek je moguće da sam negdje nešto zabrljao, ali ne na način da bi se drastično promijenili rezultati). 

Legenda: pobjede-nerješeni-porazi

               /gol razlika

               (prolasci u nokaut susretima, uključujući pobjede u finalima)

1.1990./1991. – 1994./1995.

Liga

Liga prvaka- Kup kupova- Kup UEFA-Superkup

Italija

Španjolska

Njemačka

Francuska

Engleska

Nizozemska

Portugal

Italija 1-1-4-2

9-1-7

/31:18

(8-2)

12-4-6

/32:19

(7-3)

7-3-4

/17:8

(4-4)

8-2-5

/17:11

(4-4)

4-4-5

/13:13

(2-3)

16-8-6

/31:15

(11-2)

Španjolska 1-1-0-1

7-1-9

/18:31

(2-8)

7-2-7

/ 20:25

(4-4)

6-4-4

/21:17

(3-3)

6-3-3

/22:13

(5-1)

5-1-4/9:9 (3-2)

4-1-2/9:6 (2-1)

Njemačka 0-1-0-0

6-4-12

/19:32

(3-7)

7-2-7

/25:20

(4-4)

4-1-6

/12:9

(4-1)

2-2-3

/11:11

(1-2)

7-4-7

/24:27

(5-4)

2-4-0

/10:7

(2-1)

Francuska 1-0-0-0

4-3-7

/8:17

(4-4)

4-4-6

/17:21

(3-3)

6-1-4

/9:12

(1-4)

1-3-4

/5:10

(0-4)

4-3-1

/14:8

(4-0)

1-0-1

/1:1

(1-0)

Engleska 0-2-0-1

5-2-8

/11:17

(4-4)

3-3-6

/13:22

(1-5)

3-2-2

/11:11

(2-1)

4-3-1

/10:5

(4-0)

1-2-1

/3:1

(1-1)

1-2-1

/5:5

(1-1)

Nizozemska 1-0-1-1

5-4-4

/13:13

(3-2)

4-1-5

/9:9

(2-3)

7-4-7

/27:24

(4-5)

1-3-4

/8:14

(0-4)

1-2-1

/1:3

(1-1)

2-0-2

/6:6

(1-2)

Portugal

6-8-16

/15:31 (

2-11)

2-1-4

/6:9

(1-2)

0-4-2

/7:10

(1-2)

1-0-1

/1:1

(0-1)

1-2-1

/5:5

(1-1)

2-0-2

/6:6

(2-1)

2.1995./1996. – 1999./2000.

Liga

Liga prvaka- Kup kupova- Kup UEFA-Superkup

Italija

Španjolska

Njemačka

Francuska

Engleska

Nizozemska

Portugal

Italija 1-1-2-2

11-5-14

/36:45

(5-7)

7-5-9

/18:23

(2-5)

22-7-11

/70:40

(13-4)

10-9-6

/21:19

(3-3)

5-2-3

/24:11

(3-1)

9-1-4

/31:12

(5-1)

Španjolska 2-1-0-1

14-5-11

/45:36

(7-5)

12-8-10

/41:35

(7-3)

7-4-8

/26:21

(3-6)

12-9-10

/46:44

(7-5)

7-7-4

/26:22

(4-2)

8-1-1

/31:6

(2-0)

Njemačka 1-0-2-0

9-5-7

/23:18

(5-2)

10-8-12

/35:41

(3-7)

9-3-8

/33:34

(4-4)

8-2-6

/25:22 (

4-3)

6-7-7

/27:26

(3-3)

8-2-4

/23:11

(3-0)

Francuska 0-1-0-0

11-7-22

/40:70

(4-13)

8-4-7

/21:26

(6-3)

8-3-9

/34:33

(4-4)

9-8-14

/26:31

(5-7)

9-3-2

/18:10

(4-0)

3-4-3

/10:11

(2-1)

Engleska 1-1-0-1

6-9-10

/19:21

(3-3)

10-9-12

/44:46

(5-7)

6-2-8

/22:25

(3-4)

14-8-9

/31:26

(7-5)

4-1-5

/14:16

(0-2)

2-1-1

/5:1

(2-0)

Nizozemska

3-2-5

/11:24

(1-3)

4-7-7

/22:26

(2-4)

7-7-6

/26:27

(3-3)

2-3-9

/10:18

(0-4)

5-1-4

/16:14

(2-0)

3-5-4

/13:17

(1-2)

Portugal

4-1-9

/12:31

(1-5)

1-1-8

/6:31

(0-2)

4-2-8

/11:23

(0-3)

3-4-3

/11:10

(1-2)

1-1-2

/1:5

(0-2)

4-5-3

/17:13

(2-1)

Iz nogometne povijesti
Ljudi često uspoređuju najjače europske lige, uglavnom kako bi našli materijala da potkrijepe tvrdnju kako je upravo njihov favorit najbolja liga. Instrumenti koji se za to koriste su različiti, ali međusobni omjeri u europskim natjecanjima, uz sve moguće probleme i prigovore koji mu se mogu naći, spada među bolje jer je mjerljiv. Ovj kratki tekst se neće baviti sadašnjim stanjem, već nas vraća u devedesete. Desetljeće je podijeljeno na dva dijela i za svaki od njih su u tablicama dani međusobni omjeri sedam najznačajnijih europskih liga, u četiri UEFA-ina natjecanja. (Napomena, uvijek je moguće da sam negdje nešto zabrljao, ali ...
Iz nogometne povijesti
Ljudi često uspoređuju najjače europske lige, uglavnom kako bi našli ...
06/2017
Koliko je Ronaldov Real daleko od Messijeve Barce?

Neću se  baviti usporedbama s Barcelonom, više ću se osvrnuti na ulogu Zidanea i pitanje spada li ovaj Real Madrid među povijesne momčadi.

Real Madrid je dvije sezone uzastopno gubio naslove zbog pada forme. 2014. su realno trebali biti prvaci. Barcelona je djelovala neuvjerljivo a u normalnim okolnostima bi se moglo očekivati da nadmaše Atletico. No Cristiano Ronaldo je krajem sezone igrao ozlijeđen i cijela momčad je po ulasku u svibanj počela loše igrati. U prvenstvu su u četiri zadnja kola dva puta remizirali i jednom izgubili, što ih je na kraju smjestilo na treće mjesto s tri boda zaostatka za Atleticom. Bez tog pada na kraju, osvojili bi trostruku krunu. Sljedeće sezone je paad u formi bio još izraženiji. Krajem 2014. su ostvarili 22 pobjede u nizu i igrali vjerojatno najbolji nogomet u Europi, te imali osjetnu prednost pred Barcelonom. Početkom godine su se počele pojavljivati pukotine, izgubili su Valencije i ispali od Atletica iz kupa, da bi u sedam kola, od 22. do 28., tri puta izgubili i jednom remizirali i praktički tada ostali bez naslova pred Barcelonom koja je upravo uigrala svoj MSN trojac. u 28. kolu se je igrao El Clasico, i ako pamtite tu utakmicu, Real je bio bolja momčad veći dio utakmice ali na kraju nisu mogli loviti rezultat. U Ligi prvaka su neočekivano mlako ispali od Juventusa u polufinalu. Premda se ta sezona pamti kao ona u kojoj je MSN Barca osvojila trostruku krunu, ako se pogleda u cijelosti, Real je to prvenstvo više izgubio nego ga je Barcelona osvojila.

Male promjene u opterećenju igrača mogu dati prednost nekoj momčadi na kraju sezone. Da bi se to moglo napraviti moraju biti zadovoljena barem dva uvjeta. Prvo, momčad mora imati dovoljno širok kadar da bi mogli zadržati rezultate na nivou. Drugo, ključni igrači moraju biti voljni povremeno u intresu momčadi biti u drugom planu, odnosno na klupi. Da biste igrače koji igraju u Madridu uvjerili u ovo drugo, morate se zvati Zinedine Zidane. Jednostavno, on je netko koga se u tim krugovima poštuje i samim time ima prednost u odnosu s igračima. Posebno je izražen kontrast u odnosu na Beniteza. Sid Lowe je nedavno pričao neke anegdote iz doba kada je Benitez bio trener. Igrači su ga posprdno prozvali "desetka". Između ostalog je komentirao kako tko izvodi tehničke elemente u igri. Ako ste vrhunski igrač u Real Madridu, a Benitez vam priogovara na tehnici kojom npr. dodajete loptu, nekako to nije dobar temelj za uspostavu uspješne suradnje. Ne znam je li, i ako je koliko (izuzev npr. natjecanja s Cristianom Ronaldom u izvođenju slobodnjaka, koje je dobio) je Zidane davao sugestija takvog tipa, no ako ih on daje, igrači će biti sprmni slušati (isto kao što je Seedorf svojedobno radio s Capellom na svojoj tehnici, a ovdje je taj status daleko izraženiji). Zidane je idealan izbor za Real Madrid ne zato što je taktički genije, nego jer ga igrači zbog njegovog statusa dovoljno poštuju da ih može uvjeriti u to da naprave najsmisleniju stvar, kao što je sjednu povremeno na klupu, bez da se cijela stvar počne raspadati.

Spada li ova momčad Real Madrida među najveće svih vremena. Svakako. Dvojbe oko njihove ostavštine se prvenstveno vrte oko pitanja jesu li ponudili nešto novo. Zapravo nisu. Ali je li baš svaka velika momčad mora ponovno izmišljati kotač (koliko god to ni meni ne bilo mrsko)? Real Madrid je rijetko kad bio nešto revolucionaran u načinu igre. Ne na način na koji su to bili Ajax ili Barcelona. Treba li se od takvog kluba uopče očekivati tako nešto, i još važnije, treba li ih se po tome vrednovati? Rekao bih da ne. U najslavnijim izdanjima Real Madrid je uvijek bio momčad velih zvijezda koji su radili ono što najbolje znaju, koristili vlastiti talent u svrhu pobjeđivanja i osvajanja naslova. Često spektakularno, ponekad manje uvjerljivo. Ali i to je osobina Real Madrida. Kako je to Xavi jednom otprilike rekao "Barcelona je uvijek trebala igrati dobro da bi pobijedila, Real je, s druge strane, znao kako pobijediti i kad im nije išlo". Pobjede u sudačkoj nadoknadi? Pa to je Real Madrid! Pristup koji vodi do njih, borba do samog kraja, se smatra jednim od temelja cijelog klupskog identiteta. Osim toga, kada je to malo drame štetilo statusu neke momčadi, pogotovo kada se tako lijepo uklapa u priču o samom klubi?

Kada se procjenjuje ova momčad moraju se još neke stvari uzeti u obzir. Godinama su bili najbolja tranzicijska momčad na svijetu, i među najboljim kontraškima. I danas su vjerojatno najotpornija momčad na presing, s najboljim veznim redom na svijetu i još uvijek jednim od dva najbolja igrača na svijetu. Povrh svega toga ste osvojili tri Lige prvaka u četiri godine. Ima li uopće smisla postavljati pitanje o mjestu u povijesti?

Najveća institucija u nogometnom svijetu je iskoristila svoje resurse da bi sastavila momčad zvijeza i postigla ono što te zvijezde rade najbolje. Demonstriraju svoj talent na terenu. Sid Lowe je napisao kako bi se o Barceloninom identitetu mogle napisati stranice i stranice dok se Realov, kad se sve zbroji i oduzme, na kraju svede na jednu sliku:

Nekad je i to sasvim dovoljno. Najveća nogometna institucija napravila je ono što najbolje zna i još i dalje podebljala svoju prednos pred svim konkurentima, neovisno o različitim pristupima koji su svi oni imali. Treba li o novom izdanju najuspješnije (bilo da se gleda samo Liga prvaka ili cijela povijest natjecanja) metode za stvaranje velikih momčadi uopće dvojiti? Da, ako je hoćete nazvati reakcionarnom, možete. Nije inovativna, nije. Tamo gdje bi se inače pisali eseji o taktici sada će samo stajati here be dragons? 

Imate osjećaj da ste vidjeli kontrarevoluciju? U konačnici nebitno. Real Madrid je opet napravio ono što jedino radi https://www.youtube.com/watch?v=AC4KhVkl6pw. Feel the power of the dark side.

Da, ovo je povijesna momčad
Neću se baviti usporedbama s Barcelonom, više ću se osvrnuti na ulogu Zidanea i pitanje spada li ovaj Real Madrid među povijesne momčadi. Real Madrid je dvije sezone uzastopno gubio naslove zbog pada forme. 2014. su realno trebali biti prvaci. Barcelona je djelovala neuvjerljivo a u normalnim okolnostima bi se moglo očekivati da nadmaše Atletico. No Cristiano Ronaldo je krajem sezone igrao ozlijeđen i cijela momčad je po ulasku u svibanj počela loše igrati. U prvenstvu su u četiri zadnja kola dva puta remizirali i jednom izgubili, što ih je na kraju smjestilo na treće mjesto s tri boda zaostatka ...
Da, ovo je povijesna momčad
Neću se baviti usporedbama s Barcelonom, više ću se osvrnuti ...
04/2017
Kako da Holandezi ponovo polete?

Odlaskom Blinda s mjesta izbornika Nizozemci su ostali obezglavljeni
uoči ključnih kvalifikacijskih utakmica. Propuštanje novog velikog
natjecanja za reprezentaciju takve reputacije bilo bi sramotno, a toga
su svjesni i u vrhu saveza. Katastrofalni rezultati i loše igre očito
su natjerali KNVB na planiranje radikalnih mjera. Na jučerašnjoj
konferenciji predsjednik KNVB-a Michael van Praag javnosti je
prezentirao što se planira kako bi se problem riješio i osiguralo da
se Nizozemska ne samo kvalificira u Rusiju nego i da na prvanstvu igra
zapaženiju ulogu.

"Nizozemska je velika rezrezentacija koja je
trenutno u krizi, jedino što mi možemo kratkoročno napraviti je
pokušati uzdrmati igrače novim selektorom. Ovu konferenciju sam sazvao
upravo kako bih vas obavijestio da je KNVB poslao ponudu za zajedničko
vođenje prve momčadi Joseu Mourinhu i Pepu Guardioli."

Šokiranim novinarima je nakon toga objasnio logiku iza ponude i što se njome
želi postići.

 "Govori se da je nizozemskom nogometu potrebna
renesansa. Ali što su kroz povijest bile renesanse? Pronalaženje
inspiracije u starim idejama i njihova interpretacija pod novim
uvjetima s radikalno novim rješenjem. Nizozemska nogometna tradicija
je nevjerojatno bogata i želimo izvući najbolje iz nje za novo doba.
Dovođenje Mourinha i Guardiole nam upravo to garantira."

U nastavku je detaljno predstavljen plan na koji bi obojica morala pristati u
vođenju momčadi. Mourinho bi bio zadužen za organizaciju ofenzivnog
dijela igre, dok bi Guardioli pripala defenziva. Praag je brzo
pojasnio što se time želi postići.

"Ono što nas je učinilo slavnima je totalni nogomet, pristup koji je uklučivao igrače koji spontano mijenjaju mjesta u momčadi. Naša sadašnja generacija to jednostavno ne može sama od sebe pa ih na to moramo prisiliti. Kada se momčad nađe u situaciji da golman i stoperi, što će biti Guardiolin posao, na terenu
stoje bliže protivničkom golu od napadača, kojima će se baviti
Mourinho, igrači će biti prisiljeni ponovno otkriti praksu totalnog
nogometa. Računamo na to da će naši protivnici još jednom, kao i u
sedamdesetima, biti potpuno zbunjeni onime što se događa na terenu i
neće se znati pravilno braniti."

No ciljanje na povratak totalnog nogometa nije jedina nizozemska tradicija koja se ovom odlukom želi oživjeti. Želi se poraditi i na povratku tradicionalne harmonije
reprezentaciji.

"Znamo da će biti teško privoljeti ova dva stručnjaka
da se zajednički upuste u vođenje reprezentacije. Kako bismo osigurali
da će sve proći u reddu, svaki od njih će biti zadužen za izbor onih
igrača s kojima će njegov partner raditi, ali ne i svojih. Odluku o
iznosima i podjeli premija ćemo prepustiti na glasanje igračima, a po
potrebi će se osigurati nekoliko odijeljenih stolova za zajedničke
obroke. Nizozemski novinari će imati puni pristup kampu
reprezentacije, dok ćemo tu privilegiju proširiti i na njemačke ako
budemo igrali s njima u završnici Svjetskog prvenstva."

 Kako bi dokazao da su mislili na sve, u savezu su krenuli demonstrirati i
najsuvremeniju opremu kojom će opremiti izbornike kako bi mogli
neometano obavljati svoj posao. Jedino nerješeno pitanje je ostalo tko
će biti pomoćni trener.

 "Za sada imamo nekoliko kandidata, ali najbliži izboru je Van Gaal. Kada treba šokirati momčad, nema boljeg od njega u tome. Kako bismo ga privoljeli, već smo angažirali poznatog nizozemskog slikara za sliku inspiriranu fotografijom s njegovim dragim prijateljem."

Van Praag je završio konferenciju ogromnim izljevom optimizma.

"Sigurni smo da ćemo stvoriti nogometno remekdjelo koje će se još jednom uspoređivati s onima starih nizozemskih slikarskih majstora."

Renesansa na dohvat ruke!
Odlaskom Blinda s mjesta izbornika Nizozemci su ostali obezglavljeni uoči ključnih kvalifikacijskih utakmica. Propuštanje novog velikog natjecanja za reprezentaciju takve reputacije bilo bi sramotno, a toga su svjesni i u vrhu saveza. Katastrofalni rezultati i loše igre očito su natjerali KNVB na planiranje radikalnih mjera. Na jučerašnjoj konferenciji predsjednik KNVB-a Michael van Praag javnosti je prezentirao što se planira kako bi se problem riješio i osiguralo da se Nizozemska ne samo kvalificira u Rusiju nego i da na prvanstvu igra zapaženiju ulogu. "Nizozemska je velika rezrezentacija koja je trenutno u krizi, jedino što mi možemo kratkoročno napraviti je pokušati uzdrmati ...
Renesansa na dohvat ruke!
Odlaskom Blinda s mjesta izbornika Nizozemci su ostali obezglavljeni uoči ...

Respekt: baiso,

Slažem se: Losovius,

03/2017
Kako da Holandezi ponovo polete?

Kad god neka od velikih reprezentacija zareda sa serijom loših rezultata ili razdoblja, ubrzo se počinje postavljati pitanje što je pošlo po krivu. Kako bi se dao točan odgovor na pitanje trenutnog stanja nizozemskog nogometa, potrebno bi bilo imati panoramski pregled prilika u njemu; radu u nogometnim školama praktički u zadnjih desetak godina, obrazovanju trenera... Tu sliku ja jednostavno nemam, no mogu pokušati postaviti nekoliko pitanja na temelju dostupnih podataka.

Prvi razlog koji se može otpisati je tvrdnja da su se Nizozemsci uljulkali u zastarjeli taktički pristup dok su se drugi dalje razvijali. Ako se pogledaju njihove reprezentacije s poslijednja dva svjetska prvenstva, koje su obje postigle zapravo izvrsne rezultate, možemo vidjeti da se u njihovoj igri nije vidjelo gotovo ništa od tradicionalnog nizozemskog pristupa. Ne (samo) zato što ga nisu željeli njegovati, već i da su htjeli, nisu imali kadar koji bi mogao igrati na taj način. Ono što se je dogodilo je da su njihovi selektori preuzeli kadar koji su imali, i svjesno odabrali za njih netipičan način igre kako bi postigli što bolji rezultat. Igrači su se tome izvrsno prilagodili i u oba navrata zapravo došli do faze u kojoj ih se uoči prvenstva zapravo nije očekivalo. Besmisleno je kriviti taktičku tradiciju ako je ona u praksi napuštena već prije više od pola desetljeća, a igrači koji su u reprezentaciji u tom razdoblju igrali su se pokazali sposobnima prilagoditi se novoj realnosti (zapravo, realnostima). Ono na što su te promjene ukazivale je da Nizozemska već neko vrijeme nije imala kadar za svoj prepoznatljiv stil (sa ili bez promjena) koji bi mogao ravnopravno parirati najboljim reprezentacijama. Uspješne taktičke promjene su, na užas mnogih ljubitelja nizozemskog nogometa, zapravo uspješno maskirale probleme u kvaliteti kadra.

Kao logični odgovor na nizozemske porbleme nameće se da u ovom trenutku jednostavno nemaju dovoljno dobar kadar. Robben je napunio 33 godine, Sneijder će mu se uskoro pridružiti, dok će Van Persie uskoro napuniti 34, a vjerojatno se radi o zadnjim igračima koji je Nizozemska izbacila da se o njima ozbiljno može govoriti kao najvišoj, ili potencijalu za najvišu klasu. Zašto je to tako? Zapravo ne znam, nemam uvid u to kako se je radilo u klupskim pogonima kroz zadnje desetljeće, ni je li se mogao postići bolji rezultat. Ono što znam je da Nizozemskoj ovo zapravo nije prva "prazna faza". Nakon što su zablijesnuli u sedamdesetima (s naznakama u šezdesetima), Nizozemska je početkom osamdesetih propustila tri uzastopna velika natjecanja (82.-86.), da bi prvo na koje se je nakon toga kvalificirala osvojila i slovila za jednog od glavnih favorita na sljedećem SP-u. Taj primjer naravno ne znači da Nizozemsku nužo očekuje novi procvat, no isto tako upozorava da se prijevremeno govori o propasti. Moguće je da se samo radi o očekivanim oscilacijama.

I najveće reprezentacije pomalo osciliraju u kvaliteti, a gotovo je neizbježno da će se to događati i s Nizozemskom, državom koja ima znatno manju bazu stanovništva od ostalih manje više konstantno top europskih reprezentacija. Štoviše, moguće je kako aktualni demografski trendovi znače da će Nizozemska u budućnosti možda i više oscilirati nego do sad.

Baza je jednostavno manja nego ranije. Čak i uz optimalan rad, vjerojatno bi se moglo očekivati više osciliranja nego u prijašnjim razdobljima (ako koga zanima, piramide za 2012. se mogu naći ovdje. Zanimljivo je usporediti tri velike reprezentacije, Italiju, Španjolsku i Francusku i trendove u tim državama, kao i spekulirati kakav će generalni utjecaj, ako ikakav, oni imati). Vrlo je lako moguće kako se ovdje radi samo o zapravo očekivanoj oscilaciji i kako ćemo u bližoj budućnosti vidjeti uzlazni trend. To naravno ne znači da ova reprezentacija ne bi mogla bolje. Osim Francuske koja odskače, teško bi bilo tvrditi da Švedske i Bugarska imaju trenutno bolji kadar. No budimo realni, standard koji od Nizozemske očekujemo nije da u kvalifikacijama završi ispred Švedske i Bugarske, što još može, nego da bude među favoritima za osvajanje naslova, što ova momčad ne može biti. To isto tako nije ni pokazatelj kako je sve u redu i kako se ništa ne treba mijenjati u radu s mladima. Određene promjene kako bi se pratili trendovi, jer nogomet se uvijek mijenja, kao i bilo što drugo, su nužne, uvijek i svagdje, čak i ako ne daju garanciju konačnog uspjeha. Jednostavno ne postoji pravocrtna linija od dobrog rada do vrhunskih igrača, u praksi u toj zamišljenoj liniji nedostaje potencijal, za kojeg ništa ne garantira da će u svakom trenutku biti jednak.

Nizozemska je trenutno u lošem stanju. Potpuno je očekivano da će se nalaziti cijeli niz objašnjenja zašto je to tako. No važno je uzeti u obzir da ovo nije prvi put i da su određene oscilacije od države s relativno malom bazom zapravo očekivane. Budući da se baza smanjuje, moguće je da će oscilacija biti i još više. No teško da će ništa, kao sasvim mogući odgovor na pitanje što je pošlo po krivu, zadovoljiti brojne ljubitelje nizozemskog nogometa. Kao što to neće ni odgovor na pitanje što da se radi. Nastaviti raditi najbolje što je moguće uz upijanje svih novih znanja i nadati se najboljem. I čekati.

Mogući odgovor je čekati
Kad god neka od velikih reprezentacija zareda sa serijom loših rezultata ili razdoblja, ubrzo se počinje postavljati pitanje što je pošlo po krivu. Kako bi se dao točan odgovor na pitanje trenutnog stanja nizozemskog nogometa, potrebno bi bilo imati panoramski pregled prilika u njemu; radu u nogometnim školama praktički u zadnjih desetak godina, obrazovanju trenera... Tu sliku ja jednostavno nemam, no mogu pokušati postaviti nekoliko pitanja na temelju dostupnih podataka. Prvi razlog koji se može otpisati je tvrdnja da su se Nizozemsci uljulkali u zastarjeli taktički pristup dok su se drugi dalje razvijali. Ako se pogledaju njihove reprezentacije s poslijednja ...
Mogući odgovor je čekati
Kad god neka od velikih reprezentacija zareda sa serijom loših ...

Respekt: baiso, ktm686, Mozzie, Losovius, MARIOLJETA, Igy77, bokivt,

Ne slažem se: ipsi13, Wenger,

Depay ima veliki potencijal koji nije ostvaren spletom okolnosti , a već u Lyonu je počeo pokazivati svoj potencijal , najveći problem Nizozemske je 9 koju jednostavno nemaju od Persia , dok sve ostalo je sigurno bolje od Svedske i Bugarske - Wenger, 28.3.17. 22:45, 0 0 0
Ali kao što sam napisao, to nije kriterij po kojim ih se procjenjuje. - psellus, 28.3.17. 22:47, 0 0 0
Kvalitetom su pali i sigurno nisu u vrhu , ali još uvijek je to vrlo dobra momčad , za rezultat u kvalifakcijama je kriv izbornik koji je nelogičnim i preuranjenim promjenama ubrzao pad - Wenger, 28.3.17. 22:47, 0 1 0
03/2017
Zašto Englezi ne mogu ništa u Europi?

Englezi i taktika

U razdoblju kada su dominirali europskim nogometom, najbolje engleske momčadi su taktički spadale u sam vrh. U fazi koja je neposredno prethodila promatranom razdoblju Arsenal je donosio nešto novo engleskoj ligi. Bergkamp i Henry su bili dva nevjerovatno talentirana igrača u napadu koji su često mijenjali pozicije, prvi je odlazio prema sredini dok se drugi izvlačio na krilo i obojica su sudjelovala u fazi obrane. Uz njih su igrala dva krila koja su davala širinu napadu i često ulazila u prostor koji je prednji dvojac otvarao. U vezi je Vieira bio jedan od dominantnih veznjaka svoje ere, u paru s defenzivnijim partnerom, dok su zadnju liniju činili dva ofenzivna beka koja su mogla igrati u oba smjera, dok su ih njihova krila mogla po potrebi pokrivati, i dva stopera. Radilo se o skupini igrača koja je mogla igrati i na posjed i na kontre, i koji su mogli izmjenjivati pozicije i otvarati prostor suigračima. Wengerova inspiracija su bili Gladbach iz sedamdesetih i nizozemska škola i to je bilo očito u načinu na koji je Arsenal igrao. Sa sobom je donio i cijeli niz promjena koje do tada nisu bile tipične za engleski nogomet, poput promjene prehrane svojih igrača. čime je bitno unaprijedio njihov potencijal.

U već tako unaprijeđenu Premier ligu je 2003. sletio Abramovič, a godinu kasnije Chelsea je preuzeo Mourinho. Prelazak na 433 dao je Chelseaju veliku prednost u odnosu na ostale engleske klubove koji su igrali s dvojicom u središnjem veznom redu. Makelele je dodatno pokrivao i zadnju liniju, čime je Terry dobio priliku za sudjelovanje u izgradnji napada i brzom dostavljanju preciznih dodavanja prema naprijed. Drogba je sam zapošljavao oba protivnička stopera (a i bez njega su mogli biti najbolja kontraška ekipa kontinenta), što su izvrsno koristila oba krila i stvarao je prostor za ulaske Lamparda, kojemu je Makelele čuvao leđa, iz drugog plana. Essien je fizički dominirao sredinom terena, dodatno pokrivena obrana je bila iznimno čvrsta, dok su  napadi mogli dolaziti iz više smjerova (Drogba, Lampard iz drugog plana, Robben i Duff na krilima...) zbog čega ih je bilo iznimno teško braniti. Momčad se u sljedećim sezonama mijenjala, no uvijek je bila u stanju fizički kontrolirati sredinu terena i blokirati čak i najkvalitetnije protivnike i oslanjati se na svoju obranu i jak napadački potencijal.

Liverpool nije imao dovoljno kvalitete da bi se većinu tog vremena borio za naslov, ali su mogli konkurirati i najboljima u kup natjecanju. Ekipa je imala nekoliko taktičkih zanimljivosti. Prva je svakako Xabi Alonso u sredini terena. U to vrijeme su igrači takvog tipa, graditelji igra iz pozadine, bili vrlo rijetki u europskom nogometu, a Alonsov raspon dodavanja je mogao brzo prebaciti igru gdje je trebalo. Kasnijim dovođenjem Kuyta dodatno je porasla mogućnost pritiska na protivnika njihove prednje linije. Radilo se je prvenstveno o radnoj ekipi koja je mogla igrati u visokom tempu i direktno, uz mali broj vrlo kreativnih igrača. Dolaskom Mascherana vezni red je dobio dodatnu čvrstinu a Torres im je napokon dao kvalitetu i za borbu za naslov, koji im je izmaknuo 2009. prvenstveno zbog kratkog kadra, posebno u kreativnom dijelu momčadi.

Manchester United je globalno bio i najzanimljiviji fenomen. Ako je zadnja linija bila poprilično konvencionalna, ništa ostalo nije. U veznom redu je igrao Scholes, još jedan od rijetkih veznjaka takvog tipa u onodobnom nogometu. Carrick je bio poprilično podcijenjen ali važan u kontroli ritma, dok su se posebno zanimljive stvari događale naprijed. Rooney, Cristiano Ronaldo, Tevez i Park su se rotirali i pod normalno izmjenjivali pozicije za vrijeme utakmice. Svaki od njih je ima različite kvalitete, ali njihove izmjene su zaslužne da se formacija u kojoj je United tada igrao ponekad opisuje kao 460, bez jasnog napadača, s više igrača koji su u različitom trenutku mogli igrati tu ulogu.

Formacije su bile najmanje važan dio taktike, no vidimo da su sve top momčadi napuštale klasičnih engleskih 442 i igrale ili u četiri linije, ili nešto fluidnije (jer i s Arsenalom i s Unitedom je teško opisati kako su na terenu točno izgledali). Ništa od toga nije bilo posebno revolucionarno i uglavnom se radilo o idejama pokupljenim s kontinenta. Čak ni Unitedovih 460, ako ga tako želimo nazvati, je neposredno ranije koristila Roma (ali s bitno različitim kadrom i potencijalom). Ali nesumnjivo je da je Engleska tada bila u samom centru taktičkih trendova. Izgradnja napada od obrane, golmani liberi, povučeni playmakeri, defenzivni napadači? Check, check, check, check. Mogli smo vidjeti i povučene obrane i presing, tranziciju, kontre i posjed i sve momčadi su bile dobro uigrane i funkcionalne s trenerima koji su crpili ideje od kontinentalnih klasika do nedavnih utakmica s npr. Romom.

Što je od toga danas slučaj? Vrlo malo toga. U Ligu je doveden određeni broj top trenera, no dok je Engleska krajem devedesetih i početkom nultih već bila u fazi približavanja kontinentalnim trendovima (Arsenal i Chelsea su tada predvodili trend, a i United je bio značajan, i zapravo najuspješniji), zadnjih nekoliko sezona (zapravo od 2008.) Engleska se zapravo udaljavala. Za promijeniti to će trebati vremena, a hoće li, i u kojoj mjeri, biti uspješno ovisi o drugoj stvari.

Igrački kadar.

Čech je u to doba opravdano slovio za jednog od najboljih golmana na svijetu, dok su i Reina i Van der Sar mogli igrati i kao libero, a ni Lehmann nije bio loš. Carvalo i Terry, i Vidić i Ferdinand spadaju u klasične stoperske parove, dok ni ostala dva kluba nisu imala taj dio za bacit. O Coleu se govorilo kao i možda najboljem lijevom beku u jednom vremenu. Vieira, Lampard, Essien, Scholes, Alonso, Gerrard..., pa donekle i Fabregas, Balack i Mascherano, spadaju u najbolje veznjake onog doba, po Makeleleu je u anglofonom svijetu i jedna pozicija dobila ime, a što tek reći o ofenzivnim igračima. Spomenimo samo Henryja, Bergkampa, Teveza, Rooneya, Drogbu, Robbena,  Torresa..., a Cristiano Ronaldo spada visoko na ljestvici najboljih igrača svih vremena. Kada momčadi raspolažu s takvim kadrom, nije toliki problem naći optimalnu taktiku koja ih čini još boljima, pogotovo ako dugo već igraju zajedno.

Uz igrače koji su svoje uspjehe postizali u engleskm klubovima, Alonso je kasnije bio i ključni čovjek Real Madrida i Bayerna, Mascherano Barcelonine obrane, Henry je dao svoj doprinos Barceloninoj šesterostrukoj kruni a Cristiana Ronalda ne treba posebno spominjati.

Koliko bi danas igrača u top šest momčadi spadalo u istu razinu globalne kvalitete? Dosta manje, čak i kad bi se računalo igrače koji su prošli svoj zenit. To donekle ni nije čudno jer je više klubova na najvišoj razini koji konkuriraju na globalnom tržištu, a ne treba zanemariti ni utjecaj FFP-a, a Englezi u ovoj generaciji imaju manje top igrača koji bi gotovo po automatici mogli završiti u najboljim engleskim klubovima. Krajem devedesetih je to bilo izrazito značajno za Wengerov Arsenal, koji je naslijedio uigranu zadnju liniju, dok su i United i Chelsea imali engleske igrače, neke od njih iz vlastitog pogona ili rano dovedene, među nositeljima igre, a Liverpool je imao barem dvojicu značajnih lokalaca. To je bitno ne zbog nekog mističnog engleskog načina igre, nego jer je klubovima iz najvećih liga, odakle igrači relativno rijetko odlaze, uvijek lakše sastaviti top momčadi ako imaju više kvalitetnih domaćih igrača. Ako su i ponikli zajedno, još i je i daleko lakše uigrati i jeftinije je sastaviti momčad.

Puno se govori o engleskom zaostajanju u taktici, i to je u velikoj mjeri točno. Dok se je na kontinentu od 2008. dogodilo dosta toga, engleski su klubovi poprilično zaostajali u slijeđenju trendova (ili pronalasku odgovora za njih, što je druga i jednako vrijedna opcija). Novodovedene trenere očekuje još podosta posla kako bi to nadoknadili. No jednako je tako, ako ne i više, važno stanje kvalitete igrača u Premier ligi. Dok je ona prije desetak godina bila puna top igrača, danas su po tome daleko tanji. Uz jaču konkurenciju, teže im je trenutno i stvoriti stvarno top momčadi. Novac koji u ligu ulazi bi to u budućnosti trebao olakšati, kao i neizbježna smjena generacije u Bayernu, Barceloni i Real Madridu. No dok se to ne promijeni, i dok se igrački kadar ne poklopi s top znanjem, engleski klubovi će i dalje zaostajati za najboljim kontinentalnim. Vjerojatno to neće trajati još toliko dugo.

Nadopuna
Englezi i taktika U razdoblju kada su dominirali europskim nogometom, najbolje engleske momčadi su taktički spadale u sam vrh. U fazi koja je neposredno prethodila promatranom razdoblju Arsenal je donosio nešto novo engleskoj ligi. Bergkamp i Henry su bili dva nevjerovatno talentirana igrača u napadu koji su često mijenjali pozicije, prvi je odlazio prema sredini dok se drugi izvlačio na krilo i obojica su sudjelovala u fazi obrane. Uz njih su igrala dva krila koja su davala širinu napadu i često ulazila u prostor koji je prednji dvojac otvarao. U vezi je Vieira bio jedan od dominantnih veznjaka svoje ere, ...
Nadopuna
Englezi i taktika U razdoblju kada su dominirali europskim nogometom, ...
03/2017
Zašto Englezi ne mogu ništa u Europi?

Englezi taktički zaostaju, imaju manju bazu domaćih igrača i veću konkurenciju na međunarodnom tržištu igrača nego kad su u prošlom desetljeću dominirali europskim nogometom.

Englezi zaostaju ali to će se vjerojatno promijeniti
Englezi taktički zaostaju, imaju manju bazu domaćih igrača i veću konkurenciju na međunarodnom tržištu igrača nego kad su u prošlom desetljeću dominirali europskim nogometom.
Englezi zaostaju ali to će se vjerojatno promijeniti
Englezi taktički zaostaju, imaju manju bazu domaćih igrača i veću ...
ok - ti imaš pravo,ja nemam.......sve 5 - AnakinRi, 18.3.17. 21:45, 0 0 0
Tako je :P (u ozbiljnijem tonu, vodit ovakve rasprave na netu je dosta besmislenije od staromodne piva ili kava varijante. :) tad se ljudi i mogu nešto dogovorit) - psellus, 18.3.17. 21:51, 0 0 0
ajde...u nečemu se i slažemo :) - AnakinRi, 18.3.17. 21:59, 0 1 0
Bolje da si snimio tri videa: jedan samo o rasporedu, jedan o golden generation i jedan o budućnosti. TAko da su teme fokusiranije. Ali i ovako ima hrpa dobrog sadržaja... - Losovius, 19.3.17. 11:08, 0 0 0
Trebalo bi nekako weightat težinu rasporeda i odrediti neki koeficijent. Jer sasvim sigurno su tu Nijemci u nevjerojatno privilegiranoj situaciji, pogotovo otkad su ukinuli halenfusbal - Losovius, 19.3.17. 11:09, 0 0 0
03/2017
Je li Cholo presudan za podvig Atletica?

Nije. Osobe odgovorne za model dovođenja igrača i razvoj klupske infrastrukture su daleko zaslužnije.

Ne, Simeone nije glavni razlog!
Nije. Osobe odgovorne za model dovođenja igrača i razvoj klupske infrastrukture su daleko zaslužnije.
Ne, Simeone nije glavni razlog!
Nije. Osobe odgovorne za model dovođenja igrača i razvoj klupske ...

Respekt: Kveki, BruceWayne, cehtunger, sthagon,

Slažem se: Losovius,

S obzirom da je dosta igrača koji su otišli izvan Simeoneovog sustava podbacili u novim ekipama ili su se prilagodili ispod očekivanja, te do toga da je on napravio od tih (neželjenih) igrača današnje igrače, ne bih rekao da je toliko malo zaslužan - JoHayes13, 17.3.17. 12:28, 0 0 0
Falcao je pao jer se ozljedio. Od drugih prvotimaca, uz iznimku Filipe Luisa, svi drugi su u novim sustavima odigrali sasvim pristojno, pa čak i Arda kad dobije priliku igrati na poziciji kojoj treba - Losovius, 17.3.17. 13:57, 0 0 0
Sthagone, činjenica je da su rezultati uvelike pridonjeli rastu Atletica. Peter Kenyon je postao financijski savjetnik krajem 2014., a ubrzo nakon toga je Wang Jianlin kupio 20% dionica kluba. Sve to nakon finala LP. No model dovođenja igrača je - psellus, 17.3.17. 18:32, 0 0 0
tada već bio ustaljen i većina s kojom je Simeone napravio rezultat je bila u barem djelomičnom vlasništvu treće strane (a i Kenyon je dio Mendes, Abramovič et al osovine). E sad, pridonosi li Simeone imiđu kluba, što je važno kod privlačenja - psellus, 17.3.17. 18:36, 0 0 0
publike i ulagača? Rekao bih da da. Pridonosi li svojom trenerskom kvalitetom i rezultatima? I to bih rekao da da. Ali je li najvažniji u cijeloj toj priči, a to je pitanje? Nije. - psellus, 17.3.17. 18:37, 0 0 0
03/2017
Enrique out: Tko je idealan nasljednik?

Messi je nesumnjivo najvažniji igrač Barcelone i dok god je on tamo značajnih promjena u načinu igre ne može biti. Budući da njegov utjecaj daleko premašuje onaj za koji bi bilo dobro da neki igrač ima, zašto uopće dovoditi novog trenera a  ne priznati tu činjenicu i dati momčad u ruke samom Messiju?

Messi treba postati trener-igrač!
Messi je nesumnjivo najvažniji igrač Barcelone i dok god je on tamo značajnih promjena u načinu igre ne može biti. Budući da njegov utjecaj daleko premašuje onaj za koji bi bilo dobro da neki igrač ima, zašto uopće dovoditi novog trenera a ne priznati tu činjenicu i dati momčad u ruke samom Messiju?
Messi treba postati trener-igrač!
Messi je nesumnjivo najvažniji igrač Barcelone i dok god je ...

Respekt: sthagon, tomy97, Bobich, baiso, Losovius, c0bra, cehtunger,

Ne slažem se: Bobich,

Messi neće biti trener-igrač, niti je to ikad dobra ideja. Poanta je koliko ima autoriteta i koliko je time trener u podređenom položaju, tko god to postane - Losovius, 8.3.17. 19:22, 0 0 0
Što se tiče Barceloninog trenera, žao mi je što nemam vremena pisati analizu o Franku de Boeru, koji bi po mom mišljenju brzo pohvatao konce, doveo obranu do vrhunca i zasigurno razvio pokoji talent iz La Masije. - ipsi13, 8.3.17. 19:27, 0 0 0
Snimi video ako nemaš vremena za pisanje. Prilično je jednostavno... Imaš i tutorial - Losovius, 8.3.17. 19:28, 0 1 0
Da, vidio sam, odlična ideja, hvala na savjetu. Ako uhvatium vremena,malo pročačkam i pronađem još pokoju zanimljivost i argument, sigurno ću objaviti. Jedino me čudi zašto ga nitko nigdje ne spominje u kombinacijama za klupu Katalonaca? - ipsi13, 8.3.17. 19:33, 0 0 0
NEslavni kraj u Interu mu je dosta stanjio dionice - Losovius, 8.3.17. 19:35, 0 0 0
02/2017
Barcelona: kako spriječiti kraj jedne ere?

Godine provedene u, za klub tog ranga, divljini su napokon i službeno bile za njima. Lutanja u prvim godinama novog tisućljeća su zaboravljena, kao i ambivalentna uspomena na Van Gaalovo razdoblje koje im je prethodilo.  17. svibnja 2006. Laportin je projekt, izgrađen uz mnogo strpljenja i odbijanja napada i sugestija kako se klub treba odmaknuti od Cruijffovog naslijeđa konačno doveo Barcelonu na krov Europe tek po drugi put u njenoj povijesti. Najveći trenutak u trenerskoj karijeri Franka Rijkaarda došao je nešto više od dvije godine nakon što su ga gotovo svi već vidjeli kao bivšeg Barceloninog trenera s katastrofalnim rezultatima. Bio je to trijumf povjerenja u idejue koje su bile usađene u identitet kluba i kojih se je uprava odlučila držati i kada je sve ukazivalo da vode uzaludnu bitku. Barcelona je finale počela s veznim redom u sastavu: Deco, Edmilson i Van Bommel. Errrr..., hm... Ispred njih su bili Giuly, Eto'o i Ronaldinho. Errrrr..., hm... Zadnjih pola sata u kojima je došla do naslova Barcelona je igrala u ho-ruk sastavu s Iniestom i Decom u vezi i Larssonom koji se pridružio napadu. Errrrr..., hmmm...

Poraz Barcelone u Parizu otvorio je očito pitanje radi li se o kraju jedne ere. Također je pokrenuo i niz pitanja o tome kamo Barcelona kao klub ide i što se događa s njenim identitetom. Autori koji se time bave ispravno detektiraju odstupanje od načina igre koji je Barcelonu u Guardiolinoj eri doveo do razine da se govori o možda najboljoj momčadi svih vremena. Jednako kao što je neosporna istina da je Guardiolina filozofija igre proizašla iz ideja koje su krajem osamdesetih duboko usađene u klupsku tradiciju, pojednostavljeno ih možemo nazvati cruijffizmom. No problem nastaje kada se cruijffizam u tekstovima počne tretirati kao platonistička ideja dobra koju je svjetski duh jednom davno dopuhao iz Amsterdama i postavio kao jedini ispravan identitet Barcelone. 

Barcelona je nogometni klub. Jedan od najvećih, i kao takvomu mu je glavni cilj pobjeđivanje i osvajanje naslova. Da, on ima vrlo izraženu tradiciju i, možemo to slobodno reći, ideologiju koju promiče ne samo na nogometnim terenima. No govorimo o realnom svijetu. Kada je Barcelona mogla pobjeđivati u skladu s idejama cruijffizma, to su radili na oduševljenje većine ljubitelja nogometa. Kada nisu, te ideje su se rastezala, zanemarivale ili upadljivo slavile u njihovom izostanku. O Rijkaardu se često govori kao dijelu kontinuiteta od Cruijffa do Guardiole, i u velikoj mjeri on to je, no ako se pogleda kako je Barcelona igrala najznačajniju utakmicu njegove ere, vidimo u stvari mnoge sličnosti s Enriqueovom erom. Napad je u velikoj mjeri ovisio o iskorištavanju talenta pojedinaca, Ronaldinho je bio svašta ali čovjek sustava nikad, vezni red je u velikoj mjeri služio kao podrška. Ono što se je dogodilo pod Guardiolom je nevjerojatan izuzetak koji se javljao vrlo rijetko ne samo u Barceloninoj nego u nogometnoj povijesti. Odstupanje od toga je s vremenom neizbježno. Nemoguće je držati taj nivo igre više od nekoliko godina. Nemoguće je nadoknaditi pad forme ili odlazak igrača koji su definirali tu igru. Nemoguće je sustavno iz jednog nogometnog sustava izbacivati igrače koji će obilježiti svoju nogometnu eru.

Više puta sam to napisao, pod Enriqueom je Barcelona, na moje iznenađenje jer nisam vjerovao da to mogu, izvela Milan. Sacchijev Milan bio je još jedna od momčadi koje su definirale svoju eru i ušle u kategoriju da se o njima govori kao jednoj od najboljih momladi svih vremena. 1991. godine je sustav bio u raspadu i mnogi su vjerovali kako se radi o momčadi koja više ne može igrati na najvišoj razini. Capello je napustio mnoge od Sacchijevih ideja, njegova igra se daleko više temeljila na iskorištavanju talenta nego na sustavu, a promjene pravila o broju stranaca su dopustile i sve veće gomilanje talenta u klubu (od kojih većina nije mogla u isto vrijeme igrati, ali i oduzimanje kvalitete protivnicima je bio plus). Kada je s njima nastao problem zbog ozljeda ili pada forme, momčad je opet drastično promijenila način igre i odigrala vrlo netipičnu sezonu u kojoj su osvojili naslov prvaka i opet osvojili Ligu prvaka, upravo preko Cruijffove Barcelone. Promjenama u igri Capello je uspio iz momčadi koju su mnogi smatrali za bivšu iscijediti još nekoliko godina vrhunskih rezultata. Enrique se našao u sličnoj situaciji. Guardiolin sustav je bio neodrživ. Već u njegovoj poslijednjoj sezoni Messi često nije igrao u obrani, a igrači koji su definirali tu momčad su bili iscijeđeni. No Barcelona je imala kadar, i mogućnosti za dovođenje pojačanja, koji je osigurao da se iz njih nastave iscjeđivati rezultati još nekoliko godina. Rezultat je bio trostruka i dvostruka kruna, ali je cijena bila odustajanje od sustava koji više nije mogao funkcionirati. No, koliko god uspješna, radilo se, kao i u Milanovom slučaju, o odgodi pada za nekoliko godina. Sumnjam da bi pokušaj nastavljanja sustava dao bolje rezultate. Era u kojoj je Barcelona imala momčad koja je postavljala apsolutne standarde za nogomet je gotova i slijedi joj razdoblje u kojem će biti samo jedan od top klubova (što uopće nije loša pozicija, globalno gledano). Vrijeme se može malo varati, ali nas sve sustigne.

Dugoročno, za Barcelonin identitet se ne treba bojati. Određene ideje su preduboko usađene u klub da bi samo nestale. No mora nam biti jasno da je ono što smo gledali u Guardiolinoj eri bio rezultat nevjerojatnog spleta povoljnih okolnosti i da se ne može očekivati tako brzo. Uostalom, i nakon Cruijffa je Barcelona pomalo lutala. Bobby Robson je preuzeo momčad koju nije definirao sustav već izvanserijska kvaliteta jednog igrača koji je imao nevjerovatnu sezonu. Van Gaalova era je bila vrlo ambivalentna, dok je početkom tisućljeća Barcelona upala u krizu. Za Laportino i Rijkaarodvo vrijeme klub se je vratio u svjetski vrh. Ali sve to vrijeme je bilo varijacija, i Barcelona nije bila utjelovljenje jednog identiteta u igri. Svi su kalkulirali i radili s onime što su imali (da, i Guardiola). Uostalom, ni Cruijffova Barcelona nikad nije bila na razini Guardioline. Uzeti ogroman izuzetak za pravilo je jednostavno pogreška. I Barcelona i njen identitet i tradicija igre će preživjeti, no vjerovatno ćemo morati pričekati dok ne vidimo novu eru njenog vrhunca. Do tada, vjerojatno možemo očekivati da se Barcelona ponaša slično kao i većina ostalih top klubova. Lovi velika imena, i više ili manje odstupa od onoga što se doživljava kao njen platonički ideal dopuhan iz Amsterdama.

Pogreške s identitetom
Godine provedene u, za klub tog ranga, divljini su napokon i službeno bile za njima. Lutanja u prvim godinama novog tisućljeća su zaboravljena, kao i ambivalentna uspomena na Van Gaalovo razdoblje koje im je prethodilo. 17. svibnja 2006. Laportin je projekt, izgrađen uz mnogo strpljenja i odbijanja napada i sugestija kako se klub treba odmaknuti od Cruijffovog naslijeđa konačno doveo Barcelonu na krov Europe tek po drugi put u njenoj povijesti. Najveći trenutak u trenerskoj karijeri Franka Rijkaarda došao je nešto više od dvije godine nakon što su ga gotovo svi već vidjeli kao bivšeg Barceloninog trenera s katastrofalnim rezultatima. ...
Pogreške s identitetom
Godine provedene u, za klub tog ranga, divljini su napokon ...
Odličan tekst. Jedan od boljih koje sam pročitao na ovu temu. - Losovius, 26.2.17. 14:04, 0 1 0
01/2016
Što mogu napraviti klubovi 'kontinenta' protiv financijskog uzleta s Otoka?

U Engleskoj se vjerojatno još od početka devedesetih nije igrao lošiji i globalno nekonkurentniji nogomet. Poprilično sam siguran da nisam jedini kojemu je ono što prezentira većina klubova najbogatije lige svjeta negledljivo i kad vidi da su na programu, nakon nekoliko minuta mijenja kanal. No, čak i uz to, Englezi financijski dominiraju listom najbogatijih klubova, a to će biti daleko izraženije od sljedeće sezone. Pitanje je zašto.

Jedan od razloga je što je Engleska veliko i bogato tržište, s velikim interesom za nogomet, i medijskim kućama spremnima licitirati do neba kako bi upravo one bile te koje će imati priliku ponuditi nogomet u sklopu nekog od svojih paketa. Ako se uzmu u obzir nogometna infrastruktura, veličina tržišta i bogatstvo, zapravo jedini potencijalni konkurent Englezima su trenutno Nijemci. No, oni ne koriste svoj potencijal. Teško mi je reći zašto, no jedan od mogućih uzroka je loše iskustvo iz prošlosti. Englezi vole svoj nogomet neovisno o kvaliteti, i spremni su i sposobni za njega platiti. Poprilično razumljivo. Ono što je puno zanimljivije je očekivanje kako će iznos za međunarodna tv prava iznositi više od milijardu funti godišnje. Od za sada poznatih novih iznosa, najviše iznose prava za Skandinaviju, i SAD, koja će godišnje iznositi 110 milijuna funti, dok se ugovori za većinu europskih država, kao i velika azijska tržišta, tek očekuju. Kako liga koja teško da je u novije vrijeme bila na nižim standardima kvalitete može plijeniti toliko globalne pažnje? Jednostavno, Premier ligu prodaje, uz povijesno nasljeđe, markentinški oblikavana ali s podosta istine, velika priča.

Nije pretjerano Englesku nazvati kolijevkom suvremenog svijeta, početnom točkom najveće promjene u povijesti čovječanstva od pojave poljoprivrede. Prva industrijska nacija u povijesti je i prije i nakon industrijske revolucije ostavila, for better or worse, dubok trag na gotovo svim dijelovima Zemlje. Commonwealth obuhvaća više od 2.3 milijarde ljudi, SAD dodaje još više od 300 milijuna. Mnogima od tih ljudi je, čak ako im engleski i nije materinji, a većini nije, niti ga vjerovatno poznaje, Engleska u startu bliža od bilo koje nogometno konkurentske države. Nije neočekivano da će to utjecati na njihov izbor lige koju će pratiti. Dodatno, Englezi u priči o nogometu imaju jednu ogromnu prednost pred svima ostalima. Oni su ga izmislili.

Većina ljudi voli tradiciju, a jednostavno ne postoji nešto tradicionalnije od engleskog nogometa. Globalna popularnost se ne odnosi samo na ligu, poznato je kako je Engleska, uz Brazil, jedna od samo dvije reprezentacije koja globalno diže gledanost neovisno o svemu ostalome. Daleko uspješnijim reprezentacijama, koje u pravilu nude i bolji nogomet, Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj... to ne uspijeva. Ono što vrijedi za reprezentaciju vjerojatno vrijedi i za ligu. Neovisno o rezultatima i kvaliteti, engleska liga će vjerojatno privlačiti više globalne pažnje od svih ostalih jer..., je engleska. Uz sve to, Englezi imaju nekoliko strukturalnih prednosti pred svim konkurentima. London je jedan od četiri najveća grada u Europi, i vjerovatno najbogatiji, a, za razliku od trenutno jedinog pravog konkurenta, Pariza, pun je nogometnih klubova koji mogu koristiti tu ljudsku i financijsku bazu. A većina tradicionalno važnih klubova je van Londona. Općenito, rijetko je naći ligaški sustav s toliko klubova koji nešto znače. Ukupno su 22 kluba barem jednom bili prvaci. Manje nego u Njemačkoj, ali uz znatno izjednačeniji raspored na vrhu. Pet je engleskih klubova osvajalo Kup/Ligu prvaka, više nego iz bilo koje druge lige. Liverpool i United su velika tradicionalna imena s ukupno 38 naslova prvaka i 8 Liga prvaka. Arsenal je možda i najveći klub bez naslova europskog prvaka. Rivalstva su brojna i s dugom tradicijom...

Uz tradiciju, Engleska ima još jednu veliku prednost. Poprilično su otvoreni za ulazak novog kapitala u nogomet. To nije ništa novo, ali u eri suprklubova je taj fenomen znatno povećao konkurenciju na samom vrhu. Dok se španjolska liga svodi na Barcelonu i Real Madrid, i povremeno Atletico ili nekog drugog, njemačka na Bayern i sve ostale, a Italija na Juventus i ostatak trenutno manje ili više izgubljen u vremenu i prostoru, Englezi su u svakom desetljeću od pokretanja Premier lige dobivali novog prvaka. Blackburn nije potrajao, no i Chelsea i City jesu. Za popularnost možda i važnije od jačanja konkurencije, znantno su obogatili priču o samoj ligi. Nouveau riche i aristokracija, prastara tema europskog kulturnog imaginarija. Posebno izraženo s Chelseajem. Tada malo poznati Rus na čelu kluba, The Special One na klupi i momčad koja ruši rekorde. Nova imperija. Ta-ta-ta-tatata. Cityjev uspon je bio nešto sporiji i manje dramatičan, te generalnoj publici možda i simpatičniji. Više tipa ružnog pačeta. Engleska liga jednostavno producira više priča, koje su raštrkanije klubovima, od svih ostalih. Svima je vjerojatno jasno kako priča o tome kako svako može pobijediti svakog baš i ne drži vodu, ali kad je više klubova približno jednake kvalitete, ta iluzija se može održavati. Uz to, zbog kombinacije povijesnog razvoja, otvorenosti prema novom kapitalu i diva koji je London, Englezi imaju potencijal za daleko više superklubova od konkurencije. U prvih 12 klubova s najvišim prihodima je šest engleskih, koji će svi porasti s novim ugovorom, a Tottenham ima potencijal, nakon što izgradi novi stadion, dodatno se približiti onima na vrhu.

U globalnom svijetu, Engleska u startu ima unikatno dobre uvjete za podizanje popularnosti svog nogometa. Uz to, priča o Premierligi je izvrsno zapakiran proizvod sa brendovima Izumitelji nogometa, Velika tradicija, Izjednačena liga... Zapravo nije neočekivano kako su financijski otišli daleko ispred ostalih. I spremaju se na veliku potrošnju.

Određena reakcija ostalih liga postoji. Španjolci od sljedeće sezone prelaze na kolektivni ugovor koji bi ligi, u kombinaciji s inozemnim pravima, trebao donositi oko 1.5 milijardi eura po sezoni. Premda znatno iza engleskog, radi se o gotovo duplo višem iznosu od zbroja trenutnih individualnih ugovora, a španjolska liga je i do sada bila na iznimno visokom nivou. Nijemci definitivno imaju potencijal, i u zadnje vrijeme dodatno rade na širenju po Aziji, čemu sigurno pridonosi i dolazak azijskih igrača u klubove Bundeslige. Premda im se liga i dalje svodi na Bayern i sve ostale, na međunarodnom tržištu se to možda ne pokaže kao problem. Domaći ugovor za TV prava vrijedi još sljedeću sezonu i bit će zanimljivo vidjeti što će se dogoditi sa sljedećim, a ne treba zaboraviti da Nijemci imaju prostora za podizanje cijena ulaznica.

Talijani su posebna i zapravo tužna priča. Svaka liga ima ograničeni broj divova. U Italiji ih je tri: Juventus, Milan i Inter. Dodatno, Italija, uz Englesku ima možda i najveći potencijal za supeklubove. Ovoj trojci bi se u najmanju ruku mogla pridružiti Roma, dok postoji još podosta klubova koji nešto znače. Sette sorelle je pojam koji će vjerojatno ostati u devedesetima, ali potencijal za četiri europski relevantna kluba, plus povremene upade još nekolicine imaju. No, trenutno je Juventus jedini klub u prvih deset po prihodima, Milan i Inter padaju, dok se Roma diže. Uz nove ugovore u Engleskoj i Španjolskoj, možda će pasti i još niže. Trenutno postižu dobre rezultate i blizu su engleza u lovu na četiri mjesta za Ligu prvaka. No, paradoksalno, kada bi u tome uspjeli, srednjoročno bi ih to učinilo možda i manje konkurentnima. Juventus je prošle sezone ostvario prihode od 323.9 milijuna eura. Od toga je više od 89 milijuna, uvjerljivo najviše od svih klubova, došlo iz UEFA-inog nagradnog fonda, dok je Roma s gotovo 46 milijuna (od 180.4 ukupnih prihoda) bila sedma na listi po nagradnom fondu premda nisu prošli skupinu. Razlog je u načinu podjele. Uz rezultate, novac se dijeli i prema vrijednosti tv prava za neku državu (prvaku najviše pa na niže), a iznos za Italiju se dijelio na dva kluba. S 58.2 milijuna Juventus je bio uvjerljivo prvi, Roma je s 35.318 milijuna bila treći najnagrađeniji klub po tom kriteriju. Kada bi se tri talijanska predstavnika plasirala u skupine, ili, ako preskoče Engleze, četiri, iznos koji bi dobio svaki klub koji igra Ligu prvaka bi se smanjio. U kombinaciji rasta ugovora u drugim ligama, talijanski klubovi bi mogli dodatno pasti u relativnoj financijskoj moći. Pozitivno je što sve više klubova planira slijediti Juventus i izgraditi vlastite stadione, čime bi mogli poprilično popraviti daj dio prihoda, u kojemu zaostaju za ostatkom. No, premda imaju možda i najveći potencijal uz Engleze, sljedećih nekoliko godina će vjerojatno nastaviti financijski, relativno, padati.

Premier liga je tenutno financijski daleko ispred svih, i mogu se očekivati reakcije iz ostalih velikih liga. No, ako se ne uspiju probližiti, možda bi se kao rješenje moglo ponuditi spajanje nekoliko liga, ili čak osnivanje kontinentalne superlige. Zanimljiva vremena.

Povijest i priča prodaju
U Engleskoj se vjerojatno još od početka devedesetih nije igrao lošiji i globalno nekonkurentniji nogomet. Poprilično sam siguran da nisam jedini kojemu je ono što prezentira većina klubova najbogatije lige svjeta negledljivo i kad vidi da su na programu, nakon nekoliko minuta mijenja kanal. No, čak i uz to, Englezi financijski dominiraju listom najbogatijih klubova, a to će biti daleko izraženije od sljedeće sezone. Pitanje je zašto. Jedan od razloga je što je Engleska veliko i bogato tržište, s velikim interesom za nogomet, i medijskim kućama spremnima licitirati do neba kako bi upravo one bile te koje će imati priliku ...
Povijest i priča prodaju
U Engleskoj se vjerojatno još od početka devedesetih nije igrao ...
12/2015
Zašto na nogometnom tržištu više nema vrhunskih 'devetki'?

U zadnje vrijeme se u nogometu događa jedan zanimljiv fenomen o kojemu je prije nekoliko mjeseci govorio Wenger a imali smo o tome i temu na tribini. Nestajanja pravih napadača. Wenger je tvrdio kako se radi o psljedici sve boljih terena, koji preferiraju razvoj tehnički potkovanih veznjaka, dok smo različita mišljenja mogli čuti i u analizama na tribini. Svakako da su taktičke promjene imale svog efekta, kao i povratak krila na veliku scenu, no, nakon čitanja knjige Davida Epsteina The Sports Gene, čini mi se da je moguće kako postoji još jedan uzrok.

Kroz povijest je postojalo više tipova napadača. "Sidruni", poacheri... no ako pokušamo zamisliti tipičnog klasičnog napadača vjerovatno je jedna od najvažnijih fizičkih karakteristika koja nam pada na pamet brzina. Brzina je u nogometu općenito važna. Sveučilište u Groningenu od 2000. prati mlade nizozemske nogometaše, i ono što se sustavno pokazuje je kako je skupina koja je postala profesionalna od mladih kategorija (12 godina), pa sve do kraja nogometnog školovanja, konstantno bila nešto brža od one koju su činili budući amateri. Čak i u tehnički zahtjevnim sportovima, generalni atletizam je bitan. Uostalom, studija koju je od 1978. do 1983. provodilo Svučilište u Heidelbergu među, na početku studije, dvanaestogodišnjim talentiranim tenisačima je pokazala kako upravo fizički najbolji igrači daleko najbrže razvijaju tehničke vještine važne za tenis. Brzina je u nogometu bitna, a to je oš izraženije među klasičnim napadačima.

Tim više su zanimljivi rezultati koje je Jesper Andersen s Instituta sportske medicine u Kopenhagenu kada je provodio mišične biopsije na igračima F.C. Københavna. Profesionalni danski nogometaši su često imali niži postotak brzih mišičnih vlakana od prosječnog Danca. U sportu u kojem je očito brzina jedan od najvažnijih preduvjeta, dominirali su, barem u Danskoj, igrači čiji je jedan od najvažnijih preduvjeta za nju bio lošiji nego u prosječnom pučanstu. Kako bi otkrio što se događa, Andersen je pogledao što se događa u klupskoj akademiji i ptkrio da najveći broj najbržih igrača, s najvišim postotkom brzih mišičnih vlakana, otpadne iz konkurencije još u mlađim kategorijama zbog serije ozlijeda. Njihovi mišiči su bili sposobni za daleko snažnije kontrakcije od prosjeka ali nisu mogli podnijeti standardno opterečenje treninga i utakmica čak ni u ritmu mlađih kategorija. Da bi uspjeli morali bi manje trenirati, i, vjerovatno, manje trčati na samim utakmicama. To je ujedno možda jedan od razloga zašto je popriličan broj brzih napadača bio kronično ozlijeđen. I da je Capello, kada je nevoljko tolerirao Ronaldu izostanke s treninga, bez da je znao možda napravio najbolju moguću stvar (a to stavlja i kritike npr. Cristiana Ronalda zbog zapostavljanja igre u obrani u drugo svjetlo).

Ako pretpostavimo da ono što vrijedi za Dance manje više vrijedi i za sve ostale, i ako znamo da je volumen fizičkih aktivnosti u nogometu sve viši, lako je moguće kako je nedostatak klasičnih napadača između ostalog rezultat toga što ljudi koji bi imali najbolje fizičke predispozicije za tu ulogu jednostavno više ne mogu (ili može manje njih nego prije koje desetljeće) izdržati zahtjeve modernog nogometa. Ako će se ta uloga vratiti, lako je moguće kako će je u velikoj mjeri činiti igrači slobodnijih uloga na terenu, bez velikog obrambenog opterečenja i sa specijalnim režimom treninga.

Nestajanje napadača
U zadnje vrijeme se u nogometu događa jedan zanimljiv fenomen o kojemu je prije nekoliko mjeseci govorio Wenger a imali smo o tome i temu na tribini. Nestajanja pravih napadača. Wenger je tvrdio kako se radi o psljedici sve boljih terena, koji preferiraju razvoj tehnički potkovanih veznjaka, dok smo različita mišljenja mogli čuti i u analizama na tribini. Svakako da su taktičke promjene imale svog efekta, kao i povratak krila na veliku scenu, no, nakon čitanja knjige Davida Epsteina The Sports Gene, čini mi se da je moguće kako postoji još jedan uzrok. Kroz povijest je postojalo više tipova napadača. ...
Nestajanje napadača
U zadnje vrijeme se u nogometu događa jedan zanimljiv fenomen ...
Los lukaku je za Harya Avion Icardi je vec sada jedan od najboljih napadaca svijeta - HAJDUK2012, 16.12.15. 19:44, 0 0 0
Lukaku nikad nije postigao golova u Premiershipu koliko je Kane prošle godine i mislim da bi našao jako malo ljudi koji bi ga stavili ispred Kanea. Za Icardija vrijedi ista stvar i nije niti blizu najboljih svjetskih napadača - Losovius, 16.12.15. 19:48, 0 0 0
A Los moras vidjet gdje igra lukaku a gdje igra Kane npr da Lukaku sad igra u arsenalu ili Man cityu Vec bi imao 16/17 golava - HAJDUK2012, 16.12.15. 19:54, 0 0 0
Los, zapravo ako pogledaš promjene sa stoperima i načinom igre, za nekoliko godina bi neki klasični napadač mogao raditi potpuni kaos na terenu. Sadašnji trendovi (i sami "reciklirani") bi mogli vrlo lako dovesti do povratka na nove verzije starih. - psellus, 16.12.15. 22:39, 0 0 0
fakat dobro objašnjeno, ali jednostavno mi se čini kao da se problem preuveličava, a u biti ne postoji. Jakih napadača ima, mislim da nema puno veze koliko imaju godina, nekako se zalihe dobrih napadača stalno obnavljaju makar ih, kao, nema - Mac316, 17.12.15. 11:10, 0 0 0
11/2015
Treba li nogomet postati više poput ragbija (suđenje, pravila, fair-play)?

Koliko god ragbi i nogomet dijelili isto podrijeklo, toliko ih je povijest razdvojila. Nisu u pitanju ssamo pravila, u mnogim državama privlaće različite slojeve društva i zbog toga je ono što se događa na terenu neizbježno drugačije. Dodatno, koliko god ragbi bio raširen i van originalne zone što šlužbenog što neslužbenog (Argentina) imperija, a rašireniji je nego što su to ljudi spremni misliti, nije toliko urastao u globalnu i niz lokalnih kultura poput nogometa, zbog čega na terenu može doći do manje, recimo to tako, kreativnih interpretacija poželjnih situacija. Već samo zbog toga, u nogomet bi bilo znanto teže uvesti razinu fair-playa tipičnu za ragbi. Pitanje je bi li to dobar dio gledatelja i želio. Sjetimo se Božje ruke. Bi li nogomet stvarno bio bogatiji bez takvih incidenata. Barem malo njih? Povremeno? Da začine standardnu priču? Nogomet je daleko bliže važno je pobijediti, a za sudjelovanje koga briga, stavu. To donekle i je vjerovatno jedan od uzroka njegove popularnosti. Mislim da je očekivati kako će se nogomet po tom pitanju približiti ragbiju pomalo nerealno.

Sudac u ragbiju ima znatno istaknutiju ulogu nego u nogometu, gdje će mnogi reći da je najbolji kada ga se gotovo pa ne vidi. Komunicira s igračima za vrijeme igre i detaljno obrazlaže svoje odluke. Prvo od toga je nemoguće primjeniti na nogomet, daleko bržu igru, s akcijama koje se odvijaju na daleko većem dijelu terena. Dok sudac s petnaestak metara dovikne, "Ramos, pusti taj Suarezov dres", već se čuda, sa ili bez zubić vile, mogu dogoditi. Zbog tehničkih detalja same igre, takva promjena je u nogometu neizvediva. Obrazlaganje nekih odluka bi bilo izvedivo, pogotovo ako se radi o važnima (jedanaesterac, crveni karton) no, opet je pitanje bi li to bilo praktično. Nije rijetkost vidjeti kako igrači kod takvih odluka masovno pokušavaju objasniti sucu kako je u krivu, neovisno o tome što se u stvari dogodilo. Ima li smisla dati im dodatnu priliku za to? Očekivati da će mirno stajati i dočekati odluku s "yes sir" je, na temelju svega što smo vidjeli kroz desetljeća nogometa, blago rečeno, pomalo nerealno. A i potrebe za ad hoc prevoditeljima bi bile izraženije, pogotovo u međunarodnim klupskim i reprezentativnim utakmicama. I zbog brzine igre i zbog nedostatka suradnje igrača sa sucem, rigidnija pravila su u nogometu zapravo pozitivna stvar. Kao i što manja potreba suca da ulazi u rasprave s igračima. U nogometu bi to sudački posao učinilo znaatno težim, a promjene do kojih bi moralo doći da se to ne dogodi nisu realne.

O tome zašto privremeno isključivanje igrača ne bi bilo dobar opcija se već pisalo na tribini (ovdje i ovdje), dok fiksiranje vremena u ragbiju opet proizlazi iz logike same igre. Prekidi su u njemu puno više dio same igre nego u nogometu. Osim toga, utakmica ne traje točno osamdeset minuta nego dok ekipa na samom kraju ima posjed lopte, što se zna odužiti. Japanci su za pobjedu protiv Južne Adrike postigli try četiri minute nakon što je isteklo službeno vrijeme. U igri u kojoj jedna momčad ima dugi posjed lopte, to ima smisla. U nogometu, gdje lopta vrlo brzo mijenja posjed, to je neizvedivo. Ono što bi svakako bilo dobro uvesti je video provjera golova. Svaki gol bi se mogao provjeriti, odvrtiti određeni broj akcija unatrag, i vidjeti je li igdje bilo nešto sporno (zaleđe, igranje rukom, prekršaj...). Ne samo da bismo time bili u prilici smanjiti broj golova postignutih mimo pravila, nego bi suci dobili poticaj da, ako nisu sigurni, puštaju igru jer ako i nakon akcije koja je bila zaleđe, a nisu bili sigurni, padne gol, moći će se naknadno poništiti (pa tako i Božja ruka tip golova). Za jedanaesterce su moguće primjene video provjere malo problematičnije i mogle bi otvoriti prosto i novim sudačkim pogreškama. Na primjer, da kopiram iz jedne svoje starije analize, sudac sudi penal, snimka pokaže da nije bio pa protivnik dobije loptu. Prije nego što je sudio, lopta je od,  sucu se činilo oborenog, igrača krenula prema njegovom suigraču koji je pred sobom imao prazan gol. Kad ne bi sudio, pustio bi prednost u situaciji u kojoj bi to bilo protiv pravila. Kad bi sudio i njegova se odluka nakon snimke pokazala krivom, oštetio bi momčad koja je u nastavku mogla zabiti iz igre. Ali bi se vjerovatno mogla uvesti mogućnost provjere ukoliko momčad protiv koje se penal sudio uloži zahtjev za to.

Ne vidim smisao u diranju sustava bodovanja. Pobjeda i poraz su pobjeda i poraz, neovisno o razlici. Ovo nije mišljeno kao kritika ragbija, ali ne vidim potrebu za mijenjanje tog vrlo ustaljenog dijela nogometne kluture. Štoviše, pitanje je bi li honoriranje minimalnog poraza vodilo, u utakmicama koje bi i tako bile blizu tom rezultatu, do zatvorenije igre. Ako poraz od jednog gola razlike vrijedi više od poraza dva gola razlike, momčadi bi, ovisno o tome kako vide vjerojatni rasplet, prilagodile svoju igru. Za honoriranje velikog broja golova bi se možda i moglo naći pozitivnih detalja. Veći broj golova mnogi smatraju poželjnjim. No, pobjeda je i dalje pobjeda, neovisno o broju postignutih golova. A individualne nagrade su se pokazale kao sasvim dovoljan poticaj igračima da nastave zabijati i nakon što je utakmica odlučena. Visoka pobjeda nosi potencijalnu prednost s gol razlikom, a nad direktnim rivalom je ona još izraženija (pogotovo ako na kraju presuđuju direktni omjeri). Isto tako, time bi se otvorilo podosta prostora kalkulacijama. Možete li zamisliti na što bi npr. Serie A ličila krajem svake sezone uz ragbijevski sustav bodovanja?

Ragbi i nogomet veže zajedničko podrijeklo. No igre su se u zadnjih više od stotinjak godina podosta promijenile. Što zbog logike same igre, što zbog različitih kultura u njima, preslikavanje nekih elemenata ragbija u nogomet je teško izvedivo. Ono što bi nogomet svakako mogao preuzeti je korištenje video tehnologije u provjeri golova, a možda i drugih situacija.

Neizvedivo
Koliko god ragbi i nogomet dijelili isto podrijeklo, toliko ih je povijest razdvojila. Nisu u pitanju ssamo pravila, u mnogim državama privlaće različite slojeve društva i zbog toga je ono što se događa na terenu neizbježno drugačije. Dodatno, koliko god ragbi bio raširen i van originalne zone što šlužbenog što neslužbenog (Argentina) imperija, a rašireniji je nego što su to ljudi spremni misliti, nije toliko urastao u globalnu i niz lokalnih kultura poput nogometa, zbog čega na terenu može doći do manje, recimo to tako, kreativnih interpretacija poželjnih situacija. Već samo zbog toga, u nogomet bi bilo znanto teže uvesti ...
Neizvedivo
Koliko god ragbi i nogomet dijelili isto podrijeklo, toliko ih ...
Provjera snimke nema nikakve veze s korupcijom. Tenis je idealan za takvu vrstu snimke jer se igra stalno prekida, pa je trebalo preko 10 godina da se to prihvati - Losovius, 4.11.15. 18:41, 0 0 0
Postoji razlika u odnosu na neke sportove. Kako ćeš u nogometu sankcionirat neopravdano traženje provjere snimke? Nema timeouta koje možeš izgubit. A već samo provjerom golova, što možeš bez problema, si riješio veliki dio posla. - psellus, 4.11.15. 19:37, 0 0 0
A nogomet ne bi postao puno neizvjesniji. I još nešto. Pogreške postoje i u sportovima koji koriste tehnologiju. Ako misliš da bi one nestale ili da bi nestale mogućnosti muljanja, neovisno o tome ima li ga sada ili ne, grdno se varaš. - psellus, 4.11.15. 19:43, 0 1 0
Istina da postoje, jer kad pogriješe u traženju greške, a nisu u pravu gube prava na traženje grešaka, pa ih dalje ne mogu ni tražiti ili gube pravo na zamjenu igrača u nekim sportovima inda se opet događaju greške koje su uočili,a ne mogu ih tražiti - Lumbrikata, 5.11.15. 21:02, 0 0 0
Ne moraju se postaviti ista ili slična pravila, ali ipak bi im se moglo omogućiti da imaju pravo na traženje velikih sudačkih pogrešaka kod golova, jer tu ne bi bilo velikih prekida u tijeku utakmice i to se većinom odnosi u korist velikih!!! - Lumbrikata, 5.11.15. 21:10, 0 0 0
Prati nas

©2017. Vingd, Inc. Sva prava pridržana.