Pred sam početak nove sezone najdražeg nam HNL-a, napokon sam se odlučio pokrenuti nešto što mi se već neko vrijeme mota po glavi. To je kolumna u kojoj ću bilježiti svoja razmišljanja o HNL-u, ali kao jednom od Tribininih dinamovaca, prvenstveno kolumna o Dinamu. U ovoj “nultoj” kolumni predstavit ću ono o čemu ću pisati i dati malo konteksta, napraviti pregled dosadašnjeg Dinamova ljeta i najaviti sezonu.

Dinamo je ove godine proživio burno proljeće. Da ne prepričavam i opisujem sav taj kaos od prošle sezone, reći ću samo: u svakom zlu neko dobro, pa je tako to dobro dolazak Zvonimira Bobana na čelo Dinamove uprave. Zašto mislim da je to dobro? Pa zato što je Zvonimir Boban jedan od rijetkih, vjerojatno i jedini, dinamovac koji ima iskustvo rada u najvećim nogometnim institucijama (FIFA, UEFA), iskustvo rada u sportskom sektoru Milana, te je dinamovac “do kosti”. Teško je naći boljeg čovjeka koji bi vodio sportsku i ostalu politiku Dinama. 

Nakon što je prvenstvo izgubljeno nakon 8 godina i to osvojivši samo 65 bodova bilo je jasno kako su promjene nužne i kako je ekipa koja je praktički složena 2018. zrela za remont. Naravno da najbolji način za remont nije u jednom prijelaznom roku promijeniti otprilike 6 prvotimaca, međutim to je postala nužnost nakon što se zakasnilo s pravovremenom i postupnom zamjenom “senatora”. Inače termin tih Dinamovih “senatora” postao je nekako pogrdan ili negativan u jeku lošijih igara tijekom zadnje dvije sezone ali ti igrači su zaslužni za jedno od rezultatski najuspješnijih razdoblja kluba u povijesti, tako da “senatore” nikako ne želim obezvrijediti, zaslužuju ogroman respekt. 

Tako su Petkovića, Pjacu, Baturinu, Sučića i Ristovskog zamijenili Beljo, Vidović, Ljubičić, Villar i Valinčić. Bit će vremena tijekom sezone da se pozabavim pojedinačno njima, kao i ostalim igračima koji su došli.

Boban je prije svega pomladio momčad, riješio se nekih igrača koji su pokazali da su promašaj i doveo neke dokazane igrače s iskustvom liga petice, za koje se nadam da će se brzo pokazati kao pojačanja. Tako da taj težak zadatak obnove ekipe u jednom prijelaznom roku mogu proglasiti uspješno odrađenim. Sve pozicije su popunjene i poduplane, većina ekipe je dovedena i prije početka samih priprema, što je samo po sebi za veliki plus, te je sačinjena od kako se to voli reći, spoja iskustva i mladosti.

Mario Kovačević novi je trener modrih, oko njega osobno imam najviše upitnika glede nove ekipe Dinama. Neupitno je da je Kovačević gdje god je bio imao nekakav uspjeh, uz to znao je uspostaviti “napadačku” igru, ali je li to dovoljno za Dinamo? Dinamo mu je daleko najveći klub u karijeri i pritisak s kojim će se suočiti u Dinamu nije ni približno isti kao što je do sada iskusio. 

O Kovačevićevoj igri i novom Dinamu moći ću nešto više reći tek kad ih vidimo na djelu. Prvi puta već ove subote protiv Osijeka na Opus Areni. Dvije ekipe koje su imale razočaravajuću prošlu sezonu i koje jedva čekaju da u novoj sezoni startaju pobjedničkim putem, tko će u tome uspjeti vidjet ćemo u subotu.

Ali prije kraja moram se osvrnuti na nedavni podcast Brune Petkovića koji je podigao dosta prašine samo tjedan dana prije početka nove sezone. Nikad nisam bio jedan od najvećih obožavatelja Brune Petkovića, iako ih znam dosta, uvijek me više živcirao njegov pristup i činjenica da je mogao još puno više nego što je pružao. Kako god, cijenio sam ga jako puno, sve do ovog ponedjeljka. Petković je prekršio kodeks pregovora i osobnih razgovora i iznio u javni prostor. To se jednostavno ne radi. Bilo bi dovoljno loše da se zadržao na tome, ali uključiti i komentare o suigračima i zaposlenicima kluba je podlo i nedopustivo. 

Ja mogu razumjeti njegovu frustraciju i da se osjeća odbačenim i potjeranim. Ali nogomet je takav okrutan biznis, gdje stare zasluge gotovo ništa ne vrijede, vrijediš samo onoliko koliko daješ danas i sutra. I to je, vjerujem, vrlo teško za prihvatiti. U svakom drugom biznisu bi zbog starih zasluga napredovao, bio plaćeniji i cjenjeniji, ali ne i u nogometu. Tako da razumijem frustraciju i razočaranje svih “senatora” koji su napustili Dinamo ovog ljeta, ali prenijeti svoje frustracije i javno vrijeđati vodstvo kluba koji govoriš da voliš je nedopustivo. 

Možda sam predugo čekao i htio obraditi previše tema u ovoj premijernoj kolumni tako da je možda ispala nezgrapna i možda ju je trebalo razdijeliti na dva dijela, ali nemojte mi zamjeriti, prva mi je, već sljedeća će biti bolja. Nadam se da će biti po jedna svaki tjedan, ovisno i o događajima u hrvatskom nogometu i klubu iz Maksimira. Hvala vam na čitanju, komentirajte i diskutirajte. 

Za kraj sretno novom Dinamu u novoj sezoni!