Danas vrijeme teče brže nego prije.

Nije činjenica već samo suluda zabluda čovjeka ili bitnije za ovaj tekst, navijača. Sadašnji nogomet se prati u vremenu u kojem ljudi imaju sve manje fokusa na sadržaj koji konzumiraju, svaki video duži od minute je "predugačak za gledanje", a svaki tekst koji ima više od 2200 riječi se komentira "Ma tko će to sad čitati?".

Zato ja moram pripaziti da ne oduljim, očito.

Isti ti ljudi su danas navijači, korisnici na društvenim mrežama, sportski direktori, članovi uprava klubova pa čak i predsjednici klubova. Onaj trener koji uspije svoju karijeru odraditi po mom slobodnom mišljenju čak i u 3 kluba, može ga se nazvati čudotvorcem.

Trener traje kraće nego topla juha na stolu.

Prosjek trajanja trenera na klupi u Premier ligi je danas otprilike 53 utakmice, ali s vlasnicima poput Marinakisa, Boehlya, Pozza itd.,  rizik je da se ta brojka još dodatno skrati. Živimo u eri gdje se u nogometnom svijetu vrti mišljenje da je 3 godine proces u kojem trener treba i može pokazati zašto je njegova ideja ona koja će biti uspješna za klub koji vodi, a isti taj trener koji spoji 3 poraza već se nosi s pitanjima o svojoj budućnosti, sastancima na temu "Kako ćeš ovo preokrenuti?" i pritiscima javnosti.

 U poslovnom svijetu, novom glavnom izvršnom direktoru treba otprilike 18 mjeseci da pokaže da transformacija funkcionira, a oko dvije do tri godine da dovrši potpuni preokret. Ako globalne tvrtke daju čelnicima vremena da pokažu da plan funkcionira, onda otpuštanje nogometnog trenera nakon nekoliko utakmica nije "najviši standard". To je apsurd. 

Iako FFP (Financial Fair Play) propisi otežavaju davanje otkaza trenerima jer ograničavaju količinu novca koju klub može potrošiti. Zbog toga je sve češće da klubovi u ugovor s trenerom uključuju takozvane "klauzule o lošim performansama", koje ograničavaju potencijalnu naknadu kako bi zaštitile klubove od velikih troškova u slučaju preranog otkazivanja svog trenera, ali izgleda da ih ni to ne sprječava. 

Što ako nekim čudom trener zapravo ne zaslužuje otkaz?

Kako objasniti otkaze trenerima:

• Claudio Ranieri – Leicester: osvojio Premier ligu, ali pod pritiskom nakon loših rezultata.

• Thomas Tuchel – Chelsea: otkaz samo godinu dana nakon osvajanja Lige prvaka.

• Mauricio Pochettino – Tottenham: finale Lige prvaka nije bilo dovoljno.

• Ange Postecoglou – Tottenham: osvojio Europa ligu, a ipak je otišao.

Primjera je na pretek, ali poanta je tu, uspješan trener ne znači dugovječan trener. 
Arne Slot je u svojoj prvoj sezoni s Liverpoolom osvojio titulu prvaka Premier lige. Arne Slot u svom prvom prijelaznom roku je pojačao momčad samo za Federica Chiesu koji je sezonu završio na odigranih 6 utakmica, točnije 81 minutu kompetitivnog nogometa u Premier ligi. Arne Slot nazvan taktičkim genijem nakon svoje prve sezone u Liverpoolu, idealnim nasljednikom Kloppovog Liverpoola. Isti taj Arne Slot je danas žrtva šire javnosti i "navijača" kako je prevara i taktički podkapacitiran trener za klub poput Liverpoola. "Preuzeo je Kloppov roster, loša sezona Manchester Cityja i Arsenala mu je donijela titulu, Salahova nerealna sezona ga je spasila." Sve su to komentari nekolicine "navijača" i šire javnosti.

Zbog čega? 4 vezana poraza. 4 poraza su dovoljno da sav uspjeh, svo dobro što si napravio, bude zaboravljeno i nađeš se u kutu. Salah nije više jedan od najvećih igrača u Liverpoolovoj povijesti, a Arne Slot je samo sretnik koji se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Sreća po Liverpool vlasnici su pokazali njegovom prethodniku vjerovanje u proces tako da je trenutno manje bitno mišljenje šire javnosti. 

A što kad vlasnici ne vjeruju u proces?

Posljednja žrtva takvog otkaza je Ange Postecoglou. 40 dana nakon njegovog objavljivanja kao novog trenera Nottingham Foresta Ange je već bivši. Njegovo bivanje je najkraće na klupi u Premier ligi ako isključimo privremene trenere. Iako Angeovih 6 poraza u 8 utakmica je pokazatelj da nije dobro krenuo, teško ga je s tuđim rosterom i apsolutno drukčijim stilom nogometa osuditi da je on najveći krivac za tih 6 poraza u 8 utakmica, kad dolazi vrijeme da odgovornost snose i uprave klubova, vlasnici?
U današnjem nogometu povjerenje je postalo najrjeđa valuta. Vlasnici klubova u Premier ligi više ne gledaju trenere kao dugoročne projektante, nego kao potrošnu robu koja se mijenja čim dođe do prvog pada forme. Umjesto stvaranja stabilnosti, prevladava mentalitet “danas pobjeda ili sutra otkaz”, u kojem su tri loša rezultata dovoljna za paniku i promjenu.

Glavni uzrok takvog pristupa leži u kombinaciji pritiska rezultata, medijskog narativa i financijskih interesa. Premier liga danas nije samo nogometno natjecanje nego globalni biznis. Svaki poraz može utjecati na vrijednost dionica, sponzorske ugovore i navijačku bazu. U tom okruženju, vlasnici klubova često reagiraju impulzivno, kao da mijenjaju menadžera restorana, a ne jednu od najvažnijih osoba budućnosti tvog kluba.

Ono što se pritom zaboravlja jest da proces u nogometu zahtijeva vrijeme. Uspješni projekti poput Guardioline dominacije u Cityju ili Kloppove transformacije Liverpoola pokazali su da rezultati dolaze tek kad trener dobije povjerenje i prostor za pogrešku. Kratkoročne promjene možda donesu "new manager bounce", ali dugoročno stvaraju začarani krug; novi trener, nova vizija, nova pojačanja i tako stalno ispočetka.

Osobno smatram da je problem dublji od same “trenerske rotacije”: riječ je o gubitku identiteta klubova. Kad uprave ne vjeruju vlastitom izboru, šalju poruku da nemaju strategiju. Nogomet je oduvijek bio igra emocija, ali uspjeh se gradi kroz kontinuitet, ne kroz paniku. Povjerenje u trenera nije slabost već temelj stabilnosti.

Rezultat danas ili otkaz sutra, nema smisla.

Prerani otkazi trenerima logični su samo u svijetu koji još uvijek vjeruje da se uspjeh može kupiti, a ne izgraditi. U stvarnosti te odluke rijetko donesu išta osim naslova u novinama i privremenog smirenja nervoznih vlasnika. Klub koji mijenja trenera svakih šest mjeseci ne gradi ništa osim što troši vrijeme, novac i reputaciju. Sustav, identitet i pobjednički mentalitet ne nastaju pritiskom na "reset".

Nogomet, kao i svaki proces koji uključuje ljude, traži vrijeme. Greške su neizbježne, a trener koji preživi loš period često postaje bolji, baš kao i momčad koja ga slijedi. Povijest je puna dokaza da kontinuitet i povjerenje donose uspjeh, dok impulzivne odluke gotovo uvijek vode u isti rezultat: kaos, paniku i novi otkaz.

Zato su prerani otkazi ne samo nelogični, nego i smiješni. To je kao da posadiš drvo i iščupaš ga jer nije dalo plod nakon prvog zalijevanja. Klubovi koji imaju hrabrosti stati iza svog trenera kad ne ide, na kraju uvijek prođu bolje od onih koji panično traže spas u promjeni. U nogometu punom brzih odluka, strpljenje je postalo najrevolucionarniji potez.