Trent Alexander-Arnold je u svom prvom povratku na Anfield doživio zvižduke s tribina i samim time lavinu reakcija u javnom prostoru. Mnogi su to prozvali nepoštivanjem igrača, nedostatkom dostojanstva, pa čak i sramotom navijača Liverpoola. 
No, je li to doista nepoštivanje? Ili jednostavno iskrena reakcija na način na koji je otišao?

Zvižduk nije izraz mržnje niti manjak poštovanja, nego posljedica razočaranja. Navijači su reagirali na postupke, a ne na čovjeka i igrača, nego na način na koji je sve učinjeno. Kada netko tko je godinama simbolizirao klub i njegovu ideju odluči otići, i to načinom koji se kosi s onim što je ranije govorio i predstavljao, ne može očekivati da će publika to dočekati šutnjom ili ravnodušnošću. To nije nepoštivanje, to je reakcija na izdano povjerenje. 

Zašto navijač uopće mora opravdavati kako se osjeća? Zašto se ne bi mogao osjećati izdano zbog odlaska Trenta Alexandra-Arnolda? 
Način na koji je napustio klub kojem je godinama iskazivao ljubav, odanost i sve one lažno pozitivne epitete, daje svakom navijaču pravo da se barem osjeća nezadovoljno kad se spomene njegovo ime ili pojavi njegovo lice na stadionu.

Dok su se mjeseci odbrojavali prema isteku ugovora, Trent je sve to promatrao u tišini. Pustio je da mu ugovor istekne, odbijao pregovore s klubom koji ga je stvorio, a istodobno, iza kulisa, dogovarao je bogati „signing bonus“ s Real Madridom. Šest mjeseci učio je španjolski jezik, dok je pred kamerama i navijačima gestikulirao da su sve to samo „tračevi i puste priče“. Licemjerno je, u najmanju ruku, govoriti o ljubavi prema klubu, a istodobno raditi sve što radiš kako bi iz njega otišao. Onda, kada se sve razotkrije, pokušati to opravdati riječima da „tražiš novi izazov“ i da ćeš „uvijek biti Scouser“. To „uvijek“ tada gubi svaki smisao, jer ljubav koja se mora objašnjavati nakon izdaje više nije ljubav. 

Njegov se odnos s Liverpoolom i odlazak iz njega lako mogu poistovjetiti s odnosom muškarca i žene. To je odnos u kojem bi muškarac trebao biti sretan i zahvalan ženi koja mu je podarila dvoje prekrasne djece i zaklinjala se na zajednički život, dok ga je istodobno posljednjih šest mjeseci varala iza leđa s drugim. Na kraju ga napušta uz obrazloženje da se zasitila njihova suživota i da traži „novi izazov“ u životu. Gledajući stvari iz te perspektive, može li se onda shvatiti navijača (u ovoj priči muža)? 

Svaki navijač ima pravo osjećati se kako god želi u vezi s odlaskom Trenta i nitko mu ne može nametnuti kako bi se trebao osjećati. Ovdje nije riječ o psovanju igrača ili želji da mu se dogodi nešto loše (to proizlazi iz pojedinca i njegova odgoja) nego o komentiranju, reakciji ili, u najgorem slučaju, zviždanju kolektiva. Ne postoji novinar, analitičar ni bilo tko tko nije povezan s Liverpoolom, a tko ti može reći kako da reagiraš u takvim trenucima.

U modernom nogometu, gdje se emocije sve češće svode na brojeve i ugovore, od navijača se očekuje da budu razumni, tihi i prilagodljivi.
No, nogomet nikada nije bio razumljiv, niti će biti. On živi od emocije, a emocija ne poznaje diplomaciju.
Zato, kad navijač reagira pa makar i zviždukom, to nije sramota kluba, nego podsjetnik da navijači još uvijek osjećaju.
A u vremenu u kojem mnogi igrači tu povezanost olako zaboravljaju, možda je upravo ta reakcija jedino što je od te veze ostalo iskreno.