Drugu godinu za redom posjetili smo Imolu te sam se umjesto najave utrke za Veliku nagradu Emilie Romagne, odlučio napisati kratki putopis ili vodič za sve koji u budućnosti žele posjetiti Imolu.

Gradić Imola smjestio se na južnom dijelu Padske nizine, negdje napola između Bologne i Ravene. Najvećem dijelu Hrvata ovo je treća najbliža utrka Formule 1 koju mogu posjetiti nakon Austrije i Mađarske. Od Zagreba do Imole ima malo više od 550 kilometara, dok je od Rijeke (naše početne točke) udaljena nešto više od 400 kilometara. Kako smo ovdje drugu godinu zaredom, naoružani lanjskom iskustvima, odlučili popraviti prošlogodišnje greškice (or so we thought).

Nakon lanjske kupovine karata za „General admission“ (GA), ove smo godine odlučili kupiti karte za zavoj Tosa. Karte smo kupili u siječnju preko stranice https://imolagpf1.ticketone.it/ te smo ih platili 125€ (samo nedjelja, samo utrka) po osobi (uračunati su i svi dodatni nameti koje je stranica nudila) što smatram dosta pristupačnom cijenom. Odluku za „poboljšanje“ iz GA-a na Tosu donijeli smo još lani kad smo shvatili da za dobra mjesta u GA moraš doći jako, jako rano, a i onda osim dobrog pogleda na prvu šikanu ne vidi se puno. Zona Tosa zato nudi jako dobar pogled na sam zavoj Tosu, ali i Villeneuve šikanu te ravnice koje vode do i od ovih zavoja.

Na put prema Imoli zaputili smo se dan ranije da bismo izbjegli gužve, ali i ultra rano ustajanje te izglednu noćnu vožnju. Smještaj u gradu nismo ni tražili jer su cijene u rangu „Thompson na hipodromu“ puta dva. Drugu smo godinu zaredom spavali u gradiću Monzunu, udaljenom sat vremena od Imole kod dragog domaćina Federica koji poprilično dobro kuži engleski, ali ga ne govori ni pod razno. Sreća pa smo imali „Talijana“ sa sobom koji je s njim razgovarao o pokojnoj noni, visini snijega i MotoGP-u.

Obje godine prvi smo dan odlučili posjetiti Ferrarijeve muzeje, lani u Maranellu, a ove godine u Modeni. Oba koštaju 27€, oba imaju izložene razne modele Ferrarijevih automobila i bolida Formule. Osobno više mi se sviđa ovaj u Modeni, a vrijede li 27€ morat ćete procijeniti sami. Ako vam se ulaznica čini mnogo, kupovanje u fan shopu baš i ne preporučujem.

Sljedeće jutro zaputili smo se prema Imoli. Moja bojazan da ću ostaviti karter na livadi utjecala je na odluku da parkiramo na gradskom asfaltu (ali besplatno, jer nedjeljom se parking ne naplaćuje) te nam je trebalo petnaestak minuta do glavnog ulaza. Čekanje na ulaz trajalo je vrlo kratkih 20 minuta (mada treba priznati da smo iskoristili balkanski mentalitet te se pravili malo blesavi i ubacili na pola reda), što je velika promjena u odnosu na skoro sat vremena čekanja lani. Na ulazu smo pustili dvije plastične stolice, koje su se lani mogle unijeti, te smo ih mogli pokupiti u povratku. Osim toga na stazu ne smijete nositi boce veće od pola litre, sprejeve i slično, iako to dosta ovisi o osobi koja vas pregledava.

Nakon ulaska u kompleks prolazi se ispod staze te vrlo brzo možete doći do ograde koja gleda na kraj prve ravnice. Prilikom ulaska kretala je utrka Formule 3 za koju nismo bili jako zainteresirani. Iako ste ovdje tik do staze, ne vidite ništa osim bolida koji projure kraj vas. Tu smo lani gledali utrku, jer smo došli prekasno za nešto bolje. Velika gužva se stvara pokraj prve šikane za koju su dovoljne GA karte, ali za to je potrebno doći mnogo, mnogo ranije. No nismo bili zabrinuti jer smo imali karte za Tosu te smo bili uvjereni da ćemo tamo naći poziciju s dobrim pogledom. Kratko stajanje na šanku dok još nema gužve na pivu od 7,5€. Voda košta 2€ te u cijelom kompleksu ima jako puno pipa na kojima možete besplatno dotočiti vodu.

Laganim korakom nastavili smo prema Senninom spomeniku. Oko spomenika vladala je standardna gužva, jer se mnogi žele fotografirati. Prisutan je međusobni respekt, nitko se ne gura, svi su strpljivi, kako i priliči ovom mjestu. Na žičanoj ogradi izvješene su mnoge zastave, brojne fotografije i poruke upućene brazilskom majstoru. Legenda o Senni i dalje svakako živi, jer brojne poruke nisu starije od dvije do tri godine. Nastavili smo šetnju u hladu ispod drveća prema Villeneuveoj šikani i prvom pogledu prema Tosi. I tad smo shvatili…

Da je i na Tosu trebalo doći puno, puno ranije.

Ljudski mravinjak bio je jasno vidljiv i iz daljine. Onaj najbolji dio koji gleda na zavoj i Villeneuve šikanu bio je skroz pun, ali smo malo sa strane našli dovoljno mjesta da četvero ljudi sjedne na travu i prati utrke. Vidjeli smo šikanu, malo je smetalo lišće jednog jasena, te veći dio zavoja i tri ekrana koji prate utrku. I čisto da budemo jasni: na našu poziciju sjeli smo oko 10.30 (puno prekasno), dok je glavna utrka u 15.00. Praćenje Formule 1 iziskuje duga čekanja, te ako idete prvi put, pripremite se na to. Svakako preporučam da obavezno ponesete kišobrane. Ne samo da će vas spasti od možebitne kiše (nije je bilo), već će vas sakriti i od puno ozbiljnijeg i opasnijeg protivnika: sunca. Iako je Imola park i ima jako puno zaklona od sunca, malo je dobrih pozicija iz kojih možete pratiti utrku iz hlada. Ono što još svakako nije loše uzeti su ručnici za plažu, deke, jastuci i sl. na čemu možete udobnije sjediti.

I tako u „hladu“ ispod kišobrana na koji smo još dodatno stavili plahte za bolji hlad, započeli smo s čekanjem glavne utrke . U međuvremenu smo ispratili Formulu 2 i Porsche seriju, čiji su bolidi najglasniji. Vidjeli smo i vozače kako na kamionskoj prikolici mašu publici (svi su stajali zajedno, osim Hamiltona koji je bio sa strane). Na sličnim prikolicama provozali su se i članovi „Paddock cluba“, ali su umjesto pljeska dobili zvižduke i pokoji srednji prst. Pojeli smo i solidni cheeseburger za 13€, popili još koje pivo, posjetili toi-toi (nije najgori na svijetu, ali fuj!) i dočekali samu trku. O samoj trci neću uopće, jer ste vjerojatno bolje vidjeli na prijenosu nego mi uživo. Spomenimo samo da je svaki prolazak i pretjecanje Ferrarija (pa i za 9. mjesto) popraćeno glasnim pljeskom i skandiranjem.

Da bismo izbjegli gužve na putu kući, odlučili smo izaći oko 45. kruga, taman prije izlaska sigurnosnog automobila. I tu nam se obila o glavu odluka o parkingu u gradu, jer nam je trebalo 45 minuta da dođemo do auta. Taman koliko je trebalo da utrka završi i da svi krenu prema kućama. Stajali smo u koloni prema naplatnim kućicama možda i sat vremena. Nakon toga uslijedila je vožnja u vrlo pojačanom prometu do Bologne. Prometna nesreća kod Padove usporila nas je još pola sata, tako da smo s jednim stajanjem u Italiji i točenjem benzina u Sloveniji stigli u Rijeku iza 23 sata.

Sve u svemu, bio je to iscrpljujući, ali jako dobar F1 vikend. Od tri staze koje sam posjetio, ova u Imoli mi je možda i najdraža. Ima svojih prednosti (hlad, parking, lokacija) i mana (WC prije svega). U rangu mi je s Austrijom, i mnogo bolja od Mađarske. Ako se odlučite ići, nadam se da će vam poneki savjet pomoći. A za kraj evo i izjave osobe koja ne prati F1, već je bila u Imoli jer je u vezi s autorom:

Bilo je zanimljivo prvih 15-20 krugova nakon čega se pogubiš i prestaješ gledati formulu, a počneš pratiti navijače. Bilo bi bolje da su veći ekrani ili glasniji komentatori da mogu vidjeti što događa, ali išla bih opet!

Ovo zadnje je i mene iznenadilo.